MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

TAJNA ČOVEKOVOG SRCA



Sve uredbe u istinitoj Crkvi nude se svetu samo radi otkrivanja ”dubina srca” (Psalm 64:6), koje je centar čovekove ipostasi. Po Svetom Pismu, Bog je svačije srce oblikovao na poseban način. Svačije srce je Njegov cilj, mesto gde želi da se nastani i otkrije.
 
Pošto je ”Carstvo Božije unutra, u nama” ( Luka 17:21), srce je poprište našega spasenja, i svaki asketski podvig preuzima se radi očišćenja njegovog od prljavštine, da bi postalo čisto pred Gospodom. ”Čuvaj srce svoje, jer iz njega izilazi život”  (Priče 4:23) veli Solomon, mudri car Izraela.  Putevi životni prolaze kroz srce čovekovo. Samim tim, neugasiva želja svih onih koji neprestano traže Lice živoga Boga  je da njihovo srce, jednom pomračeno grehom, ponovo zasija njegovom milošću.
 
Srce je istinski ”hram” čovekovog susreta sa Gospodom. Čovekovo srce ”traži znanje” (Priče 15:14) i intelektualno i božansko, i ne nalazi odmora dok Gospod slave ne dođe i ne useli se u njega. A Bog, koji je ”ljubomoran Bog” (2. Mojsijeva ), neće samo deo našeg srca. U Starom Zavetu čujemo kako govori: ”Sine moj, daj mi srce svoje” (Priče 23:26), a u Novom Zavetu zapoveda: ”Zato ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim” (Matej 22:37). On je taj koji je oblikovao srce svakoga čoveka na jedinstven i neponovljiv način,  ali ni jedno srce ga ne može potpuno obuhvatiti ”jer Bog je veći od srca našeg”(1. Jovanova 3:20).

Ipak, kada čovek uspe da celo svoje srce preda Bogu, onda Bog sam začinje nepropadljivo seme Njegove reči, pečati ga imenom Svojim čudesnim i čini da sija Njegovim neprekidnim i blagodatnim prisustvom. On gradi hram svome božanstvu, hram koji nije podizan rukama, koji je u stanju da izobrazi Njegov ”lik” da sluša Njegov ”glas” i ”da iznese” ime Njegovo (Jovan 5:37). Jednom rečju, čovek ispunjava svrhu svoga života, razlog svoga dolaska u prolazno postojanje ovoga sveta.
 
Velika tragedija našeg vremena je što živimo, govorimo, pa se čak i molimo Bogu, izvan našega srca, izvan kuće našega Oca. I zaista kuća našeg Oca jeste naše srce, mesto gde bi “Duh slave i Boga” (1. Petrova 4:14) pronašao odmora, dok ”Hristovo obličje ne postane  u nama” (Galatima 4:19). Zaista, tek tada možemo biti potpuni, ipostasi u liku istinitog i savršenog Ipostasa, Sina i Reči Božije, Koji nas je stvorio i iskupio svojom dragocenom Krvlju i Njegovom neizrecivom žrtvom.
 
Ipak, dokle god smo robovi naših strasti, koje naš um odvlače iz srca i mame ga u varljivi svet, lišavajući nas tako duhovne snage, nećemo videti novo rođenje sa Visine, koje nas čini decom Božijom i bogovima po blagodati. U stvari, na ovaj ili onaj način, mi smo svi ”bludni sinovi” Oca našeg Nebeskog, jer kako Jevanđelje veli: ”Svi sagrešiše, i izgubiše slavu Božiju” (Rimljanima 3:23). Greh je odvojio naš um od životodavnog umnog sagledavanja Božijeg i odveo u ”daleku zemlju” (Luka 9:15). U ovoj dalekoj zemlji bili smo lišeni lepote zagrljaja Oca našega, i hraneći svinje, postali smo ruglo demona. Predali smo se nečistim strastima i užasnoj gladi greha, koji je sebe učvrstio silom, i postao zakon svim našim udovima. Ali, sada moramo da izađemo iz ovog bezbožnog pakla i da se vratimo u Očev dom, da iskorenimo greh koji je u nama i ostavimo mesta Zakonu Božijem u našem srcu. Jedini put koji vodi iz muka paklenih u večnu radost Carstva jesu Božije zapovesti: celim svojim bićem da ljubimo Boga i bližnjeg svog, srcem koje je očišćeno od svih grehova.
 
