MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SNAGA SMIRENJA



S Vladikom Belgorodskim Jovanom razgovarala Marija Gorodova
Glava iz knjige arhiepiskopa Belgorodskog Jovana i Marije Gorodove «Ljubav dugo trpi»

- Vladika, danas bismo želeli da porazgovaramo o smirenju i tome, kakav je on, smiren čovek, u savremenom svetu?

- Na prvi pogled se može učiniti da smiravati se znači projavljivati slabost, a u stvari smirenje je ono što omogućava čoveku da adekvatno oceni svoje mesto u svetu: i u odnosu prema Bogu I u odnosu prema bližnjima. Smirenje je ono veliko, koje se bez nepotrebnih efekata, odigrava u čovečijem srcu, skoro neprimetno za okolinu. Suprotno smirenju je gordost: neumereno i čak nezakonito (u bogoslovskom smislu reči) preuznošenje jednog čoveka nad drugim, koje čak može da dovede do supraništva sa Bogom. Gordost je već oformljeni način čovekovog ponašanja, strast koja je njime ovladala. Smirenje i gordost su dva tasa, kojima čovek meri sebe i svoj život, pri čemu se ta mera odredjuje njegovim duševnim stanjem.

Naprimer, pevač ima dobar glas i razumljivo je da je njegov glas – Božiji dar. I ukoliko je čovek smirenomudren (to jest misli o sebi sa smirenjem, postoji takav bogoslovski termin) on shvata KO ga je obdario takvim darom, i zahvaljuje Gospodu za njega. Takav čovek je pravičan, jer nije iskrivio realno stanje stvari, već adekvatno prihvata ono što se dešava. Druga situacija: taj pevač smatra da je njegov glas nešto što ga izdvaja od okoline, smatra taj Božiji dar kao svoju zaslugu, kao nešto što ga čini izuzetnim. I ako takav čovek ne bude bio smirenomudren, on će onda na sve gledati s visine, izgradjivaće odnose sa drugim ljudima shodno prethodnom, i na kraju krajeva takvo izopačeno poimanje svog mesta u ovom svetu dovešće do toga da će se takav čovek faktički staviti čak i iznad samog Boga. Tako počinje to što nazivamo grehovnim putem, jer gordost zahteva neprekidno potvrdjivanje njegove izuzetnosti, a čovek te potvrde nalazi u pokoravanju nekoga, u tome što počinje da čini grehovne postupke, prikrivajući se pod maskom izuzetnosti.

- U Novom Zavetu se više puta ponavlja misao o tome da se “Bog gordima protivi, a smirenima daje blagodat” (1 Pet.5, 5), to jest ukoliko čovek počinje nešto da radi zbog gordosti, to neće uroditi nikakvim plodom. Da li je to zaista tako?

- Naravno. Biblijski primer toga je – Vavilonska kula, kada su ljudi odlučili: “…izgradićemo sebi grad i kulu visoku do nebesa, i učinićemo sebi ime…” (Post. 11, 4). Nije stvar u visini kule, to nije važno, već je pitanje motivacije – ljudi su želeli da izgrade kulu do Nebesa u svoje ime, a to već nije prosto ljudska arogancija, to je gordost. Po Božijim rečima, koje je izrekao Njegov prorok Jeremija, “Vavilon je ustao proi kulu, koju su gradili sinovi ljudski. I rekao je Gospod: evo, jedan narod, i svi govore jedan jezik; I evo šta su počeli da rade i neće odustati od toga što su zamislili da urade” (Post. 11, 5-6). I tada Bog kažnjava ljude, ali obratite pažnju, kazna nosi vaspitni karakter: “I rasejao ih je Gospod odatle po celoj zemlji; I oni su prestali da grade grad (i kulu) kome je dato ime Vavilon (to jest pometnja), jer tamo je pomešao Gospod jezik cele zemlje, i odatle ih je rasejao po celoj zemlji” (Post. 11, 8-9). To je bila težnja da se zaustave ljudi, koji su počeli da zadiru u Božiji posao. I tu je važno shvatiti da je kazna – “mešanje jezika i rasejanje ljudi” – bila spasonosna u odnosu na ljude, jer je Gospod video da “oni neće odustati od toga što su zamislili”, i On ih je zaustavio na grehovnom putu. Setite se da smo već pisali o tome da je još u raju čovek pokušao da stane na mesto Boga, da bude kao “bog koji poznaje dobro i zlo”. Jedna je stvar kada čovek stremi ka svom prvoobrazu, ka oboženju, ali druga je stvar kada on zaboravlja da je samo tvorevina i čini sebe centrom svega. On sam, a ne Bog postaje merilo svih stvari, centrom Vaseljene i istovremeno početkom svega. Taj greh se zove samoljublje. I takav gubitak svojeg mesta i uloge u ovom svetu dovodi do tragičnih posledica pre svega za samog čoveka.

