MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAKO DOĆI DO SVETE GORE I MANASTIRA HILANDARA





HILANDAR - KAKO DOĆI DO MANASTIRA?




Srpska Carska Lavra Manastir Hilandar se nalazi na poluostrvu Atos, koje se zove i Sveta Gora, to je jedno od tri velika poluostrva na Halkidikiju u Grčkoj. Na Svetoj Gori postoji 20 manastira, skitova i monaških naseobina, koje su organizovane. Administrativno sedište Svete Gore je u mestu Kareja na Svetoj Gori, tu se nalazi Sveštena Opština u kojoj se nalaze predstavnici (antiprosopi) svih 20 svetogorskih manastira. Na čelu Svete Gore se nalazi Prot Svete Gore, to je jednogodišnja funkcija, i svake godine redom se bira Prot iz manastira koji imaju status carske lavre: Velika Lavra, Iviron, Vatoped, Hilandar i Dionisijat. Sveta Gora je u sastavu grčke države, ali ima autonomiju u okviru nje, koja je zagarantovana Ustavom Republike Grčke.

Igumanijom Svete Gore se smatra sama Bogorodica Djeva. Po drevnoj tradiciji, Sveta Gora spada u manastire tipa AVATON (ne kročiti). U muške manastire tipa "avaton" ne može kročiti ženska noga. Ne samo ženska noga, nego niko ko nije najavljen za ulazak na Svetu Goru. Onima koji nisu Pravoslavne vere treba posebna dozvola za posetu.

Na Svetu Goru se može ući samo brodom, iz pristaništa koja se nalaze u mestu Uranopolis i Jerisos. Pristanište Jerisos velikim delom godine nije u funkciji zbog loših plovidbenih uslova, zato se uglavnom na Svetu Goru ulazi iz mesta Uranopolis, koji je na samoj granici sa Svetom Gorom.

Da bi se ušlo na Svetu Goru, potrebno je da se u Kancelariji za poklonike (Γραφείο προσκυνητών, Pilgrims - http://www.mountathosinfos.gr/pages/agionoros/pilgrims_info.en.html ) uzme dozvola za boravak na Svetoj Gori - DIAMONITIRIO (ΔΙΑΜΟΝΗΤΉΡΙΟ), jer se bez njega na može ući na brod koji ide za Svetu Goru. Da bi ste mogli da uzmete daj diamonitirio, potrebno je da budete najavljeni manastiru za dolazak na Svetu Goru, a onda manastir može da vas najavi za ulazak na Svetu Goru, da bi se izbegla redovna procedura da se to obavi dan ranije u Solunu, nego da se direktno i bez zadržavanja može ući na Svetu Goru.

Da bi ste bili najavljeni potrebno je da se obratite manastiru i zamolite za blagoslov za posetu manastira određenog dana. Telefon manastira za kontakt je 00302377023797 , ali se teško javlja neko na njega, zbog manastirskih obaveza monaha, tj bogosluženja. Vreme u koje se može neko javiti od manastirskih otaca je ujutro od 8:30-9:30 časova i od 11:00-12:00 časova.

Mnogo pouzdaniji način je da se pošalje faks manastiru Hilandaru, koji je stalno uključen i automatski je:

Fax 00302377023494 , i naslovite faks BLAGOSLOV ZA POSETU HILANDARA - OCU SIMEONU, jer je otac Simeon Hilandarac zadužen za posete manastira Hilandara. Zbog ograničenih smeštajnih uslova, neophodno je najaviti se, a takođe i da bi se moglo ući na Svetu Goru. Boravak za grupe koje dolaze je jedno noćenje, dok se pojedincima može odobriti duži boravak, za blagoslov za duži boravak se obrati ocu Simeonu. Za posetu neke grupe manastiru Hilandaru, potrebno je nekoliko meseci ranije stupiti u kontakt sa manastirom da bi se mogao rezervisati termin za grupu.

U faksu koji se šalje na manastir treba da, osim što se ište blagoslov za posetu, stave i određeni podaci:

    Ime i prezime
    Broj pasoša
    Zanimanje (sveštenik, jeromonah, student, đak....)
    Tačan datum ulaska na Svetu Goru
    Vaš telefon za kontakt
    i zamolite da vas manastir najavi za ulazak za navedeni datum

Treba imati u vidu, da je solarno napajanje telefona, pa u zimskim uslovima kada ima malo sunca, faks treba slati oko podne, pošto je tada dovoljno jaka struja za rad telefona, jer se može desiti da uveče bude ispražnjen akumulator i da faks ne bude čitak.

Osim preko manastira Hilandara, za ulazak na Svetu Goru u određenim slučajevima je moguće je da se najavi i preko ''Zadužbine Svetog manastira Hilandara'' Bulevar vojvode Mišića 71, 11040 Beograd, Tel:++381 (0)11 3692004, 3690602, faks: 3690792
http://www.hilandar.org/index.php?option=com_content&task=view&id=168&Itemid=149

Do mesta Uranopolis na Halkidikiju iz kojeg se može ući na brod za Svetu Goru, može se doći na više načina. Može se doći svojim automobilom (za dvojicu u automobilu, nije skuplje od prevoza autobusom, u oba pravca do Uranopolisa Beograd-Uranopolis-Beograd ima oko 1700 km)

Može se doći avionom do Soluna, pa od Soluna autobusom do Uranopolisa.

Može se doći autobusom do Soluna, pa sesti na taksi i otići do autobuske stanice sa koje polazi autobus za Uranopolis, za Halkidiki (za taj taksi potrebno oko 10€). Ta autobuska stanica se na grčkom zove KTEL HALKIDIKI (ΚΤΕΛ ΧΑΛΚΙΔΙΚΗΣ   http://www.ktel-chalkidikis.gr/index.php?act=viewCat&catId=1042 . Ako se autobusom kreće iz Beograda uveče, a želi se ući ujutro na Svetu Goru, onda je bitno da se u Solun stigne pre 6:00 č ujutro, da bi se taksijem moglo stići na autobus za Uranopolis koji kreće u 6:15 č, jer taj autobus stiže u 8:00 č u Uranopolis i ima se dovoljno vremena da se u Kancelariji za Svetu Goru uzme diamonitirio i da se kupi karta za brod.Autobuska karta Solun-Uranopolis košta oko 11 €.

Autobusi koji saobraćaju od Beograda do Soluna su:

1. ALAMANIS TOURS (BG-SOLUN [ponedeljak, sreda, petak] u 18:00 h iz Beograda; SOLUN-BG [utorak, četvrtak, subota] u 21:00 h iz Soluna) Kontakt: Beograd +38111 244-60-22, fax i tel.  +38111 344-51-00, mobilni +38163 813-97-26; Niš +38118 25-75-81, 52-18-04 http://alamanis.com/cenovnik.html

2. SIAMOS TOURS (BG-SOLUN [utorak, petak] u 17:30 h iz Beograda; SOLUN-BG [sreda, subota] u 20:00 h iz Soluna) tel: 011 76 14 362 - 76 14 363, mob. 064 85 02 15 , http://www.siamostours.gr/serbia/index.htm

Autobusom ili kolima je moguće doći i prethodnog dana i prenoćiti u nekom od hotela u Uranopolisu, pa ujutru ući odmoran na Svetu Goru.

Karta za brod koji ide za Svetu Goru se ne može uzeti na brodu, nego se uzima u jednoj biletarnici blizu luke! Od Uranopolisa do Jovanjice karta košta oko 5,5 €. Na brod se može ući samo ako se ima DIAMONITIRIO i ako se ima karta i uredne putne isprave. Cena boravišne dozvole DIAMONITIRIO je 25 € za odrasle, dok je za studente i đake 10 € (zato je za njih neophodno da napišu svoje zanimanje u podacima kad šalju faksom), za monahe i sveštena lica je besplatan, ali se mora uzeti.

Karta se kupuje do mesta JOVANjICA, tako se zove hilandarsko pristanište gde se iskrcavaju poklonici za Hilandar. To je prvo po redu pristanište, gde staje brod.

Na pristaništu Jovanjica tom prilikom četa prevoz do manastira koji je besplatan. Od Jovanjice do manastira Hilandara ima 10 km. Čim se stigne u manastir, gosti se posluže, dobije se smeštaj od monaha koji su zaduženi za smeštaj, i upozna se sa pravilom ponašanja u manastiru Hilandaru i vremenom bogosluženja. Noćenje je za posetioce besplatno, takođe i hrana.

Posetioci mogu učestvovati na svim bogosluženjima, ispovediti se i pričestiti, celivati mošti svetih, obedovati u trpezariji Sv Save, videti manastirsku riznicu (muzej), prošetati do pirga (kule) Kralja Milutina, takođe i do Starog manastira Sv Vasilija koji je udaljen pola sata peške do mora., takođe mogu posetiti i podrum vina u manastiru.

Za sve ostalo pitati za blagoslov nadležne za goste (oca Simeona Hilandarca)

Jeromonah Dositej Hilandarac

Izvor: http://www.facebook.com/
 


SVETA GORA: MEĐUNARODNI STATUS I PRAVNO UREĐENJE


 
Svetogorska monaška zajednica osvojena je od strane Turaka u 15. stoljeću i bila je pod turskom vlašću sve do balkanskih ratova 1912-1913. godine, kada ju je oslobodila grčka vojska. Sljedeći članak profesora Patrinelisa smješta Svetu Goru u njen istorijski i politički kontekst.

Nova realnost koja je proizašla iz balkanskih ratova ukazala je na neophodnost da se prekroji politička mapa Makedonije. Međunarodni položaj Svete Gore, međutim, smatra se sui generis* problemom, gdje teritorija predstavlja jabuku razdora posebno između Grčke i Rusije – koja, da se ne zaboravi, nikada nije napustila svoje težnje prema ulozi zaštitnika pravoslavnih naroda na Balkanu. Tokom pregovora koji su prethodili potpisivanju Sporazuma u Londonu 1913. godine, kao i za vrijeme Ambasadorske konferencije održane tamo iste godine, Rusija je ponudila čitav niz alternativnih prijedloga za budući status Svete Gore: internacionalizacija, neutralnost, zajednički suverenitet ili zajednički protektorat pod Rusijom i drugim pravoslavnim balkanskim državama. Dok je reakcija Vaseljenske patrijaršije i grčke vlade, koja je trebala rusku podršku u drugim oblastima, bila napola srca, svetogorska zajednica (sa izuzećem Rusa) proglasila je zvaničnu rezoluciju da će upotrijebiti sva sredstva da se odupre pogoršanju tradicionalne autonomije Svete Gore i „grčkog suvereniteta nad njom“. Dok je problem ostao neriješen u to vrijeme, postojalo je prećutno prihvatanje postojećeg činjeničnog stanja grčkog suvereniteta nad svetogorskim poluostrvom. Kada je to pitanje ponovo postavljeno nakon završetka Drugog svjetskog rata, uslovi su postali dosta povoljniji za grčku stranu: sa jedne strane bilo je dosta manje ruskih monaha na Svetoj Gori, a sa druge strane novi boljševički režim u Rusiji nije pokazao veliki interes po ovom pitanju. Sporazumima iz Neijua (1919), Sen Zermena (1920) i Lozane (1923), grčki suverenitet nad Svetom Gorom zvanično je priznat.

Sve što je ostalo trebalo je da se riješi zakonskim odredbama grčkih odnosa sa Svetom Gorom i da se sačine unutrašnja pravila oko upravljanja monaškom zajednicom. Godine 1924. petočlani komitet eminentnih svetogoraca pripremio je „Povelju za Svetu Goru“ koji je ustanovio propise i administrativne odredbe koje proizilaze ne samo iz pisanih izvora (Tipika, chrysoboulla, sigillia, propisa, itd.) već i iz tradicije. Ova Povelja odobrena je iste te godine od strane Svetogorske skupštine poznate kao ‘dupli Sabor’. Na osnovu ovog zvaničnog teksta, grčka država je napisala nacrt uredbe koji je grčki parlament usvojio kao zakon 1926. godine. U isto vrijeme, grčki ustav iz 1927. godine sadržao je posebne članove (uključene u svaki sljedeći ustav) o opštim principima koji regulišu status Svete Gore.

To su bili zvanični dokumenti koji definišu odnose svetogorskog poluostrva sa Grčkom i Crkvom, kao i nadležnosti njenih administrativnih institucija, Svetog Sabora i Svete Epistasije. Oni su, takođe, definisali odnose između monaha, između monaha i manastira, između manastira i nezavisnosti, itd., kako bi se spriječila nesloga i sporovi.

Grčku državu predstavlja guverner Svete Gore, koji odgovara Ministarstvu spoljnih poslova i koji je, zajedno sa svojim zamjenikom, nastanjen u Kareji. On osigurava poštovanje Povelje, prisustvuje sastancima Svete zajednice u savjetodavnom svojstvu, te predsjedava lokalnim, javnim službama (policijom, carinom, itd.).

Konačno, vezano za sprovođenje pravde, treba napomenuti da disciplinska pitanja i manji sporovi među monasima ili manastirima se u početku rješavaju pojedinačnim monaškim vlastima, u drugom stepenu od strane Svete zajednice i u trećem stepenu Sinod vaseljenskog patrijarhata. Prekršaji i sitna kršenja rješavaju lokalne policijske vlasti, dok su krivična djela i zemljišni sporovi između manastira pod nadležnošću odgovarajućih sudova u Solunu.

Ch. G. Patrinelis
Profesor Moderne istorije
Univerzitet Aristotel iz Soluna

* Sui generis – latinski izraz koji označava vrstu koja predstavlja svoj rod, dok je filozofi koriste kao izraz kako bi označili ideju, entitet ili realnost koja se ne može uključiti u širi koncept

Prevod sa engleskog mr Dragana Pećanac
31 maj 2011 god.
http://www.johnsanidopoulos.com/



UVODNO ZA SVETU GORU


Može se reći da postoje oni koji su tu gde jesu, ali da su duhovom uvek na Svetoj Gori. To je priča o avatonskoj dimenziji Svete Gore.  Ne kročivši oni su tu poput duhovnih orlova  na ovom veličanstvenom mestu iznad koga se uzvisuje Presveta Bogorodica Atonska, ona koja je slušala Gospoda i Njegovog Blagovesnika i bila osenjena Svetim Duhom i koja je tako dugo ćutala. Da li je iko ikada od postanja vaseljene znao tako da ćuti, da tihuje i tako da sluša. Kada govorimo o zidovima koje je Majka Božija, Milostiva Carica Anđela odredila na veke, a koji štite ovo saborno mesto tihovanja, onda su to pre svega neprobojni zidovi od neizgovorenih reči, nečuvenih glasova i misli koje su sasečene duhovnim mačevima koji seku jednim zamahom više poglavlja i cele biblioteke knjiga kao kule od karata. Ne radi se ovde samo o geografskoj  i naučnoj topografiji, već o duhovnoj koja vlada nad zemljom.

Na jednom mestu Anton Zogoljev  opisujući svoj put po Svetoj Gori, kaže: „ I konačno sam to video – SVOJIM OČIMA.“

Razmislimo o očima, o svojim očima koje gledaju duhovno i ušima koje slušaju duhovno prije nego se uputimo ka najsvetijim vrtovima pravoslavne vere da bi sve bilo smislenije. Najavimo se u molitvama. Pripremimo se svetotajinski. To važi za sve pravoslavne. Prije nego se uputimo da sastavimo zahtev za Diamontirio, za vizu da bismo prošli kroz kapije zidina drevnih manastira sa suzama pokajanja u očima, onim  suzama koje su vrednije od dragog kamenja i hljeba i soli.
Jer, evo idemo tamo gde je Presveta  Bogorodica, Šira od nebesa. Setimo se suza Bogomajke onog dana u Jerusalimu i na svakom mjestu gde su kanule, kada budemo tražili Diamontirio koji je tako važan za odlazak na ovu Preslavnu Goru. Tih suza i svih potonjih svetih voda u nama samima.

Ko nije zavolio i kad je u najdubljem bolu i samoći sunčani osmeh Boga Živoga, ko se nije molio za neprijatelje kao za sebe i nad njima plakao kao za sobom, kako da shvati do kraja ovu Svetu Goru. Obradujmo se suncu, jer jedino tako ćemo shvatiti da je svetogorski prst  istinski putokaz za sve svetinje od severa do juga, od istoka do zapada.

Ritam postojanja svetogorskih podvižnika i  život njihovih zajednica koji je za sve ljude i za celi svijet, za svako, pa i najmanje biće,  ne sme biti narušen, jer se time narušava cjelokupna ravnoteža svih svetova i svih vremena.  Posetioci, krenimo tiho i ne narušavajmo mir duhovnih odreda. Zamislimo se i nad vremenom kada su njihovi telefoni i faksovi i brojevi uključeni ili kada nižu brojanice i šta je navedeno kao ritam njihovog dana na prezentacijama, nad svim onim što je vezano, a sve je svezano za ovu goru, jer ovo nije običan put.

Navedena su 2 turistička preduzeća, barem što se tiče Beograda za Solun, onu uvodnu stanicu naših duhovnih želja,  ALAMANIS-tours ili SIAMOS-tours, a pristaništa Uranopolis i Jerisos kao ishodišta brodova koji se otiskuju ka svetogorskim pristaništima. Ne postoji ništa slučajno što je vezano za ovu Goru, nijedna reč, nijedan pokret, nijedna tačka, nijedan zarez, nijedan list na vetru, nijedan toponim, nijedna bubica, nijedna plastična kesa, a Sveta Gora sa svim manastirima i skitovima i kelijama i podvižnicima znanim i neznanim i Jerusalim i  Palestina i Sinajske visine i crkve koje su iščezle u vremenu i Svi Sveti Božiji Ugodnici od Trojice do dana današnjeg pa niz svu nebesku hijerarhiju i daljnju hijerarhiju pa do najvećih morskih i zemaljskih dubina su svuda oko nas, kad god poželimo u duhu da budemo tu gde jesmo.
 
Radomir Vučić i otac Gavrilo
autori teksta:
Arhimandrit Gavrilo, Iguman manastira Lepavine,
Postriženik manastira Hilendara
U man. Lepavini, 21. maj 2011. god.

Radomir Vučić, novinar RTRS- a - Beograd, 21. maj 2011. god.



KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU ( XIX )


Konak manastira Hilandara u Kareji

o.Gavrilo Na slici je konak manastira Hilandara u Kareji. U njemu boravi hilandarski predstavnik u svetogorskom Protatu. Obično uz predstavnika boravi i poslužitelj (konakdžija), koji može biti i mirjanin (uglavnom Grk). Nekada se tu podvizavala sveta obitelj Blagoveštenja Presvetoj Bogorodici, koja je osnovana oko 1200. godine. Nakon što je Sveti Sava stekao mnogo zemlje na Kareji, ustanovio je nekoliko kelija za svoju bratiju, a među njima je bila i ova sveta obitelj. O njenoj kasnijoj sudbini se ne zna mnogo, sve do 19. veka, kada je nastojatelj bio o. Hadži Georgije, čuveni starac na Svetoj Gori, strogi asketa i čovek ljubveobilne duše. Blagočešće tog starca je sabralo oko njega stotinjak monaha. U vreme njegovog naslednika, oca Partenija, do tada mešovita grčko-ruska obitelj postala je čisto ruska. Tada se unutar zgrade nalazila drevna, nevelika crkva Blagoveštenja (početkom 20. veka sagrađen je novi hram), u kojem se čuvala čudotvorna ikona Presvete Bogorodice „Brzoposlušnica“ (sada se čuva u novoj crkvi), zatim mnogo čestica moštiju svetih ugodnika i zlatom okovano sv. evanđelje. (Podaci uzeti iz knjige „Putevoditelj po Sv. Gorje Atonskoj“, izdanje bratstva ruskih obitelji na Svetoj Gori, 1913)

Predrag Jevtic Kako bih ja mogao da ubacim neku sliku... Imam dosta sa Svete Gore, Kareje... U ovom konaku sam 2007-e boravio 15 dana.


Otac Hadzi Jovan Prelepo je tu i ja sam spavao u tom konaku,slike mozes da stavis na svoju stranicu Predrag.


Nenad Badovinac Nisam jos bio na Svetoj Gori, ali voleo bi kada odem da ostanem dovoljno dana da obidjem makar lokacije koje nam o.Gavrilo pokazuje preko ovih predivnih fotografija. Svaka fotografija koju otac neumorno postavlja i trudi se bezprekorno da svakodnevno, bez obzira koji deo dana ili noći bio, izliva na ovaj način na nas nove spoznaje Svete Gore, kako bi i mi mogli da budemo israživači duhovnosti koja izvire iz Svete Gore. Ova fotografija za mene predstvalja spoznaju da se u doba Svetog Save, 1200.godine, rusi, grci, srbi, imali zajednički oslonac, ali pre svega, u Pravoslavlju.

Nena Simic Prelepo oce Gavrilo. Hvala Vam puno na Vasem trudu i vremenu koje poklanjate i nama . Neka Vas Gospod Bog cuva i prati na svim putanjama.


o.Gavrilo Brate Peđa, ti si boravio na Svetoj Gori duže vreme, pa bih te zamolio, pošto nisi bio običan posetilac, nego si osetio svetogorsku duhovnost i njen poseban "miris", da i sam napišeš poneki svoj komentar na ove fotografije o tvom doživljaju svetinje, ili o boravku u nekom manastiru, ili kako je stanje danas, i slično. Ja na Svetoj Gori nisam bio 26 godina, i ti bolje od mene znaš njen današnji "izgled", a znaš odlično i da to opišeš.
Posle se ovi komentari sa Fejsbuka stavljaju na naš manastirski sajt, zato što je cilj ovih slika i tekstova upoznavanje posetilaca, a posebno ženskog sveta, sa svetogorskim i hilandarskim svetinjama. Možda će neko, gledajući fotografije i čitajući komentare, poželeti da i sam poseti Svetu Goru i lično je doživi.

Mirjana Jovicic Blagoslovite oče Gavrilo,
 Evo priloga-Povest o ikoni Presvete Bogorodice Brzopomoćnice:
Članovi hora "Sv.Arsenije" iz Srem.Karlovaca,kao i ja, čusmo besedu o ovoj čudotvornoj ikoni od mladog poslušnika u Man.Jovanje i u dušu nam se ureza njen sveti lik...
Desilo se u Man.Dohijar 1664.god. da ikona Bogorodice sa zida hodnika koji je vodio u trpezariju, kojoj starost od oko 850 god.do tad ne okrnji lepotu progovori poslušniku trpezarcu koji je prolazio noću osvetljavajući put svećama."Više ne prolazi ovuda sa svećama i ne čadi mi ikonu."
Nije poslušao trpezarac misleći da se to neko od bratije šali sa njim. Kroz par dana je opet čuo glas"Kaluđeru,nekaluđeru dokle ćeš neblagočestivo i nečasno da mi čadiš lik."
Istog trenutka je i oslepeo.
Otac Nil (tako se zvao) se setio prve opomene o koju se iz nepažnje oglušio i shvatio da je pravedno kažnjen. Oslepeli trpezarac se više nije odmicao od ikone.Molio se i noću i danju,pokajnički,sa suzama moleći oproštaj nepažnjom počinjenog greha. Nije se Presveta Bogorodica oglušila o njegove molitve i tolike prolivene suze.
Uslišila je molitve skrušenog srca njegovog,vratila mu vid i ukazala mu veliku čast da monasima prenese od nje radosnu vest:"Neka me od sada monasi prizivaju za svaku svoju potrebu a ja ću brzo uslišiti molitvu njihovu i svih pravoslavnih Hrišćana koji mi sa pobožnošću pribegavaju, jer se zovem Brzopomoćnica."
Mnoštvo monaha sa cele Svete Gore je pohrlilo na poklonjenje-zablagodariše joj jednodušnom molitvom...
Mesto oko ove svete ikone je dostojanstveno, ograđeno i ukrašeno.Sa njene desne strane podignut je sveti hram u kojem služi najrevnosniji jeromonah među bratijom.Zovu ga Prozmonar. Svake večeri i svakog jutra Prozmonar peva molbeni kanon pred ovom svetom ikonom. Svakog utorka i četvrtka u velikom sabornom hramu svi oci staju pred Svetu ikonu Brzopomoćnice a najbolji pojci sa umiljenjem pevaju zajednički molebni kanon.
Sveštenoslužitelj pominje sve blagočestive Hrišćane i moli za mir u čitavoj vaseljeni.
Presveta Bogorodica Brzopomoćnica:
- slepima daruje vid,
- leči hrome i nepokretne,
- pomaže nerotkinjama,
- spasla je mnoge utopljenike,
- i čini druga bezbrojna čuda koja su posvedočena.

Predrag Jevtic Administrativno predstavništvo manastira Hilandara u Kareji. U njemu boravi hilandarski jeromonah o.Isaija. U konaku se nalazi kapela posvećena Blagovestima. Inače konak se nalazi na najlepšem položaju u Kareji. Od njega se pruža širok pogled na celu Karejsku varošicu, a u daljini na obali mora se vide zidine i kula manastira Iviron.
Nažalost u ovome konaku borave samo predstavnici manastira Hilandar i on ne prima goste. Nedaleko ispod njega se nalazi Posnica Svetoga Save.
 
Gordana Vujic Mirjana, hvala puno o povesti Presvete Bogorodice.

 

Dejan Šujak  Hvala oče Gavrilo nisam znao za ovaj konak na Sv.Gori Manastira Hilandara a bio sam jedanput na Hilandaru i u Kareji u isposnici Sv.Save daće Bog da ponovo odem!


Jovana Čonjić Vi ste nam oce k'o neki virtuelni vodic kroz Svetu Goru..al onaj dobro potkovan vodic,sto zna i neke male tajne mjesta koje se "obilazi"..


Barbara Milojkovic Stevic Pomaze Bog Oce Gavrilo,Blagoslovite.Svaki dan neko novo saznanje o Svetoj Gori, zaista hvala na tome.Drago mi je sto se i brat Pedja prikljucio veoma su lepi i njegovi prikazi Svete Gore.Hvala Vam Oce, sto eto, upoznajemo ovo Sveto mesto, mesto radjana vecnog zivota.

o.Gavrilo Bog blagoslovio, sestro Jovana.
Brat Peđa iz Valjeva je veroučitelj i često odlazi na Sv. Goru. Bio je ove godine za Uskrs, a pre toga je na Svetoj Gori boravio četiri meseca, pa dobro poznaje skoro sva sveta mesta na kojima su se podvizavali strogi podvižnici. Nas dvojica se odavno poznajemo, još sa foruma sajta Sv. Naum, a kasnije smo se i lično upoznali ovde u manastiru Lepavini.

Predrag Jevtic Blagodaim Majci Božijoj što sam upoznao o.Gavrila ! Svima govorim da me je Sveta Gora ne toliko oduševila predivnim Svetinjama, čudotvornim ikonama i moštima, koliko svetim ljudima koji na njoj žive ! Smatram o.Gavrila duhovnikom svetogorskoga iskustva, pravim Svetogorcem, kome se taj duh primio još pre više od 30 godina i kojega još održava ! Ko je bio na Svetoj Gori, zna o čemu govorim :)


 
Pogled iz drugog ugla na konak manastira Hilandara u Kareji

Snjezana Milincic Latinovic Ovdje su se udružili priroda i ljudi, sve je prelijepo.



Milkica Stanarevic PRELEPO.



Snjezana Latincic prelijepo...



Dragoslav Lovre To je BOG stvorio PRELEPO!!!




o.Gavrilo
Vrt Presvete Bogorodice




Draginja Savic Zaista nista nije slucajno,pa ni to da se Sv. Gora naziva Vrtom Presvete Bogorodice..Slava Bogu za ovakva predivna mesta ispunjena duhovnoscu!



Gordana Mitrovic PRELEPO



Dragana Solomun
opcinjena sam ovim,prizorima,,,



Snezana Trajkovic Prelepo, raj na zemlji.




Jovanka Pavlovic prelijepo je..



Milena Karovic Jovanovic AKO BOG DA,NADAM SE POSJETI...



Aleksandra Gordić Prelijepo, pravi vrt Presvete Bogorodice!
 


o.Gavrilo Bog blagoslovio sestra Milena, na Sv.Goru ženama ni dozvolen ulazak samo se može obići brodom morem oko Sv.Gore na odeđenu daljinu.


Ljiljana Stamatovic Zivic Hvala na svim predivnim slikama,oce Gavrilo,Bog vas blagoslovio.



Radomir Grešni
Svako mesto može biti i raj i pakao. To ne zavisi od samog mesta nego od stanja naše duše , uma i srca. To isto se odnosi i na ovo mesto.


 


MOJ PUT U SVETU GORU - RAZGOVOR O. GAVRILA SA BRATOM NENADOM
 

- Pomaže Bog, oče, blagoslovite!

O.Gavrilo - Bog blagoslovio. Kako je bilo na Svetoj Gori, jeste li bili u Burazerskoj keliji?

- Prvo se nikako nisam mogao dogovoriti sa Dušanom da odemo tamo... On je imao svoj plan, a ja sam hteo da vidim i tu keliju. Onda sam uspeo zadnjeg dana naći samo jedan sat slobodnog vremena da odem, tako da sam ja otišao sam, bez ostatka grupe. Krenuo sam pešice iz Kareje i stigao za 20 minuta. Ušao sam u dvorište kelije, gde nije bilo nikoga... Tamo nema gostiju.

O.Gavrilo - Šta, spavali su?

- Bilo je oko jedan sat popodne, nisu spavali. Ušao sam u dvorište i prišao do stare crkve, tamo je bio jedan monah, koji me nije hteo pustiti unutra.

O.Gavrilo - U to vreme oni nemaju odmor, tada su na poslušanjima.

- Pričao je grčki, a srpski nije razumeo…

O.Gavrilo - Što nisi pitao na engleskom?
Kelija Sv. Nikolaja Čudotvorca "Bjelozerska" na Svetoj GoriKelija Sv. Nikolaja Čudotvorca "Bjelozerska" na Svetoj Gori gdje je o.Gavrilo boravio
od marta 1983. do marta 1984. godine, po blagoslovu uprave manastira Hilandara

- Čini mi se da nije znao ni engleski. Otišao sam i popeo se na neki balkon da malo fotografišem. Kada sam se vratio sa balkona, video sam jednog mlađeg monaha, pa sam mu prišao i predstavio se na srpskom. Nešto je razumeo, ali smo se ipak teže sporazumeli. Odveo me u gostoprimnicu i ponudio vodom i ratlukom.

O.Gavrilo - Izgleda da je taj stari monah još iz vremena dok sam ja bio kod njih…

- Starom monahu sam rekao da ste mi Vi duhovni otac. Spomenuo sam Vaše ime, da ste tu bili godinu dana, ali nije reagovao.

O.Gavrilo - Trebao bi sada imati oko 90 godina.

- Ne, ovaj ima oko 60-70 godina.

O.Gavrilo -  Pa, na Svetoj Gori monasi uvek izgledaju mlađi…

- Zato sam mlađem monahu, onom koji me je ugostio, takođe rekao za Vas i dao mu ikonicu Bogorodice Lepavinske. On ju je prepoznao i rekao da zna za Bogorodicu Lepavinsku. I on je čuo za Lepavinu...

O.Gavrilo - … iako imaju i 100 godina.

- Verujem, samo do njih je teže doći da ih se vidi.

O.Gavrilo - Da nije to bio starac Kirilo?

- Nisu mi se predstavili, tako da ne znam imena.

O.Gavrilo - Nije dozvolio da se fotografiše?

- Ne, pitao sam za slikanje, ali mi je zabranio. Zato sam otišao malo dalje, na balkon, da napravim par fotografija. Onda sam ušao u crkvu, u staru crkvu, pošto sada ima i nova crkva.

O.Gavrilo - Na Svetoj Gori pojedini monasi veruju da će im, ako ih neko fotografiše, to oduzeti koju godinu.

- Tamo su me pitali odakle sam, ja sam rekao iz Srbije, pa su me malo začuđeno pogledali. Izgleda da im ne dolazi mnogo Srba u posetu, bez obzira što je to hilandarski metoh.

O.Gavrilo - Ko te za to pita, kad je kod njih strogo za goste…

- Verujem to što kažete za monahe, jer gde god smo došli, svugde su nam zabranili da slikamo monahe. Oni to ne vole, kažu da im fotografisanje remeti molitveni mir.

O.Gavrilo - Fotografisanje im oduzima duhovnu snagu…

- Nisam se tamo dugo zadržavao, jer sam se žurio nazad u Kareju, da stignem na autobus. Popio sam vodu i uzeo ratluk, pa otišao polako. Više nikog nisam sreo na dvorištu. Samo sam se prekrstio i izašao.

O.Gavrilo -  Ipak, svetogorski monasi umeju da skeniraju, pa su sigurno procenili da niste baš bili produhovljeni, pogotovo ako su primetili da brat Dule ima one žute brkove od duvana. Još ako je negde u blizini zapalio koju cigaretu…

- Bilo mi je zanimljivo u Vatopedu, tamo ima jedan jedini grob unutar zidina manastira, grob od starca Josifa, koji se nalazi u porti manastira. Bila je subota, popodne, naiđem ja, a tamo jerođakon i još jedan monah vrše parastos isred groba. Nebi mi ništa bilo čudno, ali me iznenadilo kako su tada prolazili ostali monasi pored njih kao da se ne održava parastos, niko ništa ne reaguje, kao da je to svakodnevnica. Kod nas u crkvi ili po manastirima bi svi monasi došli na parastos, a tamo nikoga osim njih dvojice nije bilo. No pretpostavljam da je svako od ostalih monaha tada imao svoja poslušanja koja je obavljao. Da, oče, nismo ni malo bili duhovni, baš naprotiv. Stalno se nešto pričalo, smejalo... Utisak je skoro kao da smo bili na nekom turističkom izletu. A da vidite kako smo u Hilandaru prošli...

O.Gavrilo - Zato ste vi tako i prošli. Pretpostavio sam ja da je moralo nešto od toga biti.

- Dušan je stalno pušio, gde god smo stali, i stalno je mirisao na duvan. I tako kada smo izlazili iz hilandarske porte, idu prvo Dušan i par momaka napred, a ja par metara iza njih, i pričaju oni o tome kako će se sutradan pričestiti. Prođu oni pored nekog starog monaha, i pita on mene: “A ovi ispred tebe, jesu li postili za pričešće?” Kažem ja da smo postili u ponedeljak i utorak. A on: “Hmm, ovi napred baš i ne izgledaju tako”. Mislim ja u sebi, Dule mora da miriše na kilometar po duvanu, pa ga je ovaj starac odmah skenirao. U Vatopedu kad smo bili nije bilo slobodnih novih soba, pa su nas poslali u neke starije, kad ono baš pored sobe u kojoj je boravio ava Justin Popović. Spavali smo baš pored njegove sobe. Oni u Vatopedu ne otvaraju tu sobu za goste, imaju veliko poštovanje prema Avi! Onda smo bili kod oca Nikodima u isposnici Svetog Save u Kareji.

O.Gavrilo - Dobro da Dule nije negde u hodniku pušio, tek bi onda bilo veselje…

- Nije baš u hodniku, ali gde god je mogao vani, tu je i zapalio. Samo se dimi iz brkova…

O.Gavrilo - Da, o. Nikodim, i on je strog monah.

- Da, strog je. Mi kad smo stigli čitao je psalme, pa smo onda došli nakon par sati ponovo, tada je radio u vrtu. Otvorio nam je crkvicu da vidimo gde se Sveti Sava podvizavao. Oče, kako se zove onaj skit iza pirga kralja Milutina kod Hilandara? Sada ću nešto o tom mestu da Vam napišem. To je skit odmah na moru. Krenemo mi tamo i sretnemo o. Savu kako ide prema Hilandaru, pa nam on ostavi ključ od skita da možemo ući unutra.

O.Gavrilo -  To je kelija sa crkvicom posvećena sv. Vasiliju.

- E da, upravo ta kelija!

O.Gavrilo - Mislim da su tu četiri monaha.

- Sada je samo jedan monah. Krenemo mi dalje sa velikim ključem i dođemo pred vrata, gurnemo ključ unutra, ali neće da se otključa. Neće i neće!  Svi su pokušali, gurali ključ na sve moguće načine, ali neće. Primim ja ključ i prekrstim se, rekoh sada će da se otključa, ali nije ni onda htelo. Onda su oni i dalje pokušavali da otključaju, ali ništa. Prođe tako 15 minuta i stigne mi poruka na mobitel od Stamenka, piše u poruci: "Treba mi šifra za o. Gavrila". Kada sam video poruku, pročitam ja "o. Gavrilo", a oni viknu da su uspeli otključati. Naime, jedan monah koji je išao sa nama je znao put oko zidina, pa se popeo i otključao iznutra. Tako da smo uspeli ući... Gledamo mi kako je tamo sve lepo, I ja odem sa druge strane, nađem neku klupicu i sednem da se malo pomolim. Onda vidim da je prošlo već dosta vremena i hoću da se vratim, a ono oni mene zaključali i otišli.

O.Gavrilo - E, to je dobar znak. 

- Kakav znak? Da nisam trebao da se molim na klupici?

O.Gavrilo - To što su te zaključali.

- Kakav je to znak?

O.Gavrilo - Kako bi se u miru pomolio da te nisu zaključali?

- Ne bih mogao, jer onda bi svi dolazili i prolazili pored klupice i ne bih bio sam!
 

klupica u Skitu Svetog Vasilija,
manastir Hilandar

O.Gavrilo -A kako su im vinogradi, čitava polja, a sada još i velika vinarija, to im predstoji da urade?

- Veliki vinogradi. Ima ih mnogo, a mnogo je i radnika koji rade.
vinogradi Hilandar
Poljoprivredno vinogradsko dobro i brdo Samarija
(brdo dobilo naziv po carici iz vremena pre Hrista)- Manastir Hilandar 

O.Gavrilo -Kao nekakvo poljoprivredno dobro…

- A da vidite, oče, iskušenja... Jedan čovek je skoro propao kroz neku rupu u podu na vrhu pirga kralja Milutina, jedva je ostao živ. Drugi je slučajno obrisao sve fotografije na aparatu, treći zaboravio pasoš u Hilandaru a mi već otišli na brod. Četvrti zaboravio aparat u Vatopedu… Svako je imao neka iskušenja! Jedan se razbolio odmah prvoga dana i sve je dane bio u krevetu, nije išao na službe i liturgije sa nama. A Dušan je stalno imao iskušenja sa nama.

O.Gavrilo -To je zato što se niste pripremili za takav put.

- Poveo je i jednog dečka koji nije kršten, od njega je imao najviše iskušenja.

O.Gavrilo -Eto, može odličan dnevnik da ostane u analima.

- Pa jeste, eto ukratko.. Ja imam napisan dnevnik na papiru, pa moram  malo to da izmenim za blog.

O.Gavrilo -Ovaj naš dijalog sačuvaj ili ga obradi za tvoj blog, drugima da bude za nauk.

- Hoću, obradiću ga!

O.Gavrilo - Naslov neka bude: “Moj put u Svetu Goru”.

- Mislite na naslov za ovaj naš razgovor ili za moj dnevnik koji ću objaviti na blogu?

O.Gavrilo - Za ovaj razgovor, interesantan je.

- Hoću. Ispada da je dobro što mi zvučnik nije proradio na kompjuteru, jer onda se ne bismo dopisivali i ne bih imao ovaj razgovor u tekstu.

O.Gavrilo -Da, imali smo inspiraciju za dijalog.

- A pričali smo i o raznim znakovima, koje ja ne razumem, a Vi mi ih niste stigli razjasniti.

O.Gavrilo - Razjasniće ti se jednom ubuduće. I od iskušenja ima koristi.

- U redu, kako Vi kažete, uvek se ispostavi da je onako kako Vi kažete!

O.Gavrilo - Da bi se čovek trudio da bude bolji…

- Da budemo bolji i da ne ljutimo Gospoda koji nas voli. Ja sam Ga dosta ljutio i ne bih više hteo!

O.Gavrilo -Dogodilo se jednom pre stotinu godina, kako sam pročitao u jednoj knjižici, da su u manastir Dionisijat došla dva mladića da ostanu kao iskušenici. Prijavili su se igumanu i bili primljeni, i dobili su keliju da najpre, kao gosti, budu zajedno. Pošto su bili mladi, oni su se celu noć smejali i bili nemirni. Sutradan su ih isterali van, da prenoće u nekoj sporednoj zgradi pored manastira i da onda napuste Sv. Goru. No neki od bratije su se smilovali na njih, pa su zamolili igumana da im oprosti i da ih primi natrag u manastir. Iguman ih je primio, postali su iskušenici i kasnije se zamonašili. Živeli su u manastiru u poslušanjima i podvizima, a jedan od njih je dostigao veći stepen duhovnosti i u svoje vreme bio izabran od bratije za igumana Dionisijatskog manastira. A na početku je bilo iskušenje od nepomajanika. Nikada se ne zna radi čega dolaze iskušenja, a ako se prebrode i u smirenju primaju, kakav će to plod doneti.

- Zanimljivo. Šta mislite, da i ovaj nastavak stavim u blog?

O.Gavrilo - Napisao sam na brzinu, po sećanju, ali ćeš ti to korigovati.

- U redu, može! Samo sumnjam da ste to pročitali u knjižici.

O.Gavrilo - Zbog čega sumnjaš?

- Dobro, sada više ne sumnjam!

O.Gavrilo - Tu priču sam pročitao na Radio Blagovesti. Potrudiću se da pronađem knjigu u kojoj sam je pročitao, negde je u mojoj keliji.

-Dobro, oče, kako god, uglavnom ja više ne sumnjam, tamo su se dešavala mnoga čuda i ko sam ja da tvrdim šta je moguće da se desi a šta ne. Na Svetoj Gori se svaka čuda dešavaju.

O.Gavrilo - Dobro, Bog blagoslovio i laku noć.

- Hvala Vam i praštajte! Laku noć i Vama!

O.Gavrilo -Amin.
 


 (razgovor vođen putem Skajpa, 19. maja 2011.)


*   *   *

PUTOVANJE PREMA BOGORODIČINOM VRTU


Pogled prema umotanom vrhu poluotoka

Kroz kratke crte svoje nedavno putovanje opisao bih kao: kratko, daleko, nezaboravno, nepredvidivo, ponovljivo i istraživačko. Kratko je bilo, jer sam samo 4 dana bio gost na predvorju Onih koji u svojim rukama drže ceo svet i vasionu. Ovde u Njihovom zagrljaju svaki naš boravak je kratak, a mi veliki ljudi ubrzo postajemo mali crvi, čija gordost izgara u plamenu videvši istinitu drugu stranu našeg postojanja. Putovanje je bilo Daleko, jer smo skoro pola vremena proveli na putu do našeg odredišta, Caričinog Predvorja. Putovanje je bilo Nezaboravno, jer evo i sada, nekoliko dana nakon povratka i dalje mnogo podsetnika s putovanja mi prolaze kroz misli. Zalete se misli i danju i noću. Ovo je bilo i Ponovljivo putovanje, jer često zaželimo ponovo videti ovakva odredišta. Kažu, ko jednom popije vode sa izvora Svetog Save, taj dolazi ponovo u njegovu posetu. Ovo je bilo i Istraživačko putovanje, naime, svaki pedalj Predvorja je komadić Neba na Zemlji kojeg mogu da istražujem, bez straha da ću se udostojiti otkriti nešto i da bi se moglo dogoditi da bi tu bio kraj mome istraživanju. Bilo je ovo i doista putovanje iz snova, puno toga sam uspeo da ponesem sa sobom da me podseća na dane provedene ovde.

Vremena za bilo premalo da bi se ostvario kompletni plan putovanja. Slažem se sa onima koji kažu da se vreme ne može zaustaviti, jer ono teče neprekidno od kada je sveta i veka, ali na mom putovanju, vreme se dokazalo kao neki čudni pojam, jer ga neki ovde mere po grčkom, neki po vizantskom merenju, a neki po nekom merenju, koje ja stvarno nisam razumeo. Merenje vremena je definitivno problem na ovom mestu, a časovnici koji se ovde nalaze samo zbunjuju naseljenike. Vreme je definitivno strano telo na ovom poluostrvu. Njeni stanovnici i onako ne znaju koliko su stari ili mladi, oni samo znaju za mesto gde žive, ali im vreme nije toliko važno, pa ga rado zaobilaze. Čak verujem da se neki stanovnici i podmlade ako duže vreme borave na ovom poluostrvu.

Ne znam kako da vas detaljno upoznam sa odredištem moga putovanja i zato svima svojima preporučujem da ga posete. Osobni doživljaj je najmoćniji i najduže ostaje da struji našim venama. U nastavku ću pokušati da opišem onaj deo boravka za koje postoje reči.

Polazak iz Beograda prema Solunu je prvi deo putovanja, posle kraćih pauza došli smo ujutro u Solun. Mala 14-očlana grupa inženjera, ekonomista, informatičara, doktora i profesora, kreirala je zajedničku naučnu ekspediciju, čije su fakultetske diplome padale kao voćke posle kiše, ali kojima je naglo porasla vrednost  životnog iskustva. Tako da je mene recimo moj komšija u autobusu na početku putovanja podučavao kako da pomerim sedalo autobusa kako bi mi bilo udobije putovanje, a kada smo se vraćali nesebično je sa mnom delio svoja životna iskustva.

U Solunu na jutarnjoj Svetoj Liturgiji otkrili smo prvi put vrednost naše male Hrišćanske zajednice. A kao nagradu su nas gostoprimci okrepili jutarnjom kafom i ponuđenim poslasticama koje su izneli pred nas. Ovde sam upoznao zemljaka iz Slavonije, koji studira postdiplomske studije teologije u Solunu, pomogao mi je da se osećam kao da sam na putu kući, a ne u daleko inostranstvo. Vožnju smo nastavili prema Halkidikiju i hotelu u Jerisosu. Na putu u Jerisos stali smo nekoliko puta, jer ovo je ipak mnogima kao i meni nepoznata zemlja, pa bi bilo neodoljivo ne stati i ne upoznati se sa novom zemljom i ljudima.

Naša odredišna lokacija ima nekoliko ulaznih kapija, prva od njih je metoh Kakovo koji mnoge priziva k sebi. Ne razmišljajući ni o kakvim obavezama, ovde smo stajali i gledali, bez mnogo priče, samo stajali i gledali, diveći se prvoj kapiji Caričinog predvorja, razmišljajući šta sve tamo ima da se vidi, ako je već ovde čudnovato. Došavši do hotela, smestili smo se po sobama. U mojoj sobi bio je jedan doktor i profa s kojima sam i kasnije mnogo vremena proveo u delenju razmišljanja viđenoga i proživljenoga. Jedni drugima smo bili kao braća celim putovanjem. Posle noći koja nam je poslužila kao potreban odmor, doručak je bio u 8:00h, nakon čega smo krenuli prema sledećoj kapiji, mestu Uranopolis gde se podižu vize i brodska karta prema nepoznatome.
 
Kakovo - Metoh manastira Hilendara, nalazi se izvan Svete Gore. Crkvica sa fotografije posvećena je Živonosnom Istočniku, praznije se na Svetli Petak po Vaskrsu 

Kada su naše vize i naše karte bile u našim rukama, ukrcali smo se na brod i uz galebove odagnuli smo se od kopna prema moru, meni u nekom nepoznatom pravcu. Galebovi koje sam hranio iz ruke naslućivali su mi da moj brod ide u smeru nekog pitomog mesta, a oblacima prekriven vrh poluostrva u čijem smeru plovi brod i ja zajedno sa njim naslućivao mi je da idem u nekom tajanstvenom smeru, odakle dolaze vetrovi i kome pristup baš nije lak. Putovanje do Caričinog predvorja se ovde završilo. Iskrcavanjem u mestu Jovanjica na obali započinje moj četvorodnevni boravak na poluostrvu koji predstavlja komadić Neba na Zemlji. Njen dvorac se nalazi na Nebu, a nas je udostojila da možemo pristupiti predvorju koje je za nas spustila na Zemlju. Neretko nas poziva ovde u svoje predvorje k Sebi u naručje, gde je pozlatila vazduh, i gde je od sunca napravila zvezdu koja ovde ima moć da greje inaše duše.
 

Interesantna je i prica kako je nasa crkva dosla do ovog imanja koje ima preko 1700 ha. Naime, jedan turski aga nije mogao da ima decu i cuo je za cudotvornu lozu koja raste na grobu Svetog Simeona na Hilandaru, za koju vlada verovanje da pomaze bracnim parovima da dobiju decu. Posle godinu dana je turski aga dobio sina i u znak zahvalnosti darivao to imanje, koje je nekada bilo preko 2000 ha, Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Na imanju postoji ribnjak, pilana (posto je 1600 ha pod sumom),maslinjaci, mala crkvica.Izvor:google.com

 Eto stigli smo i do poslednje kapije, koja se nalazi na samom ulasku u Svetu Goru. O tome koga sam sve ovde video i kako to da sam se vratio nazad pročitaćete u nastavku koji sledi uskoro...

Nenad Badovinac,
Maj, 2011.
http://www.zapisi-reportaze.com/2011/05/putovanje-prema-bogorodicinom-vrtu.html


BLAGOSLOVENA SVETA GORA: GRAD ANGELA

O Svetoj Gori se moze procitati mnogo knjiga. Ali kada stupis na tu Svetu Zemlju, odjednom shvatis da je tamo sve drugacije. Isto – i nije isto. Ranije sam slusao samo opis nebeskog vidjenja na nasem svakodnevnom, zemaljskom jeziku. I konacno sam to video – SVOJIM OCIMA. I “prevodioci" vise nisu bili potrebni…


sveta gora atosNisam se spremao da putujem na Svetu Goru (zar je moguce “spremati se" u Bogorodicin Vrt?!), ali kada je dosao poziv – smatrao sam ga kao od same Preciste Djeve. Pa zar i grcki cinovnici ne daju propusnicu za ulazak na tu neprikosnovenu teritoriju samo na osnovu Imena Carice Nebesne. Njen Lik se nalazi na dokumentu-prpousnici. I bez Njenog Blagoslova nicija noga ne moze da stupi na tu Svetu Zemlju… U decembru 2001 godine u vreme zvanicne posete Grckoj predsednik Rusije Vladimir Putin se spremao da poseti Svetu Goru. On je trebalo ujutru da leti helikopterom iz Soluna za Svetu Goru. Ali…neocekivano se podigla bura, i taj juzni kraj je bio potpuno zavejan snegom. Piloti su zbog takvih vremenskih uslova odbili da slete na poluostrvo. Monasi se i dan-danas sa cudjenjem secaju te palnirane posete koja se nije ostvarila. Jedan Grk mi je jos u Solunu rekao: “Putin je verujuci covek, on je sve shvatio, on ce se popraviti. Mislim da ce on doci kod nas".

Sto se vise priblizava putovanje to si vise uznemiren: hoce li Majka Bozija blagosloviti TVOJ put na Aton? “Pripremi se za put morem", - bilo mi je receno u snu. Postalo mi je jasno – putovacu! I evo putujem morem. Iz luke Uranopolisa (najblize “zemaljske" tacke Svetoj Gori) nasa skela je usla u svetogorsku luku Dafni. Sa boka se vec vide predivni svetogorski prizori: planine, planine i konacno – Gora! Njen oblik – velicanstveni i prekrasni ne ostavlja sumnju: to je Sveta Gora.

Prvo sto sam uradio na samom pristanistu su pokloni: zavet Carice Nebeske. Zatim se vec okrecem na stranu. Nekoliko monaha (jedan od njih je – crnac!) sede na pristanistu. Neko stoji pored automobila. Neko docekuje skelu a neko pije kafu. Uobicajeno i jednostavno. Zar sam ja – ovde?! Docekuju nas – mene i Sergeja Teodorova predsednika Korporacije “Teodorov", koja izdaje udzbenike za srednje skole. Od tog trenutka sam sve predao na volju Carice Nebesne. Sada ce biti – sto ce biti! Mi smo – na Tvojoj zemlji!

…Monah – to vec nije obican zemaljski covek, to je Angelski cin. Sasvim druga dimenzija. I kada se ti “zemaljski angeli i nebeski ljudi" odjednom sjedine u manastiru, ili cak u manastirima, kako se to desilo na Svetoj Gori, onda se dobija nesto sasvim zadivljujuce: ceo grad Angela. Ili cak zemlja. Evo angeli sede na pristanistu. Ili idu da love ribu, ili popravljaju automobil. Evo nekoliko njih vrse razna poslusanja. Ali najvaznije od svega je kada angeli slavoslove Boga i mole se u Crkvi. Tome je sve potcinjeno. Radi toga i postoji Sveta Gora – Udeo Majke Bozije. I kada prozivis nekoliko dana pored njih, koji su na sebe zajedno sa strogim zavetima primili ravnoangelski monaski cin – spontano shvatis da kao da si zavirio u Gornji svet i pogledao do odredjenog vremena za nas zatvorene tajne Carstva Nebeskog. Angeli uopste ne vole kada ih gledaju obicni zemaljski ljudi. I zato se skrivaju u pustinji, planini – dalje od radoznalih ociju. Ali ovde je cela zemlja postala manastir, i oni ne skrivaju svoje nezemaljsku velelepnost.

manastir Simona PetraAli ipak Sveta Gora je na – zemlji. I tom zemljom neko vlada. No bez obzira kome formalno pripada poluostrvo Sveta Gora – inovernoj Turskoj, pravoslavnoj Grckoj, mnogoboscima-fasistima iz Treceg Rajha, ili kao danas apokalipticnoj Evroposkoj Uniji – Sveta Gora je uvek “nekako" pripadala njima. A u stvari uvek je pripadala i dalje pripada samo samoj Bogomajci. Cak su i Turci to priznavali, trudeci se da ne diraju tu svoju cudnu teritoriju. Samo su je ponekad “obelezavali" nekim krvavim varvarstvom, uvencavsi ovu zemlju novim mucenickim vencima. Cak je i Adolf Hitler odlucio da ne dolazi u kontakt sa Pravoslavnim monasima – prosto je zatvorio oci na Svetu Goru i … uverio se u sve molitve Svetogoraca. Grcka je Svetoj Gori dala autonomiju, priznavsi zakonsku vlast protata – predstavnistva dvadeset manastira. I samo je bila zaintrigirana time da na toj zemlji bude sto je moguce manje negrckih drzavljana, Pravoslavnih slovena. Ali Bogorodici je bilo ugodno da na Njenom Udelu slave Boga, i to bukvalno na nebesima, predstavnici svih (ili vecine) Pravoslavnih naroda. Tako da i dan-danas pored grckih postoje i ruski, srpski, bugarski manastiri. Nije retkost ni gruzijska ni rumunska rec, ukrajinska …


U Grckoj je za vreme vladavine Crnih Pukovnika doneta odluka da se Sveta Gora pretvori u banjsku oblast, veliki hotel sa “egzotikom" za primorske turiste. Monasi su u ocajanju resili da mole zastupnistvo … tada jos mocnog SSSR-a! Predali su svoje pismo u Moskovsku Patrijarsiju, a odatle preko Opunomocenog aprata za religijske poslove – u CK KPSS i Politbiro. Tamo su bila negodovanja zbog planova Crnih Pukovnika i diplomatskim kanalima uz burne proteste Jugoslavije, Bugarske i Rumunije Crni Pukovnici su prinudjeni da promene svoj stav prema Svetoj Gori. Ova situacija je znacajna jos i zbog toga sto je u “najstabilnija" vremena Rusija, cak i pod vlascu KPSS, na nekom drugom visem nivou (nego politickom) ostala “zadrzana" – kao Dom Bogorodice. I zato se nasa zemlja zauzela za Svetu Goru. Ali evo sada u novije vreme formalni “domacin" poluostrva je postala Evropska Unija. Podvuceno-ateisticki, da ne kazemo bogoboracki, ona u svoju Konstituciju cak nije ukljucila ni kratku napomenu o Hriscanstvu. I odjednom se takvo duhovno biserno zrno nalazi u njenoj vlasti. Ali mislim da ce Carica Nebesna zastiti tu zemlju i od novih vladara. Iako ce to danas biti teze nego pod osmanlijskim ropstvom, ili za vreme Crnih Pukovnika. Jer su novi varvari mnogo opasniji od prethodnih. I od njih se nista ne moze otkupiti kao od sultana.

…Poslusnik Filip, rodom iz Brjanska nas vozi u keliju Svetog Modesta. Tamo nam predstoji da provedemo prvu noc na Svetoj Gori.

Manastir Simona Petra izrasta iz visoke stene, bukvalno kao divni deo nekog davno zaboravljenog sna, vidjenog jos u detinjstvu… Bog je zeleo da se bas tu susretnem sa prvim Svetogorskim svetinjama. Nedaleko od manastira je – pustinja Svetog Simona. Odatle je on u vidjenju ugledao na Bozicnu noc divnu svetlost Vitlejemske zvezde na toj nekada divljoj i nenaseljenoj steni. I cuo je zapovest Majke Bozije – da bas na tom mestu gradi manastir…

Tako ogroman poduhvat se ne moze ostvariti bez zapovesti Odozgo. To nije u vlasti ljudskog razuma – i samo natrpirodnom “intervencijom" se moze dobiti snaga. Sta su u poredjenju sa tim cudom drevni Semramidini vrtovi i ostalih sest svetskih cuda? Pa cak i Egipatske piramide tesko da su vise zadivljujuce od ovog manastira-stene… Predanje kaze da su se radnici uplasili ogromnog poduhvata prepodobnog Simona i da su odbijali da pocnu radove, bojeci se da ne padnu sa vrtoglave visine. Jedan radnik je za vreme rucka nosio na posluzavniku solju sa vinom, spotakao se i pao sa stene. Svi sem Prepodobnog Simona su bili ubedjeni da je poginuo. Ali radnik koji je sa litice pao u provaliju je ostao ziv, i cak se ni solja nije razbila o kamen niti se vino prolilo. “Tako cak i vasa dlaka ne pada sa glave", - uverio ih je sveti. Tek tada su radnici poceli da rade…

Sam naziv manastira sadrzi u sebi secanje na te dogadjaje s kraja XIII veka: ime njegovog osnivaca – prepodobnog Simona – i rec “Petar"(kamen): jer manastir ne samo da je bio izgradjen na steni, vec i na kamenu vere…

Odozgo, sa terase, koja visi nad samom provalijom, posmatramo kako monasi tovare (pre bukvalno i dvesta i trista godina) mazge za podizanje tereta po gornjoj stazi. U manastiru su nam rekli da se tu nalazi i jedan ruski jeromonah, otac Vasilije. Ali nismo imali srece da ga sretnemo, i da razgovaramo na nama poznatom jeziku. “Marija Magdalina!" – govorim uverljivo i celivam pritom svoj dlan. Odmah su nas shvatili: zelimo da celivamo manastirske svetinje. Ali na pocetku je sluzba u Crkvi na grckom jeziku sa njenim beskonacnim “Kiri-e-lej-son", drevnim mnogoglasjem, prelepim istocnim raspevom. A kada iznose svetinje pojavljuje se otac Vasilije kao u bajci.

I prevode nam to sto govori nastojatelj. Ovo je ruka Marije Magdaline, - ona ista koja je dotakla Vaskrslog Gospoda (Jn. 20; 16, 17), koja je drzala odjednom pocrvenelo jaje na prijemu kod Tiberija Kesara…Ovo je cestica mostiju svete pravedne Ane (moje srce treperi od radosti: o tome ne mogu ni da mastam – jer je moja cerka nazvana po toj svetiteljki!), cestice mostiju Svetog Nektarija, svete Varvare i Ekaterine…

Jeromonah Vasilije
Otac Vasilije je primio svestenicki cin u Kijevo-Pecerskoj Lavri. On je na Svetoj Gori od 1994 godine. Ne znam sta ga je dovelo u grcki manastir. Verovatno “duhovna litica", koja se uzdize na tom svetom mestu, gde manastir bukvalno dodiruje oblake. To je prvi ruski monah, koga smo sreli na Svetoj Gori. I zato nasim pitanjima nema kraja. Ko su sadasnji Starci na Svetoj Gori? (“Pravi Starci se ne busaju u grudi", -smireno odgovara otac Vasilije. – Ali, nedaleko odavde u skitu svete Ane se podvizava grcki duhovnik Papajanis. Njega mnogi smatraju starcem. Ja sam ga video – tako neobican Starac…"). Da li ga je sreo neko od dvanaestorice tajanstvenih svetogorskih pustinjaka? (Ne, nisu ga sreli, pa zar sam ja dostojan? Ali oni nesumnjivo postoje – jednom je s njima razgovarao i o njima pricao svetogorski Starac Pajsije"). Cak smo pitali i za INN (“Kod nas na Svetoj Gori se ne postavlja to pitanje – ali taj problem treba sto pre resavati u Rusiji i Ukrajini"). Oci monaha su ciste, kao decja suza, a lice – svetlo, cak sija. To je bio nas prvi sagovornik Svetogorac. Njemu je Gospod udelio mesto u gradu Angela pored samog vrha…





Kelija Svetog Modesta


Danas za ceo ruski deo Svete Gore postoji svojevrsna prica. Nekada je na tom mestu, cetiri kilometara od manastira Simona Petra bila kelija monaha-pustinjaka. Monah je umro i kelija je izgorela. Cinilo se da vise nikada na tom mestu nece biti ni jedne zive duse. Ali ruski jeromonah otac Avramije (Orlov) je nedavno odlucio da se nastani na tom mestu. Ta kelija formalno (trenutno je to vec potpun skit) pripada grckom manastiru Simona Petra. Ali ovde zive i mole se uglavnom ruski monasi. Sam otac Avramije je rodom iz Ceboksara. Na Svetoj Gori je odavno, od 1987 godine. Istina i on nije mogao da ostane kao poslednji monah u ruskom Pantelejmonovom manastiru. Ali – istinski dar, i naravno Volja Bozija su ga podstakli na taj novi poduhvat. Danas je ta kelija poznata daleko van prostora Svete Gore zbog toga sto se ovde prihvataju vicepremijeri-poklonici iz Rusije. Samo poslednjih godina ovde je boravio generalni drzavni tuzilac Jurij Cajka, vice-premijer vlade Aleksandar Zukov, slikar Silov, pevac Aleksandar Malinin i mnogi drugi. “Humorista Petrosjan sve hoce da dodje kod nas samo da zene ne puste" , - govori mi jedan od poslusnika da li ozbiljno da li u sali. Da nije te kelije svi ti poznati poklonici bi se voljno ili nevoljno nasli u Pantelejmonovom manastiru. Trenutno imaju izbor i mnogi se odlucuju za tu keliju. Zasto? Zato sto je manastir – veliko domacistvo sa svojim strogim pravilima, centralizacijom, s nekom zastitnickom ravnodusnoscu ka novim pridoslicama. I to sa minimumom zivotnih udobnosti i jednolicnom hranom u posne dane, a i ponedeljkom (tako je strog Svetogorski ustav). Ali to nije ono najvaznije. Kelija moze da pruzi (za ne malu sumu novca) takvu neobicnu uslugu na Svetoj Gori kao i automobil. Hodajuci sa vrecom za spavanje i ruksakom po planinskim svetogorskim stazama, generalni drzavni tuzilac tesko da ce da stane. A u manastiru mu sigurno nece dati automobil. A vice-premijeri obicno nemaju ni vremena, pa za dva-tri dana mogu jedva da obidju glavne svetogorske svetinje?!

Ali umesto da zahvaljuju ocu Avramiju sto spasava manastir od mucnih visokih gostiju – njega tamo ne vole. Smatraju da on – uzima tudje. I ljudi umesto da sa svom manastirskom bratijom okuse miris PRAVOG manastirskog zivota, se zabavljaju putovanjima po svetim mestima u komfornom dzipu… Ne znam kakva ce biti odluka Vaseljenskog Patrijarha – a to pitanje ce se uskoro razmatrati na najvisem nivou, jer kako Carigrad saopstava vec je pala zalba na tu “pobunjenicku" keliju, - ali mislim da kelija Svetog Modesta nije nastala bez Volje Bozije. Sam Sveti Modest, Patrijarh Jerusalimski, je u prvim vekovima Hriscanstva ucinio mnogo da bi muslimani vratili otetu svetinju – Krst Gospodnji. I to je bilo dobro, jer je u bogatom svetogorskom toponimiku ponovo zasijalo i to sveto ime. I na karti ruske Svete Gore se pojavila jos jedna “tacka". I poklonici su razliciti. I zasto ih onda razlicito i ne docekivati? Da, to je za Svetu Goru cudno. Ali su i cigarette, i kobasica (za goste) u prodavnicama u Kareji jos pre tri godine bili za ta mesta smelost, nesto nemoguce, ali to vise nije danas… A i od tih ljudi ko moze da plati dzip (300 eura na dan – basnoslovna suma!), …

- Nama su poklonici samo opterecenje, odvlace nas od monaskog zivota, - zali se u razgovoru sa mnom otac Avramije.

– Ali bez toga se nasa kelija ne bi obnovila… A i tim ljudima neko treba da ukaze duhovnu pomoc. I cesta putovanja u Rusiju takodje ne mozemo da zaobidjemo. A novac uglavnom dolazi odatle.

Pitam ga: kako se na Svetoj Gori ponasaju poznati ljudi? Da li sa strahopostovanjem?- Da, sa velikim strahopostovanjem, odgovara on. Sveta Gora sve umiruje.

Tih prvih sati na Svetoj Gori u keliji Svetog Modesta sam se upoznao sa monahom Simeonom sa Karulje – najviseg vrha Svete Gore, gde vlada potpuna samoca i potpuno odsustvo bilo kakvih zivotnih udobnosti. Samo ti – i Nebo.

- Kako se tamo podvizavate? – bio sam radoznao.

- Ne podvizavam se, ja prosto zivim – kaze monah. Potpuno svetogorski odgovor, jer ovde ne vole duhovnu egzotiku, uzbudjenja, “cudesa", …

- Samo mi ziloti dosadjuju, uglavnom ruski. Stalno nesto spore – dodao je on.

“Ziloti" su bratija pobunjenickog manastira Esfigmen na Svetoj Gori, koji se odvojio od Vaseljenskog Patrijarha zbog njegovog prelaska na novi kalendar. – Ali sada kao da smo sve raspravili, samo cutimo i svako ima svoju istinu.

Sutradan je otac Simeon otisao na Karulju, a mi smo napustili ovu neobicnu keliju.

25.06.2004
NA FOTOGRAFIJAMA :
(1) Sveta Gora Aton;
(2) Manastir Simona Petra;
(3) Jeromonah Vasilije

http://www.manastir-lepavina.org/arhiva/novosti/index.php/weblog/print/blagoslovena_sveta_gora_grad_angela/
 
*  *  *

PUSTINJAK

Kada automobilom putujes Svetom Gorom, odjednom s cudjenjem primecujes da putujes ... ruskom zemljom! Ako nekoga i sretnet usput, to su obavezno Rusi. Grci obicno sede u manastirima. Rusi vole da putuju. To je vec nesto nacionalno, stihijski. S tim se nista ne moze uraditi. Odjednom smo naleteli na rumunskog siromaha (lutajuceg monaha), koji nas je na cistom ruskom zamolio da ga prebacimo do najblizeg manastira. Dzip se zaustavio pored mrsavog monaha, «koji je okretao brojanice» na putu za Vatoped.

«Da vas povezemo?» - upitali smo. «Ne, ja cu bolje sa molitvicom... «, - milo i potpuno po-svetogorski je odgovorio. I posao je radosno dalje u sveti manastir. Srescemo ga u povratku – vec je stigao u manastir.

A na putu u manastir Stavronikita smo sreli pravog otselnika – oca Dorimedonta. Mlad, s tankom borom na licu – kao znakom «iskusnog coveka», - on je jeromonah vec tri i po godine i zivi u pustinji nedaleko od tog manastira. Povezli smo ga i razgovarali. U povratku smo resili da svratimo kod njega.

Otac Dorimedont zivi u potpunom usamljenistvu. Okolo su samo divlje svinje i zmije. I kornjace. On ih drzi u keliji kao domace zivotinje. «Nedavno su kornjace pojele nocu svu letinu», - zali se on. Ali se ne boji da zivi sam. «Da li ste se bojali?» - postavljam «sugestivno» pitanje. –«Eee... Ispricacu vam sve tajne pustinjskog zivota, a ti neces zatraziti da zivis u susednoj keliji», - i tako me je pogledao veselo sa lukavoscu. Na putu do kelije otac Dorimedont je pricao da sluzi dva ili tri puta nedeljno u svojoj domacoj Crkvi posvecenoj Kazanjskoj ikoni Majke Bozije. «Ja sam nemam blagoslov da sluzim Liturgiju, - objasanjava on. – To je bilo dozvoljeno samo Svetom Teofanu Zatvorniku da sam sluzi Bozansku Liturgiju, a sta cu ja ... Bozijom miloscu uvek neko dolazi. U okolini ima mnogo otselnika. Oni se trude da se cesto pricescuju – dva puta nedeljno. Zajedno se mole».

Evo i kelije oca Dorimedonta. Ulazimo u prijatnu kucicu, koja je izgradjena jos u pretproslom veku. Ranije je u njoj ziveo pustinjak – bivsi carski general. Bila je tu i svetinja, cudotvorna Kazanjska ikona Majke Bozije – poklon generalu od Cara-Mucenika Nikolaja II... Ali ikona je izgubljena. Gostorpimljivi domacin iznosi tradicionalne svetogorske casice «anisovke» i lokum. Takav je obicaj da se time docekuju putnici i posluze radi ukrepljenja. Pitamo ga kako on zaradjuje za hleb nasusni, jer se manastir Stavronikita, kome kelija formalno «pripada» uopste ne brine o putnicima. A zar se moze sam prehraniti iz povrtnjaka? Pokazalo se da je otac Dorimedont – ikonopisac. On u tisini i molitvenoj usamljenosti slika svete likove. Gostoprimljivi domacin ponovo negde odlazi i donosi dva kompleta (za mene i Sergeja Teodorova) tritomnika pouka Starca Pajsija Atonskog u izdanju manastira Jovana Bogoslova ispod Soluna. Ja sam dva toma vec nasao u Moskvi. Treci samo sto je ugledao svetlost dana. Pokazalo se da je otac Dorimedont preveo te knjige na ruski jezik! Eto zasto smo se nasli u toj keliji! Sveti Starac Pajsije nas je doveo ovde!..

- Uskoro ce i moj prevod druge grcke knjige ugledati svetlost dana – odgovor Meteorskih monaha Mitropolitu Meletiju, «koji stiti» INN, - kaze otselnik. – Tamo je sve jasno objasnjeno. To je «skola» Starca Pajsija Svetogorskog, koji je prvi istupio protiv «ziga zveri» u dokumentima. Njegov autoritet u Grckoj je veoma visok. Sada se vec sprema njegovo proslavljenje.

- A da li vam je Starac Pajsije davao neke vesti ODATLE, kada ste pripremali prevod njegove knjige?

Odgovor je bio pravi svetogorski:

- Ne ... Zar sam ja dostojan?

Sergej Teodorov se divio otselnikovoj skromnosti. Nije imao cak ni struju. A mogao bi da se postavi generator i odmah bi bilo znatno lakse ...

- U pocetku sam postavio generator, ali je on poceo da se kvari. Tada sam morao da pocnem da mislim o solarnim baterijama. Onda sam odjednom pozeleo da ovde postavim racunar, uvedem telefon ... Ne – bolje je preseci tu zamisao u samom zacetku! – odlucno kaze jeromonah Dorimedont. Ima se utisak da ovde u najblizoj buducnosti nece biti struje. Ja sam vec u Samari saznao vise o predjasnjem zivotu pustinjaka oca Dorimedonta od nase zajednicke poznanice Irine Podorovske koja rukovodi regentskim odeljenjem Samarske Duhovne Seminarije. On sam razumljivo nije poceo da prica o sebi.

- Otac Dorimedont (u svetu – Denis Suhinin) mi je poznat jos od detinjstva. Mama i ja smo u Potsdamu, u Nemackoj bili susedi sa majkom buduceg svestenika. Nasi roditelji su bili vojni novinari, - prica Irina Podorovska. – Njegova majka, Natalija Jevgenjevna, je zatim pisala za casopis «Radnica», a trenutno radi za casopis «Ruski dom». Njihova porodica je pre nase prisla veri. Moja majka je bila nekrstena i kada je otisla u penziju. I jednom je Natalija Jevgenjevna dosla kod nje u Buzulukski region i povela je u grad da se krsti...A meni je poslala ikonicu mucenice Irine. Od tada je u nasem zivotu sve poslo drugim tokom. Buduci jeromonah se u pocetku godinu dana podvizavao u moskovkom Sveto-Danilovskom manastiru. Zatim je odmah upisao drugu godinu Moskovske Duhovne Seminarije. Po njenom zavrsetku je upisao Akademiju. Ali je posle trece godine otisao na Svetu Goru. Grcki manastiri ne primaju rado ruske monahe, ali se ovoga puta desilo cudo: Njega su primili! On je imao veliku zelju da usavrsi starogrcki i savremeni grcki jezik. I to mu je uskoro i uspelo. Zatim mu je starac blagoslovio da zivi kao otselnik i da prevodi na ruski jezik knjige poznatog savremenog podviznika Pajsija Svetogorskog. On se time i bavi poslednjih godina. Salje svoje prevode u Moskvu, a mama ih koriguje i izdaje uz pomoc dobrotvora. Otac Dorimedont insistira na tome da se njegove knjige prodaju sto jeftinije i da budu dostupne «obicnim» vernicima u Rusiji. Na debelim kvalitetnim knjigama je napisano:»preporucuje se maloprodajna cena od sezdeset rubalja» - treci tom. Medjutim taj plan ne moze uvek da se ostvari zbgo zakona trzista...

...Kasnije sam u ruskom Pantelejmonovom manastiru cuo mnogo toga negativnog o pustinjacima. «Obicni» monasi ih krive za to, sto su se osamili bez potrebne pripreme, a takodje odlaze i od poslusanja. Zive po svojoj volji. Istina u nekim slucajevima je to zaista tako. Ali otselnik otac Dorimedont nije sam svojom voljom izabrao ovaj surovi podvig. Mislim da je to bila volja starca Pajsija i – Bozija Volja.

Kareja

Kada dodjes u taj Grad Angela, prestonicu «monaske republike» i sam pocinjes da shvatas GDE si dosao ... Tu ima mnogo toga samo na oko obicnog. Monasi su takodje ljudi (iako angelskog cina). I tu je sve «slicno kao kod ljudi». Ali ... zatim shvatas da je to samo na prvi pogled. Ulazis u prodavnicu i umesto sitnice ti daju ... krstic od plasticne kese! (S tim krsticem se desilo malo cudo: kada sam u manastiru Ksiropotam celivao najveci sacuvani deo Casnog Drveta Krsta Gospodnjeg s rupicom od eksera setio sam se tog krstica od plasticne kese – i razmisljao kako da ga prislonim na svetinju. Taj obicni krstic od plasticne kese je za mene dobio posebnu vrednost. Postoji i nesto slicno kafi za one koji dolaze u posetu. Ali tamo su svuda po zidovima ikone, a porcije hrane su tako velike, da jedna zamenjuje dva pa cak i tri obroka...Odista i na Nebu kod pravih Angela postoji nesto slicno Kareji, gde bestelesni duhovi, ne stideci se ljudskih ociju, prave neka svoja dela, odmaraju pred «novim naznacenjem» i sl.

Ali naci se na javi u tom monaskom carstvu je – predivno! Zgrada Protata je na prvi pogled velicanstvena, «sa kolonama». Ali se ima utisak da je ovde sve uslovno i kao da se vidi samo ono sto i treba od tih administrativnih zgrada da vide oni koji ovde dolaze. Izbliza se primecuje da je glavna zgrada Svete Gore ispucala, i da odavno treba da se popravi. Izgleda bukvalno kao neki nas regionalni klub. I srz Svete Gore, njegovo «srce» - nije ovde. Ovde se samo, kako kazu crkveni ljudi, «papiri potpisuju». Ispunjavaju naredjenja Carice Nebeske. Kareja je vazna jos po tome sto se ovde cuva i nekoliko najvecih svetinja: ikona Majke Bozije «Dostojno jest», pored koje je Arhangel Gavrilo prstom na kamenu zapisao molitvu «Dostojno jest», i ikona Majke Bozije «Mlekopitateljnica» koju je po predanju naslikao Jevandjelist Luka uz pomoc same Carice Nebeske. Druga ikona se cuva u srpskoj isposnici. To je mesto najstrozije samoce i molitve. Tamo «dezura» srpski jeromonah (nazalost nisam zapisao njegovo ime). To je veseo, dobrodusan covek (na Svetoj Gori su uostalom svi dobrodusni, i nema sumornih). Pored toga, Srbi i Rusi se ovde medjusobno pomazu – kao Sloveni i manjina u poredjenju sa grckom vecinom na Svetoj Gori. On nas je doveo do glavne svetinje i udaljio se, dajuci nam na znanje da ne zeli da nm smeta u tajnoj molitvi. Ikona je predivna! Jevnadjelist Luka je naslikao Caricu Nebesnu u svoj Njenoj nezemaljskoj lepoti i reklo bi se u «zemaljskom» trenutku – kada hrani Mladenca Hrista! To «ljudsko» nama blisko, cini ikonu posebno toplom, rodjenom. I imate zelju da se molite i molite – i to ne samo «za svet», - vec i za svoju porodicu, za sebe, za decu... Upravo pored te ikone se posebno oseca da je Carica Nebeska – Majka celog stradajuceg covecanstva... I Ona kao Majka Koja voli – prasta, pomaze, place zbog nasih grehova, pritice u pomoc...u Njenim ocima ima toliko ljubavi, sastradanja, toliko neiskazane tuge, da se prosto jezis pori pomisli da je tako rastuzujes jos i svojim gresima i slabostima.. Ta ikona je jedna sa NAJPRONICLJIVIJIM POGLEDOM, jedna od mnogih cudotvornih ikona koje su otkrivene na Svetoj Gori! Palimo svece i pisemo cedulje sa imenima. I vec se pojavljuje dobrodusni Srbin sa casicama «anisovke», lokumom i soljama hladne vode – sto predstavlja tradicionalni svetogorski obicaj za primanje putnika. To vec nije prvi put da smo se ja i Sergej Teodorov zaustavili na nasoj marsruti. Popili smo nekoliko casica u drugim manastirskim gostoprijemnicama. I velika je sablazan da se one odbiju. Zbog cega je uveden taj obred? Vecina poklonika peske obilaze manastire Svete Gore. I «anisovka» moze da osvezi putnika, koji nema snage da za jedan dan obidje vise od dva manastira. Putujemo automobilom. I previse ceste casice «anisovke» pocinju da nas smucuju. Ali srpski svestenik se osmehuje i nastavlja da insistira na svome. Takav je zakon gostoprimstva. On je zatim otisao negde i vratio se sa celom flasom u ruci. Govori nesto mesanim ruskim, grckim i srpskim jezikom. Nas vodic, otac Vitalij, to prevodi ovako: «Ne smucujte se, u mojoj flasi nema «zelene zmije», - i pokazuje flasu sa uskim grlicem, u kojoj se nalazi ... veliki drveni Krst! Ostaje zagonetka kako se on tu nasao (ocigledno ga je srpski monah uzimao pincetom iz flase – otac Vitalij iznosi svoj predlog). Iz detinjstva se secam malog omiljenog trika sa krastavcem u flasi – koji raste do tacno odredjenih razmera. Ali sto bi krst izrastao!.. Posto je u flasi krst ne mozemo da odbijemo opet casicu. Zajedno pijemo «anisovku» i odlazimo u srpsku kosturnicu.

To je prva kosturnica koju sam uspeo da vidim. Utisak je bio snazan. Evo lobanja bivsih srpskih monaha. «Tu su i ruske», - objasnjava cuvar ovog «carstva smrti».

Zacudjuje me misao o tome da i lobanje kako se cini imaju svoju nacionalnost. Otac-jeromonah donosi iz sanduka lobanju jos neproslavljenog srpskog podviznika – starca shimonaha Vasilija (+1943). Njegova cestita glava se razlikuje od drugih – po zutoj kao vosak boji. To se na Svetoj Gori smatra znakom da je podviznik stekao blagodat Svetoga Duha. Celivam Svetiteljevu lobanju. Preokrenut svet! Paradigma Hriscanstva – je ovde u srpskoj kosturnici za nas postala ocigledna. Ono cega se toliko boji ceo svet, sto toliko ne zeli da vidi – sve te atribute smrti – ovde su predmeti poklonjenja. U svakom slucaju – strahopostovanja. Kosturnica je – jedna od svetogorskih tajni. Tajna, koja ce biti otkrivena Osmog dana...

Manastir Svetog Pantelejmona


Ruski manastir je zaista najlepsi na Svetoj Gori. Sa skele se vidi ceo grad! Veliki beli grad – izatkan iz daleke maste. I evo skela se zaustavlja pored obale i masta postaje java!.. Nikada nisam mislio da cu se naci ovde. A evo odlazim u arhondarik da se dogovorim o nocevanju. Posrednici izmedju manastira i poklonika su dva dobra monaha – monah Filosof i djakon Sergej. Prvi – «smiruje», «stavlja na mesto» (iz ljubavi prema nama gresnima koji jos ni ne znamo GDE smo dosli). Drugi – tesi, poji kvasom i miluje prijatnom besedom. To je nesto slicno «dobrom i strogom isledniku» - ali na manastirski nacin. Obojica su mi dragi i obojici sam im zahvalan!..

Stupivsi na manastirsku teritoriju – sa posebnim «vizantijskim» vremenom, sa strogim svetogorskim ustavom, sa velikim brojem svemogucih «tabua» - odmah se ukljucujes u BRATIJU. Na dan, na tri, zauvek – nije vazno. I odjednom se osecas kao deo tog cudnog organizma. Osecas na sebi cudotvornu silu MEHANIZMA SPASENJA (sto pravi manastir i jeste). Zivot poklonika u manastiru se vrlo malo razlikuje od zivota monaha. Ti sebi mozes da popustas, ali ces shvatiti da si – GRESAN!.. docices u hotel da bi se odmorio - kada monasi odlaze na polunocnicu, ali odjednom shvatas da je u tvojoj keliji iskljuceno svetlo. Tako uvek biva u vreme molitve. Ali se u svakoj keliji za svaki slucaj pored elektricne lampe nalazi i petrolejka. Postoji mogucnost izbora. Manastirske sluzbe su duge – traju po sedam-osam casova dnevno. I to jos ne ukljucujuci kelijsko monasko ptravilo!.. Monasi se jako malo odmaraju (spavaju po cetir-pet sati!), a sve ostalo vreme rade. U Crkvi sam prvi put video STASIDIJU. To su «stojece stolicice», i na njih se moze nalaktiti i cak polusesti. Veoma su udobne – i ne odvlace od molitve... Ali interesantno je da sluzba na Svetoj Gori ne protekne brzo i lako samo zbog stasidija. Istina, dospevsi u tu surovu i molitvenu sredinu, i sam delimicno postajes «angel» - na nekoliko dana... Ali secanje na te dane traje jos dugo!

Bez obzira gde ides svuda upires pogled u topao mladi lik na ikoni deteta-mucenika sa isceliteljskom palicom u ruci. Sveti Pantelejmon brine o svakome ko prestupi prag njegovog manastira. A nagrada za dugi put je srecna mogucnost da se celiva cesna glava tog Svetitelja, koja i jeste glavna svetinja ruskog manastira. Nedavno su tu relikviju neprocenjive vrednosti nosili u Rusiju – ljudi su neprekidno obrazovali duge redove da bi se poklonili i celivali je. Ovde se moze pomoliti Iscelitelju i Velikomuceniku Pantelejmonu bez zurbe i sujete. Istina, zbog toga se njegova glava i cuva u ruskom manastiru, jer je taj Svetitelj jedan od najomiljenijih u Rusiji. A u drugoj crkvi se cuva cesna glava nama skoro savremenog podviznika – prepodobnog Siluana Atonskog. Moj svesni duhovni zivot je poceo moglo bi se reci s poznatom knjigom o tom ruskom Svetitelju. I vec ovde na manastirskoj teritoriji je doslo do tog neocekivanog susreta... Celivam zutu lobanju prepodobnog Siluana i secam se njegovih velicanstvenih reci: «Drzi um svoj u adu i ne ocajavaj...». Mesta gde se on podvizavao – mlin i Ilinska Crkva – su jos donedavno bili zapusteni. I sada u tom delu ima dosta zmija. Ali crkva je vec obnovljena, i jedan sporedni oltar je osvecen u cast prepodobnog Siluana.

Duhovnim zivotom manastirske bratije rukovodi prestareli iguman Jeremija (njemu je vec 88 godina!) i manastirski duhovnik – relativno mlad jeromonah Makarije. Mnogi od bratije ih ne smatraju samo uciteljima, vec i duhonosnim starcima, koji su rukovodjeni Duhom Svetim. Starac Pajsije Svetogorski je dobro znao i voleo oca Makarija. Starac bi se uvek osamio u dugom razgovoru sa ruskim monahom Makarijem bez obzira ne to koliko je tada posetilaca bilo kod njega. Starac Pajsije je ruskom duhovniku predskazivao nevolje i gonjenja – sto ce se u svoje vreme i dogoditi. Zasad Gospod kao da drzi tog velikog molitvenika u manastirskom «zatvoru» i kao nepoznatog. O njemu se malo zna u Rusiji. Ja sam se dva puta ispovedao kod Njega i mogu da kazem da je to veoma pronicljivi i mudri pastir...

