MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

HRISCANSKI ZIVOT JE BORBA I TRUD



kaže jeromonah Dositej iz Peške Patrijaršije, podsećajući da što je veća borba da je veća i blagodat.

U Pećku Patrijaršiju jeromonah Dositej je stigao pre dve godine. "Patrijarh Pavle je tražio od našeg raško prizrenskog vladike Artemije nekog za ispomoć u Peškoj Patrijaršiji i vladika je poslao mene. Kad su mi rekli da ću da idem, skakao sam od sreće!"

-Zašto?

- Bio sam u Pećkoj Patrijašiji 2003. i 2004. godine, menjao sam jednog jeromonaha i mnogo mi se dopalo. Još od tada čeznem za Pećkom Patrijašijom i Bog je uslišio moje molbe da budem tamo. Najviše mi se dopala čudotvrona ikona Majke Božije Pećke, koju je Sveti Sava dobio zajedno sa Mlekopitateljnicom i Trojeručicom. I ikona Majke Božije Pećke je čudotvorna ikona kao i ikone Bogorodice Trojeručice i Mlekopitateljnice. Pećka ikona je u 16 veku u vreme Turaka bila preneta u manastir Moraču a onda se sama vratila preko noći i stala u svoj tron. Kao što je Trojeručica iz Studenice došla u Hilandar tako je Majka Božija Pećka iz Morače sama došla, vratila se u tron Pećke Patrijaršije. Dešavala su se i dešavaju isceljenja, čuda, zabeležimo koliko se može, isceljuju se verni od svih bolesti, bezdetni roditelji dobijaju decu...

-Kada ste ispred ikone Majke Božije Pećke osećate li ljubav, strah ili i jedno i drugo?

- Majka Božija sa te ikone toliko ima umilan i blag pogled da svako ko počne da se moli, stane ispred nje, on mora da dođe u umilenje i zanos i da oseti ljubav Majke Božije.

- I da bude bolji.

- Pa, naravno. Verujem bukvalno, ne samo pravoslavni, nego i vojnici Kfora, i stranci, i ko god dođe mora da oseti promenu u sebi posle toga na neki način. U Pećkoj Patrijaršiji se nalaze i mošti svetih arhiepiskopa i patrijaraha srpskih, neka imena su poznata a desetak zemnih ostataka su bez imena, jer su ostavljena zaveštanja da im se ne stave imena, dan i godina upokojenja, kad su bili episkopi. Po kanonu naše crkve kad episkop i patrijarh ostave zaveštanje da im se ne stavi ime, dan upokojenja i ostali podaci onda to mora da se ispuni. Dakle, imamo ploče koje nisu otvarane, a ispod tih ploča sigurno ima netruležnih moštiju. Velika je svetinja Pećka Patrijaršija, ne može rečima da se objasni kolika je to svetinja."

-Da li vam je teško zbog toga što ne možete slobodno da se krećete, što su uz vas uvek vojnici?


- Kad se govori o situaciju u Pećkoj Patrijaršiji treba reći da je uvek bilo teško, bilo je teško i posle drugog svetskog rata, sestre koje su došle loše su bile primljene od komunističke vlasti, morale su da rade na njivama od jutra do mraka, teško i naporno su živele, nisu imale pomoć i podršku, čak su bile i proganjane, pa se ne zna od koga su više pretrpele da li od Albanaca ili od komunista. A onda dolazi 1999. godina, srpska vojska i policija se povlače, dolaze međunarodne snage, zaštita manastira pripala je italijanskom Kforu. Oni su još uvek tu, stražare, čuvaju manastir, ima nekoliko stražarskih mesta, smenjuju se na dva, tri sata, štite nas, dokle će biti ne znamo. Lepo se slažemo sa njima, nekako smo sličnog mentaliteta, pomažu u svemu, bilo da treba nešto da se doveze kamionom, ako treba prevoz autobusom ili kombijem, kad idemo u drugi manastir na slavu ili u Srbiju kad putujemo, oni su nam pratnja. Poznato je da ne možemo sami da izađemo u Peć, da idemo u grad bez vojne pratnje jer ne znamo nikad da li će neko da nas gađa kamenom ili flašom, ili da nas psuje. Mada čini se poslednjih meseci kao da se smirila situcija, evo recimo kad sam ja krenuo pre dvadesetak dana za Beograd, stanemo na semafor u Peći, ili u Južnoj Mitrovici u albanskom delu, vozač i ja u mantiji, imam monaški kapu, bradu, vidi se da sam monah, prolaze pored kola, idu preko pešačkog prelaza, vide ali nisu reagovali, nisu vikali, gađali, a ranije je toga bilo.

