MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Arhiepiskop Mark (Arndt): “Odrastao sam na delima Dostojevskog i Tolstoja”



Arhiepiskop Berlinsko-GermanskiiI Velikobrotanski Mark (Arndt), prvi zamenik Prvojerarha Ruske Pravoslavne Zagranične Crkve, ispričao je o svom duhovnom putu i životu savremenog Pravoslavlja odgovornom uredniku časopisa “NG-religije” Marku Simonovu.

- Vaše Visokopreosveštenstvo, susrećemo se s vama svake godine da bismo porazgovarali o crkvenom životu u Rusiji i u inostranstvu. Ali ovoga puta bih želeo da vam postavljam pitanja koja se odnose na vaš život, sudbinu i biografiju kao jednog od jerarha Ruske Zagranične Crkve. Da li biste mogli ukratko da nam ispričate nešto o sebi jer mnogi čak i ne znaju da ste vi poreklom Nemac.

- Rodjen sam u vreme rata 1941 godine, u januaru, u gradu Hemnici. Moji prvi dečiji utisci su bili povezani sa ratom. Bombardovanje, glad, bežanje od Crvene armije, novo utočište i potpuna neizvesnost u svemu. Posleratne godine takodje nisu bile lake. Svih tih godina život naše porodice je bio povezan sa vladavinom ove ili one vlasti. Moje roditelje su najpre progonili nacisti, jer nisu prihvatali njihovu ideologiju, a potom komunisti.

1953. godine kada je u Istočnoj Nemačkoj došlo do antikomunističkog ustanka, otac je morao da beži u Zapadnu Nemačku. Kasnije smo mu se i mi pridružili. U Istočnoj Nemačkoj smo živeli u gradu Gali. Tamo su moji roditelji predavali muziku na fakultetu. Posle nekoliko godina naša porodica se preselila u Frankfurt, gde sam išao u gimnaziju, a potom upisao fakultet. U tom gradu sam se upoznao sa ruskom emigrantskom omladinom. Mnogi od njih su bili pravoslavni, i ja sam zajedno s njima posećivao lokalnu crkvu, u koju me je nešto vuklo. Počeo sam da učim ruski jezik, koji su nam predavali u školi još u Istočnoj Nemačkoj. Ali ga tada nisam voleo jer nam je bilo mrsko sve što je bilo povezano sa sovjetskom vlašću. Naposletku, kada sam već došao na Zapad i upisao fakultet, odlučio sam da iskoristim znanje ruskog jezika da bi se borio s komunističkom vlašću.

Moje znanje ruskog jezika se zasnivalo na delima Dostojevskog i Tolstoja. Moj prvi novac, koji sam dobio u vojsci, je potrošen na sabrana dela Dostojevskog, čije sam knjige čitao svako jutro do zore, u vreme dok su drugi spavali. Posle vojske sam došao na katedru slavistike filološkog fakulteta, gde sam izučavao englesku literaturu.

Kroz godinu dana sam prešao na Gejdelberski fakultete, jer je tamo predavao najbolji u to vreme slavista Nemačke. To je bio Dimitrije Čiževski, autor mnogih knjiga o drevnoj ruskoj literaturi. Pod njegovim uticajem sam takodje počeo da se interesujem za drevnu rusku literaturu, to jest za literarno stvaralaštvo Tverske kneževine. U vezi sa tim naravno nisam mogao da zaobidjem ni duhovnu literaturu, a posebno spomenike crkvene pismenosti. Najveći uticaj na mene su imali radovi prepodobnog Nila Sorskog. Kada sam se upoznao sa njim shvatio sam da treba da postanem monah, i izaberem put crkvenog služenja.

- Da li ste dobili religiozno vaspitanje u porodici?

- Deda je bio pastor Evangelističko-luteranske crkve. Baka je bila veoma pobožna, ali je loše videla pa sam joj tokom dugih zimskih večeri, dok smo živeli u planinama Istočne Nemačke čitao naglas Bibliju i drugu duhovnu literaturu, knjige iz istorije religije, naprimer iz biblijske arheologije. Tako je polje interesovanja u našoj porodici bilo veoma široko. I sva ta znanja sam usvajao na ovaj ili onaj način.

