MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O SAVREMENOM MONASTVU




Igumanija Ljubav (Nesterenko), nastojnica Novo-Tihvinskog ženskog manastira (Katarinburg): Novo-Tihvinski ženski manastir je poznat je s kraja XVIII veka. U 1920. godini je zatvoren, pa porušen. Obnovljen je 1994. godine, a danas ovaj manastir predstavlja jednu od većih ženskih obitelji u Rusiji.

- Mati Ljubav, danas ima mnogo priče i zabluda koje se tiču monaškog života. To važi ne samo za one ljude koji nisu ocrkovljeni, nego i za neke pravoslavne mirjane. U čemu je po vašem mišljenju osnovni cilj savremenog monaštva?

-Zaista, priče ima mnogo i unutar manastirske ograde. Verovatno uglavnom postoji mišljenje da je manastir – pribežište nesretnih ljudi, kod kojih nije opredeljena sudbina, koji nisu uspeli da ostvare porodični život, da imaju decu. Možda im se desilo neko razočarenje u životu, ili su se teško razboleli, ili ih muči strah od usamljenosti u starosti. Ali u stvarnosti, sve je to velika zabluda. I verovatno su koreni ovog pogrešnog mišljenja u tome što je savremenim ljudima teško da se izdignu iznad ovozemaljskih vrednosti. Jer svi po navici smatraju da su sretni isključivo oni koji su uspešni po nekim životnim pitanjima. A sveti oci govore da je zemaljska sreća – tek odraz večnog blaženstva. Zato je ljudima i teško da shvate, da je stvaran uzrok odlaska čoveka iz sveta jedino ljubav prema Bogu Jedinom.

Svima su nam poznata osećanja ljudi koji vole, ako je to materinska ili supružnička ljubav. Voleći mi smo spremni da podnosimo razne teškoće radi drugog čoveka, osećamo tugu ako smo razdvojeni od njega. Zašto se onda javlja nedoumica kada je nečije srce ranjeno ljubavlju prema Njemu, Koji je po rečima Psalmopevca, «uvenčan dobrotom više od sinova ljudskih»? I ova težnja može biti takva da je čovek spreman da zaboravi sve svetske radosti, spreman je da samo s Njim beseduje. A u stvarnosti, to je i urođeno čoveku po prirodi, jer je čovek pre pada neprestano prebivao u razgovoru sa Bogom. Stoga nema ništa neobično u tome kada se ovaj prirodan zov ka Tvorcu razgori u čovekovom srcu.

Ako govorimo o suštini monaštva, njegova osnova u svim vremenima je ista, ona se ne menja. Monaštvo – to je u celosti posvećivanje sebe Bogu, a u prvom redu to je, uistinu, molitveno služenje. Prirodno je da čovek koji voli stremi ka drugom licu, monah nezadrživo stremi prema Licu višnjega, za monaha je život – molitva. To je suštinska delatnost svakog monaha. Na tome putu postoje razni stepeni. Sve počinje od pokajne molitve, kada čovek oseća svoju ništavnost, svoju grehovnost, i moli se za sebe. I to je već nešto veliko, jer se čoveku otvara mogućnost da uznese svoje molitve pred Boga kroz pokajanje. Mnogi ostaju u ovom delanju čitav život. Ali ima i onih koji po meri čistote srca, po meri duhovnog rasta, dostigli i visoko molitveno stanje duha – tada čovek postaje sposoban da smesti u srce samog Adama, uznosi molitve za ceo svet. Poznati Atonski podvižnik, starac Josif Isihasta kaže: «Umna molitva je moja profesija». I ako hoćemo da govorimo o današnjem stanju u manastirima, pre svega upravo ovu profesiju danas treba ponovo oživeti. I pre revolucije u ruskim manastirima nije sve bilo najbolje, primećeno je udaljavanje od molitvenog života: monaštvo su nastojali da aktivno privuku za društveno služenje, da se otvaraju starački domovi, domovi za nezbrinutu decu, domovi za monahe koji ne mogu da daju doprinos društvu. Po ovom pitanju se žestoko raspravljalo na prvom monaškom saboru, i glavni predstavnici monaštva jednoglasno su odlučili da je neophodno ponovno oživljavanje upravo molitvenog služenja. A ako je u to vreme ovo pitanje bilo tako važno, tim više je ono i sada, posle katastrofe koja je zadesila Rusiju.