- Kako se to projavljuje?

- Dolazi do njegove propasti, a počinje od toga što čovek prestaje da vidi u sebi gordost kao greh. Gordeljiv čovek “nosi samo sebe”, on vidi samo svoj um, svoj talent, on ne primećuje nikoga oko sebe i smatra sebe merilom svega – dolazi do potpune dezorijentacije. I on se na tom grehovnom putu sve dalje i dalje udaljava od Tvorca, i na osnovu toga gradi i svoje odnose i sa okolnim svetom: prirodom, ljudima,iI takvi odnosi mu se kao bumerang vraćaju nazad.

1947. godine je izumitelj prve atomske bombe Jakob Opengejmer rekao: “Fizičari su već spoznali greh i to znanje već ne mogu da izgube” i neočekivano za sve odbio je da radi na hidrogenskoj bombi. Naučni istoričari mogu da razvijaju različite verzije motiva njegovog postupka, ali su očigledni biblijski koreni njegovog odbijanja. Mislim da je on osetio da su se ljudi umešali u Božiji posao, I to ne ostaje bez kazne po čovečanstvo.

- Možda je svaka nauka narušavanje Božanske zamisli i samo osmeljavanje (najbolja reč je ovde ruska “derznovenie”) da se nešto spozna i izgradi (to jest da se postane tvorcem) grehovno?

- To uopste nije tako. U liturgijskoj molitvi, koja se čita u vreme Liturgije vernih, molimo Gospoda: “I spodobi nas (udostoj nas) Vladiko, sa derznoveniem (smelošću) neosudjeno smeti prizivati Tebe Nebeskog Oca ..:” to jest molimo od Gospoda smelost, koja je čoveku potrebna, ukoliko želimo da nešto savladamo, spoznamo, stvorimo. Smelost i gordost su različite stvari. Po čemu je to gordost ako je čoveku dat talant od Boga i on ne može s njim da izadje na kraj? On prosto treba da mu da neko ispoljavanje: da napiše knjigu, snimi film, to se sve odnosi na nauku. Druga je stvar što u nauci, pri otkrivanju tajni stvaranja sveta, uvek se još uočljivije pojavljuje pitanje moralnog izbora, pitanje dobra i zla. A u samoj smelosti nema ničeg grehovnog, gordost se projavljuje u tome kako i radi čega je ta smelost.

- Ili se osmejlavamo da bismo izgradili nešto “do neba u ime svoje”…

- …ili se osmeljavamo “po Božijoj volji”. Tu je tačka projave gordosti. A uopšteno govoreći gordost je veoma složen greh. Njeni znaci su uzvišavanje, arogancija, netrpeljivost, sujeta itd. Ali postoji takva prefinjena vrsta gordosti kao što je prelest. Čovek je prelešćen sobom, prelest je takva samoobmana, duhovna bolest, da ju je veoma teško uvideti. To je stanje kada je čovek izgubio meru, ali se to nije desilo kao rezultat nekog grehovnog dela, već zbog odlučne usrdnosti u duhovnim delima. Naprimer, čovek je odjednom poverovao u svoju bezgrešnost: zaista, on ne puši, ne pije, ne bludniči, poštuje sve postove i s formalne tačke gledišta je čist. Ali ta dela (ne puši, ne pije, posti) otkrivaju u njemu skrivenu gordost, i on počinje da se oseća kao merilo za sve i svja. To je veoma prefinjeno iskušenje: kod čoveka se potkrada misao da on sve može, da je on već pravedan, skoro svet! Šta će mu drugi! To je ponavljam dovoljno prefinjeno iskušenje koje je svojstveno ljudima koji su već dostigli neke duhovne visine.

