MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STREMITE BOGU SVIM SRCEM



Uz same zidine muškog manastira posvećenom Vaskrsеnju Hristovom, u blizini Toljata talasa se reka Volga. U hramu se služi Liturgija, a iza prozora, krugom lete prekrasni galebovi mašući belim krilima. Stroga odmerena služba manastirskog Bogosluženja daje poseban molitveni mir u duši, koji nas podseća na nerazdeljivo jedinstvo verom ispunjenog srca sa Stvoriteljem svega što postoji na Nebu i na zemlji.

U septembru manastir Vaskrsenja slavi svoju desetogodišnjicu od osnivanja. Prvo je ovde bila crkva posvecena Svetom Hristovom Vaskrsenju, koja se nalazila u zgradi bivše gradske bolnice gde su se nekada lečila deca obolela od paralize. Ova zdanja imaju istorijsku i arheološku vrednost i nalaze se pod zaštitom države. Kasnije su odlučili da prošire crkvu i da se ovde osnuje sveta obitelj. Arhimandrit manastira je vladika Samarske eparhije Preosvećeni arhiepiskop Sergej. Od pre dve godine starešina manastira je arhimandrit Germogen (Kricina)

Atos na Volgi

-Oče Germogene, recite nam nešto o ovom mestu, gde je pre deset godina osnovana manastir

-Ova zgrada ima više od sto godina. Kada se izgradio stari grad – Stavropolj na Volgi – bio je potopljen. Kasnije su ronioci pod vodom našli dve crkve: Svete Trojice i Uspenja. Po rečima očevidaca, nadošla voda je stigla do ovog mesta gde mi sada stojimo, i zaustavila se. Tako je gradska bolnica ostala nedirnuta.

Ovo posebno mesto je kao predodređeno za manastirski život. Mnogi poklonici koji su prvi put ovde boravili, uopšte nisu mogli ni pomisliti da se manastir ne gradi, nego se samo počinje sa osnivanjem. Starinska zdanja bolnice podsećaju na manastirske zgrade. Nedavno smo počeli da obnavljamo konak, ali on se na naše oči počeo rušiti. Morali smo ga rušiti i ponovo podizati. Danas sređujemo poljoprivredni korpus--- prosforna pekara, ložionica, skladište za namirnice. Obnavljamo dvospratnicu za poklonike, jer često ljudi koji dolaze nedeljom na molitvene kanone, provedu ovde celi dan ili čak nekoliko dana. Gradimo ogradu i centralna vrata, planiramo puteve. Po blagoslovu vladike Sergeja trudom Avto vaz-a bila je podignuta trpezarija kućne crkve u čast prepodobnog Siluana Atonskog. Pre dve godine, 24 septembra, osveštali smo ovu crkvu.

Na duhovnom planu stremimo tome da naš manastir nazivaju Atos na Volgi. Kao što vidite, ovde je i blizina vode, i visina, i šuma, - kao na Svetoj Gori, sve ima. Prvi i osnovni naš hram je posvecen Vaskrsenju Hristovom (sad se renovira), drugi, kao što sam rekao prep. Siluanu Atonskom (već je aktivan), a treći, Saborni i koji tek počinjemo da gradimo, biće osvećen u čast Majke Božije «Radost i uteha». Istorija ove ikone, kao što je poznato, vezana je za Atos. Dolazio nam je ovde jedan monah sa Svete Gore, iguman Jefrem i osveštao je našu ikonu presvete Bogorodice «Radost i uteha». Preko njega smo dobili blagoslov Carice Nebeske za izgradnju Saborne Crkve i hoćemo zaista da Ona bude naša Igumanija i da pomaže bratiji na putu spasenja i služenja u slavu Božiju.

