MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŠTA JE KLEVETA I KAKO DA SE BORIMO SA NjOM



 Sandro Botičeli. Kleveta (1495. godina) 

Kako se u današnje vreme o  životu Crkve i crkvenih velikodostojnika snažno šire mnoge insinuacije, od svetih otaca Crkve časopis „Neskučnij sad“  saznaje šta je to   k l e v e t a    i kako da se borimo  sa njom.
 
 
šta da radimo ako čujemo klevetu
 
Sveti Jovan Zlatoust je, kao niko, postradao od klevete. Zbog lažne optužbe, koju je pretrpeo lično od Patrijarha Aleksandrijskog Teofila, koji je na Episkopski tron želeo da postavi svog čoveka, biva okrivljen od strane carice Jevdoksije, nakon čega pada u nemilost, a kasnije i u tamnicu.
 
Onima, koji su čuli neproverene glasine ili informaciju koja bilo koga okrivljuje, sveti Jovan kaže: «Nikada ne prihvataj klevete o bližnjem svom, već klevetnike zaustavljaj rečima: «Ostavi se toga, brate. Kako da osuđujem druge kada ja svaki dan padam  u  još veće grehove?» Predlagao je Svetitelj čak i krajnje mere: «Oterajmo klevetnika, da ne bismo, učestvujući u tuđem zlu, uništili sami sebe».
 
A prepodobni Jefrem Sirin smatra da «ako nas neprijatelj navodi na klevetu – zaštitimo se ćutanjem». 
 
Kako da se spasimo od klevete
 
Za  trpljenje klevete mnogi sveti Oci obećavaju nagradu. «Znaj da onaj ko o sebi čuje klevetu, ne samo da ne trpi štetu, nego će dobiti najveću nagradu», - kaže sveti Jovan Zlatoust. Ali on i svedoči, da ma kako bila velika nagrada, klevetu nije lako trpeti: «Kleveta je teška, makar se za nju dobijala i velika nagrada. Kleveti je podvrgnut pravedni Josif i mnogi drugi. A Gospod nam nalaže da se molimo za to da ne bismo bili izloženi iskušenju... Pri tome je posebno  teška kleveta od gordih i moćnih ljudi, zato što nepravda, koja upotrebljava silu, nanosi najveću štetu». Svojoj braći po nesreći, Svetitelj savetuje: «Za mnoge je gore od smrti kada neprijatelj o njima širi loše glasine i na njih navodi sumnju...Ako je to istina – ispravi se; ali, ako je laž – nasmeši se. Ako uvidiš  šta je to rečeno o tebi – izvuci pouku; ako ne prepoznaš – ne obraćaj pažnju. Bolje je da po reči Gospodnjoj kažeš: raduje se i veseli se».  (Matej 5, 11)
 
Molitva može da spasi od mnogih beda i ogorčenja. Prepodobni Maksim Ispovednik predlaže da ne padamo u uninije ni u slučaju klevete, već da se molimo: «Onoliko koliko se budeš molio za klevetnika, onima koji su se sablaznili Bog će otkriti istinu o tebi».
 
Episkop Teofan Zatvornik predlaže da se kleveta smatra lekom koji iskupljuje dušu: «Oklevetali su vas – a vi niste krivi? Treba mirne duše  da potrpite. I to će  biti umesto epitimije za sve ono za šta sami sebe smatrate krivim. Zato je kleveta za vas – milost Božija. A sa klevetnikom obavezno treba da se pomirite, ma koliko to bilo teško».
 
Kleveta nam je na korist
 
Sveti Tihon Zadonski navodi primere kada se kleveta preobraća u sreću i slavu:
 
«Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro», -  kaže Apostol (Rim. 8, 28) Milošću Božijom njima se klevete i poniženja preobraćaju na korist. Zbog ženske klevete Premudri Josif pada u tamnicu, ali, koliko je bio čestit, ipak je celu zemlju spasio od gladi (Prva knj. Mojsijeva 39 i 41). Mojsije zbog zlih usta beži iz Egipta i postaje  došljak u Zemlji Madijamskoj (Druga knj. Mojsijeva «Izlazak». 2, 15-22). Ali, tamo biva udostojen da vidi kupinu koja čudesno gori u pustinji, i da čuje Boga, koji iz kupine besedi sa njim. ( Treća knj. Mojsijeva «Izlazak» 3, 2-7).

Svetom Davidu su zli jezici  mnogo zla naneli, ali se  on toliko molio da je mnogo bogonadahnutih psalama sačinio na korist Svetoj Crkvi.

Danila je kleveta bacila u jamu da ga pojedu lavovi, ali njegova bezgrešnost zatvori zverinja usta  i proslavi ga više nego pre. (Dan. 6,16-28). Ti sudovi Božiji i danas se izvršavaju (104. 860-861).   
 