- Da li vam je to pomoglo u daljoj budućnosti, kada ste već kao odrastao čovek projavili interesovanje za religiju, hrišćanstvo i Pravoslavlje?

- Da, sva ta znanja su mi veoma koristila. Omogućila su mi da bolje shvatim suštinu zapadnog hrišćanstva i uvidim sve razlike u odnosu na istočno. Bio sam pod velikim uticajem ruske pravoslavne duhovnosti i asketizma. A potom kada sam stekao neophodne navike u vezi ruskog jezika, počeo sam da pripremam svoju doktorsku disertaciju na temu drevne ruske literature.

Posle završenog Gejdelbergskog fakulteta postao sam i predavač tamo, a potom sam upisao jedan američki fakultet, koji je imao svoje filijale u Evropi. U početku sam na njemu predavao nemački, a potom ruski jezik. Potom sam postao rukovodilac jezičkog odeljenja na tom fakultetu. Medjutim, uskoro sam primetio da moj nemački jezik postaje sve lošiji jer sam koristio uglavnom ruski i engleski.
Tada sam našao posao na nemačkom fakultetu. Nisam želeo da živim u Americi, jer me je nešto vuklo u Grčku, na Svetu Goru, gde su se čuvali drevni monaški ustavi i tradicije. Logično je da je Nemačka mnogo bliže Grčkoj nego SAD, a ja sam želeo da živim bliže monaškoj republici. Kao predavač imao sam duge raspuste od po tri meseca. Dešavalo se da sam sve to vreme provodio na Svetoj Gori i živeo u našim ruskim manastirima. Tako sam nasledio ono što su preneli svetogorski starci, koji nikada nisu živeli pod sovjetskom vlašću. Mnogi od njih su budući vojnici carske vojske, odmah posle oktobarske revolucije otišli na Svetu Goru i tamo proveli ostatak života. To su bili moji učitelji.

- U to vrmee ste već primili Pravoslavlje?

- Da u to vreme sam već bio pravoslavan. Primio sam Pravoslavlje kad mi je bilo 22 godine. Desilo se to u parohiji svetog Aleksandra Nevskog u gradu Mangejmu. Naposletku sam odlučio da primim monaštvo i sveštenički čin i pripremo sam se za to tokom osam godina. Iz tih razloga sam izabrao Erlangenski fakultet, gde su mi predložili mesto asistenta profesora slavistike. Tamo sam proveo poslednje tri godine svoje naučne i predavačke karijere. U
Velikom Postu 1975 godine postao sam djakon, krajem jula iste godine sam napustio posao predavača, u avgustu sam primio monaški postrig i rukopoložen sam u čin jeromonaha.
Tih godina se u Grčkoj spremala vojna zavera – “crni pukovnici” i vlada te zemlje nije puštala strance na Svetu Goru. Imao sam prijatelja, pravoslavnog monaha, koji je dobio dozvolu da se naseli na Svetoj Gori, ali su mu neprekidno tražili da napušta zemlju i davali mu dozvolu da živi na Svetoj Gori samo nekoliko meseci, ali mu nisu dozvoljavali da se tu nastani za stalno. Na osnovu toga sam shvatio da je moje naseljavanje na Svetoj Gori teško moguće. Tada sam zamolio episkopa Štutgartskog i Južno-Germanskog Pavla, jerarha Zagranične Crkve, da mi pronadju odgovarajuću parohiju u Nemačkoj, kako bih ja kao Nemac mogao da služim svojoj Crkvi u svojoj otadzbini. Predložili su mi mesto predavača u Sveto-Trojickoj seminariji u Dzordanvilu. Medjutim ja sam odlučio da ostanem u Nemačkoj.

