MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAHINJA OŽIVELA TREĆEG DANA POSLE SMRTI



Pskovska monahinja Antonija je videla ad i Gospod ju je vratio na zemlju

Ona je videla svoje telo sa strane - lezalo je na operacionom stolu.Okolo su se skupili lekari.  Ka grudima su prinosili pribor slican pegli. Praznjenje! - uzviknuo je Profesor Psahes.

 

Telo se trgnulo. Ali ona nije osetila bol.

 

- Praznjenje!

 

- Srce ne reaguje!

 

- Praznjenje! Jos! Jos!

 

Lekari su pokusavali da ‘ozive’ njeno srce skoro pola sata.  Ona je videla kako je mladi asistent stavio ruku na rame profesoru:

 

- Borise Isakovicu, ostavite. Pacijentkinja je mrtva.

 

Profesor je svukao rukavice, skinuo masku.  Ona je videla njegovo nesrecno lice - celo u kapljama znoja. 

 

- Kako zalosno! - rekao je Boris Isakovic. Takva operacija,sest sati smo setrudili…

 

- Ja sam tu doktore! Ja sam ziva! - povikala je ona. Ali lekari nisu culi njen glas. Ona je pokusavala da uhvati Psahesa za mantil, ali tkanina cak nije mrdnula.  Profesor je otisao a ona je stajala pored operacionog stola i gledala kao omadjijana na svoje telo. Bolnicari su ga premestili na kolica, prekrili carsavom. Ona ih je cula kako govore:

 

- Opet glavobolja: dosavsi je preminula, iz Jakuti…

 

- Rodbina ce je sahraniti. Da ona nema nikog rodjenog, samo maloletnog sina.

 

Ona je isla pored kolica, i vikala:

 

- Ja nisam umrla! Ja nisam umrla! Ali niko nije cuo njene reci.

 

 

Monahinja Antonija se seca svoje smrti sa trepetom

 

 

- Gospod je milostiv! On nas sve voli, cak i poslednjeg gresnika…

 

Antonija je neprestano okretala brojanicu. Njeni tanki palci drhte. Izmedju palca i kaziprsta se vidi stara tetovaza - jedva primetno slovo “A”. Matuska Antonija ‘hvata’ moj pogled. Ja sam se zbunio, kao da sam ugledao nesto zabranjeno.

 

- To je secanje na prolost u tamnici - govori monahinja. Prvo slovo moga imena. Po pasosu ja sam Angelina. Iz mladosti neposlusnost …

 

- Ispricajte nam! 



 

Matuska Antonija ispitivacki gleda u mene. Imam takav osecaj, kao da me skroz vidi. Minut se cini kao vecnost.  Najednom zacuta, najednom tajac? Nas susret nije bio slucajan. U Pecor-Pskovskoj oblasti, gde u blizini poznatog Sveto -Uspenjskog manastira zivi 73-godisnja matuka Antonija, doputovao sam dobivsi vesti od poznanika vernika: ‘Imamo cudesnu monahinju! Bila je na mnogim mestima.’ Matuka Antonija, kako se pokazalo, u ne tako davnoj proslosti je bila neimarka i nastojateljka zenskog manastira u Vjatskim Poljanama Kirovske oblasti. Posle treceg infarkta, slabog zdravlja, trebalo je da bude sahranjena. Slozila se da se sretne sa novinarem lista ‘zivot’ posto je dobila preporuku od duhovnika. Cini mi se da je moju molbu uputila negde navise. I dobija odgovor. Meni staje dah. Na kraju ona iznosi:

- Ispricacu. Ne znam moju prolost, ne shvatam to sto se desilo sa mnom posle smrti. Sta je bilo - bilo je…

Matuska Antonija stavlja krsni znak na sebe. Jedva cujno, samo usnama, sapce molitvu. Osecajuci da povratak u prolost zahteva od nje ne male dusevne i fizicke napore slicno plivacu, koji treba da uroni u bucan vodopad.

