MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZLI DUH TEBE LENJOSCU, A TI NJEGA CETKOM



«Želim da Rusija postane protestantska zemlja, tada ćemo živeti kao ljudi», - tako su pisali i govorili 90-ih godina. I danas neki smatraju da nam upravo pravoslavni mentalitet smeta za poboljšanje ekonomije. To se umnogome dešava pod uticajem knjiga nemačkog filozofa i sociologa Maksa Vebera, koji je pokazao uticaj protestantske etike na razvoj kapitalizma.

Amoga sagovornika su Veberove knjige u studentskim godinama podstakle na misao da istražuje radničku etiku manastira. On je nedavno na sociološkom fakultetu Više ekonomske škole branio kandidatsku disertaciju na temu: «Osnovne kategorije ekonomske etike savremenog ruskog pravoslavlja: analiza socijalno-ekonomskih doktrina RPC i ekonomske prakse manastira» (veliki deo istraživanja je sproveden uz finansijsku podršku Instituta za gradjansku analizu). Ivan Zabajev je ispričao svoje utiske i poglede u intervjuu za naš sajt NS

- Ivane, kako ste došli do te, blago govoreći, nestandardne teme?

- Dovoljno dugo me je zanimalo pitanje da li se može biti pravoslavan i istovremeno uspešan u ovom svetu. Na početku moje “maglovite” mladosti, kada su se veoma jasno pojavila pitanja smisla života, susreo sam se sa Pravoslavljem i kroz neko vreme sam već pomislio da napustim studije i uopšte zaboravim na sve ovosvetsko kao nepotrebno i odem u manastir. A na konkretnu formulaciju teme istraživanja podstakla me je knjižica Maksa Vebera “Protestantska etika i duh kapitalizma”. Veber je uverljivo pokazao kakva bi mogla biti uloga protestantizma u formiranju kapitalizma.

Prihvaćeno je mišljenje da se Pravoslavlje za razliku od protestantizma uopšte ne bavi ovozemaljskim stvarima pa tako nikada nije ni uticalo na ekonomiju. I mnogi sociolozi se pridržavaju tog mišljenja. Medjutim, čini se da ono nije moglo a da nema uticaja u vreme kada je manastirima pripadala trećina zemlje, mnogi od njih su imali jaku ekonomiju, zemljoradnici (koju su činili najveći deo stanovništva Rusije) su često odlazili na duga poklonička putovanja u manastire, pa izmedju ostalog i zbog toga da bi pored svetiteljevih moštiju ostavli poslednji dinar, i tako dalje. Iako naravno posle petrovskih reformi veza ruskog Pravoslavlja sa ovozemaljskim životom postaje manje očigledna. Drugim rečima, postojala je ekonomska delatnost stimulisana Pravoslavljem. Pitanje je u tome u kom pravcu je Pravoslavlje stimulisalo te ekonomske aktivnosti. Ali naravno shvatao sam da se pravoslavni odnos prema ekonomskoj delatnosti razlikuje od protestantskog (s tačke gledišta protestantizma uspešno ekonomisanje je zalog spasenja). I ja sam poželeo da saznam kakav smisao vide pravoslavni ljudi u ekonomskoj delatnosti. Pri čemu upravo kako ga vide oni koji se njom bave, a ne kako taj smisao objašnjavaju posmatrači sa strane ili istraživači-teoretičari (mi često drugima pripisujemo naš smisao). Pokušaj da se to shvati je bio moguć samo iznutra, pa sam malo živeo po manastirima i osetio delatnosti u njima. Kako savremeni pravoslavni život nije mnogo izopačen u poredjenju sa recimo XVI vekom, sve sam se nadao da ću upoznavši ga bolje, moći da opovrgnem stereotipe i postavim hipotezu o tome, kakvu ulogu je pravoslavna etika igrala u motivaciji ekonomista (a dalje i u ekonomiji države) ranije i kakvu može da odigra danas.

image


- Da li ste pre toga imali neku predstavu o manastirskoj ekonomskoj delatnosti? I da li je uopšte za naučnika korisno da poznaje predmet pre početka istraživanja?