Uputili su me u malu parohiju u gradu Visbadenu, gde se nalazi ruska pravoslavna crkva iz XIX veka. Tamo mi se pridružilo nekoliko mladih ljudi i formirali smo monašku zajednicu, u kojoj smo živeli po svetogorskom ustavu. Ona je s Božijom pomoći postojala pet godina. Naposletku, kada sam rukopoložen u episkopski čin, prešao sam s dvojicom poslušnika u Minhen, u manastir prepodobnog Jova Počajevskog.

Sinod Ruske Zagranične Crkve mi je predlagao prelazak na drugu episkopsku katedru u SAD, s tim što bih tamo ispunjavao dužnost sekretara Sinoda. Ali ja sam smatrao da će se za to naći drugi ljudi, koji predivno vladaju engleskim jezikom, kao što je istovremeno u Nemačkoj arhijerej dužan da dobro zna jezik zemlje svog boravka, kako bi mogao da ostvaruje spoljne crkvene veze. Pritom treba reći da se ovde osećao veliki nedostatak sveštenika koji su znali nemački jezik. Držao sam se toga. Zajedno sa tada rukovodećim arhijerejem Germanske eparhije arhiepiskopom Filotejem, i vikarnim episkopom Pavlom, zamolio sam da me Sinod ostavi u Nemačkoj. Sinod se s tim složio.

Kao što sam već rekao, 1980 godine sam prešao u Minhen, jer se upravo tu od 1945 godine nalazio centar naše eparhije. Napominjem da je Istočni Berlin u to vreme bio glavni grad GDR, i mi tamo ne samo da nismo mogli da služimo nego nismo mogli ni da se pojavljujemo. U Minhenu smo počeli da formiramo manastir i razvijamo monaški život. Pre mog dolaska ovde je bilo nekoliko monaha, koji su svojevremeno živeli u Počajesvkoj lavri i u pravoslavnim manastirima na Karpatima. Upravo odatle je izbegao i danas pokojni mitropolit Lavr.

Bivši žitelji Počajevske lavre nazvali su svoj manastir u čast prepodobnog Jova. Posebna karakteristika tog manastira, koji je nastavio stare tradicije, je bio tipografski rad, izdavanje Bogoslužbenih knjiga i duhovne literature. I tu tradiciju je naš manastir nastavio u potpunosti. Izdavali smo knjige na ruskom i nemačkom jeziku. Danas izdajemo dvaput mesečno časopis “Vesnik Germanske eparhije” na dva jezika.
Pošto se danas u Rusiji izdaje jako veliki broj knjiga i periodičnih časopisa, mi smo malo smanjili svoju izdavačku delatnost na ruskom jeziku.

Danas naš manastir broji oko 10 ljudi, a kada sam ja došao ovde je živeo samo jedan prestareli i potpuno bolestan arhiepiskop, vladika Natanail, i jedan čtec. Mi smo potpuno obnovili manastirski život i primili novi ustav po obrazcu svetogorskih manastira. Ja sam živim u manastiru kao običan monah. Nemam nikakvih drugih rezidencija. U svom životu i delatnosti oslanjam se na svoju bratiju, jer su oni najbolji kritičari. Od njih je lako primati primedbe. To može da bude stroga kritika, ali u svakom slučaju shvatam da nema nikakvih interesa. Drugi kritičari kao što i sami znate mogu imati svoje sopstvene interese.

- Smatrate li da savremeni pravoslavni monah treba da bude obrazovan čovek?

- Ja čak i sam insistiram na tome da monasi po mogućnosti imaju dobro bogoslovsko obrazovanje. Tri brata iz našeg manastira trenutno studiraju. Jedan studira u Moskvi pri Sretenjskom manastiru, a dvojica na pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Minhenskog univerziteta. Čak štaviše, moram da primetim da je to jedini pravoslavni fakultet na univerzitetu u Nemačkoj. Pre dve godine je u okviru naše mihnenske eparhije osnovan ženski manastir. Dve sestre iz tog manastira takodje studiraju – jedna u Minhenu, a druga u Rusiji. To je za nas veoma važno jer treba da pripremimo neophodan broj predavača Zakona Božijeg za škole opšteg obrazovanja. Za pravoslavnu decu u Bavariji Zakon Božiji je obavezni predmet u školi. A za to su potrebni i odgovarajući kadrovi – i eto mi ih i spremamo! I slava Bogu oni se postepeno formiraju!