Detinjstvo

Rodila sam se u cistopolju. To je mali grad na Kami u Tatariji. Otac, Vasilij Rukabinikov, je otiao na front kao dobrovoljac. Poginuo je na Brjancini, u partizanima. Mama, Ekaterina, se ponovo udala za starijeg – on je 30 godina bio stariji od nje. Ja sam ga zamrzela, tako da sam bezala od kuce. Obrela sam se u decijem domu kao siroce. Na kraju rata obucili su me zajedno sa drugaricama za masinca i poslali u rudnik u Sverdlovsku oblast.

Prvih dana smo se pobunili - zbog …..Mi smo maloletne, a rudari su tamo dosli. Prvog dana su nas nezgrapno grlili…Ali ja sam pobegla u Moskvu, drugu Voroilovu, zalivsi se. Dokopavajuci se visecih stepenica vagona, bili smo ocajni, hrabri. Nocevali smo u parku Gorki, u zbunju, pribijajuci se jedno uz drugo…

Voroilov

Ujutru ja , kao najmanja, iako su mi davali 12 godina, podjoh u izvidjanje. Izabrala sam ducancic starijeg cike. Prisla, upitala kako da nadjem Voroilova. Dekica je odgovorio da se upis na prijem vri na prijemnici Vrhovnog Saveta u Mohovoj ulici. Nasli smo tu prijemnicu.

Tu je bila gomila ljudi. ‘Kuda?’ - upitao nas je milicioner na vratima. ‘K Voroilovu’ - ‘Zasto?’

-To cemo samo njemu da kazemo. Milicioner nas je doveo u neki kabinet. Za stolom je sedeo debeli nacelnik. Viknuo je na nas strogo: ‘Govorite!’ A ja dreknuh: ‘Bezite devojcice!To nije Voroilov!” Takav smo zvuk culi da smo se svi razbezali. I tad videh kako Voroilov ulazi. Znala sam ga na osnovu fotografija. Uveo nas je sa sobom. Naredio je da se donese hleb, caj.

Sasluao je i upitao:

‘Hocete da ucite?’ - ‘Da’.

-Recite koji smer da napisem. Ja sam izabrala geologiju u Kelirovskoj oblasti. A tamo je isla sirotinja - povezivala se sa lopovima. Zbog gluposti i od gladi. Svidelo mi se kako zive: rizicno, lepo. Napravila sam tetovazu kako bi svi videli da sam …..Samo nije trajalo dugo: nasu druzinu su uhvatili. U zatvoru mi se nije svidelo.

Sin

-Kada sam izasla na slobodu zaklela sam se sebi da nikada vie ne dodjem iza resetaka.  Udala sam se, otisla u Jakutu - u seoce Njiznij Kuran.  Radila sam tamo u ‘Jakutzolotu’. cak sam dobila orden - Radnik Crvenog znaka…U pocetku je u porodici sve bilo normalno, rodila sam sina, Sasenjku. Zatim je muz poceo da pije. I da me bije zbog ljubomore.  Zatim se bacio. Nisam patila - tako sam se s njim namucila! A jos me je i bolest savladala. U pocetku nisam pridavala znacenje, a zatim kako je pocela da prtiska (nekoliko puta u sred bela dana sam ostajala bez svesti), posla sam lekarima.  Ispitivali su me i nasli tumor u glavi. Upitili su me hitno u Krasnojarsk, na kliniku medicinskog instituta.  Ja placem: ‘Spasite me!’. Imam jednog sina, jos ide u skolu, ostace sam…Profesor Psahes je poceo da operise…Znala sam da je operacija opasna, bojala sam se strasno! Tada sam se setila Boga. Pre sam bila ateista, bogohulnica, ali je odjednom molitva dosla na um. Tacnije, duhovni stih kome me je jednom u detinjstvu jedna zena naucila. Zove se ‘San Bogorodice’. O Isusu, svim Njegovim stradanjima, skoro celo Jevandjelje je u tim stihovima prepricano…Povezli su me na operaciju, a ja drhtim i sve ‘San Bogorodice’ sapcem…Dali narkozu, poceli da probadaju lobanju…Ja bol ne osecam ali sve cujem - kako s mojom glavom rade. Dugo su operisali. Zatim sam, kao kroz san cula, kako me po obrazima pljeskaju. Sve si prespavala - govore mi. Ja sam se porbudila od narkoze, mrdnula, htela da ustanem, podigla se i tu je srce stalo. A meni je nesto iz tela isteklo - moze biti iz haljine, skliznula…

