MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BRZO PRASTATI A DUGO PAMTITI



Govori kosovski pesnik Aleksandar Despotović, čije pesme ovekovečuju naše pravoslavno postojanje.

"Ja sam plačući došao sa Svetopolja, sa Kosmeta, ovde na Novi Beograd i ne smem da kažem da ne tugujem, da ne patim za Kosovom i ovi koji su u Beogradu rođeni pate za Kosovom a kamoli ja koji sam tamo rođen, gde su i preci moji rođeni, svi mi potičemo sa Kosova, pa smo rastureni i rasejani bili po svim ovim krajevima. A da smo ovde supruga i ja divno dočekani jesmo, nisam verovao da će tako biti. Naročito u horu Crkve Sveti Dimitrije na Novom Beogradu gde pevam. Stekao sam toliko prijatelja da ne mogu ni dan dnas da se priberem zbog prijateljskog, bratskog prihvatanja ovde na Novom Beogradu. Evo ispričaću i ovo, ušao sam jednog dana u jednu pekaru ovde na Novom Beogradu, sa mojom kćerkom Draganom, sa mojim uobičajenim: "Dobro jutro!", a prodavačica mi odgovara: "Dobro jutro čika Aco". Ćerka se nasmejala i kaže: "Pa, zar je i vas zadobio tako brzo?" Nije bilo ni dvadesetak dana kako smo se doselili ovde. Ispričaću i ovo, nedavno je bila je jedna svečanost u crkvi Svetog Dimitrija, tri godine osnivanja pojaca za pevnicom koju vodu gospodin Peđa, divan čovek. Ja sam na proslavu otišao sa suprugom Ružicom, svi su bili jako srećni jer je ona bila povređena 29. decembra, okliznula se i povredila. Kada sam sledećeg dana došao u crkvu, bio sam potišten i pitali su me moji pojci zašto, a ja sam objasnio, onda su mi rekli, a kako se zove vaša supruga, rekao sam Ruža, dajte da je pomjanemo u našim molitvama, odgovorili su. I kad su je videli na proslavi zdravu bili su radosni. Zar to nije jedan ljudski gest, jedan produhovljeni gest, božanstveni gest svih tih mojih dragih prijatelja, drage moje braće i sestara u Beogradu.

Nikada nisam želeo, niti danas želim da budem pasivan iako je mnogo godina pritislo moje čelo i mene samoga, ne želim da budem pasivan jer pasivnost dovodi do umiranja telesnog a naročito duhovnog, čovek mora da bude aktivan u svakom pogledu."

- Imate recept za pridobijanje ljudi?


- Još u Mitrovici, gde god sam ulazio, sa kim god sam se pozdravljao otpozdravljao sam: "Dobro jutru", bilo to pre podne, bilo po podne, bilo uveče. "Zašto Dobro jutru, čika Aco?", pa sad je dva sata po podne. A ja odgovorim: "Kad Vas vidim meni svane". I stvarno meni svane kad sretnem čoveka, svakog čoveka bez obzira šta on u sebi nosio, kako se ponašao, on je za mene jedno svanuće. Kad vidim čoveka preda se, ja neću da ulazim u te ljude i u jednog čoveka kako razmišlja, on je za mene čovek, stvoren od Gospoda Boga, zašto da mu ne kažem dobro jutro, zašto da mi ne svanjava.

- Beše li tako i sa komšijama na Kosovu, Albancima, Turcima, Romima..