Treba da shvatimo da ispred nas savremenih monaha stoji isti zadatak: povratak svetootačkom učenju o umnom molitvenom delanju i očišćenje srca. Bez ovoga monaštvo gubi i svoju suštinu, svoj oblik, postaje institucija neopredeljenog pravca. I ne treba padati u uninije radi toga ako nam se čini da je to nemoguće dostići. Svetootačka tradicija se mnogo puta prekidala. U XIII-XIV veku oživljavanje tradicije umne molitve vezano je za ime prep. Grigorija Sinaita, u XVIII veku smatra se da ju je obnovio starac Nikodim Svetogorac i njegovi sledbenici. Ovu tradiciju je dobila u nasleđe i drevna Rusija. Prepodobni Antonije i Teodosije Pečerski, prep. Sergije Radonježeski i stotine njegovih učenika, prep. Nil Sorski i njegovi naslednici – evo najpoznatijih imena ovog «zlatnog lanca». Ali i u Rusiji je ovo delanje imalo vreme svoga procvata, a tako i pada. Naprimer, u XVIII veku državne reforme nanose veliku štetu ruskom monaštvu, izgledalo je da će se teško moći oporaviti od posledica. Ali kao i u druga vremena, našli su se oni koji su se borili za obnavljanje monaških ideala. Blagodareći prepodobnom Pajsiju (Veličkovskom), a kasnije i njegovim učenicima, monaštvo u Rusiji je ponovo postalo ono što i jeste po prizvanju – «svetlost svetu».

Može se postaviti pitanje, zašto je potreban takav način života, da se čovek uklanja od aktivnog delanja, da uopšte nikako ne utiče na svet, nego da se samo moli? Ali ako to posmatramo iz ugla zdravog rasuđivanja i s tačke gledišta savremene filozofije – mi ostavljamo mogućnost drugima da deluju, sklanjamo se, i time na neki način olakašavamo drugima, ako se tako može reći, borbu za mesto pod suncem. Pored toga monasi takvim uklanjanjem sebe istovremeno vode i borbu protiv greha, koji se krije u svakom čoveku, a time se i zlo u svetu, na neki način, u određenoj meri umanjuje. I na posletku, ako nastavimo da rasuđujemo o tome od kakve je to koristi, u još jednome se može uočiti koliko je neophodan monaški podvig. Jer čisteći svoje srce, čovek dobija sposobnost da se moli za svoje bližnje, srce onoga koji se moli se tako proširuje, da može u njega da stane «I sve i svi». Varsonufije Veliki je govorio, da se savremeni svet drži molitvom onih ljudi koji mole Boga za oproštaj grehova celog čovečanstva. Šta to znači? O tome, da smo mi navikli da sve dobro koje imamo, sve uspehe u društvenom životu pripisujemo umnim sposobnositma, talentima, trudu, što i jeste tako, i da ljudi žive u blagostanju, ali svet se drži da se ne sruši samo molitvama tek nekoliko Božijih ugodnika.

Vredno je napomenuti, da se se u monaštvu često izdvajali ljudi koji su pomagali drugima svojim mudrim rečima, savetima - postojali su starci, koji su duhovno blagotvorili celoj Rusiji. Monaštvo je dalo i samopožrtvovane arhijereje, i prekrasne misionare, kakvi su npr. bili sv. German Aljaski, sveti. Inokentij Irkutski, sveti Nikolaj Japanski. Iako takvo služenje svetu i nije cilj monaštva, ali je ono – upravo projavljivanje života u duhu očišćenom podvizima: «Onaj koji upali svetiljku, ne meće je pod sud, nego na svećnjak da svetli svima».

