MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VAŠE DETE I MONAŠTVO



 Monah u manastiru Pantelejmon - ATOS ,
slika iz 1917-1918 godine

Sledeća propoved održana je na zimskog konferenciji  Sv. Germana, u Redingu, u Kaliforniji.
 
Vaše dete želi da postane monah
 
Zamolio bih vas da razmislite o sledećem: kako biste se osećali da vaš sin ili kćerka izraze želju da stupe u manastir? Vi ste prvoslavni, veoma pobožni, prisustvujete redovno bogosluženjima, vredno čitate duhovnu literaturu, učinili ste sve da vašu decu vaspitate u pravoslavoj veri, čak se možda i divite monaštvu. Ipak, kako biste se zaista osećali?
 
Živimo u vremenu i društvu drugačijem od Grčke i svete Rusije, gde je monaštvo bilo vidljivi i prahvatljivi deo života. Nije bilo neuobičajeno da se cele porodice upute na hodočašća  u manastire. Međutim, malo ljudi danas ima priliku da se susretne sa monaštvom i malo je čudno da u našem nepravoslavnom, čak antihrišćanskom društvu, sama pomisao da nečije dete postane monah ili monahinja može izgledati veoma opasna.
 
Postoji mnogo razloga za ovakvu reakciju. Neznanje plaši. Neki ljudi misle da je monaštvo sumorno, pa čak i nehumano. Takvi ljudi misle da su njihova deca zatvorena i osuđena da ostatak svoga života provedu na hlebu i vodi. Druga krajnost je podjednako pogrešna - pogled na romantično duhovno stanje u kojem dete provodi dane 'lebdeći' u uzvišenom stanje beskrajne svetosti. U oba slučaja misli se da monaštvo podrazumeva udaljavanje od ljudi. Realnost monaškog života je daleko od bilo koje od ovih krajnosti. Vaše dete koja uvek kasni, ostavlja razbacane čarape u sobi i konzerve od koka-kole, i koje je generalno veoma buntovno – neće odjednom postati isposnik ili isposnica. Svako ko stupa u manastir donosi sa sobom sve svoje slabosti i nedostatke. Možda će naučiti da prevaziđu neke od njih,a druge ne. U svakom slučaju, ako vaše dete postane monah ili monahinja, sigurno je da neće živeti bez ljudske topline i komunikacije i, uprkos svemu, vi ćete i dalje u njoj ili njemu prepoznati svoje dete.
 
Vaša prvobitna reakcija zavisiće u velikoj meri od toga kako vi, kao roditelji, gledate na pravoslavnu porodicu i koje mesto imate u savremenom, sekularnom društvu. Okruženi smo svetovnim standardima i materijalističkom kulturom, zaboravljamo da Gospod poziva sve svoje sledbenike da se odreknu sveta: «Ne budite od ovoga sveta.» Ovo je trubni zov monaštvu. Razumevši ovo, trebalo bi da budete spremniji i da mirno pristanete da vaš sin ili kćer, koji su u svome srcu osetili ovaj priziv, ponesu ovaj jaram.
 
Međutim, mi smo nesrećni proizvodi naše pale prirode, i zaista je retkost da čak i pobožni pravoslavni roditelji budu srećni što je njihovo dete poželelo da stupi u manastir. Češće, javljaju se veoma jake reakcije u srcu, koje ma koliko nevine i dobronamerne, ipak su odraz naše pale emocionalne i psihološke prirode – tužni odraz našeg nepravoslavnog porekla i okruženja. Imajući ovo u vidu ispitajmo neke od naših emocionalnih odgovora koje ovo pitanje tako često probudi.
 
Verbalno, različita osećanja proizlaze iz ključnog pitanja «Zašto?» Zašto neko napušta svet da bi otišao u manastir?Ako je razlog opravdan, to je zato što uprkos svim svojim nedostacima i slabostima, vaše dete voli Boga više nego bilo šta drugo u svetu – više od života za koji ste ga pripemili, više nego svoj automobil, više od škole u koju ste hteli da ga upišete, više od svoje porodice...I ovde nastaje prirodno osećanje ljubomore. Kao roditelj, možda ćete nastojati da zamenite Boga, Koji je centar u osećanjima vašega deteta i ubediti ga da se odrekne monaštva. Ako uspete u tome, samo ćete učiniti da vaše dete bude nesrećno, a ako ne uspete, osećaćete se veoma povređenim.
 
Drugo, možete se osećati otuđeni ili izopšteni iz njegovog života. Ako vaša kći stupa u manastir,  i to je život sa kojim se vi ne slažete, možda ćete se osećati otuđeno. Ako je udata, čak iako bi bila hiljadama kilometara daleko, vi ćete se najverovatnije osećati da ste i dalje deo njenog života, pre nego kada bi stupila u manastir i živela samo 20 kilomeata udealjeno od vas. Udatoj kćeri će uvek bio potreban savet, kako da se nosi sa dečjim bolestima ili kako da upravlja kućnim budžetom. S druge strane, ako bi ona živela u opštežiću, teško da biste mogli da joj date savet o tome kako da se moli na jutarnjoj molitvi. Čak iako ste pravoslavne vere, možete se osećati veoma  nezgodno sa ovim iznenadnim strancem u crnom, čiji je život postao toliko drugačiji od vašeg. Zatim, tu je činjenica da većina roditelja sa nestrpljenjem očekuju da dobije unučad, i za njih je ovo veliki problem, naročito majkama.
 