Toljati je savremen grad, drugi po značaju u Samarskoj oblasti. Duhovni život u ovom kraju je procvetao. Naš manastir može pomoći ljudima da uzrastaju u veri . Službe su kod nas dugotrajne. I oni koji streme da se duhovno ukrepe u duhovnoj radosti i pomoći, dolaze ovde, iako je manastir na udaljenom mestu.
26 septembra manastir slavi crkveni praznik – Slavno Vaskrsenje . – A 23. septembra – desetogodišnjicu od osnivanja obitelji. Tog dana očekujemo našega vladiku Sergija, sve one čijim se trudom i molitvama gradi manastir., očekujemo naše vernike i poklonike. Lepta za izgradnju i podizanje hramova – to je Bogougodno delo za sva vremena. Čak i parica, darovana od čistog srca, može biti od velike važnosti, kao u priči Hristovoj o dve udovičine lepte. Svako dobro delo Gospod vidi, ne po količini donesenog, nego po covekovoj usrdnosti i mogućnosti.

«O manastiru smo mislili odavno...»

-Pričajte nam o vašem duhovnom putu.

- Kao što je rečeno u Psaltiru, «Gospod upravlja stope čoveka» (Ps.36,23). I po priči, jednog je Gospod prizvao prvog ačasa, drugoga trećega, poslednjeg jedanaestoga, ali nagradu je svima dao jednaku, po meri, naravno, rada u Njegovom vinogradu. Tako bi se moglo i za mene reći. Rodio sam se i rastao u Ukrajini, u gradu Makejevu Donecke oblasti, u porodici vernika. Moji roditelji su radili u metalurškoj fabrici i pomagali u crkvi.: otac je bio crkvenjak, a majka je pevala za pevnicom. Kako sam rastao išao sam Crkvu, čitao duhovnu literaturu. Ali dubokog poznavanja vere, kontakta sa vernicima kao sada, u ono sovjetsko vreme nije bilo. Otac je rodom iz Kurska, i po ocu sam Rus, majka je Ukrajinka. Roditelji su mi dali ime Nikola, jer sam se rodio na dan Svetog Nikole – 19. decembra. To je moj nebeski zaštitnik, kao i sveštenomučenik Germogen. Završio sam školu, i otišao u vojsku, služio vojni rok dve godine u Zabajkalu. Kada sam još bio učenik, otac mi je često govorio: «Kolja, reci, da ćeš posle vojske upisati duhovnu akademiju.». Tada mu ništa nisam određeno mogao reći. A majka je bila mudra žena, ona je govorila. «Biće onako, kako Gospod uredi» I zaista, poslednjih pola godine u armiji počeo sam da razmišljam o putu služenja Bogu. Iguman Paladije (kasnije episkop, sada upokojeni) blagoslovio me je da stupim u seminariju. Sve četiri godine sam savesno učio. Nastavnici su predlagali da me odmah sa druge godine prebace na četvrtu. Ali, ja nisam bio za to, objasnivši im da je za mene bolje da prođem sve razrede, a ne samo da dobijem dobre ocene. Posle završetka seminarije, oženio sam se, bio rukopoložen u sveštenika i otišao na Donbas. Godinu i po sam tamo služio, prebacili su me na Harsonšinu, gde sam služio dvadeset godina. Služio sam i u selu i u gradu, bio nastojnik Saborne Crkve, jednu godinu sam bio sekretar eparhije. Ali, duša je stremila ka tišini, usamljenosti i molitvenom tihovanju. O manastiru smo žena i ja mislili odavno. Još 1990. godine proputovali smo po manastirima, bili kod staraca, da bismo uzeli blagoslov na život za služenje Bogu u svetoj obitelji. U Jaroslavlskoj oblasti arhimandrit Pavle (Gruzdev), prozorljivi, blagodatni starac, jurodivi, rekao nam je: «Sedi, žabo u bari, može biti i gore» I sve smo shvatili. Ostali smo u svetu u parohiji još deset godina, a 2000 godine došli smo ovde u Samaru. Ovde u Iverskom manastiru podvizava se igumanija Jovana. Ranije je ona živela u Ukrajini, kod Počajeva. Moja mati Tatjana poznaje je još iz djetinjstva. Kada smo saznali da je postala nastojnica manastira, rešili smo: došli smo i mi na red. Milošću Božijom stigli smo ovde, Vladika nas je blagoslovio, i primili smo monaštvo. Mati Tatjana je postala Mati Teofanija, a ja sam bio protojerej Nikola, a sada sam jeromonah Germogen.

