MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Na najveći hrišćanski praznik Vaskrs na analoj se polaže ikona koja se zove Vaskrsenje Hristovo. Prikaz je to završetka zemaljskog života Spasitelja u veličanstvenom trenutku Njegova Vaskrsenja. Zbog univerzalnog i sveobuhvatnog značaja toga događaja za cjelokupno čovječanstvo, tema Vaskrsenja još je u Vizantiji našla svoje ostvarenje u nekoliko ikonografskih kompozicija, koje su se formirale postepeno, paralelno s formiranjem načina crkvene proslave Vaskrsenja. Hrista na tim ikonama vidimo kako stoji na srušenim vratima pakla u trijumfalnoj pozi, sa krstom u ruci, ili pak u dinamičnom zaokretu prema Adamu i Evi, kojima pruža ruke. S obje strane od Hrista nalaze se starozavjetni proroci i praoci, među kojima se ističu figure cara Davida, Solomona i Jovana Preteče: naime, Hristos izvodi pravednike iz pakla, u kojem su oni prebivali još od vremena Adama, da bi ih uveo u Carstvo Nebesko. Na taj način i u ikonografiji su se starozavjetni događaji povezivali s novozavjetnima, što je za pravoslavnu tradiciju uvijek bilo od izuzetnoga značaja, pa se zbog toga ikona nerijetko naziva i Vaskrsenje Hristovo – Silazak u ad. Kasnije su ikone dopunjene dodatnim detaljima i scenama u kojima još više dolazi do izražaja suprotstavljenost Nebeske Vojske duhovima zla i to kroz naglašeni kontrast crnoga paklenskog prostora, kao vladavine smrti, i svjetlosti Nebeskog Carstva vječnoga Života. To su slike mrtvaca koji ustaju iz grobova, prizori pakla, u kojima Anđeli Gospodnji pogađaju kopljima utvare – simbole ljudskih poroka - te zakivaju u lance smrt i sotonu. Na taj način ikona vjernicima razotkriva smisao iskupiteljske žrtve Hrista. Naime, Vaskrsenje Hristovo povezivalo se s već ostvarenim spasenjem i skidanjem pečata grehovnosti s ljudskoga roda. Ono je navješćivalo pobjedu života nad truljenjem i smrću na putu prema budućem sveopćem vaskrsenju čovječanstva. Upravo to doziva u sjećanje vjernika ikona Vaskrsenja Hristova koja se cjeliva za vrijeme trajanja Pashalnih svečanosti. Kroz čin cjeljivanja - dodirivanja ikone usnama i čelom vjernik iskazuje svoje strahopoštovanje i ljubav prema Spasitelju i postaje su-pričesnik, su-učesnik u tom veličanstvenom događaju. To je, dakle, izražavanje nade u spasenje, želje za vaskrsenjem duše i tijela.

Cijeli Veliki post je postupna priprema za Vaskrs. O tome, uostalom, govori i drugi naziv za taj praznik – “Pasha” - koji zapravo znači “prolaženje”, tj. prolaženje kroz opasnosti i iskušenja na putu do  preobraženja. Tijekom te pripreme vjernik simbolično svlači sa sebe starozavjetnog čovjeka da bi se obukao u čovjeka novozavjetnog. Pritom potrebno je imati na umu – a Crkva nas na to podsjeća - da je svojedobno na kušnju bio stavljen i sam odnos vjernika prema svetim ikonama, čime se ozbiljno ispitivala njegova istinska religioznost. Naime, prva sedmica Velikoga posta poznata je kao Nedjelja Pravoslavlja. A ove se godine subota uoči prve  nedeljne liturgije poklopila s danom spomena na pravednu Teodoru, grčku caricu iz 9. stoljeća poznatu po tome što je vratila klanjanje ikonama ukinuto stotinjak godina prije njezina preuzimanja vlasti (postala je regent svojega maloljetnog sina – budućega cara Mihaila III). Te daleke 842. godine na Konstantinopoljskom saboru okupili su se visoki crkveni dostojanstvenici da bi potvrdili odluke o iskazivanju poštovanju ikonama koje je donio VII. Vaseljenski sabor. Tom prilikom su po prvi puta proglasili i “vječnuju pamjat” svim revniteljima pravoslavlja i od toga dana, 19. februara 842. godine, taj čin svečano se proslavlja na kraju Nedjelje Pravoslavlja.

