MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MOLITE GOSPODA KAO RODJENOG SVESTENIKA



Sveštenika Vladimira Bormotova mnogi ljudi u parohiji crkve Vozdviženja krsta u gradu Samari nazivaju svojim utešiteljem. U kakvim god teškoćama da se ljudi nađu, on im uvek sve objasni, porazgovara, pronađe reči koje mogu da im zagreju srce i učvrste veru u Gospoda. I još kažu da se ovaj otac, sveštenik uvek ide po parohiji obučen u svešteničke odežde. Samo uzme svoju torbicu i tako peške ide ulicama obučen u rasu i obavlja svoju službu. Malo ko tako radi, te sam odlučila da porazgovaram sa ocem Vladimirom, o čemu je reč.

-Kad idem ulicom obučen u svešteničku mantiju, prilaze mi braća i sestre sa raznim pitanjima. Možda su to ljudi koji se stide da dođu u crkvu. A možda im se učinilo da nisu bili toplo dočekani u crkvi kad su tamo otišli prvi put. Možda je baka koja pazi na sveće nešto rekla što nije trebalo, uputila im neku primedbu. Npr. neku sestricu su izgrdili jer je došla u pantalonama u crkvu. I oneraspoložena time, može pomisliti kakvi su to ovde zli ljudi, neću više ići u crkvu. I ne ide više. A tamo gde ide možda će više sagrešiti. Tako me jedan brat ugledao na raskrsnici ulica Sovetske armije i Stavroponjske, prišao mi, ali ne blizu, i zamolio za blagoslov da mi postavi nekoliko pitanja. Prišao sam mu malo bliže, jer nije prijatno razgovarati tako na rastojanju, ali on se opet odmaknuo dalje od mene, pa kaže da je popio i da je zato stao podanje od mene. A onda me upitao kako bi se mogao izbaviti od ove pogubne pristrasnosti. Porazgovarao sam s njim ubeđujući ga da se obrati Bogu.

Koliko ima takvih, kao ovaj bratac, - takve bi trebalo privoleti, uzeti sa sobom i dovesti u crkvu Božiju. Jer, mi sveštenici, samo usmeravamo, prizivamo i uznosimo molitve, a čovek sam treba da se obrati Bogu, jer Bog sve može učiniti.

Desilo mi se jednom prilikom kada sam išao ulicom u odeždi, da je zamnom vikao neki stariji čovek: «Budala, kuda će? Skupljati pare?» Nisam se ni osvrnuo, ali na ove uvredljive reči samo sam u sebi odgovorio molitvom i pomislio: «Gospode, njemu oprosti, a mene učvrsti u veri». I nisam prošao ni deset koraka, kad idu braća prema meni. Sedeli su tako i pili, a onda kad su me ugledali, pozdravili su se samnom i zatražili blagoslove na svako dobro. I meni su poželeli svako dobro.

-Oče Vladimire, ljudi verovatno često dolaze i u vašu crkvu sa pitanjem kako da se izbave od pijanstva?

-Ima raznih slučajeva. Nedavno je jedan bratac ispričao da hoće žena da se razvede od njega, već su podelili i decu, i samo u određeno vreme se sastaju. Sam priča i plače, kaže da ženu voli. Ako je voliš, kažem mu, idi k njoj svaki dan sa cvećem ne bi li došao do njenog srca, kojeg si ti svojim pijanstvom učinio kamenim. I moli se, moli Gospoda kao rođenog oca-sveštenika. Kad napraviš nešto što ne bi trebalo, pa dođeš kući majci ili ocu i moliš ih da ti oproste, zar ne bi oprostili? Oprostili bi. Tako će i Gospod oprostiti i pomoći će ti. Mnoga braća i sestre dolaze u crkvu i mole za nešto sveštenika, a trebali bi da znaju da su došli u Crkvu samom Bogu, a ne radi mene ili neke bake koja pazi na sveće.

Primetio sam da na Liturgiji stoji i moli se sada jedan brat, koji je ranije dolazio i pitao kako da se oslobodi od pijanstva, i svim srcem se obratio Gospodu i ima podršku u ispravljanju svog greha. Jedna devojka mi je ispričala, da je njen otac počeo jako da pije. Svi su govorili njenoj majci da ga ostavi i da nađe sebi drugoga, kao mlada je, lepa je, zašto da se toliko muči. Ali nisu ostavile svoga taticu, molile su se i sada žive lepo. Istina je da to sve nije bilo brzo, ali one nisu dozvolile svome rođenom da propadne.

