MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Uvod

Originalna ikona Bogorodice Sumela čuva se u manastiru u egejskoj Makedoniji koji i nosi njeno ime, ali inače potiče iz čuvenog manastira Sumela na Pontu (Turska), u Maloj Aziji. Činjenica da postoji istovjetna kopija, koja se nalazi u crkvi Sv. Jovana Krstitelja u Bostonu, gdje takođe postoji značajna grčka zajednica iz Ponta, daje mogućnost da se svi podsjete na osnovne činjenice vezane za ikonu Bogorodice Sumela i Pont, kao i Grke iz Ponta. Grci iz Ponta, kao herojska helenska skupina, ostvarili su mnoge stvari u istoriji i nastavili sa ostalim Helenima da rade na očuvanju svog nasljeđa, ne samo u Grčkoj već i u Americi, i svakom drugom zemaljskom kutku u kojem su se naselili i preživjeli Božanskim promislom. 
 

 

Prema crkvenom predanju, ikona Bogorodice Sumela dobila je naziv po manastiru Sumela na Pontu u Maloj Aziji.  Ime „Sumela“ potiče od grčkih riječi „Stou Mela“, što znači „na planini Mela“, i samim tim označava određen lokalitet na Pontu. Bogorodičina ikona, koja nosi ime ovog istorijskog manastira, tamo je čuvana stoljećima. Prema drevnom predanju, ikona je starija od samog manastira. Naslikao ju je sv. jevanđelista Luka i prvobitno je čuvana u Atini, gdje su je zvali Bogorodica Atiniotisa. Na Pont je prenijeta da bi bila čuvana na sigurnom, a prenijela su je dva monaha za koje se kaže da su bili i osnivači manastira Sumela, sv. Varnava i sv. Sofronije, nakon čega je ikona dobila novo ime.

Postoje dvije teorije vezane za vrijeme kada se desio ovaj događaj. Po prvoj teoriji to se dogodilo u 4. stoljeću, a po drugoj u 10. ili 9. stoljeću. Nedavno se došlo do kompromisa. Ova ikona sv. Luke čuvana je u manastiru Sv. Luke u Beotiji. U Atinu ju je prenio Ananija, učenik sv. Luke, nakon smrti svoga učitelja. Kasnije potom, kada su Saraceni uništili grad Atinu u 10. (ili 9.) stoljeću, sveti monasi Varnava i Sofronije donijeli su ikonu u manastir Sumela na Pontu, kako bi je čuvali u sigurnosti.

Manastir Sumela, koji je u 4. stoljeću osnovao monah iz Ponta, sv. Hristifor iz Trapezunta, pretrpio je razaranja i obnove kroz dugu i nemirnu istoriju Ponta, ali tokom koje je Bogorodičina ikona ostala netaknuta. Manastir je dostigao vrhunac u vrijeme vizantijskog Trapezuntskog Carstva, kada je postao duhovni centar pravoslavnog helenizma (vidi ispod istorijski dio), zadobivši posebne privilegije od vladara Komnina. Ove privilegije ostale su očuvane tokom okupacije Turaka na osnovu dekreta koji je odobrio sultan, tako da je manastir ostao helenski obrazovni centar za porobljeni hrišćanski narod.

Tokom Prvog svjetskog rata manastir je uništen, ali je sveta Bogorodičina ikona ostala netaknuta. Kada su Grci sa Ponta nasilno protjerani 1922. godine, monasi su sakrili ikonu sa drugim dragocjenostima među stijene planine Mela. Kasnije su Turci dozvolili, nakon dogovora između turske i grčke vlade, da monah Amvrosije posjeti ruševine manastira Sumela i preuzme svetu ikonu i ostale crkvene dragocjenosti, te da ih donese u Atinu. Godine 1951. sveta ikona Bogorodice Sumela, koja je držana u Vizantijskom muzeju u Atini, prenijeta je u novi manastir Sumela, sagrađen na obroncima planine Vermion u egejskoj Makedoniji, gdje se i danas čuva.