Više od 1100 godina dijeli nas od toga događaja koji je označio kraj jednog od najtežih razdoblja u povijesti pravoslavlja – ikonoklazma ili progona ikona. Pobjeda nad protivnicima poštovanja ikona, ikonoborcima ili kako su ih još nazivali, ikonoklastima, odredila je daljnji razvoj pravoslavne duhovnosti te je snažno utjecala na cjelokupnu kulturnu povijest i mentalitet svih koji su ispovijedali istočni oblik hrišćanstva.

Kako se uopće moglo dogoditi da ikone budu zabranjene pod strahom smrti i to posvuda u Vizantijskom imperiju? Govoreći o razlozima progona ikona i ikonopoštovalaca, preosv. Jovan, episkop aksajski, piše da mnogi ukazuju i na utjecaj islama i judaizma, na brigu cara o jedinstvu imperija, i na borbu protiv praznovjerja. Ipak, osnovnim razlogom Jovan smatra “pogrešno shvatanje od strane ikonoboraca istinske religioznosti, njezinih svojstava i potreba: oni su pobrkali pravi religiozni osjećaj s praznovjernim klanjanjem” (Preosv. Jovan, episkop Aksajski, Istorija Vsejlenskih Soborov, str. 301).

 Razdoblje ikonoklazma započelo je za vrijeme konstantinopoljskog imperatora Lava  III. Isavera 726. godine. Poznat je kao hrabri vojskovođa i zakonodavac, ali historija je njega zapamtila kao oholu i okrutnu osobu koja se usudila grubo miješati u crkveni život. Naime, poistovjećujući cjelivanje ikona s idolopoklonstvom on je pokušao ikone zabraniti, ali nije uspio dobiti podršku patrijarha Germana. U nastojanju da urazumi imperatora, patrijarh je među ostalim razlozima naveo i činjenicu da običaj ikonopoštovanja počinje još od svetih apostola. Poznato je, da je prvi ikonopisac bio apostol i jevanđelist Luka: još za života Bogomajke prikazao je Njezin lik na daski od stola za kojim se na trpezi okupljala Sveta Porodica. Ugledavši tu predivnu ikonu Bogorodica je rekla: “S sim obrazom blagodat Moja i sila da prebudut”  (Akafisti Presvjatoj Bogorodice, str. 66). Ta se je ikona do V. stoljeća nalazila u Jerusalimu, kasnije prenesena u Konstantinopolj. Treba spomenuti da se kopija te čudotvorne ikone, poznata kao Bogorodica Vladimirska, kasnije proslavila mnoštvom čudesa: ikona je čak triput izbavila Moskvu od mongolskog razaranja. Međutim, argumenti Germana nisu imali uspjeha: po naredbi imperatora ikone su počeli skidati sa zidova, izbacivati i spaljivati na trgovima. Njegove lude naredbe svugdje su nailazile na aktivno protivljenje sveštenika i naroda, a nerijetko je pokušaj uništavanja ikona završavao sukobima i krvoprolićem: ikonopoštovaoce su zatvarali, mučili i ubijali. Na razuman prijedlog da upita mišljenje učenih bogoslova o ikonama imperator je odgovorio na taj način što je zatvorio bogoslovske škole koje su postojale još od vremena Konstantina Velikoga i, dakako, igrale veliku ulogu u hrišćanskom prosvećivanju. Na taj način Lav Isaver namjeravao je oduzeti ikonopoštovaocima  i bogoslovsko-filozofsko oružje u odbrani svetih ikona.
 
Sin Lava Isavera, Konstantin V. Kopronim, slijedeći primjer svojega oca,  pribjegao još radikalnijim i okrutnijim sredstvima u borbi protiv ikona. Sazvao je lažni “sabor” na kojem su okupljeni sveštenici iz straha pred imperatorom i pod pritiskom izrekli anatemu ikonopoštovanju te su pokušali “obrazložiti” zabranu ikona krivo shvaćenim a ponekad i krivotvorenim citatama iz radova Crkvenih Otaca. Posljedice rješenja toga “sabora” bile su zastrašujuće. Posvuda su ikone masovno skidali sa zidova crkava, spaljivali su ih i osrkvrnjavali, a prekrasne freske i mozaike koji su prekrivali zidove mnoštva hramova premazivali su vapnom. Da zidovi ipak ne budu sasvim goli, slikali su na njima ptice, životinje i različito drveće, tako da su se prema svjedočanstvu očevidaca hramovi pretvorili u “ptičnjake i prodavaonice voća”. Bezumlje je bilo toliko veliko da su uništavali čak i knjige koje su spominjale ikone. Gnjev imperatora nije zaobišao ni manastire, jer su najgorljivijima zaštitnicima ikona bili monasi. Manastire su po naređenju imperatora zatvarali, a monasima su nudili da biraju svjetovna zanimanja. Nepokorne su istjerivali, zatvarali, stavljali na strašne muke, izvrgavali ruglu i pogubljivali. Ali ni takve stravične mjere nisu imali uspjeha. Monasi i sveštenici masovno su otkazivali poslušnost i radije su prihvatali mučeničku smrt nego da pristanu na uništavanje ikona. Razdoblje ikonoklazma izdiglo je čitav niz mučenika za vjeru i sjajnih ličnosti koje su branile ikone – rječju, djelom, pa i životom.

