Gesnerova zabrinutost nad psihološkim pritiskom nastala je kada je on postavio sebi zadatak da izvrši popis svih knjiga dostupnih u 16. stoljeću, objavljenih pod nazivom
Bibliotheca universalis. Slične brige javile su se i u 18. stoljeću, kada su časopisi/novine postali česti. Francuski državnik Malešerb bio je protiv trenda dobijanja vijesti sa pisanih stranica, tvrdeći da to čitaoce društveno izoluje i umanjuje duhovno uzdizanje grupne prakse dobijanja vijesti sa propovjedaonice. Stotinu godina poslije, kada je pismenost postala ključna i kada su škole širom uvedene, mrzovolja se nadvila nad obrazovanjem kao nečim što je neprirodno i što nosi rizik po mentalno zdravlje. Članak iz 1883. godine objavljen u sedmičnom medicinskom časopisu
Sanitarian navodi da škole „iscrpljuju dječiji mozak i nervni sistem sa složenim i mnogostrukim učenjima, i narušavaju njihova tijela dugotrajnim zarobljavanjem.“ U međuvremenu, pretjerano učenje smatrano je, od strane medicinske zajednice, vodećim uzrokom ludila.
Pojavom radija otkrili smo još jednu pošast mladih: radio je optužen za odvlačenje pažnje djece od čitanja i za smanjenje učinka u školi, od čega je oboje sada smatrano za odgovarajućim i korisnim. Godine 1936. muzički magazin
Gramofon objavio je da su djeca „razvila naviku podjele pažnje između monotonije pripreme za svoje školske zadatke i neodoljivog uzbuđenja zvučnika“ opisujući kako radio programi narušavaju balans njihovih uzbuđenih umova. Televizija je takođe uzrokovala širokorasprostranjenu zabrinutost: istoričar za medije, Elen Vartela, primijetila je kako su „protivnici izrazili brige o tome kako televizija može štetiti radiju, razgovoru, čitanju i uopšte porodičnom životu, čiji je rezultat dalja vulgarizacija američke kulture.“
Do kraja 20. stoljeća personalni računari su ušli u naše domove, internet je postao globalni fenomen i gotovo istovjetne brige su emitovane širom medija koristeći zvučne naslove: CNN izvještava da „imejl šteti koeficijentu inteligencije“, Telegraf ističe da „tviter i fejsbuk mogu nanijeti štetu moralnim vrijednostima“ i da „generacija fejsbuka i majspejsa ne može ostvariti veze,“ dok Dejli Mejl objavljuje „Kako vam korištenje fejsbuka može povećati rizik od raka“. Nijednog tračka dokaza nema u osnovi tih priča, ali one čine udarne naslove širom svijeta jer predstavljaju eho naših prethodnih strahova od novih tehnologija.
Ovi strahovi su se takođe pojavili u člancima ozbiljnijih publikacija: uticajni članak Nikolasa Kara „Da li nas gugl zaglupljuje?“ za
Atlantik sugeriše da internet podriva našu pažnju i čini zastoj u našem rasuđivanju; članak londonskog
Tajmsa pod nazivom „Upozorenje: preopterećenje mozga“ navodi da digitalna tehnologija šteti našoj sposobnosti saosjećanja; dok naslov u Njujork Tajmsu „Iskušenje podacima: da li stvara zavisnost?“ postavlja pitanje da li tehnologija može biti uzrok poremećaja smanjenja pažnje. Svi ovi članci imaju jednu zajedničku stvar – nisu spomenuli niti jednu studiju o tome kako digitalna tehnologija utiče na um i mozak. One objavljuju anegdote o ljudima koji smatraju da se ne mogu duže skoncentrisati, razgovaraju sa naučnicima koji periferno proučavaju ovu oblast i to je to. Zamislite da se na sličan način raspravljalo o situaciji u Afganistanu. Mogli biste napisati 4.000 riječi za velike medijske kuće a bez da uopšte spomenete relevantne činjenice u vezi rata. Umjesto toga, vi biste bazirali vašu tezu na osnovu mišljenja vaših prijatelja i onog momka dole na ulici koji prodaje kebab. On je zapravo iz Turske, ali to je sve isto, zar ne?
Tu je, u stvari, niz istraživanja koja se direktno bave ovim pitanjima. Do sada, pokazuju studije, nema dosljednih dokaza da internet uzrokuje mentalne probleme. Ako ništa drugo, podaci čak pokazuju da ljudi koji koriste društvene mreže u stvari imaju bolji društveni život, dok oni koji igraju kompjuterske igrice su bolji u apsorpciji i reakciji na informacije bez gubitka tačnosti i bez povećane impulsivnosti za razliku od onih koji ih ne koriste. Nasuprot tome, gomilanje dugogodišnjih dokaza ukazuje da stalno gledanje televizije zaista ima negativne efekte na naše zdravlje i našu mogućnost da se skoncentrišemo. Gotovo nikada ne čujemo o ovim vrstama studija zato što je televizija stari znalac dok strahovi u vezi tehnologije moraju biti novi.
Pisac Daglas Adams posmatrao je kako postojeća tehnologija, koja je postojala još u vrijeme našega rođenja, nam izgleda normalna, zatim sve što se pojavi prije nego što napunimo 35 godina nam je uzbudljivo, a sve što dođe nakon toga gledamo sa podozrenjem i sumnjom. To ne znači da su sve tehnologije u medijima bezopasne, i treba da se organizuje važna rasprava o tome kako razvitak tehnologije utiče na naša tijela i umove. Međutim istorija je pokazala da mi rijetko uzimamo u obzir ove efekte osim najpovršnijih, zato što su nam naše sumnje bitnije. Ako se osvrnemo na naprijed navedeno, rasprave o tome da li škola zaglupljuje mozak i da li časopisi štete društvu čine se čudnima, ali naša djeca će bez sumnje isto to misliti o tehnologijama koje nas danas zabavljaju. Neće proći mnogo dok ne počne novi ciklus.
Autor:
Von Bel
Prevod sa engleskog
mr Dragana Pećanac
31 maj 2011 god.
http://www.johnsanidopoulos.com/2010/04/media-scares-from-printing-press-to.html