- Koliko godina ste na Berlinskoj i Germanskoj katedri?

- Rukovodim tom eparhijom već 28 godina. Tačno toliko godina sam i u episkopskom činu, i ove godine se navršava 33 godine mog sveštenstva.

- Prošli ste veliki životni put i polovinu svog života ste posvetili služenju Crkvi. Ove godine ste postali zamenik Prvojerarha Ruske Zagranične Crkve. To nesumnjivo još više povećava vaše napore. To su dodatne brige o celoj Crkvi, o medjusobnim odnosima sa Moskovskom Patrijaršijom i drugim Crkvama. Da li je to za vas novo služenje ili vam je predjašnje iskustvo već dalo neophodnu pripremu?

- Već mnogo godina sam član Sinoda Ruske Zagranične Crkve. To je naravno velika odgovornost i zato sam zahvalan Sinodu što mi je na moju molbu poslao vikarnog episkopa. Već od tog momenta kada smo počeli da vodimo pregovore sa Moskovskom Patrijaršijom, moje obaveze su se umnožile. Tada sam rukovodio pregovornu komisiju u ime Zagranične Crkve.

Osećam opasnost da se opterećenost neće smanjivati. Tim pre što moja delatnost obuhvata i Svetu Zemlju. Od 1997 godine, kada sam prihvatio obaveze za rukovodjenje Duhovne misije RPZC na Svetoj zemlji, boravim tamo jednom u dva meseca. Moje prisustvo je tamo neophodno. Nadam se da će se u budućnosti obim rada možda i smanjiti, iako sam lično vezan za Svetu Zemlju i za to što se tamo dešava, kao i za ljude koji tamo žive.

- U vezi sa tim sam želeo da postavim sledeće pitanje: kako ocenjujete poslednju izjavu Jerusalimskog Patrijarha Teofila III, koju je dao tokom konferencije za štampu u Jerusalimu ruskim novinarima? Za mnoge ruske pravoslavne ljude bio je to pravi šok. U svom nastupu Patrijarh je okrivio članove Ruske Duhovne misije za istorijske grehe, za njihovo podržavanje Pravoslavlja na Svetoj Zemlji u XIX veku, u vreme Osmanlijskog Carstva…

- Što se tiče medjusobnih odnosa Ruske Crkve sa Jerusalimskom Patrijaršijom, oni su se značajno pogoršali. Svi predjašnji Jerusalimski Patrijarsi su imali interesovanja za Rusiju, čak su u nekoj meri govorili ruski, voleli su ruski narod i njegovu blagočestivost, bili su zahvalni za ogorman uticaj Ruske Crkve u učvršćivanju Pravoslavlja na Bliskom Istoku, cenili su prisustvo ruskih monaha na Svetoj Zemlji …Nije mi jasna današnja politika. Ona se mnogo razlikuje od politike svih prethodnika današnjeg Jerusalimskog Patrijarha.

-- Danas je Ruska Crkva ujedinjena i postala je jedinstveni organizam. Kako će ubuduće medjusobno delovati strukture Ruske Zagranične Crkve i Moskovske Patrijaršije, posebno u Zapadnoj Evropi, gde se deo eparhije udvostručava. Najbolji primer za to je Berlinska eparhija. Kako u toj situaciji Crkva razmišlja da koordinira svoje služanje na tim mestima?