- Nije tako važno da li je naučnik unapred upoznat sa predmetom, važna je odgovornost i profesionalizam. Bolje je da ne žuri sa zaključcima ukoliko mu tema nije potpuno poznata – zaključke treba praviti na značajnom materijalu. Mislim da u socijalnim naukama kvalifikovano istraživanje često počinje od ličnog problema. U tom smislu ni moj primer nije izuzetak. Ali ne mogu da kažem da mi tema nije bila poznata.

- Od kog manastira ste počeli svoje istraživanje?

- Od Soloveckog. Prosto zato što sam na početnim godinama studija odlazio tamo na pokloničko putovanje. Počevši od četvrte godine, bio sam tamo nekoliko puta radi upoznavanja sa ekonomskom delatnošću. Ali to su bila prethodeća kratkotrajna putovanja. A na postdiplomskim studijama sam počeo da odlazim u manastire sa ciljem, skupljajući materijale za disertaciju. Obišao sam 8 manastira: 6 u Sibiru i na Dalekom Istoku, kao i Solovecki manastir i Koreno-Kurski. Živeo sam tamo po 7-10 dana vršeći razna poslušanja: napasao sam krave, čistio dvorište, ribu. Na primer na Bajkalu su mi dali dzak od 30 kilograma omula ujutru – čistio sam do sedam uveče sa pauzom za ručak. Za to vreme me je ekonom manastira jednom posetio. I porazgovarali smo dvadeset minuta o molitvi, strahu i spasenju. U principu, tako protiče život svih radnika u manastiru. Kada ih je više, više se druže.

U jednom manastiru sam živeo duže, 10 dana, i radio kao pomoćnik radnika za tepihe. Sam sam se ponudio. U nekim manastirima novajliji bez pitanja daju teško poslušanje, ali u nekima pitaju da li poseduje radnu specijalnost i profesionalne navike. Ja nisam imao posebnih navika, ali sam u tom manastiru mogao da biram poslušanje – tako da sam se ponudio radniku za tepihe.

- Kako su vas primali u manastirima: radosno ili surovo? Kakav vam je utisak o nastojateljima?

- Razno. Na primer, u jednom manastiru su me dočekali gostoprimljivo – čovek sa puta. Za trpezom sam se malo otrovao i preležao prvi dan. Kada sam sutradan prišao nastojatelju i pitao ga šta treba da radim, on je surovo rekao: “Ti još nisi na poslušanju?” Jesi li ti ovde došao da spasavaš dušu ili da hrčeš?”. Odveo me je kod mirjanina Vasilija, koji je restaurirao zid konaka: “Vasilije, evo ti ga za poslušanje. Nadji mu posao. Kako može da ti pomogne?”. “Da kako? Ja sam sve upravljam”, - odgovorio je Vasilije. “Onda neka briše”, - rekao je nastojatelj. Radio sam sa Vasilijem do ručka. Kada sam počistio sve iz garaže pitao sam ga šta dalje da radim. “Pa Ivane gledaj. Radi sve tako kao da je to tvoja kuća. Radi ono što nije dovršeno. Posao za poslom i dan će proći”, - rekao je.

Cele nedelje sam imao rukavice na rukama. Nastojatelj me je terao da izbeljujem zid i farbam i kada je kiša padala! Dodjem i kažem mu da ne vredi da izbeljujem zid jer će se isprati pošto će kiša. A on odgovara: “Ništa zato, zaštitićemo zid od kiše. Idi i izbeljuj. Zli duh tebe lenjošću, a ti njega četkom”. I sa svim radnicima je razgovarao tako kao da treba da im bude zahvalan za to što besplatno rade u manastiru, a oni njemu za to što sada imaju mesto gde mogu dušu da spasavaju. Jednom je na ručku izgrdio jednu babu – naredjeno joj je bilo da u ribnjaku zamoli ribu za manastir. Izgrdio ju je zbog toga što je zamolila u svoje ime (rekla je: ja sam Valentina, da li je ostalo nešto ribe za manastir), a ne u njegovo. A kada se ona na to naljutila, strogo joj je rekao: “Nemaš smirenja, sve radiš po svojoj volji; samo spolja blagočestivost”.