Namesnik manastira iguman Jeremija, iako vec u godinama, nastavlja da kao mladic sluzi svojoj manastirskoj bratiji. On izlazi iz manastira samo kada ide u Protat ili u Solun, gde licno kupuje neophodne proizvode za bratiju. Nije posetio cak ni susedne manastire i to za toliko mnogo godina koje je proveo na Svetoj Gori! ... I evo sada taj starac sa belim sedinama razgelda novine «Blagovest», casopis «Kandilo», koje sam mu poklonio, i cutke odlucuje i «vaga» - da li treba da razgovara sa mnom, novinarem. Nasa izdanja nadmasuju razumnu predostroznost neophodnu za novine. Starac me poziva na razgovor, ali to tesko da se moze nazvati intervjuom.. On na pitanja odgovara kratko, bez mnogo reci.

- Oce Jeremija, recite nam nesto o sebi. Odakle ste rodom, i da li ste odavno na Svetoj Gori?

- Ja sam iz Rusije, s malog salasa u Rostovskoj oblasti. Na Svetoj Gori sam vec 28 godina. Dosao sam iz Odese...

- Moze li se odista reci da je Sveto-Pantelejmonov manastir uzor za mnoge manastire u Rusiji?

- Svuda se moze spasavati... Gospod je na svakom mestu. U Rusiji se moze dobro podvizavati, a i na Svetoj Gori. Najvaznija je zelja za trudom Boga radi, a za to nije neophodno ici na Svetu Goru. Mnogi su u Rusiji stekli Blagodat Duha Svetoga.

- Postojala je takva blagocestiva tradicija: najbolji monasi sa Svete Gore su upucivani u Rusiju radi pomoci otadzbini, narodu... Da li je sada vreme da se ta tradicija obnovi?

- Bilo bi dobro, ali kod nas trenutno nema dovoljno monaha. Rano je o tome govoriti... U manastiru ima svega dvadeset do trideset monaha. A zajedno s radnicima tesko da se moze nabrojati pedesetoro ljudi. To je nedovoljno.

- U Rusiji je INN veliki problem. Kako se vi odnosite prema tom pitanju?

- Mi imamo brosuru koju smo poslali u Rusiju. U njoj smo izlozili svoj stav. Mi smo kategoricki protiv INN, i svih tih kodova... Nijedan manastir na Svetoj Gori nije prihvatio INN. Svi manastir su sastavili zajednicko pismo, poslali ga u Solun, a zatim u Atinu i u njemu upozorili o teskim posledicama prihvatanja tih kodova...Oni su u Grckoj vec odbaceni. Drzava je odbila praksu numeracije ljudi. Mi to isto zelimo u Rusiji. Nasa bratija je protiv INN.

- Grcka je stupila u Evropsku Uniju. Da li ste zbog toga vec osetili neke promene na Svetoj Gori?

- Zasad nismo nista osetili. Mi mozemo da zivimo i nas ne diraju. Kako ce biti dalje – ne znam. Ali zasad na nas ne obracaju paznju. I to je dobro.

- Da li ste se sreli sa starcem Pajsijem Svetogorskim (+1994.g.)?

- Ja uopste ne volim da izlazim iz manastira, ali bio je takav slucaj kada sam se razboleo i posao sa ocem Makarijem (manastirskim duhovnikom) kod starca Pajsija. On nas je veoma toplo primio. To je tako dobar starac... Rekao mi je da treba da idem u bolnicu da se lecim. Ali pokazalo se da sam vec u povratku bio zdrav... On me je iscelio.

- Secate li se nekog slucaja da je na Svetoj Gori, Udelu Majke Bozije, pomoc Carice Nebeske dolazila JAVNO?

- Istina, desavaju se takvi slucajevi. Ali ja nemam sta da kazem. Presveta Bogorodica se javlja nekome drugom a ne nama gresnima. Mi toga nismo dostojni...

- Grci u Protatu zajedno sa vama donose odluke?

- Postoje i drugi manastiri koji nisu grcki. Hilandar – srpski, Zograf – bugarski... Nas ni ne primecuju i tako je najbolje. Posto nam ne smetaju mi mozemo mirno da se podvizavamo na Svetoj Gori.

- Ima li trenutno staraca na Svetoj Gori?

- Ima – u skitu Svete Ane je starac Papajanis, Grk. Pored Vatopeda je do nedavno bio starac koji se upokojio (ocigledno misli na straca Isaiju, Grka koji je ziveo u Kaksokaliviji, pored pecine Nila Mirotocivog – umro je pre dve godine). Kod Njega je dolazilo mnogo ljudi...

- Da li ste se i vi sami obracali za pomoc starcima?

- Ja se trudim da bez krajnje potrebe ne napustam manastir. Ovde ima mnogo posla. Ruski manastir na Svetoj Gori sada prolazi vreme obnove. Ima mnogo zgrada koje nisu naseljene, mnogo nezastakljenih prozora, mnogo zgrada obraslih crnom divizmom. Ali znatno podmladjena manastirska bratija svaki dan odlazi na poslusanje – da OZIVLJUJE jos nedavno skoro zamrli manastir. Podize se Rusija, a s njom zajedno i ruski manastir na Svetoj Gori.

… Prve veceri mi je otac Sergej prisao sa mladim radnikom Pavlom (za koga se kasnije ispostavilo da je moj bivsi kolega koji je radio kao novinar u «Medicinskim novinama»). «Dosli smo da razgovaramo o duhovnim stvarima», - pomislio sam. Pokazalo se da toga nije ni biilo. Neko je morao da zaliva kiparise u manastirskom vrtu – i izbor je «pao» na mene…

02.07.2004.
NA FOTOGRAFIJAMA :
(1) Manastir Stavronikita;
(2) Kelija oca Dorimedonta;
(3) Namesnik manastira iguman Jeremija

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/repsvgoradva.html
 
*  *  *

«Svete tihi...»

Kada zivis u strogom manastiru, i to jos na Svetoj Gori, naivno mislis da ces ovde uspeti da nekoga «intervjuises». Ja nisam ni pokusavao. Prepustio sam Bogu da uredi s kim cu se upoznati, o cemu cu razgovarati... Radnik u ruskom Sveto-Pantelejmonovom manastiru, djakon Sergej, mi je prisao i bez okolisenja – iako se jedva poznajemo – poceo da mi prica o svom neobicnom putu ka veri. «Znaci, volja Bozija», - shvatio sam. Iako me je posle dugog razgovora svetogorski prijatelj zamolio da ni u kom slucaju ne pisem o njemu, ja ne mogu da ispunim obecanje. Jer se «treba vise povinovati Bogu, nego ljudima» (Dela, 5, 29). Oprosti mi oce Sergeje, molim te od sveg srca: oprosti...

Navodim njegovu pricu po secanju, jer razumljivo nema govora o nekim diktafonima. Ali mislim da sam ono najvaznije u ovoj zadivljujucoj i cisto svetogorskoj sudbini shvatio i verno opisao...

Upoznali smo se prvih minuta mog boravka u manastiru. On nam je prisao posle ne previse srdacnog prijema kod nacelnika u arhondariku. «Zasto tako tuzno gledate?» - upitao je otac Sergej. Mi smo mu ispricali. «Ali nema radosti bez iskusenja» - odgovorio je on. – Hajdemo da popijemo kvas...» Tamo, u manastirskom arhondariku u toku pijenja manastirskog kvasa je i doslo do naseg poznanstva.

Uskoro sam vec znao da je moj sagovornik proveo 18 od svojih 52 u Americi (otisao je tamo iz Kijeva kao sasvim mlad). I uskoro je tamo postao uspesan biznismen, muzicar... «Gospod mi je dao talenat za muziku, - pricao je djakon Sergej. – Ja sam duzan da taj dar vratim Bogu. Ali umesto toga ja sam ga upotrebio na rok-n-rol...»

Ali i na tim skalama sumnjive vrednosti on je znao da postigne odredjene visine: izgradio je najbolji studio za snimanje muzike u Kijevu, i grupu «Moralni kodeks» ucinio veoma uspesnom. Ali sve ce to imati svog znacaja kasnije, - a dotle...

-... U Americi sam se nasao u jevrejskom okruzenju (iako sam nisam Jevrej), - seca se otac Sergej, - i cak sam i ivrit malo naucio. Uskoro je trgovina procvetala. Ja sam se toliko obogatio, da sam se postepeno pretvorio u ... «penzionera» (retired je engleska rec). Samo sam sest godina sam zaradjivao novac. A posle su ga drugi zaradjivali za mene. Uzivao sam i samo sam razmisljao o tome koja nova vina cu piti, s kim cu vecerati, i ko ce mi biti partner za tenis i golf... Jednom, za moj cetrdeseti rodjendan su mi poklonili citav pribor za golf. Ta igra je sastavni deo zivota biznismena. Golf se igra skoro ceo dan – sest sati, tu je potrebna umesnost, i slobodno vreme, i mir. Ljudi razgovaraju medjusobno, te u toku partije diskutuju o poslu... Volim tacnost i volim kada ljudi nesto obecaju da to i urade. Ja sam sav posao obavljao telefonom. Morate bukvalno da se drzite cvrsto, inace vas ne primaju u tu sredinu. Bio je i ovakav slucaj: trebalo je da od jednog bogatog Jevreja pozajmim sto hiljada dolara. Kontaktirao sam ga telefonom i sutradan sam posao kod njega po novac. Sa mnom je bio i moj prijatelj, rok-muzikant. Dosao sam, uzeo novac i stavio ga u torbu. Vidim, prijatelju je postalo neprijatno... Gledao je u mene sa nekim cudnim izrazom na licu. Pitao sam ga u cemu je stvar. Pokazalo se da je tako veliku kolicinu novca video samo u bioskopima – i jos dugo nije mogao da dodje k sebi. Davali su mi novac bez ikakvih potvrda. Kada sam promenio posao od jednog boagtog jevreja kod drugog, ovako sam bio okarakterisan kod novog nacelnika: ako mu date da nosi i vrecu sa zlatom nece uzeti ni trunku... To je velika pohvala za taj krug ljudi! Tamo je sve bilo podredjeno pohlepi – ljudi su bili spremni da zaradjuju i na svojim rodjacima... Medjutim ipak sam zahvalan tim ljudima za dragocene lekcije. Sada se koliko mogu molim za njih.

Cinilo se da slavlju nece biti kraja. Ali, moja rodjena tetka je monahinja u Kijevu. Ocigledno sam njenim molitvama i molitvama mojih blagocestivih predaka (medju njima je bio i jedan podviznik kome je Gospod cak otkrio i dan njegove smrti!) poceo da se okrecem Pravoslavlju...

Jednom sam dosao u otadzbinu i tetka me je povela u Pocajevsku Lavru kod starca oca Bogdana (danas je to shiarhimandrit Tihon u Kitajevoj pustinji pod Kijevom). Bio sam u odelu od trideset hiljada dolara! A otac Bogdan me je nastanio u kucicu na kraju Pocajeva, gde ima mnogo naroda: deca, seminaristi ... Tamo sam morao da spavam na podu, a ujutru sam preskakao preko onih koji su spavali. U Americi sam imao prijatelja Marka, ekstrasensa. On je bio moj licni lekar. On me je «iscelio» i pomogao da ostanem u «sportskoj formi». Jevrejski narod je veoma talentovan. Marko je dobio veliki talant isceljivanja i da je posao Bozjim putem dobio bi veoma mnogo. Ali je on postao «beli mag», a bilo kakva magija je mracno i gresno delo...On je od zlih duhova dobijao informaciju i uz pomoc nje je «lecio» ljude veoma uspesno. Mark me je naucio da kada sam napet i umorna pravim neke pokrete rukama, - i kada sam tako radio «odozgo» se na mene spustala velika energija. Sile su se odmah zaustavljale i ja sam se osecao krepko. Zbog toga sam Marku dao mnogo novca i na sve nacine propagirao njegov talant medju poznatim biznismenima. Tada jos nisam shvatao da je ta energija – energija zlih duhova...

I zatim dolazi do mog prvog susreta sa ocem Bogdanom. Kada smo poceli razgovor on se molio uz brojanice. U toku razgovora sam odjednom osetio kako na mene Odozgo silazi takva energija, kao posle Markovih «tehnika»... A u stvari to je bila sasvim drugacija – Bozija energija. To je bila blagodat, ali ja zbog svoje grehovnosti nisam cak mogao da razlucim crnu energiju ekstrasensa od strujanja blagodati po stacevoj molitvi ... A otac Bogdan se pritom mudro osmehivao, shvatajuci sta se desava. Shvatio sam: on zna SVE o meni ... Kada sam ga upitao za zdravlje, on je pomalo jurodivo odgovorio: «da grcka manastirska klima – bole me bubrezi i jetra ...» I tako mi je predskazao sve moje bolesti! Spomenuo je u alergiju i druge bolesti od kojih sam bolovao mnogo godina. Shvatio sam da imam posla sa pravim podviznikom.

On je deset godina bio na poslusanju pored mostiju prepodobnog Jova Pocajevskog u Pocajevskoj lavri. Bilo je to sedamdesetih godina. On je poklonicima stavljao podviznikovu kapicu radi isceljivanja. Jednom je neki ateista video kako neki bolesnik, zgrcen covek, stavlja tu kapicu, i odjednom je po nagovoru zlog duha poceo da vice: «Ne smete to da radite! To je prevara, to je sve prevara!...» tada je otac Bogdan ustao (a on je veoma visokog rasta!) i rekao: «Necemo da vredjamo svetog Jova Pocajevskog!» i odjednom – naocigled svih – taj zgrceni covek se cudesno ispravio, iscelio, a taj koji je huliio svetitelja se zgrcio, i bolest je presla na njega! Svi u crkvi su zanemeli od tog prizora...

A meni se desio sledeci slucaj. Jednom sam putovao stranim automobilom kod starca Bogdana u Pocajev iz Kijeva. U rezervoar sam mogao da sipam samo 95 – oprocentni benzin. A njega nigde nije bilo na lokalnim pumpama. Pored toga su me zaustavili i milicioneri i platio sam kaznu poslednjim parama koje sam imao. Shvatio sam da necu imati dovoljno benzina do Pocajeva. Vozio sam ocajan i odjednom vidim kako se strelica za tecno gorivo podize sve vise i vise ... U pocetku nisam verovao svojim ocima i mislio sam da je to samo zbog toga sto se spustam sa planine. Ali ne, planinu sam prosao, a strelica je i dalje bila nagore. Rezervoar se prema starcevim molitvama napunio benzinom vise od pola... Ja sam mirno doputovao do manastira.

Ali tada je preokret u mom zivotu jos bio daleko. Paralelno sa krupnim biznisom, bavio sam se i rok-muzikom, svirao sam i ulagao novac u razvoj muzickih grupa. Imao sam grupu, koja je vec bila na visokom komercijalnom nivou, a do prave popularnosti je ostalo samo malo. Producent nase grupe je bio Francuz, mason. On nije skrivao svoju pripadnost lozi, jer se u Americi veza sa masonima ne smatra necim losim. Taj producent je potrosio mnogo energije, vremena i novaca na to da bi organizovao vazan koncert nase grupe u Njujorku. U pocetku nisam znao gde u stvari treba da se odrzi taj koncert. A bila je iznajmljena zgrada, u kojoj je ranije bila katolicka crkva. Zatim je zbog nedostatka vernika ta crkva zatvorena i zgrada je prodata. U njoj je otvoren veliki bar, koji su ironicno nazivali «Soft Light» («Svjete tihi...»). Taj koncert je za nasu grupu trebalo da bude odskocna daska. Vec unapred se predosecao veliki prihod od koncerta, kao i popularnost u celoj Americi... I tako sam dosao u Njujork. Usao sam u taj bar, ugledao u njemu «plave» transvestite i slicnu publiku i saznao da je ranije tamo bila crkva. Dusa mi je zadrhtala od toga. Rekao sam producentu da ni za kakav novac necu da nastupam u bivsoj crkvi. Iako to nije bila pravoslavna, vec katolicka crkva, nisam zeleo da je oskvernim rok-koncertom ... Mason-producent je bio veoma ljut! Vikao je, pretio, zahtevao da platim odstetu, ali sam ja bio odlucan. Koncert je propao uz mnogo buke. Bilo je to moje iskusenje. Od tog trenutka, kako se sad secam, Gospod me je PRIMETIO. I poveo me je ka spasenju – u manastir... Od tada je sve krenulo drugacije. Sve sto sam zapocinjao bi se rusilo. Za sta god da sam se uhvatio, nijedan projekat nisam uspevao da dovedem do kraja. Zeleo sam da izgradim golf-klub u Kijevu, ali se to nije desilo. I pored uspesno zapocetog posla, studio za snimanje muzike je poceo da donosi samo gubitke. U pocetku se razboleo reziser, a zatim su se pojavile i druge neprijatnosti. Ljudi su cak poceli da se boje da nam se obracaju. Ja sam bio u ocajanju i nisam mogao da shvatim sta je to VOLJA BOZIJA. Gospod mi je zatvarao sve puteve, sem GLAVNOG! Starac Bogdan mi je pomogao da se snadjem u tome. U to vreme sam bio ozenjen, i dete je raslo. Ali brak nije bio pravoslavan. Zeleo sam da nosim svoj krst do kraja, ali sam od starca dobio blagoslov da idem u manastir... «Kidaj sve» - rekao je starac. Na moje pitanje gde da se spasavam starac je rekao da je blagosloveno podvizavati se u Kijevo-pecerskoj lavri. Ali sam mu ja objasnio da ovde imam mnogo rodjaka i da ce mi ovde biti tesko da se spasavam. Tada sam dobio starcev blagoslov da idem na Svetu Goru. Starac Bogdan me je predao duhovniku Sveto-Pantelejmonovog manastira jeromonahu Makariju. U to vreme sam vec bio djakon, ali su me u manastir primili kao radnika, i evo vec cetiri godine se u mom «statusu» malo toga promenilo: imam poslusanje u arhondariku na primanju poklonika i pevam za pevnicom. Ponekad radim u vrtu – obrezujem listove na zbunju. Dusa je uvek ceznula za vrtlarstvom. A evo Gospod mi je dao da budem vrtlar. Najteze je – smiriti se. Treba obrisati sve predjasnje «programe» iz mog zivotnog «kompjutera». Onima koji nisu jeli nista ukusnije od piroske sa krompirom je to mnogo lakse. Ja sam navikao da rukovodim, i navikao sam da budem sit. Manastir nas uci da mislimo samo o Gornjem. To je veliki trud i zato je ovde tako malo monaha. Ne izdrze svi – neki i odlaze.

... Imao sam iskusenje: zeleo sam da obilazim neke svetogorske svetinje. Bilo mi je tesko da se «skrasim» na jednom mestu. Ali sam se savladao. Rekao sam sebi: «nisam zato ovde dosao...» I umirio sam se. A samo sto sam se smirio, duhovnik manastira mi je dao poslusanje da vozim poklonicku grupu u Dohiar. Kada se smiris, Gospod ti ide u susret... Dva puta sam bio u skitu Svete Ane kod grckog starca Papajanisa («Otac Jovan» - na grckom). Kod njega dolaze iz cele Grcke. On je prostodusan i tako i razgovara sa ljudima. «Senka monaha je – uninije», - pisu Sveti Oci. Za borbu sa uninijem Gospod monasima daje mnogo venaca. Tako sam i ja bio u uniniju. Cinilo mi se da me bratija ne prihvata, da se ne borim sa gresima... I posao sam kod Papajanisa. Doslo je nekoliko ljudi, a medju njima i prevodilac. Neko od nas je rekao: «Cim starac udje, ja cu prvi s njim razgovarati, a zatim vi». I ulazi Papajanis, i odmah se priblizava tom monahu i strogo mu kaze: «Hajde govori prvi...» I razoblicio ga je. Kada je dosao red na mene, ja sam poceo da se zalim na uninije. On odgovara: «Monah je – kao Angel...» Ja sam odgovorio: «Daleko sam ja od angela – samo gresim». «Pocni od toga sto neces spavati na duseku», - posavetovao me je. Tada sam kao poklonik spavao na krevetu sa dusekom (monasi nemaju duseke vec spavaju na daskama). I dolazim od Papajanisa, a otac Makarije, koji nije prisustvovao nasem razgovoru, mi predlaze siroku dasku umesto kreveta ... Tu dasku smo ostrugali i ofarbali. I dan-danas spavam na njoj.

I jos mi je Papajanis rekao: «Sta god da ti poruce, sta god da ti zahtevaju, uvek odgovaraj: «Neka bude blagosloveno (to, sto mi naredjuju da radim). I tada ce sve biti dobro». Upitao sam ga da li mogu da me isteraju sa Svete Gore i da li bi bilo bolje da sam odem. On je odgovorio: «Ne, ti imas Bozji Blagoslov da budes na Svetoj Gori. Niko te ne tera odatle. Cak i ako sam odes, opet ces se vratiti...»

...Jos kad sam dosao ovde, odmah sam zamolio Boga: «Neka sve bude kako treba!» - i u potpunosti sam se predao volji staraca, igumana Jeremije i jeromonaha Makarija... Eto Gospod mi to i daje po mojoj molitvi. Imam jedan cilj – da ocistim i spasem svoju dusu pokajanjem.

Kosturnica Pantelejmonovog manastira

Kosturnica Pantelejmonovog manastira je, oprostite, ali nesto najvise zacudjujuce sto sam uspeo da vidim na Svetoj Gori. Petropavlovska manastirska crkva se trenutno obnavlja, i zato su sve lobanje i sve kosti (sem najmanjih) iznesene pod otvoreno nebo. Ovde se upokojilo otprilike oko 800 ljudi – stanovnika tog manastira.

Smrt na Svetoj Gori je tema za poseban razgovor. Kazu da se zbog nedostatka zemlje na manastirskim grobljima pojavila tradicija: tela upokojenih se iskopavaju posle tri godine i ostaci se stavljaju na plocu u crkvi. Ali mislim da su razlozi drugi, duhovni, i da se samo zbog svetogorskog smirenja prikrivaju «proizvodnom neophodnoscu». Na Svetoj Gori su uvereni, a hiljadugodisnja praksa je to i potvrdila da su lobanje pravednika, koji su stekli posebnu blagodat, zute ili cak braon boje. U toj gomili lobanja zute se mogu videti otprilike kod svakog cetvrtog ili petog bivseg stanovnika (primera radi uporedite to sa nekim mirskim grobljem – tamo bi slika odista bila sasvim drugacija...). Tehnologija je jednostavna: upokojeni se tri godine posle usnuca iskopava iz zemlje. I ako mu je celo telo istrulelo i ostale samo glatke kosti, znaci da je podviznik ugodio Bogu. Ako nije, onda ga zakopavaju za jos tri godine i usrdno se mole za njega kao nekog ko je imao neke neokajane grehe. Ako i posle te tri godine njegovo telo nije istrulilo (a to se veoma retko desava!), ostaci se bacaju u more... Tom coveku se vise ne moze pomoci... Ali ne treba mesati netrulezne mosti sa neraspadljivim telom gresnika! Ruska i svetogorska tradicija samo spolja po formi protivurece jedan drugoj. Na Svetoj Gori je, mozda kao nigde u svetu, skoncentrisan veliki broj netruleznih mostiju, i one se postuju nista manje nego u drugim pravoslavnim zemljama.

Ne znam kako kome, ali meni je bilo strasno pored tih vremenom uglacanih lobanja. Natpisi na njima, neka posebna boja, pa cak i posebni «izraz lica» - sve to ne podseca na smrt, vec na vaskrsenje...

- Sta ti tu radis? – dobronamerno me upitao monah iz susedstva.

- Sastavljam pomjanik, - odgovaram.

- Da, moli se za njih, i oni se za tebe mole. Tu su skoro svi – sveti...

S tugom sam primetio da sam se ranije, u XIX-om i pocetkom XX veka, prema lobanjama odnosio sa vecom paznjom nego u nama blize vreme. Na celu su crtali krst, stavljali mesto rodjenja, kao i broj godina provedenih u manastiru, vrstu delatnosti i cak (ponekad) stepen duhovnosti. Zatim su poceli da pisu samo ime i cin. Evo mog pomjanika: sh.Vikentije, kelejnik; shim. Vartolomej, kiper; shim.Antonije, upokojio se 1854. godine; poklonik Antonije; sh. Nejman, moler; sh.Misail, 1898. Uroz, Kurske gub. Sl. Mihajlovki; sh.Jegudil; sh.Filiks, up. 1 okt. 1897.g.; starac, majstor za srebrne stvari, up. 16 avgusta 1902. g.; sh.Bogolep. Sluga Bozji Teodor Bolgarin, trgovac Voronjeske gubernije, g.Ostrogorsk. ziveo u manastiru 38 godina. Mir dusi tvojoj oce i neka joj je vecan pomen! Jeroshimonah Pavle, up. 5 decembra 1895.g. Bio je blagajnik i neimar. Veliki manastirski delatnik. Shimonah Teodul, u svetu Fjodor Paletov, up. 10 sept 1891. g., u 89-oj godini svog zivota. Shim. Maksim, krojac. Shim. Anempadije, pojac.

U ovim imenima je – istorija Ruske Svete Gore! Razgovaram sa njima kao sa zivima i svaki dan ih gledam kao dobre poznanike. Kako je tamo – je li kisa poplavila?..

Djakon Sergej se vec tri i po godine podvizava u manastiru. On mi je i rekao to precutno, neiskazano svetogorsko prorocanstvo...

- Za vreme dok sam na Svetoj Gori je vec umrlo nekoliko ljudi: prestareli monah, radnik, i cak i otac duhovnika manastira – jeromonah Makarije. Proslo je vec vise od tri godine od tog vremena, ali oni jos nisu iskopani iz zemlje. I...nece ih tako brzo otkopati, - kaze otac Sergej. Ovde se ne radi o zaboravnsoti, vec o necem mnogo ozbiljnijem. Otac Makarije veoma postuje upokojene monahe, i skoro svaki dan sluzi litije u kosturnici. Pominje mnoge... Ocigledno da vise nema blagoslova za iskopavanje tela umrlih! Jer starac Pajsije, iako nije umro na Svetoj Gori, ali je sav zivot proziveo ovde, i dobro je znao svetogorske tradicije. Tako on nije balgoslovio da se njegovo telo iskopa iz zemlje. Zasto? Verovatno zato sto se blizi kraj sveta... Ali nije nase da znamo vreme i rokove. Ali to precutno svetogorsko prorocanstvo mozda treba osluskivati.

... Doslo je vreme da napustimo manastir. Predajem kljuc od kelije svom svetogorskom prijatelju – ocu Sergeju. Zelim da kazem nesto lepo na kraju ali sta? Jezik kao da je vezan. Ali otac Sergej s pola reci pogadja sta ja zeli da kazem, a ustezem se da mu pozelim:

- Da moja lobanja bude zuta tamo na brezuljku? – radosno kaze on. Ja klimam glavom...Dolazi skela.

Ksiropotam

Ksiropotam se nalazi na cetrdeset minuta hoda (ako se ne ide putem, vec zivopisnim planinskim stazama) od ruskog manastira. U tom starom manastiru se cuva najveci deo Casnog Drveta Krsta Gospodnjeg – sa rupom od eksera. Otac Vitalij, nam je savetovao da dodjemo ovde.

- Istorija Ksiropotama je neobicna, - pricao je on. – Zbog toga sto su grcki monasi u njemu primili katolike, ceo manastir je bio strasno kaznjen.

- Krajem XIII veka Vizantijski imperator Mihail Paleolog je pristao na uniju sa Katolickom crkvom i priznao poglavarstvo pape. Svetogorski monasi su pokusavali da ga odvrate od tog pogubnog koraka. Ali neposteni car ih nije poslusao nadajuci se da ce dobiti pomoc od Rima u ratu sa Bugarima. Uskoro se vojska Latina iskrcala na Svetoj Gori. Mnogi svetogorski monasi su se udostojili mucenickih venaca od ruku inoveraca. Cak se ni Turci nisu ponasali na Svetoj Gori tako varvarski i surovo, kao «civilizovani» Latini. U Zografu su 21 monah i 4 mirjanina primili mucenicku smrt zato sto su odbili da se mole sa katolicima. U Vatopedskom manastiru su ubijeni bolesni i prestareli monasi – a svi ostali su se razbezali u strahu, pre nego sto se neprijateljska vojska priblizila manastiru. Monasi u Iverskom manastiru su Latine predali prokletstvu i zbog toga su bili potopljeni zajedno sa brodom.

A u Ksiropotamu su poslanike iz reka docekivali s grancicama u rukama, kao pocasne goste. Zahvalni za srdacan prijem katolici su sa monasima podelili deo ukradenih riznica iz drugih razrusenih manastira. A monasi su se slozili da sluze Liturgiju zajedno sa katolicima. U staroj knjizi je napisano sve sta se dogodilo: «Bog gleda s neba na prestupnike i za vreme molitve pri vozglasu «O arhiepiskope nasem u Rimu» je potresao to mesto gde su stajali nedostojni, tako da su se manastirske zidine zajedno sa zgradama koje su se nalazile u njima raspale slicno jerihonskim zidovima... Zrtve tog zemljotresa su bili mnogi Latini. Oni koji su ostali zivi su se sa strahom i stidom udaljili videvsi takvo zadivljujuce cudo». Treba znati da nisu samo Rimljani bili pogrebeni pod rusevinama. Poginuli su i oni Grci koji su se slozili da ucestvuju u prvoj «ekumenistickoj» sluzbi. Oni su svi po predanju bili prekriveni velikom sabornom kupolom, koja je jos dugo posle toga ostala tu – kao uspomena na to sto se desilo...

U toj staroj knjizi sam procitao da je pre dolaska Latina taj manastir bio poznat u celom pravoslavnom svetu po velikom cudu, koje je prethodilo cudu Ovcije banje. Jer «ta banja (siloamska) je iscelila samo jednog koji je u nju usao, a ovde su se iscelili svi koji su dosli...» Kada je blagocestivi car Roman ukrasio crkvu u Ksiropotamu, arhijerej je poceo da ga osvecuje u cast 40 Mucenika Sevastijskih, i samo sto je izgovorio te reci – «u ime 40 mucenika», - u podnozju sv. Zrtvenika je izrasla velika biljka sa stablima i plodovima u obliku jabuka, i to 40, saglasno broju mucenika. I ta biljka je obavila Presto. Svi bolesni koji su se nalazili u manastiru su se iscelili jeduci te plodove. I tada su sa svih krajeva poceli da dolaze bolesni – a plodovi na cudesnoj biljci su i dalje rasli ...» Ali posle ekumenske bruke i zemljotresa koji je usledio, biljka je presusila i cudo je prestalo.

Kakvim bi nas divnim cudima, slicnim prvohriscanskim, i sada obdarivao Milosrdni Gospod, kada bismo postovali samo jedno: svetu ljubav prema Pravoslavnoj veri i revnost prema njenoj nepomucenoj cistoti!... Ali revnost je nestala, a «prva ljubav» kao da je ohladnela – zato se samo u starim knjigama moze citati o takvim cudima i diviti se: zar je to zaista BILO?!

Evo i Ksiropotam. Ovde se sada svuda gradi. Zuje testere, «zavijaju» mesalice betona, cuje se traktor. Ali kada udjem u manastirsko dvoriste, odjednom se nadjem u srednjem veku.

U arhondariku se desava komicna scena. Gestovima, i mesavinom ruskih i engleskih reci objasnjavam mladom svesteniku cilj svog poklonickog putovanja, a on ... mi odgovara na pravilnom ruskom jeziku! Pokazalo se da je preda mnom takodje poklonik – moldavski svestenik otac Viktor. On je ovde dosao sa svestenikom iz Rumunije. Otac Viktor je objasnjavao u manastiru, zbog cega sam se njemu i pozalio. A dok sam cekao arhondarika sa kljucem, listam knjigu poklonika, gde je na najrazlicitijim jezicima napisano o jednom te istom: svetinja Krsta Gospodnjeg nas je privukla da dodjemo ovde. Srecu se poznata srpska slova, ukrajinska, bugarska. Ruski djakon je napisao samo nekoliko reci: «Neka Vaskrsne Bog i neka se razveju neprijatelji njegovi...» Sta jos reci?

Zatim mi je otac Viktor, koji nije prvi put na Svetoj Gori, pokazao crkvu koja se srusila na glave srednjevekovnih «ekumenista». Evo starih zidina, a kupola je relativno «mlada» - otprilike iz sredine XIX veka... Evo tu je sve i bilo!

Konacno je izasao arhondaricni, mali Grk sanjivih ociju, i vodi nas ka SVETINJI. Ona se cuva u posebnojn sobici pored crkve, gde nam otvaraju kutijicu i evo – DRVETA! ... A pored Njega su cestice mostiju 40 Mucenika i Svetog Modesta...

Celivam Casno Drvo Krsta Gospodnjeg. Za sta se uopste moze moliti u tim trenucima? Ja cak nisam imao ni reci... Previse su neuporedive moje lake molbe za oprostaj prema tezini Golgotskog Krsta... Setio sam se jedino da prislonim svoj mali krst na Svetinju. I svetogorski «kusur» - mali krst od plasticne kese.

- Ponesi sa sobom tu Silu Krsta i blagodat u svoju otadzbinu, - daje mi uputstvo moldavski svestenik.

... A vec u Samari sam na Internetu video poznatu fotografiju, na kojoj su u krupnom planu prestareli Rimski pontifik i Vaseljenski Patrijarh Vartolomej koji celivaju jedan drugog. Pokazalo se da je tih dana odrzan njihov «istorijski» susret u "vecnom gradu". Kako se ovog puta ne zaljulja ne crkvena kupola, vec NEBESKA KUPOLA i kako ne pade svom svojom tezinom, ne razlikujuci vise ni pravedne, ni krive ...

NA FOTOGRAFIJAMA :
(1)
tri platana na Starom Rusiku. Ovde su Turci ubili tri ruska monaha i bacili njihova tela u bunar. Ubrzo su na tom mEstu izrasla tri drveta;
(2) kosturnica Pantelejmonovog manastira;
(3) kupola crkve manastira Ksiropotam koja se u XIII veku srusila na ljude. Eto zasto su zidovi srednjevekovne crkve znatno starije od kupole, koja je relatrivno nedavno obnovljena.

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/repsvetagoratri.html
 
*  *  *

 Sila u nemoći


Svetogorski monasi se klone svih mogucih vidjenja, cuda. Poznati monah – otac Sergej – mi je ovako objasnio tu neobicnu “fobiju”: "Mi ulazemo sve napore da bismo spoznali i uvideli svoju grehovnost. Dobar monah je onaj koji sebe vidi onakvim kakav zaista jeste: pun svih mogucih grehova i necistota… I kako se pri takvom nastrojenju mogu gledati cuda? Zar covek koji iskreno sebe smatra NAJGORIM OD SVIH moze da moli Boga za znake ili da bude spreman da primi nesto cudno? Zar gresnici (kako oni sebe zaista smatraju) mogu da vide istinita cuda? Ne. To je samo prelest…

Ali to svesno ignorisanje svega “cudnog”, neobicnog, koje odvlaci monahe od placa za svoje grehe, je varljivo na Svetoj Gori. Jer za monaha je sve – cudo. I cemu onda neki “specijalni efekti” kada on vidi Boziju Ruku bukvalno u SVEMU? I drvo koje je izraslo, i koje je otac Sergej posadio prosle godine. On je iskreno uveren da ono ne bi izraslo bez Bozijeg Blagoslova. Doziveli smo novo jutro – zar to nije cudo? A to sto ih je Gospod okupio da se zajedno spasavaju na Svetoj Gori je – cudo nad cudima… Desavaju se naravno velika cuda i znaci, koja se ne smeju ignorisati jer bi to bilo bogohuljenje. I zato je na zidu ruskog manastira okacena velika poznata fotografija na kojoj je Bozija Majka koja se javila svetogorskim monasima 1903 godine… Ali je sasvim druga stvar – traziti cuda, i smatrati sebe dostojnim njih…".

Ja sam bez obzira na sve bio svedok jednog malog cuda. Ono nikome ne moze da naskodi posto cak ne znam ni ime monaha kome se to desilo.


15. juna, prve veceri u Pantelejmonovom manastiru, ja sam sa Sergejem Teodorovim setao obalom mora. Dole na kamenju, mladi monah je lovio ribu. Sergeju je to bilo interesantno, i on je snimio kadar na svom specijalnom digitalnom fotoaparatu. Monah je to primetio i naljutio se. “Ko ti je dao blagoslov da snimas? Zasto to radis bez dozvole?” – uzbudio se on. Sergej je rekao da ce izbrisati snimak. Ja sam ga tiho zamolio da ni u kom slucaju ne brise tu fotografiju, jer sam odjednom shvatio da bi mi dobro dosao za novine…I vec u Uranopolisu Sergej Teodorov mi je rekao (a zatim i pokazao!) da se sa snimkom desilo nesto neocekivano. Ceo snimak je bio taman i potpuno nejasan. Jedan od toliko njih koji su snimljeni na Svetoj Gori…

Ja to ne mogu nikako drugacije da objasnim nego kao cudo. Ali “delikatnost” Bozijeg prsta u ovoj situaciji je zavrsena time sto sam smireni monah koji je te veceri lovio ribu pored manastira cak nije ni pomisljao da je mogao da ucini tako nesto s Bozijom pomoci…Na Svetoj Gori se veoma obazrivo odnose prema cudima.

Simvolična životinja

“Uzimace zmije, i ako i sto otrovno popiju, nista im nece biti” (Mk.16, 18) – receno je u Jevandjelju za sve Hriscane a ne samo za velike podviznike. To obecanje se i u nase dane ispunjava na Svetoj Gori.

Zmije nisu retke na Svetoj Gori. Ima divljina, u kojima ima divljih svinja, i vukova (njih su nedavno doveli – dvadeset evropskih vukova – kako bi nekako uz njihovu pomoc izasli na kraj sa divljim svinjama koje su se razmnozile), i zmija…Za sest dana sam dvaput video zmije na Svetoj Gori. Prvi put nije bilo strasno – na putu za Vatoped ugledali smo sa prozora “dzipa” ogromnu zmiju koja je puzila po putu. Drugi put smo se susreli sa gmizavcem “oci u oci”. Na putu iz Dohijara u nas manastir ja sam se zamislio i malo skrenuo sa puta. I tog trenutka skoro ispod mojih nogu je izasla i brzo otpuzala ogromna zmija. Bio sam malo van sebe. Ipak sam ja covek iz grada i nisam navikao na tako nesto. Tamo je dogadjaj ako sretnes i belousku na placu. A ovde ima zmija debljine cele pesnice!… Ima nesto sto je strasno u samom njenom obliku! Prokleta zivotinja! Upravo je tog gmizavca satana izabrao da bi kusao Evu. Jos su mi u keliji Svetog Modesta rekli da poklonici na Svetoj Gori idu sa stapovima ne samo zbog toga da bi se njima podupirali, vec i da bi udarali po kamenju i plasili zmije. Same zmije tesko da ce napasti, ali ako slucajno stanes na njih, - onda se cuvaj…

Ispricao sam u manastiru ocu Sergeju sta mi se desilo. On me je umirio: - Zmije NEMAJU BLAGOSLOV da nas ujedu, - uveravao me je. – Bio sam kuvar na Ksilurgu, u ruskom skitu. A tamo ima mnogo zmija. I zato nisam pravio nijedan korak a da se nisam osenio krsnim znakom. Jednom sam otisao iza kuce i zaboravio da se prekrstim. Setio sam se cim sam zakoracio – i poceo da se krstim. A zmija je TOG ISTOG TRENA brzinom munje projurila ispod moje noge… Drugi slucaj. Pokidao mi se lancic na kome mi je visio krstic, a ja nisam ni znao, i tako sam ceo dan isao bez krstica. Ulazim u nasu poljsku kuhinju i vidim – na rezervoaru za vodu je sedela velika zmija. I zlobno me posmatrala – spremala se za boj, izvlaci vrat… Samo sto ne skoci. Ja sam stao i cekao da vidim sta ce dalje da bude. Osenio sam se krsnim znakom. Zmija me je gledala jos nekoliko trenutaka, a zatim je sporo otpuzila, pokazujuci celom svojom “duzinom” da je ona tu “domacica”. One nemaju blagoslov da zale nas na Svetoj Gori! A mi smo doveli macke, koje su zatim “istrebile” sve zmije…

U Moskvi, u knjizari sam sreo jednog davnog poznanika – naucnika koji je bio specijalista za hriscansku simvoliku. Ispricao sam mu za zmije. “Pricas o njima bez osnova, - upozorio me je. – Ta zivotinja ima svoju SIMvOLIKU. Cak ih i razgovori o njima privlace…”

Vatoped

U Vatopedskom manastiru se cuva Bogorodicin Pojas. To je tako velika svetinja u koju prosto ne smete a da ne dodjete. I mi smo se tamo uputili… I zatim smo ispred nas ugledali stare zidine slavnog manastira (drugog po znacaju na Svetoj Gori – posle Lavre Atanasija Atonskog). Dok upravnik arhondarika razmesta turiste iz Nemacke – iz nekog razloga Nemaca ima jako puno na Svetoj Gori, i neki od njih dolaze ovde i vise puta, neko trazi Istinu, neko iz radoznalosti, posto je prethodno bio na … Himalajima! – ja se okrecem na sve strane. Sa balkona arhondarika se vidi predivan prizor zaliva. Ali su tamo turisti toliko PUSILI da prosto ne zelim da idem tamo. Sergej me zove da dodjem do aparata za kafu – tamo nam jedan ruski mladic kuva kafu. Pokazalo se da je taj mladic u Vatopedu vec 18 godina. Viktor iz Gelendzika je sam dosao ovde da radi. Tu je vec cetiri meseca. Rad na mesalici za beton je dosadan i tezak. Ali se dobro placa – 36 eura na dan. Nedelja je jedini slobodan dan. Zivi i hrani se u manastiru. Uskoro ide kuci i odmah ce sebi kupiti BMV. O tome je odavno mastao…

-A zatim, hoces li doci opet? Hoces povesti i nekog druga? - predlozio sam. Pokazalo se da on tako i planira da uradi. Docice sa skolskim drugom. I drug zeli da kupi BMV…

- Da li ti se svidja ovde? - pitam Viktora oprastajuci se.

- Svidja mi se. Ovde je Blagodat, ali zelim da idem kuci, - objasnjava om. - Zelim ... nema vise naseg tihog juznog gradica! Devojke setaju sa samim propalicama. Milicija je korumpirana… Ali svejedno vuce me kuca.

Popili smo kafu i oprostili se. On ima svoju Svetu Goru…

U Crkvi nam je otac Vitalij pokazao ikonu Majke Bozije " Predskazateljka". Upravo od te ikone se pre vise od deset vekova cuo glas Carice Nebeske, kada je srpska carica zelela da udje u manastir: "Zasto dolazis ovde, kod njih (monaha) ionako ima mnogo iskusenja…" Carica se vratila na brod, poklonivsi manastiru veliki broj svetinja. Od tada ne pustaju zene na Svetu Goru. To je jedino mesto na zemlji, gde vec toliko vekova nije stupila zenska noga. Cak su i domace zivotinje iskljucivo muskog pola - magarci, psi, krave. Macke se iz nekog razloga ne smatraju domacim zivotinjama, i zato se one setaju slobodno. I onda sam se setio zasto: Carica Nebeska je po predanju volela macke - a Sveta Gora je Udeo Majke Bozije i sve je na njoj ustrojeno po Njenim, a ne po nasim pravilima…

Tu vekovima osvecenu tradiciju su postovali i turski sultani, i vojnici konjanici. A evo Evropska Unija nikako ne zeli s tim da se pomiri. Feministkinje Grcke i drugih evropskih zemalja uporno zahtevaju od grckih vlasti da prekine "diskriminaciju polova", ali uzalud! Svetogorski monasi su prosle godine izjavili (predstavnici svih dvadeset manastira) da ce radije primiti mucenicku smrt nego sto ce narusiti volju Carice Nebeske. O tu nepokolebljivu odlucnost svetogorskih monaha, ce se mislim i razbiti svi talasi protesta, koji se podgrevaju od strane vlasti u Evropskoj Uniji.


Na Svetoj Gori postoji nesto slicno savremenom predanju (i ja licno verujem u njegovu verodostojnost) o tome kako je nedavno jedna feministkinja u muskoj odeci drsko stupila na Svetu Goru i usla u jedan od manastira. Monasi su Odozgo bili obavesteni o tome sto se desilo, ali su odlucili da se ne mesaju, vec da je prepuste Bozijem sudu - iako su mogli da pozovu policiju, i narusiteljka zakona bi istog momenta bila uhapsena, odvedena sa poluostrva i izvedena pred grcki sud. Medjutim ta zena, narusivsi jednu duhovnu zabranu, nije se na tome zaustavila - odlicila je da se iskupa u moru (na Svetoj Gori je to zabranjeno kako za monahe tako i za poklonike). I u moru ju je, naocigled mnogih ljudi, rastrgla ajkula.

- Ali ovde nema ajkula, - prekinuo je monahovu pricu jedan skepticki nastrojen poklonik. Ali pokazalo se da iako retko ajkule ipak ponekad dodju u ove vode. Tako da je tako nesto moglo da se desi. Potvrda za to je dosla sa sasvim neocekivane strane. Vec u Moskvi sam otisao u Pravoslavnu knjizaru i tamo neocekivano ugledao poznatu knjigu Svetogorca o Svetoj Gori, - i "slucajno" otvorio stranicu, na kojoj je opisivano kako je jedan grcki jeromonah odsluzivsi Liturgiju posao u more da se iskupa. Tada ga je naocigled svih rastrglo MORSKO CUDOVISTE…

Nesrecnik je uspeo da vikne "Gospodi pomiluj", pre nego sto je njegova glava nestala ispod povrsine prozracne vode i pre nego ga je cudoviste odnelo u morski bezdan. Mnogi monasi su smatrali da je samo taj ocajnicki vapaj bio dovoljan da mu Gospod oprosti greh… Medjutim predanje nista ne kaze kako se u ajkulinim celjustima "provela" savremena feministkinja…

Ali jedno je u potpunosti poznato. Mnogi Grci koji zahtevaju da se zene puste na Svetu Goru gube pamet i dospevaju u psihijatrijske bolnice. Dobro je da se takvi slucajevi ne desavaju tako cesto, jer bi se tada vec moralo govoriti ne samo o jerusalimskom vec i o svetogorskom sindromu.

Druga Vatopedska svetinja je - ikona Majke Bozije "Svecarica" (grcki - "Pantanasa"). Na ikoni je naslikana Carica Nebeska kako sedi na Prestolu, a na Njenim kolenima sedi Mladenac Isus sa svitkom u levoj ruci i desnicom koja blagosilja. Ova ikona se ne spominje ni u jednom starom katalogu. Nju je u XVII veku doneo u manastir jedan pustinjak koji je veoma postovao svetu ikonu. I eto ta nevelika ikona je postala u svetu poznata po cudesnim isceljenjima od strasne bolesti - raka… Cela ikona je po blagocestivoj grckoj tradiciji ukrasena krsticima, srebrnim i zlatnim monetama, privescima - u znak zahvalnosti za isceljenje. Kopije te ikone se nalaze po celom svetu. I u Moskvi se nalaze njene kopije: u Novospaskom manastiru, u crkvi Svih Svetih… A nastojatelj Vatopedskog manastira se na dan kada smo mi posetili manastir nalazio u Moskvi - odneo je u jednu od moskovskih crkava kopiju cudotvorne svetogorske ikone Majke Bozije "Radost" ili "Uteha".

… Evo iznose nam u kovcezicu Pojas Same Bogorodice! Ako se cuda desavaju od stvari koje su nekada pripadale "obicnim" svetima, onda sta reci za ovu veliku svetinju? Nikada necu zaboraviti ovaj dan - dan milosti Bozije!

16.07.2004

NA FOTOGRAFIJAMA :
(1) Ikona Majke Bozije "Igumanija Svete Gore";
(2) Freska "Sveti Georgije pobedjuje zmiju". Vatopedski manastir;
(3) Sveta svetogorska obala.

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/repsvgoracetri.html
 
*  *  *

Blagosloveni svetogorski dani

Cini se da smo se vratili u daleke protekle blagoslovene svetogorske dane. Ja sam detaljno opisao sve sto sam tamo video. Ali… kad se setim te Bozije milosti, koje me je Gospod udostojio, obuzme me stid. Kao i od svih tih svetinja, koje su mi milostivo dozvolile da im pridjem. A ja, nezahvalan, cak ni jednom recju nisam o tome progovorio u novinama. Sve drzim tu milost sakrivenu…

Iverska Cudotvorna ikona je nesumnjivo glavna svetinja Svete Gore. Jedan moj poznanik, preduzimac, je dosao na Svetu Goru samo na jedan dan. U keliji Svetog Modesta su mu rekli da ne sme da dodje na Svetu Goru a da ne vidi Iversku ikonu. I dali su mu automobil da ode samo do te svetinje…

I ja i Sergej Teodorov smo odlucili da najpre posetimo tu svetinju. Ali smo na putu naisli na Andrejevski skit. Taj skit, koji se po svojoj velicini moze porediti i sa manastirom, je posebno poznat po tome sto se u njemu cuva deo casne glave Svetog Apostola Andreja Prvozvanog. On je zastitnik Rusije i moze biti da smo zato najpre tu dosli.

…Grci nas dobrnamerno pustaju u manastir, a zatim i u – velicanstveni hram. Jer nekada smo mi - Rusi, a ne oni, bili tu domacini! Andrejevski skit je pripadao monasima iz Rusije. To je i dan-danas RUSKI hram, bez obzira na to sto se vec odavno ne sluzi na ruskom jeziku. Ikone su ruske, arhitektura hrama, - cini se da je ruski i sam vazduh u manastiru. Ovde sve sija od blagodati. Kazu, da su nasi monasi iz Pantelejmonovog manastira vec postavili pitanje pred kinotom o vracanju Andrejevskog skita pod njihov patronat. To bi bilo pravedno jer je skit inace izgradjen prilozima ruskih poklonika. I mi trenutno imamo dovoljno snage da “povucemo” tako veliki skit. Ako bude volja Apostola Andreja, izmedju tih zidova ce se ponovo razlegati pevljiva ruska rec…Jos jedna neocekivana stvar je bila sledeca: ranije se taj skit nazivao Antonijevskim – u cast prepodobnog Antonija Velikog. Meni je to bilo posebno drago.

A evo i mostiju svetog Andreja! Kazu da one cesto blagouhanjem docekuju poklonike. Ali mi zbog uzbudjenja to nismo osetili, iako smo osetili blagodat koja se ne moze ni sa cim uporediti. Kako je veliki zastitnik nase Rusije!

I ja sam kao i mnogi ruski pravoslavci uvek gajio veliku ljubav prema tom Apostolu. O njemu se u Jevandjelju govori sasvim malo. Zna se samo da je on brat Apostola Petra, i da se upravo ON prvi odazvao na Hristov priziv… Nije li tako i ruski narod, koji je prema crkvenom predanju, sa apostolskom propovedi posetio Sveti Andrej, - na prvi priziv, bez ikakve prisile, odbacio sve paganske obicaje, i jednom zauvek do kraja istorije posao na priziv Gospodnji!


U Iverskom manastiru je tiho i ima malo ljudi. Stari grcki monah nam otvara vrata kapele i pusta nas ka Cudotvornoj ikoni. Ja sam se najvise molio Njoj pre puta na Svetu Goru. Imam i kopiju te divne ikone. Ali posto se nalazim pored Svetinje, shvatam koliko su kopije daleko od originala. Nikada i nigde nisam video slicnu ikonu! Od nje se oseca neka svemocna, nezemaljska sila. Ne zelim da upotrebim rec “energija”, ali sam osetio nesto veoma blisko tome. Ikona je snazna, MLADA! Vidi se i naprslina na lanitu Preciste Djeve! Istorija se bukvalno ponavlja pred tobom i ti shvatas: sve je tako blizu! I vojnik-ikonoborac sa macem u ruci, i ikona, “docekivana” na morskim talasima… Palimo svece, molimo se. Ali kao da nam ne ide “licna” molitva, gubeci se u velicanstvenosti Cudotvorne ikone. Pred Iverskon ikonom, koju je Gospod odredio za cuvanje Svojih posebnih tajni, se treba moliti za nesto veliko… Ne postoji slucajno na Svetoj Gori predanje, da ce kraj sveta nastupiti kada Iverska ikona napusti Svetu Goru. Dok je ikona ovde, spoljnjih opasnosti kao da i nema. Ali ovde shavtas kako je ona dospela na ovu svetu zemlju – nikim pozvana, nikome ne pripadavsi, a samo Angelima nevidljivo nosena na talasima, tako moze i da ode – svakog trena. Ali ona je sada s nama. I dok jos ovde ima mogucnosti za molitvu – molim Boga da bude milostiv Rusiji!..

Otac Vitalije, nas vodic, uvereno kaze, da citajuci sta toboze pise Jurij Vorobjevski, autor knjige o Svetoj Gori, da je ikona cini se dvaput napustala manastir. Ali to nije tako. Cini se da nije odlazila. Ne treba se brzo povoditi za takvim opasnim glasinama.

Krecemo se prema izvoru, koji se obrazovao na tome mestu pored morske obale, na mestu na kojem su talasi doneli Cudotvornu Ikonu. Pijemo svetu vodu. Gospode, kako si ti nama milostiv!

Manastir Stavronikita je mali, ali se u njemu cuva najveca svetinja – ikona Nikolaja Ugodnika. Nju su lokalni ribari-monasi ulovili u moru i doneli je u manastir. Na svetoj ikoni zastitnika mornara i putnika, na Svetiteljevom liku u predelu cela se zalepila skoljka. Odlucili su da ociste ikonu i skinu skoljku. Otkinuli su je – i na ikoni je na tom mestu potekla krv… Ikona je i ostala tako – sa ranom na Svetiteljevom liku… Kada smo pomolivsi se izasli iz hrama, ja sam se odjednom setio da sam na stasidiji zaboravio fotoaparat. OtacVitalije mi je “ocitao bukvicu” – ne smes da budes tako rasejan. Eto, sad moramo zbog toga da se vracamo. Njemu, koji skoro svaki dan prati poklonike po svetinjama Svete Gore je tesko da shvati moja osecanja. Koliko se radujem da jos jednom vidim tu ikonu. ..Sav srecan, trcim u hram, i pre nego sto sam uzeo fotoaparat, poklanjam se svetoj ikoni! Nikolaju Ugodniku se uvek za nesto moze moliti… A ovde vas on posebno cuje.

…Otac Vitalije za to vreme pokazuje pokazuje Sergeju Teodorovu lepe “akvarijumske” zlatne ribice u bazenu pored ulaza u manastir. Cini se da kada u manastir dolaze neki vazni gosti, grcki monasi bez ikakvog bajkolikog pijeteta prze te zlatne ribice i stavljaju ih na sto… Ocigledno da njima nisu potrebne te zlatne ribice koje “ispunjavaju zelje”, kao u poznatoj ruskoj bajci. Divni Boziji Ugodnik Sveti Nikolaj neizrecivo vise od svake carobne ribice pomaze manastiru, Svetoj Gori i celom Pravoslavnom svetu…

Manastir Ksenofont je sasvim pored ruskog Pantelejmonovog manastira – cetrdeset minuta hoda morskom obalom. Ovde, u hramu, se cuva cudotvorna ikona velikomucenika Georgija Pobedonosca. Sveta Gora je sakupila bukvalno u dragocenoj kutiji ikone svih velikih Svetitelja. Gde god da krenes – svuda ces naici na najvece drevne svetinje…A sada je Ksenofont tako blizu, i Sveti Georgije moze da se uvredi ukoliko ne odem kod njega. Evo vec i Crkve. Grk-cuvar u arhondariku s teskocom shvata sta ja zelim. On ne zna ruski, a ja ne znam engleski. Sta da radimo? Dosetio sam se! Celivam svoju nadlanicu! Aha, shvatio je – zelim da celivam ikone! – monah konacno shvata, i vodi me u Crkvu. Ikona je stara, i ukrasena velikim brojem krstica i ukrasa, koje su ostavili zahvalni poklonici, dobivsi ovde duhovnu pomoc. Sveti Georgije je – takodje jedan od zastitnika Rusije. Nije slucajno da je njegov lik – svetlonosnog vojnika koji ubija azdaju – bio na starom grbu nase Drzave. Molim mu se za sve poznate Georgije – a njih ima dosta. Ali cini mi se kao da sam ih vec sve pomenuo. Ali, ne – setio sam se jos jednog – Georgija Sergejevica Limanskog, Gradonacelnika grada Samare. Pomozi i njemu, sveti Hristov vojnice!

U manastiru Dohijar – koji je sledeci manastir posle Ksenofonta ako se ide obalom od ruskog manastira – se cuva cudotvorna ikona Majke Bozije “Brzopomocnica”. Krecem dalje na put…

Zbog cega sam bas “Brzopomocnicu” ugledao poslednju na Svetoj Gori? Potrudicu se da nikada ne zaboravim tu veliku milost Carice Nebeske. Monah, obrazovan po izgledu, me radosno docekuje u arhondariku. Tamo vec cekaju nekoliko poklonika iz Grcke da udju u Crkvu. Mene posluzuju anisovom votkom i ratlukom – to je gest gostoprimstva. I mole me da zapisem nesto u knjizi utisaka. Listam stranice na kojima su posejani utisci. Koga sve tu nema! Ljudi sa svih kontinenata zure ka Brzopomocnici. I to nije nista neobicno – jer ko ce nas tako brzo cuti i prici u pomoc ako ne Ona? Radi toga treba presecati slane talase plavo-zelenog mora, putovati prekookenaskim linijskim brodom, ici s ruksakom po gornjoj stazi…Za sta cu moliti Precistu Djevu? Ona ce me cuti, i brzo, brzo mi odgovoriti…Ta ikona je zbog toga tako i nazvana jer ljudi brzo dobijaju ono za sta se mole… Ikona se cuva u posebnoj “grobnici” – sveta ikona se skoro i ne vidi od velikoj broja poklona. Samo te divni Lik posmatra sa ikone…Koliko nevidljivih niti povezuje Svetu Goru sa celim svetom! Skoro u svakoj Crkvi u mojoj otadzbini se nalazi ikona “Brzopomocnice”, koju narod toliko voli. Ali istina, ne znaju svi da se bas ovde u Dohijaru cuva originalna ikona…U Dohijaru postoji i cudotvorni izvor. On je posvecen Arhangelu Mihailu. Ja sam ga dugo trazio oko Crkve, iako mi je bio pred ocima. To je u stvari jedan obican bunar sa ruckom-tockom u obliku kormila i dugim lancem na koji je okaceno vedro. Potrebno je nekoliko minuta da se ono spusti nadole. Naizgled beskonacni lanac konacno stize do dna. Uzimam divnu vodu iz bunara. A sta ako vedro jednom ne dospe do dna i bude se VECNO spustalo? To isto je i Sveta Gora – neiscrpni izvor, beskrajne dubine. “Otvoren je bezdan, pun zvezda – zvezdama broja nema, a bezdanu –dna”. Kao zvezde u noci, tako i Svetogorske svetinje sijaju celom svetu. Njih ima mnogo, kao zvezda na Mlecnom putu, i svaka je beskrajno dragocena… I koliko god da ides tim zvezdanim putem, nikada ga ne mozes u potpunosti proci, kao sto ne mozes obici ni celu Svetu Goru. Jer je ona bezgranicna, kao nebo, kao Bozija milost, koju jos niko nije uspeo da izmeri. Znam samo, da je ima dovoljno za sve.

NA FOTOGRAFIJAMA :
(1) Deo Časne glave Apostola Andreja;
(2) Čudotvorna Iverska ikona Majke Bozije;
(3) Čudotvorna ikona Svetog Nikolaja

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/repsvgorapet.html
http://www.cofe.ru/blagovest/


Zapisao Anton Zogoljev
Prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović



Neđeljko Radanović


TRAGOVIMA SVETOGA SAVE
2003

Ovogodišnje hodočašće se prosto nadovezalo na prošlogodišnje, koje je bilo puno duhovnih utisaka i doživljaja. Zauvijek će ostati u sjećanju, uzbuđenje prilikom našeg prvog ulaska, i boravka na Svetoj Gori.

Ispostavio se kao dobar, prošlogodišnji savjet oca Andreja, saputniku Radomanu-Momu Daniloviću i meni, da ponešto (ili bolje pomnogo!) ostavimo za buduća hodočašća. Zaista Sveta Gora je ogromno duhovno prostranstvo. Naprotiv, možda je ostalo i premalo godina za hodočašća, da bi se sve stiglo vidjeti.

Već prošle godine je bila određena posjeta Kareji i isposnici Svetoga Save, Rusiku i Vatopedu. Znajući da se u Vatopedu ne može prenoćiti bez najave, unaprijed smo faksom zamolili oca Metodija da nam to sredi.

Ali prvo je trebalo doći svojoj kući i pozdraviti se sa svojom duhovnom braćom - familijom svojom, pa tek onda, poslije tri dana, nastaviti hodočašće.

Ovog puta je izostala velika neizvjesnost i napetost, oko dobijanja dozvole i mogućnosti ulaska u Svetu Goru. Osjeća se spokojstvo.

Sve se sa lakoćom i rutinski rješava. Isti srdačni susreti sa istim licima, kao i prije godinu dana.

DafniDobijanje dozvole u Solunu, prenoćište u Uranopolisu. Izjutra, trajekt «AKSION ESTI» («Dostojno jest»), koji nosi ime najpoznatije svetogorske ikone Majke Božije, kreće tačno u isto vrijeme (09:45) prema Dafniju i našoj Velikoj Jovanici. Zdravimo se sa Petrom, članom posade koji govori makedonski. Sjeća se nas od prošle godine. Pita, šaleći se, da li ćemo se ponovo vidjeti ili ćemo nas dvojica ostati na Svetoj Gori.

Velika JovanicaNa brodu mnogo hodočasnika i vozila. Među njima velika grupa (60) «Dobročinstva» iz Beograda, na putu za Hilandar. U grupi ima naših ljudi, koji kao i nas dvojica, žive i rade vani. Jedan iz Australije. Drugi iz Švajcarske, došao u šumadijskom odjelu, sa opancima. U Jovanici kratak susret sa Ocem Pantelejmonom, poslije vožnja autobusom, koji na nas čeka.

Još pri polasku na hodočašće osjeća se vremenska tjeskoba, ali već u Uranopolisu prije ulaska u Svetu Goru , hodočasnik je obuzet blaženstvom i mirom. Sa mirom i radošću se dolazi svojoj kući, svome istočniku.

U Hilandaru: isto uzbuđenje, ista ozarenost, ista dobrodošlica i isti blagoslovi, kao i prošle godine. Susreti i pozdravi. Svi nas se sjećaju. Nestaje vremenske distance. Kao da smo se rastali prije par sedmica. Ipak toga dana, nijesmo stigli, da se sa svima pozdravimo.

U Hilandaru hramovna slava, sa gostima. Veliko noćno bdijenje, za sjutrašnje Usjekovanije glave Svetog Jovana Krstitelja. Uveče pomažemo ocu Makariju u knjižari.

I ove godine čuda u Hilandaru.

Dobijamo istu keliju kao prošle godine, broj 59. Dva ležaja već zauzeta. U jednom mlad Njemac. Konvertirao na našu vjeru. Treći dolazak u Hilandar. Intenzivno uči srpski. U drugom mlad Nišlija, čita Psaltir, rođen i živi u Beču. Sjutra se penje na vrh Atosa.

Ispred večernje, iza hrama na Savinom bunaru, srećemo trojicu stranaca. Jedan omanji, fin čovjek, pita na srpskom, sa malo čudnim dijalektom - kad smo stigli.

Njemac, doktorirao na duhovnosti vladike Nikolaja Velimirovića. Peta posjeta Hilandaru. Pita, da li će biti prilike, da u manastirskoj riznici, vidimo Pantokratora, najljepšu ikonu Isusa Hrista na Svetoj Gori, uz onu čuvenu Bogorodičinu. Obadvije slikane u Carigradu, oko 1260.

Dvojica sredovječnih hodočasnika iz Smedereva. Koriste priliku da se jedan od njih krsti u Hilandaru. Onaj drugi mu kum. Jeromonah otac Kirilo, koji ga je krstio, slabog vida. Daje meni da mu ispišem krštenicu. Čestitajući mu, šalim se: «Sad sam ti i ja kum».

Sve blagoslov do blagoslova. Ushićenje.

Još iste večeri dolazi do izmjene plana, našeg ovogodišnjeg hodočašća. Poslije večernje, otac Metodije nas obavještava, da već sjutra trebamo napustiti Hilandar, kako bi na vrijeme, za dva dana, stigli u Vatoped, na hramovsku slavu Pojasa Presvete Bogorodice.

Istovremeno dobijamo časnu ulogu da budemo hilandarski slavski gosti u Vatopedu, koji je u kumstvu sa Hilandarom, još od vremena Sv. Save i Sv. Simeona. Već je obaviješten naš monah Simon, koji živi u Vatopedu, da nas prihvati radi smještaja. Žao nam što odlazimo sa naše slave.

Napuštamo Hilandar sa blagoslovom, da se vratimo natrag poslije tri dana
 
Dvije molitve u Kareji

Slijedećeg jutra, ponovo u našoj Velikoj Jovanici. Prihvata nas vjerni «Dostojno jest» sa svojim blagoslovenim imenom. Ređa se prva od tri, svetogorske biserne niske. Prva od Jovanice do luke Dafnija, manastiri: Dohijar, Ksenofont, Pantelejmon (ruski) i Ksiropotam. Ovo je već treći put da prolazimo ovuda.

Druga niska, od Dafnija do Velike Lavre : Simonopetra, Grigorijat, Dionisiju i Sveti Pavle.

Treća je na istočnoj obali: Karakal, Iviron (nekad gruzijski, jedan od najstarijih), Stavronikita , Pantokrator, Vatoped i Esfigmen.

Velika Lavra kao prvosagrađena svojom izdvojenošću, veličinom i istorijom, zaslužuje da sa Atosom, uz mnoga monaška staništa na jugu, bude cjelina za sebe.

Već prošle godine je bilo predodređeno naše ovogodišnje hodočašće. Želja da se pomolimo Bogu u Isposnici Svetoga Save u Kareji, odredila je da i mi, kao i mnogi hodočasnici prije nas, prođemo stazama Svete Gore, kojima je Svetitelj svojim svetim stopama nekada gazio.

Prema njegovom žitiju, na našem hodočašću uz Kareju, našli su se Stari Rusik i Vatoped, u kojima je Svetac nekada živio, stvarao i molio se Bogu.

Iz praktičnih razloga i kratkoće vremena, hodočašće je bilo podijeljeno u tri etape.

Zbog manastirske slave u Vatopedu, za ovaj put se moramo odreći Starog Rusika, u kojem se Sveti Sava zamonašio.

Manastir Pantelejmon, ruskiStari Rusik se ne vidi sa mora. Ostao je na visini zaklonjen brdima, skoro sasvim napušten. Novi Rusik (Sveti Pantelejmon) koji nam ostaje sa lijeve strane, sa svojim impozantnim građevinama , kojemu je Car Dušan poklonio relikviju, glavu Svetog Pantelejmona., odudara svojim stilom gradnje od ostalih svetogorskih manastira.

Primjetne su, u ruskom stilu, hramovske zelene kupole – prekrivene bakrom (zato zelena boja). Stariji manastiri su prekriveni olovom. U njegovim ogromnim konacima, kasarnskog tipa, nekada je živjelo i do dvije hiljade ruskih monaha. U čitavoj Svetoj Gori i do sedam hiljada.

Zamolismo jednog ruskog monaha, koji putuje u Pantelejmon, da nas slika prema Dohijaru. Zahvaljujući, kažemo da smo Srbi, idemo iz Hilandara u Kareju. Tako započe razgovor. Pominje našega vladiku Atanasija Jevtića i njegovu duhovnost. Isto kao što prekjuče u Solunu, u Svetogorskom uredu za dobijanje dozvola (Office for pilgrim to Mount Athos), jedan stariji ruski monah iz Skita Svete Ane, pominje Njegovu Svetost Patrijarha Pavla, hilandarskog igumana Mojsija i jeromonaha Kirila, mašući glavom. Još uvijek se u pravoslavnom svijetu visoko kotira naše Svetosavlje. Čovjek osjeća ponos!

U toku vožnje na brodu, isto kao prošle godine, jedan omanji mršavi monah, drži Grcima vatrene govore. Publika sluša sa pažnjom. Razaznaju se riječi: Masoni, NATO, Novi svjetski poredak, Amerika, Njemačka. Kažem Momu : «Neka mi Bog oprosti, ali ovo liči na politiku». Dijeli vjerske knjižice, za koje mu hodočasnici daju prilog. Spuštam mu u džep šaku sitnog novca. Dava mi jednu knjižicu. Odbijam, sa obrazloženjem da ne znam grčki. Stavljajući ruku na prsa kaže za sebe: arbajten-soldaten (doslovno; vojnik-radnik), misli vjerski, borac za vjeru. Pokazujući prstom na nas, pita : Germanikos? (Njemci?). Mašem potvrdno glavom, da ne bih zapadao u diskusiju, uskoro stižemo.

Svetogorci bolje od nas shvaćaju, čemu vodi današnja svjetska politika i koliko je ugroženo pravoslavlje, kako oni kažu od Sotone. Sotonin znak su i tri šestice ugrađene u naše kodirane matične brojeve, prema Otkrovenju Jovanovom. Zato tako žestok otpor, protiv Novog svjetskog poretka, na Svetoj Gori, najjači u manastiru Esfigmenu.
 
Dafni, lovorova luka – luka mira

Tačno u dvanaest stižemo u glavnu svetogorsku luku Dafni (poetično ime; srpski lorber).

Nekoliko zgradica sa prodavnicama crkvenih suvenira, poštom i policijsko-carinskom kontrolom, kroz koju smo prošli i prošle godine.

Na žalost, radi uštede vremena, moramo uzeti autobus od Dafnija do Kareje

Nikad nije kako čovjek hoće, već kako Bog hoće.

Gužva za dobiti mjesto. Sjedam pored srednjovječnog Grka. Autobus krenu, krenuše pitanja. Kažem, Srbi, ali živimo u Švedskoj. On se ozari i nastavi razgovor na tečnom švedskom. I on tamo živio i radio. Vratio se 1991. godine. Pominjem mu skorašnju smrt mog dobrog prijatelja Nikosa Hadžipavloua iz Sereza, kojem sam jučer u Hilandaru, uz moje, davao pomen i zapalio svijeću.

Sporo odmičemo uz svetogorske serpentine. Sa desne strane nam ostaje manastir Ksiropotam i nekoliko manjih staništa. U neka doba, Grk zapita za Karadžića i Mladića, pominjući Hilandar. Ne odgovaram mu. Shvati, kaže šalio se. Ja mu strpljivo objašnjavam da to nije za šalu. Da je to zločin i poniženje prema srpskoj crkvi i srpskom narodu. Izvinjava se.

Kažem: «U redu, nama Srbima je sada teško. Kako stoji stvar sa vama Grcima ? Kad bi vaši «veliki prijatelji», morali da biraju između Vas i Turaka, koga bi izabrali»? Automatski i iskreno odgovara: «Turke!». Ali odmah uz komentar pominje one koji upravljaju tom «velikom» zemljom, kao sa svojom vlastitom imovinom. Povjerava se da je grčki ultranacionalist i da se bori za slobodu i nezavisnost Grčke. Shvaća da su svi protiv pravoslavlja. Kod Skita Svetog Andreje oprašta se, grleći se sa nama. Izlazeći, dva puta naglas viče: «Što mi je drago, da sam se sreo s Vama!»

Osta na putu mašući nam. Bog nam upriliči svaki susret.
 
Dvije molitve u Kareji

AtosPenjući se serpentinama uz obronke Svete Gore, polagano se gubi iz vida plavetnilo zapadne obale. Čim se pređe svetogorsko bilo, skoro odmah se sa visine, u dolini ugleda malo selašce. To je Kareja.

Prvo i najimpozantnije što pada u oči jeste, na uzvišenju naš konak i ruski Skit Svetoga Andreje, sa ogromnom kupolom saborne crkve, doskora najvećom na Balkanu.

Poslije skoro sata i pol mukotrpne vožnje (18 km) autobus se zaustavlja na malom seoskom trgu. Četrnaest je časova, pripeklo sunce. Osim priličnog broja hodočasnika, skoro da na ulici i nema monaha. Vjerovatno se odmaraju poslije jutarnje službe koja svakog jutra, počinje u tri časa. Večernja ponovo počinje u pet.

Po red kuća sa obadvije strane seoskog puta, sa po nekoliko sokaka. Prodavnice, pekara, pošta, dva prenoćišta. Nakon nekih pedeset metara, iznenada iza krivine, iskoči ispred nas protatska crkva Uspenja Presvete Bogorodice sa svojim zvonikom. Najstarija i najslavnija na čitavoj Svetoj Gori. Fasada u skelama, renovira se. Izgleda zatvorena preko dana.

Pored protatskog hrama velika bijela zgrada sa kolonadama i visokim stepeništem. To je zdanje Jeri Epistasie (Svetogorske vlade), do sada, jedine i prave demokratije na svijetu. Ove godine njome predsjedava otac Stefan iz našeg Hilandara.

Susrećemo jednog monaha i pitamo za prenoćište. Pogađa da smo Srbi. Kaže - idite prvo kod oca Nikodima u Isposnicu, tamo ćete dobiti prenoćište. Govori engleski, ali riječ «Posnica» i Nikodim izgovara na srpskom. Isto kao i za drugu naša keliju u Kareji, Patericu, koristi se naša riječ, kako je prije osamsto godina, odredio Sveti Sava. Osjećamo ponos. Samo kroz te dvije riječi, vidi se koliki je ugled Svetoga Save i danas na Svetoj Gori.

Okrećemo sokakom uzbrdo, kamo nam je monah pokazao rukom - ne shvaćajući da je naš konak, ona ogromna višespratna zgrada u samom vrhu strane, iznad kog smo tik prošli autobusom.

Pričaju monasi u Hilandaru, da su svojevremeno naši vladari, a možda i sam Sveti Sava, kupili čitavu ovu stranu Kareje. Sve do vrha planine. Skoro polovica prostora. Isto kao što i hilandarsko manastirsko imanje u Mileji, zauzima 2/5 Svete Gore. Na karejskom posjedu se nalazi izvor koji daje vodu svim konacima u Kareji. Za to je bilo potrebno silno bogatstvo. Srbija ga je tada imala i blaga, i moći, i ljubavi. Prema Bogu, crkvi i vjeri. Da ne govorimo o pomoći i izgradnji ostalih manastira na Svetoj Gori. O svemu je negdje zapisano, iako mi o tome malo znamo. Još se na Svetoj Gori, pamti slava i moć Srbije iz tog doba.

Penjemo se uskim popločanim sokakom, sa visećim krevetima loze i vlažnim kanalima za navodnjavanje, koji me podsjećaju na moj zaseok Radanoviće u Prijevoru, kod Herceg-Novoga. Nevjerovatno, koliko priroda sliči jedna drugoj.

Konačno izlazimo na vrh strane, ispred našeg konaka.

Zatvoreno. Zovemo, ali nema nikoga. Ogromna zgrada od zdravog materijala, potpuno očuvana, iako je građena još prije stotinu godina. Graditelji Rusi, koji su u to vrijeme izgradili više od polovice izgrađenog na Svetoj Gori, pa i naš konak. Malo niže, nadomak naše Isposnice, još veći napušten ruski konak, Pored njega crkva u ruskom stilu, kao da je prenesena iz Kijevsko-pečerske lavre i još nekoliko manjih zgrada. Samo Bog može da odgovori kako su transportovali sav ovaj materijal, kad puta uopšte nije bilo.

Kareja, panoramaSjedamo u hlad, na terasi ispred konaka. Kakav pogled! Sa visine se, u zelenilu, vidi Kareja kao na dlanu, sa svojim crvenim i sivim (kamene ploče) krovovima. U sredini, iz sve te ljepote izranja ogromna protatska crkva, sa svojim visokim zvonikom. Prva sagrađena, još u desetom vijeku. Nije malo puta naš Svetitelj u njoj predvodio službu, dok je prebivao u svojoj Isposnici u Kraeji. Na pola puta od nje vidi se skoro sakriven krov Isposnice, pored koje smo u neznanju prošli. Na odstojanju se vidi manastir Kutlumuš, a u daljini na istočnoj obali, vidi se gruzijski Iviron ( Iverci = Gruzijci). Mjesto gdje je prema predanju Majka Božija, najprije stupila svojom nogom na tlo Svete Gore. Tu su Gruzinci među prvima, napravili svoj manastir.

Prema jugu se prelivaju obrisi brda, a iznad njih se majestetično nadvisio vrh Atosa sa svoja 2033 metra, čije litice sa tri strane, počinju svoj strmi uspon, direktno sa morske površine.

Čekajući, u dokolici, obilazimo oko konaka. Pozadi zgrade pri stijeni, ogromna kaptaža čuvenog izvora, koji daje vodu čitavoj Kareji, i o kojem Nićifor Dučić piše u svome putopisu, pominjući i 25 kelija u Kareji, koje su Hilandarci nekada izdavali pod najam.

Nakon pola sata dolazi domar Pavle. Zdravimo se kao svoji. Pitamo gdje je Isposnica. Pokazuje naniže kuda smo prošli. Kaže, služba počinje u pet sati, ali on večeras ide u Kutlumuš. Vodi nas u konak da se smjestimo. Umalo stigoše tri monaha. Naš Grigorije i dva Moldavca (jednome ime Maksim), koji govore srpski. Sretali smo po Svetoj Gori, Ruse i Ukrajince koji govore srpski. Pitamo gdje su naučili. Od monaške sabraće, vole srpski jezik. Interesantno. Naš jezik i naše Svetosavlje. Oboje i danas cijenjeno!
 
Večernja u Isposnici – Otac Nikodim

U pet sati, Momo i ja uzbuđeni, prilazimo našoj velikoj svetinji, koju je gradio Sveti Sava i u njoj stvarao velika dijela. Sa sjeverne strane, prosto niču iz zemlje dvije okrugle kupole, crkve i priprate, pokrivene sitnim kamenim pločama. Kao i crveni krov novoizgrađene priprate. Iznad vrata nove priprate: «Blagosloven je koji dolazi u ime Gospodnje». Zvonimo. Otvara Otac Nikodim, prekinut u molitvi. Poslije pozdrava, prolazimo kroz novu i staru pripratu u crkvu, da bi se nastavila večernja molitva.

Desno, iznad ulaznih vrata crkve, uzidana velika siva ploča ispisanog Karejskog Tipika, po kojem se i zove Tipikarnica. Pravo ime hrama jeste Sveti Sava Osvećeni (iz Jerusalima), kako je namijenio Sveti Sava Srpski. Interesantno je da i u Budvi postoji crkva iz istog vremena, sa istim imenom. Nije čudno kad se zna, da je baš u to vrijeme Sveti Sava osnivao episkopije po srpskom primorju, pa i po našoj lijepoj Boki (Stonsku i Prevlačku). Zato i jeste najvjerniji sačuvani prepis njegovog Nomokanona, onaj Ilovički iz Boke, koja je i do danas, sačuvala svoju duhovnost.

Prilazimo čudotvornoj ikoni Majke Božije – Mlekopitateljici, Gospodu Hristu i ostalim oltarskim ikonama, dok Otac Nikodim neprekidno pjeva : «Raduj se Bogorodice... Raduj se...». Pominjući u jedan mah i naša imena. Da smo joj došli. Stiče se utisak živih riječi, živoj Bogomajki, kao da smo zaista pred njom, a ne pred njenom čudotvornom ikonom. Molitva odmiče. Samo smo nas trojica u Isposnici. U jedan mah, otac Nikodim daje i nama Akatist da čitamo kondake, dok on sa kadionicom kadi oko crkve. Čitam kondak iz Akatista Nebeskoj Carici – Majci Božijoj, 18-tu Katizmu, od psalma 119 do psalma 124. Zaista sam uzbuđen. Nijesam ni pomišljao da bi mi takva čast, mogla zapasti u dio. Po neki put griješim, pri izgovoru pojedinih riječi. Otac Nikodim me ispravlja. Napamet zna čitavi Akatist i sve molitve Majci Božijoj. Na kraju bogosluženja svetosavska himna i još nekoliko rodoljubivih pjesama, u molitvenom tonu.

Dirljivo!

Poslije molitve dobrodošlica i duhovni razgovor. Pokazuje nam crkvu sa dijelom zida, na sjevernoj strani, od prvobitne Isposnice, gdje stalno gori kandilo.

Ovdje je Sveti Sava, prije 800 godina, pisao Karejski tipik, prema kome se i danas vrši služba Božija. Isto kao i sa Hilandarskim i Studeničkim. Karejski je nastrožiji. Ovdje je pisan i Nomokanon (Krmčija iliti Zakonopravilo). Knjiga na kojoj nam mogu biti zavidni i malo stariji narodi.

Malo koji monah je obdaren moćima da ga može ispunjavati. Za to treba posebna volja.

Prema tipiku, trebala bi dvojica monaha da vrše službu. Otac Nikodim racionalno koristi sve svoje snage i vrijeme, ispunjavajući svaku tačku tipika. Kako kaže - uz pomoć Bogorodičinu.

Priča kako je uz pomoć Bogorodičinu, posljednjih godina uspio da izgradi i novu pripratu. Kaže kako Bogorodica daje, i pomaže mu savjetima : «Nikodime, uradi ovo, Nikodime, uradi ono. Ja samo slušam.» Osjeća se zanos u njegovim riječima. Mnogo svetačkog.

Opraštajući se pred spavanje, dogovaramo se da sjutra u 07:30 časova, pred odlazak za Vatoped, svratimo kod njega.

Otac GrigorijeSa nama za večerom naš mladi monah Otac Grigorije. Unutrašnji plameni zanos u očima odaje pravog monaha. Došao u Kareju, pa da se vidi sa ocem Nikodimom. Otac Grigorije je od posebne vrste monaha, takozvanih keliota, koji žive i mole se Bogu u samoći. Kako se ovdje kaže, u pustinji. Odskora je u Karulji (na krajnjem jugu) preuzeo pećinu-keliju preminulog oca Stefana, našeg velikog podvižnika.

Poslije večere fin razgovor učetvoro. Iznenađeni smo njegovim savršenim poznavanjem savremenih događanja i rezonom, iako živi u samoći. Žali se kako su mu Albanci-građevinarci zapalili keliju dok je bio na bogosluženju. Zabrinut je za Pravoslavlje. Zamjera današnjem monaštvu na modernitetima. Olako se predaju. Sumnja čak i na zilote u Esfigmenu.
 

«Dostojno jest» u Protatu

Protatska Crkva u KarejiIzjutra oko 4:30 budi nas zvono koje poziva na službu Božiju. Shvatamo da je sa Protatske crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Iako se nijesmo dogovarali, bila je volja Božija da se i u njoj pomolimo Bogu. Po mrklom mraku, sa baterijskom lampom u ruci, silazimo nizbrdo uskom stazom do hrama. Ulazimo. Unutra mrak, samo nekoliko voštanica. Nikoga osim nas dvojice i četiri-pet monaha, koji se pripremaju za molitvu, paleći svijeće i kandila. Jedan od njih ćutke u polumraku, pokazuje nam rukom prema hramovskoj ikoni. Shvatamo da je to čudotvorna ikona «Dostojno jest». Prilazimo i cjelivamo je. Bogosluženje je trajalo prilično kratko. Izlazimo ponovo u mrak, zadovoljni zbog osjećaja, da smo se pomoli Bogu i u najstarijem hramu, gdje je mnogo puta bogoslužio naš veliki Svetitelj, kada je boravio u Kareji

Sve se dešava po Božijoj volji!

Poslije jakog doručka, koji je pripremio Pavle, znajući da ćemo na put pješke do Vatopeda, svraćamo u Isposnicu kod oca Nikodima, da se zahvalimo i oprostimo.

Čeka nas sa poklonima na stolu. Između ostalog dvije velike slavske svijeće od pola metra. Nudi nas stojećki lokumom, vodom i rakijom. Vidimo da ga čekaju obaveze. Iz pristojnosti ustajemo. Ne možemo sjedati dok on stoji. Sjede.

Dotle u crkvi, kondake na staroslovenskom čita mladi bugarski monah koji je došao da se pomoli Bogu u našoj velikoj svetinji. Kako kaže otac Nikodim, prvo Protatska crkva, poslije nje naša Isposnica. Nikada nećemo zaboraviti njegove duhovne pouke i blagoslov koji smo dobili od njega, mi i naše familije. Kao i da se sretno vratimo svome domu.

Rastajemo se uzbuđeni, sa suznim očima, krećući na daleki put do Vatopeda.

Napuštamo Kareju sa osjećajem da ništa drugo nijesmo vidjeli, osim naše Isposnice i Protatske crkve. Ali zadovoljni smo, znajući da nije bilo više vremena, kao i da će biti još hodočašća, akobogda.