- Crkveni istoričari su zapazili da se krajem XVIII veka žensko monaštvo razvija aktivnije od muškoga. Ovo se proteže i do danas. Šta vi mislite, zašto je tako?

- Moguće je da je tako, jer je u poslednje vreme racionalizam postao snažna ideologija koja je obuzela one ljude koji vode aktivni način života. Takvi su, izgleda uglavnom muškarci, dok su žene u nešto manjoj meri tome podložne. Iako im se podsmevaju kao bićima iracionalnim, ali možda je, upravo zahvanjujući takvim osobinama ženske prirode, kao što je orijentisanost na osećanja, verovanje srcu, ženama lakše da pokore svoj razum veri i da ostvare u sebi hrišćanske ideale. Ovim se možda može objasniti što je danas mnogo više žena u Crkvi. Muškarci su orijentisani na vanjsko, na stvaranje karijere, zavise od društvenog mišljenja, a žena je po tom planu više slobodna, na nju manje deluju savremeni naučni i u vezi s naukom razni pogledi. Stoga je odricanje od sveta za nju nešto lakše.

Ženskoj prirodi su svojstvene dve osobine, srdačnost i jednostavnost, i ako nisu zakopane pod pepelom strasti, upravo ove osobine dejstvom blagodati Božije privode čoveka da «nije daleko od Carstva Božijega». Ovo se ne odnosi samo na naše vreme, nego se i ranije ovo moglo primetiti. Naprimer, nije slučajnost da su uz krst Spasitelja stajale upravo žene, u isto vreme kada su se muškarci, apostoli, od straha razbežali ostavljajući Ga. Uistinu «nejake sveta izabra Bog» i sila Njegova «u nemoći se pokazuje».

Iako, u stvari, nije ni važno koliko ima ženskih, a koliko muških obitelji. Danas je situacija takva usled nekih socijalnih preduslova, ali ona može i da se promeni, jer snagu za služenje Bogu ima kako muška, isto tako i ženska priroda. Ne bi trebalo govoriti da je neko više ili manje sposoban, jer «nema muškog pola ni ženskog», nego je u Hristu - nova tvar.

- Ima li nešto tradicionalno što biste ponovo oživeli u Novo-Tihvinskom manastiru?

- Pre svega trebalo bi nešto reći o duhovnoj tradiciji manastira. Na žalost o takvim svedočanstvima u obitelji mi gotovo da nemamo nikakvih dokaza, jer nije sačuvan ceo istorijat ove monaške obitelji. Imamo samo puste račune – knjigovođstvene papire, koje govore o domaćinstvu, ali ne i o unutarnjem životu manastira. Nije sačuvan ni ustav manastira. Pa ipak možemo sa sigurnošću da kažemo, da je manastir u celosti sledio svetootačku tradiciju, tj. da su sestre, iako možda i ne sve, znale o umnom delanju, Isusovoj molitvi. Imali smo sreću da se vidimo sa shimonahinjom Nikolajom (Zasipkinom), duhovnim čedom nastojnice našeg manastira shiigumanije Magdaline (Dosmanove). Od nje smo i saznali detaljnije o životu ove igumanije koja je mnogo godina pre revolucije upravljala ovom obitelji. Čitav život mati Magdalene govori o tome da je ona bila naslednica istinske duhovne tradicije. Nastojala je da svi čitaju knjige, uz koje su se vaspitavala mnoga pokolenja monaštva: «Dobrotoljublje», «Lestvica», Pouke ave Doroteja. Učila je da dan počinje i završava Isusovom molitvom, o ispunjenosti ovom molitvom tokom celog slobodnog vremena. Imamo usmena svedočanstva o tome, da se mati Magdalina duhovno okrepljavala kod arhimandrita Arefi, koji je bio učenik čuvenog u našim krajevima starca Ilije koji je došao sa Valaama radi obnovljenja monaškog života u Vrhoturskom manastiru. Stoga mi sa određenom sigurnošću možemo reći, da je u obitelji postojalo učenje istinskom monaštvu. A oživljavanje upravo ovog nasleđa je za nas od velike važnosti.

