MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MISLI PROTOJEREJA ANDREJA TKAČEVA UOČI ČASNOG POSTA



O BLAŽENOJ GLUHOTI

Unutra u čovjeku nije tišina. Unutar njega radi „radio“. Tamo unutra, kao smeće niz rijeku prošlosti pored nepomičnog posmatrača, plutaju komadi pjesama, tračevi, uobraženi ili stvarni bivši razgovori. Slušajući i govoreći  sve ono što mu padne na pamet, čovjek se budi umoran. U svakom slučaju, čovjeku je potrebna tišina: bilo to sa ribarskim štapom na rijeci ili u krevetu pod jorganom. Potreba za tišinom može biti slična onoj koja se javlja u jako oznojenog čovjeka da ode pod tuš. Televizor ćuti, ne svira muzika, izvana je učinjeno sve da nastupi tišina. Ali unutar čovjeka to nije slučaj, u njemu radi „radio“.
 
* * *

Evo ga, savršeno i uvredljivo znanje! Izvana, nešto se promijenilo, ali ništa se nije promijenilo unutra. Pretpostavljam da si pobjegao od svijeta, ali svijet nije pobjegao od tebe, ono od čega bježiš uvijek te sustiže. I to nije istočnjačka karma ili jelinska kob, nego znak unutrašnjeg nedovršenog posla. Sve spoljašnje je nedovoljno. Neprijatelj se uvukao tako duboko da je nepovrediv i neprimjetan. Tako svako pravo duhovno djelo postepeno otvara um i dušu i čini srce tužnijim. Neophodno je prijeći sa riječi na djela. Nakratko, na primjer, prestati se hraniti mesom. Treba se prestati hraniti spletkama, nepotrebnim razgovorima, svom tom mentalnom prašinom kojom se hrane oni od kojih te podilaze žmarci.
 
* * *

Ako dođe tišina, ona će pomoći molitvi. Pri upornom praznoslovlju rizikujemo da i sama molitva dođe na nivo praznih riječi. Prazne plastične kese, omoti, torbe, odjeća, nemajući u sebi ništa korisno, čine zatrpanu urbanu sredinu. Takve isto mogu biti i riječi - bez smisla i ne sadržavajući u sebi potrebnu srdačnu toplinu.

Počni da se moliš pažljivo i osjetićeš kako je skupa pametna i pažljiva riječ. Zato što jeste tako skupa, ne treba je utopiti u mnoštvo praznih i nepotrebnih trabunjanja.

Po zemaljskim zakonima nijem je onaj koji je po prirodi gluh. A ako govorimo o onom ko je blažene nijemosti, toj blaženosti koja ne brani da govorimo bitne riječi Bogu i ljudima, mi smo dužni govoriti i o „blaženoj gluhoti“. Drugim riječima, ako hoćeš da ukrotiš jezik ukroti i uši; ogluši.

Ogluši dobrovoljno, znajući da sve što uđe na vrata uha ulazi i u srce, i nesvjesno ga truje. Inače ne možeš onijemiti za svijet, a samim tim nećeš naučiti razgovarati sa Bogom. Sve ove nevidljive stvari su veoma povezane.

Kada čovjek radi molitve uspije smiriti svoj sluh i skratiti jezik, tek tada će shvatiti da je nečist pred Bogom, da je ustvari pun raznog smeća kao kakav prepun ormar u lošeg domaćina.

Tada čovjek govori sam sebi: „Konačno sam uspio da se oglušim na sve osim na crkvenu melodiju i da ne govorim sa svijetom koliko je to u mojoj moći, ali svijet se i dalje obraća meni. Svijet živi u meni i dejstvuje sa svom svojom strasti. Da umre i da me napusti ne želi, zato što mu je tako dobro. Bijedan sam ja čovjek“.

Da je barem saznati nešto više o tom unutrašnjem ropstvu, i sam sebi odrediti mnoštvo zabrana, stisnuti sebe i sa psalmima u rukama ući u unutrašnju pustinju. Tada neće biti iluzija da mogu počiniti dobro djelo kad god hoću.
 
* * *

Kakvo iskustvo treba donijeti post? Rad, jednostavnost i obilje radosti. U početku post je dužan skinuti veo sa očiju čovjeku i pokazati mu da je on tajni neprijatelj dobra, ubijeđen u svoju pravednost; da je on čovjek grijeha.

Ja se trudim da ne slušam ništa suvišno i nepotrebno, sa okruženjem govorim minimalno. Ali unutar mene, još uvijek, radi „radio“. Tamo se i dalje  čuje treska i dijelovi neke melodije i pravi „vražiji glasovi“. Posebno se na ove posljednje treba naučiti oglušiti. Imenom Ovaploćenog Slova.


prevod sa ruskog: S. A.
8. 10. 2012.

Izvor: http://www.pravmir.ru/o-blazhennoj-gluxote/
 

Pročitano: 5250 puta