Mučenik Stefan Novi (tako ga zovu kako bi ga razlikovali od Stefana Prvomučenika) hrabro se usprotivio nečastivim imperatorovim naredbama. Stojeći pred Konstantinom Kopronimom izvadio je novčić s likom imperatora i upitao njega, koja li kazna može stići onoga tko bi se usudio pogaziti taj novčić. Kad je dobio odgovor da će kazna biti zaista oštra rekao je prisutnima: “Koliko je veliko vaše sljepilo i koliko je veliko bezumlje! Ako zbog poruge lika cara zemaljskoga i smrtnog kažnjavate užasnom kaznom, koju ćete kaznu pretrpjeti gazeći i paleći lik Sina Božjega i Majke Njegove?” (Sv. Dimitrij Rostovskij, Žitija svjatyh, III, nojabrj, str. 781). Tim je riječima bacio novčić na zemlju i pogazio ga. Naravno nakon takva protesta Stefan Novi bio je odveden u tamnicu i kasnije smaknut.

S tim teškim vremenima povezana je i sudbina jednoga od najpoznatijih bogoslova i sjajnih himnografa, vatrenog zaštitnika ikona kojega su njegovi protivnici isto toliko mrzili koliko vjernici voljeli i poštovali. Znatnoga roda, živio je u gradu Damasku u Siriji i nosio arapsko ime Mansur. Ali postao je slavan kao sveti Jovan Damaskin. Iako je zauzimao izuzetno visoki položaj na dvoru kalifa Velida (bio je kalifov savjetnik), nikad nije zaboravljao da je prije svega sluga Božji. Od njega su ikonopoštovaoci zatražili pomoć još za vladavine Lava Isavera: bogoslovske su škole bile zatvorene, a u borbi protiv ikonoklasta bili su potrebni čvrsti argumenti temeljeni na Svetom Pismu i radovima Svetih Otaca. Sveti Jovan Damaskin spremno se prihvatio pisanja. Obrazovan i iskusan bogoslov i filozof, napisao je tri opširna sjajna govora u zaštitu ikona. Nije poznato da li je slijedio nečiji nečasni savjet ili je sam došao na tu podmuklu ideju, ali je u želji da se osveti revnom zaštitniku ikona Lav Isaver poslužio se klevetom protiv Jovana Damaskina. Uputio je kalifu lažno pismo pisano u ime Damaskina iz kojega je proizlazilo da sveti Jovan namjerava izdati kalifa i predati grad Damask vizantijskom caru. Unatoč molbama Damaskina da kalif istraži cijeli slučaj prije izricanja kazne, kalif je naredio da Jovanu Damaskinu odsijeku desnu ruku te je obješenu izlože na javnome mjestu. Navečer, kad je gnjev kalifa utihnuo, ruku su na molbu Damaskina vratili. Nakon svesrdne molitve Jovana Damaskina pred ikonom Bogorodice ruka je na čudesan način prirasla svome zglobu. U znak zahvalnosti Jovan je naslikao (a prema nekim izvorima dao je izraditi u srebru) još jednu, treću ruku na ikoni Presvete Bogorodice. Tako je nastala poznata čudotvorna ikona Bogorodica Trojeručica. Kasnije je tu ikonu Jovan Damaskin ponio sa sobom u Jerusalim, u hram Svetog Save Osvećenoga, u kojem se zamonašio. U tom manastiru ikona je prebivala sve do 13. stoljeća, kada ju je Sveti Sava prenio najprije u Srbiju, a zatim u Hilandar na Svetoj Gori. Sama je Bogorodica preko ikone svjedočila o nevinosti Jovana Damaskina, a time i o istinitosti vjere ikonopoštovalaca. I to nije bio jedini slučaj.