- Kada smo vodili pregovore sa Moskovskom Patrijaršijom, tu temu smo faktički ostavili za kasnije znajući da će ta opasnost sada promeniti neke stvari koje postoje decenijama. Shvatam da postoje sveštenici Moskovske Patrijaršije koji ne žele da me vide na pragu svojih parohija, i obratno. U prošlosti je bilo raznih teškoća, i dugo godina smo živeli razdvojeni. I naravno posledice te borbe neće odmah nestati. Mi treba kao ljudi da to rešavamo.
Mislim da je problem udvostručavanja eparhija i parohija – pitanje vremena. Još prošle godine smo napravili uspešan eksperiment. Bilo je to zajedničko pastirsko zasedanje sveštenoslužitelja dve naše eparhije u Nemačkoj. I ono je po mom osećaju i mišljenu naših sveštenika prošlo veoma uspešno. Svi su zadovoljni i čekaju sledeće zasedanje. Vidimo da imamo zajedničke probleme. Nas faktički ništa ne razdvaja. Sveštenici naše eparhije su videli kako razgovaramo sa arhiepiskopom Teofanom, rukovodiocem Berlinske eparhije Moskovske Patrijaršije, i da je to opštenje potpuno prirodno. Treba zajednički da skoncentrišemo naše snage. Neka jedan sveštenik ide u zatvor a drugi u bolnicu. Kakav je smisao toga da sveštenici dve jurisdikcije budu konkurenti jedan drugom? Danas u Nemačkoj živi veliki broj Rusa i pravoslavaca, i naporima obe eparhije možemo obuhvatiti sve. Za svakoga će se naći neki posao.

- Slična situacija je koliko shvatam i u Velikoj Britaniji. Tamo će se takodje ta paralelnost zadržati neko vreme. Da li su mogući neki kontakti ne samo sa Suroškom eparhijom, već i sa tom crkvenom grupom, koja je otišla pod jurisdikciju Konstantinopoljske Patrijaršije, na čelu sa episkopom Vasilijem (Osbornom)? Da li je ovde moguć neki bratski dijalog?

- Mislim da su u Engleskoj te rane još veoma sveže. Ovde u kontinentalnoj Evropi situacija je nešto mekša i lakša, iako ima teškoća. U Velikoj Britaniji postoji kombinacija stare ruske emigracije, koja stremi ka Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, i Evropljana koji su primili Pravoslavlje, novoobraćenih ljudi, koji maštaju o takozvanom evropskom pravoslavlju pod jurisdikcijom Konstantinopolja.

- A kako stvari stoje u Francuskoj? Da li se i tamo susrećete sa nekom konkurencijom od strane Ekzarhata ruskih parohija sa centrom u Parizu, koji je neposredno potčinjen Konstantinopoljskoj Patrijaršiji?

- Ne bih to tako rekao. Poslednjih decenija formirao se odredjeni modus vivendi u našim odnosima, i današnja situacija je veoma prijatna, za nas veoma mirna. Znam da unutar Ekzarhata, medju ruskim delom vernika i duhovništva postoji jaka težnja za zbližavanje sa Ruskom Crkvom, a pre svega sa njenim zagraničnim delom. To se objašanjava njihovom brigom za svoj nacionalni i pravoslavni identitet. Njih vuku na stranu Konstatinopolja ili na stranu nekog lokalnog, evropskog pravoslavlja. Takvog Pravoslavlja još nema, to će tek biti u budućnosti.

U mnogim parohijama, u svakom slučaju, čuo sam da se nasilno nameće francuski jezik kao jezik Bogosluženja i propovedi, koji pridošlicama iz Rusije uopšte nije potreban. Naravno, Francuzima ili Holandjanima, koji su primili Pravoslavlje lakše je da razumeju Bogosluženje na svom maternjem jeziku. Ali neophodno je održavati razumnu ravnotežu izmedju ruskih vernika, kojih danas u Evropi ima mnogo, i aborigena. Mi u Nemačkoj u svim parohijama koristimo ne samo slavjanski, već i lokalni jezik. I u Engleskoj takodje. I čak se i na Svetoj Zemlji ponekad trudimo da služimo na arapskom. Ali u svakom slučaju to treba da bude razumno, i treba da bude u saglasnosti sa pastirskom neophodnošću. A ne tako kao da je neko dao tu inic ijativu odozgo.