- Bio sam sa svima miroljubiv, jer pamćenje je dugo, praštanje je brzo, treba brzo praštati a dugo pamtiti. Dugo pamtiti sve što vam se dogodi teško i što vam urade, učine, ali opraštaj istog trenutka. Zašto? Evo, svi koji smo danas živi, čak i dete koje se sada rađa posle osamdeset ili manje godina neće biti u životu telesnom, upokojiće se. Kome ostaje zemlja, to je Božija zemlja. Godine i godine su prolazile niko nije uzeo tapiju na zemlju, niti će je uzeti, to je Gospod Bog ostavio nama da mi živimo kako treba da živimo prema Božijim zapovestima a ne po našoj zapovesti. Pitate me u kakvim sam odnosima bio sa Albancima, pomenuću divnog druga Albanca, družili smo se od 1962. godine, bio mi je kao brat. Njegov tata, pokojni Miftar nikada nije hteo da ruča za njihov Bajram dok ja ne dođem, čak je rekao, Aco prekrsti se ti slobodno i moj se deda krstio, rekao mi je, a sada što sam muhamedanske vere to nije moja volja, to je možda bila nečija zapovest da mi pređemo u neku drugu veru, i moj deda je imao slavu. Njegov sin Tefik bio je takođe pesnik i oformili smo literarnu sekciju u Trepči a posle dve godine ta literarna sekcija je prerasla u književni klub, pa smo organizovali Festival radnika pesnika Jugoslavije 1967. To je trajale sve do 1973. kada je preraslo u susrete naroda i narodnosti pesnika. Ti Albanci, građani koji su iz Mitrovice mislim da bi oni i danas jedva dočekali da zajedno žive sa nama. Ali, došli su neki iz Albanije upropastili život između Srba i Albanaca. Ali, sve je to počelo još ranije, 1941. sva je Metohija očišćena od Srba, Drenica je sva očišćena, nekoliko desetina hiljada je moralo da napusti svoje kuće a došli su Albanci iz Albanije, to je početak naseljavanja Kosova i Metohije Albancima iz Albanije. Posle dekreta donetog nakond drugog svetskog rata da Srbi ne mogu da se vrate na svoja ognjišta, Srbi su odlazili. Ti Srbi su onda prodali nasilno svoja imanja Albancima i lagano se selili na sever sa ikonama krsnih slava pod miškom da bi ih grejali od ljute zime."

Napisao je Aleksandar Despotović: "Kako krike sa izvora da zaustavim i poglede lobanja i grobova da zagrejem. Ljutu zimu sa ikonama krsnih slava da prezimim i momačke i deojvačke Sabore posečene kuršumima da razveselim. Kako Nebo Svetopoljsko da ispovedim i kojom molitvom ovako ponosni i prkosni Sunce da ugledamo, ako ne uz Tvoju pomoć Oče Naš i ako ne pred Tobom."

- Bili ste verni i u vreme komunizma, venčali se u crkvi, niste se bojali?

- Čega da se bojim, čovek treba da se boji samo onoga što ga udaljava od Gospoda, a sve ostalo nema straha.

- Kako ste se naučili veri?


- Ja sam imao divnog oca, zvao se Jovan, neka mu je laka zemlja. Napisao sam i knjigu pesama "Amaneti oca Jovana". Poštovao je Božije zapovesti, nedeljom je redovno išao na Svetu Liturgiju, praznovao sve Hristove i Bogorodičine praznike. Nije moglo da se desi da preskoči Svetu Liturgiju i da ne ode u Božiji hram. Spavao sam u sobi sa ocem i kada se on budio ja sam čekao da se obuče, bio sam budan pod jorganom, čekao momenat da on pođe pa ja skočim iz kreveta, na brzake se umijem i pođem sa njim u crkvu. Pa, zar si ti bio budan, pitao bi me i vodio sa sobom. Moja sestra i ja nismo smeli da legnemo uveče a da ne stanemo pred ikonu naše krsne slave i pred Presvetu Bogorodicu, Isusa Hrista da očitamo molitvu, Oče naš, Radujsja. Molili smo se a onda prišli ocu, poljubili ga u ruku i majku u obraz i dobili blagoslov za laki san."

Pesma: "Dok slušam vanvremena huk"

"U venama predaka i potomstva, neka odzvanja pravoslavna Liturgija. Neka je blažen ovaj dan Gospodi, dok slušam vanvremena huk nad Božijom zemljom, od Kneževe večere, do Kninske oluje, do sluha dalekih predaka, do veza božura, do lica raspetog na dlanu Neba."