Moć i slava Rusije

Već je upeklo. Na izlasku iz Kareje, tražimo na karti stazu za Vatoped. Pitamo i prolaznike. Na našem putu sa desne strane ruski Skit Svetog Andreje, sa ogromnom kupolom saborne crkve, doskora najvećom na Balkanu. Izvana, osim kupola, skoro da se i ne vidi hram, zbog visokih zgrada konaka. Iako je Skit Sv. Andreja veći i raskošniji od mnogih svetogorskih manastira, nema pravo da nosi ime manastira, iz razloga što je prošloga vijeka broj manastira ograničen na dvadeset. Iako znamo da nemamo vremena, ne odoljevamo. Svraćamo da bar s noga, nakratko pogledamo, pomolimo se i zapalimo svijeću, u jednom od najvećih hramova na Balkanu.

Pored Skita Svetoga Andreje, na Svetoj gori postoji još šest velikih ruskih skitova: Sv. Preteče Ilije, Sv. Dimitrija, Sv. Ane, Uspenja Bogorodice, Divaida (u ruševinama, na ulasku u Sv. Goru) i Ruski konak u Kareji, sa crkvom i pomoćnim zgradama (nenaseljen u propadanju) koji bi bio dovoljan za jedan dobar skit.

Preko pola izgrađenog na Svetoj Gori izgradili su Rusi, koji su tada imali preko 7000 svojih monaha. Da ne pominjemo manastire Stari i Novi Pantelejmon (Rusik).

Moćna carevina je bila Rusija tada. I duhovno i kulturno i vojno. Treći Rim. Bedem Pravoslavlja .

Tek kad se uđe, iznutra se bolje vidi nego izvana, grandioznost i veličina hrama.

Pred nama u daljini, usamljen ispred oltara, mlad grčki monah čisti patos. U perspektivi, podsjeća na mrava. Glavna kupola hrama i oltar sa ikonama, nebu u visine. Možda i stotinu metara. Sve sija u zlatu. Ispred oltara pozlaćen sarkofag. Pitamo monaha, ko je u sarkofagu . Ne zna, iz razloga što je u hramu sve napisano na ruskom. Čitamo na sarkofagu piše, na staroslovenskom: «Sveti Atanasije».

Prilazimo ispred oltara, da zapalimo svijeće. Baš tu su Grci, na postolju postavili nekoliko svojih ikona sa grčkim tekstovima. Trebalo bi im najmanje stotinu godina da zamijene sve ikone i freske u hramu Svetog Andreje.

Skit Sv. AndrejeI onaj ko nema pojma o Rusiji, bez da putuje u Moskvu ili Petrograd, dovoljno je da pogleda Skit Svetoga Andreje u Kareji, da bi shvatio veličinu, sjaj i moć Rusije od prije stotinu godina. Na starijim kartama je obilježen kao Saraj, iz razloga što je u njemu boravio turski «guverner» u njihovo doba. Turci su imali ukusa za lijepe i ugledne stvari.

Tek po povratku u Hilandar, saznajemo za sudbinu skita Svetog Andreje. Zbog nedostatka ruskih, preuzeli su ga grčki monasi, iz manastira Vatopeda. Zato grčki monah čisti patos u ruskom hramu.

Iako smo izgubili oko pola sata, nastavljamo raspoloženi, jer smo zaista vidjeli nešto makar nakratko, što se u životu rijetko da vidjeti.
 
 
Paterica – Otac Sava

Napuštajući Svetoandrejski skit, okrećemo pješačkom stazom uzbrdo prema Vatopedu, znajući da je usput i naša Paterica. Uskoro i putokaz za nju, na grčkom, ali se da pročitati. Nakon dobrih 20 minuta hoda hladovinom, stiže se do Paterice, koja je malo podalje od glavne staze, u jednoj strani zavučena u gustoj šumi. Zatvoreno. Kucamo i zovemo.

Iznutra odgovara glas, ali na grčkom. Otvara sredovječan monah, sav obradovan, valjda što se i njega neko sjetio, odvojenog ovdje u osami. Pogotovo kad je čuo da smo Srbi. Govori samo grčki, ali razumijemo se. Iznosi rakiju, kafu i kolače. Pita jesmo li gladni, hoće da sprema ručak. Kažemo da žurimo, idemo na slavu u Vatoped. Shvati, kad u rancu vidje dvije velike svijeće, koje smo dobili od Oca Nikodima.

Silazimo u crkvicu, koja je na donjem spratu. Iz drvene kutije, sa staklenim poklopcom, vadi patrijarski štap Sv. Save Osvećenog, da ga cjelivamo. To je velika svetinja na Svetoj Gori, po kojoj se i ova crkvica tako zove. Štap je donio Sveti Sava iz Jerusalima, zajedno sa čudotvornim ikonama, Trojeručicom i Mlekopitateljicom. Svaka od ove tri svete stvari, čuva se na onom mjestu, koje je on odredio, prije 800 godina. Trojeručica u Hilandaru. Mlekopitateljica u Isposnici i Štap u Paterici, u Kareji. Cjelivamo oltarske ikone i palimo svijeće, uz kratku molitvu Bogu, zajedno sa Ocem Savom.

Divan pogled sa balkona Paterice. Tek odavde sa visine, dobro se vidi sva ljepota i veličina Svetoandrejskog skita, koji leži dolje duboko u dolini ispod nas. Hramovske kupole u obliku luka, podsjećaju na one, na Sveto-Sofijskoj lavri u Novgorodu, koje sam proljetos gledao.

Ista sudbina je zadesila i našu Patericu, kao i Svetoandrejski skit. Zbog malog broja naših monaha, preuzeli su je grčki monasi iz Vatopeda. Isto kao i mnoga druga monaška staništa na Svetoj Gori, koja su obitovala monaška bratstva, iz drugih pravoslavnih zemalja.

Nezaboravan je sledeći doživljaj sa vatopedskim monahom, ocem Savom, u našoj Paterici.

Objašnjavamo ocu Savi, više pokretima nego riječima, da nam se žuri radi slave u Vatopedu. Kaže i on će u Vatoped i odlazi da se presvuče. Iz pristojnosti čekamo. Zajedno napuštamo Patericu, prekrstivši se za sretna puta. Izašavši na glavnu stazu prema Vatopedu, zahvaljujemo se. Hoćemo da se oprostimo i da okrenemo desno uzbrdo, ali on ne da. Kaže, i ja idem u Vatoped, idemo zajedno. Nijesmo mogli da odbijemo njegovu dobrotu. Usput nam, dva puta nudi novac, misleći valjda da nemamo i da radi toga po vrućini, idemo pješke do Vatopeda.

Poslije pola sata hoda, evo nas ponovo u Kareji, odakle smo jutros krenuli. Znajući da nam se žuri, otac Sava dosta glasno kao kondukter, poče pitati okupljene na trgu, ko je na putu za Vatoped. Začas izbroja deset ljudi, koliko je dovoljno za jedan minibus i pozva taksistu. Prvo nas pozva da uđemo. Kad se taksi napuni, plati vozaču za nas dvojicu i naredi da krene. On osta na trgu, mašući nam.

Jedan ovako dirljiv ljudski gest, u današnje vrijeme, vrijedan je za potegnuti na hodočašće, čak iz Švedske. Čuda se događaju još uvijek, zar ne? Sveta Gora i jeste mjesto za čuda. To je posljednje mjesto na svijetu, gdje bi vjera u Boga i čovjeka, mogla da umre.

U krcatom minibusu pored nas, na zadnjem sjedištu, sjede dva mladića sa bradicama. Ćute, mislimo stranci. U toku vožnje od jednog sata (15 km), nas dvojica, glasno razmjenjujemo utiske iz Kareje. O ocima Nikodimu, Grigoriju i Savi. Tek u Vatopedu saznajemo da su mladići - Srbi. Za ručkom prilazeći stolu, zdravimo se sa njima na engleskom. Momci odgovaraju na srpskom i kažu da smo doputovali zajedno. Kažu studenti Bogoslovije u Beogradu.

Otkrivamo za nas dvojicu, dosta čudnu pojavu. Kad naš čovjek u tuđini, čuje našu riječ, nije više sklon kao nekad, da se spontano javi i nazove Boga. Čak ni na mjestu kao što je Hilandar, gdje je došao da se pomoli Bogu.

Ponekad, posebno mlađi ljudi iz neznanja , ne umiju se ponašati u kontaktu sa monasima. Monah se nikada ne pita o ličnim i privatnim stvarima, ili o životu koji je ostavio za sobom.

Slušali smo u hilandarskoj knjižari, kako jedan naš mlađi hodočasnik iz Australije, po treći puta pita monaha odakle je. Monah smjerno odgovara: «Iz svijeta» (misleći na onaj svijet, koji mi obični ljudi živimo). Onaj i dalje pita, dok mu ne skrenusmo pažnju. Odmah je shvatio. Vrlo lijepo se izvinio.

Valjda iz neznanja, malo ko se usuđuje prići i pozdraviti se sa monasima. Dirljiv je sledeći primjer.

Onoga jutra poslije službe, kad smo trebali nastaviti sa hodočašćem prema Kareji, srećemo se sa ocem Jovanom (95 godina) ispred monaške trpezarije. Pored njega sjedi nekoliko mladića. Prilazimo ruci i radosno se pozdravljamo, grleći se. Mladići počeše ustajati, da bi nam napravili mjesto pored njega, vjerovatno misleći da smo rod sa njime.

Nije čudno što je duh našeg naroda osiromašio, za posljednjih 50 godina.

Za to bi dobro došla duhovna priprema, prije odlaska na hodočašće. Ne samo za svjetovnjake, već i za duhovna lica koja predvode hodočasničke grupe.

Džombasti put sa debelim slojem prašine, proteže se vrhovima brda. Žestoka vrućina. Teško da bi na vrijeme stigli za slavski ručak. Zaista nas je Proviđenje namjerilo na dobroga oca Savu.
 
HRAMOVSKA SLAVA U VATOPEDU

Živi naša prošlost u Vatopedu

Sa vrha brda ugledasmo kako na obali mora leži Vatoped, kao omanji srednjovjekovni gradić, okružen visokim zidinama. Jedan od najslavnijih i najbogatijih svetogorskih manastira u kojem je osam godina živio Sveti Sava i pred kraj svoga života Sveti Simeon. Prije nego što su podigli Hilandar u Milejama.

Uzelo je skoro pola sata dok smo se polagano spustili nizbrdo. Uz obalu, na tri kilometra prije manastira prolazimo pored ogromnih ruševina neke građevine, koje smo također ugledali sa brda.

Porta u VatopeduUlazimo kroz glavnu kapiju u ogromnu manastirsku portu. Pitamo za našeg Simona, radi smještaja. Pošto je ručak već počeo, zauzet je poslom i ne mogu ga odmah pronaći. Odlazimo u «Arhondariki» (prijemnicu) da se prijavimo za dobiti keliju za prenoćište. Unutra ogromna masa tek prispjelog svijeta, njih preko 200. Mora biti da su malo prije prispjeli brodom u vatopedsku luku. Dugo treba da se čeka. Kažu nam da za slavu, danas u Vatoped dolazi preko 500 gostiju.

Izlazimo u manastirsku portu da malo razgledamo. Nevjerovatna čistoća i red, osjeća se domaćinska ruka. Prolazeći pored velike središnje zgrade prema glavnom hramu, presreće nas monah i pita jesmo li ručali. Objašnjavamo da smo upravo stigli iz Kareje. Pokazuje nam rukom da uđemo u trpezariju. Unutra postavljen dugački stol za 40 osoba. Čekaju da sjednemo i odmah prinose jelo. Niko ne pita ni ko smo, niti odakle smo. Kao da smo stigli svojoj kući. Kuća Božija.

Za stolom već sjede naša dva saputnika sa bradicama. Nijesmo ni počeli jesti, ulazi otac Simon. Smjernost i blagost ljudska. Liči mi na Svetog Savu, kad je bio njegovih godina. Pita kako smo putovali. Kaže ima puno posla, vidjet ćemo se večeras, prije večernje, ispred glavnog hrama.

Zbog toga što nijesmo na spisku i što nijesmo unaprijed rezervisali, moramo čekati.

Dok se čeka u velikoj sali hodočasnicima na raspolaganju uređaji za hladnu vodu i automati za kafu.

U neka doba pristiže i otac Sava iz Paterice. Zari dobrotom. Mnogi hodočasnici se sjatiše oko njega, da mu priđu ruci. Prilazimo i mi da mu se zahvalimo.

Konačno poslije par sati čekanja dobismo smještaj. Tek tada nastupa najveće iznenađenje. Ulazimo u trospratno krilo konaka koje se obnavlja. Donji sprat gotov. Sobe sa kupatilom. Nov namještaj i posteljina. Ugrađeni novi liftovi. A-kategorija za slavske goste iz Hilandara. Šta može čovjek biti više, nego dirnut. Misao leti prema našem Svetitelju. On sve odozgo posmatra i smješka se.

Nije čudo što princ od Velsa svake godine, po jednu sedmicu boravi u Vatopedu.

Poslije smještanja izlazimo u portu da malo razgledamo, još malo pa će početi večernja. Cijela porta je popločana. Prema višem nivou na kaskade, stepenasto. Vatoped je mimo manastira, to je mali grad. Pomišljamo da su ovom portom svakodnevno prolazili Sveti Sava i Sveti Simeon i posmatrali okolne konake koje i mi danas posmatramo. Kontinuitet vremena i prostora!

Još stoje građevine koje su podigli svojim novcem: glavna trpezarija koja se i danas koristi, jedno krilo konaka sa kelijama na tri sprata i dva paraklisa.

Izlazimo iz porte, da se prošetamo do morske obale ispod manastira, odakle se vide ruševine na brdu pored kojih smo danas prošli, Atonska duhovna akademija. Vide se i mnogo pomoćnih zgrada. Vatoped je bogat manastir.

Prije sto godina polovica monaškog bratstva u Vatopedu su bili Rusi.

Danas skoro sami Kiprani (90 %), sa igumanom na čelu.

Vrijeme je za večernju. Prilazimo porti ispred hrama. Čekamo na oca Simona. Masa monaha u crnom, svi liče jedan na drugog. Rješavam se da priđem jednom koji stoji poluokrenut od nas. Obilazim ga, kad ono otac Simon. Kakve radosti. Vidimo i njemu drago.

Molimo oca Simona, da nam prije početka večernje, pokaže crkvu posvećenu Svetom Savi Srpskom. On je zadužen za nju. Prilazimo crkvici obojenoj crvenom bojom kao naša Žiča, sagrađenoj u gornjem dijelu manastirske porte. Unutra prilično zapuštena. Klanjamo se pred dverima i palimo svijeće. Otac Simon kaže - bio bi potreban ktitor, da se crkva sredi.

Koristi priliku da nam baš u crkvi Svetog Save, uruči ukusno zapakovane kutijice, sa blagotvornim trakama Presvete Bogorodice, osvećenim nad Bogoradičinim pojasom-relikvijom u glavnom hramu, koje čuvaju od bolesti i drugih nevolja. Nudimo prilog, ali on odbija. Vidi se, da se i on nama obradovao.

Vadeći iz džepa kutijice razgrnu malo svoju monašku mantiju. Ugledasmo crvena slova i znakove na donjoj odjeći, koje smo imali prilike ponekad vidjeti kod drugih monaha.

Pitamo o tome. Objašnjava - to je prva shima. Visok čin i ugled u monaškom bratstvu.

Jedinac u oca. Poziv. Nije prevario prvi utisak, kad smo se sa njime danas sreli.

Otac Simon pominje našu blagorodnost. Iznenađeni, mi se dvojica pogledasmo. On se trgnu: «Da to ne vidim na vašim licima, ne bih ni pominjao». Mi se lijepo zahvalismo, i izvinismo.

Silazeći nizbrdo velikim manastirskom portom prema hramu Blagovijesti Presvete Bogorodice, prolazimo pored središnje višespratne zgrade u kojoj smo danas ručali. Otac Simon objašnjava da je to monaška trpezarija, koja je izgrađena o trošku Svetog Save i Svetog Simeona, za njihova života. Isto kao i jedno trospratno krilo konaka i dva paraklisa, koji su još i danas u upotrebi. Nabraja koje su manastire na Svetoj Gori, osim Nemanjića, gradili i pomagali Mrnjavčevići, Dejanovići, Lazarevići i Brankovići. Zato toliko jak spomen na naše Svetitelje u Vatopedu.

Pitamo za ruševine na brdu pored kojih smo danas prošli. Atonska duhovna Akademija pri Vatopedu. Nekada rasadnik grčke i ostalih pravoslavnih crkava.

Sve nam to objašnjava i pokazuje otac Simon, koji časno zastupa nas Srbe u Vatopedu. Već je shimnik, to znači po vrlinama, prvi među monasima.

U masi hodočasnika i monaha ispred hrama. Vidimo i mladoga Njemca iz naše kelije. Stigao i on na slavu iz Hilandara.
 
Večernja

 Slava u VatopeduPočinje prvi blagi suton. Počinje i večernja u hramu u kojem je i Sveti Sava mnogo puta služio, u toku osam godina svoga boravka ovdje. Večeras će večernja biti vrlo kratka zbog noćnog bdijenja u slavu Pojasa Presvete Bogorodice.

Ulazimo u jedan od najstarijih i najvećih hramova na Svetoj Gori, građenom u starom vizantijskom stilu, također obojenom u crveno, kao naša Žiča. Tek kad se uđe unutra, bolje se vidi veličina, koja je neupadljiva izvana. Sve sija u zlatu. Najprije pada u oči ogromni polijelej sa dugačkim pozlaćenim lancima. Sa dva manja sa strana.

Najveću relikviju koju posjeduje, Pojas Presvete Bogorodice, poklonio je Vatopedu naš Sveti Knez Lazar. Naši monasi opet kažu, nije poklonjeno, nego oni nekad posudili. Poslije nijesu htjeli da vrate. Istina ili legenda. Na Svetoj Gori se sve pamti.

Po završetku kratke večernje, prelazimo u glavnu monašku trpezariju iz vremena Svetoga Save koju je izgradio svojim novcem. Trpezarija je sa velikim savremenim prozorima, čitava oslikana freskama. Preko 200 hodočasnika i monaha. Osjećaj, kao da bi u masi monaha i hodočasnika, mogli ugledat i Njega .

Monasi služe vrlo ukusno jelo, kao što je i sve ostalo u Vatopedu. Među njima vidimo i našeg Simona.

Poslije večere mala šetnja portom kroz mnoštvo hodočasnika i monaha. Iako je čitavi prostor Svete Gore, blagosloven i duševno djeluje na čovjeka, nikada do sada u svom životu, nijesam osjetio toliko pozitivne energije sakupljene na jednom mjestu, kao za dane Pojasa Presvete Bogorodice u Vatopedu.

Misao je došla sama, odozgo.
 
Bdijenje Pojasa Presvete Bogorodice

Počinje cjelonoćno veliko bdijenje u čast Pojasa Presvete Bogorodice.

Najraskošnije bogosluženje kojem sam dosada u svom životu prisustvovao. Crkva je dupke puna. Mnogi su ostali vani. Prisustvo Guvernera Svete Gore na počasnom mjestu. Prisustvo policije i vojske.

Preko 30 monaha u bogoslužbenim odeždama započinje molitvu.

Dvije pjevnice sa horovima, lijevom i desnom. Na desno, najčuveniji svetogorski hor starih monaha, sa bijelim bradama – basovi, a na lijevoj mlađi monasi sa civilima, vidi se školovani glasovi-tenori.

Ogroman polijelej. Najveći koji sam do sada u svome životu vidio. Sa pozlaćenim, stilizovanim lancima ,od preko 50 metara dužine, na kojima visi. Podsjeća na onaj u Aja Sofiji, u Carigradu. Polijelej je sav pozlaćen i u kristalu, sa upaljenim voštanicama, kako se nekada običavalo. Nema ničega lažnog na Svetoj Gori!!!

Kad se pokrene-zanjiha veliki polijelej i ona dva manja sa strana stiče se utisak da je čitava vaseljena u pokretu.

Prvi put gledam oblačenje arhijereja u toku molitve, koje simboliše izlazak pred Gospoda Boga. Vidimo našeg Simona da vrlo blisko asistira pri tome. To je velika čast i milost koja može zapasti monahu

Prvi put vidim neveliku kutiju u kojoj se čuva pojas Presvete Bogorodice, kojoj je posvećena ova velika cjelonoćna molitva. Sva je optočena raznobojnim biserima i dragim kamenjem.

Sinu mi misao da je baš ovdje u Vatopedu, sačuvan sav sjaj romejskog carskog bogosluženja, kakvo je nekada bilo, kada je Carigrad bio centar čitavog svijeta.

Zbog velikog mnoštva svijeta i svijeća koje gore, u crkvi na mahove ponestaje vazduha. Poslije cjelivanja ikona i pojasa Presvete Bogorodice, izlazim vani, da bi i drugi imali prilike da vide, najljepše bogosluženje na Svetoj Gori.

Momo mlađi, jači i ponešeniji od mene, ostaje.

Iako je jedna od najvećih na Svetoj Gori, crkva ne može da primi sve hodočasnike

Mnogi, čak i monasi molitvu slušaju stojeći vani u mraku, i ja među njima. Zaista umilno pojanje Bogu i Majki Božijoj.

Prije spavanja, šetam manastirskom portom u mraku i sjedam na parapet naslonjen uza zid crkve posvećene Sv. Savi Srpskom, koju su Vatopeđani podigli u znak pažnje i sjećanja na njega i ono vrijeme kada je on živio ovdje.

Negdje iza pola noći odlazim do naše kelije koja je na deset metara od oltara. Uzbuđen sam. Ne mogu baš odmah da zaspem iako sam umoran. Razmišljam koliko se toga danas dogodilo. Od naše Isposnice do Vatopeda. Sve po tragu Svetoga Save.

S vremena na vrijeme me probudi zanosno pojanje iz crkve, pjesma Bogorodici.
 
Jutranje – odlazak

Budi nas zvuk molitve koji dopire kroz prozor naše kelije. Ustajemo u četiri časa i po mraku ulazimo u hram. Jutranja koja se samo nadostavila na bdijenje, nikad da završi. Voljeli bi da uzmemo pričešće, a već se primiče osam časova.

Već je kasno, Prisiljeni smo da krenemo prije velike vrućine, bez doručka. Znamo da je otac Simon na molitvi i žao nam je što se nećemo pozdraviti sa njime. U prolazu ipak pitamo za njega i ostavljamo poruku.

Što večernje, bdijenja i jutranje, u crkvi smo, na nogama odstajali preko deset časova pred naš daleki put. Kad je nešto zanosno lijepo, ne osjeća se umor.

Prijemnica zatvorena. Ne možemo dobiti naš Dijamentiri (dozvolu), bez koje ne možemo dalje. Moramo čekati. Nakon deset minuta, vidimo otac Simon trči prema nama. Pita jesmo li doručkovali. Kaže - ne valja da idemo tako, nije blagosloveno. Moramo poslušat.

Zaista je sve prvoklasno i blagosloveno u Vatopedu. Ručak, a ne doručak. Riba kuvana u bijelom sosu, grožđe i vino. Previše rano za tako jaku hranu, ali u manastiru se jede samo dva puta na dan.

Rastanak sa ocem Simonom. Kao da ostavljamo svog najrođenijeg. I na njemu se primjećuje tuga, zbog našeg iznenadnog odlaska. Prosto zanijemio, a htio bi još nešto da nam reče. Sve što je lijepo u životu, obično kratko traje. Dat će Bog, vidjet ćemo se opet.

U njegovim očima se vidi zabrinutost. Odlazimo u nesigurnost, za svojm sudbinom.
 
Po zaraslim stazama

Vidimo kako pred sami naš polazak, u daljini udaraju munje ispod mračnih oblaka. Imamo kišobrane, ali u Vatopedu još nije počela da pada kiša. Poneka kap.

Vatoped - plažaUmjesto da krenemo stazom, namjerno skrećemo dugačkom plažom, koja počinje odmah uz manastir, da bi imali bolji pogled. Okrećemo se svakih sto metara i uz šum mora, iz novog ugla posmatramo grad koji smo ostavili. Posle kilometar i pol, moramo se priključiti stazi koja ide više brdom.

Naša strepnja radi kasnoga polaska zbog vrućine bila je opravdana. Ali Sveti Sava i Sveti Simeon su se pobrinuli da ugodno prođemo stazom kojom su i oni mnogo puta prolazili, dok su gradili svoj Hilandar. Sunce potpuno zaklonjeno debelim slojem oblaka. Ima i izmaglice zbog vlažnosti vazduha. Po terenu ispred nas, padala je kiša. Prosto ne vjerujemo, da rosa pada sa grana i da nas blagotvorno rashlađuje.

Staza je mjestimično skoro zarasla, po njoj se malo ide. Jedino ivičnjaci i zaravan ukazuju da se ovuda nekada komuniciralo. Priroda netaknuta. Zato jači doživljaj.

Put je mjestimično popločan, podsjeća na stare puteve u rodnom kraju, kojima se poslije rata jedino na konjima pregonilo. Čvrste su bile veze našega kraja sa Svetom Gorom, preko bokeljskih pomoraca, koji su plovili za Carigrad, Smirnu, Crno More i Rusiju. U čuvenim herceg-novskim baštama još postoje drveta donesena iz Hilandara i Svete Gore, prije stotinu godina.

Pored puta ozidani izvori, koji su presahli. Podivljale smokve, masline i loza. Nekada su se obrađivale ove strane.

Tek sada vidimo koliko je bila na mjestu naša prvobitna namjera i zamisao.

Ovo je pravo hodočašće, ovuda se kolima ne može. U pravu su monasi što se bune protiv moderniteta, radi kojih su pobjegli na Svetu Goru.

Zaista nema pravog hodočašća, ako se na miru i u samoći, ne prođe između manastira blagoslovenim stazama Svete Gore. Jedino se tako, polagano prilazeći manastiru, na pravi način u mislima sabere doživljeno i viđeno.

Malo toga, malo predanja, tek onda se može stvoriti slika o vremenu kako i kada se manastir gradio. Generacije i generacije monaha su predano gradile. Nije ovo sve niklo preko noći.

Isto stijenje pored puta i iste manastirske zidine, koje vrijeme mjere s vječnošću, posmatraju nas u prolazu, kao što su posmatrale i našeg prvog Svetitelja kada je ovuda prolazio, dok je gradio svoj Hilandar.

Mi, sa svojom prolaznošću, nehajno prolazimo pored njih. Zar nije grehota, protutnjati (možda i kolima) pored njih, koji su svjedoci vremena, a ne pomilovati ih, bar trenutačno, pogledom.

Koliko je od tada kosmičke prašine palo po ovim stazama. Ko zna koliko je voda i vrijeme odnijelo s njih. To samo one i Gospod Bog mogu znati.

Što vrijedi samo protrčati Svetom Gorom, a kući donijeti malo, ili ništa, u duši svojoj.

Stazama Sv. GoreProljetos se na ovim stazama, naš prijatelj Saša Đorđević, priključio grupi od šezdeset srpskih oficira, na čelu sa Vladikom Jegerskim, Gospodinom Porfirijem, igumanom manastira Kovilja.

Dolaze sa uniformama u ručnom prtljagu, da bi se za uspomenu, mogli slikati ispred hrama Presvete Bogorodice. Od Oca Vasilija dobijamo primjerak časopisa Vojska sa velikom slikom u boji, sa grupom srpskih oficira ispred hrama.

Događaj zaista nevjerovatan. Kad sam u maju, od Saše čuo za njega, posumnjao sam.

Dosada su, na žalost, mnogi kod nas, zbog bezbožništva, gledali sa prezrenjem na crkvu i monaštvo.

Hvala Bogu i Svetom Savi, kada smo konačno kao narod shvatili, da bez pomoći Božije i slavnih tradicija naših, ne možemo naprijed, kako smo već jednom bili krenuli, u bezpuće.

Nakon časa hoda uzimamo odmor na jednoj visokoj litici, oko sto metara iznad mora, odakle se vidi čitavi vatopedski zaliv i na kraju njega, u daljini manastir.

Poslije se staza spušta na morsku plažu, da bi odmah okrenula uz jedno brdo, visoko oko petsto metara.

Negdje oko pola brda, kao da neko pomjeri zavjesu, zasja sunce svom svojom snagom. Visoko drveće nam je pravilo dobar hlad do vrha brda. Gore, sa lijeve strane piramida na kojoj piše «Vatoped». Okrenusmo se posljednji put, da ga pogledamo sićušnog u izmaglici. Odatle počinje esfigmensko imanje i put okreće nizbrdo. Vidimo na karti, da i tuda ima monaških staništa ali se ne vide sa puta.

Baš tu na granici sretosmo sredovječnog monaha. Jedinog Božijeg stvora kojeg smo sreli za četiri i pol časa pješačenja. Vrlo kratko iza toga, izgubih košulju, ali se ne htjedoh vraćati. Dobar znak. Još jednom ćemo doći na Svetu Goru.

Sa brda vidimo Esfigmen. Iza njega brdo Samariju, iza koje počinje hilandarsko imanje. Ima još najmanje dva sata hoda. Upeklo niza stranu po kojoj nema hlada. Već je nepodnošljivo.

Prilazimo polagano Esfigmenu, znajući da imaju dobru vodu sa bunara. Ulazimo u manastirsku portu. Sjedamo u hlad pored bunara. Pet-šest monaha rade nešto sa traktorom. Odjednom se sjatiše oko nas, pitaju odakle smo stigli. Vidimo sumnjivi im naši ranci. Ljubazno, ali sa sumnjom pitaju, hoćemo li kod njih na konačište. Izgleda njihov vratar-stražar se bio udaljio, baš kad smo mi ulazili. Zato iznenađenje.Nije hrišćanski da nam zabrane da se odmorimo u hladu i napijemo hladne vode na bunaru, ali vidimo da su uznemireni našim iznenadnim dolaskom.

To smo još više iskusili sjutradan kad smo došli na njihovu večernju.

Osjećamo se neprijatno. Napismo se vode, odmorismo kraće nego što smo mislili i krenusmo. Za nama odmah zatvoriše kapiju. Vidi se da imaju bogate ktitore. Grade veliku luku, prislonjenu uz Samariju, na suprotnoj strani.

Nastavljamo prema Hilandaru. Pravi toplotni udar, čovjek se ne smije razgolititi. Takav je propis. Tek od pola puta dobismo hladovinu, kad smo prešli na hilandarsko šumovito imanje.

Za sat vremena smo ponovo u našoj kući.
 
Pravoslavlje u Esfigmenu

Manastir EsfigmenDanašnje najveće, i jedino pravo uporište pravoslavlja na svijetu, jeste Sveta Gora. Najizrazitiji njen predstavnik, čuvanja izvornih pravoslavnih vrijednosti, jeste hilandarski prvi susjed, manastir Esfigmen, na čijim zidinama, sa morske strane, piše velikim slovima «Pravoslavlje ili smrt». Monaško bratstvo u Esfigmenu je najbrojnije na Svetoj Gori, baš iz tih razloga, što se bore protiv moderniteta i lažnog ekumenizma , koji u sprezi sa Novim svjetskim poretkom (ime, ideje i planovi, podsjećaju na istovjetnu bolesnu svjetsku situaciju, prije 65 godina), rade o glavi pravoslavlju. Oni jedini, na čitavoj Svetoj Gori, po dužnosti, ne pominju vaseljenskog carigradskog patrijarha Vartolomeja, pri svojim molitvama, iz protesta što je otišao predaleko u svom «ekumenizmu», u pregovorima sa papom.

Čulo se i o njegovim prijetnjama, da im rasturi manastir.

Kolika je napetost u njihovim odnosima, doživjeli smo sjutradan po povratku u Hilandar, kada smo kao i prošle godine, prošetali (5 km) od Hilandara do Esfigmena, da bi prisustvovali njihovoj večernjoj molitvi. Došli smo nenajavljeni i malo ranije. Sjedeći u hladu, uz crkvenu pripratu i čekajući da služba počne, najprije nam prilazi monah-starčić bijele kose i brade. Smiješeći se, pruža ruku prema nama, sa tri skupljena prsta, okrenuta nagore, pitajući pogledom da li smo pravoslavci. Klimamo glavom. Kako se početak večernje primiče, prilaze nam monasi jedan po jedan. Pitaju ko smo i odakle smo, da li smo pravoslavci ? Kažemo i ponavljamo, da smo Srbi, ali oni uporno i dalje pitaju. Jedan mlađi crvenobradi, sa cvikerima, po treći puta pita isto, na engleskom.

Ista stvar se nastavlja i u crkvi, za vrijeme bogosluženja. Lijevo uz nas, jedan gleda kako se krstimo. Vrilo je kao u košnici. Pogledi većine monaha, bili su uprti prema nama dvojici (od ukupno šest svetovnjaka) umjesto prema oltaru. Cvikerašev, preko puta nas, neprekidno. Kad se na polovini bogosluženja visok, krupan monah, zaletio prema nama i počeo agresivno postavljati pitanja o našem porijeklu i religiji, umalo nije došlo do incidenta. Neprijatno. Momo se čak uplaši da monah ne udari. Tako je strašno izgledao. Tada onaj mlađi, cvikeraš, uskoči između nas objašnjavajući, prvo njemu nešto na grčkom, a poslije meni na srpskom kaže: «Ličiš mu na Njemca». Naš čovjek, rodio se u Parizu, zamonašio u Hilandaru, ali poslije prešao u Esfigmen, iz gore pomenutih razloga. Pošto se onaj krupni monah smiri, vrati se na svoje mjesto i nastavi sa molitvom. Nijesmo uzeli za zlo. Predostrožnost. Shvatamo da postoji nekakav veliki problem. Još uvijek je u svježem sjećanju, upad agenata CIA-e u manastir Hilandar, prije dvije godine. Tada su pretresli čitavi manastir, tražeći Mladića i Karadžića.

Izgleda da patrijarh carigradski, valjda iz straha ili zbog «ekumenizma» nije protestovao zbog nepovrijedivosti manastira (azila). To su i Turci, kao ne-hrišćani, nekada poštovali. Esfigmenci su to kritikovali, i sad patrijarh, po svojoj sili, ili po «nečijem» nalogu, hoće da im protjera igumana.

Ovih se dana (23. decembar 2002.), moglo pročitati u Večernjim novostima, u članku «Ljuti na dijalog»: «Patrijarh carigradski Vartolomej, naređuje igumanu manastira Esfigmena da napušti Svetu Goru». Da li se, za hiljadu godina postojanja Svete Gore, ikada do sada , tako nešto dogodilo? Udarila sila. Što Njegoš reče : «Prava vjero, kukavna siroto...». Ne sluti na dobro.

Ono jesu kroz vijekove, Latini i Saraceni harali Svetom Gorom, ubijali monahe i palili manastire. Izgleda ponovo došlo njihovo vrijeme. I mi moramo braniti svoju vjeru (kod kuće i vani) od njihovih izmećara, kao nekada za vrijeme Vladike Danila.

I nama dvojici, Satana posla iskušenje, prošle sedmice na areodromu Arlanda, kad smo krenuli na hodočašće. U liku Jehovinog svjedoka.

Naša dobrodržeća žena, i ona putuje, nosi u naručju i dijeli njihovu «Kulu svjetilju» . Čuvši da govorimo srpski, ponudi i nas.

Odbijam sa pitanjem: «Koliko Vas plaćaju Gospođo, za taj posao ?»

Odgovara: «Niko mene ne može platiti, za ljubav prema Gospodu».

Pitam: «Šta uradiste sa našom srpskom crkvom i Svetim Savom ?»

«Bog je jedan»

Žao mi je. Naše čeljade. Kažem: «Činite veliki grijeh. Počnite se moliti pravome Bogu. Još nije kasno».

Ode.

Ali protiv sile nebeske se ne može. Oni nesretnici zaboravljaju da je Sveta Gora , Bogorodičin perivoj. Neće ona baš tako lako, napustiti one koji se danonoćno mole za njenu milost.
 
Hilandarska svjetlost

Što oni više rade protiv pravoslavlja, to ono svojom krotošću i blagošću, sve više osvaja svijet.

Uspješna je misija naše crkve u Švedskoj, u posljednjih 40 godina. I Šveđani su počeli otvarati svoje pravoslavne manastire, gdje uopšte prije nije bilo pravoslavnih. Mladi jeromonah Dorotej, koji je proveo sedam godina po manastirima u Srbiji, sada je iguman prvog švedskog pravoslavnog manastira u Brederedu.

Paroh u mojoj Eskilstuni, jeste protojerej otac Ignjatije Ek. Šveđanin koji je dobio sveštenički čin od naše srpske crkve, prije 35 godina. Po njegovom izboru, naš hram je posvećen Svetoj Ani Novgorodskoj, švedskoj princezi udatoj na ruskom dvoru, kojoj sam se ljetos pomolio, pred njenim sarkofagom u Sveto-sofijskoj Lavri u Novogorodu. Kako kaže otac Ignjatije, da je Martin Luter svojevremeno, bolje poznavao pravoslavlje, ne bi imao potrebe zasnivati novu vjeru – protestantizam.

Jedan drugi Šveđanin, Sven Gulman, otkrio je prošle godine u Hilandaru fresku na kojoj je predstavljena Sveta Olga Kijevska, druga švedska princeza udata na ruskom dvoru za kneza Igora. Ona je majka Svetog Kneza Vladimira koji je pokrstio Rusiju, zahvaljujući njoj, koja je prva prihvatila hrišćanstvo u Carigradu.

Na zidnoj freski u Hilandaru ona zauzima počasno mjesto pored Stefana Prvovjenčanog i Uroša Drugog. Moglo bi se uslovno reći da smo preko Nje, Carigrada, Kijeva i Hilandara uspostavili duhovne veze i sa Švedskom onoga vremena.

Kanonizovane švedske princeze potiču iz vremena, kada je u Švedskoj vladala jedina i prava vjera – pravoslavlje (prije 1055. godine). Premda su kasno primili hrišćanstvo i žale zbog toga (Crnjanski). Vjerovatno je Švedska na putu da se vrati izvornom hrišćanstvu uz pomoć naše Svetosavske crkve. Daj Bože !

Hvale se svojom Svetom Brigitom, jedinom kanonizovanom Šveđankom, i to od katoličke crkve, kojoj je 150 godina kasnije, Gustav Vasa popalio crkve i oduzeo svu imovinu. «Zaboravljaju» svoje dvije kanonizovane princeze, Svetu Anu Novgorodsku i Svetu Olgu Kijevsku, koje su živjele 300 godina prije Svete Birgite.

Zaista je šteta što za sada i Šveđani ne mogu pročitati ove retke
 
U kući svojoj

Ko i jednom hodočasti, Hilandar ostaje kuća njegova do kraja života. To je lijepo opisano u «Jutra u Hilandaru».

Prisustvo Svetog Save se osjeća uzduž i poprijeko čitave Svete Gore, i poslije osam vijekova. Kao da je jučer prošao ispred nas ovim stazama. Nikada hodočasnik nije prepušten samom sebi.

Pri kraju našega boravka u Hilandaru, iz Trebinja dolazi grupa od 30 kršnih motociklista, na čelu sa mladim sveštenikom. Ostat će u sjećanju njegovo pojanje u hramu Presvete Bogorodice. Još jedno krštenje, ali na obali mora kod Skita Svetog Vasilija (Hrusija) sa kupanjem, kao na rijeci Jordanu. Sva tridesetorica kumovi na krštenju.

Sjećam se prošle godine, šestorica monaha božanski pjevaju na staroslovenskom, molitvu u hramu. Svi odreda plavi. Pitamo ko su. Dvojica iz kijevske Pečerske Lavre i četvorica Poljaka. Došli da se napiju duha svetoga u našem Hilandaru.

Podsjetih se njihove himne «Još Poljska nije umrla» na istu muziku kao i naše «Hej Sloveni». Hvala Bogu, nije ni njihovo pravoslavlje.

Najveći doživljaj ovoga hodočašća, u samom Hilandaru, pored bogosluženja i hramovske slave Sv. Jovana Krstitelja, bio je ponovni susret sa ocom Jovanom, najstarijim hilandarskim i svetogorskim monahom, koji svoje svakodnevne poslove i dužnosti obavlja sa velikim elanom i bez uočljivih teškoća, i pored svoje starosti - 95 godina. Istovremeno pišući svoje memoare i poeziju. Stiče se utisak da je čitavi njegov život, sa svakodnevnim predanim radom, jedna neprekidna molitva Bogu.

Otac JovanOnog jutra, kada smo iz Hilandara krenuli svojoj kući, ostavljajući prtljag na manastirskoj kapiji, silazimo u baštu da se pozdravimo sa ocem Jovanom. On već krenuo polagano uzastranu. Stižemo ga na pola puta na njegovom drugom odmorištu. Do njegove kelije visinska razlika od najmanje 60 metara. Prema programu, četiri odmaranja svaki puta. Dolazimo do manastirske kapije. Uz priču sa nama odmara «malo» duže. Daje nam blagoslov za put, da se sretno vratimo svojoj kući. Kaže nam: «Kad dođete iduće godine, ako ne budem gore (u keliji) naći ćete me dolje» i pokazuje rukom put grobljanske crkve Svetog Blagovještenja. Ne boji se smrti. Sva je prilika, smrt se boji njega. Odlazeći poslije srdačnog zagrljaja, maše nam rukom otpozadi, ne okrećući se. Da nam ne bi «urekao» put.

Ponovo su sa nama, na putu našoj kući, njegovi darovi i uzdarja (poklonjene knjige), duhovni savjeti i njegov blagoslov.

Najdraža ovogodišnja čestitka za Božić, bila je od oca Jovana.

Ovih dana (septembar) Hilandar očekuje petu grupu srpskih oficira, koji dolaze u pohode Hilandaru. Dešavalo se i ranije kroz istoriju da su srpski oficiri dolazili u pratnji svojih vladara. Ovo su najveće grupe vojnika i oficira koje posjećuju Svetu Goru, od vremena Cara Dušana do danas. Od vremena kada je Sveta Gora bila u sastavu Srpskog Carstva.

Otrijeznili se, hvala Bogu i Majci Božijoj.

Sluti na dobro. Daj Bože.

Svetosavlje po svojoj ideji, nikada nije bilo militantno ili osvajačko. Ono najbolje čuva izvorni duh i ideju sa kojom je Isus Hrist došao među nas ljude na zemlji

Podrška moćne Ruske carevine porobljenom srpskom narodu, ostvarila se zahvaljujući slavi i uticaju Svetog Save i Hilandara, još od Ivana Groznog.

Ovih dana smo dobili glas, da se polovicom decembra prestavio Bogu, sluga njegov otac Agaton poslije 47 godina isposničkoga života u Hilandaru. Imao je dvije shime. Bog da mu dušu prosti.

Opao je broj monaha, decimiran.

Kad bi se u Hilandaru okupili svi srpski monasi rasuti po čitavoj Svetoj Gori, bilo bi pozamašno naše monaško bratstvo.

Metoh KakovoJednoga jutra u samu zoru, prije svitanja (zbog autobuskog prevoza), posjetili smo ogroman i divan hilandarski metoh Kakovo, na samom izlasku iz Svete Gore.

Metoh je iz zahvalnosti, Hilandaru poklonio turski paša, za čudo koje mu se dogodilo. Svakako ga treba posjetiti. Tu može da uđe i ženski svijet.

Hilandaru su propali ogromni metosi u Izmiru i Carigradu, oteli muslimani.

Šta je sa hilandarskim metosima po Srbiji? Kad će njih vratiti, naši «muslimani»?

Poslije deset dana duševnog i fizičkog mira, dolaskom u Solun, doživljava se pravi šok, od vreve, gužve, vrućine. Iako imamo još šest sati do polijetanja aviona, odlazimo pravo na aerodrom, da bi poštedjeli sebe od pakla. Rezignirano, misao se otima sama od sebe : «Šta je čovjek sam sebi uradio»!
 
Hodočašće – hrana duševna

Ne ulazeći u to što je najsvetije na Svetoj Gori, njena vizija polagano sazrijeva u svijesti .

Kada u određenom životnom dobu, nastupi period molitve, treba mu se povinovati.

Treba poslušat glas Gospodnji! Odmoriti se od «blagodeti» savremenog života. Rasteretiti se svakidašnjice.

Hilandar, panoramaKoliko hodočašće blagotvorno utiče na dušu, vidjeli smo po oduševljenju Milke Momove, kad nas je srela na Arlandi (aerodrom), zato što su naša lica bila ozarena mirom i blagošću.

Prvoga jutra po povratku, kod Moma, budi me tihi glas radija ili TV negdje u kući. Zvuči neobično, kao da to prvi puta čujem. Smeta. Sadržaj me uopšte ne interesuje. Tek po povratku kući, čovjek shvaća kakvim smo «blagodetima» svakodnevno opterećeni.

Monaštvo. To su viši predjeli ljudske duše i dublje sagledavanja životnog smisla. Za biti slobodan, čovjek se najprije mora osloboditi materijalnog tereta. U svetovnom životu je to nemoguće.

U bezdušnoj trci današnjeg svijeta, koji mrvi ličnost, azil je nužnost Za skloniti glavu. Zbog toga su danas svetogorski manastiri, puni visokoškolovanih mladih ljudi.

Dosta je stranaca hodočasnika. Otkrivaju prednosti pravoslavlja, pošto su izgubili iluzije o svojoj «vjeri». Većina od njih je konvertirala. Da ne pominjemo koliko je takvih zamonašeno po manastirima Svete Gore.

I Andrić u svojoj posljednjoj pjesmi, traži samo malo duševnog mira na ovom ili onom svijetu. To je danas, jedino ostvarivo na blagoslovenim stazama Svete Gore

Sveta Gora je nemi posmatrač moralnog posrnuća našeg današnjeg «modernog» svijeta, u kojem se gaze sva ljudska načela i sva nacionalna prava.

Preživela je mračni srednji vijek u još mračnijim uslovima, a izgleda da je novi mrak na pomolu. Kako su nekad upadali u manastire, tako upadaju i danas (Hilandar).

Ne treba se bojati, prava vjera će i ovaj mrak preživjeti.

Nije pretjerano reći da je Sveta Gora, u moralnom i duhovnom smislu, posljednji pravi raj na ovoj planeti.

Ona svijetli svojom svjetlošću kao svetionik u tami, kao što je kroz vjekove oduvijek svjetlila.

Eskilstuna – Švedska, Bogojavljenje 2003. Lj. G.



 
Beleška o autoru

Neđeljko Radanović rođen je 1940. godine u Prijevoru kod Herceg-Novog (Boka Kotorska). Živi u Eskilstuni (Švedska). Utemeljio je porodičnu biblioteku Radanovića koja danas ima više od 2.500 bibliotečkih jedinica. Istražuje srednjevekovnu i noviju istoriju Srba. Prevodi sa švedskog na srpski i sa srpskog na švedski jezik. Preveo je, pored ostalog, “Pesmu o Hristu” Jovana Dučića koja se prvi put pojavila na švedskom jeziku, fragment iz knjige Miloša Crnjanskog “Kod Hiperborejaca” i deo iz knjige “Rat protiv Rusije 1854-1855” koji se odnosi na Crnu Goru.

Objavljuje u dvojezičnom švedsko-srpskom časopisu Diaspora/Dijaspora.

http://www.rastko.rs/rastko-bo/duhovnost/nradanovic-tragovima_l.html







PRIBLIŽAVANJE SEBI


Dragomire kućeš. Rekoh idem u Hilendar.
Štaćeš, bijo si triput.
Malo je to i ja krenuh na put.


(Iz knjige utisaka Hilandara)
Video Milovan Milo Gligorijevic 


Noć u manastiru Hilandaru

Najzad posle toliko godina, evo me u Hilandaru.
U jednoj od manastiriskih soba u kojoj ću, kako nam rekoše, prenoćiti jednu noć.
Tišina duboka, lekovita, struji sa svih strana.Kao da sam, kao da smo, u samom jezgru sveta; slapovi nevidljive tišine.Mir tišine.Mir duše.
U nekoj neznanoj dotle, čudnoj kolevci znanja koje je srž imaginacije, duše duhovnosti. Slušam pokret pluća u sobi i svim što jesam, što osećam kao svoje biće, razliva se spokojstvo, tiha radost, jednostavno postojanje.
Ti me ne bi tražio, da me nisi našao, javlja se ziska misli, pa odmah za njom i drugi, davno upamćeni stihovi Milovana Danojlovića:

U poslušnom nezadovoljstvu,
nisu mi ove godine mile.
Saberi, Gospode u mom rastrojstvu,
osnaži, Svevišnji, protiv sile.

Ne, kažem sebi u sebi, ne postoje više te godine. Ne postoje ni talasi sile koja nas je savijala da budemo puko, poslušno mlivo svih njenih (dijalektičkih) mlinova „Higijena nesećanja vida?” Na svetom mestu srpskog samosaznanja, gde je prvi put stupio onaj koji je najviše izdržao za sve nas, gde je, toliko vekova ranije, slušao istu tišinu u pitomosti svetogorskoj, nemamo prava na majušna jadikovanja mi-čestice na bezimenom talasu nošeni njegovom voljom.

Moj sobni, noćni kolega, neki hodočasnik iz Svetozareva, nešto me pita. Ogovorih učtivo i hitam da ponovo slušam tu drevnu, davno žuđenu, prevrelu tišinu. Lako skoro radosno neki unutrašnji sunđer briše, predhodne, dnevne senzacije. Nije mi više toliko bitno što je pobunjeni narod srušio vladu u Novom Sadu, malu, sitnu tiraniju koju je uljudno dugo trpeo; njenu egzistenciju sam decenijama doživljavao kao čudnu božiju šalu, pa mi je nekako milo što sam za njen pad čuo baš ovde; čak i to što znam da je malo verovnatoće da ikad više brata huškati protiv brata; nije mi važno ni to, bar ne kao ranije, što su mi godine prošle u tom trenju truna u sukobima sa osionošću iz navike i ljudima kratkog pamćenja. Sada taj magnoveni treptaj dobrote i milosti, posle tolikih godina, mogu da prespavam u krilu božije školjke, vrativši se izboru od kojeg su me delili drugi ljudi i ja sam i - sudbina.

Svijam se u kut kreveta, pokrivam se tankom pokrivkom i tonem u san, koji mi se nikad pre nije dogodio. San bez snova, pokreta, van svih merila, van vremena i prostora koje obeležavamo od - do.

Ustajemo, tiho je rekao u zoru moj sobni drug, vreme je za jutarnje. Ustao sam, vedar, sa osećanjem koje imaju ljudi koji su neosetno prošli kroz kakvo moralno čistilište. Ti me ne bi tražio, da me nisi našao. Da, odgovaram tom glasu, svom revnošću duše, čuj nas, podrži, osnaži, i „svetom verom moj narod pričesti”, dodajem, da oživi davno zamrlo, posejano seme. Lak kao perce u svemiru, sa iskustvom u duši koje greje sve protekle godine i dane, sa praštanjem za sve što me je poništavalo, jer je vodilo ka ovome što sad znam, stupam pod svodovima svetogorskog konaka, želeći da u venama, u srčanom zalisku zadržim taj tren lakoće i čistote.

Pet časova zatim jutarnjih molitava, liturgije, u krilu velikog, svetlog doma koji sam našao, koji me je dozvao, živeo sam u znaku velikog, uzbudljivog jedinstva sa nečim sto neću znati nikad do kraja, ali što me je opomenulo da postoji glas tog krila, sjaj te saglasnosti, moćnije od svih spoljnih događaja i uspevanja.

Kad mi se vid zamori nad slovima, ja se ponovo vraćam toj tišini iz onog jezgra sveta i znam; postoji nešto definitivno moje, nešto naše, ta stroga blagost i blaga, plavetna strogost, duse na izvoru, sto neće moći razoriti nikakve oholosti, nikakva tašta i prividna moćna - neznanja. U toj oktobarskoj noći u Hilandaru video sam ono što se ne može videti pri dnevnoj svetlosti.

„Noć je zakon kosmosa, dan je skandal”- zapisao je Sharl Pegi.

Eto. Godina je prohujala kao udar prutom po vodi. Dnevni događaji, senzacije slažu se i dalje, snagom nevinovnosti( Sve same nevinovnosti, žalio se pozni Ivo Andrić).
Ispod tih zamornih, često zastrašujućih naslaga, čisto, duboko spokojstvo one noći Možda su to ona vrata koja nam se sama otvaraju, a čiji smo ključ uzaludno godinama tražili, o kojima je pisao jedan Marsel Prust.
Možda je u tim momentima sav smisao putovanja.
Bar se meni tako danas čini.

Miroslav Egerić
25. XI 1989, u Novom Sadu
 
Zora u Kareji

Svitanje u Kareji je za priču, na to me je pre polaska upozorio moj ujak koji je bio ovde pre mene. Treba ustati rano i sesti na veliku terasu Hilandarskog konaka nešto iznad gradića Kareje, preostonog mesta monaske republike.

Između lišća vinove loze i gotovo zrelih grozdova (druga polovina septembra) lasno je sedeti na klupi za stolom i upirati pogled ka istoku. Moji saputnici su još uvek spavali, kaluđeri su se kretali, ali nevidljivi. Nevidljivo je bilo tog jutra i Sunce. Gledao sam niz obronke svetogorskog brežja, pogled je silazio nizbrdo ka siluetama manastira Stavronikite i Pantokratora iza kojih je počinjalo more i odmah iza prvih talasa gubilo se u nekoj izmešanosti neba i pučine. Ta izmešanost elemenata bila je mašivna, teška i ostavljala nas je bar za izvesno vreme bez Sunca. Kao da se neki vir uspravio i okrenuo svoju površinu ka gledaocima na obali. Vir se sastojao od mase nalik na istopljene metale ; jedan metal je bio srebrnast i kretao se nešto življe od drugog koji je bio žućkast, prvo limunasto svetle boje, nalik na sumpor. Iza tog metaličnog vira nije se naziralo ništa drugo, ponajmanje oblik sunčeve lopte. Izgledalo je da će sve ostati na tome što se sada vidi iako je među bojama dolazilo do jedva primetnih promena. Srebrnasta boja se prozimala tamnoplavim vunastim vretenima, sumporasta boja je međutim tu i tamo dobijala ružičastu ili zlatastu zvučnost. No zračnog sjaja nije bilo. Kao da je sve što je moglo da svetli u ovaj mah bilo okrenuto samom sebi u monologu od kojeg je zavisila ne samo sudbina nespramne obale i razvoj nadolazećeg dana, nego i sama vrednost obreda što se obavljaju u zaklonu između crkvenih zidova. Ali i u posnim zelenilom obraslim uvalama, i na debelom sinjem moru čija se granica jutros nije mogla videti. More i nebo su se zajedno odlučili da ne ocrtaju svoje granice, kao da su hteli da nas podsete na stvaralačku moć bezgraničnosti. A ta moć je pokretala pojedinačne, aktivne metalne svetlosti iz kojih još nije bilo jasno šta će nastati; novi zlatan putir pričesti, ili kolevka sa mladencem koji se tek odvaja od podloge i meterinstva materije.

(1969)
Miodrag Pavlović

Hilandarske dveri
*
„Noć i dan”. Za smiraj mu duše i oprost nas grešnih.

http://www1.serbiancafe.com/


SVETA GORA ATONSKA, AVGUSTA MESECA LETA GOSPODNJEG 2000. GODINE  

Prema planu akcija Pobede za avgust mesec 2000. godine predviđeno je putovanje na Svetu Goru. Već juna meseca počelo je formiranje jezgra grupe i prikupljanje informacija. Kako je u grupi bilo ljudi koji su već više puta pohodili Svetu planinu, nije bilo većih nedoumica, pogotovo oko dobijanja raznih dozvola.

Jula meseca utanačili smo pojedinosti puta. Poslali smo potrebna pisma sa spiskom učesnika akcije u Sveštenu opštinu u Solunu, a sve u cilju dobijanja dozvole za ulazak na Svetu Goru. U "Pobedi" smo dogovorili sve detalje puta i početkom avgusta krenuli.
Ruski manastir Sv. Pantelejmon

 
11. avgusta 2000. godine sastajemo se ispred hotela "Interkontinetal". Autobus agencije "Perla tours" nas dočekuje i iznenađeni smo da je mnogo bolji nego što smo očekivali. Izgleda da planinari obično očekuju  krš od prevoza. U 19.40 krećemo. U grupi je ukupno 16 ljudi, od čega je 12 muškaraca i 4 žene koje ostaju na moru u Jerisosu. Sa nama putuju i turisti koji idu na letovanje na more. Uvek sam se pitao šta je toliko zanimljivo tamo, ali valjda svako ima svoj odgovor i svoje razloge. Granice prelazimo posle nekoliko sati čekanja. 12-tog avgusta oko 10 sati stižemo u Solun. Iskrcavamo se u maniru komandosa s obzirom da je zaustavljenje vozila na tom mestu zabranjeno. Od tog trenutka napuštamo agenciju i prepušteni smo sami sebi i sopstvenim planovima. Odlazimo do kancelarije Sveštene opštine i sređujemo dozvole za ulazak na Svetu Goru. Pre skoro mesec dana ovde smo se najavili poštom. Krećemo ka autobuskoj stanici "Halkidiki". Nemamo drahme i pokušavamo da zamenimo nemačke marke, ali nam teško ide pošto je subota i menjačnice ne rade. Ovde nisu voljni da to rade na ulici. Nekako i to obavismo i uskoro smo u busu za Jerisos. Nakon dva sata prijatne vožnje stižemo u malo ribarsko-turističko mesto Jerisos. Nalazimo Janija, grčkog prijatelja, koji nam posle dosta natezanja ipak otvara jedan prastari pansion u kome bi trebalo da provedemo dve noći. Kako je pansion zatvoren za turiste pretvaramo se u  slučajne prolaznike koji bleje po celi dan u gradiću, a noću postaju utvare koje po mrklom mraku, ne paleći svetla, upadaju u janijev konak da bi tu uhvatili malo sna. Sve ovo košta ni manje ni više nego 2500 drahmi (oko 15 DM). No kakva bi to avantura bila kada bi sve išlo kao po loju?!
 
Ruski manastir Sv. Pantelejmon

13. avgust pre podne provodimo na plaži. Kako nismo navikli da ne radimo ništa i čvarimo se na suncu kao uobičajeni "blazirani" turisti, odlučujemo da posle podne posetimo Kakovo koje je udaljeno oko 5 km. Kakovo ili Arsenica je ustvari ekonomat Hilandara u kome se nalazi jedna crkvica, ribnjak, radionica za obradu drveta, konak. Sve je to opasano ogromnim prostranstvom šuma koje je jedan turski beg poklonio Hilandaru, jer je Sveta loza izlečila njegovu ženu od steriliteta.

    14. avgusta deo grupe od 7 planinara kreće ka Svetoj Gori. Ostatak (petorica ljudi) će ići sutradan. U 8 sati izjutra prebacujemo se busom do Uranopolisa. U policiji bez problema dobijamo putne isprave koje su jedine merodavne na Svetoj Gori. Brod nam polazi u 10.00. Na ovaj brod se ukrcavaju samo muškarci. Od tog trenutka pa narednih desetak i više dana žensko biće nećemo videti. Nakon više od sata plovidbe stižemo do prvih delova svetogorskog poluostrva. Redom se ređaju: Jovanica, zografska arsana, Dochiariou, Ksenofondos, pa sve do Svetog Pantalejmona, ogromnog ruskog manastira gde se Bojan i ja iskrcavamo. Ostatak grupe ide dalje do Svete Ane, a odatle vrše uspon na vrh Atosa (2030 m). Sa nama na kopno je izašlo nekoliko ruskih monaha i dva Slovaka. Malo smo uplašeni jer ne znamo kako da se ponašamo. Bacamo rančeve na leđa i penjemo se stepenicama. Tražimo "Arhontariki" ili "Guest room". Tamo nas dočekuje ruski monah. Pita odakle smo i na naše iznenađenje primećujemo ozareno lice kada je shvatio da dolazimo iz Srbije. Ovde, naravno, niko ne pominje nekakvu fiktivnu Jugoslaviju. Čini mi se da jedino na Svetoj Gori možeš s ponosom reći da si Srbin. Poslužuju nas rakijom, hladnom vodom i ratlukom. Ubrzo se smeštamo u konaku. Za razliku od velelepne crkve soba je razočaravajuća, mala i neugledna. Vidi se da je neko već spavao u našim krevetima i posteljina je prilično prljava. Srećom imamo vreće i biće sve OK. U pet sati posle podne monasi lupaju u drvenu dasku i odlazimo na večernju službu. Crkva je prelepa, a ikonostas neopisiv. Večernje traje oko 2 sata. Prvi put doživljavamo pojanje monaha i duboko smo impresionirani. Ono će nas pratiti tokom celog boravka na Svetoj planini. Odlazimo u trpezariju na večeru. Hrana je apsolutno posna, jer smo u vreme posta. To znači da se ne jede ni riba. Samo voće i povrće uz malo crnog, bajatog hleba. Kasnije se upoznajemo sa rumunskim monahom, Ocem Stefanom. Ima 28 godina i zamonašio se u 18-toj. Sporazumevamo se na srpskom uz po koju englesku reč. On je oduševljen nama. Poklanja nam dve ikonice, nešto ratluka, a mi mu obećavamo da ćemo mu poslati fotografije poštom. Lepo je sresti tako prijatne ljude.
 
Tipikarnica Svetog Save u Kareji

15. avgusta ispraća nas naš prijatelj Stefan i krećemo ka grčkom manastiru Ksiropotamu. Staza nas vodi malo uz brdo, a kasnije se spuštamo. Posle pola sata hoda srećemo Slovake i jednog Grka koji su se izgubili. Sledi  kraće orijentisanje, većanje na englesko-srpsko-slovačkom jeziku i odlučujemo se za jednu stazu, za koju se ispostavlja da je prava. U Ksiropotam stižemo oko podneva. Manastir je vrlo lepo sređen. U konaku je kao u hotelu. Grk ovde ostaje, a mi hvatamo put pod noge i krećemo ka Kareji. Već na samom početku na našu veliku sreću vidimo bus koji se lagano penje prašnjavim putem iz luke Dafni i ide u našem pravcu. Odmah zatim sledi veliko razočarenje. Nije mogao da nas primi jer je, po vozačevim rečima, prepun. Čovek očigledno ne zna šta je prepuno i trebalo bi ga poslati na praksu, kod nas, u GSB. No šta je tu je, izgovorena je čuvena rečenica: "Hey guys, we've got 6 kilometers. Be on the move!"  Stežemo kaiševe rančeva, podešavamo trekking štapove i polazimo. Sunce prži, tačno je 14 sati. Dva Slovaka, dva Srbina, prašina, vrućina, znoj. Uskoro nailazimo na par raskrsnica koje uopšte ne postoje na karti. Uzdamo se u sreću i Božiju pomoć; uostalom nalazimo se najsvetijoj planini na svetu. Da je to tako uverili smo se uskoro. Već na izdisaju stiže nas kamion koji ide do Kareje. Vozač, monah, nas prima i poslednji deo puta do srpskog konaka koji pripada Hilandaru, prelazimo lagodno. U konaku je puno majstora koji rade na adaptaciji krova. Ovo je za nas nova informacija i znači znak pitanja za prenoćište. Slovaci nastavljaju dalje ka Kutlumušu, a mi se ipak nekako smeštamo u konaku. Zadovoljni smo što smo među svojima. Uveče sedimo na terasi sa Ocem Vasilijem i posmatramo pun mesec iznad Atosa. Oko nas je svuda mrak. U daljini zavijaju šakali i čuje se poneka sova. Položaj konaka je fenomenalan. Cela Kareja je pod nama, a sa desne strane se uzdiže gorostasni Atos. Dole, Egejsko more se talasa obasjano mesečinom.
 Karakal, jedan od najpoznatijih grčkih manastira

Ujutro (16. avgusta) se spremamo i kada smo izašli iz sobe vidimo na gomili rančeve naših planinara koji su došli iz Velike Lavre. To su: Vuja, Mile, Bane, Nidža i Mika. Oni su nakon iskrcavanja sa broda (14.08.) oko 14 sati, po izuzetno vrućem danu i jakom suncu krenuli ka vrhu. Oko 21 sat bili su na visini od 1700 m u crkvi Panagia. Tu su proveli noć i u zoru 15. avgusta izašli su na vrh Atos i time savladali visinsku razliku od tačno 2030 m. Spustili su se do Velike Lavre, gde su stigli tek u posle podnevnim časovima. Sledećeg dana su se kombijem prebacili do Kareje.

    Sa njima se susrećemo u gradu. A onda zajedno idemo do isposnice, Tipikarnice Svetog Save. Tu nas prima Otac Nikodim. Isposnica Sv. Save je najsvetije srpsko mesto. Mladi Sveti Sava je ovde proveo 7 godina u molitvi i postu. Tu je i čudotvorna ikona "Mlekopitateljnica", koju je Sv. Sava doneo iz Jerusalima. Zanimljivo je da se nalazi sa desne strane oltara, što je suprotno crkvenim kanonima. Iz velike ljubavi prema Bogorodici Sveti Sava je zamenio mesta Spasitelja i Bogorodice, a crkva je to odbrila iz poštovanja prema Sv. Savi. Iznad ulaza u malu crkvu nalazi se, u kamenu urezan tipik iz 1200. godine, po kome i danas žive monasi u Hilandaru. Dobijamo na poklon tamjan i male ikonice. Otac Nikodim nas blagosilja.

    Odatle idemo do grčkog  Kutlumuša. U manastiru nam kažu da nema mesta za spavanje. Zato se vraćamo do srpskog konaka i uzimamo stvari. Ovde se opet razdvajamo. Njih pet ide ka Svetom Pantalejmonu preko brda i manastira Ksiropotam (cilj im je da dosegnu Hilandar sledećeg dana), a Bojan i ja krećemo ka severoistočnoj obali mora i Ivironu. U Kareji srećemo petoricu srpskih studenata sa Arhitektonskog fakulteta. Između ostalog pitaju nas da li imamo buve? Na naš odgovor da ne znamo kažu da su oni puni i pokazuju koliko su izujedani. Nikome to ne smeta previše. Kad mogoše Solunci, a što ne bi i mi?

    Posle pola sata pešačenja ulazimo u džip i dva monaha nas voze u Iviron. Klanjamo se ikoni ivironskoj i celivamo mošti svetaca. Kažu da je ta ikona došla preko mora i našli su je na obali. Kada ona ode nestaće i Sveta Gora. Pitaju nas da li želimo da prespavamo u Ivironu, ali mi odlučujemo da istog dana nastavimo dalje. Sledeća destinacija je sat i po udaljen Karakal. Znojavi, prašnjavi i umorni stižemo u Karakal, tačno u vreme večernje službe. Prolazimo kroz kapije utvrđenja i srećemo već pomenute Slovake. Na naše pitanje zašto nisu na službi, kažu da ih nisu pustili u crkvu. Utom jedan ogroman, crni grčki monah izlazi iz crkve i pita ko smo. Uglas, ponosno izgovaramo: "Serbs, Orthodox!" i on nam kaže - "Izvolite u crkvu". Nepravoslavni nemaju to pravo. Posle večernje službe ulazimo u trpezariju i jedemo veoma ukusnu hranu. Kasnije se smeštamo u sobu koja više liči na hotel nego na manastirski konak. Izlazimo napolje i prilazi nam jedan mlad iskušenik. Pita nas na čistom srpskom sa beogradskim naglaskom odakle smo. Ispostavlja se da je to Raša sa Karaburme i da je tamo već godinu dana. Provelimo smo nezaboravno veče sa njim na terasi konaka. Opet neizbežni mesec, Atos, more i tišina, apsolutna, za nas nezamisliva tišina. Samo po koja sova i šakali. Ujutro odlučujemo da ostanemo u Karakalu još jednu noć i da taj dan pomognemo Raši u njegovim radovim u bašti.
 
Srpski manastir Hilandar

Sutradan (18.08.) krećemo dalje. Ovoga puta zbog nedostataka vremena hvatamo taxi-kombi koji nas vozi do Kareje. Iznenađeni smo da kombije voze monasi i da imaju radio stanice, preko kojih su povezani sa manastirom i ostalim vozilima. Na autobuskoj stanici se srećemo sa Dušanom Vuličevićem i njegovom grupom (Dule, Pera, Joca, Bojan i Nikola).

    To je grupa koja je dan posle nas krenula ka Svetoj Gori (15.08.). Spavali su u manastiru Sveti Pavle. Sutradan su peške prešli do Dionizijata, pa dalje do Grigorijata, gde su prespavali. Zatim su napravili veliku pešačku turu i obišli Ksimonopetru i preko kelije Sv. Dimitrija stigli u Kareju. Kako nije bilo mesta za spavanje u hilandarskom konaku, spavali su u Kutlumušu.  

   Sada kreću za Hilandar, pa im se rado pridružujemo. Busom se prebacujemo u Dafni gde se ukrcavamo na brod i idemo do Jovanice, južne hilandarske luke. U luci je kamiončić u koji se smeštaju stariji, a nas četvorica krećemo peške ka Hilandaru. Ukupno oko 12 km. Posle oko tri sata hoda delom putem, delom kroz gustu šumu, stižemo. Prvi put nalazimo se pred kapijom srpske svetinje Hilandara. Obuzima nas ushićenje. Kao da smo došli kod kuće. Ulazimo unutra i dočekuje nas veći broj Srba. Tu su momci sa arhitekture, tu su obe naše grupe planinara. Pred našim očima je slika iz knjiga. Dva velika čempresa i iza njih velika i možda najlepša crkva na Svetoj Gori. Smeštamo se svi u jednoj sobi u konaku. To veče je bdenije i čeka se sutrašnji praznik Preobraženje. Služba počinje u 21 sat i traje do 1 sat posle ponoći. Nešto pre 9 sati monasi lupaju u drvo i okupljamo se u glavnoj crkvi Hilandara. Sa nekim čudnim osećajem uživam u nestvarnoj atmosferi. Svetla naravno nema, ali zato gore kandila i sveće, što doprinosi opštem utisku. Miris tamjana se svuda širi. Počinju molitve i pojanje monaha. Ovde si sam sa svojim mislima. Oko pola 2 izjutra izlazimo i dočekuje nas tišina i zvezdano nebo. Subota, 19. avgust, Preobraženje. Svečana liturgija počinje u 8 sati. Nakon nje sledi svečani ručak. U toku dana odlazimo do pirga koji je izgradio kralj Milutin, kako bi zaštitio manastir od napada gusara, sa mora. Silazimo do same obale i obilazimo stari i polusrušeni manastir Svetog Vasilija.

    21. avgusta šestorica planinara iz naše grupe napušta Hilandar i Svetu Goru, jer imaju povratne karte za 22.08. iz Soluna.
 
Deo konaka Hilandara


22. avgusta pre podne nas trojica (dva Bojana i ja) idemo do grčkog manastira Esfigmen koji se nalazi na oko 40 minuta hoda od Hilandara, na samoj obali mora. Ovaj manastir je poznat po krilatici "Pravoslavlje ili smrt!" koju nose monasi oko struka. Kao Srbi i tamo bivamo vrlo lepo ugošćeni sa ratlukom, lubenicom, vodom i rakijom.

    U Hilandaru ostajemo do 23. avgusta. Prisustvujemo jutarnjim i večernjim službama, pomažemo u trpezariji, čistimo konak. Naravno obilazimo svete znamenitosti Hilandara (bunar Svetog Save, grob Svetog Vasilija, Svetu lozu, groblje monaha...).

    U sredu, 23. avgusta trojica planinara (Dušan, Joca i Pera) odlaze sa Svete Gore u Jerisos prego Esfigmena. Dva Bojana i ja krećemo, međutim, dalje ka bugarskom manastiru Zografu. Spakovali smo sve stvari krenuli na oko 3 sata dugu turu po veoma gustoj i teško prohodnoj šumi. Pre polaska upozoreni smo da je šuma prepuna vrlo otrovnih i brzih zmija. Stoga koristimo trekking štapove kako bih ih rasterali. Vrućina je ogromna. Znoj natapa stvari i rančeve. Potpuno smo izgrebani i prašnjavi. Uprkos svemu ovo je jedna od najuzbudljivijih trekking staza kojom sam hodio. Priroda je nedirnuta i često vidimo rupe u zemlji koje su izrovale divlje svinje. Na pojedinim mestima oseća se miris lisica. Orlovi i ostale grabljivice su uobičjena pojava. Uz put skrećemo sa puta i obilazimo napuštenu keliju koja se nalazi u jednoj pećini. Nailazimo i na jednog Rusa koji je krenuo ka Hilandaru. Posle napornih 3 sata stižemo u ogromni manastir opasan visokim zidinama. Ma kako bio ogroman izgleda pomalo tužno, s obzirom da ima vrlo malo monaha. Ovde se najbolje vidi stanje bugarske crkve i nacije uopšte. Primaju nas sa zadovoljstvom, jer su u Zografu putnici-namernici relativno retki. Smeštamo se u sobu i idemo na večernju službu. Nakon toga večeramo. Čini mi se da je hrana u Hilandaru prava gozba u odnosu na ovo ovde. Posle večere pomažemo monahu da sve raskloni i povlačimo se u našu odaju.
     

Krst cara Dušana, mesto susreta cara Dušana i hilandarskih monaha

24. avgusta
nastavljamo putešestvije dalje. Ustajemo u 6 sati i posle liturgije, bez doručka krećemo na još jednu turu. Cilj nam je grčki manastir Konstamonitu koji je, po karti, udaljen svega 2,5 km. Nismo ni svesni da će nam to biti najtežih sat i po koji smo ovde prešli. Dočekuje nas gusta šuma prepuna bodljikavog rastinja i naravno raznih živuljki. Ima tu i po koja škorpija, ali srećom retko. Kako staza nije markirana uskoro se malo gubimo, ali brzo shvatamo da idemo suviše na istok i vraćamo se na pravi put. Nailazimo na košuljice koje su odbacile zmije prilikom presvlačenja u novo ruho. Tu je i jedan oklop kornjače. Nagađamo koja je grabljivica ulovila. Verovatno suri orao ili nešto slično. Uskoro se spuštamo i prelazimo jedan fiktivni potok. Na karti imamo tri potoka, a na terenu nijedan. Suša je velika. Opet uz brdo, pa niz brdo, pa dva-tri puta tako. Majice koje nosimo su potpuno mokre i na pojedinim mestima iscepane. Nakon svega vidimo tvrđavu koja opasuje manastir. Stižemo u utvrđenje i poslednjom snagom tražimo spas - "Arhontariki". Tamo doznajemo od nekih radnika, da nas ne mogu poslužiti, jer se monasi odmaraju od noćne službe. Nemamo puno vremena. Moramo se spustiti na more i uhvatiti brod. Točimo vodu na izvoru i krećemo dole. Brzim hodom za pola sata smo već na moru. Imamo dovoljno vremena da odemo i vidimo još jedan grčki manastir Dochiariou koji se nalazi na samoj obali. Stižemo na vreme tek toliko da se osvežimo hladnom vodom i ratlukom. Silazimo u luku i ukrcavamo u brod. Na brodu se srećemo sa našim radnicima iz hilandarskog konaka i Ocem Vasilijem. To je odlična okolnost jer nam oni obećaše prevoz od Uranopolisa do Jerisosa. Tako je i bilo. Njihovim busom stižemo na željeno mesto. Kako je letnja sezona već na izmaku lako smo našli smeštaj za relativno male pare (12-13 DM po noći). Sastajemo se i sa našom trojicom koji su tu već dva dana. Sledeća tri dana boravimo na moru uz klasično letovanje, što podrazumeva kupanje, spavanje i glupo dosađivanje. Posle onakvih avantura ovo ovde je, za mene, veliko smaranje.

    27. avgusta oko 11 sati pre podne krećemo ka Solunu. Kako bi uštedeli nešto para stopiramo. Mala je nada da će nam neko stati, jer smo prepuni stvari. U 12.20 stiže autobus. Posle 2,5 sata vožnje stižemo na autobusku stanicu "Halkidiki". Jedan Grk nam na lošem engleskom jeziku objašnjava gde je stanica na kojoj staje autobus za hotel "Kapsis". U 16 sati stojimo na dogovorenom mestu i sastajemo se sa ostatkom naše grupe koja je ranije stigla u Solun. Tačno u 18 stiže kombi agencije i vozi nas do auto-puta gde se prebacujemo u autobus. Granice smo prešli vrlo brzo i 28-og avgusta u 6 sati ujutro stižemo na mesto sa koga smo krenuli pre više od dve nedelje.

    Nakon 16 dana puta i 11 dana provedenih na Svetoj Gori shvatam da ovo putešestvije nije obično planinarsko putovanje sa usponom na vrh i doživljavanjem nedirnute i divlje prirode. Ovo je nešto sasvim različito u odnosu na "klasična" planinarska putovanja na koja smo navikli. Priroda je predivna, ali i produhovljena hiljadugodišnjim neprestanim molitvama monaha.

    Ksiropotam, Sveti Pantalejmon, Kutlumuš, Iviron, Karakal, Esfigmen... i naravno naš Hilandar su Božije kuće koje odišu Verom, Nadom i Ljubavlju. Ovo zaista nije fraza. Ovo se oseća svakog trenutka boravka ovde. Čak i najveći ateista mora priznati da je duhovnost druga reč za Svetu planinu, da je to suština postojanja. Odbacuju se sve telesne i čulne ugodnosti. Čovek se u potpunosti posvećuje samo svojim mislima i Bogu. Ovde se istorija ne nalazi u knjigama, ovde se istorija ne uči, ona je tu pred našim očima i odvija se svaki dan.

    Pojmiti Pravoslavlje, a ne pohoditi Svetu Goru je gotovo nemoguće. Tek kada stupite na tlo Svete Gore svaka molitva dobija puni smisao. Tek tada čovek shvata da postoji i drugačiji život od onoga na koji smo mi navikli. Da li je to samo drugačiji život ili je možda bežanje od sumorne realnosti, nije mnogo bitno. Treba samo ponekad proživeti makar i nekoliko dana na način naših predaka.
              
Z. Karić
U Beogradu,  01.09.2000. 


Učesnici akcije:     
     
Dušan Vuličević        Predrag Vujinović                            
Jovan Krstić               Branimir Profilović                          
Bojan Vuličević         Miodrag Radosavljević - Mocart     
Petar Jendrovski      Milosav Nikolić     
Nikola Petković        Mihajlo Petrović
Bojan Ristić               Zoran Karić

http://pdpobeda.tripod.com/izvest/SvetaGora2000/SvetaGora.htm





KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU (XLVI)


Kelija Sv. Jovana Zlatoustog na Svetoj Gori
Autor fotografije M.M. Mitov

o.Gavrilo O keliji Sv. Jovana Zlatoustog na Svetoj Gori i njegovoj vezi sa našim Hilandarom govori se u ovom zanimljivom tekstu: Novembra 13. godine 1894. izvršeno je svečano osvećenje hrama ruske opštežiteljne kelije Sv. Jovana Zlatoustog na sv. Atonskoj gori. Ovaj hram je sagrađjen i posvećen sv. Jovanu Zlatoustom, s posebnim oltarom koji je posvećen blagovernom knezu Aleksandru Nevskom i sv. ravnoapostolnoj Mariji Magdaleni, a za uspomenu na čudesno spasenje cara Aleksandra Aleksandroviča i carice Marije Feodorovne pri izvrtanju voza blizu stanice Borki 17. oktobra 1888. godine.

Kelija Sv. Jovana Zlatousta na Svetoj Gori sagrađena je u granicama zemlje carske patrijaršijske slovenske Hilandarske lavre nedaleko od ruskog Andrijevskog skita (Seraja), na putu od Kareje za Vatoped. Kelija je u vidu četverougaonika koji se zatvara novim hramom i visokim zidom sa svetim vratima. Ima sve potrebne prostorije za raznovrsne radove monaha od kojih se oni izdržavaju. U to vreme živelo je u njemu i bratstvo od 47 članova, isključivo ruskog porekla, od kojih šest sveštenoslužitelja. Nema tačnih podataka o vremenu osnivanja Kelije. Sačuvalo se pouzdano predanje da je kelija Sv. Jovana Zlatousta ponikla za vreme našeg Sv. Save, carevića srpskog, osnivača Hilandarske lavre krajem 12. veka. Naš najbolji poznavalac Sv. Gore, poč. prota Steva Dimitrijević, prvi dekan Teološkog fakulteta, ostavio je svojeručni zapis o pomenutoj Keliji: „Kad su sadašnji obitavaoci kelije Sv. Jovana Zlatousta srušili staru kelijsku crkvicu i podigli novi sabor, uklonjena je sa stare crkve mramorna ploča s natpisom koji je kazivao da je to stara crkva zidana ili popravljana 1702. g. trudom jeromonaha Mateja, Nektarija, Antima i monaha Nikifora i Rafaila. Ruski pisani izvori govore da je stara crkva podignuta 1702. godine.“

No mnogo interesantniji podatak o keliji sv. Jovana Zlatousta je dao prota Steva čuvenom ruskom bogoslovu-filozofu mitropolitu Antoniju (Hrapovickom) u prisustvu pisca ovih redova (jednom prilikom na čaju u Karlovcima 1934. u Patrijaršijskom dvoru, gde je mitropolit stanovao kao stalni gost patrijaraha Dimitrija i Varnave), kada je rekao da je on posetio keliju Sv. Zlatousta posle I. svetskog rata i da je baš u vreme njegovog ulaska u crkvu služen moleban našem Sv. Savi. Prota je tada pričao da se u Keliji 1883. g. nalazilo 25 ruskih ljudi sa starcem jeroshimonahom Kirilom, koji je stigao na Sv. Goru uskoro posle završetka Krimskog rata 1860. g. u cvetu svoje mladosti i stupio na poslušanje starcu ocu Mitrofanu, učeniku poznatog atonskog duhovnika jeroshimonaha Arsenija, koji je imao osobiti dar suza i rasuđivanja (sozercanja), saučeniku jeroshimonaha Jeronima, obnovitelja Rusika, manastira posvećenog sv. Pantelejmonu. Posle godinu dana o. Kiril je primio monaški postrig, a 1865. rukopoložen je u čin jerođakona i jeromonaha, a 1894. g. je bilo 30 godina njegove monaške službe. To je monah koji je raspirivao ljubav prema Sv. Savi, baš onakvu kakvu je monasima preporučavao sv. Jovan Zlatousti. Vladimir Majevski u svom radu „Sv. Gora“ (1937) spominje starce jeromonaha Kalista i Simeona, koji žive u keliji Sv. Jovana Zlatoustog pomenute godine.

Posle ovih razgovora u karlovačkoj Patrijaršiji koje je vodio mitropolit Antonije sa protom Stevom, iznenada je odjeknulo ridanje starog mitropolita. Zatim jedna duboka sveta, golgotska tišina. Iz te molitvene tišine čuo se tihi glas starca Antonija: „Kroz molitvu osećam buduće patnje Sv. Gore. Ne zaboravimo Svete Oce, jer ni oni nas ne zaboravljaju. Molimo se sv. knezu našem Vladimiru i Sv. Savi, i sv. Aleksandru Nevskom da nam daruju silu pobede Hristove da snagom duhovnog oružja pobedimo, kao što su pobedili sv. knez Nevski i Sv. Sava.“ Prota Steva je izložio mitropolitu staro predanje koje se sačuvalo, da su Sv. Sava i njegovi naslednici i materijalno pomagali rusku keliju Sv. Jovana, što je i pismeno posvedočeno: „Posle proširivanja hrama, s blagoslovom Hilandarske lavre 1886. g. bila je sagrađena nova prostrana zgrada sa dva sprata i sa udobnim suterenskim prostorijama, koje su stajale 10.000 rubalja.“

Po svemu se vidi da je tadašnja uprava našeg Hilandara sledovala sveštenu tradiciju svojih velikih ktitora, a posebno Sv. Save, što se dokazuje iz istorijskog dokumenta koji doslovce citiramo: „Za gradnju većeg prostranijeg hrama, Hilandarska lavra s ljubavlju je dala blagoslov za podizanje takvog hrama koji se retko sreće na Atonu. Zato ovo bratstvo kelije Sv. Jovana Zlatousta smatra svojom velikom obavezom da posvedoči duboku blagodarnost ocima koji upravljaju slovenskom Hilandarskom lavrom za tu u istini bratsku ljubav i naklonost, s kojom su se oni čvrsto odnosili prema starcu i bratiji naše Kelije, kao i za usrdno pomaganje i podršku u svima dobrim poduhvatima - koji su oni nama uvek pružali i pokazivali neizveštačenom očinskom prostosrdačnošću apostolskih vremena. Zahvalna bratija Kelije neće zaboraviti njihova dobra dela do vjeka.“ Na taj način je podignuta velika crkva Sv. Jovana Zlatousta. Bratstvo manastira je umnoženo i stara crkva je bila mala za bratstvo. Za podizanje hrama sv. Jovana bilo je potrebno 32.000 rubalja. U Moskvi je poručen ikonostas gracioznog (prefinjenog) ruskog rada sa zlatnim ramovima. U bogatim prilozima za hram učestvovao je i ceo ruski blagočestivi i blagotvoriteljni narod „za koji ćemo se moliti do kraja života“.