- Postoji osećaj da današnji medjusobni odnosi dve velike Crkve – Moskovske i Konstatinopoljske Patrijaršije – dobijaju veoma složen karakter. Šta vi mislite po tom pitanju?

- Čini mi se da ovde Konstantinopolj vodi neku borbu koja nije zdrava i ne odgovara duhu Pravoslavlja. Oni samo stavljaju Pravoslavlje pred lice inoslavnog sveta. I to nikome ne koristi. Oni to rade iz svojih razloga.
U Evropi, kao i u Americi, i na Bliskom Istoku, samo je Ruska Crkva vodila aktivan pastirski rad. Ta delatnost nije od samog početka bila misionarska, već se kasnije pretvorila u nju i to ne svuda. Zajednice koje su formirali ruski pastiri su spontano obratile poglede na njih okolnih nepravoslavnih ljudi i privukle ih k Pravoslavlju. Pretenzije jurisdikcionog karaktera od strane Konstantinopolja (podvlačim – jurisdikcionog, a ne crkvenog), trebalo bi da se razmatraju na Svepravoslavnom Saboru. Neophodno je razjasniti da li Konstantinopolj ima neka posebna prava u Crkvi, na kojima su zasnovane njegove pretenzije da upravlja čitavom pravoslavnom dijasporom i igra ulogu Pravoslavnog pape u pravoslavnom svetu?

Ali dok se Sabor ne sastane mi treba da idemo tim stazama koje su utabali naši preci. Ruska Pravoslavna Crkva je po mom mišljenju zauzela jasnu poziciju: Konstantinopolj je nasuprot svim kanonskim pravilima primio u svoju jurisdikciju episkopa Vasilija (Osborna), bivšeg episkopa Moskovske Patrijaršije. To je pravo bezzakonje! I mi možemo samo da žalimo zbog takve odluke Konstantinopolja, jer ona truje atmosferu crkvenog života, jer su do tog momenta odnosi dve Crkve u Velikoj Britaniji bili uvek veoma dobri. Oni su radi jednog čoveka sve to pogazili i stvorili potpuno neshvatljiv sistem. To je otvorena i krvotočiva rana … Moraće da protekne dosta vremena da se ona zaleči.

- Danas postoji još jedna tačka u Evropi, gde se sreću interesi Moskve i Konstantinopolja, - a to je Ukrajina. Patrijarh Aleksej II planira da poseti Kijev u najskorije vreme, jer nije bio tamo još od 1990 godine. Za to vreme je tamo formirana takozvana Ukrajinska Autokefalna Pravoslavna Crkva i Kijevska Patrijaršija na čelu sa Filaretom Denisenko. U vezi sa tim interesuje nas politika Konstantinopolja koji je spreman da jednostrano prizna Kijevsku Patrijaršiju i primi je u svoju jurisdikciju, ne pitajući Crkvu-Majku, to jest Rusku Pravoslavnu Crkvu. Čini mi se da ovde postoji javni znaci borbe za prevlast u svetskim mnjenjima. Da li i ovde u Nemačkoj prolazite kroz slične složene situacije u medjusobnim odnosima sa Konstantinopoljem?

- Moram da kažem da je kod nas u dijaspori sve mirno. I u Zapadnoj Evropi i u Americi, živimo u miru sa Konstantinopoljem. Nadam se da će se ta tendencija očuvati. Naprimer trenutno rukovodeći arhijerej Konstantinopoljske Patrijaršije u Velikoj Britaniji je bio veoma korektan u celoj priči sa raskolom u Suroškoj eparhiji. Kada je jedan deo duhovništva i parohijana Moskovske Patrijaršije na čelu sa episkopom Vasilijem (Osbornom) odlučio da predje u jurisdikciju Konstantinopolja, tada su ih potčinili ne predstavniku Konstantinopolja u Velikoj Britaniji, već arhiepiskopu ruskih parohija u Francuskoj,stvorivši u Velikoj Britaniji neko vikarijatstvo, što je uostalom takodje potpuno antikanonski. Kanoni su kršeni na svakom koraku.

