MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MITROPOLIT LONGIN - KAKO DA SE ODNOSIMO PREMA GRESIMA SVEŠTENIKA



 Foto A. Kuročkina
 
Kada Episkopa treba da obavestimo o greškama sveštenika, a kada ne treba žuriti sa primedbama? Da li prvo treba da popunimo praznine u sopstvenom obrazovanju i kakvu opasnost za mladog jeromonaha krije dobijanje parohije u Moskvi? Zašto grčki seoski sveštenik ima najbolja kola u selu, a Arhijerej ponekad putuje  polovnim - „radnim konjićima“? O svemu ovome govori Mitropolit Saratovski i Voljski  - Longin.
 
- Kako da reagujemo na činjenicu da je sveštenik počinio greh?
 
-  Sveti Ignjatije Brjančaninov odgovarajući na slobodnu kritiku Crkve, veoma dobro primećuje: «Monaštvo je barometar koji, stojeći u zajedničkoj sobi, zatvorenoj sa svih strana, tačno pokazuje kakvo je vreme na ulici». Ove reči mogu da se odnose i na Crkvu uopšte. Crkva je takođe deo društva. Ljudi, koji čine Crkvu, dakle, i klirici i mirjani, ne dolaze sa druge planete. Ti ljudi su odrasli zajedno sa nama i vaspitavani na isti način kao i svi ostali. I oni boluju od istih bolesti kao i celo društvo. Jedino što ih od necrkvenog društva razlikuje, jeste činjenica da su oni stanje svoje duše spoznali i - došli u bolnicu. Kako da se odnosimo prema tome što u bolnici neko poštuje uputstva lekara, a neko ne poštuje, jer pije i puši, ili čak beži odatle? Da li treba da zatvorimo bolnicu zbog toga što je, recimo, medicina kao nauka nesposobna, i ništa dobrog od nje ne možemo da očekujemo? Naravno, ne.
 
- Ali, zar Crkva nije pozvana da bude drugačija, dakle, ne onakva kakvo je društvo?
 
- Crkva jeste pozvana da bude drugačija. Odista, mi smo pozvani da živimo svetim životom. Apsolutno svi. Ali, da li vidite da put velikih svetitelja ka svetom životu nije bio jednostavan. Ne mogu ljudi da se promene za jedan čas: danas je čovek jedno – a sustra,  sasvim drugo, i takav će ostati do smrti... Čovek je interesantan sklop: podiže se na neku visinu, ali, trebalo bi da se zaustavi i da konstatuje kako je hrabar i koliko je danas bolji nego juče. Međutim,  on već tu često pada još niže. To je zakonitost duhovnog života. A Crkva prima apsolutno svakog čoveka, sa svim njegovim manama. Eto, u tom smislu Crkva je odista – presek našeg društva. Nije tajna da se hedonizam učvršćuje u našem društvu kao glavna ideologija, tako da ljudi u Crkvu dolaze sa sve izraženijim «belegom»: unutrašnjim problemima i ranama.
 
Čak i ako je čovek od te ideologije pobegao, ipak nije mogao da se u potpunosti oslobodi njenog uticaja.
 
- Da li sveštenik mora da bude pobožniji od svojih parohijana? Da li je obavezan da bude podvižnik? Ili, makar da ne vozi skupa kola koja iritiraju?
 
- Šta znači pobožniji? Pa, nema takvih mernih instrumenata, pomoću koga bi, izašavši ujutro iz stana, izmerio nivo pobožnosti i kod sebe, i kod ostalog naroda...  Pa ipak, sveštenik za svoje parohijane zaista mora da bude uzor, odnosno, pravilo. On je dužan da delima izvršava to što propoveda, a u odnosu na materijalno – da živi onako kako živi njegova pastva. Ali, ako nam se učini da to baš i nije tako, ne treba da iznosimo prebrze osude.
 