- Vladika, a zašto kažu da što se čovek više duhovno penje, iskušenja su sve veća?

- A šta je radio satana? Postoji svet koji je Bog stvorio, a satana je stvorio prividan svet koji vodi nadole. I ako nas Gospod poziva da idemo nagore i mi idemo, onda treba imati na umu, da što se više duhovno usavršavamo i krećemo ka visinama Duha, to je strmiji bezdan koji je ispod nas. I zato što je čovek više napredovao, to je dublja provalija u koju može da upadne ako ne pazi. To je objektivno postojeća zakonomernost duhovnog sveta, ali to ne znači da treba uplašivši se iskušenja stajati u mestu ili varirati oko nule. Prosto čovek koji je stupio na duhovni put treba da shvati da je to poseban svetiI što se dalje ide iskušenja su sve prefinjenija. I ako si ti započeo duhovno kretanje, onda u prvom redu treba sebi da kažeš: “Ja nisam izuzetak, moj dolazak u crkvu sam po sebi nije još nikakav poklon Bogu”, treba znati pravilno postaviti akcente. Zato što kod ljudi koji prave prve korake k veri posebno kod intelektualaca odmah se javlja osećaj da su Bogu podarili nešto svojim obraćenjem k Njemu – to je prvi stepen iskušenja. A po meri spoznaje čovek počinje aktivno da uči druge, oblači odežde pravednika ne shvatajući da se mogu recimo poštovati svi postovi, ali pritom biti potpuno netrpeljiv prema bližnjemu. Pri čemu on to spolja neće iskazivati burno – osudama, poučavanjem itd. On spolja može da izgleda smiren, on smireno može da se udalji u svoju keliju s mišlju o tome, “da šta će njemu drugi kad je on već žitelj neba”.

- To jest naučivši da posti, čovek se nije naučio ljubavi, sastradanju, milosrdju?

- Da, i sve se to dešava zbog duhovne nepažnje, a čovek ne može da uvidi gordost sam u sebi, i ona mu smeta da se pokaje.

- Znači spoljašnje smirenje je varljivo?

- Naravno. Smirenje kao i gordost su kategorije čovekovog unutrašnjeg sveta koje mogu da proizvode različite spoljašnje projave, povezane sa temperamentom, karakterom, vaspitanjem. Da bi se bio smiren uopšte nije potrebno ići tako da se zna da se posti, oborivši oči nadole. Čovek može da bude smiren bez obzira na buran karakter. Kažu da kada su Serafimu Sarovskom govorili: “Baćuška, kako ste vi smireni, s kakvom ljubavlju se obraćate svima…”, on je odgovarao: “Kako sam ja smiren, eno onog vojnika, koji doćekuje sve koji dolaze u manastir, on je smiren”. “Kako to?” – čudili su se ljudi, - taj vojnik bukvalno reaguje na sve”. Ali stvar je u tome što je taj vojnik zbog kontuzije, rana, bolesti možda i bio razdražen ili neuzdržan, ali je u tome kako je on sam stradao od toga, kako se kajao i kako je pokušavao da se drži I bila veličina njegovog smirenja.

- Vladiko, a pred kim se smirujemo?

- Pred Bogom. Jer ako se smirujemo pred čovekom, kako da nadjemo tu granicu izmedju smirenja i čovekougadjanja, koje kao što znamo predstavlja greh? A ako se tu zadire u ljudsko dostojanstvo, kako se tu ne suprotstaviti? Smirujemo se pred Bogom, pred Njegovom voljom, ali svaki put nam Njegova volja biva projavljena u konkretnim situacijama, i zato je i naše smirenje ako tako mogu da se izrazim konkretno. Zato sam uvek protiv uopštavanja: evo tako će biti smireno, a tako neće …Nema uopštenog recepta “kako”. A ako i postoji, onda on neće zvučati onako kako mi očekujemo: “Čovek treba pravilno da se smeri u odnosu na Tvorca i na okolinu (to jest da ima meru), da traži Božiju volju za sebe, shvatajući da on sam može da bude Božiji saradnik unoseći svetlost i dobro u ovaj uopšte neidealan svet”. Smirenje ne znači da nisi borac, smirenje je sposobnost da se zaustavi zlo ali na drugi način. Treba tako učiniti da čovek ne odgovara na zlo čak iako se brani. Jer u tom slučaju strogo govoreći, ti ga ne zasutavljaš, već ga samo predaješ dalje i ono već umnoženo može da ti se vrati. A može se i drukčije postupati: zlo se sručilo na tebe, ali si ti prekinuo njegov razvoj što si ga primio u sebe i ugasio.