Pesnički kitnjasto Aleksandar Despotović seća se i kaldrmisane ulice u Mitrovici u kojoj je stanovao. "Uoči Vaskrsa ili Božića cela ulica je mirisala na kolače, pečenje, na tamjan. Voleo sam da odem i kod babe, imala je sofru a pre nego što bi počeli da jedemo opominjala je da se prekrstim i pomolim. Govorila mi je, možeš da budeš bolestan ali nemoj da dozvoliš da ti duša bude bolesna. Kada duša oboli teško je to. Kod nane sam jeo tako divan posni pasulj sa mnogo luka, šargarepe, sa nanicom i bosiljkom da ni danas ne mogu da ga zaboravim. Nana me vodila na pričest. To mi je ostalo u sećanju kao dečaku i ja predlažem svim dečacima i devojčicama da svake noći traže blagoslov od svojih roditelja a pre toga da očitaju molitvicu. Mnogo se lepše i mirnije spava kad se dobije blagoslov, neće biti ružnih snova. Treba decu učiti od malih nogu dobroti, Božijem zakonu. Čovek ne može da bude loš kada je rođen, duša je neispisana i zato je važno od malih nogu naučiti ih pobožnosti. U našoj crkvi Svetog Dimitrija roditelji redovno dečicu privode pričešću i to mi je jako drago. Treba decu učiti, dovoditi u hram, kroz pričešće deca jačaju, telo može da bude bolesno ali duh nikada ne umire. Dakle, decu ne terati na silu, nego svojim blagoslovom učiti molitvi i životu. A posle pričešća dati im čokoladicu, davati uvek iz duše, iz sveg srca i što je veoma važno, ne preterivati. Nikada nisam seo da ručam dok ne očitam molitvu."

- Jeste vi tako decu vaspitavali?

- Naša deca su išla u crkvu. Moj zet je Švajcarac, po malo je i ateista ali svooj deci ne brani da idu u crkvu, unuci su kršteni u Pravoslavlju. On više zna o Svetom Pismu nego neki naš Pravoslavac, on kaže da je Pravoslavna najtvrđa vera i najjača. Veoma se volimo i poštujemo, pomagao nam je u svim nevoljama koje su se dešavale, razume srpsko stradanje i uvek je uz nas. Sin u Švajcarskoj ide takođe svake nedelje u crkvu, vodi i svog gazdu. U Ženevi nemamo naš hram, pa ide u Rusku crkvu, ja se ponekad zaželim pa odem u Lozanu, ali svake treće četvrte nedelje u Lozani je Sveta liturgija na srpskom jeziku. Sveštenik Bogoljub Popović putuje, a Cirih ima naš hram, zato mi u Lozani iznajmljujemo od rimokatolika prostoriju od deset do pola jedan.

Aleksandar Despotović tako danas putuje od Beograda do Mitrovice, od Beograda do Švajcarske, putuje u svojim pesmama kroz vreme i istoriju, nagoveštava večnost i sanja o Pećkoj Patrijaršiji, Dečanima, Sokolici, Bistrici.

Zavičajni pesnik

“Ja sam kosovski pesnik tamo sam se rodio i ishodište moje poezije leži prevashodno u kosovskom mitu. Zašto? Zato što je taj kosovski mit moje štivo, Kosovo i Metohija je večita aktuelnost srpske kulture. Nema naroda bez istorije i mita, istorija je iskustvo, mit je poezija isijana iz narodne duše. Nema mita bez neba, kao što nema istorije bez zemlje, nebo i zemlja čine duh i dušu narodnu. I narod bogat istorijom bogat je i mitom, moram da kažem, da je kosovski mit rodno mesto svih Srba. Kosovo je misao koja prati sve naše pobede i padove, uzdizanja."

"Probudi me noći budna
Noći čudna
Kad ognjena vatra spaljuje
Pećku Patrijaršiju i Oltar
Kraj Bistrice
Zavičaju proklijao zaboden
Topuz u kandilo
Dok me Sunce budi
Nad Prokletijama", napisao je kosovski pesnik Aleksandar Despotović.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 21301 puta