-Recite, da li su bili u veri vaši rođaci, vaša porodica?

-O Bogu oni nisu govorili, ali sećam se da smo mama i ja pred Uskrs brisali krpicama ikonice i ukrašavali ih vencima cveća. A s bakom sam išao u molitveni dom, tada kad još nije bilo crkve, posle čega bih se ja igrao kao da se molim, kleknuo bi na kolena ispred ikone i ponavljao: «Aliluja». Znao sam još i molitvu: «Gospode pomiluj!»
-Prvi put sam došao u crkvu da bih krstio svoju kćerku. I nekako mi se utisnulo u dušu sve što sam tada video. Počeo sam da dolazim u Crkvu Pokrova Presvete Bogorodice, a kada je otvorena crkva Jovana-Preteče na Sunčanoj ulici u kojoj je nastojnik bio prota Oleg Buljgin, počeo sam da idem tamo. Ovde su mi rekli da naučim molitve: «Oče naš» i «Simbol vere». A jednom, na molitvenom kanonu, kada se zapevalo: «Carice moja Preblaga« sva mi se koža naježila. I odlučio sam da nađem i naučim ovu molitvu. Tako sam od bakica saznao da ima knjižica «Molitvenik». Uz pomoć molitvenika saznao sam da postoje mnoge molitve, kao što su jutrnje i večernje pravilo.

A jednom kada je umrla naša suseda na istom spratu u zgradi, poverili su mi čitanje psaltira za nju tim povodom (u Rusiji je običaj da se obavezno čita pslatir kada se čovek upokoji). Uzeo sam blagoslov od oca-sveštenika i čitao sam psaltir. Posle toga otac Oleg Buljgin mi je predložio da radim u crkvi. Kada sam došao kući posavetovao sam se sa ženom, ali ona nije bila za to, tako da sam nastavio da radim u preduzeću. Ali 2000 godine iz večernjih samarjanskih novosti sam saznao da je pored naše zgrade u kvartu Mladih Pionira osveštano zdanje za crkvu u čast Vozdviženja časnog i Životvornog Krsta Gospodnjeg.

Odmah ujutro sam otišao da vidim to. Ko će biti nastojatelj i kada će biti prvo Bogosluženje. Stajao sam 6. januara na večernjoj službi u ovoj crkvi u kojoj je sve podsećalo na one jasle u kojima se rodio Spasitelj. Svi zidovi su bili pocrneli, malter ispucao i otpao. Čak nije bilo ni vrata kojima prolaze đakoni, samo su bile Carske dveri. Na jutarnjem bogosluženju sam stajao blizu svećnjaka u centru (u ruskim crkvama ispred svake ikone stoji veliki svećnjak na kome se pale voštane sveće, prim.prev.). Bake su se bunile zašto na centralnom svećnjaku ne gore sveće. A sveštenik Oleg Kitov je već počeo službu, i nisam mogao da tražim za to blagoslov od njega. Tada sam samovoljno zapalio sveće. A posle službe sam prišao ocu, svešteniku i zamolio ga da mi oprosti radi toga. Otac Oleg se upoznao samnom, i blagoslovio me da stojim pored svećnjaka u crkvi. Večernja služba je počinjala u 16.00 a smena u preduzeću se završavala dvadeset minuta ranije. Na poslu sam tada radio kao brusač. I nastojao sam da brže uzmem propusnicu i da idem s posla, da ne bih zakasnio na večernju službu. Posle me je baćuška blagoslovio da delim prosfore (mali okrugli osvećeni hlebovi koje svaki vernik dobije u cekvi posle službe) i svetu vodicu.- Onda su me pozvali da služim u oltaru. Stideo sam se jer nisam imao duhovnoga obrazovanja. Ali kada su me jednom pozvali, pa opet, znači da me Gospod priziva da idem i da služim. Malo sam razmislio i saglasio se da budem oltarnik. A marta 2002. godine, otac Oleg je predložio da napišem svoje karakteristike, i s tim smo otišli u Eparhiju k arhiepiskopu Samarskom i Sizranskom Sergiju, i uskoro sam rukopoložen u čin đakona. Posle nekog vremena, na Blagovesti, rukopoložen sam u čin sveštenika u Pokrovskoj crkvi.