- To jest, uvredili su te ali nisi odgovorio, ali ne u tom smislu da si prećutao i utajio uvredu u sebi, već u tome da si oprostio, shvatio, opravdao.

- Da. Pritom ne znači da je smiren čovek nezaštićen. “Smiren” kažu i za vojnike i za borce – to je duhovna osobina, jer ličnost se ne razdavaja, mi smo svi različiti.
To jest stvar je dvojnog sistema mera. Jedan je gordost – objavljivanje sebe kao merila svih stvari, koja može različito da se projavljuje ali je suština ista: ja sam centar svega, ja sam dostigao nešto i zato imam pravo na izuzetnost. Druga sistem merila je – smirenje. U bogosloviji govore o smirenomudriju i smirenodejstviju. To je takva mera odnosa prema Bogu i čoveku koja se još može nazvati i merom blagodarnosti, kada je čovek zahvalan Bogu što mu je dao talent, sposobnosti, kao i za to što mu je u odredjeno vreme poslao ljude i nešto mu se desilo, i zbog toga što je živ i zdrav i može da zahvaljuje i blagodari Boga. I ako smo postigli takav nivo odnosa prema Bogu postajemo smireni: sve ćemo primati “s mirom unutar sebe”, u duši.

- Znači smirenje kada ne ropćeš zbog onoga što ti se dešava?

- Možda ti i ropćeš zbog svog karaktera ali ipak prihvataš Božiju volju. Znate to je kao u Jevandjlskoj priči koju je Gospod ispričao: “Čovjek neki imaše dva sina; i došavši k prvome reče: sine! Idi danas radi u vinogradu mome. A on odgovarajući reče; neću, a poslije se raskaja i otide. I pristupivši k drugome reče tako. A on odgovarajući reče: hoću gospodaru, i ne otide. Koji je od ove dvojice ispunio volju očinu? – pita potom Gospod. (Mt. 21, 28-31).
Smutnja nastaje zbog toga što ljudi obmanjujući se smatraju smirenjem napuštanje problema, a to znači slabost. Ali smirenje je – snaga. Kakva unutrašnja snaga je potrebna za to da medju mnoštvom glasova čujemo Hristov glas, prihvatimo Njegovu volju i projavimo je, sjedinivši volju Božiju sa svojom.

- Znači uprkos suprotnim mišljenjima, smirenje se ne sastoji u tome da spustiš ruke pred okolnostima, da se ne trudiš na random mestu itd.

- Znate suština je u tome da ako se čovek ne utvrdjuje na kamenu koji je Hristos, onda će svako njegovo drugo utvrdjivanje biti bezvredno – sve će se ionako srušiti.

- Vladika postoji izreka: “rad smiruje” verovatno smiruje umor, bolesti, shvatanje svoje nemoći. I šta još? I uopšte kako se naučiti smirenju?

- Kod nesmirenog čoveka shvatanje sopstvene slabosti možeda ga dovede do agresije i na kraju krajeva do razdora ličnosti, a kod smirenog to nije tako. Postati smiren znači pre svega pobediti u sebi gordost i duhovnu lenjost. Jer zašto je gordost – greh? Zato što odvaja čoveka od Boga, to je kamen spoticanja izmedju čoveka i Boga. Ali ako je čovek učinio korak prema Bogu, pokajao se, on je već umeo da savlada gordost, i dalje kreće ta duhovna borba o kojoj smo već pisali.