Put povratka iz ove daleke i negostoljubive zemlje nije lak, i ne postoji strašnija glad od gladi srca, koje je uprljano grehom. Onaj, u koga je srce puno utehe i neprolazne blagodati, može da izdrži sva spoljna lišavanja i žalosti, preobražavajući ih u praznik duhovne radosti, ali glad u okamenjenom srcu, kome nedostaje božanska uteha, jeste užasna muka. Ne postoji veće nesreće od neosetljivog i okamenjenog srca, koje nije u stanju da razlikuje svetlosni put Božijeg promisla od sumorne zbunjenosti ovoga sveta. S druge strane, kroz istoriju, postojali su ljudi čija su srca bila ispunjena blagodaću. Ovi izabrani sasudi bili su obdareni duhom proroštva, i bili su u stanju da razlikuju Božansku svetlost od tame ovoga sveta.
 
Bez obzira koliko teški bili napori da se očisti srce, ništa nas ne sme odvratiti od ovog poduhvata. Na našoj je strani neizreciva dobrota Božija, jer čovekovo srce je Njegova lična briga i cilj. U knjizi o Jovu, čitamo sledeće zadivljujuće reči: “Šta je čovek da ga toliko ceniš i mariš za nj?  Da ga pohodiš svako jutro i svaki čas kušaš ga? Zašto si me metnuo sebi za belegu, te sam sebi na tegobu?” (Jov 7:17-18,20) Mi osećamo Boga, Koji je nedostižan, da stremi srcu čovekovom: ”Evo stojim na vratima i kucam; ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu, i večeraću s njim i on sa mnom.” (Otkrovenje 3:20) On kuca na vrata našeg srca, ali isto tako nas ohrabruje da i mi kucamo na vrata Njegove milosti. ”Ištite i daće vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se. Jer svaki koji ište prima, i koji traži nalazi i koji kuca, otvara mu se” (Luka 11:9,10). Kada se otvore vrata Božije dobrote i čovekovog srca, onda počinje da se odigrava najveće čudo našeg postojanja: čovekovo srce se ujedinjuje sa Duhom Gospodnjim, Bog praznuje sa sinovima čovečijim.
 
Mi sebe lišavamo praznika Božije utehe, ne samo kada se predajemo propadljivosti greha, hraneći svinje u tuđoj zemlji, već i kada se ponašamo na nesavestan način. ”Proklet bio onaj ko nemarno radi delo Gospodenje”... upozorava prorok Jeremija (Jeremija 48:10). To je đavo, naš neprijatelj koji nam daje posao koji je proklet. Ali ako mi sami tvorimo rad Gospodnji nemarno, sebe stavljamo pod prokletstvo, iako možda boravimo u kući Gospodnjoj. Jer Bog ne trpi podelu u srcu čovekovom; on je jedino zadovoljan kada mu čovek govori celim srcem, i čini Njegovo delo radosno: ”Bog ljubi onog koji dragovoljno daje,” kaže Apostol (Korićanima 9:7). On želi da celo naše srce bude Njemu okrenuto i posvećeno, i onda ga On puni izvorima dobrote  i darovima Njegovog milosrđa. On ”blagoslov sije” (2. Korićanima 9:6), ali isto očekuje i od nas.
 
Iz nekoliko stvari koje smo naveli, vidimo koliko je dragoceno da stojimo pred Bogom celim srcem. Počinjemo da razumemo koliko je važno da otrijemo srce, jer nam to omogućava da razgovaramo sa Bogom i Ocem, da nas sluša i da usavrši rad naše obnove sa svim počastima koje smo imali kao Njegovi sinovi.
 
Čovek koji je pod vlašću greha i smrti, predat silama zla, postaje sve sebičniji. Njegov ponos i očaj, i biće odvojeno od dobrog Boga, bore se da prežive, ali jedino što čoveka snalazi jeste veće prokletstvo i veća pustoš. Ma koliko bio oskrnavljen, dar da je stvoren po liku i podobiju Božijem ostaje neopoziv i neizbrisiv. Tako on uvek u sebi nosi mogućnost da se podigne iz carstva tame u Carstvo svetlosti i života. Ovo se dešava kada on dođe  k sebi i  u bolu duše prizna “ja umirem od gladi” (Luka 15:17).
 
