Intervju sa arhiepiskopom Konotopskim i Gluhovskim Lukom (Kovalenko).
- Vladiko nije slučajno da ste u monaškom postrigu dobili ime Luka u čast svetog arhiepiskopa Luke (Vojno-Jaseneckog), koji je bio poznati lekar-hirurg. I sada kao lekar po mirskoj profesiji, u Ukrajinskoj Crkvi upravljate Sinodalno odeljenje “Crkva i medicina”. Šta za vas znači to služenje?
- Znate to je veoma strašno kada čovek koji se nalazi u bolnici oseća da mu najskuplji i najbolji lekovi ne pomažu. Čovek se zatvara u sebe, upada u duboku depresiju i često želi da se liši života. I veoma je važno da u tim trenucima dodje sveštenik da mu pomogne i govori o Bogu i još da ga ispovedi i pričesti to jest sjedini sa Samim Gospodom. To zaista vaskrsava čovekovu dušu. Bio sam svedok velikog broja isceljenja posle služenja svete Tajne Jeleosvećenja bolesnom, njegove ispovesti i Pričešća Hristovim Tajnama. Kao i slučajeva kada se bolešću izmučena duša oslobadjala od bremena grehova i sjedinivši se sa Gospodom prelazila u večni život. Jer i to nije ništa manje čudo – spasti dušu koja gine od večne smrti. Zbog toga je i potrebna naša misija – Crkva i medicina. I pritom akcenat treba da stavimo na paliativnu medicinu koja se bavi teško i često neizlečivo bolesnim ljudima. Sveštenički poziv podrazumeva pomoć takvom čoveku da dostojno dočeka smrt kako bi njegov kraj bio “miran i nepostidan”, kako se molimo u jektenijama, da bi se bolesnik umirio i molio od Gospoda pomoć i podršku.
- Da li možete da se setite neke čudesne pomoći Crkve?
- Ima ih mnogo. Desilo se tako da se jedna moja školska drugarica i parohijanka spremala da postane majka; jednom sam se vratio rano ujutru sa poslovnog puta, i ona me iznenada zove i plače: “Oče ja sam se porodila…”. “A zbog čega plačeš, treba da se raduješ!” – odgovorio sam joj. A ona će: “Dete je na veštačkom disanju, kardiostimulatorima! Dva sata posle rodjenja rad srca i disanje su prestali”. Njena majka je docent medicine, na porodjaju i u predopordjajnom periodu su bili uključeni najbolji lekari u gradu, a dete se rodilo zdravo i evo sada neočekivano umire. Ona me moli s verom: dodjite da krstite dete! U porodilište me je povezao njen muž, neverujući čovek. I usput me je pitao: “Ako krstimo dete zar će to pomoći?”. “Po veri vašoj neka vam bude”, - odgovaram. I šta mislite šta se desilo? Delovalo je – dete je posle krštenja oživelo. Sada dečak Ženječka ima 8 godina. I otac je postao aktivan vernik iako je pre toga bukvalno “ustajao” na Iru zbog njene vere. I takvim primerima nema broja.
- A kako je student-lekar odlučio da postane sveštenik?
- Ja sam još sa ćetiri godine maštao da postanem lekar. Moje igračke su bili špricevi, pincete, skalpeli. Takav arsenal sam uspeo da skupim zahvaljujući očevom bavljenju radijom: medicinski instrumenti su pogodniji za sklapanje i opravku radio prijemnika. A meni su oni zamenjivali mašinke i druge dečačke igračke. Sve lutke su mi bile isečene. “Operacije” sam vršio u belim krpenim rukavicama (tada nisam znao da prave hirurške rukavice treba da budu gumene). I na pitanje odraslih: šta hoćeš da postaneš uvek sam odgovarao: “Lekar!”. Na tu misao me je podstakla i u ranom uzrastu preživljena složena operacija posle koje je lekar rekao da ću biti lekar kada odrastem.