Smrt

Kolica sa bezivotnim telom su odvezli u hladnu sobu bez prozora. Angelina je stajala pored. Videla je kako su njen les premestili na gvozdenu seciju.Kako su skinuli s nogu cipele, koje su bile na njoj za vreme operacije.Kako su privezali etiketu od museme i zatvorili vrata. U sobi je postalo mracno. Angelina se zadivila: ona je videla! - Udesno od mog tela je lezala neka zena sa na brzinu zasitim razrezom na stomaku, seca se monahinja. Bila sam porazena: pre je nikada nisam znala. Ali sam osetila da mi je skoro rodjena. I ta ja znam od cega je ona umrla desilo se zavrtanje creva. Meni je postalo strasno sa mrtvakinjom. Udarila sam vrata i prosla kroz njih! 

Izasla na ulicu - i zaprepastila se . Trava, sunce - sve je nestalo! Bezim napred, a nema puta. Kao privezana za bolnicu. Vratila sam se nazad. Vidim lekare i bolesnike u bolesnickim sobama i hodnicima. A oni mene ne primecuju. Glupa misao mi pade na pamet: ‘Ja sam sad nevidljiv covek!’

 

Samoj mi je postalo smesno. Pocela sam da se kokocem, ali me niko ne cuje.

 

Trebalo je skroz kroz zid da prodjem - uspela sam! Vratila sam se u mrtvacnicu. Opet sam videla svoje telo. Zagrlila sam se (telo), pocela da drmam, i da placem. A telo se nije mrdalo. I ja sam zaridala, kao nikada u zivotu - ni ranije, ni kasnije nisam tako nikad ridala…
 

 

PRODUŽETAK

 

Ad

 

Prica Matuska Antonija:

 

-Odejdnom, pored mene, kao iz vazduha, pojavile su se figure. Ja sam ih za sebe nazivala - vojske. U odeci kao Sv.Georgije Pobedonosac na ikonama.

 

Nekako sam znala da su oni isli za mnom. Pocela sam da se otimam. Vicem:’Ne dirajte me fasisti!’ Oni su me bukvalno uzeli pod ruku. I unutar sebe sam cula glas: ‘Sada ce saznati gde si se obrela!’ Meni se zavrtelo u glavi, smracilo. I tako je navalilo - uzas! Bol i zalost neopisiva! Ja urlam, grdim a mene sve vise boli. O tim mucenjima ne mogu da pricam - nema tih reci da to opisem…I odjednom na desno uvo neko neto tiho sapce:’Rabo Bozija

 

Angelina, prestani da grdis manje ce te muciti…Ja sam ucutala. I iza ledja bukvalno osetila krila. Poletela sam nekud. Vidim: tinjajuci plamicak napred…Plamicak takodje leti, i ja se bojim i odmicem od njega. I osecam da desno od mene, kao ,mala pcela takodje neko leti. Pogledala sam dole, kada tamo puno muskaraca s crnim licima. Dizu ruke uvis i cujem njihove glasove:’Pomoli se za nas!’ A ja sam pre toga bila neverujuca. U detinjstvu su me krstili, a zatim u Crkvu nisam isla. Odrasla sam u decijem domu, tamo

 

su nas sve ateisticki vaspitavali. Samo pre operacije sam se setila Boga.

 

Tu ‘pcelicu’ s desna ne vidim, ali je cujem. I znam da nije zla. Pitam je o ljudima: ‘Ko je to i sta je to?’ I umilan glas odgovara: ‘To je tartar, mesto tame…’ Shvatila sam da je to ad.

