MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠTVO: ANĐEOSKO - JEVANĐELSKI ŽIVOT



Svemogući Bog darovao je monaštvo pravoslavnom hrišćanstvu. To je pravoslavni  «alternativni način života» na koji su neki, ne svi, pozvani. Mnogi izvori navode da je monaški život anđeoski život. Idući korak dalje, neki tvrde da je Bog nadomestio anđeoske činove koji su pali sa Satanom, ljudima – muškarcima i ženama, koji su prizvani na anđeoski (tj. monaški) život.
 
Kada razmišljamo o monaštvu, obično pomislimo na manastire, molitveni život, podvig. Ali, šta sa propovedanjem Jevanđelja? Da li je anđeoski život u vezi sa jevanđelskim životom, koji mi, pravoslavni hrišćani, treba da živimo svakodnevno (posebno oni u «prvim redovima» - u  parohijama i sekularnom svetu)?
 
Ako se prisetimo himne na dan Sabora Sv. Arhistratiga Mihaila (8. novembar), a posebno stihire «Gospodi, vozvah...» sa Velikog Večernja, stičemo neke iznenađujuće uvide o anđeoskom životu, vredne razmatranja i primene u monaškom životu. 
 
Anđeoski život je jedan od služenja. Mi svi učestvujemo u anđeoskom životu na liturgijskom sabranju u Crkvi. Oni, koji nisu pozvani na monaški život, zauzeti  su svakodnevnim obavezana na poslu, u školi, u porodici. Veliki je blagoslov da u našoj Crkvi imamo muškarce i žene, koji su svoj život posvetili molitvi i bogosluženju. Kao rezultat toga, Crkva se svakoga časa u toku dana, širom sveta, bez prestanka moli (Sol. 5:17), čak kada vi i ja ne možemo. Kako je to veličanstveno kada znamo da su te molitve (uključujući i neprestani molitveni život naših monaha) za blagostanje i uzrastanje naše pravoslavne crkve.
 
Anđeoski život je jedno od ispunjenja Božijih zapovesti. Isus Hristos, naš Stvoritelj, dao je svakome od nas (bio on monah ili ne) važnu zapovest, koju treba da ispunjavamo. Nakon Njegovog vaskrsenja, On je okupio svoje učenike i rekao im: «Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha» (Mat. 28:19). Svi hrišćani treba da prime ovu zapovest kao veliko poslanje.  Ta zapovest, da se propoveda Jevanđelje, data je apostolskoj Crkvi i svaki pravoslavni hrišćanin treba da je ispunjava. Anđeoski život je ispunjenje zapovesti Tvorca, a sastavni deo anđeoskog života treba da bude aktivno učešće u jevanđelskom životu  Crkve. Monasi da budu jevanđelisti!
 
Vidimo da je Bog imenovao one koji žive anđeoskim životom da proglase tajnu Ovaploćenja i svega onoga što je Bog učinio, da bi spasao čoveka. Monasi su pozvani da budu svetlost, da osvetle ceo univerzum radosnim vestima spasenja.  Anđeoski život treba da objavi ne samo ovaploćenje, ali i sve one događaje koji su se zbili radi čoveka – krst, grob, vaskrsenje u treći dan, vaznesenje na Nebo, mesto sa desne strane Oca, i drugi, slavni dolazak. Zamislite monaške zajednice u ovoj zemlji sa jevanđelskim duhom svetih Kirila i Metodija, svetog Kozme Etolskog, svetog Germana Aljaskog, koji su se izlagali opasnosti, kako bi priveli neverujuće pravoj veri.
 
Anđeoski život  podrazumeva očuvanje Crkve. Isuviše često zaboravljamo da pravoslavlje i pravoslavno monaštvo živi u vremenu i kulturi u kojoj se našlo. Ne postoji «zlatno doba» pravoslavlja, niti postoji posebna kultura, kojoj pravoslavlje teži. Anđeoski život zahteva od čoveka bude odgovoran za spoznanje Istine i da nastoji  da očuva ono najprikosnovenije, da takvo pravoslavlje bilo dostojno da se prenese na sve generacije i sve kulture. Zato monaštvo (i pravoslavlje uopšte) treba da bude slobodno od svih fundamentalističkih tendencija  i bizarnih jeretičkih učenja. Ovakve stvari odvraćaju ljude od pravoslavne vere i stvaraju skandale i podele  među verujućim narodom. Crkva koja je podeljenja ne može da svedoči jedinstvo vere, i na taj način ne može da ispravno propoveda Jevanđelje. Monaštvo bi trebalo da bude  odbrana od jeresi  i podela, a ne da u njima učestvuje. Monaštvo bi takođe trebalo da bude u prvim redovima borbe za pravoslavno jedinstvo u ovoj zemlji – administrativno i teološko – tado da jednoglasno, u jednoumlju propovedamo Jevanđelje.
 
Na kraju, postoje mnoge druge stvari kojima monaški, «anđeoski život» u Americi može da koristi, šireći pravoslavlje u ovoj zemlji. Slikanjem ikona, vešti monasi mogu da izrađuju pristupačne, kvalitetne ikone tako da, kako vera uzrasta, one počnu da krase domove, misije  i crkve «prozorima  koji gledaju na raj.» Preko metalurgije, vešti američki monasi mogu da izrađuju potrebne putire i diskose, svećnjake, krstionice, tako da ne moramo da se oslanjamo na skupo uvezene bogoslužbene predemete. Šijući odežde, vešti američki monasi mogu da proizvedu pristupačne, kvalitetne odežde za rastuću populaciju klira. Putem prevoda, monasi bi mogli da posvete sebe prevođenju velikog broja svetootačkih knjiga na engleski jezik, koje postoje samo na grčkom, latinskom i sirijskim. Kakav bi to bio blagoslov za nas! Pored toga, kroz duborez, pravljenje sveća, učenje, bogoslužbene tekstove i druge stvari koje se ne mogu sve ni nabrojati, vidimo koliko monaštvo može da ponudi jevanđelskom životu Crkve u Americi.
 
U zaključku, vidimo da anđeoski život – monaštvo – može i treba  da bude sastavni deo jevanđelskog života pravoslavnog hrišćanstva bilo gde u svetu. Takođe uviđamo da je evangelizacija neophodna u monaškom životu. Shvatamo koji je značaj monaštva za Crkvu u Americi u širenju, očuvanju i pomaganju apostolske vere. Svako od nas treba da se moli za izvorno monaštvo u ovoj zemlji – da se moli za posvećene muževe i žene koji će pridodati učenju pravoslavne vere, koji će biti poslušni i koji će podržavati naš arhijereje, koji će lepo sarađivati sa našim sveštenstvom, i biti posvećeni velikom pozivu našeg Gospoda Isusa Hrista, u skladu sa anđeoskim jevanđelskim životom.
 
Otac Steven C. Salaris, jerej
Pravoslavna misija Svih svetih Severne Amerike 
Merilend Hajts, Misuri.
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
1 oktobar 2012 god.
 
Izvor:  http://www.antiochian.org/node/22963                   

Pročitano: 4649 puta