Kao što je već navedeno, jedna od tri istovjetne istorijske kopije originalne ikone čuva se u parohiji Sv. Jovana Krstitelja u Bostonu. To je nevjerovatna činjenica ako se ima na umu da je originalni manastir Sumela na Pontu bio sagrađen u 4. stoljeću, uz pomoć jednog starijeg susjednog manastira koji nosi ime Sv. Jovana Preteče i Krstitelja. 

Istorija Ponta i njegovih stanovnika može se podijeliti u pet glavnih perioda, kao što slijedi: a) grčko-perzijski, b) rimsko-grčki, c) grčko-rimski ili vizantijski, d) turska okupacija i e) pontska dijaspora.

A) Grčko-perzijski period (6–1. stoljeće p.n.e.) počinje oko 600. godine prije Hrista, kada su grčki doseljenici naselili obalno područje Kapadokije i osnovali važne grčke gradove, što je postalo početna tačka helenizacije varvarskih starosjedilačkih plemena iz te oblasti i njihov prelazak u civilizaciju. Ovi helenistički gradovi iz Ponta uključivali su Sinop, Samsun, Ordu, Giresun, Trapezunt (današnji Trabzon, op.prev.), itd. Svi oni su postali jaki centri koji su vladali u okolnim oblastima, oslobađajući ih od feudalne vlasti Perzijanaca.

Naravno, tu je bilo i praistorijsko helensko prisustvo u oblasti Ponta, koje je povezano sa čuvenom mitologijom o Friksu i Heli, i legenda o Argonautima i zlatnom runu. Tu je i epska istorija mirijade grčkih vojnika sa Ksenofontom koji je prošao grčkim gradovima Ponta 400. godine prije Hrista (Trapezunt, Sinop, Samsun, Giresun, Herakleja, itd.), što je opisano u Ksenofontovom Anabazisu.

Prvo nezavisno pontsko kraljevstvo osnovao je Mitridat I (337-302. p.n.e.) koji je dao zemlju iz Perzije, vjenčavši perzijsku i helensku civilizaciju uvedenu u tu oblast preko Grka. Nasljednici ovog kralja proširili su njegov program helenizacije na granice kraljevstva, priključivši druge susjedne zemlje. Mitridat II (302-266. p.n.e.) pripojio je Kapadokiju i Paflagoniju, promijenivši glavni grad pontskog kraljevstva iz Amasije u Sinop. Mitridat III (25-222. p.n.e.) oženio je kćerku Seleukida, Aleksandrovog generala i vladara Sirije. Kćerka Mitridata IV (222-184. p.n.e.) postala je kraljica Sirije udajom za Antioha, drugog Aleksandrovog generala i vladara Sirije. Pontsko kraljevstvo doživjelo je svoju najveću ekspanziju i slavu pod Mitridatom VI Eupatorom (160-63. p.n.e.), nakon dva pobjednička rata protiv Rimljana. Naposlijetku, međutim, Rimljani su pokorili Mitridata i njegovo kraljevstvo u trećem ratu.

B) Drugi rimsko-grčki period (1. st. p.n.e. – 4. st. n.e.) počinje 64. godine prije Hrista, kada Pompej osvaja kraljevstvo Ponta. Pompej reorganizuje kraljevstvo podijelivši ga na dva dijela, zapadni, koji je uključio Galatiju i koji je nazvan galatijski Pont, i istočni, koji je uključio Vitiniju i koje je nazvan polemonski Pont (od kralja Polemona). Drugi uspješan postupak Pompeja bio je stvaranje novih gradova u unutrašnjosti, kao što su Nikopolis, Pompeopolis, Diospolis, Magnopolis, itd. Druga administrativna uređenja napravljena su od strane Pompejevih nasljednika.