-A gde je sada mati Teofanija?

- Po blagoslovu vladike u selu Brusjani, Stavropoljskog rejona Samarske oblasti, mati je osnovala skit, ali desila se nesreća. Sestra koja je bila za volanom, nije pazila, sudarili su se i auto im se dva puta prevrnuo. Lečila se u Petrogradu, ali zbog zdravstvenog stanja ostavila je poslove u skitu. Ima jake glavobolje i treba joj samo mir. Prvo je mati bila u Iverskom manastiru. Mene su odredili u Zadonsk Lipecke eparhije, gde sam devet meseci bio nastojnik. Tamo me je pozvao episkop Nikon, kojeg sam dobro znao još iz seminarije. To vreme, koje sam tamo proveo, dalo mi je dobru praksu nastojnika, kontakta s bratijom. I kada sam došao ovamo već sam imao iskustvo upravljanja manastirom
Sada je mati Teofanija na lečenju, kada se izleči vratiće se u Iverski manastir u Samari.

Predajte se volji Božijoj

- Oče Germogene, kako vama izgleda savremeni život u manastiru?

-Veoma složen. Kod nas ovde dolazi mnogo ljudi. Dolaze sa svojim potrebama, nevoljama, bolestima, nezgodama. Rusija je danas duhovno bolesna. Ljudi su svi pogođeni gresima. I najviše strada porodica. Porodica se danas bolje može očuvati među Pravoslavnim vernicima. Odgovornost pred Bogom, jednog pred drugim, pred Crkvom drži čoveka u onim granicama koje on ne može prestupiti, jer želi da spase svoju dušu. Ali većinska masa ljudi dozvoljava sebi da žive po savremenom shvatanju, u građanskom braku, uz slobodno ponašanje. Odatle i druge nevolje: narkomanija, pijanstvo, iskvarenost, narušavanje čistote u međusobnim odnosima. Ljudi dolaze ovde sa bolom u srcu i nadom da će dobiti radosnu utehu vidu saveta, pouke. Ali teško je pružati utehu, kad čovek ne živi duhovnim životom. Iako bi se reklo da su to ljudi koji veruju. Ali kada počneš da razgovaraš s njima, ipak do istinske vere su još daleko. Teško im se može objasniti, jer ne znaju Jevanđelje. Ali trudimo se, s Božijom pomoći, nekako da pomognemo ljudima da pronađu sebe, da odrede sebi put u životu, da učine pravi izbor za dalje duhovno oživljavanje.Teško je ljudima i materijalno. Većina dobija minimalnu platu. I na toj osnovi dolazi do duhovnih problema. Gde da nađu posao? Novac? Od kakvih sredstava da plate komunalne usluge? Sve to vrši pritisak na čoveka. I često radi toga u porodicama počinju svađe, deca počinju da se ponašaju kako ne treba. I u tome ih manastir može pravilno usmeriti. U preživljavanju telesnom i obnavljanju duše. Često pitam one koji mi dolaze? Kakav je cilj vašeg života? Odgovaraju mi različito. Na primer, u najboljem slučaju ovako: roditi i vaspitavati decu. To jest ljudi ne shvataju to, da je glavni cilj Hrišćanina – spasti svoju dušu! Carstvo Božije treba da se zaradi i da mu se stremi da budemo nagrađeni. Ljudi ne znaju to, da je život zemaljski prolazan, a večni – život duha.

