MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BIO JE TO NAJLEPŠI DOŽIVLJAJ U MOM ŽIVOTU




i kada se beba rodila, ugledala svetlost dana, poželeo sam oboje da zagrlim, da budu u mom naručju, priča mladi tata Andreja koji je prisustvovao rodjenju svog sina.

- Neuobičajeno je to kod nas još uvek, da otac bude na porodjaju. Ali, sve je više mladih koji se odlučuju da zajednički prodju kroz ovaj važan trenutak - radjanje deteta. Mladi Andrej, veroučitelj, svoju odluku objašnjava ljubavlju: "Sve dok ne zavoliš nekog više od samog sebe, ne voliš ga dovoljno. Tek kad zavoliš nekog više od samog sebe onda ga voliš. Ta ljubav prema drugoj osobi mora biti kroz Boga, ako nije kroz Boga onda se izmedju muža i žene stvara neka vezanost koja nije da kažem zdrava, recimo, ako dodje do tragedije pa jedan bračni drug ode sa ovog sveta, onda će onaj drugi biti slomljen, izgubiće nadu, smisao života. Zato svaka ljubav mora da ide kroz Boga i ljubav prema ženi, i ljubav prema deci, uostalom Hristos kaže...ako volite oca ili majku više od mene, niste mene dostojni.

Od početka trudnoće imao sam želju da budem na porodjaju moje žene i naravno ona se složila. Iznenadili su me pojedini naši prijatelji koji su mi govorili da to ne radim, kao šta će otac na porodjaju, to nije ni malo lepo i još koješta. Interesantno je da su to bili mladi ljudi, u stvari takodje buduće tate. Odvraćali su me govoreći da im ne pada na pamet da budu u porodjajnoj sali i da muškarcima tamo nije mesto.

-Misliš da je to neki strah, znaš ono što mi žene umemo da kažemo, muškarci su kukavice!

- Ne znam, moguće da je to strah a možda i zbog toga što još uvek nije uobičajeno kod nas, nije još zaživelo a ni naše bolnice to ne podržavaju. U bolnici u Narodnog fronta prisustvo oca na porodjaju se plaća 15.000, to je mnogo, premnogo. Mislim da je prisustvo muškarca, muža na porodjaju jako bitno za ženu, naravno ako je otac pribran i priseban da ne uspaniči suprugu već da je smiruje. Kada je moja žena otišla da se poradja, kada je otišla u porodjajnu salu nakon priprema sestre i lekari su okrenuli i otišli da rade svoje poslove a ona je ostala sama. Doktor je došao po mene i odveo me u porodjajnu salu i tek tada sam video koliko je bila uplašena, uhvatila me za ruku i rekla, nemoj da se odvajaš od mene. Pokušavao sam na sve moguće načine da je smirim, da je ne uhvati panika.

-Jeste li to vežbali kod kuće, disali zajedno, vežbali kao što gledamo u filmovima?

- Jesmo razgovarali i pripremali se, ali nismo vežbali. U sali sam je hrabrio, govorio da će sve proći, da malo boli ali će brzo biti gotovo, da nije ništa strašno i tako razgovarao sam sa njom."

-Znači, to medjusobno poverenje je bilo jako važno?

- Sigurno, kada me je uhvatila za ruku video sam koliko joj je to puno značilo. Jako je bitno da muškarac bude pribran, i da se zajedno ne plašimo ishoda, jednostavno da ne paničimo. A da bi muškarac, muž bio pribran jako je bitna unutrašnja molitva koju svako treba da upražnjava, jer jedino ona daje smirenje. Ako nema molitve onda se dešava da čovek paniči, bitno je znati da ne može ništa da se desi bez Boga. Pa i da krene naopako i to bi bilo po Božijoj volji. I inače, kada se desi u porodici neka tragedija, za nas ljude svaka je smrt tragedija, a u stvari, šta je za Boga smrt a šta život? U Bogu su svi živi.