Ako govorimo o ponovom obnavljanju crkovnih umetnosti – zaista se trudimo da radimo ono što možemo. Ali trebamo imati u vidu i ovo: naša obitelj je do revolucije bila veoma velika (hiljadu monahinja), obezbeđena, bogata, imala je 18 radionica. Danas mi raspolažemo sa mnogo manjim mogućnostima. Tradicionalno je u našoj obitelji postojao ikonopis, krojačka radionica, poslušanje u suvenirnici. U tom pravcu se mi i sada razvijamo, iako koristimo savremenu tehnologiju, trudimo se da radimo strogo u okvirima crkvene tradicije. Naprimer, sestre koje ikonopišu orijentisane su na vizantijski stil ikonopisanja, slikaju kanonski po drevnoj ruskoj i grčkoj tradiciji u periodu od XII-XIV veka, vreme najvećeg procvata ikonopisne umetnosti. U krojačkoj radionici se izrađuju vezene ikone, odežde, plaštanice, sestre rade po uzoru na vizantijske i ruske ornamenate.

Da bi osvojile nova znanja sestre koje rade u ovim radionicama posećuju izložbe, rade u skladištima muzeja, putuju, ako se tako može reći, na poklonička kulturno-umetnička putovanja. Veliku pomoć nam pruža svojim konsultacijama radnica restaurator radionice Moskovskog Kremlja, vizantolog, kandidat nauka umetnosti Ana Jegorovna Jakovljeva.

- Vaš manastir se nalazi na Uralu, i svojevremeno je bio orijentisan i na obavljanje misionarskih zadataka. Kakvo mesto zauzima misionarska delatnost kod vas danas? U čemu je njena savremena specifičnost?

- Već smo govorili o tome da je osnovna delatnost monaštva – briga o unutarnjem životu, skrivenom. Značajno je napomenuti odluku učesnika Prvog monaškog sabora 1909 godine u kojem su jednodušno svi bili za to da je suština monaštva nalazi u svecelom predavanju sebe Bogu radi očišćenja svoga srca; da je društvena delatnost monaštva možda i korisna za svet, ali štetna za njih same, jer ih udaljava od jedinog potrebnog. To je posebno tako kada je reč o ženskoj obitelji. Sveti oci naročito upozoravaju inokinje da se uklanjaju od odlazaka u svet, govoreći da time one nanose dvostruku sablazan: povređaju i sebe i druge.

Stoga se sestre ne bave misionarstvom u pravom smislu te reči. Ipak mi ne možemo a da ne imamo u vidu posebnosti našeg vremena: posle 70 godina sovjetske vlasti, ljudi prosto gladuju za rečju Božijom. Stoga osećamo obavezu da i mi damo prema svojim silama doprinos u oživljavanju pravoslavlja. Naprimer, veoma važnim i dušekorisnim delom smatramo izdavaštvo manastira koje objavljuje knjige duhovnika obitelji, shiigumana Avrama (Rejdmana) – zbornici beseda s duhovnom tematikom za monaštvo i mirjane, nedeljne propovedi i propovedi u dane crkvenih praznika. To je istinski hleb za monaštvo, tako potpuno i pristupačno nam otac objašnjava mnoge odgovore na pitanja iz duhovnog života. Izdavaštvo objavljuje i druge knjige duhovno-prosvetnog sadržaja.