image


-Znamo da su ranije dolazili Albanci u manastir, dolaze li i danas?

- Danas ne smeju, ako Albanci vide da Albanac uđe u Pećku Patrijaršiju bilo kojim povdom, posle kad izađe ima problema. Ne samo da će da ga kritikuju, već možda i maltretiraju i njega i porodicu. Ima mnogo Albanaca koji bi došli, normalnih, prirodnih ljudi kojima je žao što se sve desilo, koji bi ponovo živeli normalno kao što su i živeli, ali ne smeju zbog svojih, zbog straha.

-U Pećkoj Patrijaršiji je bilo puno izbeglica, šta je danas sa njima?


- Godine 1999. većina Srba su svojim vozilicma, traktorima uspeli da se prebaci u Srbiju i Crnu Goru, ali bilo je i onih koji nisu uspeli da odu sa Kosova pod naletom terora, pa kad je došao Kfor i kad su Albanci iz Albanije došli u Peć, Srbi su bežali ispred albanskog noža, da ih neko ne ubije, bilo je strašno. Kad je srpska vojska i policija napustila Kosovo Albanci su ubijali koga god su uhvatili, ubijali su uglavnom Albanci iz Albanije, ne domaći, nisu meštani, nego sa strane, pa su Srbi bežali u manastir, i od juna do avgusta je bilo u Pećkoj Patrijaršiji oko 1000 Srba. To je za manastir bilo dosta naporno. Spavali su po patosima, u porti, po klupama, po hodnicima jer su istrčali iz kuća bežeći pred terorom, samo da sačuvaju život i glavu. Smestili su se kako je moglo, spavali gde god je moglo da se prostre za pod glavu. Oni su već do kraja 1999. otišli, možda je poneko ostao i do kraja 2000. godine a danas nema izbeglica. Srbi iz Peći, meštani, vole da vide svoj rodni kraj, grad u kome su rođeni, odrasli, proveli ceo život, pa onda dođu u Pećku Patrijaršiju, dođu za slavu, za zadušnice, dođu kad mogu da nas obiđu. U Peć se vratilo samo 4 porodice, pre godinu dana u centar grada je prvo došla porodica Fatić, pa onda još tri, ali su to sve stariji, nema mladih. Odemo da ih obiđemo, oni dolaze kod nas a kao što sam rekao poslednjih meseci Srbi iz okolnih sela slobodno idu u Peć u kupovinu, ulaze u prodavnice i na srpskom traže i bivaju usluženi, slobodno se šetaju po Peći. Ali, to je kao što sam rekao tek poslednjih meseci. Na žalost, mnogo je Srba prodalo svoje kuće i stanove i imanja, zaista dosta, ali evo, svi koji nisu prodali slobodno bi mogli da se vrate.

-Bojite li se Vi šta će biti u budućnosti?