Vidite, dođe čovek u Crkvu – iskren, verujući. Iza sebe ostavi sve što se može ostaviti, sve što je imao. On, dakle, teži ka duhovnim visinama i zato postaje monah. Ali, odjednom – dodeljuju mu veliku Moskovsku parohiju... A on još mlad i ne baš iskusan monah... I, sada se njemu tu  otvaraju takve mogućnosti, kakve se možda nikada ne bi otvorile da nije postao monah. Ne kažem ja da on uzima novac iz crkvene kase i troši ih na nekakve pijanke, ne! Jednostavno, on stiče nove poznanike, duhovna čeda, na primer, nekog  poznatog estradnog glumca, ili nekog sličnog... Ti ljudi ga vode svuda, jer je on njima nešto kao neka egzotična igračka. Oni su njegovi drugari, i malo – pomalo,  dolazi do toga da čovek pod sumnjivim okolnostima razbija neko nezamislivo skupo vozilo. Kako se to desilo? U kom trenutku je trebalo zaustaviti tog mladog čoveka...? Možda on sve druge obaveze sveštenika izvršava odlično. Na primer, izuzetan je starešina, divno se odnosi prema ljudima  i ljudi ga vole jer im je mnogo pomagao, voleo da ih sasluša, da zbog neke potrebe i noću ode čak  na drugi deo grada...Jedno s drugim se dosta često slaže. Zato treba nastojati da budemo oprezniji u osudama nadajući se da će ove situacije, o kojima danas govore mediji, nekoga zaustaviti, a nekome poslužiti kao lekcija.
 
Uzgred, setio sam se jedne priče koju nikada ranije nisam pričao. Kada sam bio mlađi, često sam putovao u Grčku. Tamo su me dve stvari veoma  iznenadile... Dobro sam ih zapamtio. Sa nekoliko Arhijereja sam se vozio kolima i video da su to bila obična strana kola, kako ih zovemo «radni konjići» - ne zbog toga što su izlupana, već što su polovna. Ničim se nisu razlikovla od uobičajene kolone automobila. To mi je bila prva lekcija. A druga... Bili smo u gostima kod sveštenika u malom selu, visoko u brdima. Upitao sam kako živi parohija, i od kojih sredstava živi lično sveštenik sa porodicom. Selo je malo... Po našim merilima ne samo što porodicu, već ni mačku ovde ne možeš da prehraniš. Deo plate svešteniku daje Mitropolija, deo država. Stan je uvek crkveni. A kola, kažu mi, uvek kupuje obično seosko stanovništvo i uvek su sveštenikova kola u selu najbolja! Naravno, nije reč o «Leksusu» niti o nekoj raskoši, ali, nikome ne pada na pamet da kupi kola bolja od kola koja vozi sveštenik. I ako se dogodi da  u susednom selu ocu kupe nova kola, onda će i ovde takođe odmah kupiti nova kola. Ja slušam i mislim – kod nas je to jednostavno nemoguće. A tamo je to prirodno,  jer je kod njih sveštenik čovek koga poštuju, koji vodi ljude i sve žitelje sela - od rođenja do smrti. To su, jednostavno, razlike u psihologiji nacija.
 
- Da li treba da se žalimo Episkopu, ako saznamo da je sveštenik počinio greh?
 
- To da sveštenici mogu da pogreše, i da greše, nije otkriveno u poslednje dve nedelje, niti u poslednja dva veka. Upravo iz tih razloga Crkva i ima odgovarajuće kanone, ali i veliko iskustvo u borbi sa greškama sveštenstva, kao i da se liši sveštenoslužitelja, koji te greške ne mogu da isprave. Postoji knjiga propisa u kojima se razmatraju svi mogući loši postupci, koje mogu da počine sveštena lica. Za njih se odgovarajuća kazna određuje kanonima. Sama reč Episkop u prevodu znači «nadzornik». Ako sveštenik ne izvršava svoje obaveze, ili ih izvršava nepravilno, a vi postanete svedok nekog takvog neprimerenog postupka, koji je počinio sveštenoslužitelj, siguran sam da je obraćanje Episkopu –  upravo najispravnija odluka. I, ako je čovek učinio delo, koje nije primereno svešteničkom činu, on mora da bude lišen tog čina. Ako je to delo još i zločin, on podleže sudskoj kazni, znači, sveštenik je mora snositi kao i svaki drugi građanin. Tu nema o čemu da se raspravlja.
 
S druge strane, ponekad ljudi imaju  čudne predstave o Crkvi i o tome, kakav treba da bude sveštenoslužitelj. Nije sasvim jasno odakle to dolazi. Evo, kakvu sam ja žalbu dobio: «Ja sam došla u crkvu, i  oni su me isterali». Šta je zapravo bilo? Uopšte je niko nije isterao, samo joj je rečeno da pre nego što krste dete, treba da prođu časove katehizma. I, eto, pišu žalbe, kao da su im u prodavnici zakinuli u merenju robe...Pa, ni  u društvu potrošača se ne žale u smislu: došla sam, molim vas da ispunite moju želju... Dakle, vidimo da sveštenika često okrivljuju upravo tamo gde je on veran zakletvi, i  gde ne sme da dozvoli da se ozakoni bezakonje.
 