Oživljavanje crkvenih umetnosti može se nazvati na izvestan način propovedanjem, koje formira pravilno crkveno znanje, uvodi čoveka u zdravu duhovnu tradiciju. Pravilno bogoslužbeno pevanje, ikone i vez – sve to i bez reči svedoči o večnoj i nezemnoj krasoti pravoslavlja, pomaže ljudima na njihovom putu u crkvu.

Kao posredni, «virtuelni» misionarski rad možemo izdvojiti naše predstavnike u radu na internetu: na današnji dan na našem sajtu svake nedelje se objavljuju propovedi duhovnika obitelji, novosti manastira; tamo su i žitija uralskih podvižnika blagočestivosti, kao i tekstovi o smislu monaškog postriga, o molitvi. Blagodareći postojanju manastirskog sajta mnogi mirjani imaju mogućnost da dobiju odgovore na pitanja koja ih interesuju.

To jest, možemo reći, da naša obitelj obavlja misionarsku delatnost, trudi se da je obavlja, ali onako kako je zapoveđeno da se ona obavlja upravo u manastirima. Na primer, na tom istom Prvom monaškom saboru učesnici su prihvatili kao najbolju ovu socijalnu delatnost, koja se obavlja pod rukovođenjem monaha, ali - od strane mirjana i izvan ograde obitelji. Tako da se misionarenjem bave aktivno svi sveštenici koji služe u obitelji. Trudom jednog od naših sveštenika, prote Igora Bačinina, pri manastiru je osnovan Prosvetni centar, koji se grana u nekoliko oblasti. Jedna od njih je društvo «Trezvenost» koje pomaže ljudima u stanju ovisnosti od alkohola. Treba reći, da mnogi stradalnici odlučno menjaju svoj život, daju zavet trezvenosti, ocrkovljavaju se. Postoji isto tako i centar «Život», koji se bavi problemom zaštite života još nerođene dece. U društvo «Milosrđe» dolaze svi kojima treba podrška. Ako bismo nabrojali i druge grane, tada su to katehizijski i biblijski kursevi, društvo pravoslavnih pedagoga, omladinski klub. Naš Prosvetiteljski centar poziva poznate lektore, propovednike, pedagoge koji drže predavanja u gradu. Duhovništvom obitelji se duhovno ukrepljuju gradska naselja, zatvori. Obavljaju se veliki misionarski radovi i na metosima obitelji u verhoturskoj oblasti, gde se duhovništvom manastira okrepljuje duhovno, može se reći, ceo rejon – nekoliko sela. Supruge naših sveštenika predaju u školama opšteg obrazovanja.

Naša obitelj pruža podršku i tradicionalnim blagotvornim delatnostima. Od 2001. godine pri manastiru postoji i dom za devojčice u ime prepodobne mučenice Jelisavete, danas imamo već 25 vaspitanica. Kao i pre revolucije, prihvatilište se nalazi izvan manastirske ograde u kojem rade ljudi iz sveta, u njemu rade verujući mirjani. Imamo i blagotvoriteljnu trpezariju, u kojoj svakodnevno dobija besplatnu hranu više od 1400 ljudi – invalida, penzionera, dece iz siromašnih porodica sa mnogo dece. Preko 600 ostarelih i teško bolesnih koji ne mogu doći u trpezariju, uz pomoć socijalnih radnika dobijaju hranu kući. Sa ljudima koji posećuju ovu blagotvornu ustanovu svakoga meseca se vode razgovori o duhovnom životu.

- U vašoj obitelji ima veoma mnogo sasvim mladih sestara. Zašto dolaze ovde mladi? Možda iz straha od samostalnog života?


- Naravno da ne, o nesamostalnosti ne može biti ni govora. Odlazak iz sveta – to je ozbiljan i hrabar postupak, to je poseban odraz samostalnosti. Naprotiv, ovde je prisutna revnost, odmerenost; samo malobrojni nalaze u sebi takvu hrabrost za odricanje, da naprave tako ozbiljan životni izbor – da posvete sebe Bogu.