- Ne, uzdamo se u Boga, nema straha, mi monasi, i ne samo monasi nego i hrišćani ne bi trebalo da se boje bilo čega, sve je u Božijim rukama i ništa ne biva bez Božijeg dopuštenja. Ako Bog nešto dopusti to se desi radi našeg ispravljanja i utvrđenja u veri ili zbog naših grehova, znači da smo zaslužili da postradamo da bi se iskupili kroz to stradanje, dakle ili da bi se iskupili zbog svojih grehova ili radi učvršćenja, jačanja naše vere. Nema razloga za strah, mi samo treba da se molimo a ostalo će Bog dati preko onih koji se bave politikom i pregovaraju, mi nismo kompetentni da se bavimo politikom, a i ne razumemo se baš nešto u to. Naš jedini način je da pomognemo tako što ćemo da se molimo za naše koji su na vlasti u državi, za vlast u Srbiji, Beogradu i naravno da se molimo za neprijatelje, to je Božija zapovest, treba se moliti i za neprijatelje.

-Kako doći do toga da se moliš za onoga ko ti je srušio kuću, uzurpirao imanje, ubio možda nekog bližnje, kako je moguće moliti se za njega?

- To je teško, i meni je u početku bilo neobično, ali sada se iskreno molim za neprijatelje. Nije lako, to je veliki dar od Boga, treba duhovno čovek da se ojača, da ga Bog ukrepi blagodaću Svetog Duha, da bude duhovno jak i da uzraste da bi mogao da se moli za neprijatelje. Nije lako ali može se boriti i to iskreno, moramo da se trudimo. Ako se trudimo Bog će nam dati molitvu i za njih i za bilo kog drugog. I za molitvu i za svaku drugu stvar važan je naš trud a Bog kad vidi naš trud on nam daje za to što se trudimo, što se više trudimo više ćemo dobiti.

-Kako vam se čini Beograd, tu ste dvadesetak dana....

- Malo mi je neobično što dole na primer ne smem ovako slobodno da se krećem, dole mi dobacuju, psuju me, grde, neobično mi je. Stanje se popravlja čini mi se, imao sam kontakte i sa mlađima i sa starijima, dolazio sam pre dve, tri godine i čini mi se da sada ima više pomaka napred. Ljudi se mnogo više interesuju za veru i Crkvu, pitaju, ta neka averzija prema Crkvi i sveštenstvu je manja, manji je strah i otpor koji je bio ranije. Sećate se ranije kad se vidi sveštenik ljudi se uhvate za dugme, bio je strah prisutan, sad slobodnije prilaze, gledaju to normalnije, opuštenije i mnogo se više interesuju. Vidim da su ljudi mnogo više u veri, i veronauka je uvedena u škole. I baš me izenađuje da mi na ulici ljudi prilaze, govore: "Pomaže Bog!", "Blagoslovite Oče!", dok to ranije bilo. Baš sam prijatno iznenađen.

-Mladi ste, odrekli ste se sveta zarad Boga.

- To je moguće jedino ako Bog ukrepi monaha, odnosno čoveka, bez Božije pomoći je nemoguće da se čovek odrekne svih ovozemaljskih uživanja, lagodnosti, lakog života i svega što privlači i vuče u ovom svetu, svih strasti, poroka, svega da se odrekne i to je zaista bez Božije pomoći nemoguće. Ali s Božijom pomoću je sve moguće.

-Šta su rekli Vaši ukućani?

- Majka je bila protiv a otac za, otac je bio najsrećniji na svetu a majka najtužnija. Danas se i ona privikla, sad bi joj bilo žao da se vratim. Oni su bili u veri i pre nego što sam otišao u monahe a u veru sam ušao preko telesnog oca, roditelja. Moji ukućani su bili verujući, moja sestra predaje veronauku, svoju decu sina i ćerku vodi redovno u crkvu, svi su bili u veri i pre nego što sam otišao u manastir a sada sigurno ipak još više.

-Savet za one koji bi da idu u manastir, da se ne bi desilo da odu pa da se vrate...