Niste se plašili ishoda?

- Nismo i ne treba se plašiti ishoda, jer često sama pomisao - šta će biti, plaši čoveka. Pa dobro, šta i da je bilo najgore, opet je Božija volja. Jer Bog daje čoveku toliko stvari svakog dana i toliko situacija da nas uputi na to da bez Njega ništa ne možemo činiti. Znači, šta god radio ako čovek misli da je sam uradio vara se, ni da dišemo ne možemo bez Boga a kamoli nešto drugo. Tako smo i mi smireno čekali važan dogadjaj. Moja žena je to jako dobro podnela i stvarno sam se začudio da se tako brzo porodila. Po dogovoru sa lekarom otišli smo u Gradsku bolnicu na Zvezdari da je pogleda, bio je dežuran. Pogledao je i rekao da je porodjaj blizu, da će se poroditi danas...sutra, da odemo kući i dodjemo kada krenu bolovi. Otišli smo na ručak kod mojih roditelja, onda smo se vratili kući, sve je bilo normalno. Negde oko pola sedam rekla mi je da su počeli bolovi i da bi trebalo da krenemo u bolnicu.

-Nije bilo panike, šta, kako, jao šta će biti...

- Ma kakvi, kao da nisam još shvatao šta se dešava, otišao sam da se istuširam, da se sredim...

- Ma šta si se ti sredjivao i tuširao, pa nisi ti išao da se poradjaš...

-Bili smo opušteni, Nataša je bila smirena, nije me požurivila, nije govorila - hajde brzo, žurimo, frka, nego samo da ima sve češće bolove i da je vreme da se krene. Otišli smo u bolnicu oko osam, doktor je pregledao i rekao da mora u salu, da će se te noći poroditi. Obukli su joj spavaćicu, pripremili je za porodjaj, uzeli podatke i to je trajalo do pola devet kada ulazi u porodjanu salu. Ja sam čekao u drugoj sobi, bio sam sa jednim doktorom koji je takodje trebalo da prisustvuje ženinom porodjaju. Interesantno, te večeri je bilo šest očeva koji su došli da budu sa svojim ženama dok se poradjaju, našli smo se u jednom trenutku svi na okupu ispred šaltera, čekajući da platimo. Plaćanje je simbolično, oko dve hiljade, mislim da je to u redu. Znači, čekao sam da me pozovu, onda je ušao lekar i rekao, ajte vi momci polako kod svojih žena, vreme je.

Znači, ona je ušla oko pola devet, ja oko devet, devet i petnaest, tada su već krenule češće kontrakcije. Nisam se odvajao od nje, u jednom trenutku sam hteo da odem i potražim doktora, da ga nešto pitam, ali me je Nataša stegla za ruku i nije mi dala da mrdnem, govorila je, ne idi nigde, ostani uz mene. Ja sam je hrabrio govoreći da će sve biti dobro, da ne brine, da bude jaka. Sad ću ja opet reći sa crkvene strane, onaj otac koji je verujući svestan je da jednostavno ništa ne može bez Božije pomoći da se uradi u ovom životu. I ko tako misli on je smiren i pomaže svojoj ženi. I ako čovek tako gleda na svet onda je sve drugačije. Kada se Nataša poradjala sve se odigravalo veoma brzo, u deset i dvanaest minuta moja žena se porodila, beba je ugledala svet.

Trenuci njenog porodjaja... pa, ja to zaista ne mogu da opišem, neverovatni su, to su najlepši trenuci u mom životu. Neverovatna je stvar posmatrati kako se beba radja, sam taj čin kada izlazi napolje, ugledao sam jedno majušno stvorenje, plavo, modro, nešto se kao buni, kao nešto plače, doktor ga uzima, proverava da li je dobro, onda sestra bebu daje mojoj ženi. Čuo sam je da je to od skora počelo kod nas da se beba odmah daje majci, stavlja joj se na grudi, i zaista je čudesno, beba je plakala dok je držala sestra a čim su je stavili na majčine grudi ona je prestala da plače. Ma, ceo porodjaj je doživljaj nad doživljajima, moja žena drhti od napora, od svega, ruke joj se tresu, ali kada joj je babica stavila bebu na grudi, nekako se i ona promenila, teško je sve to opisati. Naravno, trajalo je to par sekundi, onda su bebu ponovo uzeli da je okupaju, mere i tako redom.