Hram je sagrađen u vizantijskom stilu. U njemu se čuvaju tri čudotvorne ikone: Španska Božja Majka, „Ublaži moju tugu“ i ikona sv. Jovana na tronu. Nije se slučajno desilo da je kelija Sv. Jovana podignuta baš u vreme Save Nemanjića na Sv. Gori i nije slučajno to što su Hilandarci posle Sv. Save ponovo bili u duhovnoj vezi sa ruskom kelijom. To je njegovo jevanđeljsko seme koje cveta i daje duhovne plodove kroz vekove. Ruski vladari su dobro znali za takve svete odnose sa Hilandarom i zato su mnogostruko uzvraćali ljubav Srpskoj crkvi. Nema ni jednog manastira u Fruškoj gori niti koje crkve po celoj našoj zemlji koja nije primila bogate darove od ruskih careva i patrijaraha. Sv. Sava je i stvorio Hilandar da bi preko njega ostvario svoj ideal: potpuno izjednačavanje s Istokom. Hilandar je, dakle, kopča između Istoka i Srbije, sprovodnik hrišćanske istočno-vizantijske kulture i nas Srba, duhovna košnica odakle su se rojili i dolazili u Srbiju pastiri Crkve i duhovne vođe. Novoosnovanih 12 episkopija Sv. Sava je popunio sa Srbima iz Hilandara. Danas kao da „svetilnici nasi ugašaju“. No ipak treba znati da jevanđelsko seme koje je posejao Sv. Sava ne može istruliti. Niče jevanđelsko seme i zaklanja kamenje na njivi Hristovoj. Uticaj Sv. Save je neugasan, kao sunčani zraci koji se često probijaju kroz tamne oblake. Delo Sv. Save će ostati da se proučava do veka, jer često i naše duhovne oči ne vide uvek sve i na vreme. Kada bi se sve ono što je učinio Sv. Sava proučavalo vredno i pomno kao što se čini sa freskama našim, onda bi još u većem sjaju zablistala istorija naša u krvi okupana i osveštana, kao što u kremaljskoj crkvi u Moskvi blistaju dve naše freske, oca i sina sv. Simeona i Sv. Save Nemanjića, kao i sv. Jovana Zlatousta. Zar je to slučajno? (Istorijsko zrnce iz arhive prote Stevana Dimitrijevića, Lazar Babić)

Rada Djordjevic Jedan nas protosindjel rece za Hilandar da je SRBSKI DUHOVNI UNIVERZITET.Mislim da je u pravu.


Dunja Neda Divno je naučiti više o Hilandaru i svim njegovim OCIMA od kojih ste,Oče,jedan bili i Vi.Blagodarim Vam na novim poukama.Neka nam Vas Bog dragi sačuva još dugo i pomogne u Vašem ( i našem) radu na prosvećivanju svih,i mladih,i starijih.

Nenad Badovinac Kao klinci čitali su nam bajke kako bi lakše i lepše zaspali, danasnje majke svojoj deci mogu da čitaju priče iz života sa Svete Gore i prikazuju svojoj deci fotografije sa Gore Atonske. Kada bi deci dali ovu fotografiju što je postavio otac Gavrilo, njihova mašta bi mogla keliju da obnovi i da nam je vrati onakvu kakva je bila izvorna.. deca bi nam mogla pomoci, da nas vrate iz duhovnog siromaštva u večitu radost obnavljajuči nam zapuštena mesta Svete Gore, samo kada bi ih odgajali da odrastaju u duhu Svete Gore. Otac Gavrilo nam daje bezbroj ideja, kako da večitu radost doživimo u svojim kućama i svojim obiteljima.

Mirjana Jovicic Divno je ovo pročitati Oče Gavrilo.Puno Vam hvala.
O moje radosti! Praštajte i blagoslovite Oče Gavrilo -uspela sam da odštampam ceo Vaš tekst, pa ću u nedelju posle liturgije,kad svi sednu pod veliku lipu u našoj porti da se uz kaficu malo ispričaju međusobno i sa Ocem Jovanom-to pročitati.Kad se onda raspriča naš otac Jovan Petković (on i prof.Mladomir Todorović u poslednjih 50 god.su jedini završili studije teološke a da nisu imali manje ocene od 10-tke)Biće milina Želim Vam dobro zdravlje,lepu i mirnu noć-neka Vas anđeli i Bogomajka okrepljuju redovno-bez prestanka -jer se toliko trošite za pastvu svoju čiji sam i ja deo.

Dinko Blagojevic Hvala oce, na divnom tekstu. :)
Takodje, odlican Nenadov komentar. :)
Svako dobro od Gospoda

SNEŽANA BARIĆ Svako dobro od Gospoda i Presvete Bogorodice zaštitnice i pomoćnice,pokroviteljke monaha!


Mirjana Velovska
HVALA OCE NA DIVNE FOTOGRAFIJE I ZA SVE SATA ZAPONAETE NAM ZA SV GORA


Dunja Neda Svakako da mi se sviđa.



Dragana Solomun PREDIVAN JE OSJECAJ BITI U OVOJ GRUPI,DIVNO JE NAUCITI VISE O SVOJOJ VERI,HVALA VAM PUNO OCE GAVRILO
 



 
Ostaci i prilaz keliji Sv. Jovana Zlatoustog na Svetoj Gori
Autor fotografije M.M. Mitov
(za uvećanje klikni na fotografiju)


 















 















 
Lobanje i kosti odavno upokojenih monaha bratstva kelije Sv. Jovana Zlatoustog na Svetoj Gori

 





























 














Fotografije kelije Sv. Jovana Zlatoustog na Svetoj Gori preuzete sa sajta
http://agioritikesmnimes.pblogs.gr/

 















 















 





KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU ( XVII )

Kelije, konak i crkva u svetogorskom centru Kareji

o.Gavrilo Kelija Svete Trojice u Kareji, podignuta na teritoriju manastira Hilandara. Podignuli su je Rusi krajem 19. veka, i na prelazu u 20. vek u njoj je obitavalo oko 60 ruskih monaha. Posle Oktobarske revolucije 1917. godine iz Rusije na Svetu Goru više nisu stizali novi monasi, njihov broj se smanjivao, pa je tako i ova kelija na kraju ostala napuštena. Fotografija pokazuje kako kelija Svete Trojice danas izgleda.

Snezana Bosnjakovic Pomaze Bog oce Gavrilo .
Prazne i napustene kelije i crkve ,eto kako su svoj danak i tu na svetoj zemlji uzele revilucije ,zalosno je .A nekad je sve vrvelo od zivota monaha ,crkvenih zvona i pojanja Gospodu ... Oce blagoslovite .

Nenad Badovinac Vidi se pri dnu i kuće sa čitavom i svežom fasadom. Tako da verujem da nije to u gustoj šumi. Samo kut iz koje je snimano ne dozvoljava da se vidi pobliže ostali deo Kareje. Da je negde u svetu, vec bi zgradu srusili i sagradili neku novu, ali ovde na Sveoj Gori, ovo je samo dokaz koji pokazuje da je tamo vreme stalo ili da sporije teče, usporeno, kako bi se u svakoj sekundi moglo više živeti.

Mirjana Jovicic Pomaže Bog oče Gavrilo. Sinoć mi je prizor sa slike izgledao strašno-zapušteno,napušteno.Danas vidim da je suncem obasjano,da ima života...
Na Sv.Gori Atonskoj je svaka stopa zaštićena milošću Bogorodice kojoj i tih 60 monaha svakodnevno uznosiše molitve i pesmom je proslavljaše.
Kako je pogled na stvari pod uticajem stanja naše duše!Sinoć sam bila iscrpljena od "vraćanja par zalutalih jaganjaca u stado".
Tek sad shvatam koliko Vi,oče Gavrilo sebe dajete i trošite da nas sve spasete i sačuvate.

o.Gavrilo  Kelija Svete Trojice u Kareji je značajna i za nas i za Ruse, ona je jedno od mesta gde se ukršta istorija srpskog i ruskog svetogorskog monaštva. U jednoj staroj knjizi, „Putevoditelj po Sv. Gorje Atonskoj“, štampanoj 1913. kao tadašnji vodič za ruske hodočasnike na Svetu Goru, piše kako počeci obitelji Svete Trojice datiraju još od vremena Svetog Save, kada je on ustanovio isposnicu za sebe i još tri monaha. Kasnijih vekova, kelija Svete Trojice je prolazila kroz mnoge promene i na kraju ostala zapuštena. Godine 1882. u nju je sa bratijom došao ruski jeromonah Nifont, do tada namesnik kelije Sv. Nikolaja (manastira Ivirona). Njegov duhovnik je bio znameniti starac manastira Sv. Pantelejmona, Jeronim. Prva briga mu je bila da obnovi drevni hram Svete Trojice i crkvu Roždestva Hristova. Nekoliko godina pre kraja veka bratija svete obitelji se naglo uvećala, više nije bilo mogućnosti za smeštaj svih monaha, i manastir Hilandar je tada predložio o. Nifontu da dobije keliju koja pripada manastiru, takođe drevnu i takođe osnovanu u ime Svete Trojice, s tim da bi se prva obitelj smatrala pripojena glavnoj, karejskoj. Kada je 1893. godine o. Nifont sa skoro celom bratijom prešao u novu keliju, odmah je prionuo građenju hrama Svete Trojice i velikog konaka.
U navedenoj knjizi, štampanoj još u vreme dok su se u keliji danonoćno uzdizale molitve ruskih monaha, navodi se kako se obitelj Svete Trojice „po svojoj lepoti pokazuje kao ukras za ceo monaški gradić“ (tj. Za Kareju). Danas na slici vidimo samo zapušteno zdanje, ali zidovi i dalje stoje na nerazrušivim duhovnim temeljim. Ako Bog da, opet će se iza tih zidova čuti monaško pojanje…

Dusanka Popovic Prilijepo divna priroda



Tankosava Damjanovic Oče, hvala Vam što na ovaj nečin ne dozvoljavate da ova svetinja potpuno padne u zaborav, i da Milostivi Gospod da ova svetinja ponovo zamiriše tamjanom i da se u njoj ponovo svete Svete Liturgije i da ponovo počnu da se uznose molitve i da se razleže pojanje monaško. AMIN! BOŽE, DAJ!


Aleksandra Gordić Pomaže Bog!
Možda izgleda napušten,ali nije. Gospod Bog nikad ne napušta svoje odaje. I meni je na prvi pogled izgledalo napušteno i tužno, ali sad kad bolje pogledam vidim da nije. Bog strpljivo čeka da se monasi vrate i počne molitva i život, tamo gdje je stala.


Mirjana Jovicic Blagoslovite oče Gavrilo,
Blagodarnost iskazujem za ovako detaljan Vaš komentar i na duhovnom okrepljenju koje nam kroz njega dadoste.
Neka bi mili Gospod pomogao da se hram i konak obnove pa da se sa tog mesta Svetom Gorom Atonskom razleže i na nebo diže molitva i hvalopoj Svetoj Trojici kroz krasno Rusko pojanje.
Znamo da se po Rusiji još u XI veku otvaraju škole pojanja u Smolensku,Novgorodu,Vladimiru.,Letopisi kazuju da je knez Boris pevao psalme pred svoje upokojenje.
Stihire na praznik Prenosa moštiju Sv.Nikolaja u Bari,zatim Teodosiju Pečerskom,Sv.Borisu i Glebu sastavili su ruski pojci(XI v).Verujući narod je još tada uzimao učešće u crkvenom,lepom pojanju.Car Ivan Grozni je bio veliki ljubitelj crkvenog pojanja i kompozitor stihira ruskim svetiteljima(XVI v).
Treći je milenijum Hrišćanstva-vreme jačanja vere,nade i ljubavi- za nas, za braću Ruse i za sve koji se prizovu pameti.

Predrag Jevtic Iako naizgled napuštene, te kelije u sebi kriju bisere duhovnosti...



Saša Lazić meni osobno takva stara zdanja krijepe dušu,mora se zbog sigurnosnih razloga obnavljat,ali sve novo nekako mjenja osjećaje...pogled na ovo zdanje jednostavno opija!!
 


 


KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU (LXIX)


Kelija Sv. Nikolaja Čudotvorca "Bjelozerska" na Svetoj Gori, nekad i sad
Ιερόν Κελίον Αγίου Νικολάου Μπουραζέρι

o.Gavrilo U keliji Sv. Nikolaja Čudotvorca "Bjelozerskoj" na Svetoj Gori boravio sam od marta 1983. do marta 1984. godine, po blagoslovu uprave manastira Hilandara. Prva, crno-bela fotografija pokazuje kao je kelija tada izgledala, a ostale dve kako izgleda danas. Inače, tu drevnu keliju je bio obnovio naš Sveti Sava, nakon povratka iz Svete Zemlje sa poklonjenja živonosnom Grobu Gospodnjem. Keliju mu je, kao monahu carskog roda, podario tadašnji svetogorski prot, i od tada pripada Hilandaru. Nekada su u njoj boravili ruski monasi (u prvoj deceniji prošlog veka bilo ih je 85, od toga 17 sveštenoslužitelja), a kasnije, nakon što je posle Oktobarske revolucije s vremenom opalo rusko monaštvo na Svetoj Gori, u Keliji se podvizavaju Grci. Kad sam 1971. godine došao na Svetu Goru, u Keliji je bio Starac Haralampije, koji je sa bratijom (oko 30) otišao da prime upravu manastira Dionisijata. Oko tri godine je Kelija bila prazna, a onda su blagoslov od Hilandara za boravak u njoj zatražili Starac Kirilo (koji sada ima 80-ak godina), o. Arsenije, o. Meletije, o. Gerasim i o. Sava. Za vreme mog boravka u Keliji bilo nas je 12 bratije. Sada ima, kako čujem, preko 20.

o.Gavrilo Ιερόν Κελίον Αγίου Νικολάου Μπουραζέρι






Bojana Hrlec Hvala Oce na divnoj prici i fotografijama,meni se vise dopada crno bela verzija jer me podseca na starinski i vise klasican stil kada pogledam sve zajedno i fotografiju i keliju, mada fotografije u boji i danasnji izgled kelije je jako lep:-)!!!


ΑΓΙΟΡΕΙΤΙΚΕΣ ΜΝΗΜΕΣ Γέροντα Ευλογείτε
Σας ευχαριστώ πολύ για τα υπέροχα θέματα που μας παρουσιάζετε. Για μας στην Ελλάδα οι συχνές αναφορές σας στο Άγιο Όρος είναι πολύ σημαντικές. Λυπάμαι που δεν γνωρίζω τη σερβική γλώσσα. Σας διαβάζω με τη βοήθεια του μεταφραστή google.

o.Gavrilo>>> PREVOD:<<<  ΑΓΙΟΡΕΙΤΙΚΕΣ ΜΝΗΜΕΣ
Starče blagoslovite!
Blagodarim vam mnogo za predivne stvari (teme) koje ste nam prikazali (predstavili). Za nas u Grčkoj (Eladi) vaši česti osvrtaji na Svetu Gori mnogo su značajni. Žao mi je što ne znam srpski jezik. Čitam vas uz pomoć prevodioca Google.



o.Gavrilo O Kirios sas evologise, me tin pola hara,. Ego zisa stin Agion Oros 13 hronja.



ΑΓΙΟΡΕΙΤΙΚΕΣ ΜΝΗΜΕΣ  Στην ανάρτηση αρ. 1141 είχα δημοσιεύσει τρεις σπάνιες φωτογραφίες, από τις πρώτες που είχαν βγει στο Άγιο Όρος στα μέσα του 19... Prikaži višeου αιώνα και εμφάνιζαν τρία κελλιά σε περίοδο ακμής. Για το τρίτο από αυτά υπέθεσα πως ήταν το Χιλιανδαρινό κελλί του Αγίου Νικολάου, το ονομαζόμενο Μπουραζέρι, χωρίς να είμαι σίγουρος.

Απόψε ο otac Gavrilo (Αρχιμ. πατήρ Γαβριήλ) της Ι. Μονής Λεπαβίνα δημοσίευσε τη φωτογραφία στην ιστοσελίδα του, επιβεβαιώνοντας ότι πρόκειται για το Μπουραζέρι, στο οποίο μάλιστα μόνασε, σαν Ιερομόναχος, και ο ίδιος για ένα χρόνο Μάρτιος 1983 - Μάρτιος 1984, την εποχή που ήταν Μοναχός στην Ι. Μονή Χιλιανδαρίου (1971-1984), πριν επιστρέψει στη Σερβία

o.Gavrilo >>>PREVOD:  <<<ΑΓΙΟΡΕΙΤΙΚΕΣ ΜΝΗΜΕΣ
Burazeri
U razradi članka 1141 objavio sam i tri retke fotografije, jedne od prvih koje su izašle na Svetoj Gori sredinom 19-tog veka. Prikazuju tri kelije u perioru rascveta (Svete Gore). Za treću fotografiju pretpostavljam da prikazuje hilandarsku keliju Sv. Nikolaja, imenovanu i Burazeri, ali (u to) ne mogu da budem siguran.
Večeras je o. Gavrilo (Arhimandrit otac Γαβριήλ) iz manastira Lepavina objavio na svojoj (internetnoj) stranici fotografiju potvrđujući da je reč o Burazerima, gre je i sam kao jeromonah živeo godinu dana (Mart 1983 - Mart 1984), u vremenu dok je bio hilandarski monah (1971-1984), pre nego će se vratiti u Srbiju.





Slobodanka Pilipovic
Lepa sećanja Oče.



Vladimir Srbljak
Veoma lepa obnova. Hvala i Slava Bogu i Svetom Nikoli Čudotvorcu koji je naša Krsna Slava.


Dragana Kovacevic ovo je zaista predivno nisam nikada bila tu ali me je jako odusevilo



Stojanka Gordic
Nikada i necete otici tamo g-djo Dragana, jer je zabranjeno za zene.No dovoljno je da procitate opis i vidite ove divne slike i da jednostavno imate osecaj da ste svaki dan tamo.Posto je ovo Manastir Svetog Nikole(nase krsne Slave),posebno mi je drago da ste nas obogatili Oce Gavrilo, za jos jedno prekrasno iskustvo.Hvala Vam i nek je Bog u pomoc svima.


Dragana Kovacevic hvala g-djo Stojanka i veliki pozdrav za vas




Milovan Cvetić Oče možete dodati još fotografija kelije Burazeri, iz mog albuma.
Snimljeno je za Vaskrs 2008 godine.
http://picasaweb.google.com/milovancvetic/PutKareja2008#5400029585908341250


Radomir Vucic Svetom Savi podarena je kelija kao monahu carskog roda. Kakav velicanstven spoj! Monasko i carsko. To je retkost i u istoriji Crkve. Logicno je da tome slijede trajni rezultati i da niko pred takvim spojem u jednoj licnosti nije ostao ravnodusan, pa je tako, pored ostalog i stecena za Hilandar kelija Svetog Nikolaja "Bjelozerska", ali i mnogo toga drugog iz cega se i dan danas duhovna snaga. Pitam se da li je svetogorskog prota upravo takav spoj monaskog i carskog u Svetom Savi pokrenuo na ovaj cin da Svetom Savi podari keliju. Monahe i princeve ujedno danas rijetko srecemo, a ne srecemo cesto ni druge licnosti koje u sebi nose svetacke obrasce, pogotovo ne medju finom gospodom sa kravatama.

Zato se i ne stvara danas puno trajnih bogatstava koja ce nadzivjeti vijekove. Kad zadjemo u prostor nasih srca, ako zadjemo, kome se poklanjamo, da li zivonosnom Grobu Gospodnjem ili zlatnim polugama koje uzalud zamisljamo.

Saša Lazić kada pogledamo fotografije kelija nekad i sad razlika je samo u naravnim bojama,sjaj kelija i duh istine obavijaju sve tri jednakom snagom...a vjerujem unutra je jednak osjećaj blaženstva u svima...sjajno!!
 



Stojanka Gordic
trebalo bi svi da pogledaju fotografije g-dina Cvetkovica, koje nam docaravaju koliko je Sveta Gora(Agios Oros), blizu Boga.Tamo je srecom, jos uvek sve prirodno i velicanstveno.Hvala g-dine Cvetkovicu, sto i nama koji ne mozemo posetiti Svetu Goru, dajete mogucnost da uzivamo u svetogorskom Raju.







KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU ( VI DEO)


Skit Sv. Trojice na Spasovoj Vodi, gde se podvizavao o.Georgije Vitković dok nije prešao 1971. na Stari Rusik


Dragoljub Marjanovic jel ovaj skit pripada manastiru Hilendaru?

o.Gavrilo Bog blagoslovio brate Dragoljube,da pripada manastiru Hilendaru i udaljen je od manastira 2 km



Stefan Spasojevic Pomaže Bog oče Gavrilo jeli ovaj skit sagrađen od kamena



o.Gavrilo da sagrađen od kamena ali kao što vidite, kupola crkve posvećena Svete Trojice Duhovi kako se kaže u našem narodu i unutra je oslikana u freskama.


o.Gavrilo Spasova voda književna radionica
Skit Svete Trojice poznatiji kao Spasova Voda nalazi se na oko nekoliko kilometara istočno od manastira Hilandara u planinskom predelu. Da bi hodočasnik koji boravi na Svetoj Gori Atonskoj posetio ovo veoma živopisno mesto, poznato i kao drevna književna radionica koju je podigao srpski kralj Uroš, mora da pešači oko... See more 45 minuta. I to dolinom jaruge u kojoj je na nekoliko mesta koptirana voda za manastir Hilandar. Ovaj prilaz Skitu je ustvari jedna pešačka staza, koja ide, najvećim delom uz obalu pomenutog potoka bez uspona i nizbrdice. Posle pređenih dve trećine staze hodičasnik prelazi stenovit potok, kod ikone u jednoj niši koja predstavlja Svetu Trojicu. Zatim se put naglo uspinje, a posle znatnog fizičkog napora namernik dospeva na jedan tesni plato. Skit Sv. Trojice sazidan je na tom platou, iznad koga se s jedne strane vertikalno diže stena visoka preko 25 metara. Sa donje, istočne strane, on je podzidan kamenim zidom. Mesto na kome se Skit nalazi je lepo, živopisno i pošumljeno, a danas se sastoji od crkve Sv. Trojice, ruševine jedne omanje kapele i jednog većeg konaka, kao i jedne kamene cisterne za vodu. Danas je ovo predivno mesto zapustelo, jer već više decenija na njemu niko ne živi.
O obnovi Hilandarskog Skita Sv. Trojica na Sapasovoj Vodi u 17 veku postoji više istorijskih izvora, pa je njegova prošlost od toga vremena do danas, veoma jasna. Ali o njegovoj prošlosti pre obnove i o njegovom osnivanju
ne znamo mnogo.
Ono što se danas priča o Spasovoj Vodi je to da je Domentijan, svatogorski kaluđer iz 13 veka koga jedan prepisivač iz 1263. godine hvali kao ljubitelja knjige, na platou Svete Trojice napisao «Žitije Svetog Simeona».Naime, Domentijan ovog svog dela navodi da ga je on pisao u Hilandaru u kuli Preobraženja, koja se nalazi izvan manastira u planini i koju je sagradio srpski kralj Uroš. Ovaj podatak naročito je važan kada se ima u vidu jedan zapis iz 1592. godine koji se nalazi u Hilandaru. Naime,u njemu se pominje da je na jednom Oktoihu- knjizi iz Spasovih Voda, đakona Vasilija, napisano: « i da bude proklet onaj ko ga uzme od (crkve) Svetog Preobraženja». Očogledno je da je u to vreme na Spasovoj Vodi postojala crkva posvećena Preobraženju, verovatno ona u kojoj je Domentijan napisao svoje čuveno delo «Žitije Svetog Simeona», koja se danas, obnovljena ili novopodignuta, naziva Sveta Trojica.
Po mišljenju Đorđa Trifunovića, Domentijana, prati nesrećna sudbina mnogih naših umetnika iz minulih vremena, čije živopise možemo samo da naslućujemo kroz večite zidine tajanstvenosti. Takav, monah, kao što je bio Domentijan, malo se starao za ličnu slavu. Sav smeran i nezagledan u stvari zemaljske, ostavio je malo podataka o sebi. Dva njegova književna dela i svedočanstvo jednog njegovog savremenika su nam, danas, jedini poznati izvori za sigurnije poznavanje kraćeg razdoblja Domentijanovog života.
Rođen je, smatra Đorđe Trifunović, svakako u Srbiji i to oko 1210. godine. O njegovom životu, do prvog zapisa, možemo samo da naslućujemo. Naziva sebe»poslednjim učenikom» Svetog Save. Ovaj izraz mogao bi se shvatiti i simbolično- «poslednji» kao nedostojni ili ništi, a «učenik» kao duhovni sledbenik. Izgleda da je ovo Domentijanovo svedočanstvo ipak istinito. Opisujući u «Životu Svetog Save» i «Životu Svetog Simeona», kanonizaciju Svetog Simeona veli kako je svetogorski sabor blagoslovio « bogonosnoga oca našega kir Savu da mu napiše kanon i stihire i čudotvorenja njegova, a on napisav koliko je moguće, opat blagoslovi nas učenike svoje istim blagoslovom».
Zatim, Domentijan zbog svoje potvrđene učenosti, prilježnosti, smirenosti i drugih duhovnih vrlina odlazi iz Kareje, verovatno do 1260. godine, i postaje duhovnik svega bratstva manastira Hilandara. Međutim, on nije živeo sa bratijom u samom manastiru, već usamljenički u kuli Preobraženja Spasova.Tu je,dakle,u danas poznatoj Spasovoj Vodi počeo da piše svoje drugo znamenito delo- «Život Svetoga Simeona», koje je završio 1264. godine. Posle ove godine mi, danas, ne znamo ništa više o Domentijanu. Otuda nam se život ovog srpskog srednjevekovnog književnika pruža kao i ona njegova svetlost kojoj ni početak ne počinje ni kraj ne iščezava. Nama danas, njegovim potomcima, ostaje jedino da pohodimo Spasove Vode, gde je, verovatno, ovaj učeni i smerni monah srpski-ljubitelj knjige- napisao besmrtno delo, ne bi li bar malo osetili svu blagodet koju daje ovaj Hilandarski Skit.

S.V.Stojančev


Dragoljub Marjanovic hvala oče za blagoslov i za odgovor!

Mirjana Stoiljkovic Posebnom pažnjom pročitah ovaj tekst i od vašeg znanja naučih i ja opet nešto vrlo lepo i dragoceno..Hvala ,vaša svetosti!



Maja Janjic
Hvala oce na ovako lepom opisu.Sa Vama smo svako vece na radiju Blagovesti.Blagoslovite.



Ognjen Stankovic
Interesantno da su i poznate Hilandarske ikone Hrista Pantokratora i Odigitrije takođe naslikane 1260.g. Oče, da li znate možda nešto o umetniku koji ih je naslikao?



Tankosava Damjanovic
Brate Ognjene, otac svake večeri u 22 sata čita Akatist Presvetoj Bogorodici, pa ako možeš da uđeš u Radio Blagovesti, sada će dušekorisna beseda! Oprosti, možda nisi znao, a možda bi ti značilo. Praštaj! Svako dobro od Gospoda!


o.Gavrilo Zapis s hodočašća (8)- Spasova voda
Preobraženjski pirg na Spasovoj vodi (izvor je živ i danas) zamišljen je kao prvi vidikovac i osmatračnica, a proslavio ga "spasitelj" i duhovnik jeromonah Domentijan.

Formiranjem jedinstvene države Nemanjića nastala je nova epoha u razvoju stare srpske književnosti. Ona se spontano osamostalila. Naravno, prvo u žanrovima (trebnicima, kanonima, troparima, stihirama) za potrebe crkvenog života. Ipak, tek s razvojem autokefalne srpske crkve, tek s književnim delom svetog Save (Hilandarski, Karejski tipik, Žitije svetog Simeuna, Krmčija i Studenički tipik) i njegovih učenika (Domentijan i Teodosije) srpska književnost postala je ravnopravna pisanim ostvarenjima ostalih pravoslavnih zemalja.

Zato se krećemo ka Spasovoj vodi. Ne da vidimo izvor s kojeg Hilandar crpe vodu, ne da uživamo u probuđenoj aprilskoj prirodi, bogatoj raznolikim mirisima i eliksirima, ni da pešačimo uzbrdo - već da posetimo ruševine preobraženjskog pirga iz trinaestog veka, prve osmatračnice van zidina Hilandara. Jer je na tom uzvišenju, dva kilometra istočno od manastira, živeo i radio Domentijan (savremenik i učenik svetog Save). Jer je na tom lokalitetu napisao Žitije svetog Simeuna, i to 1263. godine.

Kad smo tražili blagoslov za posetu Spasovoj vodi, tadašnji epitrop dao nam je i ključeve od crkve Svete Trojice iz sedamnaestog veka (izgrađena tik uz ruševine) i zamolio nas da upalimo kandilo i pomolimo se, jer u crkvi trenutno ne živi niko od hilandarskih monaha. To smo oduševljeno dočekali. I uradili.

Pirg se nalazio na vrlo uskoj i tesnoj visoravni, s čije jedne strane je vertikalno uzdignuta stena. Kao da je uklesana. I visine blizu dvadeset metara. A s druge strane je oštra padina, dok je ispred bila nekošena trava, ukrašena raznobojnim cvetovima.

Dok obilazimo nekadašnji skit Svete Trojice, a sada malu crkvu Svete Trojice i ruševine Preobraženjskog pirga, divimo se prirodi. Razbarušenoj i raspevanoj. Spoznajemo razloge zašto je Domentijan (ličnost koja je obeležila sredinu trinaestog veka u Hilandaru) odabrao baš Spasovu vodu za mesto obitavanja i stvaranja posle putešestvija i hodočašća sa svetim Savom.

Poj ptica, miris prirode i spokoj upijamo iz sve snage. Verovatno je i Domentijan to isto osećao. Živeo je nadomak Hilandara, a u tišini, tako neophodnoj monaškom zavetu. Uslovi za molitvu i pisanje su idealni. I dan-danas. A tek u procvatu Hilandara!

Stoga je Domentijan smogao snage da okonča upravo ovde Žitije svetog Simeuna, dok je Žitije svetog Save napisao u isposnici svetog Save u Kareji, kako se pretpostavlja. I tako ušao u istoriju srpske književnosti među vrle i značajne pionire. I zadužio svoj narod kao prvi spisatelj umetničkih vrednih dela. I bio preteča književnog postupka nazvanog "pletenijem sloves (reči)" koje će kasnije, s opravdanim razlogom, preovladati i obeležiti ne samo srpsku i rusku, nego i književnost ostalih pravoslavnih naroda.

Osim prirode i ćutnje Domentijanu je u radu, naročito u neophodnim prepisivačkim obavezama, pomagao mladi gramatik Teodor. U zapisima prozvan kao Teodor Span, što znači ćosav. A tada je na Svetoj gori živela zabrana prota (svetogorskog starešine) kojom su se bezbradi monasi proterivali s teritorije Svete gore. Zato ga je "bogoumni" Domentijan i krio u skitu Svete Trojice. A Teodor se svom duhovniku odužio vrednim prepisivanjem.

Nametnulo se pitanje ko je bio treći član ove male zajednice, jer je skit posvećen Svetoj Trojici. Da li je to bilo Sunce? Ili molitva. Ili neko treći, čije tragove ne zatičemo danas. Tajna je učinjena još većom jer su obojica bili vrlo skromni i o njima se vrlo malo zna. A oni su "doneli obilna obaveštenja o poreklu kraljevske vlasti, blagoslovu, o odnosu vladara prema državi i sveštenstvu i o značaju svetiteljskih čuda", tačnije "o ideologiji države i vlasti", primetio je Milan Kašanin.

Valjda nam je zato Teodor Span i zaveštao jednu zabludu. Još uvek je ostala sumnja da li je čuveni srpski spisatelj i duhovnik Teodosije možda baš bezbradi gramatik Teodor. Skromnost je krivac i u ovom slučaju. Istoričari zaključuju da su u pitanju dve ličnosti, a ne jedna.
Teodosije jeste književnik i hilandarski monah Milutinove epohe.

Epohe razmaha Hilandara. Iza njega su ostala brojna spisateljska ostvarenja (Žitije svetog Save, Žitije svetog Petra Koriškog) koja su nosila u sebi narativnost, prisustvo "profanih" elemenata, smisao za detalj, ali i psihološku analizu ponašanja pojedinca. Ogledao se i u poeziji (Služba svetom Savi i Služba svetom Simeunu).

Domentijan i Teodosije su širom otvorili dveri zreloj i kvalitetnoj srpskoj književnosti, koja je nadirala na sav glas. Do današnjih dana.
Vraćali smo se u Hilandar sa saznanjem da nismo obišli samo skit na Spasovoj vodi, nego da smo na trenutak boravili na skitu Svetog znanja.

Zastao sam da još jednom osmotrim ruševine Preobraženjskog vidikovca. I učinilo mi se da Domentijan i Teodor ili Domentijan i Teodosije (ne vidim jasno) odmotavaju klupko vremena. A sveti Sava prolazi kroz njih. I oni jedan kroz drugoga. Ali, već osam vekova oni su na početku brojanja. Zagledani u more. Kao u sebe. Kao u nas. Mirjane, koji nijedan vek ne možemo da izbrojimo.

Na putu do Hilandara opet smo prošli pored Spasovog izvora. Nismo propustili priliku da se osvežimo, kao što su, nadam se, i Domentijan i Teodor i sveti Sava to činili. Umivao sam se ogledajući se na površini vode. Kao da sam se sobom umivao, a ne Spasovom vodom. Kao da sam ruke i lice u vodu večnosti rashladio. Kao da sam, makar načas, bio na izvoru Večnosti. Što je i istina.
Tako se i danas čuvstvujem. Nezavisno od rastojanja. I doba dana ili noći.

Aleksandar B. Laković

GLAS JAVNOSTI, PETAK, 28. JUL 2000.

Nena Simic Veoma interesantno. O pojedinostima nisam bila toliko upucena. Hvala Vam Oce Gavrilo da Vase vreme odvajate i za nas gresnike i da nas upoznajete sa duhovnim korenima naseg postojanja. Neka Vas oce Gavrilo i ostalu bratiju u manastiru, Gospod Bog i svi Sveci sacuvaju.


Stefan Spasojevic Hvala oče na odgovoru i na prelijepom opisu



Jovana Čonjić A da li ima danas monaha u ovom skitu..jer meni spolja djeluje kao da je zapusten,kao da niko ne zivi u njemu,cak su se i ove drvene skele obrusile,pa zato pitam?



Marko Radosavljević Oprostite mi! Meni su došle suze naoči jer videh kako propada ova svetinja. Ali ako sam dobro razumeo kletva stoji nad ovim zdanjem jer je "uzeto od(crkve) Svetog Preobraženja"? O bože, kako bi bilo dobro, za naše spasenje i spasenje svih, ako bi se moglo obnoviti ovo zdanje u znak sečanja na svetog Domentija i Teodosija...


o.Gavrilo Sestro Jovana, izgleda da nisi pročitala gore postavljene tekstove o skitu, tamo piše da u njemu već par decenija nema monaha. I po fotografiji se može zaključiti da u skitu niko ne obitava. Poslednji monah koji je boravio u skitu je o. Georgije (Vitković). U vreme dok sam bio u Hilandaru dosta često sam odlazio u skit, to me je mesto privlačilo jer je bilo idealno za molitveno tihovanje. Jednom sam bio rešio da iz manastira pređem u skit. Izrazio sam usmenu molbu, na saboru staraca se o tome govorilo, ali konačna odluka nije bila donesena, zato što sam imao svoju čredu i kao sveštenomonah služio u crkvi (tada smo se svakih sedam dana izmenjivali o. Stefan i ja). Kasnije sam sam odustao. Danju je bilo lepo i tiho, ali kad bih pomislio kako li je noću, nije mi baš bilo svejedno. Osim što sam odlazio sam, na molitveno osamljivanje, posećivao sam skit i sa hilandarskim gostima. Imajući tada poslušanje manastirskog gostoprimca, vodio sam u Spasovu vodu prof. Dimitrija Bogdanovića, Dejana Medakovića, Vladetu Jerotića, Vojislava Đurića (mlađeg), Predraga Dragića Kijuka, i druge. Tada sam mogao da slušam koliko je skit značajan za srpsku kulturu. Istoričari i književnici iz Srbije su prilikom svojih poseta Hilandaru za obavezno hodočasničko mesto smatrali i skit Spasove vode, u kojem su pisali Domentijan i Teodosije. Sada je to mesto pusto, ali u istoriji naše Crkve i našeg naroda ima istaknuto mesto.

Petar Martinovic Kazu oce Gavrilo za skit Sv. Trojice da kad bi mohah isao tamo da se moli da bi demoni napadali veoma, pa zato danas i niko ne ide da se moli, posebno u vecernjim satima. To sam cuo mislim od O. Alekseja iz manastira Svetog Luke. Pa ako vi imate neku pricu takvu da podjelite sa nama bio bih vam zahvalan, a mislim i ostala braca i sestre....


Jovana Čonjić E hvala za ovo sto ste ispricali oce..ja sam citala prethodne komentare,ali izgleda nisam marljivo bas,vidjoh da nije billo monaha u 2000 godini,pa reko da se nije mozda promijenila situacija..bilo bi lijepo da ima neko tamo,da skit ne opusti,da imamo molitvenika poput o.Georgija Vitkovica..al eto,vama nije poslo za rukom da tamo ostanete,ko zna ... See moreonda dal bi vi u suprotnom sad bili u Lepavini i na internetu sirili blagu vijest..bolje sto vam starci nisu dali da idete :) salim se,al ozbiljno mislim..onda bi mi bili uskraceni za vas..a ipak je privilegija poznavati vas

Barbara Milojkovic Stevic Zaista deluje kao idealno mesto za monasko tihovanje, i bilo bi lepo da se obnovi, svako Vam dobro od Gospoda dragi nas Oce Gavrilo, eto opet od Vas saznah nesto tako znacajno, hvala od srca.


Saša Lazić koliko bogatstva imamo mi hrišćani i najveći siromah je bogat dok ovo gleda,koji gorostasi to izgradiše i tu se podvizavaše,kolike suze za svijet prolili...kako se ne radovat i ne nadat...



Aleksandar Milosevic Kako je tesko nauciti se prastanju. Mislim da se ljudi zanose sopstvenom lazju da se moze oprostiti a da se ucinjeno zlo ne moze zaboraviti. Za mene je oprostja pre svega razumevanja akta kojim nam je naneta bol, a zatim i njegovo potpunoi predavanje zaboravu. A ne ona komunisticka Oprostili smo zlocine al ih nismo zaboravili. Vidimo cemu nas je odveo takav oprost 1991 godine.
 

 

 
Ovaj deo freske pronađen je u Skitu Sv.Trojice na Spasovoj Vodi, iz godine 1260 - 1270.

o.Gavrilo Ovaj deo freske je pronađen u Skitu Spasove Vode prilikom radova na crkvi Svete Trojice. Kada su stručnjaci kopali uz zidove crkve radi sanacije i izvlačenja vlage, naišli su na delove starije crkve, koja datira iz 13. veka, znači iz vremena kada su u skitu boravili Domentijan i Teodosije. Ovaj pronađeni deo je bio oslikan. Iako se vekovima nalazila pod zemljom, freska je bila dobro sačuvana, živih boja. Danas se čuva u muzeju manastira Hilandara.


Vojislav Kukavica Predivno!



Barbara Milojkovic Stevic Zaista predivno!



Jovana Čonjić eto posle toliko godina tj. vjekova a boja i dalje ne blijedi..



Sanja Pećanac-Savanović prelijepo!

Milka Lukic
Nemam reci nesto prelepo !!



Ljubana Rankic Rikic
Prelijepo

Nena Simic Prelepa vrednost.Hvala Vam oce Gavrilo da nas ovim putem informisete o mnogim znacajnim duhovnim i istorijskim znacajnostima. Neka Vas Gospod Bog cuva.



Milanka Pandurevic
prelijepo....



Stefan Spasojevic Prelijepo.



Nebojsa Kecman
prelijepo je stvarno

Marko Radosavljević Dali je to rađeno tehnikom tempere i žumanceta? Kako li je moglo toliko dugo da se održi.Sigurno je bilo u ilovači.Zar je to sve što je sačuvano?



Biljana Savic
Prelepo je,i dobro ocuvano.



Jasmina Latinovic
Na ovoj slici vidim Presvetu Bogorodicu sa Bogomladencem, Arhangela Gavrila (predpostavljam!) i Svetitelje... vidim još i neopisivu Milost Svemogućeg Gospoda, jer je i meni nedostojnoj dao da vidim ovo blago nastalo pre 750 godina u hramu na Svetoj Gori gde je žensoj nozi nemoguće da kroči. Pravo čudo!!! Slava Tebi Gospode i hvala za sve!


Dragana Strbac
Nema se šta reći slika govori sve.....SLAVA TEBI GOSPODE!



Lenka Bilanovic Sukurma
PREDIVNO
 

 

 
KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU ( XXXIII )

 
Andrejevski skit 1905: Stotine ruskih monaha (bez siromaha) okupljenih za praznik (iz knjige Erika Feigla)

o.Gavrilo U jednoj staroj knjizi“ Putevoditelj po Sv. Gori atonskoj“ , štampanoj 1913 godine (strana 66) kao tadašnji vodič za ruske hodočasnike na Sv. Gori atonskoj , objavljena je statistika koliko je tada bilo monaha po narodnosti i to: ruskih 4800, grčkih 3900, Moldavljana (ruskog porekla) 400, bugarskih 500, srpskih 150 i gruzijskih 50 .


Dragoljub Marjanovic
Kakav prizor!!! Slava Bogu!!!



Mirjana Velovska
Slava i hvala Bogu . Ovo je parce iz zemlj koja stiti citavu planete. Zato su Rusi propatili toliko ....



Steva Karapandžin Neverovatno



Barbara Milojkovic Stevic Tako jak utisak ostavlja ova fotografija, neverovatno mi se dopala, hvala Oce!



Radovan Janosevic Oce Gavrilo, hvala Gospodu i vama sto ste tako toplo primili moga oca Djuru iz Daruvara proslu subotu u Manastiru Lepavina i ocitali molitve za nasu porodicu i kumove. Molim se Gospodu dragom za vase zdravlje i da nam dugo pozivite. Snjezana iz Kanade. ZBogom



Aleksandra Dimitrijevic Pomaze Bog dragi oce Gavrilo, hvala za ove slike. Procitala sam i clanak koji je prevela nasa sestra u Hristu Bojana i mnogo mi je bio intesantan. Hvala puno za ovaj tekst.



Dragica Vladić Oče Gavrilo,upravo na HTV 2 ide emisija o pravoslavnim crkvama i manastirima u Hrvatkoj ,Sloveniji i Italiji.Između ostalog bio je i video zapis o Manastiru Lepavini vrlo lijepo sročen i prezentiran.



Predrag Jevtic Predivna fotografija oce Gavrilo ! Govori koliko je silu u sebi imao nekada Skit Svetoga Andreja. Cesto puta sam zadnjih godina prespavao u njemu...on jeste dosta zapusten i bratsvo nije veliko, ali mi je uvek nekako posebno u secanju ostavljao lep utisak koji sam stekao u njemu. To su i moji prijatelji isto doziveli.
Da li nam mozete reci kako je tacno skit sa tolikog broja monaha spao na to da ga na kraju zbog zapustosenja Grci preuzmu... ?

Nenad Badovinac Pre nego su svoja velika srca odlučili pokloniti Bogu, ruski monasi su se oprostili sa svojom velikom Rusijom koju su prepustili svojim pokoljenima na čuvanje. Došli su u velikom broju na Svetu Goru, na svetu zemlju u kojoj se niko nikada nije rodio. Odavde, sa Svete Gore su uznašali zajedničke molitve za svoju daleku Rusiju za koju su znali da je očekuje veliko iskušenje.


Steva Karapandžin Kada su sovjetske vlasti zabranile mladima odlazak na Svetu Goru, došlo je do naglog opadanja broja monaha u skitu, a bilo ih je preko 800.
1971. godine se upokojio poslednji monah iz stare ruske bratije otac Sampson.
1992. godine u skit se useljavaju grčki monasi.

Saša Lazić ma to se nama čini da su monasi,to je vojska anđela uhvaćena na tren u objektiv aparata...nepobjediva vojska...



Jovana Čonjić bilo bi interesantno kad biste imali podatak o danasnjem stanju monaha po nacionalnoj pripadnosti..zanimljivo bi bilo vidjeti taj odnos danas..posto mi se cini kao da sve skitove preuzimaju Grci radi njihovog opstanka..da li to znaci da su revnosniji nego drugi narodi ili je nesto drugo u pitanju?


Milo Mandic svi smo pred bogom isti



Predrag Jevtic Po nekom nepisanom pravilu u grckim manastirima ne moze biti vishe od 10% negrckih monaha...Ljubav starca Jefrema Svetoandrejskog je tolika da je on neke monaha negrcke nacionalnosti prijavio da pripadaju kelijama, a oni zapravo zive u skitu ! Tako da tu imamao par Finaca, Bugare, Ruse,Rumune... Ipak je grcka bratija sira i ljubveobilnija nego sto mi mislimo na osnovu (polu)infomacija ;))
 




KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU (LXX)


Paraklis Svetog Save u Rusiku na Svetoj Gori

o.Gavrilo
Ovo je unutrašnjost paraklisa Svetoga Save u Rusiku, prvobitnom ruskom manastiru Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori. Rusik je sagrađen u 12. veku i u njemu je sin Nemanjin Rastko tajno primio postrig i dobio ima Sava. Ispod paraklisa Svetog Save u Pirgu su još dva paraklisa, prvi posvećen 42 mučenika Amorejskih, a ispod ovoga drugi posvećen trima mučenicima: Varvari, Katarini i Paraskevi.

Esteban Carlito Ramirez Stvarno je prelijep!Blagoslovi oče!!!



Dragana Karanović Pomaze Bog Oce,blagoslovite! Oprostite mi na neznanju,smijem li Vas zamoliti da mi kazete sta je to paraklis?Ja samo nagadjam,ali htjela bih tacno znati sta je to?
Hvala,svako Dobro vama i vasem Bratstvu.


o.Gavrilo Mala crkvica unutar manastirskog konaka ili pored velike crkve još poneka mala crkvica koja posvećena nekom svetitelju koji ima neki posebni značaj za tog manastira ili kraja u kojem se nalazi manastir.


Milica Stević Hvala oce blagoslovite



Dragana Karanović
Hvala Oce!Blagoslovite.



Milanka Pandurevic
Prelijepo!!! Oce hvala vam na ovoj prelijepoj slici.....



Vesna Guskic Hvala Vam oce na trudu sto ste mi otkrili dosta nepoznatih stvari koje zelim da znam.



Dragoljub Marjanovic
Tu se podvizavao, Bogu molio i svetom Savi kandilo palio novoprosijavsi ugodnik Božiji o. Georgije Vitković!



Ljubica Timarac EH NAS SV. SAVA I OTAC MU SV. SIMEON MIROTOCIVI, NASI SVETLI PRIMERI KAKO TREBA SLUZITI NASEM GOSPODU SAMO TREBA SLEDITI NJIHOV PRIMER I MISLITI KAKAV CEMO ODGOVOR DATI NA STRASNOM SUDU ZA GRESNE DUSE NASE SV. SAVO ZASTITNICE VASCELOG SRPSKOG NARODA MOLI HRISTA BOGA DA NAS SPASI OD GREHA NASIH I DA BUDEMO NASLEDNICI CARSTVA NEBESKOG!


Zorica Kandic Oče blagoslovite! Hvala vam na vašem trudu i želji da nama duhovno nepismenim objasnite ono što većina nas pravoslavnih vernika niti zna niti ima od koga da nauči!



Slavojka Nikic SLAVA IM I MILOST NASEM SVETOM OCU SAVI ,SVETOM PANTELEJMONU I SVIM SVETIM MUCENICIMA!



Dunja Neda Pomaže Bog,Oče! Hvala Vam za svako novo znanje,za svaki Vaš trud i nesebično odricanje da biste svoj verni narod poveli pravim putem.Blagoslovite,Oče.



o.Gavrilo  Obnova skita Stari Rusik na Svetoj Gori
Vlada Moskve će pomoći obnovu skita Stari Rusik - stare ruske obitelji na Svetoj Gori. Gradonačelnik Moskve Jurij Luškov, prilikom susreta sa grupom atonskih monaha u ruskoj prestonici, obećao je da će pomoći da se u najskorije vrijeme počne sa radovima na obnovi skita, saopštava služba za komunikacije Odjela spoljnih crkvenih veza Moskovske patrijaršije.

Po preporuci J. Luškova delegacija Vlade Moskve u srijedu, 7. jula boraviće na Svetoj Gori radi usaglašavanja oko potrebnih pitanja. Sam J.Luškov bio je na Svetoj Gori početkom juna. Obitelj Stari Rusik poznata je po tome što se u njoj zamonašio osnivač Srpske pravoslavne crkve, Sveti Sava. U 17. vijeku ruski manastir je bio premješten na more, gdje se i danas nalazi. Stari Rusik je dugo vremena bio zapušten i sada zahtijeva hitnu restauraciju.
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska 8. jul 2010 - 12:51 

Nenad Badovinac Ovde u paraklisu Svetog Save u Rusiku nikada nije noć niti mrak. Unutar dva udubljenja u obliku prozora po danu se prilepljuju dva sunca, preko noći na isto to udubljene proviruju dva meseca, a kada god se služi služba Božija ili tihuje umna molitva, ovde sijajući dolaze dva velika svetitelja, Svet Simeon i Sveti Sava.


Zorica Kandic Neverovatno Nenade



Saša Lazić skroman ambijent zlatnog sjaja i netvorene nebeske svjetlosti,za pravu molitvu bitno je kako unutarnje smirenje tako i okruženje,puno u malom,netrebaju giganti...izuzetno očaravajuće!!



o.Gavrilo Verujem da očekujete da se nastavi sa postavljenjem novu fotografiju za komentare nova fotografija neće biti postavljena dok ne bude više komentara na ovu koja je postavljena.
Napomena: Svaki komentar, koji se ne bude odnosio na postavljenu fotografiju, biće obrisan. Zato Vas molim da poštujete pravila.

Saša Lazić još jedna stvar je sigurna,ako uzmemo da je paraklis bogat duhovnim sjajem sam po sebi,posebnu notu daje što se nalazi u centru molitava,duhovnosti i priprema igumana i episkopa, Svetoj Gori...tu ne treba puno da se čovjek uznese do nebesa,napipat se može osjećaj prisutnosti Svetih...takvi paraklisi divni uz Svetu Goru tvornica su naših vođa i svetionika i svjeća koje se na stol stavljaju a ne ispod...uživam samo gledajući ...
 
Radomir Vucic
Kao što se premještao manastir ka moru, i život ruskog pravoslavnog naroda dobio je na nekoliko slijedećih vijekova poseban pravac. Obnavljaljem Starog Rusika postavlja se naredna smjernica misije ruskog pravoslavlja. Ovo se na neki način može tumačiti i kao pokušaj poniranja u dublje i drevnije predjele sopstvene duhovnosti i njeno oživljavanje. Činjenica da je Sveti Sava primio postrig u Starom Rusiku govori i odakle su pravoslavnim Srbima dolazili presudni impulsi, jer ne treba zaboraviti, a danas se to često gubi iz vida, da je Sveti Sava poslije svog odustajanja od svjetovnog života i okretanja monaškom prizivu (u okviru pravoslavne duhovnosti) odredio duhovne smjernice srpske Crkve u odnosu na zapadne uticaje i konačno svojim djelom i životom usmjerio Srbe u okrilje pravoslavne vjere, pa im time i sudbinski odredio tok istorije. Do tada tj. do Svetog Save to nije bilo baš tako izvjesno. Ako se danas sjetimo Svetog Save, onda ne možemo izbjeći u neku ruku iznova preispitivanje kuda plovi pravoslavni brod. Ako pratimo duhovna zračenja po starini, na jednom nivou sjećanja mi dolazimo npr. do Svete Petke u Beogradu, Ostroga, Mileševe, kosovskih Svetinja, a još dublje, baš na velikoj i sudbonosnoj dubini je Stari Rusik i Sveti Sava zajedno sa ruskom monasima uronio u molitvu okrenut ka Istoku, a istovremeno nijednog trena ne ostavljajući brigu za zapadne strane tj. za Srbiju koju u duhu nije ni napuštao.

Goran Ivancevic ovde bi svako ko je u mogućnosti trebalo da se bar jednom u Životu pomoli Bogu za spasenje duše i oproštaj grehova


Mirjana Jovicic Blagoslovite oče Gavrilo,
Velika je radost što se planira obnova Rusika, jer ono što se od njega sačuvalo je u jadnom stanju, duboko u planini, u hrastovoj šumi. Radost je nemerljiva posebno za nas, Srbe jer je tu začeta naša najsvetlija i najsvetija istorija kojom se ponosimo, primer Svetiteljstva Svetog Save kao putokaz svim sadašnjim i budućim generacijama.

Domentijan(biograf Svetog Save) poziva i nas da krenemo putem svetiteljstva Svetog Save, da pokažemo svoju odlučnost i volju za izvršavanje Božjih zapovesti i tako ćemo stići u naš gornji Nebeski Jerusalim...Sveti Sava u Carstvu Božijem svetli kao sunce svojim svetiteljstvom jer je ispunio cilj svojeg života ovde na zemlji - trudio se da bude savršen kao što je savršen Njegov Otac Nebeski.

" Rusik su nastanili Rusi čiju su zemlju čerečili Mongoli, pa je bratstvo pomoć i milostinju za manastir tražilo po srpskim zemljama. Dugo je Rusik bio pod zaštitom srpskih vladara, ali kada se srpsko carstvo raspalo, manastir je ostao bez zaštitnika, a ubrzo i bez kaluđera.
U letopisu je zabeleženo da su u rusko-turskom ratu manastir preuzeli Grci i u njemu živeli čitavo jedno stoleće.Rusima nije preostajalo ništa drugo nego da u povoljnom istorijskom času sagrade novi manastir, i tako je vaskrsao Pantelejmon."
iz knjige"Hilandar" Željko Marković, 1995.god.

o.Gavrilo Bog blagoslovio sestra Mirjana.
Nema vas dugo sa komentarima nešto ste u zaustatku i ova fotografija već je drugi dan izgleda da su se fejsbokovci uspavali ili slabo znaju Srpsku istoriju srednjevekovnu pa naovamo pa ni sa duhovnošću nebi se mogli pohvaliti ali kako vidim po albumima na fejsboku po modi ne zaostaju mogli bi na svim konkursima da se prijave da konkurišu za manekene i manekenke.

o.Gavrilo Bog blagoslovio, brate Gorane.
Tačno je ovo što si napisao i tako bi trebalo da bude, ali da ne grešim, mislim da je molitveni duh opao. Nije kao onaj iz nemanjićkog perioda i neposredno posle Nemanjića kad su se zidali manastiri i crkve i ostale zadužbine, koje i danas postoje. Postoje one zadužbine koje su se zidale u slavu Božiju, a ne u slavu ljudsku. U slavu Božiju zidao je sv. kralj Stefan Dečanski manastir Dečane, a car Dušan je zidao Sv. Arhangele kod Prizrena u najvećoj raskoši u svoju slavu i od sveg tog bogastva i raskoši ostale su samo zidine. Danas je u našem narodu oslabila molitvena revnost, umesto sloge i jedinstva u državi su se namnožile partije i razne ideologije, u Crkvi razne rasprave i nejedinstvo. Skrenulo se sa svetosavske staze, nebirane reči brat upućuje bratu, reči koje nisu za upotrebu i ne dolaze iz teoloških rečnika, nego se objavljuju na raznim forumima i sajtovima u dnevnim novinama i u raznim televizijskim emisijama, i tako vera još više slabi u narodu, koji će lakše prići nekoj od mnogih sekti koje su preplavile nemanjićku Srbiju.
U doba cara Dušana na svakog sedmog stanovnika bi u manastir odlazio po jedan mladić i postao monah. Tada se monasi nisu bavili fizičkim poslovima u manastirima, nego su prepisivali knjige i živopisali ikone, bavili su se knjževnošću i to ostavili nama u nasledstvo na upotrebu i kao duhovno kulturno blago. Monasi su se molili Bogu, služili su svete liturgije, bavili su se umnom molitvom i molili su se za sav srpski rod. A car Dušan je za izdržavanje manastira i za život monaha u njemu (broj monaha ne bi prelazio 70) naredio da umesto poreza koji su bili dužni da daju državi narod služi onom manastiru koji je bio u blizini i kojem su oni pripadali. Tako je to bilo nekad.
 
Saša Lazić umnožena su bezakonja,zahladnili su odnosi među bližnjima,to je slika današnjeg stanja,to stvarno nije bilo u doba slave cara Dušana i Nemanjića,al zato nam i je tako kako je...udari sa svih strana,ali kad pogledam ovako divan paraklis,čari Svete Gore,ČUDOTVORNU IKONU BOGORODICE LEPAVINSKE,pa malo vježbe cirkulacije i akatist,pjevanje i besjedu,vrati mi se volja i nada i vjera...dok je pravih nasljednika sv. Save koji dostojno sjede na stolici svetosavskoj,a sveta gora ih je iznjedrila,bit će i molitava i Božjeg trpljenja...ali malo toga mi zaslužujemo uistinu...hvala ocu Gavrilu na molitvama i trudu,bar da i mi malo uzvratimo truda...

Božana Aleksić Pomaže Bog,Oče!Slava i Hvala neka je Gospodu na svemu kao i na tome što nam' vas je dao da nas upućujete putevima Gospodnjim.Hvala vam,Oče,Blagoslovite.



Bojana Srbljak Unutrašnjost skromna, drvenog poda i tavanice, stolice drvene postavljene uz bočne i zadnju stranu hrama…. naglasak je stavljen na ikonostas i ikone koje nekom neopisivom lepotom čarobno sjaje pri titraju sveća, pogotovu tokom noćnih službi koje su jako duge i iscrpljujuće…Posmatrajući ovu fotografiju prisetila sam se svog boravka u jednom grčkom manastiru, ovde u Americi, koji je osnovao starac Jefrem Filotejski, a po uzoru na svetogorske, strogo prateći arhitektonsku nit Atonskih manastira, a još strožije prateći Svetogorski tipik. Sećam da sam tokom jedne jutarnje službe jedva čekala da neko od prisutnih poklonika sedne na ovakve drvene stolice... ali pošto su svi neumorno stajali morala sam sama da pravdam svoje sedenje rečima našeg Svetog Nikolaja Žičkog: “Šta je bolje- da misliš o umornim nogama dok stojiš ili o Bogu dok sediš?”…

Božana Aleksić Blagoslovite, Oče Gavrilo.
Hvala vam na ovakom približavanju naših prelijepih Svetinja,posebno onih kojih nismo u prilici ,mnogi od nas da posjetimo i nešto bolje upoznamo njihovu istoriju.Iako mnoge čekaju na obnovu iz raznih Bogu poznatih razloga,naše Svetinje žive u dušama vjernika kao nešto najsvetije od Boga dato .S jakom vjerom Duh Svetinje lebdjet će nad, tim mjestima do konačne njihove obnove,i kroz koje ćemo uz Božiju pomoć i tada Slaviti Gospoda.Bože daj.

Mirjana Jovicic Blagodarim oče Gavrilo, malo ste me nasmejali komentarom ali me je i obradovalo što makar neko na ovome svetu mari za mene...Nije do mene moja neaktivnost kad je u pitanju pisanje - meni to veoma nedostaje.Danas mi se ukazala prilika pa evo i u stihovima priloga na zadanu temu:
PARAKLIS SVETOG SAVE U RUSIKU NA SVETOJ GORI

Guste, hrastove šume dubina

sačuva Svetinju iz davnina.

Na Svetoj Gori je Rusik stari,

za pojam vremena on ne mari.

Večnost mu dade jedan sveti čin.

Tu je postrižen Rastko mlad,

Stefana Nemanje najmlađi sin.

Svetosavlje nam pčinje od tad.

Iznutra Paraklis prepun sjaja,

Svetost Svetog Save do beskraja

daje Nebeski sjaj - i plejada

što za Hrišćanstvo i kad se strada,

žrtveni prinos od srca dade.

U Svetosavlju su naše nade.

Idući putem Svetog Save,

spašće se mnoge čestite glave.

Hristova četo sakupi snagu,

obnovi ovu svetinju dragu!

Stamenko Mijatović ‎"Sveti Savo moli Boga za nas " , teška vremena Oče i kao nikad nam je potrebna ova molitva , ali mi NEBESNA LITURGIJA Svetog Vladike Nikolaja dio po dio i iz dana u dan sve čistije odjekuje u ušima. StariRusik,Pirg i Paraklis Svetog Save za nas je sjeme duhovnog uzrastanja jednog napaćenog naroda... Čini mi se da ni danas nismo svjesni koliko su uradili za Srpski narod SVETI SAVA I SVETI SIMEON čija žitija bi trebali čitati svaki dan našoj djeci pred spavanje ...ali, oče ko je danas od naših narodnih i duhovnih vođa spreman na takva odricanja, a vremena ona su bila mnogo teža i nesigurnija. Državu komadaju,narod je podjelljen , pa kao da i to nije dosta nego u Crkvi se pravi podjela ...tamo gdje se treba da ponosimo mi sklanjamo poglede od sramote koja se radi .

Nisam ja oče nikakav Veliki vjernik , ni po veličini a pogotovo nisam po djelima , ali me boli kad naše Vladike i to učene u Visokim školama a ne znaju osnovnu stvar iz silnih knjiga "Sveti Oci kažu da je poslušanje najkraći put ka smirenju, to jest ka spasenju. Smirenje radja poslušanje, a poslušanje radja smirenje.", da sveštenici poslije službe trče iz Crkvi da ih neko nešto ne bi upitao i onda narod gledajući to sve počinje da se ponaša kao i oni ...dijele se i vrijeđaju između sebe, trče iz Crkvi i ne znaju ni gdje pa nam se na kraju i dešavaju stvari kao sa Kosovom.

Citiraću brata Dragana Dakića koji je ovaj tekst stavio na svoj profil "Možda je današnjim ''savremenim'' Srbima teško povjerovati šta su njihovi preci bili kadri učiniti, ali NE POSTOJI KOSOVSKI MIT, postoji istina koja je upisana na Kosovu i Metohiji"
Sveti nas ucitelju i prosvetitelju Savo, moli Boga za nas!!!
Praštajte Oče ako negdje pogriješih, hvala vam na vašem bezgraničnom strpljenju i trudu za nas grešne.

Stamenko Mijatović Nedavno sam pročitao Oče jedan podatak da sad u Srbiji ima oko 1500 monaha i monahinja to znači da je na 7000 Srba jedan monah u odnosu na Dušanovo vrijeme gdje je na sedam stanovnika bio jedan monah

"Pored 2863 sveštenika Srpska pravoslavna crkva trenutno ima ukupno 1461 monaha i monahinje u manastirima: u Srbiji 1065, u državama bivše Jugoslavije 343 i u dijaspori 53. Osim eparihije Žičke (256) najbrojnije je monaštvo na Kosovu i Metohiji (205)." http://www.mv.gov.rs/cir/index.php?option=com_content&task=view&id=189&Itemid=81

NEBESNA LITURGIJA

"Nisu Srbi kao što su bili,
Lošiji su nego pred Kosovom,
Na zlo su se svako izmjenili,
Ti im dade zemlju i slobodu,
Ti im dade slavu i pobjedu,
I državu veću Dušanove,
Al' darom se Tvojim pogordiše,
Od Tebe se licem okrenuše.
Gospoda se srpska izmjetnula,
Na tri vjere okom namiguju,
Al' ni jednu pravo ne vjeruju,
Pravoslavlje ljuto potiskuju,
Odrekli se srpskoga imena,
Odrekli se svojih Krsnih Slava,
Svece svoje ljuto uvrijedili.
A ko diže crkvu zadužbinu,
Ne diže je Tebi nego sebi.
Crkve dižu da ih vide ljudi,
Crkve dižu, Bogu se ne mole,
Nit' Božji zakon ispunjuju.
Velikaši pravdu pogazili,
Bogataši milost ostavili,
Ne poštuje mlađi starijega,
No se mlađi pametniji gradi,
Nit' nejakog jaki podržava,
Već ga lomi dok ga ne salomi,
Nit' susjeda susjed opravdava,
Već se kune krivo za nepravdu,
Zbog blatnjave zemlje od aršina.
Svještenici vjerom oslabili,
Kaluđeri poste ostavili,
Nit' djevojke drže djevojaštvo,
Svilu nose, grijehom se ponose,
Mladi momci poštenju se smiju,
A svoj razvrat ni od kog ne kriju,
Niti narod za nedelju mari,
Nit' za praznik ni običaj stari,
Nit' praznikom crkve ispunjuje,
Prazne crkve ko pećine puste,
Prazne duše pa prazne i crkve;
Svud se crni crno bezakonje,
Stid me jede i stid me izjede,
Zbog grijeha naroda mojega,
Što i mene držiš blizu Sebe,
Zato plačem moj predragi Spase,
Vječnost mi je kratka za plakanje,
Volio bih u paklu biti,
Samo Srbi Bogu da se vrate."

Vladimir Srbljak
Sveti Sava je naš najveći Srpski Svetitelj, dok je Sveti Kralj Jovan Vladimir naš prvi Srpski Svetitelj. Da nije bilo Svetog Save mi danas nebismo imali Srpsku Pravoslavnu Crkvu. On je izdejstvovao autokefalnost u 13 veku i bio postavljen za prvog Arhiepiskopa, iako ne po svojoj volji. Zbog paganskih običaja tog vremena Sveti Sava nam je ostavio Krsnu Slavu da bi slavili jednog živog Boga i Njegove Svete ugodnike. Ali Krsna Slava ima mnogo dublje značenje.

Na primer, kada slavimo Svetog Jovana Krstitelja onda se odmah prisetimo da ako nedaj Bože nismo kršteni da se krstimo.

Kad slavimo Svetog Nikolu Čudotvorca odmah se prisetimo čuda Hristovih i svih Svetih koja dokazuju istinitost naše Vere.

Kada slavimo Mladence onda se prisetimo braka u Crkvi i ispunjavanju zapovesti Božije o rađanju dece i ispunjavanju sljubavlju svih porodičnih dužnosti, jer porodica traje u večnosti i usavršava se u ljubavi.

Kada u Crkvu nosimo slavski kolač i vino podsećamo se Svetog Pričešća.

Ovo su samo nekoliko primera koji spasonosno deluju na one koji Slave Krsnu Slavu koju nam je premudri Sveti Sava ostavio. Sveti Nikolaj Žički i Ohridski je često pominjao Svetog Savu i Njegovu žrtvu za Srpski narod i kaže da se Sveti Sava razapeo kao Hristos za nas. A mi mu nedamo mira ni u raju gde i dalje kleči pred prestolom Svevišnjega Gospoda Isusa Hrista i Presvete Majke Njegove i moli se za nas. Nadam se da niko neće dozvoliti da ostane na kolenima predugo kao u Nebeskoj Liturgiji Svetog Nikolaja Žičkog i Ohridskog. Sveti Sava je, kao i naš otac Gavrilo, mnogo voleo i poštovao Presvetu Majku Božiju za vreme svog ovozemaljskog života.

Sveti Sava je jedini zamenio mesta Ikonama Presvete Majke Božije i Gospoda u Crkvi i ostavio je Svetu Ikonu Presvete Bogorodice na mesto koje pripada Gospodu. Očigledno da je to Svevišnjem bilo ugodno jer je još uvek na tom mestu. Time nam je pokazao da je Presveta Majka Božija Svemoguća dobivši od Boga svu blagodat i da su Njene Molitve svemoguće i dan danas kao što su i bile na svadbi u Kani Galilejskoj, a uvek će i biti.

Hvala Svetom Savi što se uvek moli za nas i hvala ocu Gavrilu na svemu i što postavlja ovakve fotografije koje će nadam se i dalje da postavlja.

Bojana Hrlec jako lepo i jednostavno!Hvala Oce na jos jednoj lepoj slici i prikazu zivota iz Svete Gore!Hvala Bogu,Slava Bogu!Sveti Savo moli Boga za nas da nas spase gresne!



Snezana Bosnjakovic
Sveti Savo , molitvenice naseg roda moli Boga za nas gresne.



Dragana Milovanović
Sveti shimonah Georgije Vitković upokojio se paleći kandilo Svetom Savi u Starom Rusiku na Atosu. Njegove svete mošti obretene su i prenete u Hilendar 2005. godine. Starac Stefan je zamonašio o. Georgija u čin male shime davši mu ime Georgije.

 
 
 
 
ČUDOTVORNA IKONA PRESVETA MAJKA BOGORODICA MLEKOPITATELJNICA (GALAKTOTROFUSA) 
 

Hrišćanski sveti oci imaju naziv »preumnijenje« kada vam se »duhovne oči otvore«. Taj pojam govori o promeni vašeg načina mišljenja i uma, o skidanju koprene iluzije i prelasti u kojoj ste bili. Tada svet vidite na jedan dublji, drugačiji, sadržajniji način. Jednostavno, mnoštvo delova i mozaik raznih stvari vam se složi u umu i glavi, i počinjete da razumevate, i šta je svet sa borbom izmedju viših sila, i šta je hrišćanska vera, i šta je zabluda ateizma, paganizma, okultizma, misterija. Shvatate svet na neki način realnijim. Niste više u duhovnim snovima. Ne predajete se više raznim verovanjima i ideologijama, modnim trendovima, zanosima civilizacije i tehnologije, jer vidite njihovo stvarno izvorište. Postajete odjednom jednostavni, smireni i vedri. I to »preumnijenje«, preobraćenje od nevernika ka verniku, velika milost koja mi je data, iako sam bio sve drugo samo ne hrišćanski vernik, desila mi se na Svetoj Gori, u mestu Kareja, u Isposnici Svetog Save pri susretu sa čudotvornom ikonom Mlekopitateljnicom.

Ništa od hrišćanskih relikvija nije delovalo do tada na mene i nisam verovao u te stvari oko čuda i preobraćenja. Mislio sam da su nauka, logika i um mera svega, nesvestan koliko mi je um zapravo bio zatvoren i logika jednodimenzionalna. Više sam verovao u okultne predstave i mistične prikaze nekog naučnog ustrojstva svemira, kvazi duhovne i spiritualne evolucije čoveka, nego u samo izvorište života. Bliže mi je bilo pagansko shvatanje sveta, hijerahije bogova i prirodnih sila, relativnost svega i opšte jedinstvo svih. Magovi, jogiji, zen monasi, taosti, šamani i čarobnjaci su bili više inspirativni nego monasi i sveti starci pravoslavlja. Tako mi se tada činilo.

Taj susret, i to otvaranje uma, to nije nikakav bljesak, fleš, providjenje, snažno vidjenje prizora, kao što novovekovni mistici prikazuju takozvano prosvetljenje u popularnoj New Age literaturi, ne, ništa od toga. To je više spoznavanje i produbljivanje sveta. Odjednom počnete da lako povezujete pojmove i da razumete neke životne stvari, kao kada magla počne ubrzano da se razilazi pred vašim očima i vi dobijate čist vidik. Od tog trenutka, vama je mnogo toga jasnije, ko je ko, i gde ste vi kao pojedinac, i šta treba da radite sa sobom  sa svojim životom. I ne pokušavajte ništa da objasnite ateisti ili agnostiku, jer vas neće i ne može razumeti. To nije stvar suvog mišljenja, materijalnih dokaza i matematičke logike, stvar čija je dogma jača, to je stvar percepcije i spoznaje vere.

Život vam se nije promenio, ali ste vi promenjeni. Našli ste svoju veru, svoj izvor, centralnu osu.
*  *  *

Čudotvorna ikona Presvete Majke Bogorodice Mlekopitateljnice se nalazi na Svetoj Gori, u Grčkoj, sedištu crkvene države u mestu Kareji, jednom od najcenjenijih mesta svekolikog Pravoslavlja, u Isposnici Svetog Save Srpskog. Svojevremeno je na tom mestu utemeljivač srpske crkve Sveti Sava proveo čitavih 7 godina u molitvi, postu i pisanju. U Isposnici, tada jednom malom udubljenju u steni, Sveti Sava se svakodnevno molio tako što se do pasa zakopavao u zemlju, ne bi li smirio svoje telesne strasti i našao smirenoumlje, a potom se celodnevno predano molio Gospodu Bogu i pisao crkvena uputstva i knjige. Jedna od njegovih molitvi je bila i da Srpska Pravoslavna crkva dobije autokefalnost od Carigradske patrijašije, što mu je i uspelo, čime su Srbi dobili svoju crkvu.

Na tom svetom mestu je Sveti Sava napisao i Hilandarski Tipik i Svetogorski Tipik (Uputstvo za službu u manastrima) po kome se obavljaju službe i molitve u manstiru Hilandar i u svim ostalim Svetogorskim manastirima, čime je Isposnica stekla ogromno poštovanje svih grčkih, ruskih, ukrajinskih, bugarskih, rumunskih, srpskih i ostalih monaha, i smatra se za jedno od najsvetijih mesta Svete Gore.  Treba znati da se Hilandarski tipik po kome se mole i rade srpski monasi smatra za najteži i najzahtevniji tipik u pravoslavnoj Crkvi, čime je poštovanje monaha drugih naroda prema Hilandaru i Svetom Savi tim veće.

U toku celog dana u Isposnici gori kandilo i čita se molitva, i samo najpredaniji monah jake fizičke snage i najviših duhovnih kvaliteta može da je čuva i održava, po uputstvu koje je još Sveti Sava ostavio. Sadašnji čuvar Isposnice, monah Nikodim, spava samo 3 do 4 sata dnevno, hrani se strogo posno, aktivno učestvuje u crkvenoj zajednici, održava sam kuću i okućnicu u kojoj je sada smeštena isposnica, prima veliki broj molilaca i moli se za njih. Na Svetoj Gori ga smatraju velikim molitvenikom i duboko ga poštuju. Veliki poklonik i prijatelj čuvara Isposnice Svetog Save monaha Nikodima je i ruski premijer Vladin Putin koji ju je posećivao i iz koje je pre nekog vremana ruskom narodu poslata osvećena kopija ikone Presvete Majke Bogorodice Mlekopitateljnice. Otac Nikodim nas je pre par godina udostojio dočeka i prilike da vidimo zlatnu ikonu "Svetog Georgija koji ubiva aždahu" koju su Svetogorski monasi uradili za Putina lično.



Čudotvornu ikonu Bogorodicu Mlekopitateljnicu je po predanju, uz još dve poznate ikone, naslikao Sveti Apostol i Jevadjelista Luka po blagoslovu same Carice Nebeske, po njenom stvarnom liku, i predstavlja možda jednu od najstarijih ikona na Svetoj Gori a možda i u svetu. Jedna je od najveće 3 srpske svetinje, uz štap Svetog Save koji se takodje nalazi u Isposnici, i čuvene ikone Bogorodice Trojeručice, koja se čuva u Hilandaru. U Isposnici se čuvaju i deo časnog Krsta Hristovog sa Golgote, kao i deo mošti Svetog Vasilija Velikog i Svete Petke.

Na ikoni je prikazano kako Presveta Bogorodica doji Hrista mladenca. Ona se nalazila prvobitno u Jerusalimu, u manastiru Svetog Save Osvećenog i Jerusalimskog. U 6-om veku, u Jerusalimu, na samrti je Sveti Sava Osvećeni (nazvan i Preteča) dao predskazanje da se ikona zajedno sa njegovim štapom (patericom), zavešta i da budućem princu sa Zapada koji bude nosio njegovo ime, i koji će kao poklonik doći u manastir.

Prošli su vekovi. Tek početkom 13-og veka kada je u manastir došao srpski monah Sava i srpski princ, ovo se predskazanje obistinilo. Svaki put kada bi Sveti Sava pristupio na poklonjenje u manastiru, sveti štap Svetog Save Osvećenog  je padao a ikona Mlekopitateljnica se pomerala. Kako se tri puta to čudo ponavljalo, u tri dana u koja je Sveti Sava Srpski dolazio, monasima je postalo jasno da je u pitanju ispunjenje vekovnog proročanstva, pa su preduzeli akciju da ispune predvidjeno. Prišli su Svetom Savi Srpskom, upoznali ga sa proročanstvom i dali mu svete poklone.

Tako je Sveti Sava Srpski na dar dobio patericu (štap) Svetog Save Jerusalimskog, ikonu Presvete Bogorodice Trojeručice, koja je pripadala Svetom Jovanu Damaskinu i ikonu Presvete Bogorodice Mlekopitateljnice. Po povratku na Svetu Goru, ikonu Bogorodice Mlekopitateljnice je postavio u svoju keliju u isposnici i tipkarnici u Kareji gde se molio i pisao Tipik. Ali tom prilikom je napravljen presedan - ikona je na ikonostasu stavljena levo od carskih dveri na mesto koje po pravilu pripada ikoni i liku Isusa Hrista.

Po predanju ikona je prvobitno postavljena desno od carskih dveri, kako pravila Pravoslavne Crkve nalažu. Medjutim, tokom noći ona se tajanstveno premeštala na levu stranu na opšte čudjenje majstora i monaha. Nakon treće noći i njenog premeštanja, Sveti Sava je iz velike ljubavi prema Bogorodici odobrio da ikona Presvete Bogorodice Mlekopitateljnice ostane na Hristovom mestu, što je presedan, koji je zbog velikog poštovanja prema Svetom Savi i Nebeskoj Majci i sama Vaseljenska Crkva odobrila i blagosliljala.

Ikona Presvete Majke Bogorodice Mlekopitateljnice je pre nekog vremena uz blagoslov Crkve očišćena od čađi sveća i nanosa boja, dodatnih ukrasa i crteža ikonopisaca nastalih kroz vekove, koji su joj ponešto dodavali i docrtavali, te je ponovo zasijala sjajem i čistotom svog prvobitnog izgleda i lika.

Praznovanje Presvete Majke Bogorodice Mlekopitateljnice je 3 jula.

Akatist (Himna hvale) Presvetoj Bogorodici u čast Njene Ikone Mlekopitateljnice se čita u crkvama 25 januara po novom kalendaru (12 januara po starom).


---

Slike po redu:

- Čudotvorna ikona Presvete Majke Bogorodice Melkopitateljnice pre restauracije

- Čudotvorna ikona Presveta Majka Bogorodica Mlekoptateljnica - očišćena i restauirana

- Ikonostas u Isposnici Svetog Save u Kareji


Zlatko Šćepanović

izvor: http://www.bastabalkana.com/

 
SVETA GORA, ATOS I JERISOS 30. AVGUST - 10. SEPTEMBAR 2005.
 
Brodom ka Jovanici

 30.08.
Grupa  od osamnaest planinara krenula je put Grčke, odnosno Jerisosa i Svete Gore. Putovanje i smeštaj su bili u organizaciji turističke agencije «Follow me».

 31.08.-02.09.
Prije Jerisosa u Kakovu, hilandarskom metohu, svratili smo nas trojica da bi  ocu  Serafimu predali potrebna dokumenta radi dobijanja dozvole za ulazak na Svetu Goru i nakon toga otišli u Jerisos gde smo se smestili u vilu «Paradiso». Naredni dani provedeni u odmoru, kupanju i kraćim šetnjama u okolini mesta.

 03.09.
Ujutro oko 8.20 nas devetorica smo krenuli autobusom za Uranopolis, tamo podigli dijamonitire, kupili karte  i po velikom pljusku se ukrcali na brod SOTIRAS. Iskrcali smo se u prvoj arsani (pristanište i brodogradilište, po potrebi) - Jovanici oko 10.40 odakle se ide u Hilandar. Stvari smo utovarili u jedan džip a mi krenuli u 10km udaljeni Hilandar.    

Put se prvo penje, prolazi se pored skita Sv. Filipa, izlazi na zaravnjeni deo, a od ukrštanja sa starom stazom iz manastira Zografa počinje spuštanje novom trasom puta. I najzad sa jedne krivine ugledasmo dole u dolini kako proviruju pirg Sv. Save, dizalice, ostaci dimnjaka, konaka i čempresi. Uskoro silazimo na glavni put koji vodi od Hilandarske arsane i dolazimo do ispred manastirskih zidina. Na ulazu nas dočekuje monah zadužen za prijem gostiju, bivamo počašćeni ratlukom i kavom i pravimo raspored za smeštaj u dva objekta jer konaci manastirski su izgoreli. Vreme do večernje službe koristimo za obilazak manastira spolja i iznutra, neki odlaze do kule Kralja Milutina i do mora. U 17 sati prisustvujemo večernjoj službi, poklonjenje hilandarskoj svetinji Bogorodici Trojeručici, večera i počinak.
   
Najzad Hilandar                                                  Čudotvorna loza Simeona Mirotočivog
   

   04.09.
Ujutro u 5 sati odlazimo na jutarnju molitvu, nedeljnu liturgiju i svečani doručak. Ali plan je takav da moramo dalje. Trojica odlaze sa stvarima džipom za Jovanicu i dalje za Dafni i Kareju a nas šestorica krećemo posle 10 sati putem niz dolinu. Prolazimo pored krsta i masline Cara Dušana, lijevo ostaje kula Kralja Milutina  i na moru manastir Sv. Vasilija ali mi skrećemo desno prolazeći kroz plantaže maslina i voćnjaka.
 
 
   
 
Krst Cara Dušana                          Kula Kralja Milutina
   
Uskoro stižemo u manastir Esfigmen na morskoj obali. Gore natpis na grčkom «Pravoslavlje ili smrt». To je zilotski manastir. Ne zadržavamo se mnogo i nastavljamo dalje stazom do brda Dafnara odakle se silazi dobrom popločanom starom stazom ka Vatopedskom zalivu. Dolazimo na morsku obalu sa visokim talasima. Kratko kvasimo noge i ponovo uspon i blagi silazak ponovo na more iznad koga se na brežuljku nalazi manastir Vatoped /13.30/, jedan od najvećih na Svetoj Gori. Odmor u hladovini velikog trema. Sve mirno, monasi odmaraju, tiho obilazimo spolja zaključane crkve i nastavljamo dalje uzbrdo do brda Plakaria /395m/.

Manastir Esfigmen                                       Manastir Vatoped  

 
Sunce iznad Tasosa                                Hilandarski konak na Kareji

Na istoku iz mora izranja ostrvo Tasos. Tu nas stiže kombi koji nam uštede još dva sata pešačenja do Kareje. U Kareju ,“glavni grad“ Svete Gore Atonske, stigli smo oko 16. sati. Tamo su već bila stigla ona trojica sa stvarima i smestili se svi u hilandarski konak. Pogled ispred konaka na krovove i kupole Kareje kao i na suncem okupani Atos. Uveče na morskoj pučini u daljini svetla mesta na ostrvima Tasos, Samotrake i na jugu Lesbos.    
Kareja, u daljini Atos

05.09.
Ujutro smo otišli do Isposnice Sv.Save kod oca Nikodima. On je čitao psaltir, držao besedu a povremeno pevao duhovne pesme u narodnom stilu bosanskom. Isposnica je restaurirana većim delom, a jedan deo se i sada zaštićuje. Autobusom /10.45/ iz Kareje krećemo za Dafni, a u 12.45 brodom «Sv.Ana»  idemo na jug.

Pristanište Dafni                                                          Manastir Simonopetra
   
Manastir Sveti Grigorije

Prvo vidimo gore kao gnezdo na steni manastir Simonopetru, pa na obali manastir Grigorijat, a ubrzo i manastir Dionisijat i u jednoj široj dolini u kojoj se sastaju više vododerina i kuloara sa Atosa manastir Svetog Pavla.
 
    
Manastir Sveti Dionisije                                            Manastir Sveti Pavle
   
Slede Novi skiti i naše odredište arsana skita Sveta Ana. Gore do skita Sv. Ana /oko 220m/ penjemo se uglavnom betonskim stepenicama. Gore mladi monasi nas poslužuju ratlukom, najboljim na Svetoj Gori, uzom i kafom. Ostavljamo višak stvari, nepotrebnih za uspon i oko 15.15 krećemo stazom ka skitu Mala Sv.Ana i dolazimo do Katunakije gde desna staza nizbrdo silazi ka Karulji a mi skrećemo lijevo i počinjemo uspon uzanom stazom kroz onižu šumu.
   


 
Pristanište Skita Sveta Ana                                  Skiti Sv. Ana
   
Desno staza ka skitu Sv. Vasilije. Podnožjem vrha Sv.Ilija dolazimo do glavnog raskršća /750m/, pravo ka Kerasiji i Velikoj Lavri, desno ka skitima oko Sv.Ilije a lijevo ka Atosu. Malo napred na stazi ka Karesiji nalazi se voda, česma sa vodom koje povremeno nema.  Staza ide kroz hrastovu šumu pa nakratko izlazi na glavni južni greben koji silazi sa Atosa pa ponovo kroz šumu i negde na 1400m izlazi iz šume u kameniti predeo sa retkim planinskim borovima.
   