Nadaleko je poznata i čudotvorna ikona Bogorodice Iverske iz Atonskoga Iverskoga manastira. Nalazila se u crkvi blizu grada Nikeje. Jedan vojnik, poslan da ju uništi, udario je ikonu kopljem, nakon čega iz ikone iznenada potekla krv. Potresen čudom vojnik ne samo da je pao ničice i pokajao se, nego je kasnije, sve do svoje smrti vodio strogi asketski život. Od daljnjega oskvrnuća ikonu je spasila neka udovica, koja ju je stavila u vodu i pustila da plovi morem. Nošena vodom ikona je stigla do Atonskog Iverskog manastira, gdje su je našli monasi i svečano unijeli u manastir. Smještena je iznad vrata kao znak da Bogorodica čuva manastir od zla. “Radujsja, blagaja  Vratarnice, dveri rajskija vernym otverzajuštaja”, -  pjeva se u Akatistu Bogorodice Iverske (Akafisti Presvjatoj Bogorodice, str. 138).
 
Progoni ikonopoštovalaca i uništavanje ikona potrajalo je sve do smrti Kopronimova sina. Tek tada je njegova udovica carica Irina, ikonopoštovateljica, koja je i sama bila u carevoj nemilosti pa zbog toga čak i udaljena sa dvora, odlučila da sazove VII. Vaseljenski sabor. Nije to bilo jednostavno, jer se suočila s otporom vojske, tako da je prvi pokušaj propao. Ali već sljedeće, 787. godine, nakon što je uspjela izmisliti razlog i udaljiti vojsku iz prijestolnice episkopi su se napokon okupili u gradu Nikeji, poznatom po održavanju Prvog Vaseljenskog sabora. Tekst Svetoga Pisma i mnogobrojna svjedočanstva iz djela Svetih Otaca: Sv. Jovana Zlatoustog, Sv. Grigorija Niskog, Sv. Grigorija Bogoslova, Sv. Kirila Aleksandrijskog i ostalih iz kojih proizlazi nužnost poštivanja svetih ikona poslužili su kao osnova za donošenje odluka okupljenih episkopa. Sabor je svečano proglasio, ponavljajući ih po tri puta, 22 izreke, kojima se određuje iskazivanje poštovanja ikonama. Ipak, nakon tog Sabora proći će još dosta godina prije nego progoni ikonopoštovalaca nastavljeni nakon smrti Irine budu napokon obustavljeni. Dogodilo se to kao, što smo već rekli, za vrijeme carice Teodore.

Ikone već dva milenija čine živi, pulsirajući neraskidivi dio duhovnoga života svakog vjernika. Prema riječima o. Pavla Florenskog, one su “živa duša”, “duhovno središte” (Svjašt. Pavel Florenskij, Molennyje ikony Prepodobnogo Sergija, str. 88) svake hrišćanske kuće, tako da iz naše sadašnje perspektive zabrane i uništenja izgledaju jednostavno nezamislivi i neshvatljivi. Ipak, trebamo se još jednom zapitati, zašto je ispravni odnos prema ikonama toliko bitan? Zapadno hrišćanstvo nije nikad shvatilo u čemu je suština takvog strahopoštovanja prema ikonama. Prihvatajući ikone ipak je u prvome redu naglašavalo njihovu didaktičku funkciju, jer potiču blagogovejni odnos prema vjeri: promatrajući ikone, vjernik uči iz njih kao iz knjiga Svetoga Pisma, tako da ikona služi kao svojevrsna knjiga za nepismene, kako je to doista bilo u srednjem vijeku. Međutim, osnovna i najvažnija funkcija ikone je molitvena, kao što je i prvi poriv vjernika pri pogledu na ikonu molitveni. Kada se pak ikoni pristupa kao sastavnom djelu  crkvenog dekora, kad je razgledavaju poput muzejske umjetničke slike, molitvi više nema mjesta. Molitvena funkcija podrazumijeva sasvim drugačiju percepciju ikone, sposobnost duhovnoga uvida koji omogućava da se iza vidljivoga prepozna nevidljivo, iza lika, geste, pokreta nasluti neki skriveni, duhovni smisao. Ikona nije slikoviti prikaz, već prije svega neposredno svjedočanstvo o onostranom. Niti ikonopisna tema, niti način njezina prikazivanja nisu plod mašte ili fantazije izografa budući da “ikona ukazuje na određeni praobraz, tj. budi u svijesti duhovno viđenje” (Svjašt. Pavel Florenskij, Ikonostas, str. 228). Ikona je prema tvrdnji o. Pavla Florenskog uvijek “konkretna činjenica Božanske stvarnosti” (ibid., str. 230).  “Njezinu osnovu obavezno čini    i z v o r n a   percepcija onostranog, i z v o r n o  duhovno iskustvo” (ibid.). Upravo to je potvrdio VII. Vaseljenski sabor na kojem se govorilo da, promatrajući ikonu, vjernik doziva u sjećanje sam praobraz, što ga potiče da ga još više ljubi i poštuje: “Prilikom čitanja ušima percepiramo ono što čujemo i šaljemo to našemu umu, a kada očima vidimo ikone, prosvjetljujemo se umno. I na ta dva načina, koji prate jedan drugoga, to jest posredstvom čitanja i živopisnoga prikazivanja, dobivamo spoznaju o istom, jer oba postoje radi toga da dozivaju stvari u sjećanje” (Preosv. Jovan, episkop aksajskij, Istorija Vsejlenskih Soborov, str. 389-390). Cjeljivajući ikonu, iskazujući joj poštovanje i ljubav vjernik iskazuje time ljubav prema praobrazu, dakle komunicira s praobrazom na specifičan, neizravan način. Pa i kad se radi o kopijama ili spisima ikone potrebno je naglasiti da za srednjovjekovnog izografa, kao i za vjernike, duhovni sadržaj kopije “nije nešto novo u usporedbi s izvornikom niti nešto «slično» izvorniku već   i s t o v j e t n o,  iako, možda prikazano kroz  mutne pokrove i zamagljene podloge. Pritom – upravo zbog toga što sadržaj nije sličan već  isti, moguća su i ponavljanja ikone uz izmjene, kao varijante osnovnog izvornika” (Svjašt. Pavel Florenskij, Ikonostas, str. 230). Izograf je mogao dopuštati takve otklone koji su samo unosili nove nijanse u sliku ne mijenjajući njezinu osnovnu duhovnu koncepciju i duhovni sadržaj. Na taj način ikona je kao slobodno slikarstvo istovremeno i plod takozvanog “sabornoga stvaralaštva” (usp. V. Byčkov, Duhovno-estetičeskije osnovy russkoj ikony, str. 258) nekoliko generacija izografa; stvaralaštva u koje oni unose i velika znanja, i veliko duhovno iskustvo i umijeće.