Ukoliko govorimo o Ukrajini, o Filaretu Denisenko i Crkvi koju je formirao, koju ukrajinska država podržava, tamo su očigledna najveća narušavanja crkvenih kanona. Ali se Konstantinopolj u svojim političkim stremljenjima s tim nikako ne slaže. Tu čak i neko ko ništa ne zna o crkvenoj politici, može lako da izvede zaključak: vodi se javna borba za vlast.

- Da li se u ovoj situaciji može smatrati da politički interesi postaju važniji od zadatka crkvenog života?

- Potpuno moguće.

- Pomenuli ste svoju pastirsku delatnost na Svetoj Zemlji. Čitaoci našeg časopisa se sećaju nedavnog konflikta Moskovske Patrijaršije i Ruske Zagranične Crkve na Svetoj Zemlji zbog dva manastira – u Hevronu i na Jerihonu kada je palestinska policija atakovala manastire i zauzevši ih isterala monahinje i duhovništvo RPZC, a zatim predala manastire na upravljanje predstavnicima Moskovske Patrijaršije. Neprijatna i tragična stranica u našoj crkvenoj istoriji. Ona je snažno uticala na svest vernika. Kakva je sada tamo situacija, kako će se raspodeliti imovina dve Duhovne misije Ruske Crkve u Jerusalimu, kako će one koorodinisati svoja dejstva?

- Kao odgovor na vaše pitanje navešću čini mi se veoma očigledan primer. Jutros su poklonici Zagranične Crkve, s kojima sam trebalo da idem na Svetu Zemlju, zajedno sa protojerejem naše crkve u Minhenu Nikolajem Artemovim služili Liturgiju u Hevronu. Mislim da ova činjenica govori mnogo…

Postoje naravno ljudi koji spominju ono što je bilo i od toga se ne može pobeći. Kod nas su to uglavnom stare monahinje iz naših manastira u Svetoj zemlji. One se sećaju dogadjaja još iz 1948 godine, kada je izrailjska vlada isterala naše monahe i monahinje iz zgrade Duhovne misije čineći uslugu sovjetskoj vlasti. To je još veoma sveža rana. Medjutim danas se život manje ili više normalizuje. Neprekidno se susrećemo i savetujemo sa načelnikom druge misije Ruske Crkve u Jerusalimu, i naše misije imaju plodonsne medjusobne odnose. Zajedno ćemo služiti Liturgiju na praznik Vaznesenja Gospodnjeg u našem Vaznesenjskom Eleonskom manastiru. Monahinje dve misije se medjusobno posećuju, naprimer, protekle godine na Božić okupile su se zajedno i pevale Božićne pesme. Tako da su danas uspostavljeni bratski i sestrinski odnosi što nas veoma raduje.

- Kada smo razgovarali s vama pre godinu dana, govorili ste o monahinjama Lesninskog manastira u Francuskoj, koje su potpale pod uticaj radiklanih predstavnika Ruske Zagranične Crkve, nisu priznali ujedinjenje Crkvi i krenule samostalnim putem u crkvenom životu, što je bezuslovno nekanonski. Šta se danas može reći o toj crkvenoj grupi, koja nije priznala ujedinjenje Crkava, i njima sličnima?

- Sve te grupe se i dalje lome, to je veoma tužna slika. Žao mi je tih ljudi koji su iz neznanja i nerazumevanja dosepli tamo. Naprimer, običnih mirjana kojih ima veoma mnogo u Južnoj Americi. Oni prosto ne znaju o čemu se radi. A bezumni sveštenici su ih zaveli u neko blato. Tek sada postepeno ti ljudi počinju da shvataju, ali nemaju alternative, jer su najbliža pravoslavna crkva i sveštenik udaljeni negde i trideset zemlji (mera). To je veoma tužno. Delovanje tih pastira je apsolutno neodgovorno.