Možete se osetiti ugroženo. Ceo život ste proveli negujući vaše dete: hranili ste ga i brinuli o njemu, pomagali mu da okrije svoje sposobnosti  i ohrabrivali da razvije svoje talente. Možda vaš sin ima prirodni talenat za muziku a vaša kćerka je rođeni advokat, i ceo život ste proveli podržavajući ih – i emotivno i finansijski – i pripremili da budu uspešni u svetu. I posle svih ovih godina truda i napetosti, oni su iznenada shvatili da to ne žele, ne žele svet, niti život koji ste vi osmislisli za njih. Ovo može da bude veoma bolno otkrovenje. Veoma često roditelji osećaju da odričući se sveta njihovo dete se i njih odriče. Ovo nije uopšte nužna istina, ali to osećanje uzrokuje najviše sporova između roditelja i dece po pitanju monaštva. Ovde roditelji takođe mogu pomisliti da, na neki način, nisu uspeli u podizanju deteta, jer on ili ona biraju taj 'čudni’ životni put. Ovo je takođe bolna pomisao.
 
Ova prilično komplikovana osećanja, koja mogu da se jave po pitanju monaštva i nečijeg deteta, najčešće završavaju u mnoštvu odbijanja. Sledeći primeri nisu samo hipoteze, oni dolaze sa liste istinskih primedbi, od strane istinsih majki i očeva, od nekih koji o sebi misle da su verujući pravoslavci. Njihove reakcije objašnjavaju suštinu spora. Rekli su da mi ne preuzimamo odgovornost za sebe. Kažu da ako volimo bližnjeg, trebalo bi da radimo na poboljšanju društva, a ne da bežimo iz  sveta u neki euforični san. Često čujemo da je monaštvo samo šepurenje, neka vrsta lažne duhovnosti: zašto ne možete da se uklopite u svet kao ostali, da se baveite stvarnim životom i stvarnim problemima. Oni kažu da je monaštvo sebično, egocentrično, ono deli i ruši porodicu; monaštvo je finansijski nestabilno: -Šta o tvojoj budućoj bezbednosti? Zašto jednostavno ne dobiješ dobar poseo i pošalješ im sav novac?...
 
Iako su ova zapažanja sasvim raznolika, postoji zajedniči denominator, a to je svetovnost. Svi su ukorenjeni  u ovosvetovnim orjentacijama. To je potpuno i apsolutno odbacivanje monaškog života i ovo često uzrokuje spor između roditelja  i dece. Iako možda nesvesna, poruka roditelja u osnovi svega je: prilagodi se svetu; uklopi se; nađi siguran posao; radi ono što i svi ostali...; duhovnost je uredu ; ali nema potrebe biti ekstreman. Već smo videli, međutim, da je hrišćanstvo van ovoga sveta: «Jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj mene radi i jevanđelja onaj će ga sačuvati.» «Bog se rađa kao čovek, da bi čovek postao Bog.»  Šta može biti ekstremnije od ovoga?
 
Ištite najpre carstvo Božije
 
Pravoslavlje je sredstvo uz pomoć kojeg se možemo uzdići do Boga, kroz odricanje od sopstvenog «ja» i samovolje. Pravoslavlje znači rat – čovekovoj paloj prirodi, đavolu i svetu. To važi za sve pravoslavne Hrišćane. Čak i oni koji žive u svetu – imaju decu i koji rade – treba u izvesnom smislu da sebe drže dalje od sveta. Tu ne može biti kompromisa. Svet nije i ne može biti naš dom; bez razlike da li mi izabrali Hrista za ženika ili zemaljskog bračnog druga, ni u kom slučaju ne možemo izabrati svet. Vidite, međutim, da je želja – da imamo  i Boga i svet – razlog sukoba. Po sopstvenoj rekaciju  na dečije odbijanje sveta roditelji, kao nikada pre, mogu shvatiti svoju sopstvenu privrženost svetu, i koliko su nespremni da se odvoje od vrednosti i želja antihrišćanskog društva u kojem žive.
 
Posebno  je teško boriti se protiv prihvaćenog pogleda na porodicu, koja je u ovoj zemlji dobila pseudo-relgijski status; mladi su često obožavani od strane svojih roditelja, koji ih često vide kao ispunjenje svog sopstvenog «ja». Ovo nije pravoslavlje; to je, u stvari, destrukcija našeg pravoslavlja, koje uči  da deca nisu vlasništo majki i očeva. Deca su roditeljima dar od Boga dat za vreme, da mogu da budu podignuta u Njegovom učenju; nakon toga On ih priziva i upućuje po Njegovoj volji. Dužnost roditelja nije da pripreme decu da naslede udobnost sveta, već da budu pastiri njhovih duša, da ih pripreme za borbu protiv palog sveta. Oni koji odluče da se bore u prvim redovima primili su monaški priziv. Ako vaše dete želi da stupi u takvu borbu, daće svoj zavet pred Bogom i čovekom da uprkos svojoj grešnoj prirodi i slabostima koje ga  preplavljuju svakoga dana i sata, ne može naći mira izvan Boga.
 
Ako je takva sklonost vašega deteta, ne branite mu, ma kakvi bili vaši razlozi. Ako je želja za monaštvom prosto samo nestvaran pojam, ono će to spoznati uskoro i niko neće biti povređen od samog pokušaja. Ako je, međutim, takva želja u njemu bila od Boga, kao sredstvo da se postigne spasenje, nemojte osujetiti njegove pokušaje i ubeđivati ga da prvo završi školu ili da iskusi život u svetu. Setite se brojnih monaha, i muškaraca i žena, čije je duhovno nasleđe tako značajno obogatilo našu svetu pravoslavnu Crkvu. Ako vaše dete ima želju i odlučilo je da krene njihovim stopama, ma koliko slabo, blagoslovite ga, pustite ga da ide. Neka ovaj blagoslov bude i vama na spasenje, kao i na spasenje mnogih.
 
 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
 
21 maj 2012 god.
 
Izvor: http://www.roca.org/OA/41/41f.htm

Pročitano: 7107 puta