MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ALEKSANDROS PAPADIMANATIS: DUHOVNA DIMENZIJA NJEGOVOG RADA



 Sledeći tekst preuzet je sa bloga Irine Voulgaris Prevođenje Aleksandrosa Papadimantisa. Ona nastoji da dela ove velike književne ličnosti putem njenog sajta budu dostupna na engleskom jeziku. Sledi odlično pretstavljanje Papadiamantisa koje je napisao poznati teolog monah Mojsije Svetogorac, a prevela Irina Voulgaris.

Izražavajući najtopliju zahvalnost onima koji su moju malenkost pozvali na ovaj molitveni godišnji spomen, preći ću na temu, jer ne volim da gubim vreme na duge uvode.

Sto šesdeset godina je prošlo od rođenja Aleksandrosa Papadiamantisa, a sto godina od njegovog upokojenja. Uprkos decenijama koje su prošle, sećanje na njega još uvek živi. Ljudi su oduvek pisali o njemu. Ne postoji toliko informacija o bilo kojem drugom našem književniku. Pokušaćemo, u kratkom vremenskom roku, da prikažemo religioznost Aleksandrosa Papadiamantisa, njegovu Pravoslavnu hrišćansku duhovnost koja je nesumnjivo i spontana i iskrena i topla.

Papadiamantis je studirao književnost, ali je on bogoslov, jer po Svetom Nilu Podvižniku, bogoslov nije onaj koji ima diplomu, već onaj koji se istinski moli. Bogoslov je u stvari verujući čovek, onaj koji živi istinskim hrišćanskim životom, koji je prijatelj Božiji, pričasnik Božiji, Svetac, iskupljen i sačuvan. U našem Pravoslavlju niko se nikada nije spasavao sam; spasavao se kada je svoj život delio sa drugima pomažući im na razne načine da se i oni spasu. Papadiamantisov Bog je Tvorac univerzuma, Stvoritelj čoveka, Svemogući, Božansko proviđenje, brižni Otac. On veruje u Božju volju, Božansku milost, u Božansku nagradu i pravedan sud.
Po Papadiamantisu čovekov odnos sa Bogom je zasnovan na poslušnosti, čuvanju zapovesti i samožrtvenom služenju Njumu kroz služenje bližnjem. Međuljudski odnosi su narušeni grehom. Papadiamantisova književna dela su prepuna grešnika. Bludnici, bezbožnici, bogohulnici, lopovi, zelenaši, proždrljivci, pijanice, nepravednici, osvetnici pa čak zavidnici, licemeri, samoubice i ubice lutaju kroz njegove romane i kratke priče. Ipak, mi na kraju osećamo simpatije prema svim tim njegovim grešnim herojima, jer se identifikujemo sa njima, prepoznajemo sopstvenu grešnost u njima, ali i zato što se oni uglavnom kaju za svoje postupke. Papadiamantis zna kako lako ljudsa priroda pada u iskušenja i grehe. Ali takođe zna za lek u Crkvi - iskreno pokajanje i ispovest. Za Papadiamantisa Crkva je,  kako on piše: „Brižna majka i izvor svake utehe.“

Papadiamantis čvrsto veruje da nije lako savremenom Grku da bude ne verujući. Unutar Crkve ojačava čovekovo urođeno versko osećanje i sentiment. Grk bi trebalo da se mnogo trudi kako bi bio bez vere u sebi. Međutim, Papadiamantis objašnjava otuđenje ljudi kao rezultat narušene veze ljubavi sa Grčkom pravoslavnom tradicijom, a ova činjenica je pogoršana nepoverenjem izazvanim skandalom koji je izbio među sveštenstvom. Za Papadiamantisa tradicija je kako on kaže: “živeti u skladu sa Božjim zakonom.” Na kraju je priznao: “ Ja sam istinsko čedo Pravoslavne crkve, one koju pretstavljaju njeni Episkopi.” Međutim, on se ne ustručava da ih kritikuje za njihove razne provokativne akcije.

Papadiamantis ne veruje u ideološku grčku hrišćansku nebulu. On čvrsto veruje da je helenizmu preko potrebno hrišćanstvo. Smatra oponašanje i ksenomaniju – “ zevanjem za stranim navikama” – to jest, uvođenje zapadnjačkog načina života u našu domovinu smatra opasnim po grčko društvo. Dakle, sa dubokim bolom on posmatra gubitak morala, slabljenje Pravoslavne Hrišćanske vere u narodu, krivotvorenje bogatog i predivnog grčkog jezika. On žali zbog činjenice da se“nepismenost već otovreno propoveda i nespremnost da se piše i govori na ispravan način,” tako da je ”gotovo ceo jezik postao nelegitiman i lažan.”