- Vladiko, prema rečima Jefrema Sirina, “ako grešnik zadobije smirenje, postaće pravednik”. Zbog čega smirenje ima takvu snagu da sve prevazidje?

- Zato što biti smiren znači pre svega biti pobednik. Pobediti gordost u sebi. A potom je smirenje i u tome da shvatimo da bez Božije pomoći ne možemo da savladamo svoje grehe. Setite se kako se molimo: “Gospode daruj mi da vidim svoja pregrešenja”.

Ne sme se misliti da nam neka duhovna upražnjavanja mogu pomoći da zadobijemo smirenje. Mnogi su se njemu naučili podražavajući duhovne oce, ljude koji su duhovno nadvisili ovaj svet. Dešava se da nas bolesti i životne okolnosti uče smirenju. Apostol Pavle je rekao: “I da se ne bih uznosio …dat mi je žalac u meso”. I dalje: “…andjeo sotonin da me ćuša da se ne ponosim. Zato triput Gospoda molih da odstupi od mene. Ali Gospod mi reče: “Dosta ti je Moja blagodat, jer se Moja sila u slabosti pokazuje sasvijem” (2 Kor. 12.7-9).

A kod nas u Starom Oskolu postoji starac Aleksej koga ljudi zovu prosto Aljoša iz Starog Oskola. On je fizički veoma bolestan, slab čovek, on čak ni ne razgovara i ako treba da odgovori na pitanje on prosto pokazuje prstom po tabli sa slovima, i dobijaju se reči. Ili pokazuje prstom i dobijaju se stihovi. I šta god da se dešava oko njega i sa njim u svim sizuacijama on je uvek zadivljujuće svetleo, toliko ima lubavi i topline prema ljudima. Za mene je taj Aljoša iz Starog Oskola ovaploćenje smirenja.

A. A. Golenišćev-Kutuzov
U godini smutnji, uninija i razvrata
Ne osudjuj zabludelog brata;
Već ogradjuj se molitvom i krstom,
Pred gordošću – svoj smiruj ponos.
Pred zlobom – ljubavi poznaj svetinju
I duha tame kazni u sebi samom.
Ne govori: “Ja sam kap u tom moru!
Moja tuga je nemoćna u opštoj tuzi
Moja ljubav nestaje bez traga…”
Smiruj se dušom – I silu ćeš zadobiti:
Poveruj ljubavi – I gore ćeš pomaći;
I ukrotićeš pučinu burnih voda!

Molitva koja se čita u nevoljama i iskušenjima
Vapaj Bogomajci


Za šta da molim tebe, šta da tražim od Tebe? Ti sve vidiš i znaš i Sama, pogledaj u moju dušu i daj joj to što joj je potrebno. Ti Koja si sve pretrpela i sve savladala – sve razumeš. Ti Koja si povila Mladenca u jaslama i primila Ga Svojim rukama sa Krsta. Ti Jedina znaš svu uzvišenost radosti, i sav teret tuge. Ti Koja si usinovila ceo ljudski rod, pogledaj i na mene sa majčinskom brigom. Iz tame greha privedi me k Svome Sinu. Ja vidim suzu koja je orosila Tvoj lik. To si je Ti nada mnom prolila Iineka ona umije tragove mojih pregrešenja. Evo došao sam, stojim i čekam Tvoj odgovor o Bogomajko, o Presveta, o Vladičice! Ništa ne molim samo stojim pred Tobom. Samo srce moje, jadno ljudsko srce, iznemoglo od tuge po pravdi, stavljam pred Prečiste noge Tvoje, Vladičice! Daj svima koji Te prizivaju da Tobom dostignu večni dan i licem k licu poklone se Tebi.

A.A. Korintski
Ko je duhom siromašan – blažen…Ali, Bože
Ti si – mišlju duh moj okrilio,
Ti si mi dao da dostignem što je vrednije
Što je uzvišenije od naših prolaznih snaga!
Ti si mojoj mašti dao slobodu
I dar prozrenja - umu
Pronicanje u prirodu
Poslao si neznanju mojem..
Naredio si da spadnu okovi
Burnih strasti!
Odenuo su pokrovom smirenja
Svu nagotu duše moje!..


preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3062.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 9245 puta