image


Dešava se da ljudi iznajme stan, a zato treba platiti mnogo novaca. Kad plate, onda nemaju od čega da žive. I takav sistem sputava čoveka. Čvrsti duhovni ljudi sve to lakše podnose, jer ih Gospod ukrepljuje po veri. A kod ljudi slabe vere, nastupa, rekli bismo, duhovna napetost – depresija. Šta je to depresija? Po mojem mišljenju, to je narušavanje podčinjenosti volji Božijoj. Čovek sopstvenim silama želi da dođe do nečega, što je nemoguće, udara o zid i ne može kroz njega. Ali na takav napor on biva nagovoren od strane đavola: ovaj iskoristi takvo stanje čoveka i i dovodi ga do duhovnog stresa, duhovne rastrojenosti kad čovek ne dobije ono što želi. To i jeste depresija. Kod Pravoslavnih ne bi ovo trebalo da bude. Čovek, koji svoju situaciju predaje volji Božijoj, smireno je prihvata: Bog dao, znači to mi je potrebno, spasonosno, i dužan sam nešto za moje grehe da pretrpim. I unutrašnja protivrečnost se kod njega ne pojavljuje.

«Mi imamo duhovnu obitelj»

-Recite nam nešto o vašoj bratiji. Ko su oni, odakle su? Šta dovodi ljude u manastir?

-Došao sam kad je bratija već bila ovde. Manastir se osnivao, trebalo ga je napuniti. Ljudi su dolazili, naravno, iz različitih razloga. Bilo je vernika koji posle seminarije dođu s jasnom odlučnošću da posvete svoj život Bogu. Većina ih je došla iz zatvora. Oni su poznali Hrista, izašli na slobodu i po nečijem savetu došli u manastir. Od njih je bilo mnogo neprijatnosti, pa smo morali nekoliko ljudi udaljiti. Kad sam primio upravljanje manastirom, morao sam se mnogo potruditi, da bih ovde uveo duhovni red. Imamo i stolarsku radionicu, prosfornu ( kuhinja i pekara za sveti hleb, prim.prev.) trpezariju, prodaju sveća, crkvenu prodavnicu, imamo kelejnike, crkvenjake. Brojno bratija nije velika – šezdeset ljudi, i osam radnika. Za život imamo dovoljno, ali za razvoj manastira nemamo dovoljno snage, posebno ako se neko malo razboli. Ali u celini imamo duhovnu obitelj. Došli smo ovde da spasavamo svoje duše. Ima, naravno, i iskušenja. Proces duhovnog izgrađivanja – nije rad od jedne ili dve godine. Svaki od nas shvata, da se u prvom redu treba boriti sa samim sobom, sa svojim grehovnim strastima. Zajednička molitva, duhovno rukovodstvo, pomaganje jednih drugima – od ovoga se i sastoji naš život. Mi podižemo zidove manastira i u isto vreme gradimo našu duhovnu manastirsku obitelj, da bi mogli biti osloncima i rukovodiocima po pitanjima vere za mirjane, koji dolaze u manastir radi duhovnog, molitvenog kontakta.

Isceljuje vjera

- Oče Germogene, nedeljom se kod vas sluze posebni molebni kanoni i lečenja «s kopljem». Mnogi različito gledaju na ovaj neki novi običaj.

-Svake nedelje u jedan sat danju otac Aleksej sluzi poseban moleban sa čitanjem molitava, akatista, kanona za bolesne. Pri tome on koristi svetinju: sveto ulje, svetu vodicu, koplje. Krstoliko osenjava krstom bolna mesta onih koji žele da se iscele verom. Suština ovog čina nije u koplju i nije u svetoj vodi, nego u molitvi u samom čoveku. Kada on dolazi s verom u to, što svoja stradanja, svoju bolest predaje Lekaru duša i tela – Gospodu, tada preko sveštenoslužitelja, koji primjenjuje duhovni instrument, po sili i jačini svoje vere dobija pomoć. U Jevanđelju čitamo, da Gospod, isceljujući kaže: «Po veri vašoj neka vam bude» (Mat.9,29) i «Idi, vera tvoja spasla te je» (Mat.10,52). Dolaze na molebne narkomani, oni koji stradaju od greha pijanstva – ljudi sa raznim nemocima, i po meri sopstvenog predavanja volji Božijoj i po molitvi Crkve dobijaju duhovni mir i ozdravljenje.

-U Crkvi svetoga Siluana Atonskog kod vas se nalazi čuvena svetinja – ikona svete velikomučenice Varvare.