-Da li si poželeo da je i ti malo podržiš?

- Pa nisam, ja sam u tom trenutku samo gledao u njih dvoje, a i da sam poželeo ne bi mi dali. Poželeo sam da ih oboje zagrlim, da budu u mom naručju, da ih izljubim. I onda kada je sve prošlo, Nataša mi je rekla da nije mogla da veruje da će sve biti tako brzo, slušali smo o porodjajima koji su trajali više časova, moja majka se poradjala sa mnom dva dana, mora da je to bilo mučenje, katrastrofa, a ovo je trajalo samo sat i 45 minuta. Mislio sam da će nju mnogo više da boli, naravno, nisam ja osećao taj bol, ali sam video po njenoj reakciji i naravno, mislim da je to moja žena hrabro podnela.

-Sreo si posle porodjaja ostale tate...

- Da, svi smo bili srećni, oduševljeni, nekako puni utisaka da nismo mogli medjusobno ni da pričamo, već samo da se izljubimo i čestitamo. Treba doživeti da bi moglo da se shvati.

-Mama i beba stižu kući, da li pomažeš i uključuješ se u kućevne aktivnosti?

- Naravno, prve dve nedelje, ne sad da se hvalim, ali pitala si pa odgovaram, bukvalno sam ja sve radio, nisam dao Nataši ništa da radi, trebalo je da se odmori od napora na porodjaju, ja sam presvlačio bebu, peglao veš, spavao sam sa bebom u drugoj sobi da bi se Nataša odmorila i odnosio joj bebu kada je trebalo da sisa.

-Nisi se bojao da bebu uzmeš u ruke, da je kupaš, presvlačiš?

- Ne, jedva sam čekao da je uzmen u naručje. Nisam imao strah ni kada sam je kupao, ni presvlačio, Nataša i ja smo se vrlo brzo uhodali.

-Ti si baš dobar muž i tata!

- Ne znam, trudim se, čovek treba da se uživi u sve i onda sve bude normalno i kako treba, šta god čovek da radi treba da radi s ljubavlju i sa uživanjem!

-Da li je bebac dobar ili se kmezi?

- Pa, kako kad, ponekad je žurka po celu noć, ponekad nas pusti da spavamo i čini mi se kao da ponekad kaže... e sad ću da ih pustim da malo odspavaju, pa se budi kao po pravilu na tri sata. Naravno, tada se ispavamo. Kada je Nataša ojačala ja sam mogao da počnem da radim, a dolazila je i moja sestra da pomaže. Ma, beba je super, sisa. Imamo i knjigu koju smo čitali još u trudnoći pa smo znali šta nas sve i kada očekuje, tako i sada, tačno znamo kada bebi davati vodicu, šta je kada aktuelno i šta možemo da očekujemo, i uglavnom je onako kako piše u knjizi, do sada nije bilo odstupanja i iznenadjenja.

-Još uvek ste mladi, mada ste već prilično zajedno, da li ste rekli e pa dosta je bilo, vreme je da imamo porodicu, bebu...

- Dvanaestog avgusta je baš bilo šest godina od kako smo se upoznali i prosto završio se jedan krug i evo sada smo započeli novi. Kada sam upoznao Natašu pre šest godina ona je tek došla u Beograd na studije, ja sam već bio pri kraju studiranja. Ništa nismo planirali, sve je ispalo spontalno, naravno, pričali smo o o nekom zajedničkom budućem životu, pa eto sad imamo i bebu, nadam se da će ih biti još.