Godine 48. Prije Hrista Farnak, sin Mitridata VI, pokušao je da oživi grčko-perzijsku dominaciju u regionu, ali bez rezultata, i bio je poražen od strane Cezara. Međutim, 39. godine prije Hrista Rimljanin Antonije povjerio je  upravu starog pontskog kraljevstva Dariju, unuku Mitridata VI. Od tada je broj pontskih kraljeva nastavio da upravlja kraljevstvom za Rimljane, među kojima nalazimo Polemona I i Polemona II. Ovo je trajalo do 64. godine poslije Hrista, kada je istočni Pont ujedinjen sa zapadnim oformivši jednu rimsku provinciju nazvanu Srednji Pont 166. godine. Kasnije je rimski car Dioklecijan (284-305) dodijelio Pontu nezavisni status, podijelivši ga na tri eparhije, Diospont, Polemoniakos i Mala Armenija.
Ovaj period rimske dominacije čak je još više ojačao pontski helenizam, i s pravom se može nazvati rimsko-grčki. U isto vrijeme ovo je period hrišćanizacije grčkih stanovnika Ponta i izdizanja velikih crkvenih otaca kao što je sv. Grigorije Neokesarijski, koji je vjenčao hrišćansku vjeru sa helenizmom i ujedinio stanovnike Ponta na toj osnovi, doprinoseći stvaranju novog političkog i vjerskog utemeljenja koje je nazvano grčko-rimsko ili vizantijsko.

C) Treći, grčko-rimski ili vizantijski period (od 4. do 15. stoljeća) je najveći i najsvjetliji period u istoriji Ponta. U provizantijskom dobu, koje počinje sa Konstantinom Velikim, Pont postaje prefektura sa kapadokijskom Kesarijom kao svojim glavnim gradom, uzevši ime Helenopont (po svetoj Jeleni). Grad Kesarija postao je centar novog hrišćanskog helenizma, koji je širio hrišćanstvo u Jermeniju i širu oblast Crnog i Kaspijskog mora.

Godine 325. nekoliko episkopa iz Ponta učestvovalo je na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji, kao što su episkopi iz Amasije, Komana, Zelona, Neokesarije i Pitije. Godine 381. na Drugom vaseljenskom saboru u Carigradu trijumfovalo je bogoslovlje sv. Vasilija Kesarijskog, dok je sv. Grigorije Bogoslov predsjedavao, a učestvovali su i drugi episkopi iz Ponta, kao što je sv. Grigorije Niski. Krajem 4. stoljeća (380-386) veliki manastir Bogorodica Sumela osnovan je na planini Mela u oblasti Trabzona. Ovaj veliki manastir uništen je u 6. stoljeću, a obnovljen 644. godine. Postao je poznat od 9. stoljeća kada su dva atinska monaha, Sofronije i Varnava, donijeli čudotvornu ikonu Bogorodice Atiniotise – rad sv. jevanđeliste Luke. Ova sveta ikona preživjela je uništenje manastira u 20. stoljeću, i danas se nalazi u novom manastiru Bogorodice Sumela na obroncima planine Vermion, pored Kastanije verijske na sjeveru Grčke.

Četvrto stoljeće bilo je jedan od najuzvišenijih perioda istorije Ponta zahvaljujući velikim ckvenim ocima koji su se pojavili u tamošnjoj crkvi, kao što su sv. Vasilije Veliki, sv. Grigorije Bogoslov, sv. Grigorije Niski i mnoštvo otaca i svetitelja. Oni su osvjetlali cjelokupni hrišćanski svijet i ostavili trajno naslijeđe pravoslavne vjere. U 5. stoljeću pontski episkop Atarvije predsjedavao je Četvrtim vaseljenskim saborom u Halkidonu (451. godine), u pratnji mnogih drugih pontskih episkopa. Čuveni kanon 28. Sabora stavio je pontsku prefekturu pod okrilje Carigradske patrijaršije, pod kojom je ostao sve do posljednje vrijeme.