 

Raj

 

- Odejednom sam osetila kao da sam na Zemlji. Ali je sve mnogo …., lepse, cveta kao prolece. I miris je cudan, sve je blagouhano. Jos me je zapanjilo: na drvecu su istovremeno i cvetovi i plodovi - pa toga nema. Videla sam ogroman, izrezbaren sto, a za njim tri muska lica s istim veoma lepim licima, kao na ikoni ‘Trojica’. A okolo mnogo - mnogo ljudi. Ja stojim i ne znam sta da radim. Doletele su do mene te vojske, koje su dolazile u mrtvacnicu, i postavili me na kolena. Ja sam se poklonila do same zemlje,

 

ali me vojska podigla i gestom pokazala da ne treba tako, vec ramena treba da budu prava, a glava na grudima. I poceo je razgovor s tima , sto su sedeli za stolom. Zapanjila sam se: oni su znali sve o meni, sve moje misli.  I Njihove Reci o meni su bukvalno tekle: ‘Sirota dusa koliko je grehova nakupila!’ A mene je bilo uzasno sramota: odjednom sam se jasno setila svakog mog loseg postupka, svake rdjave misli, cak i one koje sam davno zaboravila. I odjednom sam pocela samu sebe da zalim.  Shvatila sam da sam tako zivela, ali nisam nikoga krivila - sama sam svoju dusu pogubila…

 

GOSPOD

 

Iznenada sam shvatila, kako da nazovem Tog, Koji sedi u sredini i rekla:

 

‘Gospode!’ On se odazavao - u dusi je vec nastalo takvo rajsko blazenstvo. Gospod je upitao: ‘Hoces na Zemlju?’ - ‘Da, Gospode! - A pogledaj okolo, kako je ovde dobro!’ Podigao je ruke nagore. Ja sam pogledala okolo – sve je zasijalo, tako je bilo neobicno lepo! A unutar mene odjednom se rodila beskonacna ljubav, radost, sreca, - sve redom. I ja sam rekla: ‘Oprosti

 

Gospode, ja sam nedostojna!’ I odjednom mi je dosla misao o sinu; i ja sam rekla: ‘Gospode imam sina Sasenjku, on ce propasti bez mene! Jadna sama se nisam zatvora spasla. Zelim da on ne propadne!’

 

Gospod odgovara: ‘Vratices se, ali popravi svoj zivot!’- Ali ne znam kako!

 

- Saznaces. Na tvom putu ce se naci ljudi koji ce ti reci. Moli se! Ali kako? - Srcem i mislju!

 

Buducnost

 

I odjednom su mi otkrili buducnost: ‘Udaces se za drugog coveka.’ - Ko ce mene da uzme ovakvu?’ - On c te sam naci. - Nije mi potreban vise muz, s prethodnim pijancem sam se namucila za ceo zivot.!’ - Novi ce biti dobar covek, ali takodje ne bez greha. Sa Severa ne odlazi dok sina u armiju ne ispratis. Zatim cez sresti novog muza i udaces se. A zatim ti je sudjeno da nadjes brata. ‘ - Zar je on ziv? Ja od rata o Nikolaju nemam vesti!

 

 

 


-’Invalid je, u kolicima.’ Nacices ga u Tatariji, i sama ces se s muzem tamo preseliti. Bices veoma potrebna bratu, negovaces ga i sama ces ga cuvati.

 

‘Hoce li sa sinom sve biti u redu?’ - ‘Za njega se ne brini. On, kad poraste odvojice se od tebe. Ali ti ne ocajavaj. Seti se Gospoda i pricaj ljudima o tome to si ovde videla! I seti se - obecala si ispraviti svoj zivot!’

Povratak

- Vec sam se obrela u svom telu. Osetila sam da mi je strasno hladno: smrzla sam se veoma. Pomolila sam se: ‘Hladno mi je! I cujem glas na desno uvo:

Strpi se odmah cu doci za tobom! I tacno otvaraju se vrata, ulaze dve zene sa malim kolicima - hteli su da me voze na sekciranje. Dosli su kod mene a ja sam zbacila carsav. Oni - u viku i bez! Profesor Psahes, koji me je operisao, dolazi s lekovima. Govori: ‘Moguce je da je ziva!’ Svetli nekom lampom. A ja sve vidim, osecam, i zavrislo se tako, da nista nisam mogla reci, samo sam namignula. Odvezli su me u bolnicku sobu, oblozili termoforima, umotali u odecu. Kada sam se zagrejala, ispricala sam sta se desilo sa mnom. Boris Isakovic Psahes me je pazljivo saslusao. Rekao je da je posle moje smrti proslo tri dana.