- Zašto se događa da društvo ne shvata suštinu Crkve, upoređujući je sa mitologijom i odvajajući je od realnosti njenog bića?
 
- Puškinove reči «mi smo lenji i nezainteresovani», u današnje vreme, na žalost, možemo da primenimo na svima nama. Ustvari, ako čovek ima želju da shvati šta je Crkva, ali da to prihvati bez pristrasnosti, onda sve to može da nađe i na internetu. Tu može da nauči i bogosloviju i liturgiku. Bogoslovija i akademija mogu da se završe i na osnovu  informacija koje su danas dostupne. Ali, mi smo lenji i nezainteresovani, a pri tom samouvereni, pa, iako i ništa ne znamo, mi mislimo da možemo da sudimo o svemu. Ali, ovo se ne odnosi samo na Crkvu. Pogledajte koliko samo imamo stručnjaka u državnoj upravi. Kod nas svi znaju kako se upravlja državom, poljoprivredom, šta se radi u ekonomiji, kako se vodi spoljna politika...  Ljudi ne znaju one okolnosti oko koje se godinama, ako ne i vekovima, nakupljaju ovi ili oni problemi, a pri tom beskompromisno iznose najradikalniji sud. A onda počinju da grde: zašto njih niko ne posluša i odmah ne otrči da uradi to što oni kažu... Apsolutno je to isto i u odnosu na Crkvu. To je zapravo odlika ljudske psihologije.
 
- Ipak, zašto Crkvu u velikoj meri kritikuju? Da li zbog toga što društvo ne shvata njenu suštinu? Ili je stanje u našoj Crkvi, pa i kod sveštenstva, ipak takvo, da smo upravo zaslužili tu kritiku?
 
- I jedno, i drugo. Međutim, treba uzeti u obzir da smo svedoci koncentrisanog napada na Crkvu od strane angažovanih medija. Ovaj napad je očigledan svakom čoveku koji prati situaciju: na mnogim mrežama, u radiostanicama, kao i u televizijskim studijima sede pametni ljudi, koji sa rezervisanom znatiželjom prate pojedinosti tih napada, tehnologiju i kvalitet izvršenja. Dakle, uzimaju se realne situacije i događaji, a onda se naduvavaju onoliko, koliko je god to moguće. Ta saopštenja se stalno ponavljaju i tako se održava nivo interesovanja za  datu temu. Ponekad se bez ikakvog informacijskog povoda, vest ponovo šalje u etar. Ali, činjenica da ta kampanja postoji, nas ni u kom slučaju ne opravdava. Još je Apostol Pavle govorio: «ne dajite povoda onima koji ga traže» (Posl. 2. Kor., 11,12).  Naše lične mane i greške ni u kom slučaju ne možemo da pravdamo time što ih naši neprijatelji traže i posle mašu njima kao zastavom. Dakle, sama ta činjenica, verujećeg čoveka mora da natera da bude oprezan i da se čuva, kao i  da ga primora da sačuva  zdravo rasuđivanje i trezvenost.
 
- Koji je Vaš pastirski savet - kako čovek da se ponaša kada vidi kako sveštenik greši?
 
- Pre svega, niko ne treba specijalno da se upinje i da traži nečije greške. Najčešće čovek te greške nije video lično, jer, ili ih je negde pročitao ili od nekog čuo.  Ja ne bih rekao da ljudima u hramu greške svešenoslužitelja tako često padaju u oči. Postoji mnogo dobar jevanđeljski savet: «Ne sudite, da vam se ne sudi». Treba da znamo da je sveštenik ipak čovek, da on ima takve situacije u životu, koje mogu tako da ga rastegnu, da on ne može 24 časa da bude nežan, ljubazan, dobrodušan i, kako se kaže «na gotovs». Poželjno je da to tako bude, ali to je veoma složeno. Kao i parohijani, i sveštenik je podložan iskušenjima i gresima. Sveti Jovan Zlatousti kaže da kada bi svi hrišćani bili pravi hrišćani, u svetu ne bi ostao ni jedan mnogobožac, niti Judejac.
Sve istorijske nedaće Crkve vezane su samo za jedno – mi, ljudi iz Crkve, ne odgovaramo svom prednaznačenju i ne živimo onako, kako to od nas traži naš Spasitelj.
 
Kirill MILOVIDOV
 
Prevod: Tankosava Damjanović
15 septembar 2012 god.
 
 
 
 
 

Pročitano: 7411 puta