Od 5. do 7. stoljeća oblast Ponta trpjela je perzijske invazije, koje su bile presretane od strane vizantijskih vojski Justinijana i Iraklija. Zatim se u 8. stoljeću na sceni pojavljuju arapski osvajači, a to je bilo vrijeme kada je Pont, kao i ostale oblasti u Maloj Aziji, bio organizovan na osnovu autonomne rimske teme (tema – vizantijska administrativna jedinica, op.prev.), na primjer Kolonija, Armeniakum, Haldija, itd., koji su zadržali svoju vlastitu vojsku i koji su zaustavljali Arape, a kasnije i Turke (od 11. stoljeća pa nadalje). U kasnijem vizantijskom periodu oblast Ponta iznjedrila je čuvene vođe kao što su carevi iz dinastije Komnina, vođe Gavras i mnoge druge. Kada je Carigrad bio opljačkan od strane papskih zapadnih krstaša 1204. godine, Aleksije III Veliki Komnin uspostavio je autonomno Vizantijsko carstvo u Pontu, sa Trapezuntom kao glavnim gradom, u kojem je vladalo 20 careva tokom njegovog života (1204-1461). U to vrijeme arhiepiskop Trapezunta dobio je titulu svesveti kao carigradski patrijarh. Ovo carstvo posljednje je palo pod Turke (1461. godine) nadživjevši pad Carigrada (1453. godine).

Slavno vizantijsko doba istorije Ponta podiglo je velike ličnosti u crkvi i carigradskom carstvu. U sredini vizantijskog doba, nekoliko mitropolita iz Ponta postali su istaknuti, naročito oni iz Trapezunta, koji su čak predsjedavali vaseljenskim saborima. U 9/10. stoljeću vidimo sv. Nikona „Pokajanije“ i sv. Atanasija Atonskog, osnivača Velike lavre; u 11. stoljeću bio je veliki patrijarh Jovan Ksifilin. U kasnijem vizantijskom periodu pojavljuju se nove eminentne ličnosti. U 14. stoljeću Georgije Trapezuntski i u 15. stoljeću učenjak Visarion Nikejski. Manastiri, crkve, ikone i svetitelji vizantijskog Ponta predstavljaju jedno od najvećih blaga Vizantije i Pravoslavne crkve.

 

D) Četvrti period, turske okupacije (od 15.-20. st.), jeste period progona i postepenog opadanja kroz različite faze, ali takođe svjedoči put slave. Prva faza (15-16. st.) obilježena je ugnjetavanjem. Kao posljednja koja je podlegla turskim okupatorima, oblast Ponta platila je skupu cijenu, doživjevši veliko desetkovanje. Zemlja je bila nemilosrdno uništena. Nasilni progoni natjerali su mnoge da se islamizuju ili da napuste zemlju. Uprkos tome, herojski narod Ponta preživio je iskušenja. Njihova snaga i težak rad omogućili su im da se pregrupišu i uđu u drugu fazu obnove (kraj 16. i 17. st.), koja ih je stavila iznad svojih lokalnih turskih zemljoposjednika do tačke kada više nisu mogli lako da se kontrolišu. Ovo je, nažalost, dovelo do nove faze progona. To je bilo vrijeme kada su se mnogi stanovnici Ponta povukli u planine, napuštajući nizine i pomorsku oblast, ili emigrirajući iza Ponta prema sjevernim područjima, kao što su mnogi to činili u prošlosti. Na planinama Ponta započinje četvrta faza ponovne obnove. Ovdje su stanovnici Ponta preuzeli stare rudnike željeza postavši majstori za čelik, što im je omogućilo da se još jednom izdignu nad Turcima. Tako se, u 18. stoljeću, grčka populacija Ponta utrostručila u planinskom području! Kriza se javila kada je posao u željezari došao kraju, nakon čega je svanula peta faza. Mnogi su se uputili u egzil, krenuvši sjeverno prema Rusiji. Populacija je značajno smanjena, ali je etnička svijest Ponta zadržana. Čak i oni koji su bili prisiljeni da prihvate islam ostali su hrišćani u tajnosti (kriptohrišćani), vjerni vjerskim uvjerenjima svojih predaka.