- Hajde da se podsetimo bivšeg odeskog episkopa RPZC Agafangela (Paškovskog). Šta se zna o njegovoj sudbini, da li nastavlja svoju raskolničku delatnost?

- Agafangel (Paškovski) nastavlja da deluje i danas. On je sa grčkim starokalendarcima rukopoložio takozvane nove episkope. I oni sada negde dalje deluju. Koliko sam čuo, s njim su povezane pojedine parohije u Severnoj Americi … Žao mi je tih ljudi koji su u to uvučeni.

- Sada ćemo da porazgovaramo o tim predstavnicima Ruske Zagranične Crkve, koji su imali svoje parohije i čak eparhije na teritoriji Rusije, a delom i u Sibiru. Da li postoji neki dogovor izmedju Patrijaršije i Sinoda Zagranične Crkve o subordinaciji tih crkvenih struktura? Kome će se oni sad potčinjavati?

- Ti medjusobni odnosi su bili fiksirani u Aktu o kanonskom opštenju dva dela Ruske Crkve, gde je rečeno da se te parohije potčinjavaju svom arhijereju, a to je episkop naše Crkve, vladika Evtihije (Kuročkin), koji je sada vikar Svjatijejšeg Patrijarha Alekseja II. On će rukovoditi tim parohijama dotle dok one ne budu spremne da predju u sastav lokalnih eparhija Moskovske Patrijaršije i potčine se svojim trenutno rukovodećim eparhijskim arhijerejima. To je tako zamišljeno da bi se bezbolno i mirno rešilo pitanje ujedinjenja.

- Vladika, zatvorili smo krug crkvenih problema, i pošto smo ovaj razgovor počeli sa vašom biografijom i sudbinom, hajde da tako i završimo. Vi ste episkop i monah, vaspitani ste u duhovnim tradicijama svetogorskih manastira, ko su bili vaši učitelji u crkvenom životu i monaštvu?

- Na Svetoj Gori je to bio starac Nikodim, kod koga sam neprekidno odlazio. Bez obzira na to što on nije bio sveštenik, on me je učio molitvenom životu. Nedavno smo objavili knjigu o njegovom životu, delatnosti i okruženju. Drugi starac je jeromonah Serafim iz Pantelejmonovog manastira, koji je najviše uticao na mene primerom svoig svakodnevnog života. Ne mogu a da ne kažem dobru reč o arhimandritu Avelju, nastojatelju Pantelejmonovog manastira – kod njega sam se ispovedao i on me je uputio ka monaštvu. Nažalost on se nedavno upokojio u jednom od manastira pod Rjazanjom, ali sam uspeo da ga posetim. Bio je tu još i starac otac Nikolaj, nastojatelj Iljinskog skita. On je došao na Svetu Goru 1902. godine i nikada je posle toga nije napuštao, bio je to pravi svetilnik ruskog Pravoslavlja.

- Bez obzira na to što je monaški život – život askete, i najvažnije u njemu je očuvanje zaveta poslušanja, celomudrenosti i nesticanja, svaki čovek, monah i arhijerej ima neka interesovanja iz oblasti književnosti, muzike, umetnosti. Šta vas interesuje, šta vi radite u slobodno vreme?

- Avaj, poslednjih godina ja za to nemam vremena. Ako se desi da ga imam onda ga isključivo posvećujem molitvi. A veoma volim muziku. Ako se desi da budem na nekom delu i održava se koncert, ja se tome radujem. Volim klasičnu muziku, ne zaboravite to da su svi moji rodjaci – muzičari.

- A da li vas interesuje slikarstvo? Da li posećujete slikarske galerije?

- Kada sam naprimer u Londonu ili Njujorku, onda se trudim da u slobodno vreme posetim galerije. Ali to biva veoma retko. Vremena je toliko malo, da kada se vozim automobilom uspem samo da čujem vesti na radiju. Sve snage posvećujem pastirskom radu.

- U ime čitalaca našeg časopisa dozvolite da vam zahvalim za intervju i poželim vam dobro zdravlje!
Mihnen-Moskva

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 5685 puta