Vrh Sveti Ilija                                  Atoski cvet
   
Oko 19.30 stižemo u Panagiju mesto ili objekat na 1500m.n.v. u kome se nalazi prostor za spavanje /oko 10 ljudi/, mala kapela i bunar, sve pod istim krovom sa koga se skuplja kišnica. Tu zatičemo monaha – Rusa ili Ukrajinca koji tamo boravi od proljeća ne znajući da li je iskušenik ili nešto drugo. Dvojica koji su sporije išli stigli su tek oko 21.45 sati uz povremeno zavijanje šakala. Nebo puno zvezda a u daljini kao oreol uzdižu se odblesci svetala Atine.
Panagija


  06.09.
 Ustajemo u 5.30, spremamo se i bez stvari u polumraku posle  šest sati polazimo ka vrhu. Jedan je odustao tako da nas je osmorica. Duva povremeno jak vetar, na zapadu vedro a na istoku i na vrhu promiču i gomilaju se oblaci. Ipak stabilno vreme. Sunce proviruje iznad Male Azije, a na zapadu ogromna senka Atosa u moru. Staza krivuda južnim kamenitim padinama. Pred izlazak na vrh vidimo veliki  metalni krst, znači stigli smo. Gore smo stigli oko 7.30. Vetar i povremeno oblaci ali pogled izuzetan.

Sunce iznad Male Azije                                                                      Najzad vrh Atos (2033m)
   
Veći deo istočnog dela Svete Gore ispod nas u oblacima,  a zapadna obala vidljiva sa još većim delom Halkidika. Na vrhu Atos - 2033m nalazi se kapela Sv. Preobraženja u kojoj su prespavali dvojica austrijanaca. Pomolismo se Bogu i nazdravismo pa posle pola sata nazad do Panagije.



 
Poluostrvo Atos u magli                                                          Kapela Preobraženja Gospodnjeg na vrhu Atosu
   
Pakovanje, doručak i silazak ka Sv.Ani ali drugom strmijom i kraćom stazom. Dole isti doček, pakovanje stvari i polazimo ka Novim skitima i našem odredištu manastiru Sv.Pavla koji nekada bejaše srpski,  gde stigosmo oko 16. sati. Tu nas dočekuje monah Gruzijac, zna ruski, pomalo sumnjičavog pogleda. I ustaljena procedura, večernja služba, večera i počinak. Pogled sa terase ka zapadu gde sunce zalazi negde oko Pindskih planina. U konaku još dvojica Srba iz Crne Gore koji žive u Švedskoj.

Sv. Ana - kameniti krovovi                                                         Manastir Sveti Pavle
   
07.09.
Jutrenje, posni doručak samo za goste /masline i alva/, monasi ne jedu srijedom. Pakovanje i silazak u arsanu da bi uhvatili brodić «Sv.Ana» u dolasku. Stigli na vreme, ukrcali se i videli ono što odozgo nismo mogli: Karulju sa mnogo isposnica čak i u okomitim stijenama, još neke isposnice na najjužnijem delu Atosa, otišli do poslednjeg pristaništa Kavsokalivije gde talasi bejahu uzburkali more, a brod se poprilično zanjiha pa se setismo Kserksovih muka koje ga nateraše da kopa kanal Nea Rode.
   
  
ATOS                                                   Isposnice na Karulji
 
Gore Atos u oblacima, skoro da ne verujemo da smo juče tamo bili. Povratak nazad za Dafni, pa ponovo SOTIRAS. Još sa mora videsmo manastir ruski Pantelejmon, Ksenofont, Dohijar, zografsku arsanu sa kulom kao vetrenjača i našu Jovanicu.

 Atos sa juga
   
Manastir Sveti Pantelejmon                                                    Manastir Ksenofront
   
Tako zatvorismo što brodovima što pešice hodočašće po Svetoj Gori. Uranopolis sa kulom ali vedriji nego pri odlasku. Žena nema da nas čekaju, imaju preča posla na ostrvu Amuljani. Ipak sačekaše nas u Tripitiju. Fotografija za uspomenu u Jerisosu.

Kula u Uranopolisu                                                                      Grupa sišla sa Atosa
   
Neki behu i nekršteni a i ne krstiše se. Ako nisu sada ne znam kad će, to zna samo Gospod Bog.

  08.-10.09.
Vreme provedenu u odmoru i individualnim izletima u bližoj okolini.
Povratak 10.09. u 18 časova a u Beograd stigli narednog jutra oko sedam sati.

Prepešačili smo oko 60km. Uspona oko 3033m.

Na vrh Atos izašli:
Kovačević Veroljub, Šmit Slavko, Antić Slavko, Živanović Ivan, Lončar Milan, Manojlović Slobodan, Stojaković Zoran i Kerezović Miloš.
 

Beograd, 1. oktobar 2005. 
izveštaj i fotografije: Veroljub Kovačević
PD Pobeda - Beograd

http://www.pdpobeda.rs/izvest/atos05/tura.htm
     
 
 
HILANDAR IZMEĐU MITA I ISTORIJE


SABORNI HRAM

 Prva hilandarska crkva koju su 1199. godine podigli sveti Sava i sveti Simeon služila je čitavo stoljeće. Kralj Milutin na prelazu između DžIII i DžIV vijeka donosi sudbonosnu odluku da Savinu i Nemanjinu crkvu poruši i da na njenom mjestu sazida drugu. Po svjedočenju arhiepiskopa Danila, biografa kralja Milutina, iz razloga jer je prva crkva bila tijesna. Ako je crkva bila tijesna, sa žaljenjem danas konstatujemo dvorište nije bilo tijesno da se sagradi nova crkva. Pored stare.
Današnji hilandarski saborni hram, posvećen Vavedenju Bogorodice sagrađen je početkom DžIV vijeka. Vjerovatno je završen 1303. godine. Ktitor je bio kralj Milutin. Oko 1380. godine sa zapadne strane Milutinove zadužbine dozidana je spoljašnja priprata po nalogu kneza Lazara, što je konačni izgled glavne hilandarske crkve.

Milutinova crkva je podignuta u južnom dijelu dvorišta i doista je prostrana. Široka je dvanaest i po metara, a duga trideset šest i po, od čega je spoljašnji narteks dug devet metara. Arhitektura je tipična svetogorska i prilagođena liturgijskim potrebama na Svetoj Gori. Katolikon kralja Milutina ima osnovu trikonhosa sa velikom pripratom.

Crkva je zidana crvenom opekom i kamenim kvaderima sive i oker boje, čija kombinacija postiže živopisne efekte. Pilastri i arhivolte na spoljašnjoj fasadi jasno označavaju podjelu unutrašnjeg prostora hrama. Poput drugih pravoslavnih hramova i Milutinova zadužbina je podijeljena na tri prostora: oltar, naos i pripratu. Naos je odvojen od priprate zidom sa tri prolaza, a od oltarskog prostora ikonostasnom pregradom. Naos je najprostranjeniji dio hrama, proširen sa bočnim pjevnicama. Milutinova crkva ima veći broj otvora (vrata i prozora), koji doprinose da je unutrašnjost hrama osvjetljena.

Posebnost Milutinove crkve odnosno građevine razvijenog upisanog krsta sa pjevničkim apsidama i potpuno odvojenom pripratom, jeste u skladu unutrašnjih prostornih rješenja sa spoljašnjom arhitekturom, što je kasnije uticalo da se u graditeljstvu moravske Srbije pojavi, a zatim i ustali trikonhosni plan.

Spoljašnja priprata hilandarske glavne crkve sagrađena je 1380. godine a njen ktitor je bio knez Lazar Hrebeljanović. I spoljašnja priprata je bila građena po uzoru na unutrašnju pripratu iz doba kralja Milutina. I način zidanja je sličan, jer se naizmjenično ređaju pojasevi kamena i opeke. Ipak, ima izvjesnih razlika, uslovljenih vremenom građenja. U duhu tradicije srpsko-moravske arhitekture isklesani su prepleti i floralni ornamenti, kao i kružni prozori - rozete. Pažnju posjetilaca privlače ploče ugrađene u donje djelove južne i sjeverne bifore, jer su na njima isklesani heraldički znaci dinastije Nemanjića (dvoglavi orao) i kneza Lazara. Uprkos ukrasnim i drugim razlikama, spoljašnja hilandarska priprata se skladno prisajedinila sa zadužbinom kralja Milutina.

Hilandarski saborni hram živopisan je do 1321. godine. Među freskama izdvajaju su likovi srpskih arhijereja, kompozicija Pričešća apostola, Bogorodica sa Hristom, scene Vaskrsnog jevanđelja, sveti ratnici, ktitori (i kralj Milutin i sveti Sava i sveti Simeon), scene iz života Bogorodice, život i čuda Gospoda Isusa Hrista, iznad toga Hristova stradanja, a na svodovima su naslikani Veliki praznici, dok je u vrhu kupole lik Hrista Pantokratora, a ispod njega anđeli i proroci.
U Milutinovoj priprati izdvajaju se predstave ktitora i vizantijskih careva koji su pomogli stvaranju srpske carske lavre na tlu Svete Gore. Tu su i četrdeset scena iz života pustinjaka.

Na zapadnom zidu Lazareve priprate je i jedinstvena predstava Miloša Obilića kao sveca. U njoj je klepalo, po kojemu se svi u Hilandaru ravnaju.

Današnji ikonostas u hilandarskom sabornom hramu sačinjavaju ikone prekrivene skupim okovima iz 1766. godine. Starijeg porijekla su prestone ikone (sveti Jovan Preteča, srpski svetitelji Sava i Simeon, Bogorodica, kompozicija Vavedenja, Isus Hristos, čudotvorna Bogorodica Akatistna, kao i carske dveri). Iza ovog ikonostasa očuvan je stariji kamen ikonostas visine preko tri metra.

U naosu katolikona nalazi se veći broj vrlo značajnih i dragocjenih ikona, postavljenih uglavnom oko slobodnih stubaca. To su: ikona svetog Nikole, grčka ikona sveta Tri jerarha, ikona Sabora svetih arhanđela, ikona svetog Dimitrija, ruska ikona apostola Petra i Pavla u okovu, zatim čudotvorna ikona Bogorodica Popska iz prve polovine DžIV vijeka, na čijoj je poleđini kompozicija Vavedenja Presvete Bogorodice, još jedna ruska ikona Svete trojice u zlatnom okovu, zatim dvije litijske ikone - Bogorodica Kosinica i sveti Georgije...

Ipak, na istočnoj strani jugozapadnog stuba u naosu, na igumanskom mjestu, prekrivena mnogobrojnim darovima, u bogatom okovu, dostojanstveno stoji čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice, najveća svetinja manastira Hilandara.

Po predanju nju je donio sveti Sava prilikom svoje prve posjete Svetoj zemlji 1217. godine. Potiče iz osmog vijeka, a možda je i starija jer se pretpostavlja da je čak rad svetog Luke. Bila je vlasništvo svetog Jovana Damaskina, kome je odsječena desna ruka zbog borbe protiv ikonoboraca i da se u crkvi imaju poštovati freske i ikone. Moleći se Bogorodici da mu iscjeli odsječenu ruku, zaspao je na kratko. I u snu mu se prikazala Majka Božija koja ga je savjetovala da nastavi da slika. Kada se probudio uvidio je da se dogodilo čudo. Odsječena ruka je bila iscjeljena. U znak zahvalnosti Bogorodici, pred kojom se molio, dodao je srebrnu ruku (nalik njegovoj iscijeljenoj), u desnom uglu ikone. Tada je i dobila ime Trojeručica. Sveti Jovan napušta Siriju i odlazi da monaški život provede u čuvenoj lavri svetog Save Osvećenog Jerusalimskog u palestinskoj pustinji. Tu je saznao za zavjet velikog proroka svetog Save iz VI vijeka, po kojem će doći monah plemenitog roda i njegovog imena (Save), da se pokloni moštima svetog Save Osvećenog. Kada se bude klanjao njegovom grobu pašće sa zida pričvršćen štap svetog Save. Njemu se treba pokloniti žezlo jerusalimskog svetitelja i proroka, kao i čudotvorna ikona Bogorodica Mlekopitateljica. Sveti Jovan je ovom zavjetu dodao da se tom mladom monahu daruje i čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice. Mnogo vjekova kasnije proročke se riječi ostvaruju. Pri hodočašću Jerusalimu sveti Sava Srpski želio je da se pokloni moštima svetog Save Jerusalimskog. Dok je metanisao pred pokojištem istoimenog svetitelja igumanski je štap pao sa svog mjesta. I sjutradan se dogodilo isto čudo. Iznenađeni monasi u lavri svetog Save Osvećenog nijesu se odmah prisjetili već zaboravljenog zavjeta velikog proroka. Kada je i treći put dobro pričvršćen igumanski štap pao na manastirski pod znali su da je riječ o ispunjenju zavjeta starog sedam vjekova.

I sveti Sava je tada darovan sa ikonom čudotvorne Bogorodice Mlekopitateljice (koju je ostavio u svojoj isposnici u Kareji), sa igumanskim štapom (koji je ostavio u keliju Preobraženja isto u Kareji) i sa čudotvornom ikonom Trojeručicom (koju je donio u mananstir Hilandar). U Hilandaru Trojeručica ostaje do 1347. godine kada je car Dušan nosi u Srbiju. Kasnije Trojeručica postaje vlasništvo manastira Studenice, koja je stalna meta turskih pljačkaša. U jednoj pohari studenički monasi su bili zabrinuti da Trojeručica ne dopadne u ruke turskih grabljivaca, te je stavljaju na jedno magare i običnim užetom vezanu za samar puštaju da je magare nosi po volji Bogorodice. Na volšeban način magare stiže na Svetu Goru. Tačnije nadomak Hilandara gdje je začuđeni hilandarci pronalaze. Od tada je Trojeručica u Hilandaru. Prvo u oltaru Sabornog hrama, a kasnije na igumanskom mjestu. Postaje zaštitnica Hilandara. Na igumanskom se tronu i danas nalazi, gdje se njenoj svetosti klanjaju ne samo Srbi, već i Grci, Rusi, Bugari, Rumuni, Ukrajinci… Visine je 111, a širine 91 cm. Na njenoj poleđini predstavljen je dostojanstveni lik svetog Nikole. Gotovo monohroman i crtački vješto stilizovan.

U hilandarskom hramu je još jedno sveto mjesto. U jugozapadnom uglu naosa (iza Trojeručice) postavljen je 1973. godine kivot (kovčeg) svetog Simeona Mirotočivog, ukrašen srebrnim reljefima, rad protođakona i doktora stomatologije Vojislava Bilbije.

Tu je bilo prvo grobno mjesto svetog Simeona kada se u Gospodu upokojio 13. februara 1199. godine (mada ima istoričara koji tvrde da je to bilo 1200. godine, dok se dan i mesec ne dovode u pitanje). Znak da je Simeon svetac ponovio se i 1208. godine, kada je tadašnji monah Sava odlučio da prenese očeve mošti u Srbiju, kako bi pomirio svoju zavađenu braću Vukana i Stefana. Na dan vađenja Simeonovih moštiju, po zapisu pisaca žitija, poteklo je blagouhano miro. Otuda ime sveti Simeon Mirotočivi.

Poslije prenosa svetih moštiju, kao utjeha hilandarcima, nikla je iz grobnog mjesta vinova loza. I kroz pukotine kamenog temelja i parapeta probila se na svjetlo dana. Sada se njeno stablo izvija uz južni manastirski zid, kupajući se prije podne na suncu. I rađa i dan danas. Nakon osam vjekova. Kao da podsjeća hodočasnike da smo svi iz tih temelja. Zapravo iz pukotina u njima. Kao da opominje kako je uvijek bilo teško izboriti mjesto pod Suncem. I Savi vizionaru. I mudrom Simeonu. I lozi iscjeliteljki.

Danas je Nemanjina loza često razlog za dolazak bezdjetnih vjernika u Hilandar. Jer njen plod ima iscjeliteljsku moć. Može se reći da ima čedotvornu moć. Jer je donio porod brojnim porodicama. Nezavisno od vjeroispovjesti, a zavisno od vjere. O tome govore i brojne povelje i testamenti o poklonima Hilandaru kroz vjekove. Kao i priče hilandaraca iz našeg vremena. Na primjer jedna je priča još svježa i svjedoci su joj današnji hilandarski oci. Jedan je čovjek nakon pravilne i propisane upotrebe ploda sa Nemanjine loze dobio sina. Sljedeće godine još jednog. I treće godine još jednog (iako u ova dva primjera nije koristio grožđe svetog Simeona). Nakon pet-šest godina doveo je najstarijeg sina u namjeri da ga ostavi u Hilandar, govoreći - ovo je vaše dijete. Jedva su ga hilandarci ubijedili da odustane od te namjere.

SPASOVA VODA


Jedan od najpoznatijih lokaliteta, naročito u književnim krugovima, jeste Spasova voda koja se nalazi na planinskom uzvišenju dva kilometra istočno od Hilandara. Odatle se Hilandar snabdijeva vodom. Na Spasovoj vodi kralj Uroš I je 1260. godine podigao pirg i crkvu posvećenu Preobraženju, zbog čega je poznatiji kao Preobraženjski pirg.

Današnji skit Svete trojice na Spasovoj vodi čine crkva Svete trojice (iz DžVII vijeka) i ruševine hrama i konaka (ali ne starog Preobraženjskog). Skit se nalazi na vrlo uskoj i tijesnoj visoravni, sa čije jedne strane je vertikalno uzdignuta stijena kao da je uklesana. Visoka je blizu dvadeset metara i na njenom vrhu je bijelom bojom ucrtan krst, a sa druge strane je oštra padina.

Pri obilasku skita Svete trojice hodočasnike osvaja priroda, razbarušena i raspjevana. Očiti su razlozi zašto je Domentijan (ličnost koja je obilježila sredinu trinaestog vijeka u Hilandaru) odabrao baš Spasovu vodu za mjesto obitavanja i stvaranja, poslije putešestvija i hodočašća sa svetim Savom. Inače, sa sigurnošću se može reći da se u blizini sadašnjih objekata nalaze i temelji skita iz trinaestog vijeka, ali nikada nijesu učinjena istraživanja i danas nam, nažalost, nijesu dostupna. Inače, za preobraženjski pirg postoji i legenda po kojoj je u strahu od osvete Turaka u njemu i bila porodica (misli se na muški dio porodice) Repoša Kastriota jednog od četiri sina "duksa ilirskog" arbanaškog vladara Ivana Kastriota, o čijem crnogorskom porijeklu uopšte ne treba sumnjati. To je i bio razlog zašto je sa porodicom sklonjen i čuvan u hilandarskom skitu. Za uzvrat i on je prihvatio ulogu ktitora manastira Hilandara. Inače, pretpostavlja se da je Ivan Kastriot, potonji monah Joakim, sahranjen u samoj hilandarskoj crkvi. Sačuvani su i ugovori između porodice Kastriot i Hilandara.

Poj ptica, miris prirode i spokoj upija se iz sve snage. Vjerovatno je i Domentijan to isto osjećao. Živio je nadomak Hilandara u tišini neophodnoj monaškom zavjetu - pravi uslovi za molitvu i pisanje i dan danas, a tek u procvatu Hilandara.

Stoga je Domentijan smogao snage da okonča upravo ovdje "Žitije svetog Simeona", dok je "Žitije svetog Save" napisao dvije decenije ranije u isposnici svetog Save u Kareji i tako je zadužio svoj narod kao prvi spisatelj umjetnički vrijednih djela. Bio je preteča književnog postupka nazvanog "pletenijem sloves (riječi)Ć koje će kasnije, sa opravdanim razlogom, preovladati i obilježiti ne samo srpsku i rusku, nego i književnosti ostalih pravoslavnih naroda kojima će nekoliko vjekova biti pravi književni uzor.

Osim prirode i ćutnje Domentijanu je u radu, naročito u neophodnim prepisivačkim obavezama, pomagao mladi gramatik Teodor. U zapisima prozvan kao Teodor Span što znači ćosav, bezbrad. A tada je na Svetoj gori živjela zabrana prota (svetogorskog starešine) kojom su se bezbradi monasi protjerivali sa teritorije Svete gore zato ga je "bogoumniĆ Domentijan i krio u skitu Svete trojice. Teodor se svom duhovniku odužio vrijednim prepisivanjem.

Nameće se pitanje ko je bio treći član ove male zajednice, jer je skit posvećen Svetoj trojici. Da li je to bilo Sunce, ili molitva upućena Bogu i Trojeručici, ili neko treći čije tragove ne zatičemo danas. Tajna je učinjena još većom jer su obojica bili vrlo skromni i o njima se vrlo malo zna. Nema zapisa o njima, a sam Domentijan je zapisao da ono što nije bilo "spisano", kao da i nije bilo i kao da se nije ni desilo. Ali i Domentijan i Teodosije su, za utjehu, "donijeli obilna obavještenja o porijeklu kraljevske vlasti, o blagoslovu, o odnosu vladara prema državi i sveštenstvu i o značaju svetiteljskih čudaĆ tačnije "o ideologiji države i vlastiĆ, primjetio je Milan Kašanin.

Teodosije je književnik i hilandarski monah Milutinove epohe, epohe razmaha Hilandara. Iza njega su ostala brojna spisateljska ostvarenja ("Žitije svetog Save", "Žitije svetog Petra Koriškog"), koja su nosila u sebi narativnost, prisustvo "profanihĆ elemenata, smisao za detalj, ali i psihološku analizu ponašanja pojedinca. Ogledao se i u poeziji ("Služba svetom Savi" i "Služba svetom Simeonu").

Domentijan i Teodosije su širom otvorili dveri zreloj i kvalitetnoj srpskoj književnosti, koja je nadirala na sav glas, do današnjih dana.

Malena Spasova voda nadomak Hilandara nije bilo samo sopot srpske književnosti i pismenosti, već i pravo žarište pisane, prepisane i prevedene riječi. S pravom za Spasovu vodu, uz isposnicu u Kareji, možemo reći da je iznjedrila srpsku književnost, ali i svojim prepisivačkim i prevodilačkim radom omogućila sve uslove za njen dalji razvoj, čiji smo danas svjedoci.

RIZNICA

~Evakuaciju državnog i kraljevskog bogatstva u najvećoj tajnosti pripremao je knez Pavle.
Posebnu znatiželju kod hodočasnika izaziva hilandarska riznica smještena u zgradi biblioteke novijeg datuma izgradnje (DžDž vijek), a locirana u istočnom dijelu utvrđenja između Savinog pirga (sa desne strane) i kompleksa kojem pripadaju Simeonova kelija i zvonik (sa lijeve strane).

Monah čije je "poslušanje" čuvanje riznice, kako i otvaranje njenih vrata namjernicima, na blagoslov igumana ili prvog epitropa, otključava biblioteku.

Na ulazu hodočasnike odmah sačekuje iznenađenje. Umjesto ulaska u neki hodnik koji bi trebalo da vodi u prostorije gdje su pohranjene naše znamenitosti, u hilandarskoj riznici neposredno po ulasku posjetioci se susreću, sa najstarijom sačuvanom freskom iz sredine trinaestog vijeka. To je freska visokih umjetničkih vrijednosti. Freska Bogorodice sa Hristom u medaljonu na grudima, pred kojima se klanja jedan anđeo. Freska je sa apside crkve skita Svete trojice na Spasovoj Vodi, gdje su obitavali jeromonah Domentijan (najpoznatija kulturna ličnost Srbije u trinaestom vijeku) i mladi gramatik Teodor. Tu je Domentijan okončao pisanje "Žitija svetog Simeona".

U prizemlju hilandarske riznice čuvaju se preko hiljadu rukopisnih knjiga, koje datiraju od DžII do kraja DžIDž vijeka, bivajući tako svojevrstan spomenik srpskoj pismenosti i književnosti srednjeg vijeka. Tu su i Hilandarski tipik, kao i Karejski tipik. Žitija osnivača manastira Hilandara. U hilandarskoj zbirci nalazilo se i čuveno Miroslavljevo jevanđelje, kao i Vukanovo jevanđelje. Među najznačajnijim djelima u Hilandaru su: Milutinovo četvorojevanđelje, Izborno jevanđelje monaha Romana, Izborno jevanđelje Nikole Stanjevića i Četvorojevanđelje patrijarha Save. Zatim u Hilandaru su i prepisana djela svetog Jovana Zlatoustog, originalne crkvene knjige ili vještom rukom srpskih monaha prepisana djela, iz dvanaestog i trinaestog vijeka. Blagodareći štedrosti Đurđa Crnojevića u hilandarskoj riznici se nalaze i tri primjerka cetinjskog Oktoiha iz 1494, kao i tri psaltira iz 1495. godine.

Na spratu ulazimo u prostor galerije originalnih ikona iz dvanaestog i trinaestog vijeka. Nesvakidašnji prizor. Treba mu odoljeti. Nameće se pitanje odakle početi? Da li sačekati vodiča ili to sam uraditi. Izdvojiti se iz grupe i gledati i gledati.

Na počasnom mjestu je ikona Bogorodice Odigitrije izrađena u mozaiku krajem dvanaestog vijeka. Ona je zaštitna i posvetna ikona Hilandara. Plijeni ne samo raskošom i bogatstvom, nego i strogim crtama, ozbiljnošću i ubjedljivim velikim očima. Zahtjeva poštovanje. Primorava svakog posjetioca na celivanje i poklonjenje. Zato je, pred upokoj - čas po svjedočenju Domentijana, monah Simeon zatražio da mu na grudi polože "mozaičnu" Bogorodicu Odigitriju, kako bi njoj predao svoj duh. A kome bi drugo, do patronu Hilandara.

Gdje se god pogleda svetac do sveca. Briljantno predstavljeni. Sveti Jovan Krstitelj, sveti Nikola, arhanđeli Mihailo i Gavrilo, apostoli Petar i Pavle, jevanđelisti Marko, Jovan, Mateja i luka (sve ikone potiču iz trinaestog eventualno četrnaestog vijeka).

I začuđeni posjetioci među njima. Hipnotisani i nestvarni. Očarani. Hodaju i zagledaju se u njih, ali, to čine sporo i dugo.

Posebnu pažnju zavređuje prestona ikona Bogorodice Odigitrije, iz sredine trinaestog vijeka. Kao i dvije litijske ikone. Prva je Bogorodica Neoborime stijene iz četrnaestog vijeka, na čijoj je poleđini sveti Sava Srpski. I rad je nepoznatog srpskog umjetnika. Druga je, takođe litijska ikona Bogorodice Avramiotise. Takođe iz četrnaestog vijeka. Ali na njenoj poleđini sveti Ilija u pustinji sa gavranom, koji ga hrani prinoseći mu jaje u kljunu.

Za ikonostas Milutinove crkve izrađena je ikona Vavedenja Presvete Bogorodice (praznika kome je i crkva posvećena). Stara tema ikonografski je osvježena unušenjem novih detalja u opisu ambijenta, a sedam djevojaka iz Bogorodičine pratnje živo podsjećaju na antičke uzore.

Ipak, ikona koja na hodočasnike ostavlja ubjedljivo najupečatljiviji utisak jeste ikona Hristosa Spasitelja. Ikona hilandarskog Isusa, sa koje se lik Isusa Hrista raspršio po svim pravoslavnim prostorima. Zatičemo ga u Sent Andreji. Donose nam ga prijatelji u vidu darova na ruskim ikonama. Čak i na gruzijskim i ukrajinskim ikonama i grafikama. Da ne pominjemo koliko se puta susrećemo sa tim likom i u izlozima knjižara u Grčkoj, možda i češće nego kod nas. Uz napomenu da je Hristova predstava u nas najčešća u vidu hilandarskog spasitelja.

Impresionira njegov zamišljen lik. Lice odaje spokoj. U očima razumijevanje. Za bilo koga i za bilo šta. Iako su očni luci oštri i naglašeni, njegova blagost pogleda nudi harmoniju i sklad. Nudi strpljenje. I spremnost da oprosti. Možda i da zaboravi. Kao da govori kako su nam neophodni mir, strpljenje i spremnost da se brojne neprijatnosti zaborave, da ne izazovu revolt i zlo pamćenje. Ali, još jedan osjećaj prožima hodočasnike pred ikonom Hrista Spasitelja: to je prisustvo odlučnosti i snage u njegovom liku i pogledu.

U obilasku hilandarske riznice otkriva se privilegija i značaj hodočašća Hilandaru. U posjeti ovakvoj manastirskoj galeriji odnosno muzeju. U spoznaji vremena u pravom smislu riječi. U pronalaženju neprocjenjivog bogatstva u sebi. U mogućnosti da se uspostavi kontakt i dijalog sa svecima na ikonama, koji će dugo kao eho ili zvuk zvona odzvanjati u monolozima i tajnim preispitivanjima.

Osim ikona u galeriji je niz predmeta koji vode kroz vrijeme srednjeg vijeka. Prednjače "zlatopečaćeneĆ hrisovulje vizantijskog cara Aleksija III. Zatim, povelje Velikog župana Stefana Nemanje (mada je prva povelja izgubljena u bombardovanju biblioteke u Beogradu 1941. godine), kralja Milutina, cara Dušana. I ne samo srpskih vladara.

Ukupno srpskih povelja je 156. Grčkih 171. Vlaških 31. Ruskih 9 i 2 bugarske. Tu su i pisma svetog Save. Kao i njegov pečat, koji nas već osam vjekova prati. I dalje će. Kao i pečati kralja Milutina i kneza Lazara.

Među najstarijima su reljefne ikonice od poludragog kamena. Kao i crkveni i obredni predmeti bogato ukrašeni. Takav je panagijar sa predstavom Bogorodice u jaspisu iz desetog vijeka. Posebna dragocjenost je tzv. mletački diptih - venecijanski diptih u skupocjenom filigranskom okovu, iz trinaestog vijeka. Pretpostavlja se da je dar kralja Milutina, i da je rukotvorina majstora Blaža i Petra iz Mletaka, koji su radili na njegovom dvoru. Zatim poklon despotice Jelene Mrnjavčević, u monaštvu Jefimije, poznatije kao pjesnikinje. To je mali diptih u duborezu, okovan u pozlaćenom srebru, koji je Jefimija, u tuzi za preminulom sinu, poklonila Hilandaru, gdje joj je čedo i sahranjeno. Tu je i Jefimijina zavjesa za dveri (katapetazma), koja se smatra remek-djelom likovnog stvaralaštva tog vremena.

Iz galerije ulazimo u manju prostoriju kroz otvorene "carske dveriĆ u duborezu. Rad slikara Georgija Mitrofanovića, sa početka sedamnaestog vijeka. Na zidovima su brojne manje ikone i ukrasni predmeti. Svaki od njih ima svoj život. Svoju istoriju. Oni su svjedoci prohujalog vremena. I vezani su za znamenite ličnosti. Sastavni su djelovi legendi i mitova. Pominju se Ivan Grozni. Boris Godunov. Nemanjići. Brankovići. Crnojevići. Čak i Obrenovići. Vizantijski carevi. Gospodari Vlaške i Moldavije. Mletačka gospoda. Dok je crkvene velikodostojnike teško i pobrojati. Svi su oni htjeli da ugrade svoju opeku ili kamen u srpski hram. U istoriju srpskog naroda, koja udaljena od matice, nije zamagljena trenutnim potrebama. Kao što se kod nas to često dešavalo. I još uvijek vrlo sračunato čini. Zarad trenutne i lične polze.

Međutim, ovdje su izložene i ikone, brojanice, krstići. Keramički, kameni i drveni detalji. Kao i drugi predmeti za službu, pred kojima su se molili bezimeni i nepoznati crnorisci. Koji su ih nosili na sebi ili u njedrima. Oni su ovdje izloženi kao opomena, da ovo svetilište počiva i na trudu i molitvi svakog monaha, koji je obitavao u Hilandaru. I doprinosio na svoj način. Mnogi su mogli i više. Ali, ne smijemo ih zaboraviti. Moramo im biti blagodarni za ostvareni podvig.

Svakako da su svoj kamen u temelj srpske istorije ugradili prije svih sveti Sava i sveti Simeon. O čemu svjedoče originalne oltarske dveri sa kraja dvanaestog vijeka, sa preciznim ukrasima od slonovače. Za koje se pretpostavlja da su ulazile u prvobitni ikonostas (vjerovatno klesan a ne zidan) crkve koju su sveti Sava i sveti Simeon izgradili prije osam vjekova.

Ima mišljenja da su i starije. I da su prispjele u Hilandar, iz nekog drugog manastira gdje su već bile u upotrebi. Drvena krila sklapaju polukrug. Raskošno su inkrustirana. Čitava je površina prekrivena raznolikim ornamentima od sitnih komada slonovače. Na svakom su krilu po tri udubljenja uokvirena cvjetnim šarama. U tim su udubljenjima nekada bile pločice od slonove kosti sa reljefnim figurama svetitelja (samo se pretpostavlja njihov raspored). One nedostaju, kao što i u našoj istoriji nedostaju neki bitni zapisi i svjedoci. Nekada su za to obično bili krivi požari. I možemo ih opravdati. Kasnije su to bile najezdarske pohare. Turske su ostavile najveće posljedice. I u Hilandaru. I na Svetoj Gori. I u Srbiji. Njih ne možemo opravdati. A u novijem vremenu, za nedostajuće pločice, krivo je odricanje i negiranje svoje prošlosti i svoje sopstvenosti. Krivo je takmičenje ko će više da izbriše suštinskih događaja iz pamćenja. Ko će više pločica da izvadi sa naših zidova. Ko će više kamenja iz naših temelja da otuđi.

To se ne može opravdati. Ni razumjeti. Ni oprostiti.

Ne treba biti nepravedan, kakvi smo inače često u ovakvim situacijama, te kada je riječ o sadržaju hilandarske riznice, treba reći da poseban značaj posjeduju i keramički predmeti, uglavnom crkvenoslužbeni, čak i iz desetog vijeka, prije obnove Hilandara od strane svetog Simeona i svetog Save, svjedočeći na taj način, da uvijek ima još nekog ispred nas i na koje se na sreću možemo oslanjati. Takvu privilegiju, misleći na dužinu pamćenja, nemaju svi narodi. Zato mi to ne smijemo nikada zaboraviti.

HILANDARSKA ZDANJA

Poslije obnavljanja Saborne hilandarske crkve pod ktitorstvom kralja Milutina, u Hilandaru i oko njega stalno se zidaju nove crkve i paraklisi. I obnavljaju isti. Iz našeg je ugla teško doprijeti do podatka koliko je Hilandar imao tih crkava i paraklisa u njemu i oko njega. Zato, danas možemo pouzdano izbrojati dvanaest paraklisa oko Sabornog hrama. Što je asocijacija na Hrista i njegovih dvanaest apostola.

Iznad glavnog ulaza u manastir poput stražara izdižu se pirg i crkva svetog Nikole iz DžIV vijeka. Lijevo od njih je crkva Četrdeset sevastijskih mučenika iz DžVII vijeka. I sva tri zdanja gledaju ka prilazu Hilandaru.

Idući krugom ulijevo, istočnim zidom utvrđenja, ka pirgu svetog Save nalazi se crkva Svetih Arhanđela neposredno ispred i u podnožju pirga svetog Save. Potiče iz DžIV vijeka. Razlikuje se od ostalih bogomolja što je van zidina manastirskog utvrđenja i nije visoka. Ktitorstvo se po predanju pripisuje caru Dušanu, što nije izvjesno.

Na samom vrhu pirga svetog Save koji je uzdigao kralj Milutin sagrađena je 1681. godine crkva posvećena Rođenju svetog Jovana Preteče. Živopisana je. Dominira čitavim Hilandarom i okolinom. Zato joj neimari i pridaju posebnu pažnju. I njeguju je da bi odoljela vremenu.

U vrhu hilandarske zvonare, odmah ispod zvona, na starijem pirgu svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, ugnijezdila se manja crkva svetog Jovana Rilskog. Zna se da je obnovljena 1755. godine. Živopisana je dvije godine kasnije.

U manastirskom dvorištu jugoistočno od oltara glavne crkve još za njegova života izgrađena je skromna i mala kelija Stefana Nemanje, u kojoj je i proveo posljednje dane svog mirskog života. Bolestan da prisustvuje zajedničkoj molitvi monah Simeon je kroz otvorene prozore slušao monaški poj. U istom zdanju je i kelija svetog Save. Kasnije je konak pretvoren u crkvicu posvećenu svetom Simeonu.

Na samom spoju južnih i istočnih hilandarskih zidina i na samom vrhu nalazi se paraklis posvećen Pokrovu Bogorodice. Sagrađen je 1643. godine, a 1740. godine obnovljen i živopisan.

Na južnim zidinama okrenuta ka hilandarskom hramu je jedna građevina sa dva paraklisa. Istog su datuma (između 1784. i 1788. godine). To su crkva Rođenja Bogorodica i crkva Svetih apostola. Obje su živopisane. Ozidane opekom i kamenom. Posebno brižljivo je ozidana sjeverna dvorišna fasada naizmjenično redovima tesanog kamena i opeke istih dimenzija.

Zaklonjena iza paraklisa Rođenja Bogorodice i Svetih apostola, a na samom vrhu pirga svetog Georgija je crkva posvećana svetom Georgiju. Ne zna se tačan datum njihove izgradnje. Postoje pretpostavke da su šestospratna zgrada pirga i paraklis na njegovom vrhu zapravo dio starog grčkog manastira. Znači, iz perioda prije svetog Save i svetog Simeona. Na osnovu starosti očuvanih fresaka (DžIII vijek), stiče se utisak da su ipak graditeljsko djelo iz doba hilandarskih kritora. Brojne i često nužne i opravdane obnove učinile su da je prvobitni raspored bogomolje na vrhu pirga ipak narušen i izmijenjen.

Na zapadnom zidu, ali blizu hilandarske saborne crkve nalaze se samo dva paraklisa, opet u jednoj građševini. Donji je paraklis posvećen svetom Savi Srpskom, a gornji svetom Dimitriju. Izgrađeni su u procesu velikih obnova poslije požara iz 1711. godine. U oba je sačuvan bogat i zanimljiv životpis, Crkva svetog Save je do nedavnog požara bila živa i većina današnjih hilandarskih crnorizaca je u njoj primilo monaški postrig.

Neposredno uz manastirski ulaz u hilandarskoj bašti smještena je crkva svetog Trifuna. Pretpostavlja se da je iz DžVII vijeka. Nije živopisana. Njena posebna vrijednsot je ikonostas iz 1620. godine, jedno od najljepših ostvarenja hilandarskog monaha i slikara Georgija Mitrofanovića.

U dugoj istoriji Hilandara neke su bogomolje nestale, a neke su djelimično očuvane. Na mjestu današnje biblioteke nalazila se crkva apostola Petra i Pavla. Crkva svetih vračeva Kuzme i Damjana je srušena, a na njenom su mjestu crkve Svetih apostola i Rođenja Bogorodice.

Van manastirskih zidova i danas zatičemo u blizini skita Svete Trojice ruševine crkve svetog Jovana Preteče. Dok za hram srpskih svetitelja Save i Simeona na istom mjestu, ne zatičemo ni tragove. I ne znamo gdje se tačno nalazio.

Hiladnarskim utvrđenjem dominiraju dva odbrambena objekta. To su pirg svetog Georgija i pirg svetog Save. Prvi je dio južnog kamenog zida. Visok je preko 27 metara i sačinjavaju ga prizemlje i šest spratova. Snažni zidovi načinjeni su od keman i opeke i ojačani su jakim pilastrima, koji su pri vrhu povezani lukovima.

Odbrambena kula svetog Save je na istočnoj strani manastirskih zidina i uzdiže se preko trideset metara od nivoa dvorišta. Započeli su ga sveti Sava i sveti Simeon, a dozidao ga kralj Milutin oko 1300. godine. Osim prizemlja, ima četiri vosoka sprata i potkrovni prostor. Ulaz u pirg se nalazi tek na visini od šest metara.

U sabornom hramu rastu dva džinovska čempresa (kiparisa). I takmiče se sa Savinim pirgom u visini. Nekada ih je bilo više. Pet. Zbog opasnosti za glavnu crkvu, iščupani su. Oni su prvo što svaki hodočasnik vidi kada prođe kroz manastirske dveri. A iza njih je saborni hilandarski hram. Takva slika naliči ktitorskoj kompoziciji. Ali na ovoj su ktitori ispred hrama. Kao da ga brane od svih napadača.

U hilandarskoj porti, blizu glavnog hrama, tik uz dva hilandarska kiparisa, skrila se kitnjasta krstionica - fijala. Otvoreno zdanje za svećenje vode. Ima osmostranu osnovu na podlozi kružnog oblika. Njena unutrašnjost je oslikana biblijskim događajima, u čijem je središtu Isus Pantokrator.

Trpezarija iz vremena svetog Save i svetog Simeona nije sačuvana, ali zato današnja trpezarija koja potiče iz 1310. godine impresionira hodočasnike. I svojom prostranošću, i izgledom dugih drvenih stolova, i starim živopisnom (prvobitni iz DžIV vijeka, a novi sa početkom DžVII vijeka). Očuvane freske su rad Georgija Mitrofanovića i kruna su njegovog stvaralaštva.

Oko manastira je upisan čitav, (iako nepravilan) krug od visokih kamenih zidova. Kao i u drugim svetogorskim manastirima, spolja imaju odbrambenu funkciju. Bez prozora i drugih otvora u donjim spratovima. Tek posljednjih godina se pri vrhu zidina grade mali doksati. Unutrašnja strana zidina ima drugačiji izgled. I namjenu. Za stanovanje monaha ili ekonomske potrebe.

Bez obzira što nijesu nastajali u isto vrijeme, hilandarski konaci po načinu zidanja, raspodjeli prostora i oblikovanju fasada, međusobno se ne razlikuju mnogo. Srednjovjekovna vizantijska tradicija se doslovno poštovala. Konaci imaju tri ili četiri sprata. Na višim spratovima dekorativno izgledaju tremovi. Ispred kelija svetog Save i svetog Simeuna, blizu oltarskog prostora, sagrađena je cisterna, natkrivena tremom sa kalotom. Uz cisternu je stari bunar, često nazivan Savinim bunarom, koji nikada nije presušio, a njegovom se vodom uvijek može ugasiti žeđ.

Još jedna osobenost manastirske porte jeste brojno cvijeće. U saksijama muškatle. Zatim limun i kivi. Magnolije. Šimšir. Ljekovito bilje. Čak i kalemljeno voće. Cvijeća ima i u monaškim kelijama. I na tremovima. Tako da značajno uljepšava pogled upućen hilandarskom dvorištu ili konacima.

Još jedan ukras Hilandara su krstovi na kupolama hramova. Zaista su različiti. Gotovo u svim mogućim varijantama. Smiruju dok hodočasnik pokušava sa terase ili prozora svoje sobe da ih sve uoči i razluči. To je vrlo teško, ali zaista relaksirajuće.

Oni nas upozoravaju da se na Svetoj gori umire, ali ne rađa. Mada se svetogorski monasi ne plaše smrti. Šta više, stari i fizički nesposobni da pomognu bratiji, oni je iščekuju. Starac Mitrofan, mudar i tih, jednom je prilikom rekao da svakog od nas ne čekaju na kraju puta bodeži, plameni jezici, udari biča i neprijateljski škrgut zuba, već pitanje jesmo li za ovozemaljskog života uradili podvig za koji smo bili preodređeni i kadri. A monasi na Svetoj gori sigurno su u molitvi i tišini ispunili svoj domaći zadatak i približili se Bogu.

Možda je trenutak bliže opisati monašku smrt na Svetoj gori i obred pogreba, naravno po vjekovnim propisima i kanonima. Zato je vladika Nikolaj Velimirović upokoj-čas u Hilandaru i nazvao "smrću bez žaljenja".

Obavezni su ispovijed i pričest monaha prije nego se predstavi Gospodu. Naprasna smrt se ovdje ne priželjkuje. Poželjno je bolovati prije upokojenja da bi se monaški duh smirio i tako smiren uputio u vječni život.

Monaška kelija i hilandarski hram su kapele u kojima se vrši opelo. Ko kaže da svetogorski monasi nemaju privilegije.

Ostala je sačuvana legenda o smrti svetog Simeona, koji je, opraštajući se od svog sina i hilandarskog bratstva, zatražio da mu se na grudi prinese ikona Bogorodice Odigitrije - zaštitnice manastira Hilandar, nakon čega je pohranjen uz južni zid u hilandarskoj crkvi. Čudo koje je obznanilo da je župan Nemanja, kasnije monah Simeon zaslužio svetački oreol, zbilo se na godišnjicu njegove smrti, što su zabilježili i njegovi savremenici i biografi. Naime, svetom Savi se u snu predskazala slika mirotočenja iz Simeonovih moštiju, zbog čega je pozvao sve svetogorske velikodostojnike da prisustvuju opelu i bdenju u čast blagorodnog starca. Sava je tada napustio sabornu crkvu u toku noći, i u svojoj keliji, moleći se da se obistini najavljeno čudo, iščekivao da mu mlađi monasi donesu vijest da je iz moštiju Simeonovih poteklo blagouhano miro. Što se, na iznenađenje, ali i na radost svetogorskih velikodostojnika, stvarno i desilo. Pred brojnim i uvaženim svjedocima, dakle.

Miro je drugi put poteklo kada su mošti svetog Simeona prenijete u Srbiju. Inače, danas one počivaju u manastiru Studenica, zajedno sa Nemanjinom ženom, kasnije monahinjom, u kivotu koji je specijalno za njih izvajao sveštenik, zubar i vajar Vojislav Bilbija.

PIŠE: Aleksandar Laković

http://www.dan.co.me/?nivo=2&rubrika=Feljton&datum=2009-12-28

 
 
POHVALA SVETOGORSKOM MONAŠTVU MONAHA PARTENIJA
Jeromonah Antonije Svetogorac

Želim da opišem bogatstvo Svete Gore - neprolazno bogatstvo koje se čuva u njenim brdima i dubravama, u šumama i dolinama, tj. da opišem sluge Božje, podvižnike Atonske.

Mnogo je Sveta Gora poslala Caru Nebeskom prepodobnih otaca, sveštenomučenika i mučenika, koji su u drevna vremena postradali od bezbožnih Arapa, Saracena i Turaka dok su je mnogo puta pustošili, bratiju mačem sekli, imanja pljačkali, a manastire rušili i ognju predavali. Zbog toga je za nas svetogorska starina često propadala. Poznato je samo to da su manastire zidali car Konstantin Veliki, i Veliki Teodosije, i carica Pulherija. Ali ko je u njima živeo i sa kakvim tipikom (pravila monaškog života) - to je nepoznato, jer su sve zapise uništili Arapi. Mnoštvo monaha je postradalo i od ikonoboraca. Pošto je ikonoboračka jeres istrebljena, Sveta Gora je počela da cveta, i od tog vremena pa do danas o njoj imamo sigurnije podatke. Ona se posebno razvijala od 9. do 14. veka, a tad je mnogo stradala od Latina i od morskih razbojnika. Ali je car Andronik Paleolog tada obnovio Svetu Goru, popravio manastire, iako ne sve koji su ranije bili.

O drevnim ocima je mnogo pisano u knjigama koje se nazivaju "Paterici". Kada se učenik Grigorija Sinaita, koji je živeo u skitu Magule, molio Bogomateri, tražeći od Nje da mu pokaže koliko ima monaha koji se spasavaju na Svetoj Gori, javio mu se glas u noći, da izađe iz kelije i da pogleda na visoko brdo. On je izašao i nad brdom video gde stoji Carica Nebeska u neiskazivom svetlu, a oko Nje veliko mnoštvo ognjenih stubova. I javi mu se glas: "To što vidiš beskrajno mnoštvo ognjenih stubova - to su Atonski oci; i da možeš da izbrojiš zvezde nebeske, prebrojao bi i preminule atonske podvižnike; naposledak će ih biti još više".

Sada želim da opišem svetogorski opštežiteljni život - žive mrtvace, zemaljske anđele, i nebeske ljude koji podražavaju anđelski život, vojnike Cara Nebeskog. Kao što anđeli danonoćno služe Nebeskom Vladici, tako i ovi, predavši svoja tela zajedno s dušama svom predvodniku, ocu igumanu, i jedan drugom, Gospoda radi i carstva radi Nebeskoga, usvojili su reči Gospoda svoga Isusa Hrista koji je u Svetom Jevanđelju kazao: "Ako hoće ko za mnom ići, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj, i za mnom ide" (Mt. 16, 24; Mk. 8, 34; Lk. 9, 23).

Vojnici ovi delom ispuniše reči Hristove: potpuno odbaciše sebe, uzeše krst svoj tj. stradanja i idu tragom Isusa Hrista na goru Golgotu, da se raspnu za svet i do kraja umrtve svoje strasti, da se sahrane u grobu smirenja i da bestrašćem vaskrsnu u Hristu. Post poštuju svakodnevni, noću stoje na molitvi, a danju se nalaze na poslušanjima. Ovim trima dobrodeteljima dostižu Carstvo Nebesko: postom ukroćuju telo svoje i strasti, jer je utroba carica svih strasti; kada ubiješ caricu i sluge se razbeže. Poslušanjem čupaju i iskorenjuju strasti, postižu smirenje i predaju se smirenoumlju. Molitvom razgone sve uznemirujuće pomisli i sjedinjuju se sa samim Bogom.

Ovi dobrovoljni stradalnici položili su veru kao čvrst temelj svog spasenja. Veruju svome Tvorcu da ih Car Nebeski neće lišiti mučeničke krune. Mučenici su trpeli rane, udarce i zatočenje, i na kraju smrt. I ovi beskrvni mučenici svakodnevno podnose muke odricanjem od sopstvene volje, i nose jaram - poslušanje, post, molitvu, stajanje cele noći, bdenje, metanije. Što ne traže, to im daju; što ne žele, to im naređuju; kuda mole da idu, ne puštaju ih; kuda ne bi hteli, tamo ih šalju. I stalno vise na krstu ne pribijeni tamo mržnjom svojih mučitelja, nego svojom voljom.

Pa još i zli mučitelj đavo neprestano protiv njih misleno vojuje, nagovara ih da siđu s krsta, navodi ih na štetne pomisli: tugu za svetom i svime što je u svetu, roditeljima i srodnicima, blagom i svim obmanama i lepotama ovog sveta. Još im lukavi neprijatelj đavo šapuće: siđi sa krsta, ne možeš se tako postiti, ne možeš nositi takvo poslušanje, izgubićeš svoje zdravlje; mlad si i život je tvoj dug, siđi sa krsta. Ko ovo ne primi, njega nagovara da izađe iz manastira, i da se udalji na podvig u pustinju, samo da bi ga odvojio od bratstva i odvojio od Bogom izabranog stada. Ali ovi duhovni vojnici pobeđuju lukavog savetnika: i sami sobom i molitvom; a ako sami ne mogu, onda o borbi objavljuju svom pastiru, ocu igumanu.

Jer u svetogorskim opštežiteljnim manastirima postoji običaj da bratstvo svakodnevno ispoveda svoje pomisli i sva nagovaranja lukavog svom pastiru i predvodniku, ocu igumanu. A prema njemu imaju takvo poverenja da sve pomisli i sva nagovaranja daju njemu na uvid i razmatranje: kako on kaže tako i čine; i od njega primaju savet kao od samog Boga, i odlaze mirni. Zato đavo i sva njegova lukavstva i smicalice ostaju bez dejstva, i nemaju nikakve snage na savršene poslušnike. Pa i kad im dođe pomisao oni je kao konja uzmu za uzdu i povedu svome pastiru govoreći: "Zašto mi dosađuješ? Ti znaš da ja nemam svoju volju i svoje rasuđivanje i da ne znam otkuda si: od Boga ili od đavola? Pođimo k mom pastiru, pa kako on rasudi." I bivaju mirni!

U svaki čas i minut staraju se da sačuvaju čistu i neporočnu savest, kako pred Bogom tako i pred pastirom, ocem igumanom, i pred svim u Hristu bratstvom.

Ovi živi mrtvaci su pogrebeni kao u grobu, u odricanju od svoje volje i svog rasuđivanja. Telom čine i obavljaju poslušanje, nose tegobe svog predvodnika i jedan drugoga, a umom i srcem uvek razgovaraju s Bogom ne prestajući da govore u umu: Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me!

Ovi vojnici Nebeskog Cara hode po oba puta monaškog života: poslušaljem u zajednici i molitvenim tihovanjem. Poslušanjem postižu smirenje i smirenoumlje, a tihovanjem se uspinju na najviši stepen ljubavi i bestrašća. Gde je tu gramzivost i ljubav prema zemaljskim stvarima? Gde zavist i mržnja? Gde slastoljublje i pijanstvo? Zaista tamo nema mesta ni jednoj jedinoj strasti, jer onaj ko dolazi u manastir i odlučuje se da živi u opštežiću, taj sav svoj posed, stvari, knjige i ikone daje zajednici.

Svi ovi vojnici Cara Nebeskog, zavolevši Gospoda svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, ovi robovi Boga Višnjeg, ne rečju, nego delom, ispunjavaju reči svog Spasitelja: Ako neko doće meni i ne mrzi oca svojega, i mater, i ženu, i decu, i braću, i sestre, pa i život svoj, ne može biti moj učenik (Lk. 14,26). Na njima se ostvaruje Gospodnje obećanje: "I svaki, koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili decu, ili zemlju, imena moga radi, primiće sto puta onoliko, i naslediće život večni" (Mt. 19, 29).

Ovi duhovni vojnici mogu smelo da kažu: mi sve to ostavismo i za tobom idosmo: šta će biti sa nama? I Gospod će im na poslednjem sudu odgovoriti: Hodite blagosloveni Oca mojega; primite Carstvo koje vam je pripremljeno (Mt. 25, 34). Ni u ovom veku ne ostavlja Gospod sluge svoje, koji mu sa verom i ljubavlju služe, nego im šalje razne utehe i nagrađuje ih raznim darovima Duha Svetoga. Mnogi su, preplivavši strasno i burno more, dostigli tišinu bestrašća.

Video sam mnoge koji su svoj život proveli u opštežiću, u savršenom poslušanju i odricanju od svoje volje. Neki su za dvadeset, neki za trideset, a neki za četrdeset, pedeset i šezdeset godina, dostigli savršenstvo bestrašća, uspeli se na najviši stepenik ljubavi i nezlobivosti, i postali kao anđeli. Drugi su dostigli dubine smirenoumlja i krotosti. Oni koji su dostigli bestrašće primili su dar suza i ne mogu nikada da zadrže plač, jedno zbog svojih grehova, drugo zbog svoje bratije, ili zbog celog sveta (da Gospod celom svetu oprosti grehe). Drugi su dobili dar radosnih suza, i uvek plaču od radosti, jer mnogo vole Gospoda svoga, i osećaju Njegovu veliku milost i dobrotu prema ljudskom rodu; i zato što ih je udostojio da se udalje od ovog sujetnog i brigama ophrvanog sveta, i da dođu u tiho pristanište monaškog života. Neki su dobili dar proricanja, otkrovenja i viđenja, a drugi dar uznošenja uma Bogu, i ove darove otkrivaju samo svojim pastirima, duhovnim ocima, koji mogu da razlikuju istinu od prevare i kao iskusne vođe sve proveravaju smirenoumljem, pripisujući sve velikom čovekoljublju Gospodnjem i molitvama bratstva, a uvek zapovedaju opreznost pred lukavstvima našeg starog neprijatelja; jer se on pretvara u anđela svetlosti.

Svakome duhovni oci daju pouku da neprestano priziva ime Gospoda Isusa Hrista, da traži Njegovu veliku milost, da plače zbog svojih grehova i da ne skriva nikakve pomisli ni darove. Ovi vojnici duha, živeći u telu, pobeđuju bestelesnog neprijatelja đavola; sve njegove zamke kidaju poslušanjem i smirenjem, i sve njegove obmane razotkrivaju, upravljajući se u svemu rasuđivanjem duhovnih otaca.

Provodeći takav život i dobrodušno plivajući ovim žitejskim morem, oni dostižu mirno i bezbedno pristanište i prelaze u nebesku, večnu domovinu, gde nema ni bola, ni tuge, ni uzdisaja, gde je večni život.

Kada se neko od njih razboli, odlazi u bolnicu, a ako ne može sam da ide onda ga vode i brinu se o njegovom zdravlju. Ni jedna mati oko svoje bolesne dece ne može tako da se trudi, koliko se duhovna braća staraju o bolesnima. I otac iguman dva puta na dan poseđuje bolesnike, za njih čita posebno pravilo, a pričešćuju se skoro svakodnevno. Za divljenje je da bolesnici na Svetoj Gori ne leže mnogo, nego ili brzo ozdravljaju, ili brzo odlaze u večni život, a umiru kao da tonu u san.

Sve sam ovo govorio o ocima koji žive po manastirima ili blizu manastira. Ali na Svetoj Gori Atonskoj ima mnogo savršenih pustinožitelja, koji žive na neprohodnim mestima i u najdubljim pustinjama, po celom Atosu, u gorama i u dolinama i u provalijama, gde ljudi malo prolaze. Žive po pećinama. Odežda je na njima od starosti u ritama, i idu polugoli, a neki obrasli dlakom. Hrane se travama i zeljem, a neke hrani sam Bog. Od ljudi se kriju, malo se kome pokazuju. Dešava se da nađeš njihove kelije, ali da zatekneš i njih same, redak je slučaj.

Uvod iz knjige "Atonski podvižnici 19-og veka"


http://www.bastabalkana.com/2010/05/monasi-na-svetoj-gori/

 
 
LOGIKA CRKVE I LOGIKA SVETA
Evropska unija i zabrana ulaska žena na Svetu Goru Atonsku



Ukoliko ste imali priliku da razgovarate sa nekim od poklonika svetinjama Svete Gore Atonske, skoro kao neizbežna tema diskusije nametalo bi se pitanje - Da li osavremenjavanje Svete Gore preti narušavanju i gubljenju njenog identiteta? Kuda to ide Sveta Gora? U istom kontekstu, briga revnosnih, ali istovremeno i neobaveštenih prijatelja Svete Gore, biva i tema odnosa Svete Gore i Evropske unije.

Naime, po njima, Evropska unija smišljeno ulaže u obnovu svetogorskih manastira i infrastrukture, kako bi na taj način urušila ovu tvrđavu pravoslavne vere. Elektrifikacija, kompjuterizacija, centralno grejanje manastira, trasiranje novih i kaldrmisanje starih puteva, ne samo da nije u saglasju sa svetogorskim predanjem već su samo predradnje Evropske unije za otvaranje granica Svete Gore i konačno njeno pretvaranje u turističku atrakciju znatiželjnih i bogatih "Evropljana". Sledstveno tome i žene bi trebale imati pristup Svetoj Gori jer je to, navodno, u skladu sa osnovnim načelima Evropske unije po kojima je zagarantovana sloboda kretanja ljudi, kapitala, službi i ideja. Ovakve i slične ovim špekulantske priče, koje dosežu i teoriju zavere, možemo čuti od mnogih prostih i iskrenih svetogorskih dušebrižnika, ali istovremeno zaista i naivnih. Jer, zar je moguće da ljudi od ovoga sveta imaju bolje sagledavanje zbivanja na Svetoj Gori i bolje raspoznavanje svetogorskih, pa i ovosvetskih, duhovnih kretanja od samih svetogorskih monaha? Bila bi to rđava vremena ako bi Svetu Goru i njeno Predanje trebali da štite svetovnjaci od svetogoraca. Očigledno, ovde je reč o duhovnoj prelesti (gordosti, nesmirenosti) koja je nesvodljiva na puku neinformisanost ili pak naivnost, jer su u pitanju same osnove duhovnog života. Međutim, pored ove konstatacije, za ovu vrstu zilotskih dušebrižnika svakako bi se moglo reći da su i neobavešteni tj. da nemaju valjanu informaciju. Stoga i nameravamo da kažemo nekoliko reči na ovu temu.

Pre nego što pokušamo nešto više reći o samom smislu zabrane ulaska žena na Svetu Goru, mogli bismo postaviti i pitanje: da li je ova zabrana samo specifičnost Svete Gore ili postoje slične zabrane i kod drugih nehrišćanskih naroda?

Shvatanje da pojedina mesta ili predmeti imaju čisto svešteni (sveti) karakter, te da je stoga njihova upotreba u svagdašnjem profanom smislu nedopustiva, možemo da nađemo kod svih naroda, pa i onih religiozno najprimitivnijih. Zabrane upotrebe svetih predmeta ili skrvnavljenje svetih mesta tiču se, pre svega, religiozne savesti i duhovnog kodeksa ponašanja, te su kao takve i ulazile u opšte kodekse dotične zajednice. Tako npr. još u Starom zavetu kod Jevreja postoji zabrana ulaska žena u Solomonov hram, dok je u Svetinju nad svetinjama bio dozvoljen pristup samo prvosvešteniku. Isto imamo i kod starih Grka gde je u hram mogao da uđe samo posvećenik, sveštenik. Ali i danas kod nekih nehrišćanskih naroda nalazimo slične zabrane, npr. u Japanu određena mesta (oblasti) smatraju se svetima i zabranjen je pristup ženama; u Indiji u pojedinim delovima hrama, gde se čuva idol božji, ženi je zabranjen pristup. Takođe i kod hrišćana (pravoslavni, rimokatolici) žene ne ulaze u oltar, osim ukoliko nisu monahinje, i to opet po blagoslovu radi prisluženja.

Zabrane slične ili istovetne vrste vidimo već i u prvim začecima hrišćanstva. Jedan od utemeljivača monaškog života, Sveti Antonije Veliki u svojim Monaškim pravilima kaže: "Ne dopusti da ti se približi žena, ni u kom slučaju, niti da uđe u dom tvoj, jer istovremeno dolazi iskušenje bluda." Povodeći se za sličnim odredbama Monaških pravila Svetog Vasilija Velikog 20. kanon Sedmog vaseljenskog sabora određuje da se prekine sa dotadašnjom praksom dvojnih (dvogubih) manastira i kaže: "Da ne provode život (ne borave) u jednom istom manastiru monasi i monahinje, zato što zajedničko življenje posreduje preljubi." I dalje u 22. kanonu istog sabora stoji "... Hristos Bog naš je u svojim Evanđeljima zapovedio da se sasecaju gresi u začetku. On ne samo da zabranjuje preljubu, nego je osuđen i pokret misli ka preljubi, po Njegovoj reči: "Svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu sa njom u srcu svom " (Mt 5,28). Iz ovoga se i mi poučavamo da smo dužni da čistimo pomisli. Jer ako "je sve slobodno, ali sve ne koristi" (1 Kor 10,23), kao što uči apostolska reč..."

Svakako, da ove kanonske odredbe, kako Svetih Otaca tako i Vaseljenskih sabora, ne treba posmatrati jednostrano gde bi bilo privilegovano samo muško monaštvo. Njihova prividna tendecioznost bi mogla biti otuda što je znatnu većinu prvobitnog monaštva činila muška populacija. Takođe, van svake sumnje je da ovi duhovni zakoni imaju predrasude o polnoj, rasnoj, etničkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti već su, naprotiv, univerzalonog karaktera za sve ljude i obavezujući za sve hrišćane. Tako, na osnovu gore navedenih kanonskih pretpostavki, nije bio mali broj manastira u Vizantiji, muških ili ženskih, koji su zabranjivali ulazak u manastir osobama drugog pola. Zaostavštinu ove vizantijske prakse možemo naći i danas kod nekolicine manastira u Grčkoj, Palestini, Egiptu i drugde širom Pravoslavlja. Svakako da svetogorski manastiri i po ovom pitanju predstavljaju specifičnost jer su organizovani kao jedinstvena monaška zajednica, te se zabrana ulaska žena ne odnosi samo na manastire nego na celu teritoriju monaške države.

Zabranu ulaska žena na Svetu Goru Atonsku po prvi put u pismenoj formi nalazimo u Tipiku (1406. g.) cara Manojla II Paleologa. Međutim, nema sumnje da je ova zabrana postojala na Svetoj Gori od ranije, možda se nije ticala same teritorije atonskog poluostrva, ali manastira svakako. Tome u prilog govore i carske hrisovulje iz druge polovine IDž i prve polovine Dž veka. Iz istorije svetogorskog monaštva znamo da je ova zabrana ozbiljno narušena krajem DžI i početkom DžII veka. Tada je celu teritoriju atonskog poluostrva preplavilo oko 300 vlaških nomadskih porodica čije će se mešanje sa svetogorcima pokazati pogubnim po monaški život. Naime, Vlahinje, preobučene u muška odela, takođe su čuvale stado ali i donosile sir i mleko u manastire te, vremenom, tu počeše da rade i druge poslove kao posluga. To je davalo povoda mnogim skandalima i sablazni. Trgovina velikih svetogorskih manastira sa Vlasima i mirjanima van Svete Gore, posedovanje slugu i boravak Vlahinja u samim manastirima učiniše da ova Gora počne dobijati sve više obrise svetske a sve manje svete gore. "Isposnici Svete Gore postadoše bliski svetu", kako je ilustrativno rečeno za svetogorce tog vremena. O veličini ove duhovne krize Svete Gore možda najbolje govori podatak da je posle proterivanja Vlaha sa Atonskog poluostrva (odlukom Patrijarha Nikole III Gramatika početkom 12. veka) skoro polovina svetogorskog monaštva izašla sa Svete Gore, neki iz prevelike vezanosti za Vlahe, a neki pak ozlojeđeni zbog patrijarhovog intervenisanja u unutrašnje stvari Svete Gore čime je narušena njena autonomnost. Preostali revnosni svetogorski podvižnici tražili su od vizantijskih careva da se autonomija monaške republike i sva njena običajna prava ozakone slovom carske hrisovulje. To je i činjeno tokom vekova, ali je njegovo primenjeno pravo, kao što vidimo iz istorije Svete Gore, trpelo dosta nedostataka.

Tek kada je 20 svetogorskih manastira međusobno podelilo teritoriju atonskog poluostrva, kada su postali njegovi pravno-imovinski nosioci, kada je uspostavljen novi balans između manastira i samim tim uspostavljen novi sistem zakonoizvršne vlasti, tek tada su svetogorci mogli i "de jure" i "de facto" da zavedu kućni red i norme ponašanja u Vrtu Presvete Bogorodice, čiji su oni baštovani. Možda i iz tih razloga, i pored svih privilegija vizantijskih careva učinjenih svetogorcima, zabrana ulaska žena na Svetu Goru tek 1406. g. dobija svoju pismenu formu. U suštini ova zabrana služi da bi obezbedila olakšavajuće preduslove za vođenje monaškog života. Monasi treba da služe Gospodu u neometanom molitvenom miru čuvajući svoje monaške zavete: poslušnosti, siromaštva i bezbračnosti, tj. uzdržanja ne samo od fizičkog (telesnog) kontakta sa ženom već i od same pomisli ka telesnoj strasti. Iz tih razloga svetogorci su i ozvaničili ovu zabranu. U njoj možemo da vidimo i jedan paradoks svojstven možda samo Svetoj Gori: mesto na kojem se odaje najveća počast ženi - Presvetoj Bogorodici, istovremeno je i nedostupno ženama; mesto čiji se početak i potonja sveštena istorija nerazdeljivo vezuje za kult Presvete Bogorodice istovremeno je prožeto stalnom borbom za odsustvo ženskog prisustva na njemu. Ova naizgled kontradiktornost objašnjiva je jedino kao sukob logike Crkve i logike sveta jer u životu svetogoraca ona i ne postoji.

Zabrana ulaska žena na Svetu Goru Atonsku počev od Manojlovog Tipika (1406) pa sve do danas, nalazila se u svim svetogorskim Tipicima (ukupno 5). Poslednji svetogorski Tipik (Ustavna povelja) donešen je od strane Vanredne dvostruke svetogorske skupštine u Kareji 1924. g. (vidi, A. Angelopulos, Monaška zajednica Svete Gore, Manastir Hilandar 1997, str. 108- 140). Njegovom donošenju prethodila je međunarodna koferencija u Lozani 1923. g., prema čijem Ugovoru je određeno da je Sveta Gora deo suverene grčke države i da uživa drevne privilegije samouprave svoje teritorije. Svetogorska Ustavna povelja (Tipik) iz 1924. g. u celosti je unesena u Ustav republike Grčke i danas je na snazi. Ličnost koja garantuje poštovanje slova Tipika Svete Gore jeste Guverner Svete Gore kojeg naimenuje Ministarstvo spoljnih poslova Grčke. Prema tome, država Grčka po svome Ustavu, dužna je da štiti svetogorski zakon (Tipik) kako u formalnom tako i u izvedenom (primenjenom) pravu. U 186. članu Ustava Svete Gore Atonske stoji: "Pristup ženskih osoba na svetogorsko poluostrvo se zabranjuje po od pamtiveka vladajućem redu." U ovom konkretnom slučaju, dakle, država Grčka dužna je održavati zakon zabrane ulaska žena na Svetu Goru, što i čini, a za narušavanje ovog zakona predviđena je zatvorska kazna. Istovremeno, država Grčka je i na međunarodnom planu garant očuvanja Ustava Svete Gore, dok su njegove i najmanje ispravke dopustive samo uz saglasnost Svetogorske skupštine.


Ulaskom Grčke u Evropsku uniju, kako je već rečeno, postavilo se pitanje, a sa pitanjem i zebnja: - Koliko će nove političke prilike uticati na privilegovani status Svete Gore Atonske? Da li će i u budućnosti biti održiv zakon zabrane ulaska žena na Svetu Goru? Odmah treba reći da se ova pitanja, pre svega, tiču usaglašenosti Ustava Evropske unije i Ustava Republike Grčke, odnosno Ustava Republike Grčke i Ustava Svete Gore.

Jedno od osnovnih načela Evropske unije jeste "prevazilaženje prepreka radi slobode kretanja ljudi, službi i kapitala između zemalja članica". U vezi sa ovim moglo bi se postaviti logično pitanje: Znači li to da je Grčka, kao zemlja članica Evropske unije, u obavezi da obezbedi na celoj svojoj teritoriji slobodu kretanja svim "Evropljanima" tako što bi se ukinula i zabrana ulaska žena na Svetu Goru, te bi svaka žena, Grkinja ili "Evropljanka", mogla slobodno ulaziti na Svetu Goru radi turizma. Ne. Preduzete obaveze Evropljana radi iznalaženja načina za "prevazilaženje prepreka u smislu slobode kretanja ljudi", tiču se, kao što je doslovno i rečeno u članu Ustava Evropske unije, dogovora i usaglašenosti "između država". Dakle, država članica zadržava sva svoja postojeća prava i kao takva, sa svojim Ustavom, ulazi u članstvo Evropske unije. Po ulasku u Uniju, sva prava i obaveze koja prema grčkom Ustavu imaju Grci ista imaju i ostali Evropljani. To bi konkretno značilo da jedan Francuz, na primer, ima zagarantovanu svu slobodu kretanja u Grčkoj kao i jedan Grk, i obratno, jedan Grk u Francuskoj shodno odredbama francuskog Ustava. Dakle, jedna Francuskinja može da se kreće i odseda po celoj Grčkoj, ali ne i na Svetoj Gori, shodno Ustavu Grčke države.

U našoj skorijoj prošlosti više puta postavljalo se pitanje (i u Grčkom i u Evropskom Parlamentu) održivosti Ustavne odredbe zabrane ulaska žena na Svetu Goru, pre svega zbog, navodne, njene pravne i demokratske neusaglašenosti kako sa grčkim Ustavom tako i sa Ustavom Evropske unije. Inicijatori ovih diskusija - zagovornici ljudskih prava i sloboda, feministički pokreti, te pojedine političke partije, vide u ovoj "anahronoj" Ustavnoj odredbi, između ostalog, i "zaostavštinu srednjovekovnog mračnjaštva" kao i kršenje osnovnih ljudskih prava u smislu ravnopravnosti polova. Da su ove inicijative demagoške i politički motivisane vidi se i u samoj izmenjenoj tezi njihovih zahteva. Načelo jednakosti polova, koje je ušlo u mnoge državne Ustave XIX veka, počiva na jednakosti prava i obaveza svakog pojedinca prema zakonskim odredbama Ustava. Dakle, to je jedan "sporazum" između građanina i države, i čisto je pitanje građanskog prava. Ustavna odredba o zabrani ulaska žena na Svetu Goru ima za cilj zaštitu verske savesti monaha, dakle odbranu, jednog od najznačajnijih, rekli bismo, ličnog prava, što je u potpunoj saglasnosti sa standardima Evropske unije. Kao osnovnu pretpostavku svoga postojanja Unija je uzela "načelo pluralističke demokratije i poštovanja ljudskih prava", koja "čine sastavni deo zajedničkog duhovnog nasleđa naroda država, koji su se ujedinili u Evropsku uniju". Prema tome, ukoliko bi i postojali zahtevi iz Evropske unije za ukidanje zabrane ulaska žena na Svetu Goru, bilo bi to potkopavanje samog Ustava Evropske unije u smislu kršenja osnovnih ljudskih prava, u ovom slučaju verske slobode svetogorskih monaha. Pravno validnu odluku o ukidanju zabrane ulaska žena na Svetu Goru Atonsku ne može, dakle, da donese niti Parlament Grčke niti Parlament Evropske unije, već jedino Svešteni sabor u kome su zastupljeni predstavnici svih 20 svetogorskih manastira.

I da zaključimo. Viševekovnu borbu svetogoraca za očuvanje Tipika ne treba svoditi na istu ravan sa pitanjem osavremenjenja Svete Gore. Tipik je garant očuvanja identiteta Svete Gore, tj. garant njenog ničim narušenog molitvenog života i organizacionog poretka monaške republike, i od toga se ne može odstupiti. U tom kontekstu ostaje i pitanje zabrane ulaska žena na Svetu Goru. Nasuprot ovome pak, npr. elektrifikacija i kompjuterizacija Svete Gore, po viđenju samih svetogorskih staraca, suštinski ne urušavaju Tipik i služe kao pomagala svetogorcima u njihovom svedočenju autentičnog hrišćanskog života savremenom svetu, rekli bismo, hvatanje priključka za mogućnost opštenja (kompatibilnosti) sa današnjom civilizacijom. Uostalom, od svog konstituisanja pa do danas, Sveta Gora je bila baštinik uvek savremenog i istinskog duhovnog života i svih vidova njegove kulturne manifestacije. Kroz svoju istoriju ona je znala ubrati iz sveta ono što je dobro i na dobro ga koristiti. Stoga verujemo da i današnja "novačenja" na Svetoj Gori nisu u raskoraku sa Predanjem Svetih svetogorskih Otaca, a kao najbolja potvrda, i nada, ispravnosti ovakvih odluka svetogorskih staraca jesu mnogobrojni mladi monasi koji dolaze iz sveta i hvataju korak sa Svetom Gorom.

Mr Mirko Sajlović

http://pravoslavlje.spc.rs/broj/901/tekst/logika-crkve-i-logika-sveta/print/lat
 
 
  BOGOSLOVSKO SVEDOČENJE SVETE GORE

Ljubovno se odazivajući na vašu ljubav i poziv, pred vama sam da progovorim o bogoslovskom svjedočenju Svete Gore  Atonske koja nam je po želji Bogorodičinoj darovana da bude naša riznica i naše dostojanje zanavijek.

Da progovorim o tajinstvu koja se savršava na Svetoj Gori, na Sinajskoj Gori, na Tavoru, gori Preobraženja Gospodnjeg – nemam ni preduslov.

Ćutanje je riječ za svetu Goru. Blagorječitost ovog ćutanja, govor je za one koji žeđaju da razumiju.

Budući da sam primoran da besjednim, malo sam ožalošćen, ali mi je i radost u duši, jer ću govoriti po poslušanju. Da se pomolimo da si u ovim riječima nađe nešto od svetog tihanija Svete Gore.

Sa svim onim što je prošla i što prolazi sada, sveta Gora Atonska nam svjedoči  Hrista Boga. Prinosi nam svjedočanstvo vjere, ljubavi i nade; svjedočanstvo života vječnog, svjedočanstvo istinskog i jevanđelskog života i zbog toga nam svjedoči i bogoslovski. «Kraj očišćenja je početak bogoslovlja» piše sveti Jovan Lestvičnik.

Da se podsjetimo na nekoliko uvida u ovo svjedočanstvo.
 
SVJEDOČANSTVO ISTINSKOG POKAJANJA (PREUMLJENJA)

Naš Gospod, Ovaploćeno Slovo, svoju blagovijest je počeo pozivom na pokajanje (Marko 1, 14-l5). Za nas na Svetoj Gori, to je kamen temeljac na kojem nazidavamo život u Hristu.

Pitali su jednog starca:

«Geronda, šta je Sveta Gora?» Smjerno je odgovorio : Velika radost, djeco, biva na nebu za samo jednog ogrjehovljenog koji se kaje. Ovdje pak, slava Bogu, mnogo je onih koji se preumljuju. Sveta Gora – šta je drugo ako ne dom ustorjen za pokajanje. Otkud li sve ovamo ne dolaze njeni monasi da bi proživjeli u preumljenju. Da bi ga osjetili u dubini i odatle sagledavali svoju ogrjehovljenost. Da ih zaboli zbog nje. Da se očiste od korijenja strasti i da doznaju da im je oprošteno od Gospoda.

Preumljenje je svakodnevni podvig monaha

Preumljenje je nauka monaha.

Svetogorac je u pokajanju ne toliko radi nekadašnjeg duga pred Bogom, koliko radi spoznaje da nije kadar savršeno da odgovori na ljubav prema Bogu. A kopni od želje da mu se sav prinese. Voljan je da savršeno ispuni njegove zapovijesti i nevoljan da ga ožalosti i najamanjom pomišlju, suprotnoj volji Njegovoj. Nije mu milo da se i za mig oslobodi pomisli na Boga. Atonski monah u svemu živi saobrazno riječi svetoig Grigorija Bogoslova: «Sjećajte se Bog većma no što dišete».

Darovao nam se, znači , da vidimo da je preumljenje, dinamično stanje. Najdoslovnije rečeno, ono je lov na Živoga Boga, lov koji nema etički i juridički pečat. Ono je plod erosnog podviga ka vazljubljenom Gospodu i znak dubinskog smirenja i žudnje za Bogom.

Na  svetoj Gori mlađi uče od strijih, koji iako su stasali na vidinu dobrodjetelji, još su u pokajanju i blagom plaču. «Blaženi koji plaču, jer će se utješiti» Sveti starci vaspitavaju mlađe ne pozivajući ih da podržavaju njihove dobrodjetelji, nego im pokazujući koliko sebe drže grješnima.

Radostvorni plač preumljenja je etos svetogorskog monaha. Nećeš na Svetoj Gori lako sresti kaluđera koji vjeruje da ima ikakvu dobrodjetelj, pa makar ih imao ko zna kakve.

Gospod nas je udostoji da u našoj Grigorijatskoj obitelji živimo s jednim prepodobnim starcem, ocem Avksentijem, koji se upokojio uoči Nedelje Pravoslavlja, u vrijeme dok je Crkva na bdjeniju pojala «Svjetlosti tiha», u  starosti od oko devedeset godina.

Ovaj starac je bio svet čovjek, ali je vjerovao da je grješan. Kada smo ga pitali: «Oče Avksentije, šta radiš?», smireno je odgovorio: «Plivamu moru sujete, ne znam ni gdje sam, ni šta radim.. bezosjećajan sam!.

Zadobijajući duh pokajanja, smirenja i prostote, agioritski monah ne licemjeri pretvarajući se da je svetitelj. Ona nam pokazuje ono što jest, ispovjedajući u prostoti svaku svoju pomisao koju drži za grješnu.

No, i on je čovjek koji nosi plot, i ako se stvori povod da se neki brat ožalosti, on se neće uspokojiti ako ne napravi metaniju, tažeći oproštaj prije zalaska Sunca.

Ovdje je sve tako ustrojeno da bude poziv na preumljenje, na duhovni podvig i na prisiljavanje samog sebe na osvajanje Carstva Božijeg. I kako bi se mogao svetogorksi monah uspokojiti (ulijeniti duhom), kad se svaki dan sreće i zajedničari sa sveštenom braćom, obrascima pokajanja, i kada se kroz svakodnevne služebe Božije i bogonadahnuta štiva pred njim kao biseri nižu bezbrojne bogoostvarene ličnosti, koje ga potiču da se podvizava i on, da bi postao savršen, onako kao što Hristos poziva sve.

Opitom preumljavanja, monah Svete Gore sa godinama biva obdaren darovima . blagoslovenim umiljenjem, srecem  skrušenim i smirenim, nepresušnim suzama, koje se mnogo puta ne mogu sakriti. Pokajnički vapaj privlači blagodat Božiju, a monah orošen njome, ozaren u licu, odsijava duboki mir i duhovnu radost. Oni u namjerniku ili slučajnom posjetiocu osmi utiska stvaraju i podsticaj na potragu za Istočnikom viđenog sjaja.

Svako dobro pripisivati Bogu i za sve se nadati na Božiju blagodat - odlika je monaha koji se istiniski preumljuje. Ovakav monah od sebe je odagano svaku ljudsku samodovoljnost, vjeru u samoga sebe i samodopadljivost. Vodjen duhom pokajanja, smirenja i prostote, on izbjegava svaku mogućnost da pučava, pa i ako to čini po ljubavi i posluašnju, osjeća se nedostojnim da učiteljstvuje.

Kada živiš na Svetoj Gori ili je posjećuješ, osjećaš da si se našao u čudesnom predjelu pokajanja. U njemu ne nedostaju ljudske slabosti, nedostaci i rijehovi, ali su u toj harmoniji oni : falš i izuzetak, bolest protiv koje se podvižnik, po pravilu, bori za iscjeljenje, ispunjavajući zapovijesti Spasiteljeve. U srcu tada i ti osešaćč želju da se pokaješ, da se ispovijedaš i da se boriš.

Reći ćemo nešto o jednoj učestaloj pojavi. Nije danas malo one braće koja posjećuje Svetu Goru i ne pomiščljajući . na ispovijest. No po nedokučivom domostroju Božijem, neki od njih nam pistupaju govoreći o nekoj čudesnoj promjeni u srcu, zbog koje im je naušno potreban razgovor s duhovnikom. Oni se baš ovdje ispovjedaju po prvi put u životu. Otkrivajući svešteniku Božijem dubinu svoga srca oni u njemu otkrivaju Boga i Bogorodicu i rađajući se za nov život, odlaze ozdravljeni i obnovljenih sila.

Belika radost biva na nebu zbog poreumljenja mnoge ogrjehovljenje naše braće,m monaha i vjernika koji od bludnih i zgubljenih, promislom Božijim postaju sinov i Njegovi.

U svom svetom tihovanju, Sveta Groga Atonska produžava da propovijeda preumljenje i neprestano podsjeća da se ono ne iscrplkjuje jednim hladnim klišeom moralističkog samoopravdavanja nalik na farijsejsko.

Dabnašnji humanizam i pshilogija sagrađei na nepravoslavnom hrišćanskoj antropologiji uporno izvjegavaju i nepokolebljivo prećutkuju fenomen grijeha. A on je poslije čovjekovog pada postao antropooški stvarnost. On ne iščezava ni onda kada sami sebe ubijedimo da ne postoji. Samo je jedan način kojim se bogostvoreni čovjek oslobađa težine i vinovnosti grijeha – oproštajem svog Sazdatelja i Tvorca. Samo tada u čovjeku iščezavaju posljedice grijeha, sukobi u unutrašnjem čovjeku koji su uzroci potresa, neuroza i  psihopatologije, i samo tada unutrašnji čovjek oživljava u slobodi ljubavi.

SVJEDOČANSTVO ŽIVOGA BOGA

Živeći u blagodati preumljenja, sozercavajući Boga monah Fa i osaznaje, Boga, koji je Istina, a ne nekakva ideja o Njemu

Bog Blagovjesti je Emanuil – s nama Bog – i mi opitno okušavamo zajednicu S Njim. On nije nepristupni bog Filosofa niti pak apsolutna suština zapoadnog čovjeka, nego Onaj koji iako po svojoj suštini ostaje nepričastan, ipak svojim bošžanskim energijama izlazi iz Sebe i iz beskrajne ljubavi dolazi da bi se sreo i sjedinio s čovjekom. U Crkvi Božijoj se uvijek vjerovalo u razlikovanje Božije suštine od božanskih energija, kao što se ogleda u djelima Svetog Vasilija Velikog i ostalih otaca. Sveti Svetogorac Grigorije Palama bio je prvi koji je sistematski izložio učenje Crkve o tome kada je zapadni monah Varlam u XIV, vijeku osporio svetogorskim monasima mogućnost opita Boga kao nestovrene svjetlosti.

Crkva je velikim saborima u Konstantinovom gradu opravdala svetog Grigorija Palamu i poznala njegovo učenje pravoslavlja.

Naučeni od njega, kažemo da će samo kroz čišćenje srce od korijenja sgtrasti, pričešćivanje i sudjelovanje u svetim tajnama čovjek moći da postane bogovidac; i gledajući u Hristu nestopvrenu svetlost Svete Tgrojice, i zajedničareći sa njom, moći će da se sjedini s Bogom, da postane bog po blagodati.

Ispovjedamo takodje i da je bog prisutan u svojoj tvari svoji nestvorenim energijama i da se njima ulazi u svijet, osuštastvljuje ga, sadržava i vodi.

Ako je pak Bog, kako Latini tvrde, samo suština bez božanstvenih energija; ako je blagodat tvar (na), tada je čovjeku nemoguće opitaovati Boga, biti bogovidac i postati bog po blagodati. Jer tvar (tvarna blagodat) ne može obožiti tvar (stvorenog čovjeka). Pa ni sam Bog ne može biti prisutan i djelovati lično u tvari. Ako je nestvorena blagodat sila Božija odsutna iz prirode, treba da je zamjene nepokolebivi prirodni zakoni, onako kao što je odsustvo nestvorene blagodati u životu crkve i hrišćana na zapadu nadomješteno moralističkim juridičkim sistemom vozglavljenim u papi.