- Pa, da dobro preispitaju sebe, da dobro razsmile, jer u zadnje vreme ima slučajeva da su došli u manastir, čak se zamonašili i onda vratili u svet, pa neka sebe dobro ispitaju i svoje srce i svoju dušu. Najvažnije je da porazgovaraju sa nekim iskusnim duhovnikom, sveštenikom u vezi toga. Znači da ne odlaze u manastir pre odlaska kod nekog iskusnog sveštenika, igumana, duhovnika, vladike da prvo popričaju, da se posavetuju pa onda da odluče.

Iskušenja ima i u svetu a u manastiru još više.

- Posustanemo kao i svi, kao i ljudi u svetu, borba je veća ali je i blagodat veća, znači što je veća borba tu je i veća blagodat. Svaki monah na monašenju kad prima angelski obraz, kad se monaši, dobija sedam anđela čuvara za razliku od onog koji je kršten koji dobija jednog anđela čuvara. Sveti oci su imali viđenje kad legioni demona napadaju na monaha ili na nekog hrišćanina da s druge strane vide hiljade i hiljade, horove, bezbrojne anđele i svetitelje koji su sa druge strane, koji im pomažu. Znači, jeste da nas napadaju legioni demona ali s druge strane imamo milione anđela i svetitelja koji nam pomažu, pa demoni nikad ne mogu nadjačati anđele i svetitelje, pa se ne treba bojati.

-Ali mora i čovek sam da se potrudi.

- Naravno, naravno, monah i svaki hrišćanin uvek mora da se trudi maksimalno, do kraja koliko god može da da sve od sebe, naravno, postoji jedna druga krajnost, da se pretera u podvigu. Znači, mora da se ima rasuđivanje, da se izabere taj neki srednji put i da se stalno ide po malo napred. Znači niti je dobro lenjiti se pa biti lenj i po malo biti u veri, ići u crkvu, postiti i ostalo, niti preterati u postu pa previše postiti i previše se podvizavati, nego uvek treba da bude neka sredina da se podvizava i trudi po malo, da se ide napred, jer ako se počne brzim koracima onda može doći do velikih padova. Dešavalo se neko ko brzo krene odmah da posle nekog vremena može da posrne, da padne, da teško ustaje i da čak ne može da ustane. I uvek uz nadzor duhovnika, dakle za sve svoje probleme razgovarati i pitati svog duhovnika. Kad kažem duhovnik ne treba misliti da je to iguman, monah jer svaki sveštenik je duhovnik, s tim što monasi i igumani po manastirima možda imaju više vremena da posvete kad neko dođe u manastir da sedne i porazgovara, jer sveštenici su zaista zauzeti, velike su parohije, sveštenici negde predaju i veronauku, tu je i porodica, preko dana imaju i trebe bilo da je to parastos, venčanje, krštenje, oni su opterećeni a mi imamo mnogo više mogućnosti i vremena da posvetimo onome ko dođe na razgovor. Ali za šta god se čovek odluči to je dobro, samo treba ići tamo gde više koga poznajemo ili nam je lakše da se otvorimo, da popričamo i ko ima više vremena.

-Govorimo da je danas svet raslabljen, a da li je i monaštvo?

- Jeste, sigurno. Znači ako je svet raslabljen onda ljudi iz sveta koji dolaze u manastir i oni su raslabljeni zato što dolaze iz raslabljenog sveta, tako da je monaštvo daleko od onog monaštva koje bi trebalo da bude i koje je bilo. Ali eto, svaka generacija i svako pokolenje ima svoj krst, kao što je Svetom Antoniju otkriveno da će se monasi zadnjih vremena vrlo malo podvizavati, da se skoro uopšte neće podvizavati ali će imati tako velika iskušenja i napade da ako samo pretrpe ta iskušenja da će biti čak veći od tih prvih monaha koji su se mnogo više podvizavali od njih. Dakle, u svemu treba imati rasuđivanje i razumeti i vreme i mogućnosti", govori jeromonah Dositej iz Pećke Patrijaršije.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 4415 puta