A poslednjeg dana nastojatelj me je provodio po manastiru, i samo što mi se “krov nije srušio na glavu” – tako se lepo opraštao sa mnom. Nisam se uzdržao i upitao sam ga odakle takva promena. Objasnio mi je: “Došao si raslabljen – mogu da radim, a mogu i da ne radim. U manastiru je trebalo da se smiriš. Često misle – ili ljubav ili disciplina. Ali nije baš tako. Bez discipline čovek u trenutku prosto ne može da ustane – i o kakvoj se onda ljubavi ili dobru govori. Mi u početku treba sebe da prinudjujemo na sve. U manastiru je sve još složenije. Ovde je borba jača. Manastir opstaje samo zbog nastojateljeve odlučnosti – ako mene tamo nema, sve će se razformirati. A ovde ti nisam komandir”. Tad mi je sve bilo jasnije, ali još dugo to nisam mogao da prihvatim kao normalan tok stvari. U drugom manastiru je nastojatelj surovo opštio i sa radnicima i sa žiteljima manastira. Pre mog dolaska je jedan poslušnik ukrao krstiće za veliku sumu novca i pobegao. Svi su bili na prozivci. I za trpezom je jednog monaha strogo poučio. Očigledno nije bio prvi put da se to desilo i monah se pobunio. Nastojatelj je surovo rekao: “Staviću te na hleb i kompot. Ali da ne bi mislio da je to cepidlačenje, ja ću takodje biti na hlebu i kompotu”. I oni su dva dana zaista bili na hlebu i kompotu.

- A da li ste se susretali sa takvim poslušanjima radi smirenja, kao što je naprimer sadjenje mrkve sa korenom naviše?

- Nisam video takve krajnosti, ljudi nemaju vremena. Ako nastojatelj ima dva monaha i veliki broj poklonika, on razmišlja o tome kako da manastir preživi a ne kako da smiri bratiju. Tamo sam život smiruje. Recimo, jedan manastir se obnavlja na mestu bivšeg morskog kluba. Da bi se počistilo svo djubre, potrebno je toliko smirenja!

Druga je stvar, što radnici koji čitaju žitija Svetih i paterike, i razgovaraju sa monasima, ponekad doživljavaju svoja poslušanja kao mrkvu sa korenom naviše. Na primer, jedan je gipsao rernu, a drugi je prišao i pitao ga zbog čega on to radi na vlažno kad će se odvaliti. A ovaj je raširio ruke: “Pa korenje naviše..:”. Na pitanje šta će potom raditi, odgovoiro je: “Ostaviću rernu, a onda gde mi kažu”.

“Korenjem naviše” – je njegovo shvatanje izvršavanog poslušanja. Možda se to sa strane kao i izbeljivanje zida na kiši zaista čini kao besmislen posao, ali ja ipak mislim da većina nastojatelja ne daje takva poslušanja iz duhovnih razloga, već zbog ekonomske neophodnosti (potrebno je uraditi mnogo za kratko vreme). A to što se radnik rukovodi duhonosnom normom mu na odredjeni način pomaže da izvrši poslušanje. Ja to tako vidim.

U jednom manastiru sam po poslušanju napasao krave. Počela je kiša, i kroz pola sata sam skroz mokar zamolio ekonoma manastira da poteram krave u staju, a sam sačekam da kiša prodje ispod nastrešnice. A na to sam čuo: “A ti nemaš odeću?”. Nastavio sam da ih napasam. Da li je ekonom želeo da me smiri? On je očigledno mislio samo na krave i ekonomiju. Posle sat vremena sam se pomirio sa kišom i mirno kisnuo. Kiša je prestala posle dva sata. Posle preživljavanja sličnih situacija pojavljuje se osećaj da ne znaš šta možeš a šta ne. I u svakoj sledećoj situaciji već lakše ideš na nešto nepoznato, strašno ili nemoguće, smirujući se s tim kao sa nečim što ti je dato na ispravljanje, nazidanje ili već nešto treće.

image


- Obično najteža poslušanja u manastiru izvršavaju radnici, poslušnici i mladi monasi. A da li ste videli jeromonahe, igumane ili čak nastojatelje da rade prljave poslove?