-Vladika mi je dao blagoslov da nosim poslušanje u Novokujbiševskoj crkvi Prepodobnog Serafima Sarovskoga kod nastojnika prote Konstantina Sibrjajeva. Pozvao sam telefonom oca, sveštenika i iskreno mu rekao da ništa ne znam. Na to je otac Konstantin odgovorio: «Naučićeš». Tako da sam se gotovo tri meseca obučavao, a onda sam se vratio u svoju crkvu u čast Vozdviženja Časnog i Životvornog Krsta Gospodnjeg.

-Kako je biti sveštenik u današnje vreme?

-Sveštenik – to je otac, majka, drug, nastavnik i sagovornik. Kada Gospod dopusti bolesti ili gubitak bliskog čoveka, mnogi dolaze u crkvu da bi našli utehu kod sveštenika. I možda im je potrebno da ih sveštenik prigrli i sastradava s njima. Volim emisiju «Čekaj me» koja veoma mnogo govori o životu ljudi. I ima jako mnogo sličnosti sa raznim slučajevima, koje mi pričaju usamljeni bake i dede koje su njihova deca zaboravila. Neki od njih su nepokretni, neki tako slabi da ne mogu doći do crkve, i ja ih posećujem i pričešćujem u njihovim kućama. Ali njima je potreban i razgovor, ispričaju mi ceo svoj život, sve svoje nevolje i tuge.

Postavljaju mi mnoga pitanja, kako pravilno da pominju u molitvama, kako da se pripreme za smrt, kako da budu opevani. Ali samo glavno pitanje – kako se spasiti – takvo nešto , na žalost, malo ko da me pita. Zadatak sveštenika je da zagreje čoveka duhovnom toplinom i da ne odvrati čoveka. I još da se moli ne ustima, nego srcem. Mi često proslavanjamo Gospoda samo ustima. Ali čak i mala, tek sagrađena crkva može biti biti ispunjena molitvom, ako je molitva u njoj iskrena.

-Šta vas čini radosnim u savremenom crkvenom životu parohije?

-Dok sam bio član parohije ove crkve, često smo po blagoslovu oca Olega Kitova ostajali u crkvi i pevali duhovne pesme. I to druženje je bilo radosno, kada bi se okupljali i svi zajedno proslavljali Gospoda. To me je veoma radovalo, radovala me molitva. Evo, sad kada nema službe u crkvi, idem u službu po parohiji, osećam da mi nedostaje takvo druženje i pevanje. Radosno je kada služim Božanstvenu liturgiju, kada stojim uz presto i uznosim molitve. I u svome srcu ja uvek nosim jedno pitanje, kako to da je Gospod meni ovako grešnom i nedostojnom dopustio da slućim na prestolu. Služim Božanstvenu Liturgiju, pričešćujem braću i sestre i radujem se, što mi je Gospod darovao ovakvu mogućnost. Radujem se u poznanju Gospoda, i u sjedinjenju sa Gospodom i služenju njemu.

-Oče Vladimire, otkuda u vama tako velika ljubav prema duhovnim pesmama?

-Rođen sam u selu Shodnevom u oblasti Kljavlinskog. Vernici iz našeg sela su se često okupljali i pevali duhovne pesme. I eto ovaj duhovni folklor mi se utisnuo u dušu i vodio me. Možda neku misao nisam mogao da shvatim, ali kroz pevanje duhovnih pesama bolje se usvaja i polako shvata suština. Ima jedan duhovni stih «Slava Bogu za sve!». Slava Bogu za tugu i radost. Sve što Gospod daje za sve treba blagodariti. Slava Tebi, Gospode! Slava Tebi, Gospode i što smo se mi danas sreli, i za to slava Bogu!


Olga Kuglov, grad Samara
Prevod sa ruskog: Nataša Ubović

Izvor: www.cofe.ru/blagovest/

Pročitano: 10661 puta