Moj medicinski staž je faktički počeo 1987 godine, kada sam sa 16 godina počeo da radim kao sanitarac; budući još djak odlazio sam na noćna dežurstva, čak sam asistirao hirurgu na operacijama. Dva puta sam pokušao da upišem Donecki medicinski fakultet i dva puta sam padao zbog dvojki iz radova. Očigledno je Gospod ispitivao moje trpljenje. Treći put sam pokušao već posle vojske. A u školi sam dobro učio, završio sam sa zlatnom medaljom, bio sam čak i stipendista. Hteo sam da stupim u partiju.
Pre fakulteta uopšte nisam išao u Crkvu i ništa nisam znao o Bogu.
I tako sam sa prijateljima šetao pre upisa na fakultet, i neko je predložio: “Hajde da svratimo u crkvu i pogledamo”. To je bilo već posle vojske i dva neuspela upisa na fakultet. Svratili smo, pogledali, svi su počeli da izlaze, a ja sam zbog nečega ostao, nešto me je zadržalo: da li radoznalost ili blagodat – ne znam. Ništa nisam razumeo niti razabirao o čemu pevaju, samo: “Gospodi pomiluj” i vozglas “Hristos vaskrse!” – bilo je to na Vaskrs. Tada sam se čini mi se prvi put obratio Bogu i zamolio Ga za pomoć: želeo sam da studiram i postanem lekar. I tada sam prvi put osetio vaskršnju radost i nešto je počelo da me vuče da odlazim u crkvu. Počeo sam da idem redovno. I Gospod mi je pomogao – ne samo da sam upisao fakultet već sam pronašao i živu veru u Boga.
A na ispitu sam zaboravio da potpišem svoj pismeni rad, a to je praktično “dvojka”. Tako me je jedan predavač očigledno zapamtio, prišao mi i tiho me upitao: “To je vaš rad?”, - “Da, moj”. I u tome sam video Božiju milost.
Imao sam u izgledu dobru medicinsku karijeru, zvali su me na katedru terapije i patološke anatomije, svidjala mi se hirurgija.
Ali Gospod me je dalje vodio. Upoznao sam se s jednim duhovnim licem, veoma dobrim čovekom koji mi je dao da pročitam knjigu arhiepiskopa Luke (Vojno-Jaseneckog), to je tada bilo još mašinski kucano delo. I kada sam saznao o životu vladike-ispovednika, zatvorenika staljinskih logora, sjajnog hirurga, lauerata Staljinske nagrade, arhiepiskopa-čudotvorca, i pročitao o njegovom lekarskom, ispovedničkom i svetiteljskom podvigu, uzbudio sam se njegovom ličnošću. I želeo sam da ga podražavam. A na šestoj godini sam brinuo o jednom svešteniku u bolnici, i kod njega je u posetu dolazio vladika Donecki i Mariupoljski Ilarion. Upitao me je: “Da li ste vi lekar?”. “Ne, još studiram, na šestoj godini sam”, - odgovorio sam. “A da li biste želeli da podjete duhovnim putem?” – upitao me je. Ja nekako nisam primio te reči, malo sam se zbunio jer sam toliko godina praktično ceo život imao jedan cilj – da postanem lekar. Potom me je vladika u crkvi prilikom pomazivanja ponovo pitao: “Da li ste razmislili o mom predlogu? Dodjite kod mene u eparhiju da porazgovaramo”. I ja sam posle razgovora, mnogih molitvi i razmišljanja odlučio da primim čin, jer sam već završavao fakultet sa činom djakona a po vladikinom blagosovu. Dalje me je vladika blagoslovio da prodjem još internaturu i magistraturu. Vladika Ilarion je veoma mudar čovek i trudi se da njegovi kadrovi budu obrazovani ne samo duhovno već da imaju i svetsko obrazovanje. To je veoma važno za naše vreme jer danas u crkve dolaze obrazovani ljudi sa širokim naučnim znanjima.