-Da. Ispred ove ikone mi svako jutro služimo molitveni kanon i dobijamo od svete velikomučenice Varvare blagoslov za naš dnevni rad. Ovu ikonu su u manastir doneli ribari. Verovatno je isplivala iz jedne od Crkvi koje su otišle pod vodu. Ikona je bila tamna. Vremenom, od kako je počela molitva ispred nje, posvetlela je. Božijim Promislom ikona je dospela u naš manastir, da bi bila naša pokroviteljnica, da bi posebno poštovali svetu Varvaru.

«Smirenje – svojstvo Samog Gospoda...»

-Kako mi, savremeni ljudi, gordi, «koji sve znamo», da se naučimo da smiravamo sebe?

-Smirenje – to je svojstvo Samog Gospoda. Ako se pojavljuju u srcu gorde pomisli, treba odmah misleno obratiti svoju pažnju na Isusa Hrista. On je Svoj zemaljski život počeo od smirenja. Budući Bogom, on je sebe smirio do Krsne smrti. Zar to za Boga nije smirenje? Gospod je smirio Sebe. A zašto ja ne bi trebalo da se smiravam? Na Krstu.
Hristos je raširio svoje ruke radi toga da bi pokazao da samo kroz Krst čovek može prići Carstvu Nebeskome. «Ako ko hoće da ide za Mnom, neka se odrekne sebe, i neka uzme krst svoj, i neka ide za Mnom» (mat. 16, 24). A ako mi ne budemo radili na sebi, samo po sebi ni smirenje, ni krotost, ni uzdržanje – ništa nam neće doći. Gospod gleda na naš trud. Ali ne ocenjuje se samo trud, nego i čovekova revnost. I po usrdnom trudu Gospod nam daje blagodat, onoliko koliko je mi možemo primiti.

image


-Oče Germogene, imate neveliku, ali očigledno složnu obitelj. Kako su se ljudi danas molili, kako su pevali, svi su kao jedan klecali, - tako nešto se retko može videti.

-Kakav zadatak ima sveštenik? Da pokaže put ljudima ka Bogu. Spoljna forma je isto od velikog značaja. To se tiče odeždi, ponašanja, usrdnosti u molitvi. Crkveni čovek je dužan da bude svetiljka za sve. Po nama oni koji nas okružavaju prihvataju Hrista i Crkvu. Onaj čovek ide u crkvu. Kakav je on? Krotak, smiren, pažljiv. Znači, i Hristos je isto takav, i Crkva, takva blagodat. A ako se čovek ne ponaša lepo, za njega kažu: i još i u crkvu ide! Znači, kroz takvog čoveka ljudi mogu da ne prihvate ni Crkvu. Znači, na prvom mestu mi svojim životom treba da pokažemo Hrista.

-Vaš duhovni savet našim čitaocima.

-Hteo bih da kažem ovo. Da svaki čovek treba da ima odgovornost pred Gospodom za svoj život, za svoje ponašanje. Zbog čega kod nas u Pravoslavlju ima takvog lutanja? Svi veruju u Boga, svi idu u crkvu. Ali najveća teškoća je u tome, što svako ponešto shvata po svome. Nema jedinstva. A kako bi trebalo biti? Gospod je rekao tako, sveti oci su rekli tako, znači tako i treba raditi. Ako bi svako stremio ovakvom jedinstvu, koliko silna bi bila naša vera! A kako je kod nas? U jednoj crkvi rade ovako. U drugom hramu isto to – sasvim drugačije, a u tećem – po trećem. Zbog toga me najviše boli srce. Mi sami, Pravoslavni ljudi, pravimo nesklad u našoj zajedničkoj Božijoj kući, umesto da saberemo ljude u jedinstvo. Moja velika želja je da ljudi postave ispred sebe što je moguće viši ideal duhovnosti i svim srcem da teže ka njemu.


Pisala: Irimna Gordejeva
Prevod s ruskog: Nataša Ubović
Izvor:www.cofe.ru/blagovest/

Pročitano: 6460 puta