MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SMIRENJE - BLAGODATNI DAR I TAJNA



“Stici mir i hiljade oko tebe ce se spasti...”

- Oce Aleksandre, sta znaci biti smiren?

Smirenje je – blagodatni dar i tajna. Nekome je dovoljno da mu se kaze jedna rec i on se odmah uvredi, dok drugi neko ne reaguje zato sto je smiren. Smirenje znaci biti u neprekidnom miru sa Bogom. Ako je covek smiren, onda je mir – njegovo dusevno stanje: bilo da mu je dobro ili lose, ili da ima nevolje i neuspehe, - on je bez obzira na sve smiren, i cuva mir sa Bogom. Pritom on moze aktivno da ispoljava svoj odnos prema zivotu. Ljudi obicno pod smirenjem podrazumevaju neku pasivnost, ali to je najveca greska. Bas naprotiv, smirenje je veoma aktivno. Obrazac smirenja je Gospod nas Isus Hristos, Koji je rekao: “Jas am krotak i smiren srcem”. Gospod je Svojim smirenjem preobrazio ceo svet, pobedio smrt.

Smirenje podrazumeva veoma aktivan odnos prema zivotu, i moze da ima svoje spoljasnje projave, a moze da bude i nekako skriveno. Naprimer, zna se za predivnu epizodu iz zivota prepodobnog Siluana Atonskog, ruskog svetitelja, koji se podvizavao na Svetoj Gori, i dostigao najvece duhovne visine, punocu blagodatnog zivota. Spasitelj mu se javio, a stekao je dar prozorljivosti i mnoge druge blagodatne darove. U ruskom manastiru svetog Pantelejmona na Svetoj Gori bio je izabran za ekonoma, a bilo je to posle revolucije kad je manastir poceo naglo da siromasi. Medjutim jedan od ekonoma (a njihov ekonomat je ogroman) je napravio neku gresku u svom radu, i manastir je pretrpeo teske finansijske gubitke. Okupio se savet ekonoma. Bio je tamo i otac Siluan posto je i on bio odgovoran za jedan deo. Pocela je ozbiljna diskusija, u kojoj je ukoravan taj ekonom. Po zavrsenoj diskusiji, jedan od ekonoma je prisao ocu Siluanu: “Zasto ti cutis, da li ti je svejedno to sto se desava u manastiru?” – “Da li me poznajes odavno?” – “Pa skoro 20 godina.” – I da li si za tih 20 godina cuo da sam nekoga osudio? – Ne, oprosti oce Siluane. – Bog da prosti. Prepodobni Siluan je govorio: “Moliti se za svet znaci krv prolivati”. On je bio molitvenik za svet, i nije cutao na tom skupu, vec je cutke vapio Bogu.

Boziji ugodnici se mole za ceo svet – takav je dar Bozije ljubavi prema svakom coveku. Oni u svakom coveku vide Bozije stvorenje i spremni su da proliju svoju krv za svakog coveka. I tako je naravno prepodobni Siluan cutke sedeo i molio se, i njegove molitve su bile mnogo efektnije i potrebnije, nego te vatrene diskusije. Smirenih ljudi ima veoma malo. Smiren covek je moze se reci sveti covek, jer mir sa Bogom znaci da covek savladjuje svoje grehe. Samo greh razdvaja coveka od Boga, a ukoliko covek poseduje unutrasnji mir, znaci da nema greha. Smiren covek se upodobljava Bogu. Gospod je rekao: “Ja sam krotak i smiren srcem”. Prepodobni oci su prevazisli ljudsku prirodu, upodobljavajuci se Bogu. Smirenje je neophodan uslov za to upodobljenje. Pismo kaze: Bog se protivi gordima, a smirenima daje blagodat.

Kada se covek smiri i uzda u Boziju pomoc, a ne u svoje snage, tada Bozija sila deluje u njemu bogato i neobicno. Gospod daje coveku i darove prozorljivosti, cudotvorstva, isceljenja, otkrovenja. I prepodobni Siluan je mogao coveku da isprica njegov zivot kao i prepodobni Serafim. Videci posetioca prvi put, mogao je da mu kaze njegove grehe. To su duhovni vrhovi. I mi takodje treba da tezimo da se nekako smirujemo.

Prvi korak je – pokajanje – kada covek nadje u sebi hrabrost, duhovno zdrav smisao, da uzme na sebe odgovornost za ono sto se desilo. Ranije smo ziveli u jednoj kuci sa velikom porodicom, u kojoj je bilo cetvoro dece. Glava porodice, otac, je bio teska pijanica. On je smatrao da on nije kriv, vec svi ostali: zena, deca, niko ga toboze ne razume. To jest nema nikakvog smirenja i pokajanja. Covek umesto toga da se kaje i osudjuje sebe, osudjuje druge. Ako nema snage i hrabrosti da prizna da je sam kriv, znaci kriva je okolina. I mi cesto tako kazemo das u krivi ljudi koji nas okruzuju, i krive su okolnosti – samo ne ja. Nemamo hrabrosti da preuzmemo krivicu na sebe. Pokajanje je prvi korak ka smirenju, istinskom miru sa Bogom, koje i treba da bude sadrzina ljudskog zivota. Greh je – protivprirodan, unistava zivot, unizava coveka.

Podvlacim, smirenje je aktivan odnos prema zivotu. To nije saglasnost sa spoljnim okolnostima, vec napor svih snaga da se one savladaju. Smiren covek potcinjava sebi spoljasnje okolnosti koje cak ni ne zavise od njega, ali sam im se ne potcinjava, ostajuci s Bogom.

Postoji brosura o strasnoj sili roditeljskog prokletstva – naravno da su deca dovela svoje roditelje do toga, jer su nezahvalna, i grese pred Bogom. A roditelji, da li su oni gresni sto su prokleli svoju decu?

o.Aleksandar: Naravno das u gresni. Zar se dete moze proklinjati? I u Svetom Pismu se kaze: “Blagosiljajte, a ne proklinjite”. Strasna je snaga roditeljskog prokletstva. Za to ce roditelji dati veoma tezak odgovor na Strasnom Sudu.

A ako deca proklinju roditelje?


o. Aleksandar: To je isto. Prokletstvo je nesto strasno, to je negiranje coveka, zelja da mu bude lose, to je veoma strasno. Ni u kom slucaju se ne sme proklinjati. Da li su deca dovela svoje roditelje do toga ili ne, ili su nezahvalna, bez obzira na sve ne smeju se proklinjati.

Da li se zapovest “ne sudi” odnosi na nas? Moze li se sebi suditi?

o.Aleksandar: Naravno, i treba, i to veoma strogo, is to strozije, to je bolje. Pokajanje i jeste samoosudjivanje. Bespostedno, beskompromisno, hrabro samoosudjivanje. Veoma je lako poceti traziti olaksavajuce okolnosti, zivotne uslove, - svako to zna, - i pokusati objasniti zbog cega si nesto uradio. Pokajanje nije objasnjenje zbog cega si to uradio, vec molba za oprostaj: uradio si to, i sada se molis “Gospode oprosti”, obracas se Bogu sa tom molbom, jer znas da Gospod moze i zeli da oprosti, i ima vlast da oprosti. I On jedini moze da oprosti. “Ne sudi” se odnosi na druge ljude.

Svestenik Aleksandar Iljasenko

Prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović
10 novembar 2011 god.

http://www.pravmir.ru/smirenie-blagodatnyj-dar-i-tajna/

 

Pročitano: 33776 puta