Bog  za čovjeka, postojao On ili ne, neće imati značaja sve dok On čovjeka ne obožuje. Ovom konstatacijom objašnjavamo pojavu bezbožništva na zapadu i ustrojavanje nauke i filosofije na kamenu ateizma.

Boli saznanje da smo i mi, prelašteni zapadom sholastičkom mišlju, zaboravili, pa nekada i osuđivali svetog Grigorija Palamu. Ova katastrofalna greška povuka je za sovom mnoge druge . dovoljno je da pomjenemo široku zamjenu pravoslvanog bogoslovlja (asketike i pastirstva) intelektualno – idolološkom teologijom i moralističkim obrazovanje, glavnim vinovnicima rasprostiranja nominalog hrišćanstva, koje će se neimonovno survati u ambis bezbožja.

S druge strane mnoge, pretežno mlade, duše iznemogle od materijalizma, izašavši iz zamračenog lavirinta, traže u pogrešnom smjeru – u mističnim opitima i eksperimentima misticizma istočnih religija ili u vještačkom raju narkotika koji se kasnije neizbježno pretvara u stvarni pakao.

Pomisao da je pravoslavlje samo egzotika, ritual, obred i ceremonija njima zatvara oči za tajinsko o sozercateljno ljepotoljubno predanje umnosrdačne molitve koja vjernome daruje božanski opit: «Blaženi su čisti srcem jer će Boga Vidjeti».

Na našem pustinjskom univerzitetu do danas  se predaje nauka o otkrivenju srca kao ontološkog centra postojanja ličnosti; njihovo sjedinjenje u Hristu i viđenje Boga.

Isihazam je obožujući . veli sveti Bogoslov Grigorije . pomaže nam da istinski poznamo sebe i Onoga koji nas poznaje od Predvječnog Svjeta.

SVJEDOČENJE BOGOČOVJEKO-CENTRIČNOG ŽIVOTA I ETOSA

Poznanje živoga Boga, darovano u preumljenju, pomaže vjernome i bogozaljubljenom da slobodno pristupi sitinskom Istočniku, izvoru i centru života, sivijeta i čovjeka – Trojčinom Bogu.

Pomaže mu da živi ne antropocentrično no teantropocentrično. Centar  žoivota da bude Bog, u Hristu Bogočovjeku.

Kad čovjek zaživi bogočovjekocentrično, zaživljava evharistijski. A to znači da u sredini u kojoj je, prima ljude i sabitija kao darove od Boga, sa blagodarnošću ih Njemu uzvraća, i Njemu i Njegovoj djeci prinosi sebe.

U Božijim darovima svete evharistije, u hljebu i vinu, hrišćanin u Hristu i preko Hrista samog sebe i sav svoj život prinosi Bogu. Hljeb i vino sadrže u sebi sve to jesmo i što želimo. Otac Nebesni prima naše darove i prinosi nam ih kao Krv i Tijelo Hristovo. I njima, daruje nam savi svoj svetotrojični život.

Tako život Božiji postaje nama život. Baistinski ćemo zaživjeti u Duhu kada se pričestimo od Njegovog života.

Raspeti i vaskrsli Sin Božiji, izljubavi za nas žrtvovan i prinesen, oblagodaćuje sadjelatnika u evharistiji, hrabreći ga da Mu se upodobi, da bi sudjelujući u Njegovoj žrtvi i ljubavi po Njegovom obrascu i on ljuobnmo prinio sebe svojoj braći.

Zato kažemo da teantropocentrični život sam po sebi podrazumjeva život ui evharistiji, u Crkvi i u žrtvi.

Duh našeg vremena je atropocentričan i zbog toga nevharistijski, neliturgijski i nesamožrtven. Nije oličen bogoljubljem i bratoljubljem, već je označen korjentim samoljubljem. Sav društveni sistem je ustrojen baš na samoljublju

U kuli koju je izgradio čovjek, a u kojoj važi samo jedno pravilo - da je čovjek centar svega . preživljava li kako i opstaje li čovjek od bolesti koja se raširila u njoj? Mi registrujemo simptome virusa  koji se duboko zapatio, virusa shizofrenije! Danas sekularizovani hrišćani, stapajući se sa svijetom i bivajući jedno s njim, živi u unutrašnjoj rascijepljenosti. Načas blagočestivo, kad je u hramu, a onda sasvim ravnodušno kada je van njega. Njegova pobožnost, koja je veoma daleko od predanjske crkvenosti i pobožnosti, već je go individualizam i sentimentalizam. Iako je liturgijski život Crkve za njega nešto dobro, ipak one ima drugostepeno značenje.

U suštini, ne činimo ništa drugo nego se odvraćamo sa puta otaca, od kojih smo naslijedili da se van svete liturgije svijet nikad ne može reintegrisati i preobraziti u Crkvu. I pokušavaomo da ono što je Bog po svom domostroju, unutar svoje Crkve i u liturgijskom životu, ustrojava za svijet – zamjenimo onim što sami činimo za njega: socijalnim (haritativnim) djelatnosima, dipollmatskim srededstvima itd. Istina, nekako se i nadamo da će Crkva poboljšati svijet, da će mu pomoći, ali i ne pokušavo da sav svijet postane Crkva . da se usadi iu Tijelo Hristovo, da umre i da vaskrsne. Zato trba da pazimo, jer čineći ovako samouvjereno, nismo daleko od iskušenja da postanemo «zahvalni gostoprimnici» sekularizovanom društvu, koje apaludira ljudima Crkve kada se služe aršinom ćesara.

Raširen sa zapada, čovjekocentrični humanizam je našao najpogodnije tlo u obezlitugrisanom bitiju pravoslavnog čovjeka i pretapajući i prelestno pervrednujući (sve oko njega), zatvorio mu je ionako zamagljene oči, osljepljuući ga za predanje naših bogonosnih otaca; za sveštene kanone i dogmate, koji nam se – ako  se ne žive – čine ne kao život i otkrivenje, nego kao zatvor; za monaštvo kao ljubomudrije i život svjedoka ranohrišćanske Crkve i etosa; za (romejski osmišljenu) ikonu kao projaviteljku tajne ovaploćenja Slova (Logosa) Božijeg, za vizantijsko pojanje kao dijalog čovjeka s Bogom; za Svetim Duhom vođeno i rukovođeno graditeljstvo hrama i arhitektonske cjeline oko hrama; za saborsko funkcikonisanje tijela Crkve; i za mnoge druge stvari.

Po blagovoljenju Božijem, na Svetoj Gori je kao život i etos sačuvano i preneseno bogočovjekoizvorno predanje Crkve Božije.

Istočnik nam je Sveta Trojica u Hristu, a cilj – sjedinjenje s Bogoom. Sav život da prinesemo Bogu i vozglavimo (rekapituliramo) u Njemu. Svakodnevna bogosluženja, rad, posluašnje, trepeza, gostoljublje izviru iz svete evharistije i uviru u nju. Građenje sabornog hrama u srcu svete obitelji je dovoljan znak ustremljenosti žitelja  atonskog antigrada.

«Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me...», trudi se monah da se moli u keliji, na poslušanju i u rukodjelju. Jer je, piše sveti Simeon Solunski, hrišćanin onaj koji je sav u Hrisu; i misli na Hrista, i brine se, i poučava se, i živi, i kreće se za Hrista; i samo Hristom diše i Hrista nosi u sebi; i želeći da nema ništa do Hrista; i samo Njega na dar dobije, da mu Hristos bude i bescjeni biser i rzinica velika, i život, i svjetolst, i sladost i carstvo vječno.»

Pomenućemo da je pobožnost dobrih atnosnskih vojnika prema Nebesnoj Carici i sveogorskoj Presvetoj Bogorodici – sa hristocentričnim pečatom. Jer onaj koji ljubi Sina, ne moeže da ne voli i Majku. Mater je pak ona koja nas privodi sinu i pomaže nam da Ga zavolimo.

Dobiješ li blagoslov da dođeš na Svetu Goru, otkriže ti se svijet u svemu različit od do tada viđenog. Daje ti se da uđeš u jedno različito carstvo . u ono koje dolazi. Pričešćuješ se tim carstvom, i predokušavaš ga. I već si osviješten i u zdravoumlju – znaš da je bogočovjekocentrični kriterijum Svete Gore postao i tvoj sopstveni. Otvaraš se u srcu da vidiš brigu i ljubav Bogorodičninu i svjedoka te ljubavi – svetogorksih monaha. Preko Njenih odgovaraš na njihov roditeljski pozviv i djetinje simreno se oropavap nisposlanom blagodaću da bi počeo od početka, da predanjskije, crkvenije i pravoslavnije da blagočestvuješ (budeš pobožan). I hoće li se naći neka sila ovoga svijeta da te spriječi u tvojoj odlučnosti da zadobiješ predokušano carstvo Božije? Znajući da se ono s naporom zadobija, uzljubljuješ podvig posta, bdenja i bezmolovija da bi zadobio srdačnu molitvu. I ako ne uspijevaš da postigneš to i monasi, niko ti ne oduzima radost ljubavi jer živiš tipikom i duhom monaškog života. A Gospod kao Jedini Čovjekoljubac ne samo djelo nego i namjeru od čovjeka prima kao djelo.

SVJEDOČENJE ŽIVOTA U ZAJEDNICI


Sveta Gora svjedoči o tajinskom životu u Hristu. U isto vrijeme svjedoči i jevanđelski prototip za ustrojavanje života u zajednici. To nije neobično, jer je tajinski život . zajedničarski život, budući da samo u njemu čovjek zajedničari s Bogom i svojom braćom.

A čitajući Djela Apostolska otkrivamo: «A svi koji vjerovahu bijahu na okupu i imahu sve zajedničko. I tekovinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kako je kome bilo potrebno.Isvaki dan bijahu u hramu, i domaći hljeb po domovima, primahu hranu s radošću i u prostoti srca, hvaleći Boga, i bijahu omiljeni kod cijeloga naroda» (Djela 2,44-47).

Ova blagoslovena jerusalimska zajednika blagoslvom Božijim produžava u opštežićima koja čine srž svetogorskog monaštva.

Manastirske trpeze se svakodnevno priguotovljavaju ne samo za monahe nego i za braću poklonike i posjetioce. Ovo se do dans zadražalo samo na Svetoj Gori, žrtvom i trudom otaca.

Duhovna i veštastvena blaga se razdjeljuju braći u ime Hristovo . Na Svetoj Gori osjećaš Crkvu ne kao zatvoreni krug koji ne sabira druge, nego – kao što se vidi na ikoni Pedesetnice . kao otvoreni pokukrug ruku rašireni u zagrljaj koji priziva i sabira sav kozmos.

Zakonodavac i bogoslov zajednice sveti Vasilije piše o njoj: «Najsavršenijom životnom zajednicom smatram onu u kojoj je isključena privatna svojina, udaljen iz nje svaki misleni rat i izgnan svaki nemir, kavga i razdor. Naprotiv, sve je zajedničko: duše, misli, tijela i ono što hrani tijelo i služi mu. Bog je zajednički, zajednička pobožnost, zajedničko spasenje, zajednički je podvig, zajednički su trudovi, zajednički su vijenici, pojedinac je mnoštvo (zajednica) i jedan nije sam no je i u unutrašnjosti sa mnoštvom. Šta može da se poredi s ovim životom, šta je blaženije od njega?  Jedni  su drugima sluge ravnopravne, jedni drugima gospodari... jer ljubav je ta koja čini da se iako slobodni potčinjavamo jedan drugome».

Tako monasi ljubavlju dolaze u predpadno stanje Adamovo, kad grijeh nije bio rascijepio jedinstvenu čovjekovu prirordu. Oni podržavaju doslovno Hristov život u saboru apostola, «gdje je sve bilo zajedničko gdje se Spasitelj prinosio svakom ličnosno u svojoj Svojoj punoti. Revnujući prema životu angelsko, sa tačnošću čuvaju zajedničarenje saobrazno njima (apostolima)» («Asketska pravila», Sveti Vasilije Veliki).

Ovo zajedničarenje i jedinstvo monaha otkriva ljudima blaga kojima  smo obdareni poslije ovapoloćenja Spasiteljevog. «Jer je to sadržina Sapsiteljevog domostroja po tijelu, da sabere čovjekovu prirodu samu u sebi i u Njemu, i da ponovo vaspostavi početno jedinstvo, od koga ga je jednom udaljio lukavi rascjep. Kao što dobar ljekar spasonosnim lijekovima ponovno spaja razdijeljene dijelove tijela,» karakterističan je bogoslovksi i hristološki pogled svetog jerarha. Sveti  Vasilije nam govori o zajednici učvršćenoj na kamenu koji je Hristos.

U pravoslavnom opštežiteljnom monaštvu nalazimo načela istinskog rješenja socijalnog problema. Rješenja istinskog i ljudskog koje neće zanemariti duhovnu i bogovidnu prirodu čovjekovu.

Svojevoljno smiren, nestjažateljan (koji ne stiče) i slobodno potčinjen po obrascu Spasiteljevom, monah Svete Gore ćuteći mnogo silnije propovijeda vjeru, žrtvu, smirenje, ljubav, pravednost, mir – preduslove istinske slobode.

SVJEDOČENJE PRAVOSLAVNE VJERE


Martirijum Svete Gore je mnogo važan kada govorimo na temu pravoslavne vjere.

Podvig i borba otaca Crkve, koji su i naš podvig i borba, bila je da se sačuva neizmjenjenom predata vjera, jer su oni znali da i njmanje odstupanje od vjere bezuslovno vodi u veće i da pogrešan dogmat vodi u pogrešan život i pastirstvovanje koje rizikuje čovjekovo spasenje.

Danas se pod pritiskom sekularizma prenebregavaju dogmati i predata nam pravoslavna eklisiologija, i postoji zanos za nekakavim sjedinjenjem «crkava» na praktičnom planu, a da se ne smatra potrebanim jedinstvo u vjeri.

Prosto i mudro reče jedan starac: «Dogmati ne ulaze u Evropsku ekonomsku zajednicu.» Često smo slušali starce kako vele: «Kako je moguće, djeco, da primimo Latine a da oni ništa ne izmjene, i da u isto vrijemo palimo kandilo pred Protatom na livadi na kojoj su ubijeni oni koji su izobličilii Latinofranke, monasi i laici – mučenici koje osjećamo kao svete? Ako oćutimo o vjeri kada je u opasnoti, zašto onda sjedimo tolike godine na ovim stijenama?»

Istina je ta da je onaj koji proliva krv - da bi ne on nego Hristos zaživio u njemu. Osjetljiv na dogmate blagočešća. Jer su svetogroskom monahu dogmati život i otkrivenje, i imajućii opit Ipostasne Istine, Hrista, on ne moeže da se udalji od nje u njenom dogmatskom izrazu.

Crkva je uvijek imala pred očima tu osjetljivost monaha. Mudri i sveti monasi su ne jednom bili stubovi i ispvojednici pravoslvne vjere, kao sveti Maksim Ispovjednik, i još mnogi drugi koji su usmjeravali rad Vaseljenskih sabora.

Pored Agiorite Grigorija Plame, još mnogi drugi oci Svete Gre su bili pozivani na velike sabore Vaseljenske patrijaršije da bi posvjedočili pravoslavnu vjeru.

Evo šta govori svjetilo Crkve, sveti Teodor iguman Studitski: «ako dakle postoje monasi u naše vrijeme, neka to pokažu na djelu, jer je djelo monaško da se ne podnosi ni najmanja novotarija u Jevanđelju, da ne budu osuženi za pogubljenenje duše brfadće laika ako (monasi) postanu primjer jeresi i zajedničarenja s jereticima ... I na drugom mjestu piše: «Koji su ti što su se do krvi suprostavili u borbi protiv grijeha? Nisu li to naši blaženi oci i braća, kako iz naše obitelji tako i iz ostalih? Vaistinu je to za monahe dostignuće i podvig; monasi su stubovi Crkve i veliko je dostojanstvo koje nam darova blagodat Božija».

No, da ne pomislimo da je borba Svetogoraca samo antijeretička. Prije svega je ta borba da se u sebi ostvari i projavi punota Istine i Život koji je u Crkvi. Jer su bol, uznemirenost i protesti svete Gore oduvijek bili – a i sada su – samo stihije borbe za punotu (pliromu) sabornosti. Da se ne preinači Jevanđelje. Da ne bogoslovstvujemo – po riječi svetog Grigorija Bogoslova – aristotelovski (sholastički) no ribarski (apostolski). Da ne izgubimo mogućnost oboženja i nestvorene svjetlosti shvatajući blagodat kao stvorenu (tvarnu) . Da ne spadne Crkva od Tijela Hristovog na antropocentričnu instituciju. Da ne pomiješamo i ne zamjenimo «bezgrješnim» papom istinsku bezgrješnu, u Crkvi uvijek prisutnu, prosvjetljujuću  blagodatnu silu Utješitelja.

U sinergiji s Bogom, mi monasi Svete Gore sa svetim arhijerejima, sveštenoslužiteljima i s vjernim i hristoljubivim narodom u svijetu nećemo se nikad saglasiti sa pojavom najmanjeg odstupanja od dogmata pravovjerja i blagočešća.

Ovo kažem jer volimo Boga koji je Istina. No i zato jer istinski volimo inoslavne kojima će se pomoći  samo ako se privedu u sretenje s Istinom koja spasava. «Poznajte Istinu i ona će vas osloboditi.»

 +           +          +

Sveta Gora se ne može istinski upoznati kroz jednu ili dvije posjete. Još manje se ona može upoznati ako joj se priđe gordom logikom uma.

«Blaženi su siromašni jer je njihovo carstvo nebesno» I svetogorski monah ukoliko biva siromašniji utoliko dublje se uvodi u tajnu Svete Gore.

Jakov vidje ljestvicu koja je vodila ka Bogu, sa angelima koji su se spuštali i uspinjali na Nebo. «Kako je strašno ovo mjesto. I nije ništa drugo do dom Božiji i same dveri nebesne». Jakov se borio s Bogom. Na Svetoj Gori monah se bori s Bogom. Razgovara s Bogom, s Bogorodicom, sa svetima. Čineći sebe Njegovim svjedokom, Svetogorac u svijetu svjedoči ljubav božiju prema čovjeku.

Sa engleskog   Jerođakon Jovan Ćulibrk

Svetigora, br.43-44, Božić 1995-96. Str. 30-34
http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/svedocenjesvetegore.html
 
PODRUČJE SVETE DJEVE

Planina Atos ili Sveta Gora je neobično područje, najčudnije na celom Balkanu i u celom pravoslavnom svetu uopšte. Nalazi se dvesta kilometara istočno od Soluna i trista kilometara zapadno od Carigrada. Na mapi se vidi ostrvo Halkidiki sa tri uzana isturena poluostrva, kao tri ruke ispružene prema Belom moru. Prvise zove Langos, drugi Kasandra, a treći najistočniji Atos ili Sveta Gora. Dok su prva dva gola i bez vode, Sveta Gora je pokrivena zelenilom i vrlo je bogata vodom. Kestenje i borovi daju građevinsko drvo i gorivo u velikim količinama. Plodne padine, visoravni i doline su pogodne za vinograde, voćnjake i bašte, ima puno maslina i smokava, oraha i lešnika, kao i raznog žbunja i ostruga sa slatkim plodovima. Putovanje pešice ili na mazgama je jedini način komunikacija. Trebalo bi tri do četiri časa pešačenja da bi se prešlo popreko i oko tri dana uzduž. Prema istorijskim podacima, Atos je bio u prastaro doba pagansko pribežište. Prvo je bio Apolonovo pokloničko mesto, odakle je došlo najstarije ime zemlje Apolonijada. Kasnije, tu je bilo proročište Atosa, zamišljenog božanstva čuvenog po pretskazivanju budućnosti. Zemlja je bila naseljena narodima raznih rasa sa opštim grčkim jezikom. Živeli su u devet gradova. Imena nekih istorijskih ličnosti iz Azije i Evrope vezana su za ovo zemljište kao što su: persijski kralj Darije i Herkes, Filip i Aleksandar Makedonski, filozof Aristotel i druga. Po hrišćanskom predanju, Djeva Marija posetila je planinu 44. godine posle Hrista. Kada je doputovala u pristanište, demon Atos vikao je mnoštvu naroda: "Idite brzo do mora, da sretnete majku velikog Boga Isusa!" I ovo bejahu njegove poslednje reči, posle kojih je zauvek postao nem. Narod radosno dočeka Svetu Djevu i pažljivo slušaše radosne vesti o njenom Sinu. Tada ona izjavi: "Neka ova zemlja bude moja zauvek kao poklon moga Sina i Boga!" Tom prilikom, neki su pagani bili kršteni od Lazara, koga je Hristos podigao iz mrtvih u Vitaniji, a koji je posle toga bio episkop na Kipru. On je pratio Svetu Djevu od Kipra do Atosa.12

Broj krštenih osoba na Atosu se toliko povećao, da je u vreme vladavine Konstantina Velikog bilo pomena o episkopu na toj teritoriji. Njegovo je ime bilo Makarios, sa sedištem u Apoloniji. Sada se zove Jerisos. To mesto je posegao i Apostol Pavle / Dela ap. 17,1./. Car Teodosije je stavio ovu eparhiju pod nazor više vlasti arhiepiskopa Askolija Solunskog, kao znak zahvalnosti Askoliju što ga je krstio. Teodosijeva ćerka Plasida posetila je Atos. Njena je poseta u narodu pobudila još veće interesovanje za ovu planinu, te je narod iz prestonice i drušh naroda Azije i Evrope, koji su želeli miran život i sklonište od sveta, uznemirenog i pocepanog jeretičkim sukobima.

Od kako su carevi postali zaštitnici planine Atosa, mnogi su pohrlili u ovo mesto iuzetno pogodno za neuznemiravani asketski život. I jedan za drugim, podizani su manastiri, pored koliba i pećina. Petar Atonski, pređašnji aristokrata i ratnik, a kasnije pustinjak, živeo je ovde pedeset i tri godine / 681—734/ i svojim podvizima i čudima još više pročuo ovo mesto. Mnogi dođoše da sleduju njegov način života. Neki među njima bili su i rođaci poznatih careva, kao Sv. Atanasije, osnivač Lavre.13 Najzad, u Kareji je organizovana centralna uprava, Sinod sa Protom na čelu. Tako je uspostavljena monaška republika Sveta Gora sa velikim manastirima, kao nezavisnim jedinicama. Prisustvo žena i jedenje mesa bilo je strogo zabranjeno na tom području Svete Djeve. Moralna čistota, poslušanje, lično siromaštvo, molitvenost i bratska ljubav bili su osnovni uslovi. Manastirska pravila Svetog Vasilija Velikog su uglavnom bila osnov žića u većim manastirima. Pored toga, sve druge forme pravoslavnog asketskog života bile su takođe praktikovane u skitovima, ćelijama i pustanjama Svete Gore i odatle redom prenošene u sve pravoslavne zemlje. I tako Atos, bivše pagansko svetilište, postade po Božjem promislu Agion Oros - Sveta Gora za celo hrišćanstvo. Ona je bila duhovni naslednik i ognjište egipatskih pustinjaka, i svetih otaca kad su muslimani zavladali tim krajevima. Prirodno je da su Grci bili prvi monasi na Svetoj Gori. Posle njih došli su Đurđijanci, potom Srbi, Albanci, Bugari, Rumuni i Rusi. U vreme srpskih župana pre Nemanje, bilo je pomena o srpskim monasima u 12. veku koji su bili već dobro ustaljeni i imali nekoliko manjih manastira i ćelija. Veći srpski manastir beše Rusik.14

Nije čudo da je ruski monah bio tamo pomenut u vezi sa Rastkom. Bilo je pravilo Svete Gore da ne pravi nacionalnu razliku, već da ima u bratstvu i monahe drugih narodnosti. Ove tradicije se još uvek pridržavaju. Tako se Rastko, begunac iz Rasa, zavetovao za doživotni celibat i nađe duhovno utočište u srpskom manastiru jedne strane zemlje zvane Sveta Gora - područje Svete Bogorodice.

-------------------
Reference
12. Od tada Presveta Bogorodica je veoma poštovana na Svetoj Gori. Ne obožavana, već poštovana kao zaštitnica i carica te zemlje.
13. Život sv. Petra Atonskog / + 12.juna 734/, kao i mnogih drugih poznatih otaca Svete Gore, opisan je u analima Svete Gore na grčkom, slovenskom i rumunskom jeziku.
14. Poznato nam je, da je srpski episkop Dionisije, prvi, na srpskom jeziku potvrdio fakt da je Rusik bio srpski, a ne ruski manastir u vreme Svetoga Save i mnogo vremena pre i posle njega. On tvrdi da je ime Rusik došlo od reči Ras i Rasians, što znači Srbi iz Rasa, a ne iz Rusije. Episkop Dionisije ovo bazira uglavnom na tvrđenju dvojice velikih pisaca o Sv. Gori, sveštenika Gerasima Smirnakisa / Sv. Gora/ i Porfirija Uspenskog, pored nekoliko srpskih dokumenata /"Almanah, Američki Srbobran" iz 1947. godine./.


http://www.svetisava.cc/sr_latn/Zivot-Svetog-Save/Zivot-Svetog-Podrucje-Svete-Deve.aspx

 
 

Žitelji Svete Gore Atonske su ljudi od krvi i mesa. Stanovnici su zemlje, ali i građani neba. "Angeli u telu" koje muči svaka ljudska muka. To su ljudi koji ne žive po svojoj volji. Nemaju svoja prava i slobode. Žive po božanskom pravu i slobodi. Celog života sakupljaju božanski med, hrane se božanskom hranom, piju "božansko vino". Od zemaljske hrane uzimaju beskrajno malo a uvek siti, zdravi i duhom krepki. Malo spavaju a uvek su odmorni. Oči im stalno gledaju, a noge im se nikad ne umaraju. Strogi su prema sebi, a blagi prema drugima. O sebi nemaju lepe ni o drugima ruzne reci. Ništa nemaju a ni u čemu ne oskudevaju. Sve sto dobiju drugima daju. Davanje je njihovo najveće primanje. Stalno siromasi a uvek nekoga daruju i obogate. Svetogorski monasi, umotani u rasu smirenosti i veo radosne tuge, malo govore i mnogo kazuju. I kad ćute neverovatno rečito zbore. Njihove reči su grmljavina Hristove munje. Njihov je glas a Njegova reč i naum.

Zato su um i reči tako bistre, moćne i silne! Govore različitim jezicima i narečjima, a savršeno se sporazumevaju. Vode poreklo od različitih naroda, a žive kao braća. Gde je jaka i iskrena vera tamo i tuđini postaju srodnici, a tamo gde je maloverje, krivoverje i bezverje, i srodnici postaju tuđini. Vreme mere na tri načina, a opet im je sve usklađeno. Nikud ne žure a sve stižu i na vreme završe. Imaju različite Tipike i pravila, a jedinstvenu veru i život. Različiti a jedinstveni u svemu. Život svetogorskih monaha je je jedna neprestana Liturgija. Stalno se mole i slave Gospoda. U svako doba i vreme. Danju i noću. Kad rade i kada spavaju. Istovremeno izgovaraju molitvu: Gospode Isuse Hriste Sine Božji pomiluj me i udišu vazduh. Zato im je život usklađen sa dva ritma: božanskim i kosmičkim. Sveta Gora je "nebeski grad", deo Neba na zemlji parče zemlje na Nebu. Tamo najjasnije odjekuju zvuci božanske muzike koju izvode čudesni anđelski i svetiteljski horovi. Kao retko gde tu se ukrštaju vreme i večnost, Nebo i zemlja, božansko i ljudsko. Sklonjena od sveta, pod omofor Presvete Bogorodice, Gora Atonska čini za svet više nego on sam za sebe. Tokom vekova napadali su je moćne vojske sa smrtonosnim oružjem. Uvek se branila samo molitvom, postom i nenasiljem i uvek bila pobednik. Da je bilo drugačije danas je ne bi bilo. Sveta Gora je "duhovni dom" balkanskih naroda i najznačajniji duhovni, intelektualni i kulturni centar na hrišćanskom Istoku u Srednjem veku. Svetogorsko monaštvo i uopšte monaštvo na Pravoslavnom istoku bilo je "elita hrišćanskog društva". Ono što se danas smatra pod pojmom pravoslavne filozofije života, tokom vekova uobličilo je monaštvo, bilo da je reč o teologiji, bogosluženju, etici, kulturi, ili duhovnom životu. Egzistencijalnim i duhovnim iskustvom Svete Gore nadahnuti su arhitektura, umetnost, književnost, poezija, muzika, crkvena i državna politika, celokupno ustrojstvo društva.

ARHIĐAKON RADOVAN  BIGOVIĆ

 
MOLITVA BEZ PRESTANKA


Sveta Gora je carstvo bez krune,
država bez vojske,
zemlja bez žena,
bogastvo bez novca,
mudrost bez škole,
kuhinja bez mesa,
molitva bez prestanka,
veza sa nebesima bez prekida,
slavopoj Hristu bez umora,
smrt bez žaljenja.

EPISKOP NIKOLAJ VELIMIROVIĆ

 

ŠTA JE TO KARULJA?


Oni koji tamo žive se sa velikim trpljenjem penju i silaze, trpe Gospoda radi, da zadobiju večni život!...» - tako je o Karulji napisao Vasilije Grigorijevič-Barski.

«Odatle, pola sata hoda na istok, nalazi se treće mesto sa skitovima nazvano Karulja.

Put koji vodi do njega je surov i strašan, kakav na svom putovanju još nisam video, jer treba se oko četvrt časa penjati rukama i nogama, izmedju užasnih kamenih provalija, iznad mora, koje se odsijava dole, srce treperi i čovek koji se penje mnogo pazi da se ne oklizne i ne padne u provaliju.

Oni koji tamo žive se sa velikim trpljenjem penju i silaze, trpe Gospoda radi, da zadobiju večni život!...» - tako je o Karulji napisao Vasilije Grigorijevič-Barski.

image

Ali mi dolazimo do Karulje drugim putem a ne tim kojim je išao Barski. On je išao od skita svete Ane, a mi prolazimo Malu Anu, i dolazimo do male betonske izbočine na pristaništu. Ovde se zaustavljaju brodovi koji plove iz Dafne u Kavsokaliviju. Ovo pristanište je zajedničko za Karulju i Katunak. Prošle godine smo stupili na tu može se reći legendarnu zemlju, o kojoj smo slušali mnogo priča, nelišenih nekog nastupa mašte.

image
Otac Stefan Karuljski

Tada nas je na skoro samom pristaništu dočekao neki čudan monah. Posebno čudjenje je izazvala njegova odeća. Obično stanovnici Svete Gore kada putuju zadenu krajeve podrjasnika za pojas, jer je na nekim mestima veoma lako saplesti se o odeću i pasti u neku provaliju. Teško je bilo videti da li je taj monah imao podrjasnik, jer su mu dole virile sportske nogavice koje u Rusiji zbog nečega nazivaju trenerkama. I plus povrh svega njegov izgled je bio potpuno neobavezan.

On je stajao pored nas i nekako se meškoljio, prekidajući pauzu nekim uzvicima. Mi se nismo odmah dosetili da je pred nama poznati arhimandrit Stefan, koga su karuljski stanovnici prozvali «papa-kralj». Taj naziv se pročuo zbog smutnih proroštava oca Stefana da će on biti kralj Srbije, i za njim će ili leteti avionom ili ploviti podmornicom. Tome razume se niko ne veruje, iako oca Stefana poštuju zbog njegovih predjašnjih podviga koji nisu plod mašte. On, otac Stefan je glavni karuljski dugogodišnji stanovnik.

Retko ko može verovatno tačno da kaže koliko je on ovde proveo godina. Još je teže odrediti njegove starosne godine. A monasi ne vole nepotrebna pitanja. I zato teško ko može da kaže koliko on ima godina. Ali verovatno ima dosta pošto je današnji patrijarh Pavle bio djakon kod oca Stefana u Srbiji. I još se za oca Stefana zna da je služio u četničkoj vojsci, a to je bilo pre više od pedeset godina.

Konačno smo shvatili ko je pred nama zbog njegovog visokog rasta i dugoj sedoj kosi. Kažu da je bio veoma snažan u mladosti. Takvim smo ga videli na fotografijama, takvim su nam ga opisivali razni svetogorski pripovedači. Uskoro je razjašnjen i uzrok starčeve rastrojenosti. Tri dana pre našeg dolaska potpuno je izgorela njegova kelija zajedno sa crkvom i velikom bibliotekom. Poznato je da je otac Stefan doneo u svoju keliju glavu Nikodima Karuljskog i ne zna se da li je ona ostala posle požara.

To će nam objasniti kasnije. Kao i to, da je pre oca Stefana u izgoreloj keliji živeo otac Sofronije (Saharov) – poznati autor knjige o prepodobnom Siluanu. Kasnije ćemo sresti «papu-kralja» na brodu koji je plovio u Dafni gde je krenuo kako bi napustio Svetu Goru, ali ga je vratio jedan mladi srpski Karuljac. Na brodu je otac Stefan bio u centru pažnje, i veliki broj putnika medju kojima i stranci hrlili su k njemu. I svima je pokazivao fotografiju iz kalendara na kojoj su se videli srpski vojnici i o tome bi kratko prokomentarisao na srpskom jeziku. Pomislili smo da započinje svoju misiju u Srbiji, koju nije ostvario te godine, već sledeće posle ponovljenog požara koji je zapečatio sve gradjevinske napore.

image image
Otac Stefan Srbin Karuljski
(klikni na sliku za veću)

Posle odlaska dovoljno brzo je stigla vest da je «papa-kralj» obučio u Srbiji jednog tamošnjeg episkopa s primenom fizičkih sredstava. Verovatno je episkop imao potrebu za datom lekcijom. Završavajući priču o «papi-kralju» želimo naravno da primetimo da njegovo ponašanje i njegove priče izazivaju divljenje i osmeh, ali ne treba zaboraviti da je medju Karuljcima to podvižnik sa najvećim stažem, i žitelji slobodnog karuljskog bratstva očekuju njegov neizbežan povratak nimalo u to ne sumnjajući. I bez obzira na bilo kakve ispade Karuljci ga smatraju podvižnikom.

A to je Bogu poznato a ne nama grešnima. Istina, kasnije sam saznao da otac Stefan boluje od skleroze, bolesti rasprostranjene u svetu, i ne treba se nadati njegovom povratku iz srpskog manastira gde živi pod nadzorom svojih rodjaka-monahinja. Mi u vreme ta dva susreta nismo uspeli da porazgovaramo sa ocem Stefanom, da li zbog toga što srpski podvižnik nije znao srpski jezik, ili zbog tajanstvenog odsustva želje za tim. Želim još da dodam da se za mnoge svetogorske monahe smatralo da su u prelesti ... Kada smo došli ovoga puta očekivala nas je tužna vest koja nas je još više ogorčila: izgorela je jedna od najboljih crkava na Svetoj Gori – crkva svetog Inokentija Irkutskog s pomoćnim oltarem posvećenim prepodobnom Davidu Solunskom. Ovo je kelija oca Simeona. Prilikom drugog dolaska sreli smo ga još u Dafni.

Kao i uvek, došlo je do radosnog upoznavanja. Ja sam se već minimalno četiri puta upoznavao sa ocem Simeonom, i svaki put bi me ispitivao sa velikim interesovanjem. To je očigledno karakteristika svih Svetogoraca. Zbog njhivog odmerenog života i uopšte malom broju poklonika iz Rusije, oni mogu da vas zaborave, i kada ponovo dodjete kroz godinu dana, teško vas se sete i to ne uvek uspešno. To nije ni blizu taktične lukavosti već pre svega svedoči o njihovoj odvojenosti od sveta. Iako može da bude u pitanju i preterani umotr zbog malo spavanja. Ponovo plovimo pored strmih litica na kojima su prilepljene izdaleka jedva primetne male karuljske kelije.

Pre sto godina ovde je takodje plovio jedan brod, sa čijeg pramca je jedan ruski monah sa divljenjem gledao na te kelije. Pored je stajao Nemac, koji se čak nije ni čudio, već prosto nije verovao da tu stanuju ljudi. Zar se može živeti u takvoj keliji nad provalijom? Očigledno je ruski monah znao nemački i započeo je diskusiju s njim, ubedjujući ga da tamo žive pravi monasi. I odjednom je njihova diskusija bila razrešena na neobičan način, iz jednih vratanaca se napolju pojavila sedokosa glava podvižnika, ukrašena dugom belom bradom. Nemac je bio poražen.

image
U hramu svetog Inokentija Irkutskog


Pomažemo ocu Simeonu da natovari mnogobrojne pakete za Karuljce i razgovaramo o tome da prošle godine nismo ni ušli u 1tu crkvu, a drugi put, kome se uvek nadamo, Bog nije otvorio. Tu crkvu je izgradio poznati podvižnik shimonah Inokentije Sibirjakov, bivši sibirski trgovac zlatom, koji se upokojio 1901. godine. On je pružio veliku pomoć prilikom izgradnje Andrejevske crkve, koja je završena godinu dana pre smrti oca Inokentija. Opisi skita nam govore i o grobu tog oca pored skita. Može se zamisliti i lepota karuljske crkve. Sada se može samo zamisliti.

Zatim se u toj keliji podvizavao drugi poznati podvižnik – otac Partenije. I o njemu, avaj, možemo da se samo malo prisetimo. Kako je vreme i nerad progutalo mnogo toga ...A to žitije, završeno na jedinom mestu na svetu gde se ne radjaju već samo umiru, bez sumnje bi moglo da ukrasi Svetogorski Paterik. Poznato je samo da je on bio veliki knez2 i prema njegovom sopstvenom sećanju, igrao se u detinjstvu sa budućim grčkim kraljem Georgom II. Mnogi svetogorski monasi su osećali kako je od njega dolazilo blagouhanje ... Samo dve činjenice ...A šta je izmedju njih?

..Može se samo nagadjati: smirenje, dobrovoljno siromaštvo i mnogi podvizi. «Kada mi je otvorio vratanca svoje kelije, ugledao sam ga pred sobom kao simbol pobede nad ovozemaljskom slavom i sujetom. Aristokratska, blagorodna figura, odevena u pocepanu rasu» (Arhimandrit Heruvim «Iz udela Majke Božije»). Posle oca Partenija u toj keliji se podvizavao otac Simeon, a zatim jeromonah Serafim rodom s Dalekog Istoka, čiji učenik je bio i otac Simeon, koji danas preživljava takvu tragediju.

image
Česna glavastarca Teodosija


Penjemo se dalje i dospevamo u keliju o.H. Kada smo prvi put dolazili nismo ga tu zatekli, ali sada je tu. Prima nas s radošću. U njegovoj keliji nas očekuje radosno otkriće. Ugledali smo glavu poznatog karuljskog starca – shiarhimandrita Teodosija, bivšeg predavača Kazanjske duhovne akademije, koji je došao na Svetu Goru krajem 80-ih godina XIX veka i otišao ka Gospodu 1938. godine.

Otac H. nam dozvoljava da fotografišemo starčev naprsni krst sa česticom Životvornog Krsta Gospodnjeg, i česnu glavu tog podvižnika. O.H. je jedan od najstarijih žitelja tog skita, sam je dobar fotograf i još i jedini sakupljač istorijskih činjenica o Karulji. On je ovde proveo više od 20 godina. Kažu da je nekad bio policajac, čuvao je predsednika, i evo sada je na Karulji. Plameno voli svoj narod – Grke, ili tačnije Jeline kako ih naziva. Ali ta ljubav prema svom narodu, koji je velik prema svojim zaslugama, ne umanjuje u njegovim očima i druge narode, već se kao voda iz prepunjenog suda izliva napolje i napaja sve koji ga okružuju.

Ovaj shimonah voli Ruse: a kako da ih ne voli, kad je još nedavno praktično cela Karulja bila ruska i fotografije mnogih njenih predstavnika se verovatno čuvaju negde u njegovim arhivama. On ima mnogo prijatelja u Rusiji, i posle upoznavanja sa ocem H. treba da ispunimo dug ljubavi: da razvezemo pakete u Danilovski manastir, u Lavru. Pomislite samo da je on četiri puta bio na Solovkama (da se mi postidimo), i bio je praktično svuda u Rusiji, čak i u Irkutsku i na Dalekom Istoku. Da ...A učeni monasi osporavaju i ukoravaju grčki nacionalizam, današnji i predjašnji. On zaista ima svoje mesto i ne mali snagu, i s tom štetnom pojavom ćemo se još sresti ovde, na Svetoj Gori ...Ali stvar je očigledno pre svega u blagočestivosti, i ni u čemu drugom.

U keliji o.H. pre njega se spasavao divni starac, molitvenik, otac Nil – «stari ruski isihasta koji uopšte nije znao grčki jezik», - tako je o njemu napisao arhimandrit Heruvim. Idemo dalje. Evo i same kelije starca Teodosija. Ovde se nalazi crkva Svete Trojice. Prošle godine smo srećno došli na vaskršnju Liturgiju, koja se poklopila sa praznikom prep. Serafima Sarovskog. Služili su naši ruski oci, koji su tamo privremeno boravili. Prilazeći ka toj keliji, nevoljno se podsećaš reči iz knjige Majevskog, koje su se urezale u čudnovatu i jogunastu, često nepokornu ljudsko sećanje, koje nam ponekad donosi neočekivanu radost. Ti starčevi opisi nam otkrivaju sve što može i treba da bude otkriveno: «Iza vratanaca su se čuli starački koraci, zaškripao je odškrinut zasun – i potom sa pozadinom mračnog četvorougaonika otvorenih vrata, pojavilo se pred nama predivno lice starca-pustinjaka, jedno od najlepših ljudskih likova koje sam nekada mogao da vidim u životu ...Ono je bilo čisto, otvoreno, obasuto belim kao ovca vlasima. Sa istom takvom belom bradom, koja je padala na staru monašku rasu. Ali ono što je bilo najlepše i najočaravajuće na tom svetlom staračkom licu su bile svetle i jasne oči, kojima kao da je grlio i privlačio k sebi svakoga ko mu se približavao. Privlačan je bio i njegov dobar, dečje nežan osmeh, koji kao da je ozarivao sve okolo nekom neovdašnjom tihom svetlošću, koja nije imala ništa zajedničko sa sunčevom svetlošću, darežljivo se izlivajući na predivnu svetogorsku prirodu».

Kelija oca Teodosija je u periodu njegovog života na Karulji postala kao lokalni centar. Ko god bi posetio ova mesta, obavezno je ostavljao opis svog susreta sa ocem Teodosijem. Bio to pisac Zajcev ili unijatski monah. Ali nažalost, ti opisi malo šta govore o ocu Teodosiju. Otac Teodosije je rodjen 1869. godine u Saratovskoj guberniji, u zemljoradničkoj porodici. Po završenom učenju u seoskoj školi Vasilije (tako mu je bilo misrko ime) je pozvan u duhovnu školu na državni račun. Od tog momenta počinje put, kojim su prošli mnogi obrazovani ruski jerarsi, koji potiču iz zemljoiradničjih porodica. Starac je završio svoje obrazovanje u Kazanjskoj duhovnoj akademiji. Zatim je pet godina bio inspektor u Vologodskoj seminariji, posle čega je napustio svet i otišao na Svetu Goru. Tu je počelo drugo ozbiljno i dugotrajno učenje. Starac je pričao svome učeniku, shimonahu Nikodimu, o svojoj borbi samo sa jednom strašću – gnevom. Na Svetoj Gori je otac Teodosije (tada još Teofan) pošao putem ruskog kelijskog monaštva i stupio je u poznatu keliju svetog Nikolaja, ovde nazvanu Belozerka.

Tu je proživeo tri godine, neumorno se boreći sa svojom strasti – gnevom, i uvideo je da nije mogao da je pobedi. I starac se tada uputio kod poznatog podvižnika tog vremena jeroshidjakona Lukijana, koji je živeo u keliji blizu Pantelejmonovog manastira. Taj djakon, poznat u Pantelejmonovom manastiru kao slikar, učenik duhovnika Jeronima, bio je dostojan takvog izbora jer je bio veoma surov po karakteru, i poslušanje je za njega bio najbolji način da zadobije smirenje. Budući Karuljac se trudio da sve istrpi, ali je ponekad upadao u uninije i slušao sledeće: «Zašto si klonuo duhom». Budući starac je uspeo da izdrži samo pola godine. Dalje je njegov put vodio u otšelnička mesta na Kapsalu. Ovde je vodio pravi otšelnički život, jeo je malo supe sa suvarcima i tihovao. Ali kada bi se po običaju sakrio od posetilaca, odjednom bi kroz vrata čuo reči jeromonaha iz andrejevskog skita: «Nećeš ti ostati sedeći u svom bezmolviju – gde je tvoja ljubav prema bližnjima?». Otac Teodosije se zamislio. Odlučio je da savlada taj put kojim nije mogao da prodje – ponovo se vratio kod oca Lukijana. Ali ovoga puta je izdržao samo pola godine. Trudio se da sve istrpi, ali nije izdržao: «lečih Vavilon i ne iscelih se» - govorio je njegov starac. Starac je bio očajan: shvatio je da ne može da izdrži istinsko poslušanje i odlučio je da proba život u opštežiću, koji predstavlja prvi stepen u otšelničkom životu. Organizovao je na Kapsali nešto slično malom skitu koga su činila trojica monaha, koji su svake nedelje birali iz svoje sredine najstarijeg i slušali ga kao igumana.

Ali samostalno oformljen skit se brzo razvijao. I podvižnik je odlučio da vodi samostalan život po-otšelnički, pribegavajući k duhovnim savetima staraca. Jedan od takvih staraca, kojima se obraćao otac Teodosije, bio je jeroshimonah, po imenu takodje Teodosije (+25.maj 1903.g), koji je dostojan da ukrasi istoriju Svete Gore ne samo svojim poreklom, već i svojim monaškim životom. Taj otac Teodosije je bio Gruzin i živeo je u gruzijskoj keliji apostola i jevandjeliste Jovana Bogoslova u Iverskom manastiru. U svetu je bio knez Teodor Georgijevič Eristov. Njegov rod je još u drevnoj istoriji puno darovao Svetu Goru. U vreme prepodobnog Atanasija, njegovi poslušnici su bili poznati Gruzini, koji su još za njegova života osnovali Iverski manastir. Prvi je bio monah Jovan (Varasvače), poznati pukovnik iverskog cara Davida Kuropata, drugi njegov sin, u monaštvu Jeftimije, i konačno treći – knez Tornikije, iz čijeg roda potiče i gruzijski monah. Knez Tornikije je ušao u istoriju Svete Gore po tome što je po naredbi grčke carice i po blagoslovu prepodobnog Atanasija bio prinudjen da rasu zameni sa ratnom opremom i ponovo postane privremeno pukovnik3 . Ali pobeda je bila ostvarena, i knez se ponovo vratio u manastir, gde je i završio svoje ovozemaljsko stranstvovanje.

Njegov daleki potomak, starac, poznati duhovnik gruzinskog bratstva, završio je svoj životni put pored Iverskog manastira. Naš jeromonah Teofan je proživeo na Kapsali, učeći se nekoliko godina kod staraca, budući prinudjen da često menja kelije. Jednom je čuo da se u skitu Vasilija Velikog, gde je Pajsije Veličkovski započeo svoj monaški put, nalazi starac, koji je veoma napredovao u neprekidnoj molitvi. Uskoro se ruski monah preselio na Katunaki i pronašao velikog učitelja molitve isihasta Kalinika. Otac Teodosije je na Karulji završio svoje stranstvovanje po svetogorskim kelijama. Ovde mu je bilo sudjeno da proživi dosta dugo, do same smrti. Preselio se na Karulju 1914. godine, a otišao ka Gospodu 2. oktobra 1937. godine. Kelija svete Trojice je bila izgradjena od novca koji je dobijen od igumana Pantelejmonovog manastira Misaila. Drugi pomoćni oltar je posvećen Pokrovu Majke Božije. Po molbi priložnika takodje se posebno praznovao dan prep. Sergeja Radonješkog i prep. Atanasija Atonskog 5 jula. Keliju je 1917. godine osveštao poznati svetogorski otšelnik, o kome ću nadam se uspeti nešto da ispričam na drugom mestu. Očigledno je da je period sporova o Imenu Božijem zatekao oca Teodosija na Katunakama. On je morao da odigra veliku ulogu u tim sporovima.

Zapravo, on je upoznao starca – bezmolvnika Kalinika, sa postojanjem tih sporova. Otac Kalinik je napisao veliki rad na temu tih sporova, koji se po predanju veoma svideo našem caru. Ni ja, ni moji saputnici nismo imali prilike da čitamo radove oca Teodosija po pitanju sporova o Imenu Božijem, ali znamo da mu je bila dodeljena povelja od strane Svetog Sinoda i kao blagoslov je dobio na poklon ikonu Svemilostivog Spasitelja. Ali imali smo prilike da držimo u rukama knjigu koju je napisao u odbranu starog kalendara. Ona se zove: «Učenje Pravoslavne Crkve o Svetom Predanju i njen odnos prema novom kalendaru». Autor nije naznačen, ali je napisano da su je sastavili svetogorski revnitelji blagočestivosti. Hvala ocu Teodosiju.

image
Kelija Roždenstva Hristova


Posle oca Teodosija ovde se podvizavao i njegov učenik Nikodim, takodje poznati ruski starac, koji je posebno poštovan u ruskoj emigraciji. Majevski opisuje svog putovodju, koji mu je ukazao na put ka starcu, još kao mladom, kao «što koza skače s kamena na kamen». Ali prošle su godine u podvigu i molitvi, i on sam je postao poznati starac, kome su se za savet i pomoć obraćali mnogi američki jerarsi.

Kraj ovog svetog starca opisuje Pavle Rak u svojoj knjizi «Približavanje k Svetoj Gori». Bog mu je na kraju života darovao bolesti, koje je starac primao kao blagodat. Starac je sve zaboravio: i svoju daleku prošlost u Rusiji, i mnogo toga iz svog predjašnjeg svetogorskog života, i čak i sve molitve, tako da je za njega ostala samo jedna molitva: «Gospode Isuse Hriste, pomiluj me». I te reči su mu bile potpuno dovoljne. To je nauk i za nas koji se nadamo da ćemo biti uslišeni u svom mnogoglagolanju.

image
Spuštanje do Karulje


Dalje Karulja postaje prava Karulja, koja nam je poznata po mnogim opisima. Po celom putu koji je otac Heruvim nazvao «moskovska ulica» protežu se lanci. Bez njih bi hodati ovde bilo veoma opasno verovatno i iskusnim alpinistima. Po lancima ovde može da prodje svako, i opisani «svakakvi užasi» se blago rečeno preuveličavaju. Može se pasti samo ako se ispusti lanac iz ruku. I pored toga, domaćin kelije, u koju nas je «prospekt» doveo, monah Pahomije, završio je svoj ovozemaljski put upravo na taj način – njegovo telo su izvadili iz mora.

Razume se, niko ne zna šta se zaista desilo. Bilo je to pre dvadeset godina, i očigledno je da je ova kelija od tada pusta. Čini se da nema nijednog ugla u njoj koji nije podložan rušenju. Kažu da je «vreme najbolji lekar», ali je ono i najbolji rušitelj. Karulja koja je opustela u periodu opadanja svetogorskog monaštva u XX veku danas se postepeno ispunjava monasima i onima koji tragaju za monaškim životom. Možda ćemo jednom sresti žitelja kelije Hristovog Rodjenja. «Moskovska ulica» nas dovodi u keliju Srbina – shimonaha S., koji je postao naš dobar poznanik.

Evo velike srpske zastave – odmah se zapaža da se ovde poštuje slavna istorija slovenskih naroda. Ne tako davno ovde se podvizavao Datčanin – jeromonah Antonije, koji je sastavio po sadržaju retku knjigu «Žitija svetogorskih podvižnika blagočestivosti XIX veka». Oni, koji smatraju da su prošla vremena velikih podvižnika, može da pročita u ovoj knjizi žitija jeroshimonaha Arsenija, Hadzi-Georgija, Pahomija-Srbina i drugih, koji po svojim podvizima ništa ne zaostaju za drevnim Svetogorcima. Tako da nije stvar u tome da nisu ta vremena, već u tome da mi nismo ti.

Da bi videli šta je to Sveta Gora i prošli vek, otvorimo knjigu monaha Vsevoloda Filipjeva: «Kada je u Slovačkoj uspostavljena sovjetska vlast, on (jeromonah Sava, bivši žitelj Dzordanvilskog manastira) je morao da primi na sebe podvig jurodstva. Tokom tri meseca ništa nije jeo, sem Svetih Tajni, koje je svakodnevno upotrebljavao posle Liturgije. Potom je oslabio post, ali ipak tokom poslednje tri godine svog života nije jeo čak ni hleb niti je pio čaj, već se hranio samo nesoljenim barenim krompirom, i to ne svakodnevno, nego na svakih pet dana».

Tako da je filozofiranje o savremenom slabom čoveku – lukavstvo, koje nas čini žiteljima ovozemaljskih udobnosti, čiji udeo je trulež i prolaznost, a ne žiteljima, iako budućih, večnih nebeskih obitelji. Na samim vratima kelije dočekuju nas dve lobanje – ostaci onih koji su se ovde ranije podvizavali. To je podsećanje na smrt, koje je potrebno i monahu i mirjaninu. Na jednoj od njih se još može pročitati i ime – Josif. Tada mi ono ništa nije govorilo. Glava, ostaci koji se ovde mogu dosta videti na Svetoj Gori. O.S. takodje ništa nije mogao da kaže o svom prethodniku. Ali pre jedno godinu dana otvorio sam novine «Moskovski spiskovi». I pročitao sam kratak članak ovde već upokojenog Krasovskog, koji je bio potpisan sa «Putnik». Ovaj članak je postao značajan za druge knjige koje su napisane o Svetoj Gori. Nije važno što je autor nepravilno napisao ime Karulja i iz nekog razloga umesto «a» napisao «o». Kakva sam samo izvrtanja te reči imao prilike da sretnem u literaturi. I Kurulja, i Karule. Očigledno je to mesto postalo toliko legendarno, da je njegovo ime postalo tema foklornog stvaralaštva. Savetnik tog članka, Krasovski je bio očaran Karuljom. «To su divlji ljudi, po evropskom izgledu, to su veliki podvižnici, po današnjem pogledu na svet, to su sveti filozofi, po mom mišljenju, koji skoro ne opšte sa svetom. Ja sam prvi od «inteligentnih» odlučio da oprobam to akrobatsko putovanje i bio sam u potpunosti nagradjen za njega tim dubokim, neizbrisivim utiscima, koji su na mene ostavili priroda i ljudi».

On je obilazio sve lokalne manastire, kojih je izbrojao trinaest, i pored toga je saznao da se na teško dostupnim mestima nalazi još toliko, obišao je sve podvižnike i toliko se zbližio sa njima, da su mu oni ispričali sve lokalne karuljske tajne. Dopisnik, koji je u potpunosti izgubio lik inteligentnog čoveka, želeo je da ostane ovde nekoliko nedelja, ali nije mogao – požurivali su ga, i smutio ga je nedostatak sredstava, koji je po mom mišljenju učinio njegov boravak nemogućim. Tako se jednom dopisnik prikrao pored kapijice pored koje smo se zaustavili. I to se nije prikrao iz neke lukavosti ili predostrožnosti, već zato što je trčao bos.

Hteo je da vidi karuljski tunel kojim je stizala hrana. Provirio je kroz otvorena vrata i podario svetu jedno od najboljih opisa svetogorskih podvižnika ...Ugledao je sedokosog starca, koji je sedeo uretu na tablicem okrenutim ka prozoru. Starac se brižljivo spremao za trpezu. To je bio otac Josif, o kome je reklo bi se vreme progutalo sva svedočanstva. Na stolu su pred starcem stajale tri čaše: njegova trpeza se sastojala iz tri jela. «Usredsredjeno je posmatrao u srednju zdelicu, u kojoj je plivao suvarak. Probao je da li je omekanio. Bio je zadovoljan.

Ustao je sa malog tabureta na kome je sedeo, protegao se svom dužinom; njegovo i bez toga strogo, iscrpljeno lice, sa upalim obrazima i slabom bradom, izgledalo je još strožije, a oči su sijale u naboranim očnim dupljama...Prekrstio se i počeo da izgovara obično molitveno pravilo pre jela, završio je, blagoslovio trpezu i već se spremao da sedne na svoj taburet...». Kada se ispostavilo da nije sam – Ipolit Fjodorovič je napustio svoje osmatračko mesto. Starac je najpre neizrecivo začudio kako je tu mogao da se stvori čovek, a potom se strašno obradovao jer su gosti ovde jako retki. «Tako sad me pozovite da nešto pojedem», - predložio je Ipolit Fjodorovič. «Dobro, izvolite, evo sedite na koju klupu, a ja ću stajati. Samo ručak je moj ovdašnji karusljski» - odgovorio je starac. Posetilac je pogledao u prvu čašu od tikve. U njoj su bile dve smokve, očišćene od trnja, i nisu bile veće od grčkog oraha. Pogledao je u drugu čašu i u njoj je bio rastvoren suvarak. A treće jelo se ni po čemu nije razlikovalo od drugog, samo što je suvarak tek nedavno stavljen u vodu te nije uspeo da se razmekša. Smokve su bile slatke i to previše, a suvarci kao suvarci. Ražani. Samo ...»Što niste posolili suvarke?» - upitao je istraživač karuljskog života. «Da, soli nema, sva je izašla.

A ja sam se navikao i bez soli. Suvarak sa smokvom je veoma ukusan, kao sa šećerom». A tom starcu koji je držao takvu karuljsku dijetu je tada bilo 87 godina. I lečio se od grehova takvom dijetom ovde na Karulji oko 30 godina. Eto to je bio shimonah Josif, poreklom donski kozak. «Obradovao mi se otac Josif: nadavao mi je krstiće od čempresovog drveta koje je svojeručno napravio, kao i kašike od veoma jakog maslinovog drveta ručne izrade», - završava svoju priču o poesti starcu dopisnik moskovskih novina. I kako to obično biva, kada sretneš čoveka kome je zaista potrebna pomoć, nema se dovoljno novca. Ipolit Fjodorovič je mogao starcu da da samo pola rublje (pedeset kopejki), kao uostalom i ostalim žiteljima Karulje. I svi su bili neizrecivo radosni: možda će kupiti ulje za kandilo koje je u tom momentu nestalo u celoj Karulji. Ta mala epizoda se desila na tom istom mestu pre sto godina. Naravno otac S. danas ima mnogo bolji nameštaj: mogu da sedne dvoje ili čak četvoro ljudi i da niko ne mora da ustane. Puno sati provodimo u razgovoru sa ocem S.

Na zidovima njegove kelije okačen je veliki broj ikona. On skuplja sva znamenja današnjeg vremena. Kod njega se mogu naći reprodukcije svih čudotvornih ikona današnjeg vremena. Dug razgovor o poslednjim vremenima ... Dalje nas put vodi naviše u keliju velikomučenika Georgija – najstariju karuljsku keliju. «Tamo je izgradjena mala crkva posvećena velikomučeniku Georgiju, i tri kelijice od nekih dobrodeteljnih srpskih pustinožitelja, koji su tamo živeli. U vreme mog stranstvovanja, tu su živeli Grci, i bilo je to mesto trepetnog i podvižničkog života, bilo ih je trojica, jedan jeromonah, drugi monah, i treći crnorizac, živeli su od nešto malo rukodelje, a više od milostinje zbog nepristupačnosti njihovog mesta». Ali nismo ni došli do kelije velikomučenika Georgija, već smo skrenuli na desno i peli se većom strminom u Iversku keliju.

Ovde su nekada živela dva ruska monaha: Aleksandar i njegov učenik Andrej. Kada je umro starac, podvižnik uzvišenog duhovnog života, njegov učenik je upao u prelest i samo što nije poginuo. Jednom su ga našli raspamećenog i tek mu se kratko pre smrti vratila pamet i sve je ispričao. Javio mu se «Hristos», otšelnik mu se poklonio do zemlje i ugledao je jareće noge. Demon se smejao i ušao je u njega kroz usta. To je priča iz karuljskog predanja i mi smo je čuli nekoliko puta. Tu priču opisuje i Pavle Rak u svojoj knizi. Ta kelija je teška za život, i ako se drugi razmeste na malim ravnim pločama, onda ona podseća na sobicu oko koje je strmina. Ako u običnom okruženju ima onih koji se spasavaju u zatvorništvu, onda su ovde svi u nekoj meri zatvornici. Ako čak i nešto jako poželiš, nećeš se baš često penjati u susednu keliju. Ako čak možeš da kupiš nešto u Dafni, onda ćeš najpre razmisliti kako ćeš to dovučeš po litici. Vraćamo se nazad i savladavši nekoliko metara teškog uspona stižemo do srca Karulje – Georgijevske kelije.

Sada imamo vremena da malo odahnemo. Odmarajući, prisećam se da je Karulja bila ruska početkom veka a i posle revolucije. U to vreme je na Karulji bilo 40 žitelja! Danas se Karulja opet puni monasima. Ali koliko ih ovde ima? Pa desetak. A tada ih je bilo četrdeset ...Karulja se smatrala najsurovijim mestom na Svetoj Gori. Jer je još posle potopa ostala stena široka petnaest hvata a visoka dva ili tri puta više, na kojoj je malo mesta poravnato sa velikim trudom, na kome stoji crkva sa kelijama. Tako da tamo piju kišncu i hrane se nekim divljim kupusom koja prirodno radja u kamenim razvalinama.

To mesto je najtiše i najtoplije. Iako se nalazi odmah iznad mora, odatle nema puta ka moru, niti obale, već samo pećine i strašne provalije i visoke stene...». Da, ovde uopšte nema puta ka moru, već je to litica, i s mora takva kelija izgleda kao lastavičino gnezdo koje se neznano kako prilepilo za stenu. Zid kelije je tesno pripijen za stenu, tako da postoji samo uzan prolaz, koji vodi na sam kraj Karulje. I odatle stazica vodi na Katunaki kroz keliju Danielev, kako je zovu Karuljci. U zidu tog malog prolaza nalazi se prozorčić male karuljske kosturnice. Čiji časni ostaci su tamo čuvaju? Otvaramo vrata i ulazimo u portu crkve gde raste nekoliko drveća. Gigantska aloja ili njoj slična neka biljka. Prema Barskom, pored crkve su se nalazile tri kelije, koje su izgradili neki «dobrodeteljni srpski pustinožitelji». Ali sam putnik je već zatekao Grke, «mesto trepetnog života».

Pored grobnice pojemo večan pomen shimonasima Varsonufiju, Pajsiju, Zosimi, Inokentiju i Nikonu. Imamo nešto malo podataka samo o poslednjem. Malo, ali veoma verdnih podataka.

image
Jeromonah Nikon


Jeromonah Nikon je bio carski general, kažu čak adjutant Njegovog Veličanstva. Poslednja granica tog oficira koju je branio bila je ovde na grčkoj zemlji. Ovde je poslednje mesto njegovog služenja, poslednje utvrdjenje kojim je komandovao. Po karuljskom predanju njega je dolazio da savetuje, tačnije plovio je podmornicom jedan bugraski general. Vojskom je komandovao naš general takodje dostojan. Dospela mi je u ruke mala knjižica sa žitijem shimonaha Tihona, čiji učenik je bio celom svetu poznat starac Pajsije.

Tako iz žitija starca Tihona saznajemo da se on petnaest godina podvizavao u pećini na Karulji i nedeljom je odlazio da se pričešćuje u keliju koja se nalazila iznad njegove pećine. Da takvo bratstvo je ovde živelo. Kidamo mahune sa drveta, koje se razgranalo pored kelije – neko nam je objasnio da su to akridi. Pokušavamo da žvaćemo – mogu da se jedu. Ali sada dolazi ono najvažnije – otvaramo crkvu i poklanjamo se njenim svetim ikonama. Koji sve starci nisu dolazili u ovu karuljsku crkvu, koju je još opisao Barski. O tome, ko je sve ovde služio Svetu Evharistiju želim da opišem rečima arhimandrita Heruvima, koji ga je zatekao živog. Oprostite za poduži citat, ali je verovatno malo onih koji se neće rasplakati čitajući ovu malu epizodu: «Zatim sam pošao u isihastirion ruskog askete Nikona.

Otvorila su se vrata, i ugledao sam njegov izuzetan lik. On je prvi napravio poklon i rekao nešto na ruskom. Slušao sam ga ništa ne razumevajući, gledao sam ga i divio sam se. Eto, - razmišljao sam – nebeski čovek, koji se još nalazi na zemlji! Koliko puta bismo želeli da se u životu sretnemo sa takvim ljudima! Verujem da i najtvrdje srce ispunjeno ovozemaljskim pomislima ne može a da ne ostane neuznemireno i ravnodušno pred veličanstvenošću koju odaju divljina tog mesta i mir, bezmetežnost tih ljudi: ono otkriva, smekšava, miluje ...

Kada sam ga zamolio za neki sud, da bih mu stavio malo slatkog od dunje, koje smo obično kuvali, on je odbio. Medjutim popustio je, kada sam počeo da insistiram. Otišao je i doneo mi glineni tanjir. Na prvi pogled se moglo primetiti da ju je koristio više puta. Jasno su se videli ostaci hrane! U prvom momentu sam se zapitao da li se na njega može staviti slatko. Medjutim starac je uvideo moju zbunjenost, osmehnuo se i rekao natucajući na grčkom: - Ja sam pustinjak, pustinjak ja. Stavio sam slatko na tu za nas obične ljude odbojnu tacnu.

Bio sam začudjen strogošću, i potčinjenošću duhu tela i osećanja starog askete. Ko zna, kako će iskoristiti to slatko ... Možda, kao drevne askete, koji su sipali vodu u hranu kako bi ista izgubila svoj ukus, te da se tako ne bi nasladjivali.

image
U sredini fotografije vidi se Karulja

U jednom naletu sam se spustio, kako bih se uhvatio za njegov podrjasnik, celivao njegove noge, medjutim on je to uspeo pre mene. Jednim neprimetnim pokretom našao se ispred mene na kolenima sa glavom do zemlje. Čuo sam kako je u tom položaju šaputao: «Blagodarim. Blagodarim ...». Bio je to nezaboravni pustinjak – viši oficir ruske vojske, koji je poznavao nekoliko jezika, svestrano obrazovani otac Nikon». Otac Nikon je otišao ka Gospodu 1963. godine ...Poslednjih godina su u keliji živeli razni žitelji iz Rusije. Uspeo sam da se upoznam sa shimonahom Jovanom. Dosta vremena sam proveo s njim u razgovoru za stolom pored velike aloje. Nekoliko puta smo morali da se spuštamo do oca S., gde smo noćivali u mraku kao u rogu.

Naravno, diskutovali smo i tražili krivca zbog koga smo morali da se zadržimo i prekinemo spuštanje u rizičnu prostoriju. Princ Čarls, česti gost Svete Gore, jednom je došao sa vizitom u keliju Danijelev, koja se uzvisuje nad Karuljom. To bogato bratstvo je postavilo na vrhu kamene stepenice, i tako uz pomoć kolskog prevoza povezalo svoj manastirčić sa karuljskim pristaništem. Taj prevoz ne zagadjuje vazduh štetnim gasovima, ali poboljšava tle svojim nus-produktima. Siroti princ se našao u složenoj situaciji, balansirajući izmedju tih životnih produkata mazgi, tako da Karulja nije dočekala predstavnika carskog doma veoma druželjubivo. Ali su zato oni koji su ga dočekali bili dostojni te uloge. Princ se veoma začudio, kada je saznao da se medju predstavnicima ruskog žiteljstva nalazi i bivši lekar, i bivši pravnik.

To je bio naš poznati otac Jovan. Tačno ispod kelije se nalaze pećine. U jednoj od njih se podvizavao otac Tihon. Najveća pećina ima nekoliko dugih prolaza. Probijamo se kroz rastinje kaktusa i dospevamo u tu pećinu. Iako se može ići ili tačnije puzati sasvim malo, i čak i sa fenjerom osećaš neki strah. Puziš četvoronoške i čini ti se da će se kameni svodovi spustiti i prignječiti te. Skoro odmah dospevaš u veliku podzemnu prostoriju, a dalje se pećina račva: nalevo, i nadesno je takodje prolaz, i u relativno širokom prostoru vidimo analoj. Eto gde ste se vi, sveti oci podvizavali! Na samom početku pećine nalazi se česna glava jednog od njih. Kako je moguće živeti u takvoj pećini, posebno zimi? Ali mnogi Svetogorci su živeli u takvim pećinama. Setimo se samo ovde upokojenog Pahomija-Srbina.

Ulaz u pećinu, u kojoj je on nekad živeo je bio zatrpan snegom. Ali ranije ovde nije sve bilo tako. Mnogo kasnije sam na stranicama časopisa Pantelejmonovog manastira «Dušekorisni sagovornik» uspeo da pronadjem opis te pećine, napisan krajem XIX veka. Poklonik je sa zadivljenošću ugledao malu kolibu unutar litice, sličnu onima koje se nalaze spolja. Ta kolibica je bila izgradjena od dasaka, i sastojala se od jedne sobe sa nekoliko ikona, ispred kojih je visilo malo kandilo. Ta kolibica je zamrla kada je starac, koji se u njoj podvizavao, umro u jednom od ruskih svetogorskih skitova.

Tako ponekad neprimetno napuštaju svet veliki podvižnici ... Ali izgled te kolibe je toliko inspirisao poklonika, da je on na stranicama časopisa zabeležio reči od kojih se bolje ne mogu naći da bi se opisalo to mesto: «Evo gde je tišina, najsavršenije tihovanje, nekako sasvim daleko od svega živog, negde daleko unutar najveće litice, gde ne dopire ni zvuk, ni šum mora, niti strujanje vetra, ni ljudski glas, nikakvo živo kretanje, niti vika ladjara koji plove morem. Eto gde je prijatnost u samoudubljivanju ...Ne, moja ruka to ne može da opiše, i to teško može da se objasni. Samo onaj ko tu proživi neko vreme može da se nasladjuje plodovima takve najsavršenije tišine, taj i može da oseti svo bogatstvo za dušu i duh, koje su tu može zadobiti uz pomoć Božije blagodati». Dalje se vidi svetlost.

To je izlaz. Tu se nalazi mala zaravan iznad provalije, na kojoj se vide tragovi čovekovog prebivanja. Nekida savremenici su pokušavali da podražavaju starcima. Ali su često imali posla sa policijom. Da bi se ovde živelo treba imati ili grčko državljanstvo, a najbolje od svega prećutnu saglasnost lavre za to. Inače je moguć konflikt sa policijom. Vraćamo se znatno bodriji – uvek je lakše ići poznatim putem. Poklanjamo se česnim ostacima starca koji se ovde spasavao. To je pre svega česna glava grčkog starca Vartolomeja, koji je bio surovi asketa i podvizavao se u suhojedenju. Ispod Georgijevske kelije sakrila sa mala koliba, koja po spoljašnjem izgledu više podseća na kokošarnik. Teško da neko može da se seti ko se ovde podvizavao. Malo niže se nalazi obimna pećina sa dodatnim malim balkonom.

Ovde se nekad podvizavao ruski jeromonah Serafim, i to se jedino može reći za njene žitelje. Da još i to, da u njoj sada podnosi teškoće otšelničkog života naš sunarodnik. Sada u toj pećini čak i nije loše, ali kada je vruće ...Možete zamisliti kako će tu biti zimi, kada se svuda zavuče smrznuta vlaga. Evo i cele Karulje. Vraćamo se u Georgijevsku keliju, zahvaljujemo njenom ruskom žitelju za pomoć i razgovor i spuštamo se nazad ka ocu S. Ujutru smo se setili da smo odavno hteli da pitamo oca S.: «Šta znači reč Karulja? Imali smo prilike da vidimo razna objašnjenja». «A vi dodjite i pogledajte, evo nje tamo. Spustite se malo niže i videćete». Kada smo se probili kroz rastinje kaktusa, ugledali smo malu zaravan, na čijem kraju iznad provalije je pod nagibom bila pričvršćena mala brvnara. «Na jednoj od stena, koja se spušta u more, drevni oci su postavili kanap, koji je gore pričvršćen kamenom, i na njegovom kraju su privezali korpu, koju spuštaju drvenim točkom do dole, čak do mora, koja skoro uvek dan i noć visi na oko pola hvata od vode.

Strani brodari i ladje raznih manastira koje prolaze pored, ako se nadju blizu, stavljaju u korpu milostinju: jedni hleb, drugi sočivo. Ili bob, ili nešto drugo. Svake večeri jedan od bratije silazi surovim putem do mesta na kome je kanap privezan visokim kamenom, i dovukavši korpu, uzima zahvaljujući Bogu ono što u njoj nadje; ako nema ništa opet se vraća k bratiji bez roptanja...». Naravno, Karulja više nije ta ista. Ni mi nismo ti isti. Ali danas bi ta korpica ostala prazna iako pored prolaze ribarske ladje pa čak i brodići! Iako je zabranjen ribolov u blizini svetogorskih obala, kao i vožnnje sa glasnim megafonima. Ali oni koji to čine teško da se kaju i žele da zaglade svoj greh milostinjom. Iako smo bili svedoci, kada je ka obali prišla ladja, neko je glasno pozvao oca S., i naš monah je dobio pošiljku uz pomoć savremenijih naprava, a ne uz pomoć karulje.

Otac je rekao da mu taj čovek redovno pomaže. Tako da karulja i danas funkcioniše.

image
Kelija savremenog ruskog stanovnika Karulje


Da, čak štaviše na račun svakojakog narušavanja tišine. Jedan čovek koji je nekada živeo na Karulji je pričao kako se u odredjeno vreme, kada bi sedali za trpezu, uvek u istom trenutku čuo zvuk kružne testere i ostali slični zvuci povezani sa izgradnjom nečega. «Rad» bi se nastavljao i završavao uvek u tačno odredjeno vreme. I meni samom celu noć nije davalo mira neko neumesno veselje u banji, čiji zvuk je dopirao do mojih ušiju. Do poluostrva Sitonija, gde se zaista nalaze banje, ima dosta, i prosto je isključena mogućnost da Svetogorci čuju one koji se tu šetaju i odmaraju. Istina, otac S. Je rekao da otšelnicima dosadjuju ribari svojom vikom i razgovorima, kada krenu u noćni ribolov.

Jasno je ko koordiniše njihovu delatnost, ali su takvi očigledno postali karkteristični u pravoslavnoj Grčkoj. Treba primetiti, da su nas interesovala moguća iskušenja ovde na Svetoj Gori. Pored toga, jedan od autoritativnih časopisa je svojevremeno objavio priče jednog poslušnika, koji je već davno napustio Karulju, da se tobože ovde dešavaju nezamisliva iskušenja sa poklonicima.

To pitanje je posebno uznemirilo Valeru, kome je dopalo da spava na ulici. Na šta je otac S. jednostavno i po-monaški tačno odgovorio da kada su ovde bili veliki oci tada su bila i velika iskušenja, a danas kada je podvižnička snaga oslabila, retka su i iskušenja.

Što je u nekom smislu dosadno, ali se ne može jasnije iskazati. I mi smo se setili priče iz karuljskog predanja, kako je jedan podvižnik imao sledeće vidjenje. Odjednom je video veliki brod na kome su stajali nekolicina iz svešteničkog i monaškog čina, i pored njih se vide kape sa obodom viših oficirskih činova i neka predstavnička publika, i svi oni zovu podvižnika, i viču da je izabran za patrijarha, i da treba da putuje brodom. Podvižnik se začudio, ali pošto je stvar bila takva, brzo se spremio, da ne zadržava važna lica i istrčao je iz svoje kolibe.

Ali potom se zaustavio i prekrstio brod. Kao što je svima očigledno brod je tog trena nestao. Svima nam je očigledno, ali imaćemo i mi takvo iskušenje i šta ćemo mi ...Kad se takav podvižnik pokolebao, šta treba reći za nas – bebe u duhovnom životu. Predanje prećutkuje kome se to desilo. I verovatno prećutkuje i mnogo toga drugog, što bi za nas moglo da bude veoma poučno. Ali, avaj mi malo znamo o životu Svetogoraca u XX veku. I da li je samo revolucija kriva za to? Jer su svedočanstva o prethodnim godinama takodje krajnje oskudna. Ali malo toga se može dodati onome što je već rečeno. Poklonik koji je posetio Karulju krajem XIX veka ostavio je iza sebe zadivljujuću priču o tome kako je ovdašnji starac obratio iz raskola dvojicu teodosijevaca. Ali o tome ćemo drugom prilikom.

Šezdesetih-sedamdesetih godina XIX veka u keliji pri glavnoj karuljskoj crkvi velikomučenika Georgija podvizavao se ruski starac, duhovnik svih monaha iz najbližih kelija. Zvali su ga jeroshimonah Izrailj. Imao je dva učenika: jeromonaha Jonu i monaha Isihiju. Ali je starac iz nekih nama nepoznatih razloga morao da napusti Karulju i predje u Andrejevski skit. Arhimandrit Teodorit ga je uputio u jedan od metoha skita na ostrvo Tasos, gde se i upokojio. Svetogorcu je tužno da umre van svete svetogorske zemlje. I čak ni takvom podvižniku, kao što je otac Izrailj nije bilo dato da završi svoj životni put u udelu Majke Božije. Teška je bila smrt i njegovog učenika oca Jone. Krepkog telesnog sastava, odlučio je da sam izvuče jedan čamac na karuljsku obalu i tada je osetio da mu se nešto prekinulo iznutra.

Doneli su ga u Pantelejmonov manastir, gde je uskoro dočekao svoj smrtni čas. Pored starca Izrailja se prema sećanjima Svetogoraca usamljivao na Karulji arhimandrit Onufrije, koji je imao bradu do kolena istoimenom drevnom svetitelju. Ali odvojena svedočanstva, koja se svode samo na imena i veoma netačne datume, blede u odnosu na karuljsku istoriju, koju sam uspeo da pronadjem u odlomcima iz dnevnika Svetogorca u jednom od brojeva «Dušekorisnog sagovornika». To je priča nekog jeromonaha Avgustina, bivšeg žitelja Trojice-Sergejeve lavre, koji se naselio u pustinjskoj keliji na Kerasiji. Evo šta on saopštava u svom pismu jeroshimonahu Sergeju, datiranom 30. septembra 1852. godine: «Ispričaću vam radi koristi jedno čudo koje se desilo na Karulji. I ja sam se udostojio da tu budem.

Ono je sledeće: 17. oktobra sam bio u karuljskom skitu gde se podvizavao starac Jeftimije i njegov učenik Lukijan, ribar. Starac Jeftimije je poželeo da neprekidno bude gore, gde je crkva na Karulji, a i drugi su ga ranije nekako pokušali izvući iz te pećine strašnim i opasnim putem, a kako starac Jeftimije nije imao snage da se sam popne tim putem, jedan od nas, otac Pahomije, odazvao se usrdno da ponese starca. Bolesnog starca su stavili na vreću i privezali na ramena oca Pahomija, i on ga je s Božijom pomoći poneo naviše.

U to vreme je jedan od naših prijatelja, pa i sam otac Jeftimije, video da se odjednom pojavio Andjeo Božiji, držeći u desnoj ruci pero, a u levoj mastionicu i papir, i išavši iza njih nešto je zapisivao, a kada je otac Pahomije doneo starca do same strmine, ili opasnog mesta iznad mora, odjednom se pojavio drugi Andjeo Božiji u beloj odeždi, i išavši po vazduhu, jednom rukom pridržavao starca Jeftimija i šaputao mu na uvo a se ničega ne boji, dok je prvi andjeo i dalje pisao. Kada su se popeli na sam vrh Karulje, i stavili bolesnika na postelju, tada su oba Andjela, malo posedevši iznad njegove glave, tešili starca nadom na buduća blaga i potom su postali nevidljivi. Sećate se da sam Vam pričao kako se djavo javljao u vidu jarca i terao je starca Jeftimija iz pećine i još je hteo s njim da se bije. To je taj isti Jeftimije».

Da bilo je staraca, i bilo je borbe! Tu se hteo-ne hteo prisećaš oca S. sa njegovim objašnjenjem sveta na Svetoj Gori. Ako je neko išao tim putem kojim je otac Pahomije proneo starca, pokazaće mu se neverovatnim kako je moguće preneti na ramenima drugog čoveka po uzanoj stazici, gde noga mora da stane na tačno odredjeno mesto i ni u kom slučaju ni centimetar u stranu. To je veoma riskantan poduhvat. To je dogadjaj kada monaški život ne može da se opiše racionalnim ovozemaljskim kategorijama.

Zbog čega se dva čoveka podvrgavaju strašnoj opasnosti? Radi prohteva starog bolesnog čoveka? Ali da to nije bio prohtev opovragavaju andjeli koji su se javili. Ili je to ljubav prema crkvi, prema zajedničkoj molitvi, koja je nagradjena brigom andjela? Ili ovaj odlomak govori o tome da su zemaljski andjeli toliko ugodni Gospodu, da im On šalje u pomoć nebeske? I težak put postaje lak uz pomoć takvog nevidljivog poslanika? Ali primaklo se vreme našeg odlaska. Opraštamo se sa rusko-srpskom dijasporom, sa ocem H. Sada će nas brod odvesti dalje od karuljske zemlje. Ili pravilnije od litice. Hoćemo li imati prilike da opet jednom stupimo na tu zemlju i ponovo na njoj sretnemo naše oce? Dobro, možda čak ne ni ove, ali dostojne njih. U svetu se umnožava greh, ali ipak postoji mali protivotok, mali tok, koji donosi one koji se spasavaju na karuljske obale i izbacuje ih na tu blagoslovenu obalu. Kao što je nekada po blagoslovu prepodobnog Atanasija pokajna sila koja pobedjuje svaki greh dovela ovde razbojnika. I ko zna koliko njih je ovde tako došlo. I za koliko njih je ovo mesto postalo spasonosni krug, kanap, koji je bačen onome koji se davi. Zapamti to svete! «Obitavahu ovde muževi dobrodeteljni, s njima razgovarah i hleb jedoh, i imah koristi od njihovih beseda.

Beše medju njima starac sa presečenom rukom, koji je ranije bio saobraćajac, kao i morski razbojnik, koji je tamo dugo godina proveo u pokajanju, iako se o njemu ništa ne zna. Tada se setih velike Hristove milosti prema kajućim se grešnicima i Njegovih jevandjelskih reči, i uzdahnuvši setih se svojih greha, moleći Tvorca da daruje dobar kraj meni i svakom ko to želi».

Linkovi i komentari

Naposletku, posle smrti oca Stefana, iskoristivši podatke Pavla Raka, uspeo sam da objavim u pravoslavnim novinama sledeći kratki nekrolog. Očigledno, te podatke treba smatrati najverodostojnijima: Upokojio se u Gospodu svetogorski podvižnik shiarhimandrit Stefan Karuljski. Čitav život svetogorskog starca bio je tesno povezan sa bratskim ruskim narodom. Otac Stefan (Milković) je rodjen 1922. godine. Učio je na poljoprivrednom institutu. Znanja koja je tamo dobio koristila su mu kasnije kada je postao svetogorski monah. Još pre II svetskog rata otac Stefan je stupio kao poslušnik u manastir Tuman u Srbiji, gde se u to vreme podvizavalo rusko bratstvo. U vreme rata je bio u manastiru Studenica. Prema rečima oca Stefana jednom su komunisti hteli da ga streljaju, ali je uspeo da pobegne.

Ovaj podatak je potvrdjen u sećanjima o manastiru tih godina arhimandrita Jovana (Radosavljevića). U to vreme je oca Stefana vladika Nikolaj (Velimirović) rukopoložio u djakona. Na Svetu Goru je, prema sopstvenim rečima oca Stefana, došao iz Srbije peške, početkom pedesetih godina.

Najpre je stupio u srpski manastir Hilandar, u kome je bio kratko. Živeo je sa ruskim monasima u Kareji, zatim sam u Starom Rusiku, a potom se naselio na Karulji, mestu najsurovijih podviga svetogorskog monaštva. Tu je otac Stefan proveo skoro 40 godina. Otac Stefan je pripadao Ruskoj Zagraničnoj Crkvi, kao i neki drugi karuljski podvižnici, ali je primao sve ko mu se obraćao za savet i pomoć. Na Karulji je otac Stefan vodio strog podvižnički život i bio je poznat u celoj Grčkoj. Stotine ljudi su dolazili kod njega ili su mu se obraćali pismeno za savet ili molitve.

U vreme svog boravka na Karulji otac Stefan je svakodnevno služio Božanstvenu Liturgiju. Pri čemu je često morao da služi sam, jer svih tih godina praktično nije imao poslušnike. Otac Stefan je bio veliki molitvenik, i ljudi, znajući to, su ga poštovali i voleli. Stotine imena je pominjao svake noći, služeći Proskomidiju, pri čemu često bez pomjanika, napamet. Imao je veliki broj duhovnih čeda u Grčkoj, Srbiji, Francuskoj (Rusa). Napisao je četiri brošure, i ušao je u istoriju Svete Gore po svojoj blistavoj ličnosti, koja je u svemu imala poseban kolorit: i u izgledu, i u živom opštenju sa stotinama gostiju, i u podvizima, i u jurodstvu. Otac Stefan je ponekad bio jurodiv, a ponekad je bio ozbiljan i delio je svoje iskustvo svetogorskog života sa onima koji su to mogli da prime.