I uz to, po učenju svetih otaca, u mladosti je čovek dvostruko spremniji za monaštvo, nego što je u starosti, jer je mlada duša gipka, pokorna i lakše se menja na bolje, ona još nije tako prionula k porocima. Mnogi oci, koji su se proslavili svojim monaškim životom, došli su u manastir kao veoma mladi, a neki još kao deca. Zato se ne treba čuditi, što mlade vuče srce Bogu i dolaze u svetu obitelj. Kako se svakom poslu treba učiti, tako posebno i monaštvu – nauci nad naukama i umetnosti nad umetnostima, ovde su i potrebne sveže snage, potrebna je prijemčivost, da bi se sve postiglo. Čovek, koji usvoji ovo znanje u mladosti, ima mnogo veće mogućnosti da usvoji jevanđelske ideale u životu, od onih u kojima su se već ukorenile strasne navike. Mladosti je inače svojstveno da se zamisli nad smislom života, o svome putu i da svesno odabere služenje Bogu. Mlada duša još nije zaprljana zemnim pristrastima, koji su vezani za korist, niske interese, ona se iskreno bavi pitanjem, gde je Istina. Stoga ja ne vidim ništa neobično u tome što u našem manastiru ima mnogo mladih i sasvim mladih stanovnica.

- Mati, recite nam nešto o bogoslužbenom ustavu obitelji. Po čemu je on poseban?

- Kao i sve ruske obitelji, mi imamo jerusalimski ustav, tako zvani Tipikon. Trudimo se da ne skraćujemo službe, uveli smo i čitanje određeno po ustavu. Posebnost je u tome što mi imamo tradicionalno drevno rusko znamensko pojanje, pevamo po notama. Od nedavno sestre usvajaju i drevno-vitzantijsko pesmo–pojanje.

Druga posebnost je u tome da se mi trudimo koliko možemo da se orijentišemo na svetootačko učenje o umnom delanju i smatramo, da bez pažljivog i postojanog zanimalja Isusovom molitvom čovek nije sposoban niti da postane krotak, niti da se očisti od strasti, niti da zadobije dobrodetelji. Takvo očišćenje se ostvaruje jedino putem neprestanog prizivanja imena Gospoda Isusa Hrista. Prepodobni Grigorij Sinait govori kratko i jasno: «Srdačna molitva – izvor je svakog blaga, što napaja dušu kao voda vrt». I uporedo sa zapovešću o neprestanoj molitvi tokom dana, svim sestrama je propisano ispunjavanje pravila po brojanicama, takozvana «petstotinka» za vreme povečerja.

- U našim novinama je već bilo reči o radu vaše ikonopisne radionice. Spomenuli ste i krojačnicu. Kakve još radionice postoje u vašoj obitelji? Kakve im postavljate zadatke, između ostalog i u ekonomskom pogledu?

- Kao što sam već rekla, imamo još i malo izdavaštvo, imamo crkveno-istorijski i grčko-slovenski kabinet. Samo jednim delom su naša poslušanja okrenuta prema ostvarivanju dohodka za obitelj. To se odnosi u prvom redu, naravno na suvenirnicu, krojačnicu i ikonopisnu radionicu. Sestre su dužne da sebe izdržavaju trudom svojih ruku, stoga mi primamo razne narudžbe, šijemo, slikamo, a time i izdržavamo sestrinstvo. Ali, bezuslovno mi ne stavljamo pred naše radionice isključivo ekonomske zadatke, glavni naš cilj – jeste oživljavanje tradicionalne crkvene umetnosti, što nije lako u ovim uslovima kada smo izgubili direktnu liniju nasleđa. Naprimer, sestre koje se bave vezom moraju da izučavaju specijalnu literaturu, da posećuju muzeje, da se konsultuju sa stručnjacima. A ikonopisci nastoje da svake godine putuju u mesta gde su se sačuvale freske, mozaici i ikone iz perioda koji nas interesuje od XII-XIV veka, - sestrama je zaista teško da rade, oslanjajući se isključivo na reprodukcije, fotografije, nemaju živi dodir sa drevnim primercima. One su već bile u Suzdalju i Vladimiru, u Velikom Novgorodu, putovale su u Srbiju, bile u konstantinopoljskim crkvama.