Kada se posrnuli čovek vraća i okreće Bogu, ”vreme je da Bog dela,” kao što se kaže na početku Sv. Liturgije. U bolu, čovek ulazi u svoje sopstveno srce, što je najveća počast pripremljena od Boga za nesrećnog čoveka. Bog zna da On sada može ozbiljno da razgovara sa čovekom, i pažljiv je prema njemu, jer kad čovek ulazi u svoje srce, on govori Bogu znanjem svog istinskog stanja, za koje se oseća odgovornim. Zapravo, cela čovekova borba vodi se sa ciljem da ubedi Boga da je on Njegovo čedo, Njegovo rođeno, i kada ga ubedi, u svom srcu čuće ove divne reči iz Jevanđelja: ”Sve je moje tvoje” (Luka 15:31). I od trenutka kada ubedi Boga da je Njegov, Bog pušta vodopad svoga milosrđa da teče i Božiji život postaje njegov sopstveni. Ovo je prvobitno nastojanje Božije, zašta je On stvorio čoveka. Bog tada govorio onome ko je uspeo da ga uveri da je Njegov: ”Ceo moj život, o čoveče, je tvoj život.” Tada Gospod, koji je Bog po prirodi, daruje čoveku Njegov sopstveni život, i čovek postaje bog po blagodati.
 
U Jevanđelju po Luci rečeno nam je da je bludni sin ”došao sebi” i rekao: ”Ustaću i idem ocu svojemu, pa ću mu reći: oče! Sagreših nebu i tebi i već nisam dostojan nazvati se sinom tvojim” (Luka 15: 18-19). Ovo je čudesan trenutak,važan događaj u duhovnom svetu. Patnja, tuga i preteća glad ”daleke zemlje” primorala su čoveka da pogleda u sebe. Ali jedan pokret Božanske milosti dovoljan je da izmeni energiju  njegove nesreće u veliku hrabrost, i omogući mu da vidi sopstveno srce i svo mrtvilo svoje. Sada, sa proročkim znanjem, on hrabro ispoveda ”da dani njegovi prolažahu uzalud”(Psalm 78:33). Bolne duše, on otkriva da se ceo njegov život, sve do tog trenutka, sastojao od niza neuspeha i prestupa Božijih zapovesti i da on nije učinio dobro delo na zemlji, koje bi moglo da izdrži nepodnošljiv pogled pravednog Sudije. On vidi svoj položaj, i kao mnogostradlani Jov plače: ”grob će mi biti kuća” (Jov 17:13).
 
Sa takvom očajnom tužbalicom i žedan samo večnog blagoslova Božijeg, čovek može da okrene celo svoje biće ka živome Bogu. On plače iz dubine svoga srca Njemu, koji ”ima moć nad životom i smrću, koji vodi do vrata pakla i izvodi ponovo” (Solomonove mudrosti 16:13). Ovo je prekretnica u našem životu, jer Bog Spasitelj tada započinje Njegov rad na preporodu čovekovom.
 
Kada čovek padne u greh, njegov um se kreće ka spoljašnjim i gubi se u stvorenim stvarima, ali kada, savestan svoje propasti, on dođe sebi tražeći spasenje, kreće unutra, tražeći put nazad u srce. Konačno, kada se svo njegovo biće skupi u jedinstvu uma i srca, postoji treća vrsta kretanja, u kojem on celo svoje biće predaje Bogu Ocu. Čovekov duh mora da prođe kroz ovo trojno kružno kretanje, kako bi dostigao savršenstvo.
 
U prvoj fazi, čovek živi i deluje izvan srca, koncentriše se na svoje gorde pomisli i razmišlja o ispraznim stvarima. U stvari, on je u stanju obmane. Njegovo srce je pomračeno i lišeno razumevanja. U svom palom stanju, on  “poštuje i poslužuje većma tvar nego tvorca” (Rimljanima 1:25). Zato živi bez srca. On nema pronicljivosti  i ”ne poznaje Sotonino oružje” (2. Korićanima 2:11), kao što piše u Starom Zavetu: ”na šta je blago bezumnome kad nema razuma da pribavi mudrost” (Priče 17:16). Zbog toga što njegovo srce nije centar njegovog postojanja, čovek i dalje ostaje neiskusan i nepouzdan ”kao onaj koga bije vetar” (1. Korićanima 9:26). On nije u stanju da čvrsto korača putem Gospodenjim, nestabilnog je i prevrtljivog uma.     
 