S vremenom je jurodstvo zahvatilo čitavu njegovu ličnost i pojačalo se zbog staračkih nemoći i bolesti, što je sablažnjavalo mnoge koji loše poznaju monaški život i koji su nesposobni da ocene podvige podvižnika na surovoj i čak nazvanoj strašnoj, Karulji. Pre oko tri godine požar je uništio keliju oca Stefana i starac je morao dve zime da preživi u pećini. Odatle su ga doveli u Srbiju, u manastir Slanci kod Beograda, koji je metoh (podvorje) Hilandara. Tamo je otac Stefan dočekao svoj kraj na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice 2001. godine.

2) Prema karuljskom predanju otac Partenije je pripadao carskom rodu Romanovih. U 25. broju «Ruskog poklonika» objavljena su sećanja shimnika Makarija o karuljskim monasima. O ocu Parteniju se kaže sledeće: «Tajanstvena ličnost. Pročulo se da je pripadao poznatoj kneževskoj porodici. Veoma retko je nekoga primao u svojoj kućici sa crkvicom.

Često je služio svetu Liturgiju, a pomagao mu je o. shimonah Zosima-Karuljac, koji je pojao i čitao za pevnicom. Drugima nije dozvoljavao da budu prisutni dok služi. Jednom sam se udostojio da me primi u svojoj kućici, i u razgovoru sa njim uz šolju čaja, jasno sam shvatio da nije običan čovek. Neću se zaustavljati na našem razgovoru, ali on je bio podvižnik i delateljh umne molitve. Sabranost njegovih osećanja, njegova neprivezanost za svet govorili su sami za sebe, dajući primer i nama koji želimo da se spašavamo.

Njegova kućica sa crkvicom se nalazila dole, nedaleko od mora, okružena ogradom. Ona se dobro vidi sa sredine putića, kojim je otac Partenije uobičajavao da šeta i vuče brojanicu. Upokojio se tiho i mirno, neprimetno. Kakav je bio njegov život, takva je bila i njegova smrt».

3) «Ako ne poslušaš glas cara, odgovaraćeš pred Bogom za krv svojih sunarodnika, koje si mogao ali nisi želeo da spaseš, odgovaraćeš i za razaranje i skrnavljenje Božijih hramova ... Drznuću se da kažem da je ljubav prema bližnjemu prijatnija Bogu nego revnosna briga o spasenju sopstvene duše», - ovo su reči prepodobnog.

4)
Otac Nikon je ništa manje zagonetna ličnost nego otac Partenije. Naposletku smo uspeli da pronadjemo na Karulji ne samo njegovu fotografiju, već i grčki pasoš, koji je na žalost imao premalo podataka. On je profesiji jeromonah, 1935-1936. godine je putovao u Srbiju. To nije ništa čudno jer je prema podacima iz «Ruskog poklonika» živeo u emigraciji u Srbiji, gde je i primio postrig. Pored toga ruski poslanik u Srbiji je bio njegov rodjeni brat. Iz tog časopisa još saznajemo da je otac Nikon pričao svome susedu po keliji ocu Makariju o Aljasci.

Otac Nikon je bio na Aleutskim ostrvima, na ostrvu Afognak, koje je susedno Elovom ostrvu, gde se podvizavao prepodobni German, i gde je tada živeo tulski monah Gerasim, koji je svojevremeno boravio i na Svetoj Gori. Jedini pouzdani podatak iz pasoša ruskog monaha je taj da je rodjen 1873. godine. Natpis iznad njegove glave u Karuljskoj kosturnici svedoči o tome da se upokojio u devedesetim godinama. Istina ti podaci su u nekoj protivurečnosti sa podacima navedenim u izveštaju arhiepiskopa Averkija (Tauševa) saboru episkopa RZC «Sveta Gora i njeno savremeno stanje»: «Iznad toga na Karulji ... gde su Rusi izgradili 3 crkve, i danas se podvizava sedam ruskih monaha: 2 jeromonaha, od kojih jedan ima 79 godina, a drugi 62, oba služe, 1 monah od 78godina, 1 monah od 80 godina, 1 monah od 58 godina, 1 monah od 60 godina, i još jedan najmladji jeromonah od svojih 48 godina» (1.oktobar 1962, godine). S

. Boljšakov je izdao u Brislu malu knjižicu o Isusovoj molitvi. Tamo je naveden njegov razgovor sa bibliotekarem Dionisijatskog manastira o.Jeftimijem: «I podje ti molitva sama od sebe kao potok: bilo da radiš, ili spavaš. Ja spavam a moje srce bdi, a potom ni reči nisu potrebne, ni misli i čitav tvoj život postaje molitva. Eto kako ti otac Dorotej govori o Jovanu Moldavskom. - A da li postoje takvi ljudi kao starac Jovan? - Postoje.

Nedaleko, tamo na Svetoj Gori, na Karulji, postoje pustinjaci, neki od njih su veoma napredovali ...». Bilo je to 1951. godine. Ko zna, možda su se ove reči odnosile na oca Nikona.

5) Prema saopštenju novina «Radonjež» princ Čarls je primio pravoslavnu veru.

prevod sa ruskog dr Radmila Maksimovic
http://blminter.net/manastir-lepavina/novosti/index.php/weblog/print/ta_je_to_karulja/



KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU (LXXXV)

Svetogorski pustinjak priprema hranu

o.Gavrilo Ovo je fotografija jednog monaha pustinjaka. On i još dva sabrata (brat i rođak) žive sami izvan zidina manastira. Njihova ishrana sastoji se od namirnica biljnog porekla - povrća i pasulja koji iz njihove bašte stižu u kuhinju par minuta pre kuvanja. Ukus sveže pripremljene hrane zaista je odličan.

 

I kao gotov proizvod tu su prženi krompir, prženi plavi patlidžan, kuvani zeleniš (horta), salata od paradajza i krastavaca, masline, pasulj u paradajz sosu, svež hleb…i naravno domaće vino! Najveći problem povratka sa Sv. Gore svetovnom načinu života jeste što je neophodno par dana da bi se čovek navikao na bezukusnu hranu.

o.Gavrilo Napomena: Svaki komentar koji se ne bude odnosio na postavljenu fotografiju biće obrisan. Takođe, molim Vas da ne kopirate druge tekstove i onda ih stavljate u komentare, nego svojim rečima – svako za sebe, bez diskusije sa drugim komentatorima i iznošenja kritika na račun drugih - napišite svoj komentar. Izbegavajte i postavljanja linkova na razne klipove sa You Tubea. Molim Vas da poštujete ovu napomenu.


Predrag V Božanović ovo izgleda ukusno :)



Pavlovic Jelena neka ih BOG DRAGI cuva ..



Goran Mijailovic Pacov Velika je cast obedovati sa Bratstvom na nekom od Svetogorskih Manastira ( i prati sudove)



Milena Lugonjić Na ovakav način pripremljena hrana je kao dragocjeni biser iz školjke, tome možemo da kažemo bio hrana, ali škola zdrave prehrane za zdrav život i melem za dušu.



Dragana Stojanovic Hrana koju pripremaju monasi je uvek ukusna i ako na prvi pogled moze da izgleda skromno zato sto je spremaju s ljubavlju i molitvom.Obrok u manastiru je uvek blagoprijatan...



Zoran Terentic Ima li ista lepse od ovakvog nacina spremanja hrane.



Jovan Hrnjakovic Pricao mi je Otac Petar iz Kakova da je posetio Starca Stefana na Karulji On ga je posluzio nekakvom pastetom od bilja,posle toga nije bio gladan sedam dana i sam se Otac Petar cudio kaze da je bilo ukusno,PREDIVNA FOTOGRAFIJA OCE GAVRILO.LEPO BI BILO BITI U DRSTVU SVETOGORACA NA NJHOVOJ MONASKOJ SKROMNOJ TRPEZI **AGAPE** +



Milka Lukić Tako malo je potrebno da covek telesno prezivi, zato su njihove duse ciste, rasterecene od balasta "hemijske" ishrane,od koje, na zalost, vecina nas, bitise.



Panda Rizoska  cistinata na srcata nivni e odraz na nivniot zivot, pa zatoa i beszvkusnata prirodna hrana e nesto najnormalno vo sekojdnevieto na Sv. Gora. Vkusot na hranata vo zivotot vo taa sredina po moe mislewe e celodnevnata molitva na nivnite usni,sto sekako za nas vo svetot e tesko ostvarlivo.


Radmila Zaric-Simic Da bitise i polako nestaje...



Dunja Neda Lepa fotografija iz nje se izvija molitveni duh jednog monaha kome ne predstavlja ništa prepreku da uputi Gospodu molitvu.I u samoći On priprema hranu sa srcem i dušom,sa molitvom na usnama.
·


Vladimir Srbljak Moderna tehnologija je pomogla ljudima da proizvedu jeftino velike količine hrane na najbrži mogući način. Ali time se izgubio kvalitet hrane, šta više ta hrana može negativno da utiče na zdravlje. U zapadnim zemljama kvalitetna i zdrava hrana, odnosno normalna hrana, je postala pravi luksuz. Tako da svi samo o tome govore kako jedu zdravu hranu. 
 
Zdrava hrana je bila nešto najnormalnije i dostupna je bila svima. Na fotografiji svetogorski monah priprema hranu na kojoj bi mu mnogi takozvani bogataši zavideli, jer danas u svetu prave etno sela i plaćaju mnogo novca da bi osetili ukus prave hrena i doživeli vremena kada se normalno živelo.

Bojana Srbljak Ne samo u zapadnim zemljama već je i kod nas zemljište je odavno zagađeno proizvodima hemijskog porekla – herbicidima, insekticidima,regulatorima rasta…pa i osiromašenim uranijumom. Seoska domaćinstva nestaju, sve ređe se gaje životinje i biljke za domaću upotrebu ili dalju prodaju…Srbija uvozi meso, voće i povrće iz Kine… a Srpska domaćica radije kupuje na pijaci od preprodavaca nego od lokalnog seljaka jer je jeftinije…Gledajući ovu fotografiju pomislih i sledeće….ko bi još danas kuvao na otvorenom ognjistu? I dok su u ne tako davnoj prošlosti naše prabake kuvale baš tako, u kotlu ili kazanu, na zemljanom podu, mi danasnje domaćice radije podgrevamo ručak u mikrotalasnoj pećnici, bez molitve, na brzinu, ne razmišljajući o mogućim posledicama ili pak pravdajući se rečima da smo možda već odavno ozračeni preko televizora, mobilnih telefona i ko zna čega sve ne…jer ko u ovom “ludom vremenu,” kad se ustaje još pre nego što se legne, ima vremena da čisti ognjište i glumi vrednu Pepeljugu iz već davno zaboravljene istoimene priče…na radiju pesma "Kud plovi ovaj brod"...
 
  http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=4897


NOVI HILANDARCI (Iz stare prepiske)

Ovih dana odlaze u Hilandar da se priključe manastirskom bratstvu tri lica, jedan monah i dva laika. To će se bratstvo Hilendara povećavati, što je žarka želja svih nas. Ovde donosimo kratke biografije naših budućih Hilandaraca..

image
Jerođakon Gavrilo Vučković

Jerođakon Gavrilo Vučković, mirsko ime Bora, rođen je u selu Duboka kod Kučeva 23. maja po novom, a 10. po starom kalendaru 1944. godine, od roditelja zemljoradnika, počivših Dušana i Dušanke. Prvi put stupio u manastir Tuman, 1961. godine, krajem aprila kao iskušenik, a zatim je prešao u manastir Rajinovac kod Grocke, gde ostaje do 1963. godine. Monašku školu završio je 1963/64. godine u manastiru Preobraženje, u Ovčaru. Zamonašen je 2. maja 1964. g. u manastiru Rakovici kod Beograda i dodeljen bratstvu manastira Pećke Patrijaršije, gde je proveo 1965. i 1966. g.

Po odsluženju vojnog roka 1967.g. stupa u manastir Dečane za sabrata, gde je 24. novembra iste godine rukopoložen u čin jerođakona. Kao sabrat manastira Dečani odlazi u Hilendar.

image
Iskušenik Dragomir Lukić

Dragomir Lukić , rođen marta, 1908 g. u selu Priboju u Bosni, od roditelja poč. Jovana i Savke. Živeo je u svom selu kao zemljoradnik do 1966. g. kada stupa za iskušenika manastira Pokajnice, ostavivši ženu i sedmoro dece (tri sina i četiri kćeri). Razume se, ovaj njegov odlazak u manastir usledio je po dogovoru sa ženom? (ovaj znak "?" komentar je o.Gavrila) .. a deca su odrasla i sva zbrinuta. Jedna mu je kćer monahinja Tekla (komentar o.Gavrila: već se uspela udati za manastirskog kućnog električara, i povratila se u mirsko ime Stojanka) .. u manastiru Miljkovu, a sin mu Milan je učenik Monaške škole u manastiru Ostrogu. I treći , koji odlazi u Hilendarsko bratstvo, saznajemo, učenik je Monaške škole u manastiru Ostrogu od 1970. Pobliže podatke do zaključenja lista nismo mogli dobiti. Iz sledeceg broja "PRAVOSLAVLJE":

image
Đurđe Pešić

ĐURĐE PEŠIĆ je treći Hilendarac koji je ovih dana otišao za sabrata manastira Hilandara, a kome u prošlom broju nismo imali podatke. On nam je poslao dopis koji na ovoj strani donosimio. (sin je Petra i Katarine iz Leštana kod Grocke, gde je rođen 1934. i gde je završio osnovnu školu. Boravio je jedno vreme u Francuskoj.Učio je Monašku školu u manastiru Ostrogu, odakle je otišao za sabrata manastira Hilandara). Posle dugog i nesrpljivog očekivanja najzad približio i taj radosni dan (12.3.1971), kada smo nas trojica budućih Hilandaraca (o.đakon Gavrilo, Dragomir Đurđe) bili spremni za polazak u Svetu Goru. Pre nego što smo krenuli iz Beograda večernjim vozom, otac Filaret, rednik Bogoslovije Sv. Save u Beogradu, svesrdno se zalagao da nam ispraćaj učini što lepšim.

Pošto smo obišli manastir Vavedenje, crkvu Ružicu i crvu Sv. Save, praćeni od strane oca Filareta i sestara Anastasije i Nine iz manastira Rakovice, posetili smo i Bogosloviju na Karaburmi. Sa takvim našim raspololoženjem, zaustavimo se uveče pred Patrijaršijom gde smo trebali otići da primimo blagoslov od Njegove Svetosti parijarha srpskog Gospodina Germana. Kakva su samo osećanja, Bože dragi koja se ovde ne mogu opisati...Pošto nas je blagoslovio i poželio srećan put Nj. Sv. Patrijarh, srdačno smo bili ispraćeni i od strane Njegovog Preosveštenstva episkopa Hrizostoma i episkopa Danila, kao i drugih prijatelja Hiandara, Beograđana... Sa duhovnim pesmama uz put sestre i braća su nas pratili do železničke stanice. Tako smo napustili naš glavni grad sa lepim uspomenama u srcu i sa uspomenama na našu braću i sestre koji će u mislima ostati uvek zajedno sa nama. Stigavši u Solun, bili smo prijatno iznenađeni kad smo saznali da se Bratstvo manastira Hilandara pobrinulo da nas dočeka i pomogne oko daljeg nastavka putovanja do Sv. Gore, odnosno do Hilandara.

Naime, o. proig. Mojsije nas je tu dočekao i odveo u manastirski konak u Solunu. Zatim nas je vodio da razgledamo neke važnije znamenitosti ovog grada (Zejtilnik), crkvu i grob Sv. Velikomučenika Dimitrija i dr. Sutradan u nedelju rano nastavljamo dalje putovanje autobusom prema Svetoj Gori. Sunce je polako počelo da se rađa bacajući svoje horizontalne zrake na predele kroz koje prolazimo. Dok smo u našoj zemlji ostavili mraz i sneg, ovde sada u ovoj prijateljskoj zemlji Grčkoj nasilazimo na već ozelenela žitna polja i procvetao voće. Neka nas naročita radost obuzima kad na takoreći svakom kilometru pored puta vidimo male kapelice staklom uokvirene u kojima se nalazi ikona Majke Božje ili nekog drugog svetitelja sa kandilom.

Zaista u ovoj zemlji se oseća neko blaženstvo. Očarani lepotom prirode koja nas je na široko okružavala, približujemo se Hilandarskom dobru na tridesetak kilometra pred granicom Sv. Gore, zv. Kakovo, gde smo po predlogu oca Mojsija trebali da prekinemo vožnju i razgledamo manastirsko imanje što smo i učinili. Tu nas je dočekao otac Pavle, ekonom, koji nas je zadržao na večeri i prenoćištu. Sledećeg dana pođosmo dalje preko Jerisosa prema zadnjoj autobuskoj stanici Uranopolis, gde nas je očekivao mali brodić kojim smo odmah zaplovili duž Svete Gore. Posle pola dva časa stigli smo na pristanište Dafni, gde su nas radosno dočekali naši Hilandarci o. Hrizostom i o. Arsenije. Kao prestavnik Hilendara u Svetogorskoj prestonici Kareji o. Arsenije nas je je pozvao zajedno sa o.Hrizostomom da se prijavimo Presedniku Protata i ostalim nadležnim vlastima. Kada smo obavili ove formalnosti, naši Hilandarci su nas vodili da se poklonimo u Isposnici Sv. Save i da obiđemo manastirski posed u Kareji. Prenoćili smo u velikom manastirskom konaku.

Ujutru u pratnji o. Hrizostoma pešačili smo kroz jedinstveno lepu prirodu prema pristaništu manastira Iverona sa druge strane Atonskog poluostrva. Tu smo nastavili plovidbu koja je trajala takođe dva časa. Stižemo najzad na Hilandarsko pristanište.

Na njemu su nas radosno očekivali naši Hilandarci: o. Mitrofan, o.Grigorije, o.Joakim i iskušenik brat Živojin. Posle srdačnog pozdrava krenuli smo zajedno prema manastiru.

Dva i po kilometra živopisnog puta prešli smo neprimetno, (komentar o.Gavrila: da nebi neko pomislio da smo to mi prepešačili i išli svetosavskom stazom, nego smo se prevozili nekavim starim olupanim kamionom, nekako je ličio na vojni koji je vozio brat Živojin) ..

i našli smo se pred našim drevnim Hilandarom.

Ulazak u njegovo dvorište bio je zadivljujući. Misli su stale. Samo je srce podgrijavajući govorilo: - Evo novog početka našem zivotu. (Komentar o.Gavrila: evo naš zivot posle provedenog izvesnog vremena, evo mene u manastiru Lepavina vec 23 godine, brat Đurđe sada o.Justin proveo jedno vreme u Hilandaru posle provedenih par godina u Hilandaru, otišao je u Jerusalim i nekoliko godina podvizavao se u Isposnici Sv. Jovana Lestvičnika, pa se opet vratio na Sv. Goru i sada se podvizava sam u mekoj keliji-isposnici, brat Dragomir kasnije o.Savo on je ostao do kraja života u Hilandaru i tamo se i upokojio) Sveti Savo, koji si nas dovde doveo, blagoslovi i pomozi da budemo tvoji dobri Hilandarci...

ĐURĐE PEŠIĆ

Izvor: "PRAVOSLAVLJE" br. 99-97, 18. Mart 1971. str. 14. i "PRAVOSLAVLJE" br. 98, 15. April, 1971. str. 14.

Prepisao: Arhimandrit Gavrilo (Vučković), 2. novembar, 2007g.
http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=746
 
 
UVAČKI OSAMLJENIK OBNAVLJA MANASTIR


Svetogorski iskušenik, studenički isposnik, vraća život u opusteli deo Zlatibora

Monah živi sam u kolibi daleko od civilizacije, i sprema popravku svetinje Dubrava- porušene pre tri veka

Sreli smo se jer je tako bilo određeno. Kada smo predveče stigli u pitomu uvalu, čanak sa tri strane opkoljen visokim planinskim grebenima i brzacima Uvca koji je dole hučao i penio, na zaravan iz koje je nebo otvoreno samo prema istoku, otac, monah Danilo, odahnuo je. Ispred svoje kolibe od brvana spustio se na klupu napravljenu od leskovih oblica, skinuo je monašku crnu kapu i obrisao znoj sa čela:
- Bogu hvala, stigosmo…

Pola sata pre toga, dok je sa juga udarao vetar, monah Danilo zastao je na samoj ivici žutog, prostranog zlatiborskog platoa, u dugoj monaškoj mantiji, sa ruksakom na leđima u kome je bilo malo hrane koju je tog dana nabavio u Čajetini. Rukom je pokazao komad pitome zemlje, duboko u provaliji koja se otvarala ispod nogu, na kojoj se jedva naziralo par koliba, i malo dalje od njih retka listopadna šuma.

- Pogledaj one kose koje se spuštaju prema Uvcu, one grebene, vidiš li kako prave krst, onde, u onom krstu je manastir Dubrava… Taj krst neki mogu da vide, neki mogu da gledaju a da ništa ne vide…

Još sat dobrog hoda ranije iza nas su ostale poslednje nastanjene kuće zlatiborskog sela Stublo i retki starci ili starice u crnini koje su s vremena na vreme sa stadima ovaca izbijale iza bregova i gubile se ka potocima.

Sa ivice platoa, sa livade opkoljene leskama, prostrane tek za dve kolibe, nizbrdo, ka manastiru krenuli smo grebenom dugim barem 300 metara, stazom koju zna samo monah Danilo. Ćutali smo i spuštali se, s kamena na kamen, s litice na liticu, rukama se držeći za oštro stenje koje je cepalo dlanove i đonove cipela…

Na sredini grebena, dok se sa jedne i druge strane u provaliji videla uska, svetla traka Uvca u kojoj se ogledalo kasno popodnevno nebo, zastali smo:

- Ovom stazom vraćam se u moju kolibu kad odem do manastira Uvac - prozborio je monah Danilo a onda ponovo utonuo u svoju ćutnju.

U obnovljeni manastir Uvac, nizvodno u kanjonu, otac Danilo stigao je 1999. godine iz isposnice Svetog Save manastira Studenica. Pre toga, monah Danilo bio je iskušenik na Svetoj Gori, tamo se i zamonašio, ostao čitavih deset godina, a onda se vratio u Srbiju.

Iz manastira Uvac put ga je 2.000. godine doveo do ruševina manastira Dubrava, istog trenutka rešio je da ostane kraj ruševina, sat i po hoda od najbližih kuća, od tada je kraj Uvca… Sam sa planinom, rekom, svojim mislima i Bogom. Dobrih tri sata peške, svakih petnaestak ili dvadeset dana, sem ako nema kakvog drugog posla, ode do prvih kuća sela Jablanica, dalje se prebaci do Čajetine, tek da kupi malo hrane ili kakvu drugu potrepštinu.

Sa kamena na kamen, stazom nad liticom, širokom ponegde toliko da tek stopalo može da stane, silazili smo i ćutali. Tako sve dok iza jednog ispupčenja u steni, još visoko iznad Uvca, pred nama nije pukla široka zaravan, kao toplo majčinsko krilo, i u njoj, sad se već sasvim dobro videlo, pet šest razrušenih koliba brvnara a među njima jedna, prostrana kao običan zlatiborski ambar ili mljekar, jedina iz koje je kroz krov od takte virio - metalni čunak. Dom monaha Danila. Brzo smo posle prošli pored srušenih koliba iz kojih su poslednji posetioci davno otišli, mnogi od njih pomrli, i stigli pred Danilovu kolibu do klupe od leskovih oblica.

U toj kolibi od tankih brvana, opšivenoj sa dve strane ter - papirom otac Danilo prezimio je i prošlu i pretprošlu zimu.
- Imam ja šporet unutra, doneli smo ga na rukama odozgo, stazom, mala prostorija pa se unutra brzo zagreje…

Unutra pored šporeta, u polumraku kolibe nazirao se krevet i preko njega zategnuta ponjava, iznad kreveta krst i polica sa knjigama, dole iza visokog praga i niskih vrata čisti pod.

Ja, grešnik, pitao sam ispred kolibe, kako je bez struje i svetla proveo zimu, duge noći, kad okolo kilometrima nikoga nema. Nasmejao se, škrto. Onda još škrtije progovorio:

- Imam unutra fenjer, imam gas i lampu. Um treba da bude uvek u molitvi i razmišljanju, treba tražiti blagodat Božju i Bog će nam dati ono što nam treba. U molitvi, razmišljanju i svakodnevnim poslovima brzo ovde prođe vreme…

Dok ne padne mrak, požurili smo do ruševina manastira Dubrava. Na stotinak metara od kolibe monaha Danila naišli smo najpre na ruševinu stare crkve, građene ko zna kada i porušene pre najmanje 300 godina. U ruševini svetinje, otac Danilo pokazao mi je očuvani deo istočnog i zapadnog zida, i na dvadesetak metara od crkve, posvećene najverovatnije svetom proroku Iliji, i ruševine konaka.

- Prvi put kada sam došao ovde, doneo sam sveću i kandilo, okadio manastir, a onda sam krenuo do brdašceta Glavica iznad ruševina. I, na tom putu desilo mi se nešto čudno, kao da sam se na trenutak izgubio, kao da nisam na tren bio u svom telu, kao da to nisam bio ja… Kad sam došao sebi, prekrstio sam se, i tada sam rešio da se posvetim ponovnom podizanju ove svetinje… - poverio mi je monah Danilo dok smo stajali iznad ruševina.

Od tog dana otac Danilo, sa blagoslovom vladike žičkog, počeo je pripreme za obnovu manastira. Uspeo je da organizuje probijanje puta preko Zlatibora i vrletnim kanjonom Uvca, šest kilometara puta prokopano je ponajviše zahvaljujući pomoći vojske, trudom Dobrivoja Kneževića i njegove porodice iz Dobroselice. Do manastira je još manje od pola kilometra i taj deo pripadnici Vojske Srbije, nada se otac, završiće ovog leta. Četvorica Zlatiboraca, Dušan Jovanović, Branimir, Ranko i Mićula Stanković iz Donjeg Sela, manastiru su poklonili hektar i po zemlje, novac dobrotvora pristiže na račun otvoren u Jubanci…

- Svakom ljudskom stvoru Bog je namenio neku dužnost i neki posao. Ja se u poslu koji sam započeo nadam iznad svega u Božju pomoć i blagodat, a onda i u pomoć dobrih ljudi. Čim se manastir obnovi, oživeće i ovo mesto, služiće se svete liturgije, pominjaće se ponovo upokojeni kojima se ovde ni grob ne zna… - pričao je otac Danilo dok su mu oči, u predvečerje, dok je sunce zamicalo za zlatiborska brda, svetlele sjajem punim radosti i nade da će u svojoj nameri uspeti.

Kad izgradi mali konak i crkvu, ispričao mi je, kolibu u kojoj je sada i koja je vlasništvo Velizara Marjanovića, uz saglasnost vlasnika, preneće iznad konaka, da u njoj nastavi svoj monaški život.

Brzo smo morali da se rastanemo. Ja sam otišao uz greben, stazom kojom su pre 300 ili 400 godina išli monasi Dubrave, otac Danilo ostao je dole u svečanoj, tihoj samoći, punoj pesme ptica koje su pratile sunce na zalasku. Ostao je sam, sa svojim molitvama i razmišljanjima, u nekom drugom, posebnom, ali lepom svetu samoće i posvećenosti Bogu… Monah Danilo, uvački osamljenik.

Z. Šaponjić

http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/04/18/srpski/R03041701.shtml


 
STARAC MOJSIJE HILANDARAC
Manastir Hilandar 1971. godine - Proiguman Mojsije ( Đorić ) sa jerođakonom Gavrilom ( Vučkovićem )

Sedam je godina otkako se nalazi u Centru za rehabilitaciju u Beogradu, hilandarski kaluđer otac Mojsije. Velika mu je želja i nada se da će se uskoro opet vratiti u okrilje ovom velikom centru srpske kulture minulih vremena, kome je posvetio svu svoju fizičku i duhovnu snagu..

Ovih dana sedimo ispred paviljona A, gde mu je privremeno stanište u sobi broj 9 i razgovaramo. Najviše o Hilandaru. Njegova su sećanja sveža, misli jasne, a priča puna detalja. Prosto je milina slušati tihi glas ovog umnog kaluđera koji se zamonašio davne 1926. godine. Otišao je vozom do Soluna, a odatle brodom do Svete Gore.

Nije tada bilo asfaltnog puta od Soluna do Jerisosa i Uranopolisa, najbližih gradova na Svetoj Gori, kao što to ima danas. U svoju Srbiju došao je od tada dva puta: 1939. i drugi put pedeset godina od odlaska. Ali ovaj drugi povratak nije bio veseo: helikopterom iz Hilendara do Soluna, do bolnice, a iz Soluna do Beograda specijalnim kolima hitne pomoći. Bio je šlogiran po levoj strani. Sada je nepokretan. Naročito su interesantna njegova sećanja. Na svako pitanje odgovor mu je jasan i uverljiv. Nije bez razloga za njegovo ime vezano čitavo jedno razdoblje Hilendara jer je, sa još nekoliko kaluđera, uistini bio njegov stub pola veka. A to nije malo. Ipak, priča mu počinje od Čestina, sela kod Gruže, gde je rođen i gde je bio poznat kao Milutin Đororović. Kad mu je majka umrla imao je devet godina, a samo dve godine kasnije poginuo mu je i otac, u borbi sa austrijskom vojskom, kao branilac svoje domovine. - Nas troje, mlađi brat i sestra, ostali smo siroti, - stresa sedom bradom kao da odagna sećanja na te teške dane. Pomenulo se, ne povratilo se! Uskoro po otsluženju vojske u predratnoj Jugoslaviji, otišao je u manastir Hilendar i zamonašio se. Najstariji Hilendarci njegovi saputnici su kaže, monasi otac Nikanor i otac Zosim. Mojsije je bio visok, lep, naočit, energičan, a uz to veliki pobornik ljudske istine i dostojanstva. Prirodno bistar, njegova orijentacija bila je od početka jasna: služiće hramu vere i spomeniku kulture, ali uvek sa svojim Čestitom i Gružom u srcu u mislima. Grčka, bolje reći Sveta Gora kaže otac Mojsije, postala mu je druga domovina kojoj je posvetio ljubav i život. Sve bez izuzetka.

Prvo je naučio grčki jezik, kako bi mogao komunicirati sa sveštenstvom van Hilandara, ali i sa grčkim vlastima i narodom. - Zavolio sam taj narod od samog početka: pobožni ne gaze reč i veliki su patrioti. Imao sam mnogo prijatelja među njima: koliko sam ja verovao njima, toliko su i oni su verovali mojoj reči. U to sam se uverio nebrojeno puta, o čemu svedoči DNEVNIK, koji vodim od samog dolaska u Hilandar. Moja je duša našla mir i spokojstvo u ovoj srpskoj lavri. Istina, bio je manastir tada dosta zadužen, ekonomija nije bila najbolja vođena i mnoge stvari je trebalo popraviti. I tako to,- Ovo "i tako to" bila mu je uzrečica koja se posle razgovora dugo pamti. Bogosloviju u Kareji pohađao je od 1930. i završio sa uspehom sedam godina kasnije. Toliko je trajala nastava na grčkom jeziku u ovoj školi, gde je pored crkvenih tekstova, učio i čitao stare grčke klasike, shvatio i usvojio filosofiju ovog drevnog mudrog naroda, koja se zasniva na maksimi da je pošten rad svemu ishodište.

image o.Mojsije

U suštini, nije se štedeo od rada, kako duhovnog tako i fizičkog. Već 1939. godine postao je član Saveta staraca, a to je najuža uprava u manastiru Hilendaru. To je bilo priznanje poverenje i počast koju priželjkuje svaki kaluđer. Te iste godine postao je i sekretar Saveta, što znači najodgovornija ličnost za rad u manastiru i vođenje duhovne i svetovne politike. A upravo su tada nastupala teška vremena, pretio je rat, kada je trebalo misliti kako da se sačuva manastir i veliko kulturno nasleđe koje se vekovima u njemu odvijalo, množilo i taložilo "Naročito smo se plašili Bugara. Uspeli smo da sačuvamo ovo bogastvo". Mojsije ne želi da ističe svoje zasluge, da sebe izdvaja od bratstva, od ostalih. Ali je savim sigurno da je značajan njegov udeo u Hilendaru, jer već nekoliko godina po njegovom dolasku, odužili su sve dugove, a oni nisu bili mali. Ugled manastira je povraćen i postao je ravan trima manastirima vodećima. Uz to nadaleko je postao poznat po gostoprimstvu. Dobar glas stalno se uvećavao sa materijalnom sigurnošću koja se ispoljavala u okrilju bratstva. Bez obzira na skromnost, Mojsijevom inicijativom izgrađeno je pristanište za brodove i put od mora do manastira. Njegova ideja je bila i gradnja nekoliko lepih kuća van Svete gore: u Solunu velika devetospratnica, u Jerisosu kuća na spratu sa lepim dvorištem i velikom prodavnicom u prizemlju i, nada sve, kuća i put u Kakovo (kod Jerisosa) sa izvanredno urađenim imanjem. Svi ovi objekti manastiru su donosili značajne prihode, pored prihoda koji se dobijaju od velikog imanja koje poseduju u Svetoj Gori (vinograd, njive pod pšenicom i bostanom, veliki maslinjak od oko deset hiljada stabala, ogroma šuma itd). - Oče Mojsije, -pitamo ga, - sigurno je u povratku starog ugleda i sigurnosti manastiru Hilenadaru vaša zasluga izrasta, - ali umesto odgovora u njegovim očima iskre suze. Samo kaže: "I tako to!".

Ipak se ne protivi kad mu kažemo da je njegovim zauzimanjem i zaslugom sagrađena u krugu manastira nova od kamena i čvstog materijala zidana zgrada u kojoj su smeštene i obezbeđene dragocenosti Hilandara: stare rukopisne knjige od 12-19 veka inkunabule, povelje i drugi predmeti muzejske i velike umetničke vrednosti. Ne protivi se, čak ističe da je sa grčkim vlastima vodio duge razgovore i prepisku, dok nisu dali saglasnost. "Valjda su se ljutili što je ova biblioteka rađena po projektu našeg beogradskog arhitekte Slobodana Nenadovića. Uspeli su, i pored mog nastojanja, -kaže otac Mojsije- da malo preinače plan. Ali dobro je i tako". Riznice i bogato kulturno nasleđe, spomenici od neprocenjive vrednosti koje su kaluđeri sačuvali u manastiru Hilendaru, prosto su izronili i postali dostupni naučnoj javnosti iz celog sveta. Naučni radnici i stručnjaci raznih oblasti: filolozi, etnolozi, istoričari, umetnici i drugi iz Jugoslavije posebno iz Srbije, našli su pravo vrelo izvornih podataka o srednjem veku i zbivanjima u srpskoj prošlosti. I ranije su vrata ovog spomenika kulture bila otvorena našim naučnicima, ali je njegovo bogatstvo, počev od fresaka i ikona najviše umetničke vrednosti pa do rukopisnih knjiga od 12 veka naovamo počelo da se sistematski obrađuje i proučava tek od pedesetih godina. Ime oca Mojsija je, nesporno, bilo u centru svih ovih aktivnosti.

Danas mnogi od naučnih radnika i umetnika, koji su sa njim sarađivali u Hilendaru, dođu u centar za rehabilitaciju da ga posete, da ga obaveste o novim studijama, da porazgovaraju i da se konsultuju sa njim o problemima koje obrađuju. On pominje mnoga imena, ali ponajčešće Đorđa Sp. Radojičića, dr. Voju J. Đurića, dr. Dejana Medakovića, dr. Dimitrija Bogdanovića, Peka Dapčevića kao ambasadora, Branka Šotru. Teško je navesti sve. Vrlo često govori o grčkim guvernerima u Svetoj Gori, kojima je redovno održavao vrlo korektne odnose i kao sekretar manastira Hilendara i kao epitrop, odn. prota Svete Gore što znači da je u tom vremenu bio prva ličnost u Svetogorskoj crkvenoj opštini 1968/69. godine. Nije lako zaslužiti takvu čast. Bio je, čak i delegat Svete Gore na skupštini Carigradske patrijaršije, 1969 god. a ovakvi skupovi održavaju se samo kad se raspravljaju krupna pitanja jedanput u pet ili deset godina i na njih se biraju samo oni koji umeju šta da kažu. A otac Mojsije je i umeo i imao šta da kaže, ali i nalazio način to da saopšti. - O meni se posebno staraju patrijarh German i Verska komisija. Neizmerno sam im zahvalan, -kaže otac Mojsije. Ne mogu se, zaista žaliti ni na osoblje Centra za rehabilitaciju, ali je sedam godina dug period i zdravog čoveka. A dalje?

Najveća želja oca Mojsija je da se vrati svom manastiru Hilendaru. On o njemu najviše misli i govori, o njemu sanja i intezivno razmišlja o njegovim problemima. Njegove ideje su životne, bilo da se radi o popravci puta od Ivanjice do Hilendara, ili o zakupnicima šuma i imanja sa Grcima. (Napomena o.Gavrila: o tome nije razmišljao da otuđi manastirska imanja, to što je unapred napisano to je o. Mitrofan trasirao i uradio, imanje koje više nikad neće biti svetosavsko i hilendarsko prodato je 30 hektara obradive zemlje na Kalamariji Grcima, zemlja koja je vekovima bila HILENDARSKA, to je otišlo u nepovrat, to je zasluga o.Mitrofana i mladih staraca koji su bili tada u upravi manastira). On zna kako treba sa zakupnicima, bilo da se radi o ugovorima ili o diplomatiji. (Napomena o.Gavrila: sve što je namereno učinjeno je pod rukovodstvom o.Mitrofana i sav prostor na Svetoj Gori koji je hilendarski sklopljen je ugovor sa Grcima na 99 godina ugovor je sklopljen, ali namenjeno delo nije uspelo, nije PRESVETA BOGORODICA DOPUSTILA, sve sadnice što su se posadile su se osušile. Neko je bio žrtva svemu ovome, ali sve se plaća u svoje vreme, ona narodna čini dobro vratiće ti se dobrim, čini zlo nadaj se da će ti se vratiti zlo, kad tad).

Njegove ideje o daljem radu i napretku manastira u interesu srpske kulture na očuvanju bogatstva iz proteklih vekova, prosto su neiscrpne. Sigurno bi njegova reč i svest bratstvu manastira, ali i svima koji pručavaju kulturno - istorijsku prošlost, s obzirom na njegovo veliko poznavanje prošlih zbivanja, bili izuzetno korisni.

Dnevnik koji je vodio, a koji se nalazi u njegovoj keliji u Hilendaru, prema njegovoj priči, sadrži podatke koji su sigurno imali širi značaj u osvetljavanju mnogih događaja. (Komentar o.Gavrila: ne baš mnogih dnevnik je bio kratko) Nada se da ga bratstvo nije zaboravilo i da će ga prihvatiti u svoje okrilje, ako ne mogne ostati trajno, bar privremeno. On ima i druga rešenja, zahvaljući Srpskoj pravoslavnoj crkvi i brojnim poštovaocima u Jugoslaviji. Ali njegova jedina i velika ljubav je samo Hilandar. I tako to.

mr. Dragutin Nikčević

U toku rada na ovim broju lista primili smo tužnu vest da se o.Mojsije upokojio u Gospodu. U narednom broju donosimo nekrolog.

Izvor: "PRAVOSLAVLJE"
15. decembar, 1982. BR.378

Prepisao: Arhimandrit Gavrilo (Vučković) bivši Hilendarac od 1971-184 g.
http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=109

 

    HILANDAR — OSAM VEKOVA SRPSKE DUŠE
 


Hodeći svetogorskim stazama i darivajući atonske manastire, ocu i sinu Svetom Simeonu i Svetom Savi, po Božjoj promisli, kako predanje kazuje, javi se neki čovek i reče im:

    "Vi ne treba da se brinete samo za spasenje svoje duše, već da stvorite pribežište svom otačestvu, gde će i drugi ljudi iz vašeg plemena moći poći istim putem".

    I tačno pre osam burnih vekova iz ruku vizantijskog cara Alekseja III Anđela, otac i sin, Sveti Simeon i Sveti Sava dobijaju hrisovulju (akt) kojom im se dodeljuje Hilandar i Mileja (oblast oko manastira) "Da Srbima bude na večni poklon".

    Taj poklon je upravo početak našeg horizontalnog i vertikalnog trajanja.

    Istorijski i duhovni.

    Kolevka duše, i riznica srpskog pamćenja.

    Večno kandilo Nebeske i kantar ovozemne Srbije. Mistična galerija tajni u čijim su svetim odajama pronašle spokoj sve srpske pobede i porazi. U Milutinovoj crkvi progledale su Stevanove oči i Vožd je celivao radovanjsku sekiru.

    Tu su jedino svi Srbi pomireni, skladno kao u raju, uspavano a živo, motre i opominju.

    Hilandar je jedina ovozemna stanica moćne Srbije. U njemu je i tuga nasmejana, a smrt uzvišena i lepršava.

    Nebeska stanica na zemlji, stanište ka neprolaznom, kolevka naše svesti. Prva učionica. Prvi srpski univerzitet. Vekovima je svom otačestvu nedrio pisce, duhovnike, slikare, filosofe...

    Hilandar najveći procvat doživljava u vreme Nemanjića. Broj monaha se stalno povećavao. Na Gori Antonskoj, u tom svetom vremenu, hiljade monaha sticalo je i prenosilo znanje, živeći u podvizima i osvetljavajući nepregledna prostranstva duše, za vaskoliku Vaseljenu. Skoro svi naši pisci srednjeg veka, od Svetog Save do Konstantina Filosofa, izašli su iz hilandarske škole i sve što su nam ostavili u nasleće, nosi neprocenjivi pečat tog nebeskog prostora.

    Mnogi srpski srednjovekovni vladari uklesali su dušu u svete zidove hilandarske. Kralj Milutin, oko 1300. godine, na mestu stare tesne crkve, podiže novu sabornu crkvu, ukrašavajući je freskama i posvećujući Vavedeniju Bogorodice. Ona i danas, autentično, poput mnogih srpskih srednjovekovnih svetinja, svedoči o moći srpske srednjovekovne države. Osim crkve, kralj Milutin je podigao trpezariju sa mermernim stolovima, dogradio pirg Svetog Save, izgradio Hrusijski pirg sa pristaništem i nedaleko od obale, na putu za Hilandar, snažan pirg za odbranu do pirata s mora. Milutinov primer sledi i car Dušan, izgrađujući i utvrđujući manastir. Osamdesetak godina četrnaestog veka, najsvetiji srpski knez — Lazar dograđuje još jednu pripratu ispred saborne crkve.

    Minulih vekova u manastiru je izgrađeno još 12 crkvica — paraklisa. Konaci su građeni i dograđivani, prepravljena je trpezarija, nicale cisterne za vodu, podizana kuhinja, ulaz u manastir...

    Današnji oblik Hilandar dobija početkom devetnaestog veka, kada je u severnom delu, na mestu starog ekonomskog dvorišta, izgrađeno novo zdanje, a porta formirana kao jedinstveni prostor okružen konacima.

    Danas Hilandar doživljava svoje veliko umivanje, radovi na sređivanju drevnog mu ruha, zahvaljujući otadžbinskim institucijama i dijaspori, teku velikom brzinom.

    Ova izložba i katalog koji je prati, samo je mali pokušaj da naš nekada duhovni i kulturni centar, približimo najširim slojevima. Da ponovo Hilandar usečemo u srpske domove. Ovaj jubilej nije samo Hilandarski.

    Ovo je veliki praznik naše duše i jedina tapija večnosti. Put, u ovom sluđenom i besprizornom vremenu.
   
Priredio: Mišo Vujović
Fotografije: Slavomir Matejić
Izdavač:
Manastir Hilandar

SVETA GORA SA ATOSA

    MOLITVENI POGLED SA VRHA ATOSA(Atos, 2033 m/nv)


   
SRBIJA I HILANDAR

    Ovde jeste srpski Rod i Kuća
    tamo kući zače se Ognjište
    Ovde jeste plamen žive Vatre
    tamo Dah je što žišku ožive
    Ovde jeste Sveća na trpezi
    tamo Ruka što sveću prinese
    Ovde jeste Videlo na putu
    tamo zraka i svetli Istočnik
    Ovde jeste u bašti Bosiljak
    tamo neven-bosiljku Žilište
    Ovde jeste Hleb i hlebno zrno
    tamo kolač i slavsko Koljivo
    Ovce jeste Vino za zdravicu
    tamo vinom Pričesnik se celi
    Ovde jeste Zvono kapa hrama
    tamo zvono svetogorsko Nebo
    Ovde jeste Ljuljka nasred kuće
    tamo ljuljka Jasle vitlejemske
    Ovde jeste Čedo krstonosno
    tamo Sin je s krstom i vaskrso
    Ovde jeste čovečica - Majka
    tamo večna Deva trojeručna
    Ovde jeste Narod pravoslavni
    tamo temelj od svete Srbije
    Ako svene Srbija na zemlji
    njoj Hilandar spomen je i seme

    Raša Perić, 1938.
 
Sveti Sava Srpski i sveti Simeon Srpski, oltar crkve Vavedenja Presvete Bogorodice, sredina XVII veka
 
    PAKOST MANASTIRIMA SVETE GORE

    Avaj meni, grehova mojih radi.
    U to leto
    prestavi se veliki daskal hilandarski Pahomije,
    večna mu pamet...
    I u to leto meseca dekemvrija,
    u sedamnaesti dan,
    uzvisiše se valovi morski
    i mnogu pakost učiniše manastirima Svete Gore:
    ovom lađe razbiše,
    drugome čunove,
    inima pristaništa rasturiše.
    Avaj meni,
    i dva patrijarha srpsku zemlju držahu.

    Nepoznati Svetogorac (XVI vek)
 
Ikona Isus Hristos — prestona ikona
 
    BOGORODICA TROJERUČICA

    Ja ti ne dođoh, brza pomoćnice,
    Da bi mi odsečenu šaku zamirila,
    Niti da te nosim kući, Svemoćnice,
    Da bi zavađenu braću izmirila...

    Iščupane su mi ruke iz ramena,
    Kuća raskućena, a braća poklana,
    Pa siđoh do svog najdonjeg kamena
    Da sebe tražim, Majko sa tri dlana.

    Jedino ovde, Carice Nebesa,
    Na mom jeziku se moli bez zastanka,
    I ne laže ništa, i ne jede mesa,
    I osam vekova posti bez prestanka.

    I kad bi mi zemlju i jezik zbrisali,
    Sve, sem ove stope na kojoj sad stojim,
    Znam: još se iz ljudi nismo ispisali,
    A dok tebe ima da i ja postojim.

    Matija Bećković, 1976.
 
Ikona Bogorodica Trojeručica
 
    IKOS HILANDARSKI

    A hram bi otkriven prevelik i čudan
    Podigoše se pod njim ostrva i gore
    Leteće svečanosti sluha
    Stadoše na slobodnu nogu
    I troruka devica metohe mu zaseja.
    Spalismo vino i očešljasmo senke
    I kada presta rika na Egejevom moru
    Malo daleke tišine s pučine dođe u vetru
    I drveće stade pod njom presvlačiti koru
    A zvona odbrajati nam sate.
    No ja ne poznah koja je noć u meni
    Od noći mojih
    Ni indiktion koji ni sat koji je.

    A hram bi otkriven prevelik i čudan
    Jednoga vaseljenstva i pupak i ključ
    Nasledni vepar kome na leđima niču trave
    I carsko vreme u maglama stoji.
    No zemlja sebe u njemu otvrzla jest
    I ribe po ulicama njegovim izvrgla u žuč
    A ja srebrnu tišinu
    Ostavih u dimu kandila i sveća
    Otoke morske protrčah čun strave
    I prestadoh motriti na snove tuđe u svojim
    Od krugova nebeskih noći
    Vihorni primajuć vetar.
    No ne poznah koja je noć u meni
    Od noći mojih
    Ni indiktion koji ni čas koji je.

    Hram je otkriven prevelik i čudan
    I davno udov i prislužen pod zvezde
    Knjigama svetim nahranjeni su hrti
    A hrisovulje razgrnute pod kamenim daždom
    I pod mirisima što kaplju ko suze.
    Razbaštiniše nas horugvonosce
    Što u preizobilnoj tišini
    Praznovasmo na konjma gospu nam ognjenih skuta
    I gospu preseljenih smrti.
    Njenoga rasutog hrama nosimo imena u zdeli
    I gradimo im hramove duž puta
    A ja poznah koja je noć u meni
    Od noći mojih
    I indiktion koji i čas koji je.

    Milorad Pavić (1929)
 
Ikona Bogorodica Odigritija
 
    DESET OBRAĆANJA BOGORODICI
    TROJERUČICI HILANDARSKOJ


    Majko Slova i Spasa, Trojeručice,
    neka naše čamce u blage luke
    iz gustih oluja s pučine dovedu
    ptice, izletele iz Tvoje treće ruke!

    Trojeručice, katance, brave i vrata,
    braću u kazanu olova koje ključa,
    sve što su bezbrojne ruke zaključale,
    neka nam Tvoja treća ruka otključa!

    Trojeručice, dok nas love i mere
    metrom, litrom, kantarom, tegom i vrećom,
    Ti, dveju ruku sklopljenih pred kantardžijom,
    izmeri nas, i pomiluj nas, trećom!

    Dok kišu protkiva susnežica, i vuk,
    riba i vrana kreću na nas, u lov,
    beskućnima u vejavici, Trojeručice,
    Tvoj treći dlan neka nam bude krov!

    Dok se zatvaraju sve kapije, svi kapci,
    pred smradom naših grehova i rana,
    Trojeručice, nek nam se otvori crkva na
    Tvojoj trećoj ruci sazidana!

    Gole, mlaćene motkama, sekirama,
    oborene pod noge, i dotučene
    u podnožju brda uz koje smo se peli,
    trećom nas rukom, Trojeručice, isceli!

    I uzvisi, trećom rukom, Trojeručice,
    sve one koji su, stotinama ruku,
    stotinama godina, iz žetvenih slama,
    bacani na dno kazana i jama!

    U ovom svetu neslanih mora i jela,
    dok nam se broje poslednji trenuci,
    nek zasvetli, nek nas osoli, Trojeručice,
    so suza, skupljena u Tvojoj trećoj ruci!

    Trojeručice, luko i uteho,
    majko čokotu kog raspinju i tuku,
    smiluj nam se, grešnim i ubogim, i primi
    duše naše u Tvoju treću ruku!

    Dvema rukama sahranjene, Trojeručice,
    u ovu zemlju, ispunjenu mukom,
    nek nas iz ove crne zemlje u oblak
    ponese hrast, zasađen trećom rukom!

    Ljubomir Simović (1935)

Mozaička ikona Bogorodica iz 1260.

Sveti jevanđelist Marko, treća četvrtina XIV veka

    VIZANTIJA VIII ILI HILANDAR

    Jedini put vodi kroz rascvetane masline,
    Starije od ponekog grada ili istine;
    U retkom sedom lišću more je udaljeno
    I plavo kao oko kamere:
    Ako je snimak uspeo, na njemu je ostala
    I moja sumnja u čudo, pomerena u osmeh,
    Neoštra, skoro sablasna —

    Jer čudo se zaista događa iza sledeće okuke,
    Čudo je grad sa jednom jedinom kapijom
    Gde lozinku treba prećutati bez pogreške,
    Ući u dobar čas, i pun ljubavi
    Za vidljivo:
    za kamen, ćerpič, olovo,
    Kule, doksate, kubeta,
    Foliju srebra popodnevnog sunca
    Na tankom staklu prozora, za senku što se penje
    Uspravno, kao ulje uz fitilj, uz kiparis
    U dvorištu, kamenom popločanom
    I divljim slezom —

    Jer u vidljivom je granica radosti
    Sa druge strane; razmer zadanoga,
    Jedina mogućnost da se preračuna
    Nedohvat, i da se slike razvenčane
    Sretnu: zato se čuda potvrđuju
    U neumitnom prostoru vidljivog, gde stoji
    Purpurni plač na slovima, i vetar rastura
    Igle lastavica po naborima vazduha
    Nad Savinim pirgom

    I mahovina jede munju, zaraslu
    U severni zid Hilandara, gde u sobi,
    Uveče, staklo moje petrolejke ima oblik srca
    I uz taj plamen pišem —

    A pišem o ruži i breskvi u dvorištu,
    O milosrdnim očima u zlatu,
    I mislim o Protomajstoru ljubavi, nagnutom
    Nad savršeni crtež čuda.

    Ivan V. Lalić (1931—1996)
 
Ikona Sv. Luka

Hilandar, severni deo manastira


      U SKITU HILANDARSKOM ZVANOM SPASOVA VODA
    (Odlomak iz "Poslanice mitropolitu Mihailu Kratovcu")

    U Svetoj Gori Atonskoj,
    u skitu hilandarskom zvanom Spasova Voda,
    smerno metanisanje s ljubavlju i puhovnim pozdravom
    časnom tvom liku i svetinji tvojoj,
    skupivši ruke i kolena priklonivši,
    poklonjenje tvorimo do lica zemlje,
    ali, i ako i grešni jesmo
    da imamo tvoje pominjanje u sveštenom služenju našem,
    da nam zdravstvuješ u obojem,
    u mnogom veselju i blag u savršenoj ljubavi.
    Posle ovog
    ako imaš želju znati o našoj grešnosti, —
    tako Bog hoće, —
    u molitvama onoj koja ga je rodila,
    nalazimo se još među živima,
    provodeći bedni, malovremeni, plačeviti život,
    dok pe vratimo dug iskušenja i huljenja
    za znamenje časnoga krsta svakoga dana
    neprestano,
    kao što i sam dobro znaš, a uvek volja Gospodnja da je.

    Damaskin Hilandarac (XVII vek)

Hilandar, carske dveri
 
    HILANDAR

    Crna majko Trojeručice
    Pruži mi jedan dlan
    Da se u čarobnom moru okupam
    Pruži mi drugi dlan
    Da se slatkog najedem kamenja

    I treći dlan mi pruži
    Da u gnezdu stihova prenoćim

    Prispeo sam s puta
    Prašnjav i gladan
    I željan drugačijeg sveta

    Pruži mi tri male nežnosti
    Dok mi ne padne hiljadu magli na oči
    I glavu ne izgubim

    I dok tebi sve tri ruke ne odseku
    Crna majko Trojeručice

    Vasko Popa (1922—1991)
 
Hilandar, igumanski presto sa Bogorodicom Trojeručicom

Hilandar, freska "Sv. Simeon dođe u Vatoped"
 
    HILANDARSKA MOLITVA ZA SRPSKI NAROD
    (Odlomak iz drame "Nemanja")

    O istočniče ljepote i blaga sviju,
    O duše, care iz čije visoke krune
    Istina jasnih bezbroj rubina griju
    I sjajem slave vrelo života pune,
    Jedini, moćni, veliki i sobomdani,
    Pod šatorima svjetlosti blagodatne
    Što njiviš stabla, cvijet i biljke zlatne,
    I čije djelo plodima zemlju hrani!

    O ti što umu našem pokaza mete,
    Neiskazani, besmrtni oče i spase,
    Pred kojim služe sva sunca i planete,
    Molitve moje tople usliši glase!
    U svakom času s narodom mojim brodi,
    Po pučinama svjetiljke jasne mu pusti!
    Ti moćnu ruku na kormilo mu spusti
    I mirnoj luci njegove brodove vodi!

    Oživi njega i krepke daruj mu sile.
    Ko zdravo stablo zamahom jakih grana
    Neka se i on burama kobnih dana
    Odupre tako zamahom sloge mile!
    Ko što rijeke širokom moru skore,
    Neka sve duše naroda moga lete
    Jednome cilju zavjetne misli svete —
    Jedinstvu srpskom, rođenju zore!

    Aleksa Šantić (1864—1924)
 
Hilandar, freska Tajna večera

Hilandar, trem ispred trpezarije
 
    NAŠ SVETI MANASTIR
    (Odlomak iz "Hilandarskog tipika")

    Ovaj naš sveti manastir,
    kao što znate,
    opustelo beše mesto od razbojnika.
    A kada je k meni došao
    otac naš Simeon monah,
    triblaženi nastavnik,
    zbog težnje prema vrlini,
    i nju tražiše vatreno,
    hoteći da primi naš monaški lik.
    Pun vrele ljubavi prema ovom,
    i božanstvenim pokrenut duhom,
    čuvši preslatki glas koji govori:
    "Ko ne ostavi sve i za mnom ne ide
    nije mene dostojan",
    carstvo svoga otačestva ostavivši
    i sve što je na zemlji
    i pobegavši od sveta koji zarobljava dušu,
    dođe u ovu pustinju meseca novembra
    i drugi dan u godini 6706 (1197).
    I htede on blaženi,
    da kao što tamo opravda svoje carstvo,
    tako i ovde.
    Zaželevši da nađe mesto spasenja,
    izmoli u cara ovo pusto mesto,
    i uze mene grešnoga iz Vatopeda,
    i nastanivši se na ovom mestu
    i ostavši neko malo vreme sa mnom,
    a veliki i natprirodni podvig prešavši,
    8 meseci u tome,
    pređe u večno blaženstvo.

    Sava Nemanjić (1175—1235)

Hilandar, odmor monaha

    U DOMU PRESVETE BOGORODICE HILANDARSKE
    (Odlomak iz "Života Svetoga Save")

    U domu presvete Bogorodice Hilandarske
    počeše prebivati dva svetilnika Božja,
    Sveti Sava i Sveti Simeon,
    tvoreći svu silu svoju u molitvama,
    dnevnim i noćnim,
    i sa velikom ljubavlju
    i sa premnogim suzama neprestano
    dogledajući konačni dan,
    omrzoše greh do kraja
    i istinito zavoleše Hrista
    I radi te ljubavi
    Sin Božji siđe s nebesa k nama
    i sva dobra dade onima koji ga ljube,
    i smrt bi zgažena,
    i ad bi plenjen,
    i radi ljubavi postade stado anđela i ljudi,
    i raj bi otvoren,
    i carstvo nebesko bi spremljeno onima
    koji istinom ljube Boga.
    Ova ljubav je umudrila ribare
    i mučenike je ukrepila,
    i ova je pokazala pustinje kao stanove,
    i ova je ispunila gore i pećine pojanjem,
    i ova nauči sve one koji ljube Boga
    da idu tesnim i skrbnim putem.

    Domentijan (Oko 1210 — posle 1264)

Hilandar, Monah Pavle

Hilandar, kosturnica

Zvona hilandarska

Karejski tipik sa pečatom Sv. Save (detalj)

Povelja kneza Lazara 1379/80.

Krst sa česticama Časnog krsta

Plan manastira Hilandara

Sveta Gora na geografskoj karti


Gravira iz 1757.


Stara karta Svete Gore

 

SVETA GORA - HILANDAR















Sveta Gora, Atos je poluostrvo ali se u nju dolazi isključivo brodovima. Kopneni put se koristi samo uz posebnu dozvolu i to u vanrednim slučajevima.

Manastiri su povezani neasfaltiranim vijugavim putevima, a do najvećeg broja monaških naseobina može se doći isključivo stazama prohodnim i neprohodnim (ponekad krajnje strmim ili zaraslim u rastinje). Mnoge staze prohodne su samo tokom letnjeg prioda jer se njima slivaju potoci od topljenja snega sa Atosa.

Jedno od bitnih pravila je da nikada ne eksperimentišete sa stazama koje nemaju putokaz jer možete veoma brzo da zalutate.

Ovde donosimo tabelu razdaljina sa približnim trajanjem pešačenja.

U IX veku carskom poveljom darovano je monasima pravo samostalne uprave na Atonsu, a njihov broj se tada značajno povećava. Javlja se i slovensko monaštvo, rusko, srpsko i bugarsko. 1453 godine, sa propašću Vizantije, nastupa period turske vladavine, ali je Sveta Gora očuvala slobodu pravoslavne vere i samoupravu uz plaćanje danka. Carska Rusija u to vreme značajno pomaže Svetogorce.

Danas se na Svetoj Gori nalazi 20 velikih manastira, 12 takozvanih skitova, mnoštvo kelija i drugih monaških naseobina, a na njenim liticama podvizavaju se pustinjaci.

17 manastira su grčke monaške zajednice: Velika Lavra, Iviron, Dionisijat, Grigorijat, Sveti Pavle, Ksiropotam, Ksenofont, Kutlumuš, Pantokrator, Filotej, Karakala, Dohijar, Esfigmen, Simonopetra, Stavronikita i Konstamonit.

Tu su i naš Hilandar kao i ruski manastir Pantelejmon i bugarski Zograf. Rumuni imaju svoj skit: Časnog Preteče na samoj litici poluostrva.

Kareja je srednjovekovni gradić u samom centru Svete Gore. U ovoj svojevrsnoj svetogorskoj prestonici nalazi se sedište Sveštene opštine, koju predvodi Svetogorski prot. Tu su i konaci poslanstva svih svetogorskih manastira. Za Srbe je posebno značajna Isposnica Svetog Save u kojoj se čuva čudotvona ikona Bogorodice Mlekopitateljnice, a od skora i žezlo Svetog Save. U njoj svakodnevno u molitvi i velikom podvigu danas revnuje monah Nikodim sabrat Hilandarski.
Hilandar je srpski manastir koje se nalazi na severnom delu Svete Gore - monaške republike sa 20 velikih manastira, smeštenoj na trećem kraku poluostrva Halkidiki u severnoj Grčkoj. Manastir je nekoliko kilometara udaljen od mora. Manastir Hilandar je, spolja gledan, sličan velikom srednjovekovnom utvrdjenju. Opasan je debelim zidovima visokim i do 30 metara, dok je čitav kompleks zidina dug oko 140 metara, a širok skoro 75 metara. Na južnoj i istočnoj strani manastirskog kompleksa uzdižu se dve velike kule – pirgovi.


Panorama Hilandara Detalj

Krajem XII veka vizantijski car Aleksije III Andjeo dao je pravo velikom županu Stefanu Nemanji (u monaštvu Simeon) i njegovom sinu monahu Savi (budućem Svetom Savi), da na ruševinama nekadašnjeg vizantijskog manastira Helandariona, podignu srpski manastir u rangu carske lavre. Vizantijskii car je 1198. izdao povelju Simeonu i Savi kojim se manastir Hilandar i svetilište u Milejama daruju ‘’da Srbima budu na večni poklon.’’ Simeon i Sava su podigli, uz finansijsku podršku župana Stefana, budućeg kralja Stefana Prvovenčanog, crkvu posvećenu Vavedenju Bogorodice, oko koje je obrazovan čitav kompleks gradjevina: bedemski zidovi, konaci, pirgovi – kule (pirg Svetog Georgija i pirg Svetog Save). Sava je 1200. sastavio Hilandarski tipik kojim je odredjen način života monaha u manastiru.Srpski kralj Uroš I je 1262, da bi zaštitio manastir sa kopnene strane, podigao veliki pirg – kulu Preobraženja iznad manastira. U tom pirgu će 1264. hilandarski monah Domentijan sastaviti Žitije Sv. Simeona, pošto je dve decenije ranije, u Kareji (1243) sastavio Žitije Sv. Save Srpskog.

Kralj Milutin je 1303. na temeljima stare, sazidao novu crkvu Vavedenja Bogorodice koja je sačuvana do danas, utvrdio je bedemske zidove, i podigao nove konake u kompleksu. U vreme Milutina podižu se novi pirgovi - kule, jedna na putu od Hilandara ka morskoj obali, tzv. ''Milutinov pirg'', druga na obali mora ''Hrusija'' sa crkvom Sv. Vasilija, zadužbinom Stefana Dečanskog. Glavni hram je živopisan 1321, a u isto vreme oslikane su trpezarija i grobljanska crkva.

U vreme cara Stefana Dušana (1331-1355) Sveta Gora došla je pod njegovu vlast, pa su Hilandar, ali i drugi svetogorski manastiri, bili obasuti bogatim darovima. Car Dušan se u Hilandar sklonio 1347-1348, od kuge koja je besnela na Balkanu. Hilandar je, zahvaljujući darovima srpskih vladara, raspolagao velikim imanjem – metosima u Pomoravlju, u Hvosnu i oko Peći (današnja Metohija), u dolini reke Strume, u okolini Soluna i na samom poluostrvu Halkidiku. Samo na Svetoj Gori, posed manastira Hilandara zahvatao je petinu njene ukupne teritorije. Sledeći primere vladara, srpska vlastela je takodje bogato darivala manastir novim imanjima (sevastokreator Vlatko, veliki vojvoda Nikola Stanjević, despot Dejan) ili bogato ukrašenim bogoslužbenim knjigama i drugim dragocenim predmetima.

Knez Lazar Hrebeljanović je ktitor prostrane spoljne priprate koja je oko 1380. sazidana uz zapadnu stranu crkve Vavedenja Bogorodice, čime je glavni manastirski hram iz doba kralja Milutina dobio svoj konačni izgled.

U kompleksu manastira Hilandara, i oko njega, zidali su, uz Nemanjiće, i drugi srednjevekovni vladari, bogati feudalci, crkveni poglavari i mnogi priložnici. Despot Jovan Uglješa je pred pogibiju u bici na Marici 1371, manastiru poklonio nova imanja, a smatra se da je Toma Preljubović platio oko 1375, oslikavanje crkve Sv. Arhandjela. U Hilandar su se, uzmičući pred Turcima, sklonili mnogi svetovni i crkveni velikodostojnici. Posle privremenog gubitka samostalnosti (1387-1403), Hilandar je je, zajedno sa Svetom Gorom od 1430. do 1912. bio pod osmanskom vlašću. U vekovima turske vladavine, Hilandar su pomagali i ruski carevi i moldavski kneževi u XVI veku, a srpski patrijarsi iz Peći (Antonije, Jovan, Maksim), hercegovački mitropolit Simeon i beogradski mitropolit Simeon u XVII veku. Hilandarski monasi su u XVIII veku uspostavili žive veze sa Karlovačkom mitropolijom i srpskim crkvenim opštinama u južnoj Ugarskoj i u Bosni, dok su Bugari takodje značajno doprineli očuvanju duhovnog života u manastiru, posebno prilozima posle velikih požara 1722 i 1776. U Hilandaru je bugarski monah Pajsije napisao čuvenu Istoriju slavjano-bolgarsku (1762). U Hilandaru je u zimu 1765-1766 boravio Dositej Obradović, koji je ostavio svedočanstvo o sporu Srba i Bugara oko uprave nad manastirom. Od kraja XVIII veka, manastirom prestaje da upravlja iguman, već se igumanijom manastira smatra čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice. (Iguman se ponovo bira tek od 1991).

Hilandar je, posle obnove Srbije, povremeno pomagao i knez Miloš Obrenović (1820. i 1835), premda je većina monaha u manastiru bila bugarske narodnosti. Spor oko uprave manastirom rešen je posle posete kralja Aleksandra Obrenovića Hilandaru 1896. Kraljevina Srbija je platila manastirske dugove i monasi su ponovo mogli da dolaze iz Srbije i drugih srpskih krajeva. Početkom XX veka, manastir je ponovo imao većinu srpskih monaha. Hilandar je, takodje, u pratnji premijera Nikole Pašića, posetio i kralj Petar I Karađorđević.

U manastirskom kompleksu nalaze se gradjevine sačuvane od osnivanja manastira, zatim gradjevine koje su obnavljane posle raznih požara i najzad one koje su podignute u novije vreme, uglavnom u XIX veku. Manastir se nalazi pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), a staranjem manastirskog bratstva, naše i grčke države dobro se čuva, održava i obnavlja.

 
MOJ PRVI KONTAKT SA SVETOM GOROM


Stari autobus nas je vozio od luke Jovanjica do carske lavre manastira Hilandar, put je vijugav i prolazi s jedne strane pored litice s koje se dno ne vidi, a sa druge strane su stene koje kao da čekaju sledeću bujicu kiša, pa da se odrone. Nezamislivo mi je da takva prašnjava cesta vodi do Hilandara, pa i nije mi baš neki, taj  prvi kontakt sa Svetom Gorom. Zamišljao sam ga potpuno drugačijeg. Čini se da ovde baš priroda i nije srećna što smo stigli. Stigavši ubrzo ka udolini u kojoj se nalazi prekrasni manastir Hilandar, popunili smo veći deo njegove manastirske gostoprimnice. A rahatluk i voda, kafa i čaj su nam predstavljali nakon putovanja lepo osvežavajuće blago.
 
Zvoni telefon u gostoprimnici, monah neće da se javi dok ne dobije posebnu dozvolu od nadređenog mu. Nisam prisluškivao njihov međusobni razgovor, već sam slušao starijeg monaha koji se predstavio kao iskušenik, kako priča pravilo kojeg se svi moramo pridržavati. Njega sam slušao i istovremeno gledao ostale goste, doista smo svi začuđeni i zbunjeni s obzirom mesto na kojem se nalazimo. Nakon smeštaja u vrlo uredne sobe, dvorište Hilandara od sada više ne pamtim samo po slikama sa Interneta ili sa slike iz lepavinske kuhinje, od danas Hilandar gledam vlastitim očima. Svi oni pirgovi sa slika sada stoje pravo ispred mene. Hilandarska crkva izgleda tačno onako kako je izgledala u doba kada je otac Gavrilo bio ovde, a tako će izgledati kada će ga i moj otac i svi moji željni kontakta sa Hilandarom videti kada dođu ovde. Sa svih strana zidine, gde god se okrenem podignute zidine čuvaju Srpsku Pravoslavnu duhovnost. Stigao sam pravo u sedište naše duhovnosti. Ovo je slika duhovnosti jednog naroda. Preslikana duhovnost celog naroda u krug zidina manastira Hilandara. Izgoreni delovi Hilandara predstavljaju ništa drugo nego oslabljenu veru srpskog naroda. Obnavljanjem Hilandara povlačim paralelu i primećujem da se i u Srbiji obnavlja duhovnost. 
 
Kako bi osim moje duše i telo postalo svesno gde se nalazim, popio sam čašu hladne voda sa bunara Svetog Save. Crkva nam je bila otvorena i ušli smo u prvu i drugu pripratu, ali ikona Trojeručice se čuva u samom centru crkve i sada je zatvorena za celivanje pa ne mogu da joj se poklonim. No, takvo je pravilo, ne mogu ja određivati šta ću videti i kada. I onako sam ovde samo gost, iz neprekidnog dosađivanja Presvetoj Bogomajci da me pozove k sebi u posetu, treći pokušaj mi se eto pretočio u putovanje. 
 
Na večernjem bogosluženju sam se ponadao da ću uspeti videti Caricu Trojeručicu i to odmah nakon što sam rekao pred krstom ono što sam imao da kažem, međutim moje srce se tada nije svega setilo, i neke stvari su ostale skrivene od krsta na Svetoj Tajni Ispovedi. Carica Trojeručica i dalje je bila zatvorena u svoj mir. Kako je veče palo, otac Simeon nas je pozvao u Hilandarski muzej da nam predstavi umetnine manastirske. Od svih umetnina, prvo mi pogled mami u staklu čuvane drvene Carske Dveri, baš one Dveri koje je sam Sveti Sava otvarao za služeći Svetu Liturgiju. Ove Carske Dveri po starosti broje više od 800 godina i u tom periodu su preživele mnoga iskušenja, i eto uspela doživeti naša vremena.
 
Kako je pao mrak, uzeo sam knjige „Duhovni razgovori“, oca Gavrila Hilandarca, današnjeg Igumana manastira Lepavine, koje je otac po meni namenio Igumanu manastira Hilandara, ocu Metodiju i ocu Stefanu. Ovih dana se u Kareji održava dupli Sabor na kojem zasedaju i otac Metodije i otac Stefan, tako da nisam mogao do njih i njihovog blagoslova. Knjige sam predao ocu Simeonu koji će se pobrinuti da one dođu na tačnu adresu. Otac Simeon se raspitivao za lepavinski časopis: «Put, Istina i Život», čiji je glavni urednik bio o.Gavrilo. Svaki novi broj časopisa je oca Simeona posebno oduševljavao, pitao me zašto ga više ne dobiva? Pitao je za oca, kako je otac Gavrilo? Pitao je zašto im ne dolazi u posetu? Mislio sam si, otac je nekako duhom uvek sa vama ovde u manastiru Hilandar, isto kao što će otac uvek biti ovde sa Vama na Svetoj Gori. 
 
1. svetogorska noć 
 
Hilandarsku ikonu čuvali su monasi celu noć bdijeći uz nju. Noću kada svi spavamo, oni ne izlaze iz svojih kelija. Molitvu samo ujutro prenesu iz kelije u crkvu, pa nazad nastavljaju u keliji i tako neprekidno. Zašto? Ne znam, probaću da saznam narednih dana. 
 
Nemoguće je pojmiti snagu molitve koja gradi njihovu duhovnu snagu, jer kada ju steknu, Hilandarski monasi od tada prepuštaju da molitva upravlja svetom u kojem žive, od tada ona gradi njihov svet, a taj svet je tada božanstven, kao što je i molitva njihova božanstvena. Zamislite da živite u takvom svetu, i da probate ono božanstveno da unesete u svoj život, pa da osetite razliku? Možda bi tada mogli odgovoriti na pitanje; kakav je bio život onih monaha čije se lobanje danas nalaze u kosturnici manastira Hilandara, posloženih na drvene police jedna pored druge, za razliku od onih ljudi koji su u svetu sahranjeni u najlepše grobove, popoločeni najskupljim mermerom uz visoke dragocene spomenike. Nemoguće je porediti ove dve vrste života, jer ovde postoje mnoge neobjašnjive razlike.
 
Pričest uz Bogorodičinu ikonu Trojeručicu označio je moju zvaničnu posetu Svetoj Gori, sjedinjenje na Liturgiji sa Tvorcem označio je ulazak u duhovni svet boravka na Svetoj Gori ispunjen darovima, ali i iskušenjima. Suncem obasjane zidine Hiladara često su me navodile da pogledam u izbočene prozore kelije u kojoj je bio otac Gavrilo za vreme svog 13-godišnjeg boravka na Svetoj Gori. Ovih sunčanih dana došao sam do odgovora značenja njegovog blagog pogleda kojeg usmerava ka nama pri služenju svete Liturgije. Šta li je to Ikona koju je otac celivao svih tih 13 godina ugradila u oca Gavrila. To je izvor nepresušne snage koja ocu pomaže da neprestano bdi nad svojim Bogom danim narodom. 
 
Na severnoj obali se nalazi Hilandarska luka pored kojeg se nalazi Hilandarski Skit Svetog Vasilija. Na putu do njega sreli smo monaha koji nam je dao ključ od Skita. Nismo ga znali upotrebiti, jer iz naših ruku ključ nije otključavao bravu. Jednostavno se vrata ne daju otključati. Svi su pokušavali, okretali ključ na sve moguće načine, ali neće. Primim ja ključ i prekrstim se, misliće potajno u sebi, sada će da se otključa, ali ništa, neće i neće. Prođe tako 15 minuta i stigne mi poruka na mobitel od brata Stamenka, piše u poruci između ostalog: "Treba mi Internet šifra za o.Gavrila". U trenutku kada sam pročitao "o.Gavrilo", neko je viknuo da su se vrata uspela otvoriti. Naime, jedan monah koji je išao sa nama je znao put oko zidina, pa se popeo i otključao iznutra, to je bio jedini način, tako je brava funkcionisala. Gledajući unutar zidina, pronašao sam tamo neku klupicu koja se pokazala dobra za sesti i za pomoliti se na kratko. No, izgleda da je moja molitva trajala ovaj put duže nego što je uobičajeno za mene, jer su svi izašli van i mene zaključali unutra. Sva sreća na vratima je bila neka rupa kroz koju su me čuli kada sam vikao da me otključaju. 
 
Sledećih par kilometara je put za manastir Esfingmen, koji je opasan visokim zidinama odmah iznad mora. Za zidine bi rekao da štite celu obalu od najezde osvajača. Stalno ga zapljuskuju valovi sa severa. Ulazak je bio tajanstven, ovde vrede posebna pravila kako za monahe tako i za goste. Mrak nas je polako sustigao, a činjenica da se struja ovde ne koristi nas baš nije obradovala. Čak i u trpezariji za večerom takodje samo lampaši koji sve nas obasjavaju slabim prigušenim svetlom dok se poslužujemo večerom zajedno sa oko 80-ak monaha. Teško sam se odlučio da probam hleb, stari hleb koji je tamo za posluženje, u komadićima i onako suh, ali oprosti mi Bože, kada sam se predomislio i kada sam osetio taj predivan okus, stvarno je bio poput nekog kolača. Na kraju pred odlazak u sobu, tj. oko 9 sati, prošetao sam hodnicima manastira i susreo se sa par monaha spuštenih kamilavki i lampašima u rukama. Od ovog prizora samo su mi prolazili trnci kroz vene. Ubrzo sam pobegao u sobu, a u 21h, po grčkom vremenu već smo svi spavali. 
 
2. svetogorska noć
 
Jutro u Esfingmenu se budi po vizantskom vremenu, ali jedino u našim sobama po grčkom vremenu. Polako počinjem da merim dane po izlasku i zalasku suncu, a ne po satima, jer sam se tako već nekoliko puta izgubio. Napuštajući Esfingmen vratili smo se u našu Carsku Lavru – Hilandar, gde smo se istuširali i pripremili telesno i duhovno za dalji obilazak Bogorodičinog vrta. Pozdravili smo se i sa mačkom hilandarcom koji je uvek bio tu negde pored nas i pratio nas, kao pravi čuvar. Iz Hilandarske luke krenuli smo u Dafni. I onda autobusom do Kareje i Sveto Andrijevskog Skita. Bio nam je veliki poklon kada smo u Skitu susreli Igumana i tražili blagoslov, a on nas je pohvalio i zahvalio nam se jer je čuo da je srpska grupa čistila hodnik. Krenuli smo u obilazak Kareje i manastira Kutlumuš, koji je bio na svega par koraka od centra Kareje. Zadivljeno sam stajao i gredao njegovu lepotu koja je blistala na svega par metara od nas, od Kareje, tako blizu, tako skrivena a tako lepa bila je ta njegova lepota. Da li je moguće da su tako lepe stvari tako blizu nas, a da mi to ne primećujemo. Zadivljeno smo nastavili nazad do našega Skita gde smo bili na večernjoj službi i na čitanju Akatista. A posle Akatista posetili smo našeg oca Nikodima koji nas je dočekao u isposnici Svetog Save u Kareji. Ovde otac Niklodim svakodnevno vrši potpuni tipik kojeg je ostavio Sveti Sava. Otac Nikodim ne odustaje od neprestanog čitanja molitvi, kao i svakodnevnog čitanja kompletnog Psaltira. Jaka borba sa samim  sobom je potrebna za vršenje ovog tipika, ali na ocu se ne vidi da se upravo vratio sa nekog bojišta, nego nas je sa osmehom na licu dočekao i poslužio vodom i rahatlukom. 
 
3. svetogorska noć
 
Oca Nikodima smo sreli sledeće jutro na Svetoj Liturgiji u Sveto Andrijevskom skitu, došao je ovde da nas pozdravi još jednom. Po njegovom blagoslovu smo se pričestili, a posle Liturgije otac je zamolio igumana Skita da iznesu Mošti, Svetog Andreja i ostalih svetitelja da ih celivamo. 
 
Posle Svete Liturgije napuštamo Sv.Andrijevski Skit i krećemo za manastir Vatoped koji se nalazi na severnoj obali Svete Gore. U Vatopedu su nas smestili u 10-okrevetnu sobu i to odmah do kelije Ave Justina Popovića, koji je ovde dolazio i mnogo boravio, a čiju keliju Vatopedski monasi iz velikog poštovanja drže zatvorenu za iznajmljivanje gostiju. U crkvu nismo mogli, pa smo krenuli do obale mora, do litice gde smo se sunčali i razmišljali, gde su nam misli radili brže od srca koje je lupalo od zadovoljstva prizorom kojeg smo upijali s litice. 
 
Večernja služba je ubrzo počela u carski opemljenom ikonostasu. Posle večere je sledilo povečerje, na kojem smo dobili ulje i Bogorodičin pojas. Ovde mi se stvorila slika monaha koji već vekovima čuvaju Vizantiju u svom srcu i čekaju da ova uspavana golubica raširi ponovo svoja krila i preraste ponovo u veliko zemaljsko carstvo kao što je i nekada bilo.
 
Sva Vizantska vojska je propala, jedino su još monasi ostali kao poslednji borci i kao poslednje čestice toga velikog carstva. Oni su danas čuvari živog duha tog velikog carstva. Prvi put da sam se susreo u životu sa Vizantijom, čijoj veličini sam se uvek divio i čudio. Sada znam da to carstvo još uvek postoji u seni i da čeka trenutak svog ponovnog rađanja. Vatopedski monasi, kao poslednje čestice izmoreni od silnog vremena koje je prošlo izdržavaju i nova vremena u nadi ponovnog dolaska njihovog voljenog carstva koje će carevati ponovo na zemlji.
 
4. svetogorska noć
 
Nakon stišavanja generatora koji se javljao iz susjedne prostorije odakle je punio vatopedske akumulatore mogli smo da prespavamo i poslednju noć. Dok smo mi odlazili na spavanje unutar zidina manastira Vatopeda molitva se i dalje nastavljala. Napustio sam vatopodeske monahe posle večernje molitve i povečerja. Oni tek sada počinju besprekidno da se mole do jutra, upravo je noć njihovo omiljeno vreme za molitvu. Tada se stišava sve i u čoveku i oko njega, tada monahova molitva ima poseban prizvuk pokajanja i usrdnosti. 
 
Ponovo im se pridružujem tek sledeće jutro na Svetoj Liturgiji. Jutros je velika crkva zatvorena tako da će se  Sveta Litrugije služiti u manjoj crkvici. Primećujem na licima monaha da im je noćno tihovanje uz molitvu služio kao odmor duše. Čuvši jutarnji snažan zvuk klepetala kao poziva na jutarnju molitvu. Razmišljam kako se taj zvuk preklapa kroz ovo vreme i vreme iz doba Vizantije. Monah živi sadašnjost u vremenu Vizantije, a živi za vreme koje dolazi, blisku budućnost Carstva Nebeskog. U silini ovih ispreplitanja duša mu nije izgubljenja nego jasno usmerena u samo jednom pravcu. Ne poznajem tog monaha sa klepetalom u ruci, ali iz izazivajućeg zvuka tačno se da oslušnuti stanje njegove duše. Jutarnji zvuk njegovog udaranja u klepetalo ima snagu da probudi tu uspavanu lepoticu Vizantiju koja me toliko inspirisala, ono ima moć i da probudi moju uspavanu dušu da se zapita do kada misli stajati na mestu tako uspavana i umrtvljena.
 
Nemoguce je upoznati Svetu Goru kroz par dana, ali nisam ni došao da je upoznam, vec samo da je posetim, došao sam videti te dvorce od zlata i predvorja od srebra. Došao sam celivati ikone i mošti svetitelja, došao sam dotaknuti i osetiti vrt Presvete Bogorodice.
 
Našao sam Vatopedsku kapelicu u kojoj se služila Sveta Liturgija, mala kapelica u kojoj se freske smeše i raduju od pevanja monaha. Nekoliko monaha je tokom Liturgije stalo na sred crkve i pravilo po tri poklona, velika poklona do poda. Kao da su u jednom trenutku videli božanske nevidljive Sile unutar crkve i iz velikog poštovanja da su im se poklonile. Ti pokloni, ta molitva, to odricanje životno, i još sve to u slavu Božju. Nema ovde ni jedan pokret telom ili glasom, a da nije u slavu Božju. Liturgija na zemlji, a ljudi kao da su na Nebu, sve se odvija u nekom međuprostoru, ni na zemlji, ni na nebu. Ovde se čoveku rađa ljubav i radost, ovde čovek živi za večnost, a umire sa osmehom na licu. Ovde se niko nije rodio, a mnogi su umrli. Ovde svi umiru slobodni, tačno onako kako su i rođeni. Umreti ovde znači, da je vaš život bio samo proputovanje. Upoznali ste nešto, videli, proživeli, propatili ste se i proveselili ste se, ali kada je došlo vreme da napustite ovaj svet, odavde ga napuštate, da bi ste se preselili, zadovoljni što ste u svom životu ostvarili svoj cilj, upoznali velikog Tvorca i tako se sjedinili sa Stvaraocem. 
 
Osim što čuvaju poslednje ostatke Vizantskog carstva monasi ovde dočekuju i Nebesko carstvo kao konačnu i krajnju stanicu svoga života. 
 
Kareja je ponovo bila naša odrednica. Zamolio sam vodiča da se odvojim na kratko iz grupe, na što je vodič jedva pristao, ali je pristao. Prepešačio sam 20 minuta kako bi stigao do Burazerske kelije u kojoj je moj o.Gavrilo proveo godinu dana. Ušao sam u dvorište kelije, sve je bilo prazno, kao da niko ne živi ovde. Kada sam stigao nisam sreo ni jednog gosta. Bilo je oko jedan sat popodne. Ušao sam u dvorište i prišao do stare crkve, tamo je bio jedan jedini stariji monah, čudno me gledao, pa sam i ja njega čudno gledao, mislio si je, ko je sada ovaj, sa aparatom i torbom na leđima. A ja samistovremeno mislio, pa ko je sad ovaj starac, čak me ni ne pušta unutra, samo me gledao kao da nikada nije video gosta u njegovom manastiru. Brzo smo se razišli, otišao sam na neki sporedni balkon da napravim nekoliko fotografija. Kada sam se vratio sa balkona, video sam jednog mlađeg monaha, predstavio sam se na srpskom. Nešto je razumeo, ali smo se ipak teže sporazumeli. Odveo me u gostoprimnicu i ponudio vodom i rahatlukom. Poklonio sam mu lepavinsku ikonicu, koju je prepoznao i obradovao joj se, bilo mi je drago, osećao sam se ugodno, kao pravi gost, ali i domaćin, Burazerska kelija metoh manastira Hilandara, a Hilandar je naš manasitr i naše blago na Svetoj Gori. 
 