Pred pojcima je postavljen složen zadatak – oživljavanje tradicionalnog tipa pojanja, izučavanje znamenskog napeva. Takav izbor nije sučajan: znamenska tonska skala je nastao na poseban način, on isključuje čuvstvenost, sentimeentalnost, uvodi čoveka da uranja u molitvu. Ovim pojanjem se stvara prava atmosfera na bogosluženjima, pri čemu vidimo da molitveno koristi ne samo sestrama, nego i našim parohijanima.

Što se tiče izdavačke delatnosti – ona predastavlja pre svega misionarsku delatnost, a ne način prihoda. Mi se trudimo da izdajemo različite knjige duhovnog sadržaja, koje bi bile od koristi i monaštvu, i mirjanima. Prvenstveno želimo da poslužimo našoj braći i sestrama u Hristu i na takav način.

Iato se može reći i o grčko-slovenskom i crkveno-istorijskom kabinetu – i ovim vidom delatnosti želimo da služimo Crkvi. Tako da sestre koje imaju poslušanje u grčko-slovenskom kabinetu, izučavaju crkveno-slovenski, drevni i novo-grčki jezik sa ciljem da ga kasnije koriste za prevođenje dela svetih otaca. Jer mnoga i mnoga svetootačka dela ostaju nedostupna za čitatelje radi nedostatka njihovih prevoda na savremeni ruski jezik, neki od ovih prevoda treba doraditi ili su zastareli po stilu. Istorijski kabinet se bavi sakupljanjem svedočanstava o uralskim podvižnicima, skuplja dokumentaciju za kanonizaciju, sestre mnogo rade sa arhivarskim dokumentima, izučavaju crkveno pravo.

- Metoh vašeg manastira sa radionicama nalazi se u selu Merkušino, u kojem su bile obretene isceliteljne mošti prav. Simeona Verhoturskoga. Kako vama izgleda duhovni život ovog podvižnika?

- Sveti pravedni Simeon, kojega mi svi veoma poštujemo, pripada redu posebnih svetitelja. Njegov životni put se razlikuje od običnog, kako smo mi navikli da smatramo. Obično čovek stupivši u podvižništvo trpi dugotrajnu borbu sa strastima, prebiva u pokajanju i tek posle desetine godina zadobija čistotu, bezstrašće. A sveti Simeon blagodareći, možda, prirodnoj krotosti i, bezuslovno svojoj plamenoj revnosti, otišao je Hristu kao sasvim mlad čovek, i za tako kratko vreme dostigao takvu visotu duhove mere. On je bio jedan od onih celovitih ličnosti, kakve je rađala nekad ruska zemlja. U tom smislu ga možemo porediti sa svetim Jovanom Kronštatskim, sa starcem Siluanom Atonskim, jer su oni bili rukovođeni neposredno od strane Boga, u to vreme kada je za većinu takav put bio nemoguć. Gospod neposredno urazumljuje samo one, koji su sačuvali neku celovitost, prostotu duše, koji su u velikoj meri zadobili smirenje.

Sveti Simeon je izabrao kratki put ka spasenju – zaronio je u bezdan smirenja. On je smatrao sebe prahom i pepelom, njega je vređao svako ko je hteo, a on je ostajao dostojanstven. Naravno, da bi tako rano stupio na put smirenja, potreban je već savršen uzrast u Hristu, stoga je kratak i prekrasan bio njegov životni put.

Razgovor vodio Sergej Čapnin
Prevod s ruskog: Nataša Ubović

Izvor: www.tserkov.info/numbers/close-up/?id=1732

Pročitano: 5284 puta