U drugoj fazi čovek ”dolazi sebi,” počinje da se smiruje, a to privlači blagodat u srce, čini ga osetljivim. Smirene pomisli takođe prosvetljuju njegov um. One se rađaju unutar čoveka, i pomažu mu da rasuđuje i da prihvata samo one stvari koje osnažuju njegovo srce, kako bi ono ostalo nepokolebljivo u svojoj odluci da bude ugodno Bogu i u životu i u smrti. Tokom prve faze, čovek se predaje začaranom krugu destruktivnih pomisli, dok u drugom, inspirisan Hristovim rečima, vođen je nizom pomisli, svakom dubljom od prethodne: iz vere u savršenu veru, iz nade u stabilniju nadu, iz milosti ka većoj milosti  iz ljubavi prema Bogu u sve savršeniju ljubav. ”Mi znamo,” kao što veli apostol Pavle ”onima koji ljube Boga sve ide dobro” (Rimljanima 8:28). Zaista, ovaj ulazak u sebe  i otkriće  srca su delo Božanske milosti. A kad čovek primi Božiji priziv, blagodat ojačava celo njegovo biće.
 
Kada blagodat sećanja na smrt postane aktivna, čovek ne samo da vidi da su svi njegovi dani tašti, da je sve do tada bio neuspeh, da je izdao Boga, već on uviđa da smrt preti da očisti sve što je njegova savest do tada prigrlila, čak i Boga. On je sada uveren da njegov duh ima potrebu za večnošću i da ni jedna tvar, ni anđeo, ni čovek, ne mogu mu pomoći. Tada teži da se oslobodi od svake strastvene privržensti. Ako veruje u Hristove reči i Njemu se okrene, onda mu je lako da pronađe svoje srce, jer postaje slobodno biće. Sada priznaje da Hristos “bogato plaća onima koji ga traže” (Jevrejima 11:6), tj. on smatra da je Hristos večan i svemogući Gospod, koji je došao da spase svet i koji će opet doći da sudi celome svetu sa pravdom. On je poverio sebe ”zakonu vere,” (Rimljanima 3:27) i ”nada se i kad nema čemu” (Rimljanima 4:18) polažući sve u Boga Spasitelja. Takva istinska vera može se susresti u žene Hananejke, koja je primila Gospodovo učenje, kao pas koji prima mrvice sa trpeze svoga gospodara; pratila ga je slobodno i nepokolebljivo. Bog ostaje pravedan bez obzira da li trebao da je prekori ili da je pohvali. Vera, kao ova, dobija odobrenje, usvajanja, jer izrasta iz ljubavi i poniznosti, uvek privlačeći Božiju blagodat, koja otvara srce.
 
Kada čovek veruje i kada njegova duša pronađe pravu vezu sa Duhom ”Gospoda Isusa Hrista, koji vaskrsnu iz mrtvih” (2. Timotiju 2:8), koji živi i vlada zauvek, čovek je prosvetljen tako da može da vidi svoje duhovno siromaštvo i bedu. On takođe shvata da je daleko od večnog života, a to budi strah u njemu. Svestan je da Bog nije prisutan u njegovom životu. Božanski strah, kao što je ovaj, osnažuje čovekovo srce da se odupre grehu i začinje čvrstu rešenost da se radije vole Nebeske stvari, a ne zemaljske. Njegove reči počinju da dokazuju istinitost reči Svetog Pisma: ”Početak je mudrosti strah Gospodnji” (Priče 1:7). Čovekovo srce privlači na sebe blagodat Božiju, ovaj strah ga smiruje, i sprečava da postane drzak; da ”ne misli za sebe više nego što valja misliti” (Rimljanima 12:3) i da sebe oprezno drži u granicama stvorenog bića.
 
Još jedan nepogrešiv način na koji verujući nalazi svoje srce je u prihvatanju srama za svoje grehe i u tajni ispovesti. Hrist nas je spasao izdržavši Krst srama, nas radi. Slično, kad vernik dođe iz “logora ovoga sveta” (Jev. 13:11-12) on zanemaruje svoje dobro mišljenje i sud, primajući na sebe sramotu za svoje grehe, stičući tako smerno srce. Gospod prima njegovo osećanje srama zbog grehova kao žrtvu blagodarnosti, i pruža mu blagodat Njegove velike Žrtve na Krstu. Ova blagodat pročišćava i obnavlja njegovo srce, da može da stane pred Boga na način koji mu je ugodan.
 
Postoji mnogo ideja, teorija i praksi,  koje podstiču buđenje srca, njegovo prosvetljenje i očuvanje i na kraju njegovo uzrastanje u Hristu, koje ćemo razjasniti u narednim danima. Za početak samo bih da pomenem još dve -  molitvu i pokajanje.
 