On piše da Grci prate ”hrišćanska Bogosluženja bez vere i iskrene svesti.” Nedostatak morala, propadanje morala, mržna prema bližnjem počela je da preovladava širom naše zemlje. Šta bi divni Papadiamantis rekao danas, posle sto godina?

Rešenje problema po Papadiamantisu jeste u tome da se pokajemo i vratimo pravoj i istinitoj crkvenoj tradiciji. Tačnije, on naglašava: “Prava odbrana naše domovine bila bi u svesnom funkcionisanju institucija, nacionalnom obrazovanju, poštenoj administraciji, iskoranjavanju stranog materijalizma koji je korumpirao duh i degenerativno uticao na narod i u sprečavanju bankrotstva države. Njegove reči, moja draga braćo, kao što i sami dobro razumete, i danas su na snazi.

Papadiamantis smatra da problem dodatno otežava nespremnost crkvenih velikodostojnika da delaju. Postoji samo jedno rešenje po njemu: svestan povratak Crkvi, njenom svetom životu.  Unutar svete i spasonosne Crkve, koja propoveda istinsku veru, ljudsko biće se ponovo rađa, preobražava i naoružava oklopom svetlosti i milosti, protiveći se grehu svake vrste i ponovo susreće živoga Boga milosti i saosećanja. Izbor zavisi od ljudskog bića. U bogatom Papadiamantisovom radu njegovi napaćeni junaci obično nalaze spasenje kroz iskreno pokajanje, a zatim žive novim životom. Međutim, to se ne događa uvek. Neki od njih ostaju u mraku, jer loše koriste svoju slobodu.

Naš poznati prozni pisac iz Skijatosa često opisuje prirodu “s ljubavlju”, ali on nije uobraženi ekolog ili sanjar. Pozivajući na lepotu prirode i opisujući je bogato, on nastavlja prema njenom Stvoritelju slaveći Ga zbog Njegove savršene mudrosti. Pisao je o ovoj vrsti ljudi u jednoj od njegovih kraćih priča: “Mali, prinudni pagani koji posle toliko vekova još uvek nesvesno obožavaju prirodu...” On sigurno pati kada se lepota prirodne sredine uništava i piše žalosna srca: “Zloglasni duh je napao dela Božija.”
Proučavajući Papadiamantisov rad u celini, primećujemo da ne samo da je znao da piše, da opiše, da da osvrt na moral vremena, da kritikuje i da ponudi rešenje, već je bio obdaren čistotom duše; izabrao je pobožan život - život pun vrlina, poštenog rada, morala, život sa ciljem, diskursom i vrednostima. Rano u svom životu shvatio je svetovnu sujetu i  nije se plašio smrti jer je njegova vera bila jaka. Izabrao je da živi jednostavnim, spartanskim, usamljeničkim životom, tiho, mirno, spokojno. Nije postao sujetan, izabrao je da ostane kraj skromnih i prezrenih i uvek ih je divno pretstavljao u svojim delima.

Papadiamantisov rad čuva čistu pobožnost naroda. Sveštenici u njegovim delima su jednostavni, siromašni, a ponekad i naivini, ali oni osećaju celim svojim bićem tajnu Boga živoga, izvorni pravoslavni, hrišćanski način života i liturgijskog predanja, čak i kada ne mogu to da izraze. Potpuno svesni svoje grešne prirode, oni nikada ne prestaju da mole za milost, život, mir i spasenje svoga stada koje im je sam Hristos poverio. Oni ne preduzimaju: ”liturgijske obnove”, jer oni su zadovoljni hranom koju nudi postojeća, istinita tradicija, slaveći Svevišnjega i neprestano prizivajući Njegovu neiskazanu milost.

Papadiamatis je iskazivao svoju veru snažno i neporičući je, na njemu karakterističan način. “Sve dok živim i dišem i imam svoje rasuđivanje, neću prestajati da pevam bogoslužbene himne mom Hristu.”  Greh ga je boleo, babilonijanizam u Atini rastuživao, ogovaranja o njegovom ostrvu i onima koji su krenuli stranputicom greha umarali ga, međutim, on nije odustajao od borbe, nadao se, verovao Bogu, predstavljajući neke od svojih junaka kao svetitelje. Tu je bezdetni Serano iz “Venčanje Karhametijevih”, običan pastir iz “Siromašnog svetitelja”, slavni novomučenik iz knjige “Novomučenikova udovica” i mnogi drugi.