- Oni ih u krajnjoj meri nisu ignorisali. Duhovnik jednog manastira je posle jutarnjeg pravila vezivao kosu i zajedno sa jednim bratom išao u manastirski povrtnjak da “čisti teritoriju” i prokrčuje put. Pitao sam ga zbog čega kosi svaki dan jer to nikome nije potrebno? Odgovorio je da mu je bez toga teško – “molitva ne ide”, a u Jevandjelju je napisano da svi treba da rade. U drugom manastiru je nastojatelj zajedno sa bratijom nosio cigle. Ali naravno on ne treba sve vreme da ih nosi – na njemu je ogromna ekonomija, kojom treba rukovoditi.

- Koji principi leže u osnovi manastirske ekonomije?

- Čini mi se da su to s tačke gledišta motivacije – smirenje i poslušanje. Sve koji počinju sa rukovodjenjem šalju drugi negde, a oni sami ne biraju manastir. I svi koji u njega dolaze, bez obzira da li su monasi ili ne, moraju da nose poslušanje. Pored toga, ljudi prosto treba od nečeg da žive. Istina, ne uvek. U jednom manastiru sam nekoliko dana postavljao pitanja ekonomu Antoniju o smislu ekonomije. Antonije je bivši vojnik, ratovao je u Avganistanu. Visok je više od dva metra, ima ogromnu kosu i bradu – u selu ga zovu “veliki brat”, boje ga se i poštuju. On je dugo izbegavao razgovor, ali poslednji dan nije izdržao i prišao je: “Jovane! Šta si navalio, oprosti Gospode. Zar ti ništa ne shvataš? Gospode pomiluj! Kakva ekonomija?! Gospode daje – eto sve ekonomije. Živimo na zlatnoj žici – u banjskoj zoni. Možemo da živimo bez ikakve ekonomije. Krave i povrtnjak su samo – gubitak. Bavimo se time samo radi smirenja”. I to nije samo njegovo pojedinačno mišljenje, već rasprostranjen argument u manastirksoj radnoj etici: treba raditi zbog toga da ne bi ostalo vremena za greh. Pritom nije važno kakav je rezultat tog rada.

- Zato što on ionako ne zavisi od čoveka. Ne dobija li se infantilna etika – ne radimo zbog osećaja odgovornosti, već da bismo ubili vreme, i izbegli iskušenja?

- Mislim da odgovornost nigde ne nestaje. Ona se rasporedjuje. Najveća odgovornost je na onome koji daje poslušanje ili blagoslov. Medjutim onaj koji izvršava to poslušanje treba prema njemu da se odnosi odgovorno i da ga izvršava. Pored toga, poslušanje je dušekorisno samo onda kada se izvršava sa odredjenim unutrašnjim nastrojenjem. Inače je to vreme izgubljeno na greh. Sveti Teofan Zatvornik je pisao da svaki rad treba smatrati kao Bogom dan, i tada neće biti sujete, mnogobrižnosti.

Tim pre što je rad radi smirenja i poslušanja – opšteprihvaćena manastirska praksa, a odsustvo neobhodnosti da se brine o hlebu nasušnom je dovoljno retka. Većina manastira, ponavljam, mora da razmišlja i kako da preživi. Ali preživljavajući samo, monasi se ne bave ovom ili onom delatnošću, već izvršavaju poslušanje – u tome je suština manastirske radne etike. To je posebno očigledno u poredjenju sa Veberovom šemom. Po Veberu, Bog ne čuje čoveka, te nema smisla moliti se. Deo ljudi je po njemu već unapred izabrano da bude spašeno, i ta izabranost se projavljuje već tokom ovozemaljskog života – ko je uspešan u svetu, biće spasen. Dalje Veber je pretpostavljao da svaki čovek želi da proveri svoju izabranost. To je najjednostavnije uraditi, pokušati poštenim radom postići uspeh. Ako se to desi – znači taj čovek je izabran. Prostije rečeno, napredak predstavlja meru uspeha, a sama ekonomija – sredstvo za spasenje. Pravoslavni hrišćanin za razliku od protestanata prihvata ekonomiju i spasenje kao nezavisne stvari. U manastiru ekonomija predstavlja sredstvo za spasenje, ali ne zahvaljujući izabranosti, već poslušanju. Da bi se spasao, treba da usaglasiš svoju volju sa Božijom, a sredstvo za postizanje tog cilja je poslušanje drugome, duhovno iskusnijem. I poslušanje se ne ostvaruje toliko u ekonomskim (povezanim sa postavkom cilja), koliko u radnim aktivnostima, koje se nazivaju poslušanjima. Na taj način, isključivanje sopstvenog postavljanja cilja predstavlja samo po sebi sredstvo spasenja.