Ono što ovdje treba naglasiti jeste vezanost stanovnika Ponta u ovom periodu za grčki jezik i hrišćansko obrazovanje. “Učiteljska škola” iz Trabzona,  koju je osnovao 1683. godine poznati pontski učitelj Sevastije iz Kimine, postala je čuvena. Isto se desilo sa Helenskom akademijom u Bukureštu koju je on takođe osnovao kao podrška istom cilju. U ovom periodu mnogi grčki učitelji Ponta putovali su širom turske okupirane teritorije šireći grčko obrazovanje i hrišćansku paideiu (paideia je označavala “obrazovni proces kojim čovjek biva uobličen prema svom istinskom liku, pravoj i nepatvorenoj ljudskoj prirodi”, op.prev.). Godine 1722. važne grčke škole bile su u Argirupolisu (Haldija), Sinopu, Teodosiopolju, Sumeli i Kerasusu. Među najpoznatijim vođama Grka bile su pontske porodice Ipselantes i Morozes, koje su odigrale značajnu ulogu u opstanku i oporavku grčkog pravoslavnog naroda.

U 19. stoljeću se poboljšala situacija grčkih stanovnika Ponta. Rusko-turski rat 1828. godine bio im je od koristi. Nekih 90.000 stanovnika preselilo se u Argirupolis, koji je bio pod ruskom kontrolom. Potpisivanjem Ukaza 1856. godine stanovnici Ponta su ponovo zadobili svoju vjersku slobodu. Nekih 20.000 kriptohrišćana, u to vrijeme, vratilo se Pravoslavnoj crkvi uz pomoć Vaseljenske patrijaršije. Bezbrojne škole, crkve i sela obnovljeni su i, uopšte, dolazi do nevjerovatnog oživljavanja grčkog pravoslavnog stanovništva Ponta. Trgovina u Rusiju i iz nje je porasla i stvorene su nove mogućnosti koje su dovele do značajnog napretka među zajednicama Ponta. Kao rezultat ovih promjena došlo je do povećanja stanovništva. Godine 1865. bilo je oko 330.000 stanovnika Ponta koji su govorili grčki jezik (isto koliko i onih koji su govorili turski jezik), dok je u 1913. godini taj broj dostigao 697.000. Ova šesta faza renesanse bila je odlučno i tragično prekinuta u osvit 20. stoljeća kroz Prvi svjetski rat i maloazijsku katastrofu 1922. godine. Mobilisanjem stanovnika Ponta od strane turske vojske tokom Prvog svjetskog rata, između 1914. i 1918. Godine, izmješteno je 235.000 stanovnika Ponta, dok je nekih 80.000 pobjeglo u Rusiju. Konačan udarac došao je 1922. godine kada su, bez ikakvog upozorenja, stanovnici Ponta bili prognani iz zemlje svojih predaka, prebjegavši u Grčku i na Zapad kao izbjeglice.

E) Peti period, koji predstavlja dijaspora Ponta (od 1922. godine do danas), jeste sadašnji period, kada stanovnici Ponta nastoje uspostaviti nove domove. U Grčkoj i na Zapadu oni ponovo otkrivaju njihovu sposobnost za preživljavanjem, i njihov nesalomljivi karakter koji je ukorijenjen u grčkoj pravoslavnoj vjeri i nasljeđu. Ovdje u Americi, gdje ljudi najrazličitijeg porijekla uživaju mnoge slobode i mogućnosti, svi oni iz Ponta imaju obavezu, zajedno sa cjelokupnom grčkom zajednicom, da nastave sa radom koji su im ostavili u naslijeđe njihovi hrabri i nesalomljivi preci. Oni imaju posebnu dužnost, ponovo sa svojim grčkim zemljacima i drugim pravoslavnim Amerikancima, da nastave sa radom koji im je Hristos povjerio kada ih je svrstao među prve propovjednike Jevanđelja pomirenja i spasenja svijeta.

Grčka pravoslavna arhiepiskopija, sa svojim mitropolijama, pod okriljem Vaseljenske patrijaršije iz Carigrada, osigurava stalan napredak svih potomaka Ponta u Americi, zajedno sa ostalim grčkim pravoslavcima i ostalom pravoslavnom braćom.


Protojerej dr Džordž Dion Dragas

Prijevod s engleskog Dragana Pećanac
5. 2. 2012.


Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/