Ne smemo zaboraviti da je Papadiamatis sin pobožnog sveštenika, koji je bio sledbenik izvornog svetogorskog pokreta Koljivara. On je odrastao sa božanstvenim liturgijama, svetim knjigama, svetim ikonama, nepovređenom Crkvenom tradicijom, lepim običajima i odličnim moralom. Izučavao je divna žitija svetitelja, svetootačke spise, divno Dobrotoljublje, bogoslužbene pesme. On je bio čtec i pojac u crkvi. Svo ovo znanje uticalo je da ode na Svetu Goru da bi postao monah. Međutim, nakon manje od godinu dana boravka u isposnici Blagovesti manastira Ksenofonta, vratio se u svet, uvek osećajući duboko poštovanje prema monaškom životu, naročito Svetogrocima.

Njegov duhovni etos učinio je da ne oseća ljutnju prema grešnim junacima iz njegovih književnih dela, kao ni prema bilo kojem ljudskom biću. On se nada u pokajanje, on veruje u ljubav Božiju, on veruje da je davanje milostinje bolje od pravde. Voli da govori o pokajanju, ali ne kao profesionalni propovednik već kao milostiv brat. Saosećanje prema slabom ljudskom rodu  karakteristika je pravog hrišćanina, evanđelskog čoveka.

Tako je Papadiamantis odrastao sa vizantijskim psalmima, čistim voštanicama i svetogorskim tamjanom. Tokom celog svog života ostao je vezan za Crkvu. Snažno je verovao u Boga; verovao u posredovanje Svetitelja i Presvete Bogorodice, verovao je u čuda. Njegov dobri rođak, A. Moraitidis, ispričao nam je da je Papadiamantis jednom, kada je nakon jake zubobolje ozdravio, napisao celu službu Svetom Antipi, koji je zaštitnik svih onih koji pate od zubobolje, kako bi mu zahvalio na ozdravljenju. Papadiamatis nije bio sanjar o prošlosti, već poštovalac istine koju su podržavale generacije, one generacije koje su stvarale čudesna kulturna dela i potsticale ispravan način života.
Papadiamantis očigledno nije Svetitelj sa oreolom. Ali je borac. On nije asocijalan, jadan, izolovan, smeten, ugrožen i pocepan. On je dobrovoljan monah u  svetu bez imovine, milostiv, siromašan, jednostavan, neoženjen, skroman, ponizan. Ali je prirodno čovek koji  pada u iskušenja. Voleo je vino, ali nije bio pijanac. Jednom, jedan monah otišao je monahu u jednu od isposnica na Svetoj Gori, da ispovedi svoje grehe. Pronašao je oca opijenog, sa vrtoglavicom. Sablaznio se i rekao mu da je došao uzalud da prizna svoje grehe kod njega koji je pijanica. Zatim, na njegovo zaprepašćenje, otac mu  je odgovorio. “Da, došao si tri puta da se ispovediš, ali ni jednom nisi priznao taj svoj greh!” Hajde da ne budemo previše kritični i da ne osuđujemo svakoga u žurbi. Bilo bi bolje da smo strogi prema sebi, a blagi prema drugima.

Pol Nirvanas naziva Papadiamatisa “monahom u svetu” , opisujući ga kako šeta pognute glave sa rukama na leđima, kako sedi u usamljenim kafeima sa jednostavnim ljudima, kao ljubitelja mira i tišine, loše odevenog, sa dotrajalim rukavima na košulji. Kada mu je bilo ponuđeno 150 drahmi za jedno od njegovim dela rekao je da je 100 drahmi sasvim dovoljno. Pretstavljao se mrzovoljnim, čudnim i uplašenim od sveta. Međutim, blaženi stari monah i učenjak Teoklit Dijonisijatis u svojoj knjizi o Papadiamantisu pretstavlja ga drugačije; sa njegovim opisom se i mi slažemo. On piše:

“Ako posmatramo njegov način života, otkrićemo karakteristike monaške prakse, monaške vrline i težnju da se prevaziđe ono što većina ljudi smatra "dobrim." Osim toga, šta njegov neuredan izgled označava? Šta označava njegova sklonost da izbegava mase, njegovo dobrovoljno siromaštvo i njegovi asketski uslovi života – s obzirom na činjenicu da je imao sredstava da ih poboljša -“100 drahmi je dovoljno za mene”– šta znače njegova bdenija i njegovo pevanje, njegov moral, njegova osetljivost po pitanju crkvene tradicije, njegova milostinja od vidno lošeg imetka, njegova poniznost, njegova svetost i njegove druge vrline, ako ne odražavaju sklonost ka monaškom načinu života?”