- Da li su po vašem mišljenju ti principi primenljivi na ekonome – mirjane?

- Mislim, da – da. Naravno, preduzimač ne može da vodi poslove po apsolutnom poslušanju, analogno manastirskom. Razgovarao sam sa nekoliko pravoslavnih preduzimača, i oni su rekli da mnoge stvari rade po blagoslovu duhovnika (razgovarao sam i sa njihovim duhovnicima). Blagoslov je kategorija koja zamenjuje apsolutno poslušanje, koje je nemoguće za ekonome-mirjane. Ali motivacija njihovih delatnosti je slična motivaciji žitelja manastira. Odgovornost se takodje rasporedjuje na onoga koji daje blagoslov i na onoga koji nešto radi. Ako u veberovskom protestantizmu izmedju protestanta i Boga stoji uspeh, onda u Pravoslavlju izmedju pravoslavnog i Boga stoji smirenje. I zato grubo, u veberovskom protestantizmu ti si sa ekonomijom – a ostalo dolazi potom; u Pravoslavlju si ti sa Bogom, a ostalo dolazi potom. Svaka varijanta ima svoje jake i slabe strane sa ekonomske tačke gledišta.

- Ivane, neki se i dan-danas žale na pravoslavni mentalitet, najčešće se pozivajući na Vebera. Tobože, taj mentalitet nam smeta da poboljšamo ekonomiju. Jer tako bismo osvojili protestantsku etiku i živeli kao ljudi. Šta možete da kažete po tom pitanju kao rezultat istraživanja?

- Da to nije potpuno pravilno. Veber je odgovorno istraživao, što se realno ispostavilo na osnovu njegove kulture, ali nije mislio da taj put nameće celom svetu. I mi treba da izučavamo svoje tradicije, shvatamo njihove dobre i loše strane (govorim o ekonomskoj delatnosti). Na primer, u mnogim slučajevima efikasna kapitalistička ekonomija je pokretačka ekonomija, to jest kada se svi radni resursi stavljaju pod jedan veliki projekat. Na Zapadu je teško ostvariti takav projekat. A kod nas se s tim uspelo u vreme sovjetske vlasti – u prvih deset godina sovjetska ekonomija je učinila gigantski pomak. Mislim da su boljševici u početku umešno koristili vekovima formiran “mentalitet” ruskog čoveka (moguće, nesvesno). Potpuno je moguće – to je hipoteza – da su se upravo u takvoj situaciji formirale kategroije smirenja i poslušanja, dozvolivši na razne načine pokretanje ljudi na značajne društvene promene. Taj period je u celosti bio težak, ali ne sme a da se ne uzme u obzir iskustvo ekonomskog razvoja. Prosto treba shvatiti kada je pokretačka ekonomija umesna, a kada je treba ograničavati. Ali prosto tvrditi da je svuda potreban kapitalizam?...Kapitalizam i demokratija su dve marke, s kojima Zapad pokušava da osvoji i kolonizuje druge zemlje. Ako nema demokratije – primenjuju se mere za uključivanje te zemlje u demokratiju (primer – Irak). Tako je i sa kapitalizmom. Nema razloga da se tek tako predstavlja protestantska etika, jer ona sama po sebi, bez izmene celokupnog načina života ionako u Rusiji ne bi opstala.

Po mom mišljenju, nije problem u pravoslavnom mentalitetu, već u tome što mi neprekidno posmatramo naš život kroz prizmu zapadnog. I ako nam se čini da kod nas nije sve tako uvodimo bezumne reforme: Ivan Grozni, Petar I, boljševici … Čak staviše, može biti, da mogućnost ostvarenja tih reformi bez neprekidnog gradjanskog rata predstavlja sveobrazni rezultat delovanja tog istog pravoslavnog “mentaliteta”. Takva istorijsko-sociološka istraživanja su potrebna da bi se osmislio istorijski opit i našao sopstveni stožer, i prestalo sa stajanjem na te grablje.


Razgovarao Leonid Vinogradov

preuzeto sa http://www.nsad.ru/
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 14594 puta