Isusova molitva, prizivanje imena Gospodnjeg, dovodi vernika u živo prisustvo ličnog Boga, čija se sila prenosi na srce, i preobražava ga celog. Kada je molitva skromna i kada je propraćena budnošću, um je skoncentrisan u srce, koje je prebivalište našeg voljenog Boga, i On mu daruje divan osećaj Njegove blizine, koji je nemoguće opisati.
 
Što se tiče pokajanja, ova sveobuhvatna praksa gradi i čuva  srce više nego bilo šta drugo. Pokajanje ima čudesan i sveti cilj. Osoba koja se kaje ispoveda  živog Boga Oca kao Onoga ko je pravedan i istinit u svim svojim nastojanjima, svim putevima i sudovima. Pokajanjem čovek priznje da je ”laža” (Rimljanima 3:4), zaveden grehom, i zbog toga lišen časti i slave koju mu je Bog pripravio na početku. Odavde čovek koji se kaje mora da počne: on ispoveda svoju grešnost, uzima svoj greh na sebe u smirenju i samoosudi. Nema traga odvažnosti u njegovom govoru, on postaje istina i privlači Duh Istine, koji ga “čisti od greha i opravdava ga” (1. Jovanova 1:8-10). Kao što je Sv. Siluan imao običaj da kaže: Duh svedoči u njegovom srcu o spasenju. Gospod je takođe opravdan jer je On Istina koja potvrđuje reči Njegovog proroka: ”Žrtva Bogu je duh skrušen; srce skrušeno i smireno Bog neće prezreti” (Psalm 51:17). Jer kad čovek dolazi sebi i slobodno iz svog srca kaže: ”Oče, sagrešio sam nebu i tebi i više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim, primi me kao jednog od tvojih najamnika,” glas Nebeske dobrote čuje u njegovoj duši: ”Sine, sve je moje tvoje” (Luka 15:18-19, 31).
 
Čovek se kaje za svoje grehe. Kako se blagodat pokajanja uvećava, njegovo otuđenje od večnog života nestaje i mudrost Božijeg predvečnog plana za čoveka se otvara pred njim. ”Lik” (Jovan 5:37) Hristov, počinje da se formira u njegovom srcu i on sve više oseća priziv, da postane poput Njega  ”po obličju onog koji ga je sazdao” (Kološanima 3:10). On sebe više ne poredi sa smrtnicima, već sa večnim Bogom. Ova vizija ga dovodi do potpunog pokajanja, tj. do pokajanja na ontološkom nivou, kome, prema ocu Sofroniju nema kraja na zemlji.
 
U ranim fazama pokajanja, vernik nosi maleni krst koji je Božija promisao po Njegovom rasuđivanju i ljubavi prema čovečanstvu, predvidela u životu svakoga od nas. Naš lični krst oblikovan je prema našim posebnim potrebama, da bismo se oslobodili svake strasti. Da ga ne nosimo, nikada nebismo bili u stanju da volimo Boga, našeg Stvoritelja i Dobrotvora, slobodnim srcem, ne bismo išli Njegovim putem verno i postojano. Drugim rečima, mi uzimamo naš krst kao odgovor na zapovest da se pokajemo, i to postaje ključ našeg ulaska u večno nasleđe, koje je Hristos za nas stekao kroz Njegov Krst i vaskrsenje.
 
Nema kraja čovekovom pokajanju. Najveći oblik pokajanja, zbog kojeg Bog izliva najveću meru svoje blagodati na čoveka, jeste kada se plačući kaje za celo čovečanstvo, i kao drugi Adam, vidi kosmičke posledice svog palog stanja. Vidimo primere ovog pokajanja kod Vavilonske dece, u velikom apostolu Pavlu, u skromnom posredovanju svih Svetih, i poslednje, ali ne manje bitno, u molitvi Sv. Siluana koju je prineo za ceo svet: “Molim te, o milostivi Gospode, za sve narode na zemlji, da spoznaju Tebe posredstvom Tvoga Sv. Duha.” Dubina ove jednostavne molitve može se prepoznati u Adamovom plaču, koji je primer univerzalnog pokajanja.
 