Papadiamantis za Grke treba da bude ono što je veliki Dostojevski Slovenima. On je prorok naše nacije. On piše: “Μη θρησκευτικά, προς Θεού!".

Grčki narod nije vizantrijski, da li razumete? Današnji Grci direktno potiču od starih Grka. Tada su postali civilizovani i napredovali su. Išli su u korak sa drugim narodima. .. Englez, ili Nemac, ili Francuz može biti kosmopolita, ili antihrist, ili bezbožnik ili bilo šta drugo. On je ispunio svoju patriotsku dužnost, on je izgradio veliku domovinu. Ali današnji Grk koji želi da se javno prikaže kao bezbožnik ili kosmopolita izgleda kao patuljak koji pokušava da stoji na prstima i proteže telo da dobije na visini, da izgleda kao gorostas. Papadiamantis kaže: “Najveći broj priča koje sam napisao su religijskog karaktera.” Nadahnuti Papadiamantis zna šta radi. Svojim radom poštovan je kao pedagog pravoslavnog helenizma. Jedom osećajući bol i sveto nadahnuće napisao je u Atini: “Ovde zaista prkosi mamon; bilo bi mnogo bolje da je umesto njega prisutno drevno pesničko idolopoklonstvo. Ipak, sada dominantna religija jeste najprljaviji i najbrutalni materijalizam. Hrišćanstvo je samo izgovor.”

Šta bi danas rekao?

Mrzeo je bogatstvo, a voleo siromaštvo. Od onoga što je imao, davao je milostinju u tajnosti. Pisao je ono što je sam preživljavao: “Čovek mora ostati skroman; iskrena skromnost je uvek mnogo bolja nego prazan, kitanjast luksuz i prijatan život.” Živeo je i umro kao siromašan, skroman i ponizan. Preminuo je na svom prelepom ostrvu pre sto godina i mesec dana u suton 1. marta 1911, nakon što je primio Sveto Pričešće, pevajući i plakajući.

Danas, većina naših književnih ličnosti, naša inteligencija, naši novinari nalaze zadovoljstvo  u mnogim stvarima koje ne bi trebalo da rade; mnogi se podsmevaju i omalovažavaju Papadiamantisa. On kvari njihove planove. Bezbožništvo, nihilizam, korupcija, ljubav prema novcu, ljubav prema telu i ambicija preovladali su i ne žele da budu ometeni od strane moćnih i čistih glasova, kao što je Papadiamantisov, čiji  im život i rad sudi.

Spavajte tiho, gospodine Aleksandros, u naručju Vašeg ostrva. Vi ste ispunili Vašu dužnost i kao Pravoslavni hrišćanin i kao Grk. Vaš život i rad osvetljavaju tamu. Potamnela, zarobljena, izdana, oduševljena stranim glasovima, Grčka koju ste toliko mnogo voleli,  boluje. Zatočena u gorke, mrtve petlje individualizma, materijalizma i bezbožništva, postaje potištena. Neka stranice Vašega rada i primer Vašeg života postanu prozori slobode za povratak jednostavnom životu, koji će biti istinski ponizan, istinski pokajnički, istinski hrišćanski.

Aleksandros Papadiamantis je uvek bio vezan za Crkvu. On nikada nije bio umoran ili opterećen ovim odnosom. Bio je pravi hrišćanin. Bio je verni sluga Gospodnji. On je bio taj koji je čuo od Sv. Anastasija: “Odlazi, nema ti leka; tvoj život će biti bol…” Samo pravi hrišćanin nakon što bi ovo čuo mogao je da napiše: “ Osetio sam divlju radost, jer Svetitelj nije slušao moju molitvu.” Papadiamantis nije bio samo romatnična, nostalgična osoba za prošlim, lepim vremenima kojih više nema, već je bio nostalgičan za istrinskim hrišćanskim životom koji treba živeti do maksimuma, moja draga braćo. Hvala vam puno što ste došli, hvala i na vašoj pažnji.

 
Prevela sa grčkog: Irena Vulgaris
Obradio tekst: Džon Sanidopulos
Zahvani smo starcu Mojsiju što nam je dao saglasnost i svoj blagoslov da objavimo ovaj tekst.
 

Prevod sa engleskog prof. Bojana Popović
21 juni 2011 god.


Izvor:  http://www.johnsanidopoulos.com/2010/08/alexandros-papadiamantis-spiritual.html                                                            ;

 

Pročitano: 4465 puta