-Nekako mladi danas prilično kasno osnivaju porodice...

- Jeste, kada se završi fakultet onda se traži posao, kada se nadje posao onda je na redu stan a znamo da nije lako danas kupiti stan, kada se kupi stan onda se opet sredjuje finansijska situacija, svi bi voleli da nekako sve srede pa tek da onda osnivaju porodicu i podižu decu. Neki čak sačekaju i četrdesetu pa se tek onda žene i udaju, i opet prilično je bračnih parova koji baš tada kada odluče ne mogu da imaju decu, a ima i dosta onih koji su neoženjeni i neudati.

-Danas se lako i raskidaju veze, bez obzira da li su bračne ili ne.

-Jeste, ima toga, raskidaju se i one bez i one sa decom, ali mislim da je to prevelika ljubav prema sebi a ne prema osobi sa kojom si. Šta znači voleti, šta znači ljubav uopšte? Ako ne voliš nekoga više od samog sebe onda ga ne voliš dovoljno.

-Reče da si odvezao mamu i bebu kod njenih roditelja na par dana i da si već nestrpljiv!

- Odvezao sam ih pre dva dana i samo razmišljam o njima, kako su spavali, sinoć su prvi put spavali bez mene, razmišljam šta rade i možda odem ranije po njih.

-E, da, zamalo da zaboravim da te pitam, da li si sretan poput većine balkanskih muškaraca što je prvo pa muško?
Andreja se smeje, čini mi se da je čak i pocrveneo i odgovara iskreno:
- Nataša je primetila moju reakciju a ja je nisam bio svestan. Prvo su nam rekli da će verovatno biti devojčica, a tek kasnije smo saznali da je u pitanju dečak i ja sam odreagovao stvarno čudno, ne znam iz kog razloga. Kada su nam rekli da će verovatno biti devojčica, odgovorio sam, pa, dobro, odlično. Ali kad smo otišli kasnije kod doktora i kada je rekao da je dečak, e moja reakcija je bila čudna, trebalo bi Nataša da ispriča, kaže da sam skočio, rekao da ne mogu da verujem, rukama sam pljeskao doktora po ledjima, bio sam sav sretan, a onda mi je ona rekla, nisi tako skakao za ćerku. Volim svu decu, ali to je nešto izgleda baš to što si rekla, balkanski mentalitet, možda nam je to nekakav ponos, ko zna. Mada kad pričam sa ljudima, većina očeva kaže da su mnogo više vezani za ćerke nego za sinove, a kako planiramo da imamo još dece biće prilike da proverim da li je tako. Voleli bi da imamo bar četvoro dece, ako Bog da. Ja znam jedan divan primer, poznajem sveštenika iz Sombora, on i njegova žena imaju sedmoro dece i to je prelepo. Neverovatno je kako su ta deca drugačija od onih mališana koji nemaju braće i sestara. Jedinče drugačije odrasta, obično nije naučeno da deli, samovoljno je, a tamo gde ih je više deca se ispomažu, veselija su, radosna, sam Bog to uredi. Gledam i tu porodicu svešteničku iz Sombora, njihova najstarija ćerka pomaže majci oko beba, oni manji medjusobno pomažu jedni drugima, sve dele, složni su, jedinstveni.

-Mladi kažu da se ne odlučuju na više dece iz materijalnih razloga....

- Ljudi se plaše, imaju strah a taj strah proističe iz neverovanja, jer čovek koji veruje ne bi imao straha, samo bi imao straha Božijeg. Deca su dar Božiji a Gospod ne ostavlja one koji ga vole. Sve je u Božijim rukama, pa sad, Nataša i ja planiramo više dece, daće Bog da nam se želja i ostvari", priča mladi tata Andreja.


Ljiljana Sindjelić Nikolić

Pročitano: 3790 puta