- Vladika, a vi ste i ostali lekar, samo sada već ljudskih duša.
- Ispada da je tako (osmehuje se).
- Vi već tri godine služite kao namesnik muškog manastira Rodjenja Presvete Bogorodice u Glini. Taj manastir se proslavio po svojim starcima. Šta je vama značilo naznačenje u Glinski manastir?
- Ja sam namesnik Glinskog manastira od novembra 2005 godine. Ranije nisam bio u tom manastiru već sam samo čitao o njemu. Ali sada shvatam da je Gospod pripremao moje duhovne veze sa Glinskim manastirom. Mog prvog duhovnika je postrigao jedan od Glinskih staraca – shiarhimandrit Serafim. I još u Donecku, već budući arhimandrit, a ne znajući ništa o svojoj budućnosti, održavao sam duhovno opštenje sa jednom monahinjom, i ona mi je kada sam odlazio iz Donecka poklonila Spasiteljevu ikonu, koju je dobila od žitelja Glinskog manastira, u znak zahvalnosti što je skupljala sredstva za obnovu razrušenog Glinskog manastira 50-ih godina prošlog veka. Lik na ikoni je bio starinski i potpuno taman, ali je postepeno počeo da se obnavlja, boje su postajale jače i jasnije. U tom čudu sam takodje uvideo Božiji promisao da se posvetim delu obnavljanja drevnog Glinskog stavropigijalnog manastira čiji nastojatelj je bio mitropolit Kijevski i cele Ukrajine Vladimir. Pred to naznačenje Blaženjejši je dugo razgovarao sa mnom i davao mi neophodne savete. Čak štaviše, mati je tada sa ikonom iznela i pismo koje su joj predali žitelji glinskog manastira u kome su joj zahvaljivali za obnavljanje manastira, i zapamtio sam poslednje reči iz njega: “Šaljemo vam blagoslov iz našeg manastira-lepotice Glinskog manastira”. Oni su svoj manastir nazivali lepoticom, iako je u to vreme ovde sve bilo razrušeno. Živeli su u zemljanicama, ali su svoj rodjeni manastir nazivali lepoticom.
- Konotopsko-Gluhovska eparhija kojom trenutno upravljate izdvojena je iz sastava Sumske pre 15 godina. Tokom tih godina je verovatno postalo očigledno koliko je to odvajanje bilo svrsishodno?
- Lakše mi je da govorim o tom vremenu tokom koga sam ovde nosio poslušanje. Odvajanje Konotopsko-Gluhovske eparhije iz sastava Sumske je bilo razumno rešenje Svetog Sinoda. Zamislite da arhijerej ima 500 parohija, koje ne može da poseti tokom godine čak i kad bi svakodnevno putovao iz jedne u drugu što je praktično nemoguće. A pastva i duhovništvo treba da opšte sa svojim arhipastirom da bi se ukrepili u veri i zajedno rešavali ova ili ona pitanja parohijskog i manastirskog života. A tu su i problemi raskola, sekti, misionarskog i socijalno-prosvetiteljskog rada, kao i medjusobni odnosi sa državnim i društvenim strukturama. Oni ne mogu da se rešavaju bez učešća arhijereja. Ali pastvi je pre svega potrebno duhovno rukovodstvo, zajednička molitva sa arhipastirem. Jer ako na parohiji ima bogosluženje, propoved, katehizacija, to onda doprinosi tome da ljudi a znači i društvo u celosti počinju duhovno da uzrastaju i pripremaju duše za Život Večni.
Vera bez dela je mrtva, a koja su naša dela vere? To je naše milosrdje, naša briga o bližnjima, o sirotima, starima. Kada odlazimo u zatvore, kolonije, vojne jedinice, u bolnice. Tako ispunjavamo najvažniju Hristovu zapovest: “Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe”. I tako učvršćujemo Hristovu veru.