Ikona se, dakle, uvijek shvata kao “siguran posrednik između čovjeka i Boga, kao izvor i čuvar Božanske blagodati, kao iscjeljitelj i zastupnik pred Bogom” (ibid., str. 9). Kao takve, ikone nevidljivo sudjeluju u liturgiji, u cjelokupnom “liturgijskom dejstvu” što je najbolje prikazao o. Pavel  Florenskij, govoreći o ikonostasu: “Ikonostas je javljanje svetaca i anđela –  angelofanija, javljanje nebeskih svjedoka, i prije svega Bogomajke i Samoga Hrista, ovaploćenoga, - svjedoka koji navješćuju o tome što se nalazi s one strane tijela.  I k o n o s t a s  -  t o   s u    s v e c i   s am i.  I kad bi svi vjernici u hramu bili dovoljno produhovljeni /…/ onda nikakvi drugi ikonostas, osim predstojećih Samome Bogu Njegovih svjedoka, koji svojim likovima i svojima riječima navješćuju Njegovu strašnu i slavnu prisutnost, u hramu ne bi niti postojao” (Svjašt. Pavel Florenskij, Ikonostas, str. 220).

Naša komunikacija sa svijetom nevidljivog, onostranog posredstvom ikona zasniva se na ujedinjavajućoj ulozi Crkve u kojoj se čovjek shvaća kao član „sabornoga tijela“ vođenog Spasiteljem. Duhovno ujedinjenje, ljubav prema Bogu i bližnjemu, potrebu za duhovnim i tjelesnim usavršavanjem Crkva suprotstavlja današnjem svijetu materijalnih zadovoljstava, poroka i pomanjkanja duhovnosti (bezduhovnosti). “Ikona, - pisao je Jevgenij Trubeckoj - nije portret, nego praobraz budućeg hramovskog čovječanstva. Ali pošto tog čovječanstva još ne vidimo u današnjim grešnim ljudima, nego samo naslućujemo, - ikona  može služiti samo kao njegov simbolički prikaz. Što znači u tom prikazu istančana tjelesnost? Ona je najoštrije negiranje upravo onoga biologizma koji zasićenje tijela pretvara u najveću i bezuvjetnu zapovijed /…/. Izmoždeni likovi svetaca na ikonama ne suprotstavljaju samo tom krvavom carstvu samodostatnog i prezasićenog tijela “istančane osjećaje” nego, prije svega, novu normu životnih odnosa. To je ono carstvo koje niti krv niti tijelo ne nasljeđuju” (J. Trubeckoj, Umozrenije v kraskah, str. 202-203) i u kojem se ostvaruje “konačna pobjeda Bogočovjeka nad zvjeročovjekom” (ibid.).


Prof. dr. Natalija Vidmarović
Zagreb