Produzetak

- Jos u bolnici - govori matuska Antonija - ja sam napisala o tome, sta se sa mnom desilo u novinama ‘Nauka i religija’. Ne znam da li su tampali. Profesor Psahes je nazvao moj slucaj jedinstvenim. Kroz tri meseca su lepo napisali.

Ocajanje

-Vratila sam se natrag u Jakutiju - govori matuska Antonija.  Opet u Jakuzoloto, gde sam na dobroj poziciji bila. Radim, sina hranim. Pocela sam da idem u Crkvu i da se molim. Sve se desilo onako kako mi je na onom svetu bilo predskazano. Udala sam se a zatim sam ozenila sina. I starijeg brata Nikolaja, izgubljenog u ratu nasla - u Tatariji. On je bio sam samcat, invalid u kolicima, vec veoma bolestan. Preselili smo se u Niznjekamsk, blize bratu. Dali su nam tamo stan, kao severcima. Ja sam u to vreme vec bila u penziji. Negovala sam brata do njegove smrti. Sahranila, oplakala. A zatim se i sama razbolela. Probadalo me u krstima, u ustima mi je postalo kiselo. Trpela sam dugo. U poredjenju sa adskim mukama sve zemaljske bolesti su kao ubod iglom. Sin i muz su me nagovorili da podjem u bolnicu. Sa poliklinike su me uputili na ispitivanje u Kazanj. I tamo su nasli rak jetre. Rekli su da sam zakasnila za operaciju, da je metastaza vec pocela.

I takva tuga me je obuzela - predati se. Dosla mi je gresna misao: ‘ Kome sam potrebna ovakva, samo sam na teretu. Posla sam na most - da skocim. A pre nego sto sam se u vodu bacila resila sam s nebom da se oprostim. Spustila sam oci i videla krstove i kupolu. Hram. Mislim: pomolicu se poslednji put pre nego se utopim. Dosla sam u Sabornu Crkvu. Stojim pred ikonom Bogorodice i placem. Odjednom zena sto je u hramu skupljala, primetila je moje suze, prisla i upitala sta mi se desilo. Ispricala sam joj o raku, o tome da je muz poceo da pije, da nikome nisam potrebna, da sin ima svoju porodicu i da sam mu ja samo teret. Da sam htela ruku na sebe da podignem. A zena meni govori: ‘Ti treba sada da odes u Nabereznije celnji. Tu je dosao cudesan bacuka, arhimandrit Kiril iz Rige. On sve na svetu leci!

Arhimandrit

Matuska Antonija pokazuje fotografiju svestenika koja visi u njenoj keliji.

Na snimku je - blagog lica, stasit bacuka sa dva krsta na odezdi.

- To je moj duhovni otac - umilno govori monahinja. - Arhimandrit Kiril Borodin. cudotvorac i pravednik. Stradao je za veru u vreme sovjetske vlasti. On je sam lekar po obrazovanju, mnoge ljude iscelio. 1998-e godine je otisao Gospodu. On ne samo da mi je spasao zivot, vec mi je dusu iscelio.

Dola sam tada u Nabereznije celnji na recenu mi u Crkvi adresu, cak kuci u Niznjekamsk nisam svracala. Red u stanu u kojem je otac Kiril primao, se oduzio. Mislim, treba cekati celu noc. Odjednom se vrata otvaraju, izlazi svetenik i meni mase rukom: ‘Matusko dodji!’ Zvao me je k sebi. Stavio mi je dlan na glavu:’Ah, kako si ti bolesna’. I odjednom me je obuzela radost kao onda u onom svetu pred Gospodom…Htela sam da kazem ocu Kirilu sve o sebi, o tome da sam na onom svetu bila, ali me je on zaustavio: ‘Ja sve o tebi znam.’

Manastir

- Odjednom bacuska meni govori: ‘Putuj u Elabugu, tamo se nalazi manstir.