Kako pokajanje postaje univerzalno, po svom sadržaju? Ako smo tlo našeg srca obradili plugom pokajanja i stalno ga navodnjavamo živom vodom blagodati, doći će vreme kada ”će dan svanuti i danica se roditi u srcima našim”(2.Petrova 1:19). U isto vreme, sila Duha Istine, koja će se nagomilati u srcu, otvoriće naše srce i beskrajno ga uvećati, i ono će prihvatiti raj i zemlju, i sve što postoji. Na taj dan, čovek će ući u Istinu, i tako biti obnovljen u istinitog čoveka. Zatim, po proročkoj reči psalmopojca čovek će: ”Izlaći na posao svoj, na rad svoj do večera” (Psalm 104:23). Tada će znati kako ”da tvori svetinju u strahu Božijem” (2.Korićanima 7:1 ) da misli na ”što god je istinito, što god je pošteno, što god je pravedno, što je god prečisto,” (Filibljanima 4:8) prihvatajući samo ono što će da doprinese njegovom duhovnom usavršavanju. ”Knez mira” (Isaija 9:6) vladaće u njegovom srcu, i svaka rač njegova biće blago savršenstva koje nosi u sebi. On će nuditi suvišak iz riznice njegovog srca, iz ljubavi prema bližnjem, a njegovo veliko srce neće nikoga izostaviti. Njegov duh će meriti večne visine i ispitivati dubine Suda Božije samilosti. On će prineti svoju molitvu, dovodeći svaku dušu pred Gospoda, i moliti se da Gospod ispuni srce svakoga sa neprolaznom utehom Duha Njegovog.
 
Kada je srce tako u potpunosti predato Gospodu Isusu, On ga zasenjuje svojom mesijanskom silom, jer on poseduje veličanstvene ključeve Davidove, koji samo sa jednim okretom u desno dovode ”svaki razum na pokornost Hristu” (2.Korićanima 10:5). Ponizne čovekove misli proizvode intenzivnu duhovnu energiju, snabdevaju inspiracijom i izdržljivošću dušu koja prati dobrog Gospoda “kud god On pošao” (Otkrovenje 14:4), čak i u pakao. Međutim, jedan jedini okret ključa ulevo otvara vrata pomislima neprijateljskim, da se vrate u čoveka. Čovek mora da stekne duhovnu obazrivost, koja će biti nošena sa anđeoskom preciznošću, čineći sve da bude učesnik u nadkosmičkoj pobedi našeg Boga i Spasitelja. Od ovoga trenutka, njegova borba je u suštini pozitivnog karaktera, retko negativna.  Podvižnik se sada trudi sa sve većom čežnjom ”da stekne stan na Nebesima... da život proždere smrno» (2.Korićanima 5:2-4) i on je svedok moćnog i beskonačnog uzrastanja u Bogu, (Kološanima 2:19) Koji je u njemu.
 
Srce je sada očišćeno blagodaću Božijom, i duhovnost može da se uspostavi u njemu sa lakoćom, kroz prizivanje imena Hristovog. Nakon ovoga, srce, sasvim prirodno, počinje da plače neprestano ”uzdisanjem neiskazanim” (Rimljanima 8:26). Od tada na dalje, Gospod je uvek prisutan, boravi u našem srcu, a mi ”naučeni od Boga” (Jovan 6:45), počinjemo da razlikujemo koje su misli u skladu sa Njegovim prisustvom, a koje omataju Njegov dolazak i prebivanje u nama. Drugim rečima, mi smo uvedeni u proročki život. Srce je upućeno da ”govori dobre stvari” (Psalm 45:1), da razume jezik Božiji i sa svetom odlučnošću da neprestano plače: ”moje srce je spremno, o Bože, moje srce je spremno: ja ću pevati i dati hvalu mome Otkuptelju” (Psalm 56:7). Naučeni smo kako da postanemo znamenje Duha, svedočeći o istinitosti Onog koji je došao da nas spase i koji će opet doći  da sudi svetu sa pravdom i dobrotom. Uz sve naše napore, i u svim našim nastojanjima, trudimo se da ispunimo očekvanja našeg Gospoda, znajući da ”Gospod ljubi čisto srce i sve bezazlene prihvata” (Priče 22:11).
 
Nisam mnogo rekao, ali nadam se da ste razumeli da je glavni čovekov posao (koji daje vrednost njegovom životu) da otkrije i očisti ”dubine srca,” kako bi ono bilo blagosloveno sa neopisivim sozercanjem našeg Boga, Koji je svet.
 
Arhimandrit Zaharije (Zahariu); “Skriveni čovek srca,” Izdavač - stvropigijalni manastir Sv. Jovana Krstitelja, Eseks 2007, str. 11-26       
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
15 avgust 2012.
 
Izvor:  http://www.pemptousia.com/2011/11/the-mystery-of-mans-heart/      
                                                                                     

Pročitano: 12046 puta