MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŽIVOT JEDNE MONAŠKE ZAJEDNICE



Predanje nastanak Grgetega vezuje za sremačku dinastiju Brankovića
 
U želji da saznamo kako izgleda jedan monaški dan, zaputili smo se u manastir Grgeteg na Fruškoj gori 
 
Nastanak monaštva krajem 3. veka presudno je uticao na oblikovanje ustrojstva i versko-moralne discipline pravoslavne crkve, kakvu poznajemo danas. Iskreno pokajanje i neprestana molitva, uporno traganje za samoporicanjem i anđeoskim smirenjem, uzdigli su monahe među najpoštovanije delove pravoslavnog sveštenstva. Još u Istočnom rimskom carstvu, kasnijoj Vizantiji, gde su manastiri, možda, najstrastvenije doživljavani kao nepobediva utvrđenja i nadahnjujući svetionici hrišćanske vere, sročena su jasna, stroga pravila koja uređuju njihov svakodnevni životni ritam.
 
    Ova crkvena praksa i danas je vidljiva u najvećoj fruškogorskoj, ženskoj monaškoj zajednici, okupljenoj u manastiru Grgetegu, koja broji 34 člana. 
 
Jutro pre svitanja
   
    Narodno predanje vezuje Grgeteg za sremačku dinastiju Brankovića, tačnije za Zmaja Ognjenog Vuka i Grgura Brankovića, mada se on prvi put jasno pominje tek u turskom defteru iz 1546. godine. O složenim duhovnim potrebama nadaleko čuvene monaške zajednice, sastavljene od ličnosti različitog obrazovanja i zanimanja, stara se ugledni nastojatelj, arhimandrit Dositej Miljkov, uz pomoć protosinđela Grigorija Ivkovića. 
 
    Slično našoj svakodnevici, i manastirski dani dele se na obične i praznične. Običan monaški dan počinje veoma rano, u četiri sata ujutro, pre svega zbog ličnog molitvenog pravila, obaveznog za svakog člana ove zajednice.
 
   Naredni sat monasi provode u usredsređenoj molitvi ili pažljivom čitanju psaltira ili jevanđelja, što je i inače njihova najvažnija i najsvetija dužnost. Na molitvenu prirodu neprestanog služenja Bogu i bližnjima upućuje i duboka simbolika njihovih tamnih odora. Za razliku od mirskih sveštenika, čiju spoljašnjost, takođe, obeležavaju mantija i cilindrična kamilavka, monasi preko nje nose i panu, odnosno mrtvački pokrov, sveden na dugi, crni pokrivač za glavu koji svog nosioca uvek opominje na ništavnost ljudskog života, kao i na zavetovano umiranje za grešna zadovoljstva ovog sveta. 
 
Stepenište koje iz hrama vodi do monaških kelija, kapele, trpezarije i biblioteke.


    Prilikom monašenja, odnosno primanja shime i neizostavnog polaganja tri posebna zaveta – bezbračnosti, siromaštva i poslušnosti – svaki monah i monahinja na leđa stavljaju paraman, manji komad platna, spojen s drvenim raspećem na prsima, na kome su, oko velikog, izvezenog krsta, napisane reči: „Ja rane Gospoda Isusa Hrista na telu svome nosim!” Ovaj jednostavni i veoma rečiti sažetak same suštine hrišćanskog podviga članovi bratstva ili sestrinstva neprekidno nose ispod svojih mantija. 
 
Svečana manastirska trpezarija

   Budući da se manastir Grgeteg drži drevnog monaškog Ustava, u njemu se svakog dana, od pet sati, služi liturgija, koja traje oko dva i po sata. Ubrzo po završenom jutarnjem bogosluženju, tačno u devet sati, zvono poziva članove zajednice na prvi obrok – ručak. Između dve kraće molitve, monahinje u tišini obeduju, a dvore ih, sedmično birane, kuvarica i njena pomoćnica – trpezarka. Dok one postavljaju tanjire, čaše i pribor, dosipaju hranu ili donose i odnose posuđe, jedna od sestara, stojeći, glasno čita duhovno korisno štivo, obično žitija ili pouke svetitelja. Treba napomenuti da se u Grgetegu, primereno viševekovnom običaju, nikada ne jede meso, izuzev ribljeg, a i ono samo prazničnim danima, kao i da se, pored srede i petka, strogo posti i ponedeljkom. Kao nosioci „anđeoskog obraza”, kaluđeri su dužni da se od mrsne hrane uzdržavaju i na ovaj „anđelski dan”.