Recices matuski Evgeniji, da sam te ja poslao’, govori matuska Antonija. Ja sam se zbunila: ‘Sta Vam je bacuka? Imam muza i sina.’ Odjednom otac Kiril izrece cudne reci: ‘Nemas ti nikoga!’Ja ropcem: ‘Vec je noc.’ A on strogo: ‘Blagoslovim, idi!’ Kuda da se denem? Posla sam na raskrce. Putnicki autobusi su vec svi otisli. Odjednom neki muskarac koci: ‘Ko je za Elabugu?’Dovezao me je do samog manastira. Tamo su vec cekali. Pocela sam da zivim u manastiru i da se molim. A snage je ponestajalo. Vec sam malo sta mogla: jetra je sasvim otkazivala…Jednom usnim ovakav san. Vidim cetiri muskarca, odevena u belo. Oni su oko mene. Ja lezim, a jedan od njih govori:’ Tebe ce sad boleti. Istrpi, rak ce proci’. Ujutru sam se probudila, a jetra ne boli. Apetit se pojavio - navalila sam na hranu. Jedem sve sto sam ranije odbacivala - zemicku, supu. Bar da jednom u krstima probode! Odejdnom, otac Kiril doputova. Ispricala sam mu o strasnom snu.

Pitam: ‘Ko me je u snu iscelio?’ A bacuka odgovara: ‘Zar se to desilo? To je milost Bozija!’

Sin

-Otac Kiril me je blagoslovio da otputujem kuci u Niznjekamsk - da uzmem stvari i sredim dokumenta - prica matuska Antonija. - Doputovala, a sin i muz su me zaboravili. Mislili, da sam vec umrla. Muzu sam objasnila da treba da se razvedemo, da ja zelim u manastir, dusa zeli Bogu da sluzi. On se smirio. A sin - nikako: ‘Ne pustam te!’ Stavio mi je pseci lanac. Tri dana me je drzao tako, cak i u toalet me vodio na lancu. Ja sam se molila da Gospod urazumi sina. Dopustio mi je sada da odem u manastir. Iza ledja je doviknuo: ‘Sin se tebe odrice.’ Postrigli su me u monahinju po imenu Antonija. U prevodu sa grckog to znaci ‘dobijeno mesto’. U manastiru sam promenila svoj zivot, kako sam tad Gospodu obecala. Zatim su me blagoslovili da gradim novi manastir u Vjatskim Poljanama, postavili me za nastojateljicu. Sluzila sam tamo. A posle infarkta molila se da me Gospod uzme. Doputovala u Pskov, potom se obrela u Pecori. Ovde, pokraj svetih mesta lakse je i moliti se i disati…

Dar

O matuski Antoniji u Pecori govore sa ljubavlju. Pricaju to pored velikog dara da utesi ljude ona ima i dar da vidi duhovnim ocima.

-Bilo je vremena kada sam neverovatno ‘videla’ - govori matuska Antonija. Zatim sam zamolila Gospoda da mi oduzme taj dar. Teko je to.

- Rekli su mi da ste videli cudo u hramu: tajnu pretvaranja hleba i vina u Telo i Krv Hristovu.

- To je bilo na Pashu, kada su Carska Vrata, koja zatvaraju ulaz u oltar, otvorena. Stojim ja pored Carskih Vrata, cekam Pricest. I posmatram kako  svetenici u oltaru savravaju tajinstvo, vade iz prosfore cestice….Mislim se: kako ce hleb postati Telo Hristovo? I odjednom je na Oltaru kao sunce zasijalo. Vidim – umesto prosfore Mladenac lezi. Prelep, sav se svetli. A svetenici Njega … u grudi! Povikala sam : ‘Ne bodite Mladenca!’ Ljudi me gledaju, ne shvataju u cemu je stvar. A ja vidim: casa zlatna, za Pricest, izgleda prozracna, skoro staklena. I sama se puni Krvlju. Posle Sluzbe sam sa strahom pricala o svemu svom duhovniku. On me je umirio: ‘Gospod ti je pokazao cudo, raduj se!’

- Evo i zivim u radosti. Hocu svima da kazem: nema smrti, postoji zivot vecni! Treba samo voleti bliznje i biti veran Gospodu.

- A buducnost predskazujete?

- Ne. Jedno znam: Rusiju cekaju teska iskusenja. Ali ako postanemo bolji Gospod ce nam oprostiti…


prevod. R.M.

http://www.blagoslovenie.ru/client/chudesa/10.htm

Pročitano: 28464 puta