MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VLADIKA GRIGORIJE OTVORIO GORUĆA PITANJA ZA CRKVU



Boško Bojović, sociolog religije i istoričar

Vernicima koji zaista učestvuju u crkvenom životu trebalo bi dati više mesta i drugačiju ulogu nego što je imaju sada.

„Ne znam da li ima još neka pravoslavna crkva gde patrijarh ima tako malo vlasti, a da se pri tome vodi tako ostrašćena rasprava oko njegovog izbora”, kaže profesor dr Boško Bojović, istoričar i sociolog religije, profesor na Univerzitetu društvenih nauka u Parizu i naučni savetnik Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti. On navodi da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi vlada jedan episkopalni sistem, što je dobro, ali ne bi trebalo ići u krajnost – da episkop predstavlja neograničenu vlast bez neposredne odgovornosti ni pred Bogom, ni pred narodom, smatra naš sagovornik.

Nepunih mesec dana od jesenje sednice Svetog arhijerejskog sabora SPC, na kojoj je odlučeno da je „za Crkvu i narod od najveće važnosti da patrijarh Pavle ostaje na tronu poglavara”, strasti su se ponovo uzburkale objavljivanjem pisma episkopa zahumsko-hercegovačkog Grigorija u kojem on iznosi optužbe na račun pojedinih arhijereja i oštro govori o problemima koji, po njegovom mišljenju, dovode Crkvu „u vanredno stanje”.

– Teško da se najveći deo pitanja iz ovog pisma može osporiti. Ne mora čovek da se slaže s formulacijom, kao i sa svakom pojedinošću, ali, suštinski, to su pitanja od gorućeg značaja za Crkvu, pa i za društvo. Mislim da su stanovništvo ove zemlje i pastva Srpske pravoslavne crkve dovoljno zreli, dovoljno nevolja preturili preko svoje glave, da nisu nedorasli, kao i da imaju prava i osećaja odgovornosti da se suoče s tim pitanjima – smatra naš sagovornik.

Kakvo je poimanje vere naših ljudi danas?

U Srbiji ima oko 95 odsto onih koji se izjašnjavaju da pripadaju nekoj veroispovesti, a svega oko četiri odsto ide redovno u crkvu i primenjuje verske principe u životu. U Francuskoj, na primer, ima 50 odsto katolika (onih koji se tako izjašnjavaju), od toga samo polovina kaže da veruje u boga, a svega oko četiri odsto, slično kao u Srbiji, ide u crkvu. Većina, dakle, pripada crkvi rođenjem, krštenjem, nasleđem, ali ne pripada liturgijskoj zajednici. U svom pismu vladika Grigorije je napomenuo da je kod mladih obrazovanih ljudi veći procenat onih koji ne pripadaju samo formalno crkvi, nego koji i svesno, po opredeljenju, pripadaju crkvenoj zajednici u liturgijskom smislu.

Kakav je njihov položaj u našoj crkvi?

Mladim ljudima i onima koji učestvuju u crkvenom životu ne pripada uvek odgovarajuća uloga u crkvi, odnosno liturgijskoj zajednici, iz raznih razloga, i to se može videti i u dijaspori i u zemlji. Upravo ti ljudi koji učestvuju u liturgijskom životu nisu zastupljeni, ali jesu zato oni koji su društveno relevantni, koji su tu iz drugih razloga, koji formalno pripadaju crkvenoj zajednici, ali koji joj suštinski ne pripadaju. I taj raskorak sve više se oseća kod mlađe generacije, koja to doživljava kao zapostavljenost. To je uostalom pitanje modernizacije u crkvi, pa i u društvu. To znači da bi u crkvi trebalo dati više mesta civilnom društvu, da ne zavisi sve od hijerarhije i od formalne i stvarne vlasti koja je u crkvi izuzetno važna i mora se poštovati, ali bi istovremeno i vernicima, onima koji su zaista učesnici u crkvenom životu, trebalo dati više mesta i drugačiju ulogu nego što je imaju sada.

Šta je sa onom „formalnom” većinom?

Crkva se trudi da ih uključi u liturgijsku zajednicu, ali treba imati u vidu da je ona teško postradala u vreme Drugog svetskog rata, kao verovatno nijedna crkvena zajednica na tlu Evrope. Izgubila je više od 500 sveštenika, što od ustaša, što od komunista, a i posle rata, za vreme komunizma, crkva je takođe teško stradala. Tu, dakle, postoji jedno objektivno zakašnjenje, a uz to ne ulaže se dovoljno u prosvetu kao što je inače slučaj u ovoj zemlji. Srpska prosvetane stoji dobro u evropskim razmerama, i teško je očekivati, s obzirom na još prisutne posledice bliže i dalje prošlosti, da u tom pogledu crkva bude ispred države.

Vladika Grigorije u pismu pominje vernike zaslepljene verskim fanatizmom. Koliko je to izraženo u našoj crkvi?

Verovatno se to odnosi na one militantne grupe ili slojeve koji su se u poslednje vreme javljali povodom javnosti dosta poznatog liturgijskog spora. U razgovoru se oni žale da im se ne pružaju dovoljna objašnjenja o takvim pitanjima, da sveštenici nemaju vremena da im pojasne šta se dešava u tom sporu. To su najvećim delom dobronamerni ljudi, ali ponekad ostrašćeni, zaslepljeni, a toga ima svuda.

Jelena Beoković

-----------------------------------------------------------------

Ministar vera treba da razgovara sa vladikama

„Naš ministar vjera je sa ponekim od vas razgovarao o ovom pitanju... Predložio je da taj koji će da bude prvi ima vitalnost i energiju, da bude mlađi čovjek koji će imati snage da se sa pomenutim nosi i mnogi su mu to uzeli za zlo...”, navodi u pismu vladika Grigorija. U kojoj meri je opravdano da ministar posećuje vladike uoči sabora i iznosi svoje predloge o poglavaru Crkve?

Uz ogradu da ne verujem da su to bili personalni predlozi, ne bih video ništa neobično u tome, jer se tako dešava gotovo u svim zemljama. U Francuskoj, koja nema konkordat, bivši ministar vera gospodin Limuzi govorio je o tome da je praksa u njegovoj zemlji da se uvek gleda, kada se postavlja novi episkop, da on ne bude neko ko nije prihvatljiv za državu, nalazi se neka zajednička mera. Zašto onda i ovde ne bi ministar vera, pogotovu ministar koji je profesor univerziteta i pri tome profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta, koji je prihvaćen u crkvi i njen član, razgovarao sa arhijerejima pre sabora. Ali mimo toga postoje i drugi uticaji, o kojima se najmanje zna.

Preuzeto sa:
http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Vladika-Grigorije-otvorio-goruca-pitanja-za-Crkvu.sr.html
13.12.2008 godine

Pročitano: 4608 puta