Svenoćno bdenje
 
    Kada, nakon pola sata, očitana molitva označi kraj skromnog obroka, sestrinstvo obavlja svoja poslušanja, odnosno razne poslove po blagoslovu svog duhovnog oca. Silan broj dnevnih obaveza u velikom manastiru, kakav je Grgeteg, veoma bi iznenadio sve one koji na takvim mestima očekuju neizmernu monotoniju. Spremanje sledećeg obroka za veliki broj osoba, fizički rad u bašti, stakleniku i plasteniku, dežurstva u hramu Prenosa moštiju Svetog oca Nikolaja ili održavanje higijene, samo su delić svakodnevnog života ove istaknute svetinje. 
 
    Tako protosinđel Grigorije i mati Anatolija dežuraju u kancelariji, mati Glikerija mesi prosfore za liturgiju, mati Olimpijada čeka posetioce u prodavnici suvenira, mati Teodora vodi manastirsku pekaru, a u ikonopisačkom ateljeu stvaraju darovite i obrazovane sestre Arsenija i Nina. Neke od monahinja imaju i dodatne dužnosti, poput poslušnice Koviljke, nekadašnje lekarke, ili mati Anatolije, medicinske sestre, od kojih se očekuje da svojim profesionalnim veštinama olakšaju moguće zdravstvene tegobe sestrinstva.
 
 KNjIŽNO BOGATSTVO


   U manastiru se čuva raskošna biblioteka, sastavljena od oko 4000 naslova, a ovih meseci se punom parom radi na njenoj katalogizaciji, uz neprocenjivu pomoć stručnjaka Gradske biblioteke iz Rume. Grgeteška knjižnica u prvoj polovini 20. veka bila je poznata po bogatstvu i probranosti, pogotovo nakon uprave učenog arhimandrita Ilariona Ruvarca (1832–1905), jednog od utemeljivača srpske kritičke istorije, rektora Karlovačke bogoslovije i akademika, koji je samo karlovačkoj Patrijaršiji, 1852. godine, poklonio 2433 knjige, zajedno sa ormanima i „njegovim retko lepim pisaćim stolom”, napravljenim od iste hrastovine od koje je građen i stari Orfelinov ikonostas manastirske crkve. Njegova darovitost može da se ilustruje činjenicom da je, odlikovan svojevrsnim pustinjačkim osobenjaštvom, vrlo retko napuštao monašku tišinu, ali je mnoge istoriografske probleme ipak uspevao sam da reši. Sadašnji nastojatelj, arhimandrit Dositej, kao predani istraživač i detaljni poznavalac crkvene prošlosti i semiotike, dostojan je Ruvarčev naslednik. 
 
   Kada su monasi po završetku Drugog svetskog rata ponovo ušli u uništene i opljačkane fruškogorske manastire, uz veliki trud i žestoki otpor, počeli su njihovu sveopštu obnovu. Uporna težnja za dostizanjem nekadašnjeg sjaja manastira oseti se i kroz pažljivo negovanje nekih važnih, do sada uglavnom napuštenih monaških običaja. Protosinđel Grigorije, koji obavlja i dužnost manastirskog bibliotekara, po blagoslovu nastojatelja, bavi se kaligrafijom, bez koje su nekada značajniji manastiri bili nezamislivi. Prepisao je petnaestak žitija i drugih bogoslužbenih knjiga, sledeći estetske obrasce srpskih srednjovekovnih rukopisa i iluminacija, nastalih između 12. i 15. veka 
 
 
   U podne se ispred ikone Trojeručice čita akatist (molitva) Presvetoj Bogorodici. Čita je monahinja dežurna u hramu, a mogu da joj prisustvuju i ostale članice sestrinstva. Kao izraz duhovne povezanosti sa Svetom Gorom, u Grgetegu se, od 2002. godine, čuva kopija ikone Bogorodice Trojeručice, čije prisustvo, po uzoru na manastir Hilandar, sestrinstvo proslavlja svenoćnim bdenjima pred sve praznike posvećene Majci Božijoj. 
 