I Hrista su oklevetali
 
Sveti Tihon kaže da mi nismo prvi na Zemlji koji trpimo nepravdu: «Mnogo pre nas - vređanje i ponižavanje pretrpe Isus Hristos, koji nikakav greh nije imao. Koliko i kako žestoko su na Njega hulila usta farisejska i kakve klevete su bacali na Njega, kao otrovne strele, o tome svedoči sveto Jevanđelje. Zar je malo što su govorili kako On voli da jede i da pije vino, da se druži sa carinicima i grešnicima, da je Samarjanin, da je sa đavolom i da je poludeo?
Onoga,  Koji je na sve načine tražio da spase grešnike, nazivali su lažljivcem, koji sablažnjava narod : «...Ovoga nađosmo da otpađuje narod naš, i zabranjuje davati ćesaru danak» (Luka 23, 2); onoga, dakle, koji ih je učio: «...dajte ćesaru ćesarevo, a Bogu Božije» (Marko 12, 17), koji je pretio i izgonio demone Silom Boga Svojega...
 
Klevetu i poniženja niko od njih nije izbegao. Deca ovog grešnog sveta pronašla su način  kako da hule  i šta da izmisli jezik lažljivi i na Onoga, koji živi  neporočnim životom, i  - kako da osramote i neporočne. Prorok Mojsije, zakonodavac, vođa Izrailja, prijatelj i sabesednik Božiji, pretrpi  prekor od čete Korejeve i Avironove i od mnogih svojih ljudi. (Četvrta knj. Mojsijeva 16) . Koliko otrovnih strela baci neprijatelj na Davida, svetog cara Izrailjevog i proroka Božijeg, vidi se iz psalma: «Svaki dan me ruže neprijatelji moji i oni koji su ljuti na mene, proklinju me». ( Ps. 101, 9 i dalje). I proroka Danila lažljivi jezik baci u jamu lavovima, kao u grob. (Danilo 6, 16). Pa, kako su apostoli postradali od ljudi ovoga sveta, kojima su Božiju milost propovedali! One, koje su od prelesti preobraćali ka istini, od tame ka svetlosti, od careva demonskih ka Carstvu Božijem,  nazivali su prevarantima, razvratnicima i obmanjivačima cele vaseljene. To su na sebi osetili i njihovi sledbenici, svetitelji, mučenici i mnogi sveti ljudi. Čitajmo crkvenu istoriju i videćemo kako niko od njih nije prošao bez klevete. Od zlog sveta i sada to isto sveti ljudi, koji žive u ovom svetu, trpe. Jer, svet je postojan u zlu svome: ne voli istinu, koju i rečima i životom žive svetitelji, i uvek se drže laži i nepravde, kojih se sveti ljudi gnušaju.
 
Dakle, «Nisi ti prvi koji trpiš poniženja i sramotu. Vidiš, šta su svetitelji trpeli i sada trpe». (Jovan, 9, 10-34).
 
Kako da se čuvamo da i mi sami ne oklevetamo bližnjega
 
Sveti Vasilije Veliki smatra da se nekada i istina može nazvati klevetom: «O bratu, koji nije prisutan, ništa ne treba  pričati s namerom da ga ocrnimo – to je kleveta, iako bi ono što je rečeno bila istina». «...Ali, postoje dva slučaja o kojima je dozvoljeno da se o nekome govore loše stvari (ali samo istinu): kada je neophodno da se posavetujemo sa drugima, koji su u tome iskusni, kako bismo ispravili onoga koji greši, i, kada je potrebno da druge upozorimo (ali, bez mnogo reči), koji se, i ne znajući, često mogu da se nađu u društvu sa lošim čovekom, smatrajući da je dobar... Ko bez ovakve  potrebe govori nešto loše o drugom, s namerom da ga ocrni, taj je klevetnik, pa makar govorio i istinu».
 
Sveti Jovan Zlatoust upozorava: «Kleveta ruši velike zgrade; jedan kleveta, a zbog njega plaču i ridaju i drugi: i njegova deca, i bližnji i prijatelji. Ali, zbog toga i klevetnicima postaje loše. Gospod od njih ni molitve ne prima, i sveće se njihove gase, i žrtve njihove se ne primaju, i gnjev Božiji počiva na njima  - kako kaže David: «Potrće Gospod sva usta lažljiva i jezik veličavi».
 
Sveti Grigorije Bogoslov savetuje da obratimo pažnju na to za šta se žalimo na druge: «Ako se žalimo nepravedno, to postaje kleveta...».
 
A prepodobni ava Isaija ne savetuje da se od nesreće i ljudske zlobe spasavamo klevetom: «Svaki nesrećnik dostojan je milosti, kad oplakuje svoju  nesreću. Ali, ako počne da kleveta druge i da im nanosi zlo, propašće tuga za njegovom nesrećom, jer, on više nije dostojan sažaljenja, već mržnje, kao onaj koji je svoju nesreću iskoristio za uplitanje u tuđi život. Dakle, seme te strasti treba istrebiti na samom početku, dok nije pustilo klice, i postalo korov koji ne može da se istrebi i koji bi onome, koji prinese na žrtvu te strasti, donelo samo sablazni».
 
Prevod sa ruskog Tankosava Damjanović
29 avgust 2012 god.

 
Izvor: http://www.nsad.ru/index.php?issue=13&section=10014&article=2155
 
 

Pročitano: 15628 puta