Eto upravo ova kelija je bila moja zadnja stanica Svete Gore, vožnjom do luke Dafni i povratkom na kopno obeležio sam i posebnu etapu proputovanja i posete Svete Gore. 
 
Teško je doći ovde, nije lagan put do Svete Gore, u mom slučaju trebalo je dosta vremena, tek iz trećeg pokušaja uspeo sam da dođem ovde. Svaki pokušaj je završen sa tugom u očima, jer sam se osećao nedostojim. Pred svaki moj polazak bila su velika iskušenja, a svaka ideja o dolasku ovde pratilo je i mnoštvo tereta koji se vrlo brzo natovario na moja leđa. Jaka volja je potrebna da sa svim tim teretom ipak ne izgubite veru i nadu u mogućnost posete Bogorodičinom vrtu. Nema tog blaga koji me mogao učiniti u tom trenutku tako srećnim kao spoznaja da se približavam autobusom manastiru Hilandar i da ću se ubrzo pokloniti Bogorodici Trojeručici koja me pozvala k Sebi, jer bez njenog poziva nema dolaska na ovo Sveto tlo. Manastir Hilandar mi je pojačao veru da je sve čoveku moguće, manastir Esfingmen, mi je dokazao da je u životu moguće verom otvoriti svaka vrata čak i ona čvrsto zapečaćena. Manastir Kutlumuš, šapnuo mi je da su lepe stvari u životu na samo par korak od mene. Manastir Vatoped mi je prorekao rast i buđenje neuništivog Vizantskog carstva. Isposnica Svetog Save u Kareji mi je rekla da za sve u životu treba puno vlastite borbe bez odustajanja. I na kraju poslednja posećena Burazerska kelija rekla mi je da bez ljubavi naših duhovnih i telesnih roditelja sve to nema nikakvog smisla. 
 
 
Nenad Badovinac
Maj, 2011.
 

SVETOGORCI



Oni su se vratili sa Svete Gore u teškom momentu za Rusiju

U prethodnom broju smo objavili odlomak, koji je posvećen arhimandritu Ipolitu (Halinu). Tekst je napisan na osnovu knjige Evgenija Muravljeva i Dimitrija Fomičeva “Jutarnja zvezda”, koja će uskoro izaći iz štampe. Ja kao urednik te knjige sada želim da vas upoznam sa njenim drugim delom, gde se ne govori samo o ocu Ipolitu, već i o njegovom prijatelju, takodje svetogorskom monahu, koji se vratio u Rusiju, danas dobrodržećem arhimnadritu Avelju (Markedonovu). On je jedno vreme bio nastojatelj našeg Sveto-Pantelejmonovog manastira na Svetoj Gori, a danas duhovno rukovodi Jovano-Bogoslovski manastir u Rjazanskoj oblasti. V.Grigorjan

Put na Svetu Goru

24 juna 1963 godine, posle mnogo godina mučnog i laganog gašenja Sveto-Pantelejmonovog manastira, zajedno s kojim bi nestao i svaki trag ruskog monaštva na Svetoj Gori, desio se začudjujući dogadjaj. Vaseljenski Patrijarh Atinagor je u prisustvu predstavnika Pomesnih Pravoslavnih Crkava, pa tako i mitropolita Nikodima (Rotova) dao izjavu koja je za većinu onih koji su se okupili bila neočekivana i protivurečna kursu grčke države u elinizaciji Svete Gore. “Sve Pravoslavne Crkve, - izjavio je Svajtijejši Atinagor, - mogu da pošalju na Svetu Goru samo toliko monaha, koliko smatraju da je potrebno.

Ja kao duhovno lice ću sam proveriti one koji budu poslani. U prvom redu imala se u vidu naravno Ruska Crkva. Gospod nije dozvolio da ona izgubi neotudjivu stazu, jer nije bilo dana da se taj put nije omivao suzama i molitvama. Uskoro posle revolucije je u potpunosti prekinuta ta velika reka pomoći, koja je u Sveto-Pantelejmonovski manastir priticala iz Rusije. Poslednji brod sa darovima nije ni dospeo do Svete Gore, jer je doživeo katastrofu na moru. I tada je iguman manastira naredio da se podeli milostinja poslednji put – monasi su već i sami počeli da osećaju veliku potrebu. To poslednje deljenje milostinje je zabeležio ruski fotograf-emigrant. Kada je razvio film, video je da je na čelu onih koji su bili u potrebi išla … Presveta Bogorodica.

Iguman je tada zaplakao i rekao: “Dok sam živ, delićemo i poslednju koricu hleba sa gladnima, poslednju odeću sa nagima, poslednju radost sa ubogima …”

imageOtac Ipolit Halin

U oktobru te iste 1943-e godine, Patrijarhu Konstantinopolja iz Moskve je bio predat spisak od 18 lica, koja čekaju odluku za naseljavanje u Pantelejmonovom manastiru. Njihove “lične stvari” su takodje predstavljene u ministarstvu inostranih poslova Grčke. U julu 1964 godine, iz Atine je stigla odluka da samo petorica monaha mogu da dodju na Svetu Goru, što je u mnogim ruskim emigrantskim SMI-a bilo prokomentarisano kao “veliko čudo”. I tek u julu 1966 godine, njih četvorica, medju kojima je bio i otac Ipolit (Halin), su došli na Svetu Goru.

Dolazak Rusa iz SSSR-a je bio iznenadjujući čak i za grčkog guvernera Svete Gore. Otac Avelj nije bio medju pridošlicama. On će doći na Svetu Goru nekoliko godina kasnije. Pogledajmo šta se desilo pre toga. U mladosti je otac Avelj bio ipodjakon u Rjazani kod starca-arhiepiskopa Dimitrija (Gradusova, u velikoj shimi – Lazara).

Odlazio je kod njega pešačeći četiri kilometra. “Moji roditelji su umrli 1943 godine. Meni je tada bilo 16 godina, - priča otac Avelj. –A vladika Dimitrije me je nekako posinio … Bio je rat. Okolo same nesreće. Jednog su ubili, drugi je nestao bez traga. Smrt je kucala na vrata svake kuće, i ja nikoga nisam opterećivao svojim problemom. A ostala su mi dva mladja brata i dve sestre, najmladjem je bilo svega tri godine. Sećam se kada me je u crkvi vladika uhvatio za podbradak i rekao: «Ti, andjele moj, ne govoriš da je Gospod uzeo tvoga oca?». Suze su mi se slivale niz lice. A on će na to: «Ne plači, raduj se. Kome Gospod uzima bližnje, Sam ih zamenjuje. Sada ti je Bog i otac i majka. Ti si najsrećniji čovek». To me je utešilo. Kada je mladić napunio 18 godina, vladika ga je postrigao u monaštvo i rukopoložio u čin. Veoma je voleo oca Avelja. - Ali nije se samo prema meni tako dobro odnosio, - nastavlja starac priču. – Njegov sekretar je postao moj prijatelj jeromonah Nikodim (Rotov), Rjazanac kao i ja, a ja sam već tada služio na parohiji …

I jednom nam je vladika Dimitrije otkrio nešto posebno: “Nemojte da mislite da ste se vas dvojica slučajno upoznali. Vas je Carica Nebeska izabrala i spojila, i meni vas preporučila”. Tako smo rasli pod njegovim okriljem. Tražio sam od njega dozvolu da idem u Kijev, a vladika mi je odgovorio: “Andjele moj, sedi kući, sedi kuće, biće i Kijev, biće i Sveta Gora…”. On je sve predskazao što se potom i dogodilo. Ocu Nikodimu je vladika dao blagoslov da uči u Duhovnoj akademiji, a meni je direktno zapretio, što sam ja veoma želeo: “Vladiko, tako želim da više saznam o Bogu…” – “Ti nemaš Božiji blagoslov, ni moju dozvolu za to”.

I dodao: “Andjele moj, doćiće vreme kada će kod tebe dolaziti akademici po savet i Gospod će te tako uzdignuti, da će ti zavideti…Znaš šta, - i okrenuo se prema ocu Nikodimu, - on će imati tako teško i odgovorno poslušanje, da neće imati kada da se pomoli za sebe.

A ti se moli za njega kao za samog sebe, i više nego za sebe! A ti, - gledao je oca Nikodima, - ti čuvaj Avelja kao zenicu oka! Jer je u njemu – sva tvoja snaga!” Bogoborci su bukvalno osećali da to nije običan monah. Još 1950 godine, kada nije bilo posebnih progona Crkve, ocu Avelju je bilo naredjeno da napusti Rjazanj u toku 24 časa. Potom su ga za vreme Hruščova isterali i iz Jaroslavske eparhije, jer je u lokalnim novinama objavio na sva vrata članak: “Šarlatan XX veka”. Krivili su ga da je bezbožnik, amoralan tip. A usmeno su ga savetovali da se odrekne Boga, i zaposli. Ali otac Avelj je odgovorio da neće izdati Onoga, Koga je voleo i voli.

imageArhimandrit Avelj (Markedonov)

Neki, posebno beli monasi, osetljivi zbog svojih porodica, su veoma teško preživljavali te nesreće. Monahu je mnogo lakše, ali samo ukoliko nije vezan ničim ovozemaljskim, i ukoliko nema nikakv strah pred svetom. “Uvek sam bio srećan čovek i nikome nisam zavideo”, - kaže arhimandrit Avelj. Jaroslavski vladika, teško bolestan episkop Isaija (Kovalev), je veoma teško primio ciničnu klevetu na jednog od svojih najboljih sveštenika, ali je iznenada čuo od njega samog: “Vladika, a zašto vi plačete? – “Pretpostavi”. – “Šta, smrtna kazna? Ja se ne bojim.

Vi im se samo radi Boga ne suprotstavljajte. Vi ste bolestan čovek, izbaciće vas na ulicu, i gde ćete onda? A mene otpustite s Bogom kući, u Rjazanj”. – “Ali tebi posle toga nigde neće dati da služiš. Oni imaju savesti, svako od njih će mi svakodnevno davati po koricu hleba i za doručak, i za ručak i za večeru, i preživeću. A četrvrtu koricu uvek mogu da dam nekome siromašnom kao i ja”. U to vreme je njegov prijatelj o.Nikodim (Rotov) već postao vladika. “Mi smo se konačno sreli, - seća se sa snažnim utiscima arhimandrit Avelj, - i naravno obradovali smo se jedan drugome. Setili smo se, kako smo još kao dečaci maštali da nadjemo nekog duhonosnog starca, koji će nas postrizati u monahe; zamišljali smo kako ćemo iskopati pećinu u zemlji – dalje od sujete – i živeti u njoj da niko ne zna.

Gospod nam je dao sve što smo želeli!” Slatko se ispričavši, otišli smo na počinak. Bližila se ponoć.

“Starče, starče”, - pozvao je oca Avelja njegov prijatelj (vladika Dimitrije ga je često nazivao starcem). “Šta ti je?” – “Znaš li da samo što sam došao sa Svete Gore”. – “U snu, jel’da?” – “Ne, na javi. Nedavno sam se vratio”. I ispričao je kako je putovao iz Jerusalima u SSSR preko Grčke, kako se na svetogorskom pristaništu Dafni susreo sa blagodatnim starcem, igumanom Ruskog manastira Ilijanom, kako je od njega saznao da Sveto-Pantelejmonov manastir zamire, da “najmladji” njegov žitelj ima sedamedest godina, a drugi imaju i sto, i leže nepokretni .

A Grci čekaju da svi Rusi poumiru, da bi preuzeli manastir u svoje ruke. I naravno, vladika Nikodim je predložio svom prijatelju da ode na Svetu Goru. Našli su se ljudi, koji su počeli da oca Avelja odgovaraju od toga, ali im je on odgovorio sledeće: “Da raja nema, ja možda i ne bih otišao sa ovog utvrdjenog mesta, ali znam da raj postoji, i ne možeš da ga kupiš, niti naslediš. Raj mi daje Majka Božija. Kako da Je odbijem, kad me priziva: “Idi kod Mene i potrudi se u Mom vrtu”. Da odgovorim: “Ne želim, meni je dobro i kod kuće…” To se desilo 1960-e godine.

Pukovnici-pukovnicima, a monasi - monasima


On je deset godina čekao na vizu! Čekisti su proveravali “pouzdanost”, kako monah na Svetoj Gori ne bi rekao nešto suvišno o “slobodi Crkve u Sovjetskom Savezu”. Grci su se bojali da će im poslati komuniste. “Zato su i ispitivali sa dve strane”, - seća se otac Avelj. Dok se sve nije završilo, otac je uspeo da služi u katedralnoj crkvi u Rjazani, a potom je postao njen nastojatelj. Na kraju je dobio vizu. More se sa zelenim talasima prelivalo pred njegovim očima. Iz njega je u zavisnosti od kretanja brodića izrastala Sveta Gora.

Otac priča: “Odmah smo celivali glavu sveštenomučenika Pantelejmona. Dočekao nas je iguman manastira otac Ilijan, jedan od glinskih monaha, prozorljiv starac. Podvizavao se na Svetoj Gori od 1904 godine. Iguman mi je dao poslušanje da služim u Pokrovskoj crkvi na crkvenoslovenskom jeziku.

A otac Ipolit je tada služio u donjoj, Pantelejmonovoj crkvi za Grke, na grčkom. Njegova kelija je bila u igumanskoj zgradi. Ja nisam prešao da živim u tu zgradu i ostao sam u keliji koju mi je predložio otac Ilijan, taj sveti starac … On mi je posle prve ispovesti, na dan dolaska, rekao: “Ja vam oče ne dajem blagoslov kao iguman, već vas molim da danas odslužite Liturgiju”. Ja onako s puta, naravno i jeli smo i pili, iako posno, ali iskreno govoreći nisam bio spreman da služim. Ali sam odgovorio: blagoslovite oče Ilijane. Radi poslušanja. Već sam bio u arhimandritskom činu, možda je on to znao, a možda je prosto želeo da vidi da li umem da služim “sovjetski” ili ne? Ali…ne-ne, on je to sve potpuno video. I rekao je: “Danas ćemo se svi pričestiti”.

Ostalo je malo staraca, koji su mogli da se kreću. I mladi su naravno došli kao i mi iz SSSR-a – otac Ipolit, otac Dositej. Na dan mog dolaska se oko Svete Čaše okupio ceo manastir. Posle Pričešća nije bilo ni djakona, ni crkvenjaka – ja sam upotrebio Svete Darove, a on, iguman, je čitao u oltaru zahvalne molitve. Odjednom mi je rekao: “Hajdemo da ti pokažem tvoje mesto”. Izveo me je na solej, a tamo pored se nalazio igumanski tron, rezbaren, pod baldahinom, sa stepenicama. “To je moje mesto, - rekao je otac Ilijan. – A pored je stasidija – vaše mesto…” Stari monasi su mi objasnili da je pre revolucije to bio tron namesnika igumana. Iguman se bira doživotno, a namesnik je sve vreme sa njim i pomaže mu u svemu. “Bićeš nekada i u stasidiji, - dodao je otac iguman, a nekada u oltaru i za pevnicom…” U Pokrovskoj crkvi sam morao da služim neprekidno, svaki Božiji dan, zajedno sa ocem Dositejem, koji je došao zajedno sa ocem Ipolitom iz Pskovskih Pečera (oni su bili prijatelji).

Otac Dositej – Carstvo mu Nebesko! – je bio podvižnik i ispovednik. Zašto to kažem? Veoma sam se bojao da će se razboleti. Pored toga za pevnicom nije bilo nikoga. A samo da se ne održi makar jedna Liturgija, čak i u toku nekoliko godina, Grci bi tu odmah prekinuli bogosluženje na slovenskom. Tada se u Grčkoj dočepala vlasti grupa “crnih pukovnika”. Oni su svrgli zakonitog, Bogom danog kralja. Svetogorci ništa dobro od njih nisu očekivali. To se desilo još pre mog dolaska”. Ali, uostalom, pukovnici – pukovnicima, a monasi – monasima. Dok je jaka veza sa Bogom – ništa nije strašno. Bogosluženja na Svetoj Gori su neprekidna mnogočasovna bdenija svake noći. Posle pola noći je – služba, a od jutra na poslušanje, i tako ceo život. Jednom je u razgovoru sa duhovnim čedima arhimandrit Ipolit ovako prokomentarisao to vreme: “Na Svetoj Gori smo mnogo radili na poslušanjima. Ponekad nismo imali snage da dodjemo do kelije. Sat-dva bismo spavali negde pod drvetom ...

Probudiš se ujutru i pogledaš na nebo, a odatle Majka Božija šalje blagoslov. S radošću ustaješ sa zemlje i započinješ da radiš uz molitvu». Još je i ovo pričao: “U teškim trenucima odeš na grob nekog podvižnika, odslužiš mu parastos, i snaga ti se povrati. Na Svetoj Gori ima puno svetih moštiju. I kada celivaš mošti, ne osećaš nikakav umor”.

Žreb

Pored Siluana Pored drugih svetinja, u manastiru je posebno bila cenjena glava starca Siluana. Ona je bila postavljena radi poklonjenja u dragocenoj kutiji u manastirskoj Pokrovskoj crkvi. Ali pokazalo se da je tamo nije bilo … Posle objavljivanja knjige oca Sofronija (Saharova), koja je posvećena starcu Siluanu, ruski emigranti su tako zavoleli upokojenog starca da su poželeli da …ukradu njegovu glavu. Ali sa Svete Gore se ne može ništa izneti, sem crkvenih stvari, koje se prodaju u manastirskim knjižarama. Oni su naravno bili zadržani na svetogorskoj carini. Otac Avelj je naredio da se glava više ne nosi u grobnicu: “Neka bude u Pokrovskoj crkvi”.

Otac Avelj se seća: “Našao sam bogatu, somotom opšivenu kutiju (u njoj je ranije očigledno bila neka skupa mitra) i u nju sam stavio starčevu glavu…Mnogi poštovaoci starca Siluana, i Grci, i stranci, su mi direktno prilazili i govorili: “Želimo da vidimo glavu starca Siluana”. Ja sam im iznosio kutiju. Jedan monah-poklonik me je molio: “Ja bih, ovaj malo … Odneo bih sa sobom”. Bilo mi ga je tako žao da sam od ušne školjke, koja se sastoji od malih kostiju, malo otkinuo: “Starče Siluane, oprosti, ali on tako želi…” A ne može se opisati kako je glava mirisala!” Shimonah Siluan je otišao Gospodu na Svetoj Gori skoro trideset godina pre nego što je tu došao jeromonah Ipolit i trideset četiri godine pre oca Avelja. Interesantno je da je otac Ipolit u manastiru Svetog Pantelejmona izvršavao isto poslušanje kao i Siluan Svetogorac: obojica su bili ekonomi u svojim manastirima. “Na Svetoj Gori mi je bilo veoma teško zbog vlažnog vazduha, - pričao je starac Ipolit, - ali koliko god da je tamo bilo teško, Siluan Svetogorac mi je pomagao”.

Čuda od moštiju prepodobnog Siluana ne samo da ne prestaju, već se i umnožavaju svake godine. Jedan od žitelja Sveto-Pantelejmonovog manastira, jeromonah, pričao nam je o tome kako su mirisale svetiteljeve časne mošti prilikom litije i to na teritoriji igumana grčkog manastira Simonopetra. I svi su bili duhovno radosni, i Grci i Rusi. Oni su jedino tako, u Bogu, molitvama svetih, očuvali jedinstvo.

Na tegu

Ali odstupanjem od nebeskog sve se raspadalo, rasplinjavalo. Grke nije napuštala nada da će im pripasti Sveto-Pantelejmonov manastir. Jednom je na razgovor kod oca Avelja došao sekretar svetskog guvernera Svete Gore: “Oče Avelje, vama je veoma teško, mi to znamo i saosećamo sa vama. Ali ako biste uzeli više Grka u manastir, imali biste na koga da se oslonite…” “Ali ja sam se napravio blesav, - osmehuje se otac, - i odgovorio: “Gospodine! Vidite kakva je stvar: da sam ja iskusan i mudar verovatno bih prihvatio vašu pomoć. Ali pošto nemam iskustva, i živim na Svetoj Gori samo nekoliko godina, i samo se … bavim “kozama”. A gde ćete vi da pustite svoje “ovce”? Ja ne umem s njima da komuniciram, navikao sam da napasam samo “koze”, takoreći “stado”. Dok sam živ, ja ću napasati “koze”. Svoje, to jest ruske”.

Bog je pomogao i otac je uspeo da zadrži manastir … Noću su službe, danju domaćinstvo, prijemi. I tako dan za danom. Vrućina je tokom cele godine. I to kakva! Vlaga. Služiš pored Prestola, a na tebi je sve mokro, i znoj sliva se niz tebe. Vraćaš se sa službe u keliju, presvlačiš se i razmišljaš: možda danas neće biti nikoga pa mogu da operem …Samo što potopim stvari u vodu dolaze razni ljudi: od guvernera, iz ministarstva, te poslanici, te biznismeni, te još neko. Jedne ispraćaš, a drugi dolaze. A već zvono zvoni i treba ići na večernje, i ostale službe … Jedan od “novajlija”, iz Saveza me je pitao: “Ko vama pere odeću?”. Ja sam se samo osmehnuo i rekao: “Svi…” Ali i sa svojima je bilo popriličnih teškoća. Otac Avelj i Ipolit su zajedno držali manastir bukvalno na tegu, tako je bilo teško. Sve nebesko se mora održavati sa takvim trudom, a pritom znajući da je zemaljsko bez njega predodredjeno na poginiju. A nedaleko se za njih molio starac Ilija (Nozdrin) – sadašnji duhovnik Optinske pustinje. On je nosio poslušanje u poznatom skitu Sveto-Pantelejmonovog manastira, na Starom Rusiku u više nego usamljenom, skrivenom u planinskim tesnacima. Tamo se danas nalazi daskama zatvorena predivna crkva s velikom ikonom velikomučenika Pantelejmona sa zardjalom bravom na ulazu i nekoliko čvrsto zatvorenih gostinskih i monaških zgrada, koje su podsećale na prošlu veličanstvenost skita … “On i dan-danas tuguje za Svetom Gorom, i do dan-danas starca Iliju čeka njegova svetogorska kelija, - priča duhovna ćerka shiigumana Ilije, monahinja Hristina, - ali otac sa smirenjem nosi svoje poslušanje, ovde, na Kalužskoj zemlji. Starčestvo je – težak krst… Kada je posle Oktobarskog prevrata Optina rasformirana, prepodobni Nekarije Optinski je imao želju da se osami, da ode u zatvorništvo.

Ali su mu se Sviše javili optinski starci i rekli: “Ako ostaviš svoj narod, nećeš biti zajedno sa nama”. Eto šta je rečeno za oca Iliju – nije mu bilo zamene. On je potreban Rusiji kao vetar “prefinjenog duha” sa Svete Gore, to je duh Božiji, koji je ljubav”. To se može reći i za druge naše Svetogorce, koji su se vratili u Rusiju i stali do smrti na put ništavila spremnog da nas preplavi. Nekoliko ljudi su sastavili jedno od najistaknutijih poglavlja u istoriji Ruske Crkve. Čak i posle smrti oni i dalje, kao starac Ipolit, ne ostavljaju svoja duhovna čeda, što se može uporediti sa opisom Fridriha Velikog o ruskom vojniku: “Njega je malo ubiti, treba ga i oboriti”. A Hristova borba se nastavlja, i on će i ležeći u grobu, nastaviti da se bori.

“Ah, Ipolit-Ipolit…”

Bila je u toku 1978 godina. Na Svetu Goru je došao telegram iz SSSR-a o iznenadnoj smrti predsednika Odeljenja za spoljne crkvene odnose, mitropolita Lenjingradskog i Novgorodskog, Nikodima. Iguman Avelj je primio tužnu vest kao Božiji Promisao:

imageJovano-Bogoslovski manastir u Rjazanjskoj oblasti gde trenutno služi o.Avelj

“Mislio sam da neću stići na prijateljevu sahranu. Kada sam želeo na vreme da odem u Rusiju, na crkvenu svečanost povodom 60-ogodišnjice osnivanja Patrijaršije, grčke vlasti su zakomplikovale izradu dokumenata, i nisam otišao jer sam kasnio. Te noći sam, kako se kasnije pokazalo, služio poslednju Liturgiju na Svetoj Gori, i počeo sam da služim parastos novoupokojenom vladiki Nikodimu. U crkvu je iznenada utrčao dežurni: “Oče Avelje, imate telefonski poziv”. Sovjetski konzulat u Tesalonikiju me je obavestio da su gotova moja dokumenta za putovanje.

Pomislio sam: “Kakvo čudo! Za svečanost mi nisu dali, a za sahranu – nisam ni tražio …” Osećao sam se loše i mislio sam da srce neće izdržati sahranu kada ugledam prijateljev grob. On mi je bio kao rodjeni brat. Na oproštaju sam okupio bratiju i rekao: “Odlazim, oci … Sve ono što želim je da budem ovde i umrem ovde, ali za sve postoji volja Božija i mi smo u Njegovim rukama. U zamenu vam ostavljam oca Jeremiju. On je dobar, ozbiljan arhimandrit. Vi ste moji poslušnici i povinujte se njemu kao i meni. A ostalo će Gospod upraviti”.

I otišao sam. “Sećam se svih, i živih, i upokojenih, - pričao je, gledajući u daleka snegom prekrivena rjazanjska prostranstva, arhimandrit Avelj Evgeniju Muravljevu, autoru knjige o podvigu ruskih monaha u borbi sa nepostojanjem za Svetu Goru. – Znaš li da ima tek tri godine kako sam pronašao mir.

Ranije sam se svaku noć budio sa suzama: sve kao da sam na Svetoj Gori, sve kao tražim svoju keliju, u kojoj mi je starac Ilijan blagoslovio da živim … Idem stazom, razgovaram sa starcem jeremijom, a s nama je I otac Ipolit … Posle više nisam išao na Svetu Goru. Ah, Ipolit-Ipolit, on je već u raju, a ja sam još ovde …puzim po zemlji”.

http://manastir-lepavina.org/vijest.php?id=728




STARAC KOJI SE VRATIO U RUSIJU

 

O svetogorskom starcu, arhimandritu Ipolitu (Halinu), koji se vratio u otadzbinu da zagreje i podigne ljude

Mnogima se pre četrdeset godina činilo da se završava istorija ruskog monaštva na Svetoj Gori. Bile su odbrojane godine do smrti poslednjih prestarelih monaha. Grčke vlasti su odlučno odbile da puštaju nove monahe iz Rusije.

Ali Gospod je po ko zna koji put projavio Svoju milost prema nama. 1966 godine su na Svetu Goru stupila četvorica monaha iz Rusije, medju kojima i otac Ipolit (Halin). U bliskoj prošlosti je još nekolicina monaha uspela da dodje na Svetu Goru.

O njima sam saznavao postepeno. Sve je počelo tako što mi je neko rekao za starca Iliju, duhovnika Optina pustinje, koga su zvali sa Svete Gore da obnavlja pravoslavnu veru u našoj zemlji. A nedavno sam saznao, da je moj stariji prijatelj, pravoslavni novinar iz Kurska kao koautor sa kolegom Dimitrijem Fomičevim napisao knjigu „Jutarnja zvezda“, u kojoj ima dosta materijala o nekoliko naših podvižnika, koji su se vratili pri sličnim okolnostima. Ali najveći deo te knjige je posvećen arhimandritu Ipolitu. Ona će se u najskorije vreme pojaviti u štampi. Ja sam je uz autorsku saglasnost preradio u mali članak za naš časopis. Na taj način će čitaoci „Vere“ prvi saznati o izuzetnom podvižniku našeg vremena, koji se upokojio u Gospodu 2002 godine. Zbog svojih podviga za obraćenje ka Hristu stanovnika Severne Osetije, prozvan je apostolom Severnog Kavkaza. O tom periodu njegovog života se ne zna mnogo. Evgenije i Dimitrije se spremaju da ga istražuju kao pripremu za narednu knjigu. Sada ćemo ispričati ono što znamo.

imageUvod

Mladi sveštenik je pričao kako su dizali u vazduh crkvu u kurskom selu Subotino:

- Jednom su pokušali – moja baka je od straha poskočila, - dva, tri ... Crkva je i dalje stajala kao i pre. Tada su postavili više eksploziva. Čula se eksplozija, od koje se zatresla zemlja ... Crkva se polako rušila i padala u prah. Zadimljene ruševine su pomračile sunce. Iz zagušljivog oblaka prašine je s mukom izleteo beli golub: oh-oh ... Baka je plakala i srce joj se cepalo toga dana. Na mestu na kome se nalazila crkva su projektovali i klub, i školu, ali ništa nisu mogli da izgrade i to je i danas pusto mesto.

Sveštenik Kurske eparhije jeromonah Roman (Arhipov) svedoči o sledećem dogadjaju. Jednom su nekoliko gostiju uzeli blagoslov od starca i krenuli nazad kući, ali ih je nešto primoralo da se vrate. To što su videli ti ljudi prevazilazi oblast ljudskog razuma. Taj čovek, s kojim su razgovarali samo pre nekoliko minuta se skoro rastvorio u zaslepljujuće beloj svetlosti koja je dolazila od njega. Njegove oči su zablistale snažnim zracima. On je pred izbezumljenim poklonicima nekoliko trenutaka javno zračio tavorskom svetlošću. Duboko je u zabludi onaj čovek koji smatra da nema više svetosti u Rusiji, i da živimo na zalasku naše istorije.

Raspršile su se stare zidine, i nečujno, kao leteći miševi, zavikali su nečisti duhovi, praznujući pobedu. Ali „zar ne znate da ste vi – hram Božiji, i Duh Božiji živi u vama?“ – postavio je jednom pitanje apostol Pavle. U zamenu za porušenu crkvu, izgradjena je nova, najpre mala, tužna, a potom svake godine sve jača crkva. „Ja, Halin Sergej Ivanovič, rodjen sam 27 aprila 1928 godine u selu Subotino Solncevskog regiona Kurske oblasti, u seljačkoj porodici. Moj otac, Ivan Konstantinovič, i majka – Evdokija Nikolajevna su pravoslavni hrišćani“ – čitkim rukopisom je nabacivao svoju autobiografiju starac Ipolit pre stupanja u Glinsku pustinju.

- Nas, dece, je bilo osmoro, a ja sam bio poslednji, - pričao je starac nezadugo pre smrti monahu Grigoriju (Penknoviču), - četiri sestre, i četiri brata ... Cela naša porodica je bila verujuća, i moji rodjaci su i monasi, i sveštenici, a moj deda, protojerej Mihail je služio nedaleko, u Orljanki. Na Svetoj Gori sam se sećao svoje majke i plakao ...

On je još kao dečak za vreme rata nosio vedro sa mlekom od kuće do železničke stanice. Išao je pažljivo, kako ne bi razbio vedro, dvanaest kilometara po svakakvom vremenu, i prodavao je mleko na stanici. Tako je porodica zaradjivala za život. Radovao se životu, bio je veseo, ali kada je odrastao počeo je sve da začudjuje. Drugi mladići su posle igranke odlazili kod svojih devojaka, a on se vraćao u svoju seosku kuću, u ambar sa pšenicom gde je do jutra čitao. Danju je popločavao put, spremao drva, kako bi se selo izgradjivalo, a noću se opet vraćao knjigama, kojih je imao čitav kofer. Najviše od svega je voleo Bibliju, i sećao se: „Zato što je bilo interesantno. Da li ste čitali knjigu Siraha? U njoj je dato sve iz života i ja bih se često začitao“. U vojsci je služio u protivavionskoj artiljeriji u Zapadnoj Ukrajini kao vodnik, komandir mitraljeskog odeljenja. „Dešavalo se da se zavijem u jorgan, setim kuće, izgovorim u sebi „Oče naš ...“ i legnem da spavam ... Tri godine sam tako služio u vojsci i svi ljudi su bili dobri, živeli smo zajedno, svi smo bili kao rodjena braća. I danas ih se sećam ...“

Odluka da postane monah je verovatno nastala ubrzo posle toga. Srce je nepogrešivo izabralo Glinsku pustinju, čija svetlost se razlivala ne samo za one koji su umeli da gledaju, već i da je vide na hiljade vrsta. „Glinska pustinja je zvezda Rusije“, - ponavljao je potom starac. On je tamo bio poslušnik pola godine. Pre mnogo godina je sa umiljenjem u glasu izgovarao imena svojih učitelja: „Vladika Zinovije, otac Serafim Amelin, Searfim Romancov, Jovan Maslov, starac Andronik ...“ Starac Andronik (Lukaš) se neprekidno molio za isceljenje Sergeja, koji je bio u postelji zbog upale pluća, i činilo se da više neće ustati. Umirućem poslušniku su napravili grob. On je tri dana proveo na granici izmedju života i smrti. I umro je, ali samo za ovaj svet. S odra je već ustao kao monah svestan sebe, samo je bilo pitanje postriga, ali vlastima, koje su već poslale svoj prigovor Glinskom manastiru, nisu bili potrebni novi monasi. Sergeju nisu dozvolili da se prijavi, te je morao da ode.

Dve godine posle toga vladika Jovan (Razumov) je napisao bratiji Pskovo-Pečerskog manastira sledeću poslanicu: „Ako je poslušnik S.Halin zaista došao u manastir da bi postao monah i manastirski sin, on treba zauvek da shvati da se smisao monaškog života sastoji u samopožrtvovanom podvigu samoodricanja, to jest da tokom celog svog života bude duhovni vojnik, da čuva telesnu i duševnu čistotu, i da sa smirenjem podnosi sve udarce sudbine i sva iskušenja ... Uzimajući u obzir njegovu usrdnu želju za postriženjem u mantiju sa imenom Ipolit, dajem svoj blagoslov za njegov postrig u toku svenoćnog bdenija uoči praznika Tri Svetitelja. Episkop Jovan“.

imageNa Svetoj Gori

Dolazak bogoboraca na vlast u Rusiji je bio prvi udarac za Svetu Goru, koji je isušio tu reku pomoći, zahvaljujući kojoj su procvetali ne samo Pantelejmonov manastir i Andrejevski skit, već i grčki manastiri. Za vreme II Svetskog rata Svetu Goru je blokirala vojska nemačkog Vermahta. To je bio uzrok gladi na Svetoj Gori. Zatim su se sve pravoslavne zemlje našle pod boljševičkom petom, i nije bilo nijedne spoljne sile oko Crkve, od koje se mogla očekivati pomoć, a ne napadi. „Molimo Vas, Svjatijejšeg Patrijarha Alekseja i celu Rusku Pravoslavnu Crkvu da nam hitno ukažete pomoć, inače je naš manastir osudjen na propast“, - pisali su ruski monasi u Moskvu 1945 godine, ali samo pre dvadeset godina Ruska Crkva je imala snage da se odazove na pravi način.

U monasima, koji su počeli da dolaze iz Rusije, mnogi su videli sovjetske agente, policija je pažljivo i više puta pregledala kofere, iako nije bilo jasno šta špijuni tu traže pošto se ne mole. Veoma mnogo se radilo. Prijatelj oca Ipolita, otac Dositej, koji je morao da se bavi sa mašinama je stalno sijao od mazuta. Njemu su čak poslali sapun iz Francuske, jer su mislili da mu treba nešto za umivanje. Disciplina u ruskom manastiru je bila stroga, čak i surova. Jednom je na Svetu Goru došao jahtom grof Šeremetjev. Prema monasima iz Sovjetskog Saveza se odnosio više nego nadmeno, čak skoro sa prezirom jer su tobože došli komunisti u ruski manastir. On je bez obzira na sve primljen sa radošću. Pokazali su mu biblioteku, i trpezariju gde su se za vreme jela čitala žitija svetih na ruskom. Grof je išao, zagledajući lica njemu istokrvnih otaca-monaha, osluškujući njihovo pojanje i tihovanje. Kada su ga ispraćali, na manastirskom pristaništu grof je neočekivano kleknuo i počeo da celiva ruke arhimandrita Avelja (Markedonova) – prijatelja oca Ipolita, koji je danas nastojatelj u Jovano-Bogoslovskom manastiru na Rjazanjskoj zemlji. „Da, kako mi je celivao ruku, - seća se otac Avelj, - i kako je plakao! Jedva je izdržao a da ne zarida: „Ja sam ovde na zemlji svojih predaka. Ovde sam osetio kako je velika Rusija!“

O tom periodu života oca Ipolita se ne zna mnogo. Grci su mu se podsmevali i šalili: „Ipolitos – ksipolitos“, primećujući sazvučje monaškog imena sa grčkom rečju „bosonog“. Otac Ipolit je išao sa palicom-štapom po svetogorskim stazama. Grčki sveštenik, sekretar kinota, otac Josif se ovako seća starca: „Sam je obradjivao povrtnjak i hranio se samo od njega, nije uzimao manastirski novac. Živeo je u svojoj keliji sasvim sam, bez kelejnika ili posluge, i svakodnevno je čitao celu službu, a nedeljom je dolazio u sabornu crkvu protata. U manastir svetog Pantelejmona je uvek odlazio peške. Drugi su išli na magarcima, a on ga nije imao. Zapamtio sam oca Ipolita kao velikog podvižnika, koji je pokazivao veliku usrdnost za monaški život, i težio da bude uzdržan u svemu: trudio se da nikoga ničim ne opterećuje, već je sve radio svojim rukama. I nikada ništa nije pričao o sebi. A ukoliko bi ga pitali nešto lično, on bi izgovarao samo dve reči: „Ja grešni“, i klanjao se nekoliko puta, prijatno se osmehujući. Uvek je pod podrjasnikom skrivao svoju dugu bradu, koju nikada nije skraćivao. Nikada nije pričao kod koga odlazi po savete, ali ja mislim da je odlazio kod starca Pajsija Svetogorca“.

Besede nije držao, u razgovore nije ulazio, a pritom ga niko nije smatrao asocijalnim. Otac Ipolit nije izbegavao ljude, veoma je voleo da ih nahrani, i sam je spremao i postavljao sto. U manastiru je postepeno postao drugi čovek posle nastojatelja. Cela Sveta Gora se tresla, kada se njome pronela vest da je ruskim monasima oduzet Andrejevski skit. Jedan od ponovo pridošlih žitelja iz Rusije nije mogao da izadje na kraj sa upravom skita, i Grci su objavili da Andrejevski skit pripada manastiru Vatoped. To je sveslovenska tragedija (bez preuveličavanja): u skitu, koji se po svojoj teritoriji i razmerama može uporediti sa Sveto-Pantelejmonovim manastirom, se čuva glava apostola Andreja Prvozvanog i druge velike svetinje. Jeromonah Ipolit je veoma teško preživeo taj gubitak.

Shiiguman Ilija, duhovnik Sveto-Vavedenjske Optina pustinje, se seća kako je otac Ipolit nagovorio bratiju da napišu molbu u Vatopedski manastir za povraćaj skita. Oni su napisali, ali nije pomoglo. Početkom osamdesetih godina je proiguman, umirući u Vatopedu, sve vikao pred smrt: „Andrejevski skit je ruski skit, predajte ga Rusima!“ Bilo je teško ne ispuniti njegovu volju, a nije se mogla ispunjavati. Tada je Rusima rečeno: „Dobro, mi nismo protiv toga, samo pošaljite desetoro ljudi koji će živeti u skitu. Ukoliko bude toliko žitelja u njemu – zauzmite skit!“ Ali, nije se našlo desetoro ljudi i njih je bilo samo dva od par desetina u ogromnom Pantelejmonovom manastiru. Oni su preuzeli na sebe to, što su pre revolucije nosili nekoliko hiljada ruskih monaha.

Nedostatak informacija o svetogorskom periodu života oca Ipolita svet je potom pokušao da popuni legendama. Jedno od takvih „predanja“ ozbiljno tvrdi da su neki nepoznati zlikovci bacili oca Ipolita sa stene u more, a delfinčići koji su nedaleko plivali su ga izneli na svetogorsku obalu. U tamošnjim vodama zaista ima puno delfina. Otac Ipolit je voleo more nekako kao dete, misleći da je negde iza njega otadzbina. Izlazio bi na pustu obalu i pevao: „U stranoj zemlji sam kao gost nepoželjni ...“ Na pitanje: „Da li ste teško podneli rastanak sa rodnom zemljom?“ – jednom je odgovorio: „Da, teško. Uvek sam govorio da čovek postane svestan svoje otadzbine tek kada živi u tudjini. Reč „otadzbina“ nema cene...Odlazio bih do mora, sedeo na kamenu, pevao, molio se i plakao“.

Gospod je osušio njegove suze. 1983-e godine otac Ipolit se uputio u Rusiju, posle 17 godina boravka na Svetoj Gori i sticanja neprocenjivog iskustva. Vratio se u otadzbinu, na Kursku zemlju. Jednom je da li u šali ili ozbiljno dao savet jednom svom učeniku: „Oče, ne idi nikuda sa svoje zemlje jer ćeš se ionako vratiti kući da umreš ...“

imageZimovenjka

Ponovo su zasijale potamnele od vremena boje na ikoni Majke Božije „Svih tužnih Radost“, kada je ta ikona zamirotočila ... Zasvetleo je lik na velikoj, u punoj veličini, ikoni ravnoapostolnog cara Konstantina Velikog. Čudesno obnavljanje svetih ikona se desilo u crkvi Hristovog Vaskrsenja u seli Zimovenjki, na Belgorodčine, u avgustu 1991 godine, uoči pada bezbožnog SSSR-a. U toj crkvi je otac Ipolit služio nekoliko godina. Odatle je vest o njemu počela da se pronosi ruskim zemljama. Tada su kod njega poečli da dolaze prvi učenici.

To je posebna crkva. Na njenim zidovima se i danas vide tragovi od granata i avijacionih bombi. Jedna od njih se zadržala na krovu, negde nad sporednim oltarom velikomučenika Georgija Pobedonosca, i samo čudom nije eksplodirala. Starac je prestao da brine o njoj, rekavši da Vaskrsenjska crkva neće postradati sve dotle, dok u nju ne udje antihrist. „A kada antihrist zauzme crkvu, bomba će sama eksplodirati i uništiti hram“.

Naselje je bilo obično. Ali kakva je to bila sreća za ljude: evo ide kroz celo selo prozorljivac, svetogorski monah, u siromašnu seosku kuću. Starac je došao u Rusiju sa Svete Gore, zato što je ovde za takvim ljudima kao što je on bila velika potreba. I ovde nikome nije okretao ledja. Prekorevali su ga zašto odlazi na pomene? Tamo ima votke, mesa ...Mnogi sveštenici se u takvim slučajevima ne odazivaju. Za njega je to farisejstvo bilo nezamislivo. U takvim trenucima ljude ne treba ostavljati bez duhovne reči. Jednom kada je čuo jadikovanje: „Žao mi je tog čoveka, imao je samo 60 godina, još je bio mlad ...“, starac je tužno rekao: „A koliko je još trebalo da živi kad u crkvu nije išao, nije se kajao, Bogu se nije molio – dovoljno je i to“. Njegov učenik Nikolaj Babohin iz Rilska se seća: „Ja sam se čak uplašio za njega jer su pored njega sedele „usijane glave“. Ali su se svi nekako ćutke s njim složili“. A otac Ipolit je dalje nastavljao svoje: „A vi žene, jel idete u crkvu?“ – „Ne, oče, noge su nam umorne ...“ – „Trebalo bi barem jednom godišnje da se pričestite“. Na sahranama je starac mnogo toga otkrivao ljudima, i oni su potom počinjali da se mole i da zahvaljuju Bogu. Nikolaj Babohin je zapamtio jedan od tih pomena, kada je neka sluškinja Božija, kolhoznica, postavljala sto. Njeno lice je bilo svetlo-presvetlo. Otac Ipolit je posle toga rekao za nju: „Nijedan abortus nije učinila“.
Možda to i predstavlja starčestvo, kada Gospod šalje takvog čoveka, za koga nema stranih ljudi, već su svi svoji. Šta još zapravo može Bogu biti ugodnije?

Tatjana Pavlovna Kuropatova, duhovna ćerka oca Ipolita, pitala ga je pri prvom susretu kako dalje da živi, i kako da izgradi odnose sa ljudima. „Molitvom, - odgovorio je starac, a potom je dodao: - „Sve voli i od svih beži!“Ona se jednom u crkvi Vaskrsenja našla u sledećoj situaciji: pročitavši knjigu o prepodobnom Serafimu silno je poželela da se sretne sa jednim od slavnih staraca, ukoliko isti danas postoje. Ispričala je to jednom svešteniku. Ovaj se začudio: „Šta vam je! Kako ste tako odvažni?! To se dešava jednom u hiljadu godina da se u svetu pojavi tako veliki podvižnik!“ Žena se vratila kući zbunjena i nasumice otvorila Jevandjelje na sledećim stihovima: „Molite se i daće vam se...“ Kroz dva meseca je čula za oca Ipolita, ostavila sve svoje poslove u Moskvi i uputila se u Zimovenjku.

Postepeno se od poklonica oko starca počeo formirati Marto-Marinski manastir. Njena nastojateljica monahinja Marta (Muhina) je došla kod oca Ipolita sa Severnog Kavkaza, da ga pita za savet. Videla je da se gradi manastir, i čula je starca: „Mati, kako te samo ovde čekamo!..“ Žena je počela da prigovara: „Kako ja mogu da budem nastojateljica? Ja sam grešna žena i nisam spremna da idem u manastir, imam staru majku, a sin mi je neoženjen“. A kao odgovor je čula: „Tvome sinu ćemo naći nevestu, a majku ćemo ovde dovesti i obe ćemo vas postrigati u monahinje“. Tako se sve i desilo.
Jednom je u selu leti bila velika provala oblaka. Kiša je padala kao iz kabla, sa gradom! Nekoliko monahinja je ostalo u polju, gde su napasali krave. Starac se znajući za to, pomolio za njih. Odjednom su se žene i stado našli u nekom uskom suvom hodniku, čiji su se prozračni zidovi uzvišavali od zemlje do neba na dva koraka sdesna i sleva od njih.

imageLadje Nikolaja Ugodnika

Poslednje mesto starčevog služenja je bio Sveto-Nikolajveski manastir u gradu Rilsku (na fotografiji sleva). Duhovna ćerka arhimandrita Ipolita Nina Ivanovna Muravjeva priča: „Jednom me je starac odveo podalje od manastira i pokazao mi rukom na crkve: „Mati, pogledaj kako su ovde crkve izgradjene. Tako Nikolaj Ugodnik plovi na ladjama ...“ Pogledala sam: Bože, crkve su izgledale kao ladje! I desilo se tako da sam zajedno sa starcem videla Nikolaja Ugodnika, u punoj veličini, kako šeta nad svojim manastirima. Zadivila sam se, posumnjala, a starac Ipolit me je umirio: „To je mati, dobro!“

Putnici prve pokloničke ture Moskva-Rilsk su se više puta ponovo vraćali u taj tihi grad drevne Novogorod-Severske zemlje. Autobusi sa moskovskim registracijama su bili parkirani pred vratima Nikoljskog manastira skoro svake nedelje, i ljudi su dolazili sa celim porodicama. U Rilsku su se poklonici susretali sa mnogovekovnim opitom blagodatnog starčestva, koje je nasledio arhimandrit Ipolit. Ljudi su kretali na put sa reklo bi se nerazrešivim problemima, i sa, prema mišljenju lekara, neizlečivim bolestima. Dve žene, koje su bolovale od raka su odlučile da krenu za Rilsk. Na eskalatoru moskovskog metroa „slučajni prolaznik“ je sa zlobnim izrazom lica viknuo na njih u gnevu: „Šta idete kod Ipolita, hoćete da se iscelite?!“ Zagonetni neznanac je pritom nešto psovao i kao vihor se popeo uz eskalator. Nije bilo jednostavno čuti tihi razgovor dve žene u bučnom metrou. Ovaj dogadjaj na stanici metroa „Dinamo“ otkriva bezdan neljudske mržnje, koju je prema starcu osećao neprijatelj našeg spasenja, jer je arhimandrit Ipolit izvalčio iz djavolskih kandzi duše koje su ginule ...

On se spuštao u takve ljudske dubine, gde pristup otvaraju samo veliko sastradanje, ljubav. Čega ga je to koštalo? Nekoliko godina pre smrti starac se poverio jednom od svojih duhovnih čeda: „Proveo sam četrdeset godina u manastiru kao u adu ...“ U ime čega je sve to bilo? Negde na dnu, pod težinom grehova, samoobmana, krije se ta mrvica, koja se zove život, i koja nas je nekad u detinjstvu činila srećnim. I evo došao je dan oslobodjenja. Jedna od poklonica, Elena Novikova, ostala je u manastiru na poslušanju u trpezariji. „Ikonopisac“, - više puta se osmehnuo starac. A Lena se toliko začudila i kao odgovor na to rekla: „Meni su u školi dali trojke iz crtanja, kako mi dvojkom ne bi kvarili ostale ocene“. Ona je mislila da se starac „šali“. Lena je bila jako tužna kada je on umro. Zaboravivši na trojke iz crtanja, devojka je počela da slika starčevu fotografiju. Na toj izuzetnoj fotografiji je zabeležen svet, u kome više nema neprijateljstva i straha, već postoji samo ljubav i Gospod. Elena je presedela nad crtežom celu noć, a ujutru nije mogla da veruje svojim očima da je tako verno i talentovano naslikala starca?! Zatim je iznenada poželela da naslika ikonu svetog Nikolaja. Kada su neki ikonopisci videli tu ikonu, neko od njih je rekao Leni: „Gospod te je poljubio u vrh četkice“. Tako je počelo da se ispunjava starčevo predskazanje. Elena je došla u Optinu, kod shiigumana Ilije, pitala ga za „šale“ oca Ipolita, i duhovnik Optina pustinje joj je odgovorio: „Starci se ne šale. Uzmi boje, četkice, slikaj ikone i naćićeš i učitelje“.

Pričalo se da je kod starca došla jedna poklonica sa pismom svoje ćerke, u kome je izlagala okolnosti njene nesreće i molila za pomoć duhovno iskusnog čoveka. Otac Ipolit joj je dao odgovor, ali ga je žena nagovorila da pročita pismo. On je uzeo list papira u ruke i sa vidnim naporom počeo da čita tekst. Pokazalo se da je starac držao stranicu ... naopako. Tada je ta žena shvatila da je starcu bio poznat sadržaj pisma i bez čitanja.

Jedna starija Moskovljanka je često slala ocu Ipolitu pisma na žutim listovima papira „na kvadratiće“. Jednom je došla u manastir i prilazeći, u mislima posumnjala da njena pisma ne dospevaju do njega. Starac se okrenuo prema njoj i kao izmedju ostalog rekao: „O, mati piše na žutim listićima na kvadratiće ...“

Julija je prvi put došla kod starca kad joj je bilo devetnaest godina. Pala je na kolena pred starca i rekla: „Oče, ja nisam dobra, pušim ...“ Otac Ipolit je klimnuo glavom: „Ajde, ajde Juločka, evo ti ikonica, moliću se za tebe“. Julija se vratila kući sa „ikonicom“, a kroz nedelju dana joj se vratio muž sa službenog putovanja. Pregledajući muževljeve stvari, Julija je u njegovoj putnoj torbi našla paklicu cigareta i u potpunoj nedoumici rekla: „Vadime, šta ti je ovo?!“ Vadim je odgovorio da su to njene omiljene cigarete: „Ti pušiš, i ja sam ti ih kupio“. Julija je bila najiskrenije zadivljena. Izbavivši se po starčevim molitvama od strasti pušenja, mlada žena je čak i zaboravila na to da je nekada ranije pušila!
Neutešna majka je uvek preko poklonika u Rilsk slala cedulju za zdravlje sina Georgija, koji je stradao od narkomanije, i sto rubalja kao prilog manastiru. Medjutim u duši je osećala nemir: šta ako cedulja ne dospe u starčeve ruke i ako on ne pominje njenog sina? Da bi razbila svaku sumnju, ona je odlučila da poseti manastir.

Jednom je otac Ipolit pogledao na nju u masi ljudi koji su ga okružili: „Evo majke koja nam uvek šalje po sto rubalja za sina Georgija ...“

Nedavno sam negde pročitao da staraca više nema, i da mi tražimo nekoga ko će umesto nas poneti teret naše sudbine, i misliti umesto nas ... To je polutačno. Zaista tražimo, zaista želimo i zaista smo nedostojni. Kao i u te dane kada je Hristos sišao u ovaj svet; kao i tada, milosrdje je i danas toliko veliko, da bukvalno zagreva i brine i o onim ptićima koji su ispali iz gnezda, ukoliko se čovek slično njima ne stidi da viče: „Ginem Gospode, pomozi mi molim te“.

Niko ne može da nas spase na silu. Bilo je u starčevom životu i tužnih priča. On je bio veoma zabrinut zbog jedne žene koja je nekoliko godina bez roptanja nosila teško poslušanje u manastiru. Imala je i volju, i snagu, ali se duša nije budila, i mučilo ju je nešto što je ostalo van manastirske teritorije. I tada joj je otac Ipolit predložio da proda svoj stan u centru velikog grada, obećavši da će joj u zamenu kupiti kućicu u Rilsku, blizu manastira. I zamolio ju je da najveći deo novca od prodaje stana da kao prilog manastiru. Otac Ipolit joj je na taj način rekao Božiju volju. Žena se prosto skamenila, slično bogatom mladiću iz Jevandjelja, i sa tugom otišla od starca. Primetimo da svakovrsni koristoljubivci, koji se predstavljaju kao duhonosni oci često mole da se poklanjaju stanovi kao prilog manastiru. Ali starac je imao čeda koja su bila bogatija od te žene, i koja su mogla da podare bilo koju sumu novca. Medjutim on im to nije govorio. I ona je to znala. Otac Ipolit ju je tada utešio: „Ništa, ništa ,ne treba, ne treba...“ Više nikada posle toga nije s njom razgovarao na tu temu ne želeći da atakuje na slobodnu ljudsku volju. Medjutim od tog trenutka je u životu te žene započeo tužan period, i ona je shvatila da nije mogla da učini taj jedini korak, koji ju je starac savetovao da učini. Počela je redje da dolazi u manastir, i njena neodlučnost i malodušnost su je doveli do još većih nevolja, pa tako i do neizbežnosti zamene tog stana, koji ranije nije mogla da pokloni manastiru. Ali Bog zna da li je to konačno otvorilo vrata njenog trajnog obraćenja ka Njemu ...

A kako su se ozarivali oni koji su nepovratno hrilili ka njegovoj ljubavi! „Ko nam je to došao! Kakva radost!“ – govorio je starac gostima. Primao je sve ... Mnogi su primetili kako je po manastiru šetao strašan, neobrijan narkoman, koji je proveo odredjeno vreme u zatvoru. Po samom izgledu se moglo videti da je recidivist. Ali je on kao i sam starac, imao potpuno čistu dečiju veru. Kada su u manastirsko dvorište došli neki razbojnici radi kradje, taj sluga Božiji se s njima tukao do krvi, štiteći manastirsko imanje. Svi su se posakrivali i nekuda razbežali. A on, veran, nije se bojao smrti od banditskog noža. I starac je razgovarao samo s njim kao sa bratom, i to satima. Drugi su samo mogli da sanjaju o tako nečemu!
Evo i druge priče. Jednom je u crkvu, u kojoj se u tom trenutku starac molio, bukvalno upala žena po imenu Ljudmila, koja je došla u Rilsk iz Belgoroda. Ona je mnogo godina stradala od alkoholizma, propila je sve što je imala i vodila je takav način života koji je svojstven propalicama. Njenim ulaskom u crkvu osetio se jak miris alkohola. Pijana, raščupane kose, žena je iznenada pala pred starca na kolena i počela glasno samu sebe da grdi. Starac je nije ukorio, već je počeo tiho da je miluje rukom po glavi i rekao je: „Ljudočka, ti si došla kući, nemoj ni korak da napraviš iz manastira bez mog blagoslova“. Otac Ipolit je blagoslovio Ljudmilu da radi u manastiru i poverio joj je kozicu na čuvanje. Ona je posle tog razgovora dva sata ridala na manastirskom dvorištu, kajući se za svoje grehe. „Kako me on voli, - pričala je ona, - kakvu ikonicu Majke Božije mi je poklonio!“. Starac joj je poklonio i brojanice, koje je sam ispleo još na Svetoj Gori. Ljudmila je ispovedala svoje grehe i postala sasvim druga osoba.

Jednom su dovezli slugu Božijeg Alekseja iz Harkovske oblasti, koji je u mladosti bio „prvi momak u selu“, i bio je pretučen skoro na smrt. Njegova sestra Nina je dovezla Aljošu u manastir, kada mu je već bilo 45-50 godina. Starac mu nije dao nikakvo poslušanje, i on je tako ubog išao po manastiru ćutke, i mnogi su mu se podsmevali, iako su ti koji su mu „snishodili“ shvatali da veoma zdravo razmišlja. Aleksej je strašno zavoleo starca. Proživeo je osam meseci u manastiru, i starac se sve to vreme za njega molio, i Aljoša je počeo da ozdravljuje naočigled svih. Ali njegova sestra, maloverna je odvela Alekseja iz manastira, iako ju je otac Ipolit molio da ga ne vodi, govoreći: „Aljošenka će uskoro napasati krave“. A sestra će na to: „Ma kakve njegove krave“, i odvela ga je i u psihijatrijsku bolnicu. Tamo je i umro, pola godine nije prošlo, a on je unapred obavestio bližnje o svojoj smrti. Kada je predao dušu Gospodu, rodjaci-Ukrajinci su bili začudjeni: „Šta se to dešava, starca nismo ni zvali, a već se oseća tamjan“. Aleksej je mirisao na smrtnom odru.

Tatjana Kuropatova priča o drugom starčevom čedu: „Iz glavnog grada je kod oca Ipolita došao Petar Zaslavski, lekar-travar. Bio je to samopožrtvovani čovek, i njegova nekoristoljubivost, dobrota i neka unutrašnja svetlost duše su pokoravala srca bolesnika koji su mu se obraćali za pomoć. On sam je patio od srčane mane i trebalo je da umre još u detinjstvu, ali ga je Gospod sačuvao u životu, i kroz godinu dana ga je doveo u Sveto-Nikolajevski manastir, i taj manastir je postao njegov drugi dom. Ali mu je jednom bilo toliko loše, da je iznenada shvatio da će se kroz nekoliko minuta susresti sa smrću. Petar je skupio poslednju snagu i otrčao kod starca. Trčao je i vikao: „Gospode, još to i to nisam ispovedio, i o tome starcu nisam pričao, i taj greh sam zaboravio ...“ U trku je pao pored kelije oca Ipolita i tu je i umro. Pored su se našli ljudi, koji ga nisu poznavali. Potrčali su kod starca: „Starče, tamo je neki poslušnik koji leži i ne diše“. A starac im je odgovorio: „Sve je dobro, idite“. On sam nije odmah izašao, već je počeo da se moli u keliji. Narod je okružio Petrovo bezživotno telo. Tada je izašao starac i glasno, da bi svi čuli, rekao: „Radujte se, naš Petar je na nebesima!“. Bio je vedar letnji dan, 25 jula 1994 godine, i nebo je bilo vedro bez oblačka i – videle su se dve duge nad Petrom. I svi mi stojimo nekako radosni, mesto da plačemo ... Tog trenutka nas je obuzela neka neovozemaljska ljubav jednih prema drugima, prema Petru i starcu“. A kažu – Rusija više nije sveta.

Kako je starac odlazio


Na smrtnom odru, u stanju duboke kome, bez svesti, potpuno paralizovan, arhimandrit Ipolit je podigao ruku u znak blagoslova. To nije bilo nikakvo čudo, jer je prosto duh tog čoveka, koji je plamteo ljubavlju, bio jači od tela. Otac Ipolit je u poslednje vreme ponavljao: „Zaboravili smo Kome treba da podražavamo. Mi smo hrišćani i mi treba da podražavamo Hristu...“

Mnogi su o približavanju njegove smrti saznavali mnogo ranije. On je pripremao one, za koje bi rastanak s njim mogao da bude previše težak. Na kratko vreme pre smrti oca Ipolita u gorama Kavkaza se desila tragedija, koju je starac predskazao jednom od moskovskih sveštenika, pre nego što je taj čovek skoro postao žrtva stihijske nepogode. Spaslo ga je samo starčevo upozorenje. Nekoliko stotina stanovnika Alanije i sedmočlana grupa poznatog filmskog režisera Sergeja Bodrova-mladjeg su bili živi zatrpani u klisuri lednikom koji se spustio sa gornjih vrhova. Posle te nesreće, rilski nastojatelj je u razgovoru sa vladikavkazcem Markom Cekojevim izgovorio zagonetnu frazu: „Vreme je i meni ... na lednik“. I poćutavši, dodao: „Umreću, ali ti nikome o tome nemoj da govovriš“.

...Marina i njen muž Anderja su gajili troje male dece: Siluana, Filareta i Kseniju. Jednom je Marina osetila da će se razboleti od gripa i veoma se bojala da zarazi malu decu. Temperatura joj je porasla na četrdeset, i ona se polusvesno obratila u mislima ocu Ipolitu: „Oče, meni je tako potrebno da ozdravim. Tek što sam izašla iz bolnice – isceli me...“ Probudivši se u četiri sata ujutru, ugledala je nad sobom arhimandrita Ipolita, koji kao da je stajao u vazduhu. „Sada ćemo te majko prekrstiti i sve će biti u redu“, - rekao je starac i blagoslovio bolesnicu. Vidjenje je nestalo. Marina je ustala, pojela prosforu, popila svetu vodicu i ...osetila se potpuno zdravom. Kada su je pitali kako joj se tog jutra starac javio, žena nije odmah odgovorila: „Došao je u blistavim, svetlim odeždama, koje je nemoguće opisati, jer takve jasne boje na zemlji ne postoje“.

Još i ranije, godinu dana pre smrti, starac je priznao da odlazi drugom duhovnom čedu, Larisi Harlamovoj, organizatoru pokloničkih putovanja Moskva-Rilsk. „Ušla sam kod njega u keliju, -seća se Larisa, - on je stajao pored prozora i gledao negde iznad kupola. Nikada ga takvog nisam videla: to je bukvalno bila samo telesna starčeva opna, a on sam – teško mi je da to objasnim - je bio negde ne na zemlji, negde daleko. Njegov glas je zvučao toliko apstraktno ... On je tiho upitao: „Vi ste iz Moskve, majko?“ I ja sam potpuno istim tonom odgovorila: „Da, oče iz Moskve“. „Srce me boli, - rekao je starac, i pogledavši negde u daljinu, dodao: „Odlazim, majko...“
Poslednjih dana pred njegovu smrt Larisa je osećala da bližnji koji su se grčevito uhvatili za starca jedva preživljavaju njegova mučenja, a on je veoma teško stradao. Ona se u stanju koje je bilo blizu očajanja, pomolila: „Gospode, on ne treba toliko da se muči!“

U to vreme su na stanici Perlovska blizu Moskve šili za oca Ipolita lik Nikolaja Ugodnika – radostan, a istovremeno i strog. Završivši rad na njemu, brojali su dane do zimskog praznika Svetog Nikolaja – 19 decembra 2002 godine. Tri nedelje pre praznika, jedna od žena koje su šile, Larisa, je pozvala poklonike koji su se vratili u Moskvu iz Rilskog manastira, i pitala ih da li se desilo nešto loše u Rilsku. U njenom pitanju se osećala uznemirenost. Kada su predsmrtna mučenja oca Ipolita dostigla kulminaciju, rad na liku je iznenada prekinut. Ostalo je da se ušiju samo dve trake sa perlama, ali su se sve krojačice iznenada razbežale. Ikona prosto više „nije želela“ da bude šivena. Larisa se sutradan opet obratila starčevim duhovnim čedima sa pitanjem šta je sa ocem Ipolitom, i šta se dešava u Rilsku? Ona je odjednom uvidela da se perlama opšiveni lik Svetog Nikolaja na skoro završenoj ikoni skoro sam izmenio: oči čudotvorca, koje su do tada bile radosne, su se napunile suzama. Otac Ipolit je mnogo savetovao ljude da se pažljivo odnose prema pojavama takve vrste i nije dozvoljavao osećanja u duhovnom životu. Ali žene koje su šile lik su bile potpuno trezvene, i uopšte nisu sklone maštanju. Tuga zbog iznenada promenjenog lika je bila neizmerna...

...Na sahrani 19 decembra na Nikoljdan, u Rilskom manastiru se sakupilo nekoliko hiljada pravoslavnih iz cele Rusije. „Pokajte se, pokajte se svi, molite oproštaj od starca“, - vikala je na sahrani neka žena pocrnelog lica ... A deveti dan drveni krst na grobu oca Ipolita je zamirotočio, i čak se obrazovala prokopnina (mesto gde se otopio sneg – prim.prev.) od mira koje je isticalo s krsnog drveta na zemlju kroz debeli sloj leda.

„Sve tek počinje“

Starac Ipolit je došao u Rusiju zbog velike ljubavi prema njoj, ukazujući put u mraku, koji obavija sve nas zajedno i svakog pojedinačno. Jednom su oca Ipolita pitali: „Oče, recite nam odakle će početi preporod Rusije?“ „Evo odavde s ove zemlje će početi“, - odgovorio je starac. S koje – ove? S te, na kojoj svako od nas stoji.

Druga učenica, Tatjana Pokrovska, je smelo upitala starca: „Oče! Da li će car biti u Rusiji ili neće?“ Lice oca Ipolita se odjednom ozarilo neovozemljaskom svetlošću, i on je pitanjem odgovorio na pitanje: „Da li vi to želite?“ – „Veoma želimo! Spremni smo sve da pretrpimo samo da vratimo Cara!“ „Otac se osmehnuo, - radovala se Tatjana. – Kao da smo zajedno s njim napustili ovu zemlju i našli se na nekom nepoznatom mestu, u nekom drugom prostoru i vremenu. Starac je sa neovozemaljske visine posmatrao svet, pred očima sagledajući beskrajne nevolje i bukvalno sam ad“. „Umirite se, biće Car u Rusiji“, - izgovorio je otac Ipolit.

...Nekako u toku Svetle Sedmice žitelji i poslušnici su krčili panjeve vekovnih hrastova u Rilskom manastiru. Neko je pitao oca nastojatelja: „Oče Ipolite, jedni tvrde da će se svet survati u bezdan, a drugi kažu da će život tek procvetati. Kome verovati?“ „Sve tek počinje, oče. Sve tek počinje“, - bio je odgovor.

Pripremio V.Grigorijan

http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=1237
 
 
OBITELJ KOJA JE PONOVO ZAŽIVELA
ALATIRSKI SVETO-TROJIČNI MANASTIR

 
O Alatiru sam ranije cuo samo to da je Samaru osnovao alatirski vojvoda. Logicno, taj grad je stariji od Samare. Potom sam saznao da je 1552. godina - godina "rodjenja" Alatira.   Upravo u to vreme onde je bio osnovan Sveto-Trojicki manastir. Prolazeci pored svih mesta za vreme ratnog pohoda na Kazan, car Ivan Grozni je dao zavet da ce, ako pobedi Tatare, u znak zahvalnosti Bogu onde osnovati svetu obitelj. Tako se i desilo.

O alatirskom muskom Sveto-Trojicnom manastiru prvi put sam saznao iz razgovora sa toljatinskim svestenikom Vjaceslavom Karaulovim.

"Jednom su do mene moji prijatelji dosli automobilom", pricao je otac Vjaceslav, "i predlozili da podjem sa njima u Alatir. Tamo, kazu, postoji neobican manastir i prozorljivi starac. Iskreno govoreci, prema glasinama o prozorljivosti ovog ili onog svestenika uvek sam se odnosio veoma skepticno, zato sto cesto previse egzaltirani parohijani smatraju zeljeno za realno. Ali sam pomislio: 'Zasto da ne odem?' I posao sam. I nisam zazalio. Starac, otac Jeronim, bio je nastojatelj manastira, ne stariji od 60 godina. Znas, kako sam mu pristupio, tako je on o mom zivotu sve izrekao - ono o cemu smo mogli znati samo ja i moja supruga." Pojavice se mogucnost, obavezno poseti Alatir. Tamo se nalazi divna obitelj!"

Naslusavsi se na putu prica o tome kako bedno zive mestani, da sva gradska preduzeca vise ne rade i da ima mnogo nezaposlenih, koji prezivljavaju zahvaljujuci povrtnja-cima, sisao sam na alatirsku stanicu. Bilo je vlazno zimsko jutro i nebo je bilo sivo, mracno. Zbog tuznih prica mojih saputnika takvim mi se ucinio i grad. Zapravo, ne grad, vec selo. Vremenom potamnele seoske kuce; retke, bukvalno cadjave, petospratne kutijice.  Obitelj sam poznao po zlatnom krstu koji je sijao na nebu. To sam prihvatio kao normalno i odmah zatim se zadivio: odakle usred potpuno sivog neba dolazi taj suncani odsjaj? Ugledao sam obitelj ispred sebe, kao nevestu u vencanici, u svoj svojoj cistoti i skromnoj velicanstvenosti. Kontrast u odnosu na okolinu je bio ocigledan.U tom trenutku jos nisam znao da je pre svega cetiri godine na mestu gde je trenutno manastir vladalo rasulo, jos vece nego u okrugu. Zgrade su bile polurazrusene, kao posle bombardovanja. Gomile smeca i starudija. Zardjali direci sa iskrivljenim poprecnim gredama umesto vrata. Svuda razliven mazut.

Stanje se promenilo kada je nastojatelj manastira postao o. Jeronim (Surigin), koji je tu dosao iz Svete Zemlje. Sa svih krajeva Rusije su u Alatir poceli da stizu bogoljupci, skupila se bratija. Odnekud su se u tom siromasnom gradicu pojavila sredstva, i to ne malo, za uspostavljanje obitelji. To sto je ovde uradio o. Jeronim sa bratijom, za nesto vise od cetiri godine - pravo je cudo! Ljudi kao ja su dolazili da vide seoce Saraktas, u Orenburskoj eparhiji, u porodicnoj obitelji oca Nikolaja Stremskog, koji je usinovio 50-oro sirote dece.

- S voljom bi se moglo izgraditi i vise - primetio je otac Jeronim tokom naseg razgovora, kasnije. - Ali, stvar nije u izgradnji tih spoljasnih zidova, koliko u izgradnji svog unutrasnjeg hrama, da bismo zatim kroz njegovu izgradnju sto je moguce vise pomogli sirotima i onima kojima je potrebno - ne samo materijalno, vec ono najvaznije - duhovno.

Prijatno su me iznenadili ta paznja i neznost s kojom su se monasi odnosili prema posetiocima manastira - bilo da je to poklonik, parohijanin ili covek koji je slucajno svratio.   Avaj, u mnogim nasim 'izvikanim' manastirima ponekad odmahuju na obicnog coveka kao na muvu. Iako je Sin Bozji potpuno odredjeno rekao: imajte ljubav jedni prema drugima, i po toj ljubavi ce ljudi poznati da ste Moji ucenici. To je ljubav koju otac Jeronim i bratija manastira pruzaju svakome ko im dolazi.

Neobicno redak slucaj u manastirskoj praksi: bacuska ne samo da je nastojatelj koji obavlja sve teske domacinske i finansijske poslove, ne samo sto sluzi visecasovna Bogosluzenja, vec i u svoju keliju svakodnevno prima kao duhovnik desetine ljudi - od ujutru do uvece, i to ne obaziruci se na tesku bolest, koja ga je u poslednje vreme veoma oborila. Desavalo se, u podne bacuska lezi, a drugu polovinu dana, sazalivsi se na ljude, koji dolaze kod njega iz cele Rusije, prima posetioce, saosecajuci sa svakim i pritom savladjujuci sopstvenu nemoc i bol.

Kako su mi pricali zitelji manastira, zivotna istorija arhimandrita Jeronima je zadivljujuca. Postrizenik Pskovsko-Pecerskog manastira, duhovno cedo starca Jovana Krestjankina, otac Jeronim se dugo godina podvizavao na Svetoj Gori. Zatim je bio otselnik u Judejskoj pustinji, u Palestini, hraneci se samo pustinjskom travom. Iz Svete Zemlje ga je u Rusiju doveo vladika Varnava, mitropolit Ceboksarski i Cuvaski (on je nastojatelj Sveto-Trojicnog manastira). Sest puta se bacuska obracao Svetom Sinodu i nebrojeno puta vladici Varnavi, s molbom da mu dozvole da se vrati nazad u pustinju. Ali, svaki put je bio odbijen. I svaki put kada je pokusavao da zaobidje to poslusanje, kao sto je sam priznavao, snalazile su ga nevolja i tuga. Jednom mu se cak desila i saobracajna nesreca u kojoj je zadobio teske rane. A posle toga - kako mu je Gospod otkrio za vreme molitve da ce, ako ne ostane ovde, postradati za Hrista - otac Jeronim je rekao, shvatajuci da je to Bozja volja: "Bicu ovde do kraja. Nikada necu ostaviti obitelj."

Treba napomenuti da je malo kome poznat alatirski manastir, koji je za vreme svog postojanja "upio" u sebe najdragocenije, velike tokove unutar ruskog Pravoslavlja. Nastavsi u drevno vreme, manastir je dugo bio u sastavu Trojicno-Sergijeve lavre, kada je u njoj bio veoma jak duh prepodobnog Sergija. Pocetkom XIX veka nastojatelj obitelji je postao sapodviznik prepodobnog Serafima, arhimandrit Avram, koji je u Alatir preneo predivnu atmosferu Sarovske pustinje toga vremena. Pocetak XX veka - ponovo jaka duhovna bujica, ali ovog puta sa ruskog severa, koja je uslovila naredni procvat obitelji: jedan od najpoznatijih igumana iz cele istorije Valaamskog manastira, otac Gavril, postao je arhimandrit Sveto-Trojicne obitelji. I na kraju, u nase vreme - o. Jeronim, donevsi tradiciju Svete Gore.

Ali, naravno, drevna istorija obitelji je bogata i svojim posebnim vaspitanicima. I najveci alatirski svetitelj - shimonah Vasijan, podvizavao se ovde u XVII veku. Posle nekoliko stotina godina njegove mosti su bile obretene potpuno netrulezne, i od njih se desavalo mnostvo isceljenja i cudesa. Nestale su posle varvarskog zatvaranja manastira od strane boljsevika. Zato je ostao cudotvorni izvor Vasijana, gde je on pred smrt ostavio svoje verige. Taj izvor se nalazi u samom hramu. Voda iz njega veoma pomaze ljudima koji imaju problema sa zelucem, jetrom i bubrezima.

U manastiru se nalaze i dve cudotvorne ikone - Nerukotvoreni Lik Spasitelja i Bozja Majka Kazanjska, koja je spasla grad od epidemije kolere 1748. godine. U cast te ikone je nazvan jedan od hramova u manastiru, kojemu se slican, nazalost, ne moze naci ne samo u Povolozju. Plafon i zidovi hrama su pokriveni rezanom hrastovom oblogom, veoma tankom i s umetnickim slikarskim radom, koji su majstori uradili potpuno besplatno, za godinu i po dana.  

Jeromonah Antonije prica da se za vreme gradjevinskih radova krajem 90-ih godina bratija suocila s masovnim ljudskim grobnicama prakticno na celoj manastirskoj zemlji. Ispostavilo se da su 30-ih godina crvenoarmejci provozili ovuda pravoslavne hriscane - svestenosluzitelje i mirjane sa decom - iz svih gubernija. Ovde su ih neko vreme zadrzavali, vredjali ih, a zatim streljali. Svaki pedalj manastirske zemlje je zaliven krvlju. Monasi svedoce da kada su opojavali mosti Novomucenika, iz njih je izlazilo divno blagouhanje. Mnogi su dolazili da se poklone mostima, a posednuti zlim dusima su pritom vikali, bukvalno bivajuci poobarani.

Trenutno u obitelji ima 100 zitelja, od kojih su polovina monasi. Razni ljudi, ponekad najneobicnijih sudbina. Mnogo je intelektualaca, posebno iz Pitera. Jedan od shimonaha je u nedavnoj proslosti bio generalni direktor velikog preduzeca u gradu Novorosijsk. A jedan od manastirskih jeromonaha je bivsi narkoman, koji je ocistio svoju dusu od tog teskog greha najdubljim pokajanjem. Pokajanju i veri je prisao kroz stanje klinicke smrti, medicinski provereno. Posle toga, seca se da se sa drugom bio dobro "ufiksao" i odjednom vidi da idu po uzarenom uglju, a napred je plamen - kao u ognjenoj peci. U pozadini tog plamena stoji odvratan zli duh, ukazujuci palcem na druga, govori: "Idi tudaa ti ostani." Vraca mu se osecaj i vidi da mu vrse reanimaciju, potom saznaje da mu je drug umro od prevelike doze. Taj slucaj je tako potresao mladog coveka da je odmah po izlasku iz bolnice otisao u manastir

Lekar u obitelji, otac Zosima, prica da slucajevi izlecenja narkomana u manastiru nisu tako cesti kako bismo zeleli. Cela stvar je u tome da su za dobijanje Bozje pomoci potrebni velika zelja i iskreno pokajanje. Roditelji uglavnom na silu ovde dovode narkomane, a oni nemaju nikakvu zelju da odstoje duge manastirske sluzbe i da se mole. S druge strane, manastir se nalazi u samom Alatiru. Cak je i do tog provincijskog gradica dosla zaraza: narkodileri dovoze heroin iz Toljatije, a mesta gde je moguce nabaviti smrtonosne zelje poznata su svim narkomanima mestanima. Bilo je slucajeva kada su ovisnici koji su dolazili u manastir "propadali." Zato se odnedavno odluka o prijemu narkomana u obitelj retko i veoma promisljeno prihvata: samo ako se bolesnik odista pokajao i poverovao. A isceljenjima alkoholicara, po recima oca Zosime, nema broja. S njima je mnogo lakse. Ako su narkomani uglavnom mladi ljudi (medju njima ko stigne do heroina retko dozivi 30 godina), onda su alkoholicari solidna populacija koja je prekoracila granicu 40-ih. Pri cemu medju pijanicama ima veoma mnogo predstavnika stvaralackih profesija: slikara, muzicara, glumaca "Sa pijanicama, kada to nije mucno, mi se 'borimo' do kraja", prica otac Zosima. "Bivalo je slucajeva kada su oni ne samo iskorenjivali tu strast iz sebe, vec i postajali monasi"

Bio sam pocastvovan da sa o. Jeronimom porazgovaram tek pred kraj dana.

- Bacuska, vi ste dugo vremena ziveli u Svetoj Zemlji. Sada se tamo proliva krv. Da li nam to predocava dolazeca strasna desavanja? - postavio sam svoje prvo pitanje.

- Sva sustina danasnjih desavanja u svetu, samim tim i u Palestini, zavrsava se na tome da mnogi zakulisni vladari pokusavaju da zapocnu Treci svetski rat. Za to i traze ispastaoce tudjih grehova - u liku Bin Ladena ili bilo kog drugog. Ali za nas to ne treba da bude vazno. Najvaznije je: Gospod nas jos trpi, voli i ceka nase pokajanje. Ali, avaj Ja cesto putujem po Rusiji. I vidim da narod sve vise i vise pada, duhovno i moralno. Neobuzdanost bezakonja i razvrata. Potpuna nekaznjivost u odnosu na one koje treba surovo kaznjavati. A Bogu se po obicaju obracaju samo pojedinci.

- To jest, s jedne strane, hramovi se obnavljaju i grade, a s druge

- Obnavljanje hramova jos nije pokazatelj. Pokazatelj je nase duhovno stanje, koje mi projavljujemo i u drustvu, i u svojoj porodici.  

- A sta je sa prorostvima Svetih Otaca da ce se pred kraj sveta Rusija preporoditi?

- Bog moze i da ukine prorostva, zbog bezakonja naroda. Nasa je volja - ili ukinuti njegovo postojanje u svetu ili produziti. Nazalost, danas ponekad dolazi do toga da je svako zauzet svojim regionalnim problemima i da ne pomaze svoga suseda. Saborni um i jedinstvo Crkve sad su vazni kao nikad. I ne treba se povoditi za raznim galamdzijama i histericima

Dobivsi blagoslov od oca Jeronima, ujutru sam se pricestio Svetim Hristovim Tajnama. Oprostivsi se sa obitelji, otisao sam.

"Kakva je blagodat naokolo", pomislio sam, "u tom tihom, prijatnom gradicu sa sumom i rekom nedaleko. Mora da je ovde leti predivno!"

I s tim mislima - kako zadivljujuce! - napustio sam Alatir, koji je u pocetku ostavio na mene tezak utisak.

Andrej Viktorovic Polinski

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/zazivelaobitelj.html
 

 
SVETOGORAC, OTAC RAFAILO

«Bez istinskog pokajanja nema spasenja»

K rajem marta, na Svetu Goru, u svoju keliju blizu Kareje, vraća se 73-godišnji hilandarski otac Rafailo (Dražić), nakon kraćeg boravka u svojoj rodnoj Srbiji. Otac Rafailo, maloshimnik, kao veoma mlad momak otišao je iz svog rodnog sela Drena blizu Lazarevca da služi Gospodu, tamo gde su nekada to isto činili i njegovi preci Bogoslav i Zosima. Najveću zaslugu za to ima njegova pokojna majka Katarina, dok se otac Borivoje, inače dugogodišnji pojac, nije slagao sa takvom njegovom odlukom, koja mu je iz korena promenila život.

Nakon gotovo pola veka u monaštvu, otac Rafailo je došao u svoj rodni kraj sa prilogom, koji je vredno sakupljao i od svoje skromne penzije, da sagradi crkvu u Drenu.

- Prošle godine sam se uključio u akciju za izgradnju crkve, koja je posvećena Svetom Georgiju, na imanju moje braće Jezdimira, Miodraga i sinovice Mire. Oni su poklonili plac, i pored toga svako od meštana moga rodnog sela Drena, Burova i Novog naselja je još pomogao koliko je mogao. Nešto novca su poslali po meni i naša braća Grci – priča otac Rafailo, ne krijući zadovoljstvo zbog onoga što je do sada urađeno od radova. Ostaje još da se «pokrije» crkva, da se iznutra izmalterišu zidovi, i da se sredi teren oko same crkve. On se, zajedno sa meštanima Drena iskreno nada da će se vršiti služba u crkvi na dan Svetog Georgija, kome je ova bogomolja i posvećena. Iako veoma teško bolestan i star, otac Rafailo revnuje i dalje, ne štedeći svoje krhko telo izmučeno teškim monaškim životom.

- Gde sve nisam boravio na Svetoj Gori, prvo kao iskušenik Hilandara, gde su me nakon godinu dana na Božić zamonašili – priseća se otac Rafailo, koga pamćenje još uvek izvrsno služi.

- Nakon 15 godina, boravio je u manastiru Ksenofontosu, gde je negovao stare monahe, pa u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon, gde je bio gostoprimac. Posle toga se voljom Božjom obreo u bugarskom manastiru Zografu, gde je po poslušanju farbao gvožđe na manastirskim objektima.

- Tu sam njihovog igumana naučio da mesi hleb – kaže stidljivo otac Rafailo. Nakon toga je boravio u manstiru Iver, gde je bio pomoćnik trpezarca, da bi se nakon toga našao u Ksenopotamu, gde je osam meseci mesio hleb i prosfore. Put ga je zatim naveo u Dafni, pa u Kareju kod velikoshimnika Haralampija. Jednog dana sreo ga je monah Averkije u Kareji i rekao mu: «Majka Božja se sažalila na tebe. Trebalo bi da odeš na Hilandar u keliju gde je boravio i upokojio se monah Joanikije. Iguman Mitrofan ti je dao blagoslov za ovo». To je bilo pre 22 godine. Od tada pa do danas otac Rafailo boravi u ovoj keliji kao otšelnik, podvizavajući se za primer ostalima svojim delima i molitvom, tako da je još za života postao čuveni «starac».

No, njega kao da se sve to ne dotiče nimalo. Skroman i jednostavan, pun ljubavi prema svima i pravih duhovnih saveta, uvek spreman da pomogne, broji svoje zemaljske dane, moleći se neprestano Gospodu.

«Bez istinskog pokajanja nema spasenja. Srbi treba da se vrate svojim duhovnim korenima – da se mole, poste i kaju za svoje mnogobrojne grehe. Bez toga ne možemo opstati kao narod. – poručio je na kraju otac Rafailo, koji je celog života smireno trpeo nedaće i iskušenja danonoćno se moleći u suzama za svoj napaćeni srpski narod.

DRAGICA RADOJČIĆ


(«Pravoslavlje» - br. 888, 25. mart 2004)

http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/intervjuorafailo.htm

Pročitano: 64816 puta