   Vreme između akatista i ručka u 15 sati ispunjeno je ponovnim izvršavanjem ličnog molitvenog pravila, koje određuje manastirski duhovnik i koje ne mora da bude isto za sve članove zajednice. Neko čita jevanđelje, neko psaltir, jedna monahinja izgovara Isusovu molitvu, a druga obavlja metanije, pokajanje propraćeno zemnim poklonima. U međuvremenu, uspevaju da nađu priliku za odmor ili ispunjavanje posebnih zanimanja. 
 
   Tačno u 15 sati trpezarka zvonom poziva na drugi obrok. Obred manastirske večere po svemu je sličan ručku, izuzev izbora verske literature. S obzirom na ustaljeni, vizantijski običaj da se crkveni dan računa od prethodne večeri, za trpezom se izgovaraju reči „Prologa” sa poukama i detaljima iz života svetitelja koji će sutra biti proslavljan. Dva sata kasnije počinje večernje bogosluženje koje, spojeno sa jutarnjim, traje veoma dugo, često i do 20 sati i 30 minuta.   Napustivši hram, umorni monasi posvećuju se sebi, čitaju, održavaju ličnu higijenu i izgovaraju večernje kelijno pravilo. Konačno, sva svetla se gase u 22 sata i na Grgeteg se spušta mirna, okrepljujuća noć.
 
Crveno slovo u kalendaru
 
    Praznični dani, uključujući i nedelju, umnogome su drugačiji. Sestrinstvo ustaje kasnije i odlazi na liturgiju koja počinje tek u devet sati. Pred skladnom ikonostasnom pregradom od kamena, veštačkog mermera i metala, ispunjenom ikonama, koje je, na takozvanom engleskom platnu, 1901. godine izradio Uroš Predić, mnogobrojni vernici učestvuju u Svetoj Tajni. U takvim prilikama najubedljivije može da se sagleda velelepnost i mističnost manastirskog hrama, obnovljenog za vreme uprave Ilariona Ruvarca, a po nacrtima arhitekte Hermana Bolea. 
  
Kaligrafski rad oca Gligorija, prepis ''Pesme nad pesmama''.
 
   Kada ledeni dani okuju Frušku goru, dugačka bogosluženja obavljaju se u toplom, zimskom hramu Prepodobnog Serafima Sarovskog, izgrađenom povodom 2000. godišnjice hrišćanstva. Pre toga okupljali su se u skučenoj kapeli, smeštenoj u crkvenom tornju, pred malim ikonostasom, koji je 1911. godine naslikao poznati karikaturista Pjer Križanić. 
 
   Primivši naforu, monahinje sedaju za svečanu trpezu, na kojoj su posluženi riba, salate, prilozi, ukusni kolači i drugi slatkiši. U trošnim, rukopisnim knjigama s prikazom dnevnih crkvenih bogosluženja, pored propisa vezanih za praznične dane, ponegde je predstavljana i nacrtana čaša s vinom, kao milostiva opomena savesnim nastojateljima da, zbog neophodne utehe isposnika, malo obogate uobičajen, oskudan režim ishrane. Po završenom obedu, monahinje se odmaraju, šetaju, čitaju ili razgovaraju s posetiocima, dok ih zvono ne pozove na večeru, u 15 sati. Retku priliku da same urede svoje slobodno vreme, one uživaju i posle, sve do 22 sata, kada se opet neumoljivo gase manastirska svetla.
 
 
01.09.2012
 
Izvor: http://www.svevesti.com/
 

Pročitano: 6819 puta