MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“HODOČAŠĆE DONOSI KORIST SAMO ONIMA KOJI ŽIVE PO JEVANDJELSKIM ZAPOVESTIMA”



Intervju sa sveštenikom Viktorom Prazdničnim

Sveštenik Viktor Prazdnični je rukovodilac hodočasničke službe Voronješke eparhije, odgovoran za medjusobne odnose sa organima uprave zdravstvene zaštite i ustanovama medicinskog obrazovanja Voronješke oblasti

- Oče Viktore, vi ste bili učesnik opštecrkvene konferencije «Pravoslavno hodočašće», koja je održana u Moskvi krajem protekle godine. Vaš nastup, koji je bio posvećen medicinskim aspektima motivacije pravoslavnog hodočašća je imao veliki odjek. U čemu je tu u stvari problem?

- Svojevremeno je sveti Ignjatije (Brjančaninov) rekao da naša inteligencija boluje od neverja, a narod – od sujeverja. Ta pagubna pojava danas zadobija nove internacionalne forme. Veoma često savremene predstave o bolestima i zdravom načinu života utiču na te težnje s kojima se naši sunarodnici upućuju na hodočasnička putovanja.

Danas svakodnevno slušamo o svemogućim metodama očišćenja organizma, dijagnostikama, isceliteljskim seansama i principima zdravog načina života. Uzroci rasprostranjenosti tih pojava u Rusiji su različiti. Kao prvo, treba primetiti značajnu otvorenost naših kuluturnih granica za inokulturne uticaje. Naprimer, takav način tipično američkog načina života, kao što je fitnes, se već ukorenio u ruskoj stvarnosti. Indirektno utiče na situaciju državni kurs za poboljšanje demografske situacije u našoj zemlji i ozdravljenje njenog naroda, to jest povećava se interesovanje za proces ozdravljenja kao takav. Konačno, to je zakonomerna posledica uspostavljanja u Rusiji tržničnih odnosa i formiranja bogate tržnice medicinskih usluga razne vrste i svojstava. Isceliteljski bum je umnogome isprovociran kampanjama za probijanje na rusku tržnicu, privlačan po svojim zahvatima, zapadnih farmaceutskih preparata i biododataka. Želim da podvučem da na Zapadu upotreba vitamina i biododataka ima već delimično ritualni karakter: svakodnevno uzimanje narandzaste kapsule ujutru i sivkaste dražeje pred spavanje daje čoveku osećaj životne stabilnosti i zadovoljstva tobože od procesa samousavršavanja.

.- Na koji način se ta situacija odražava na motivaciju za pravoslavno hodočašće?

- Ne samo na hodočašće, već i na religiozni turizam. Mene, kao pravoslavnog sveštenika, veoma uznemirava delatnost časnih preduzimača, koji se bave religioznim turizmom. Svi oni ne ostaju u prihvatljivim okvirima za takvu vrstu kulturološke delatnosti. Na religiozno-turističkim putovanjima se šire ne baš tako lepe priče nazovi duhovne tematike, vodi se trgovina “čudesnim” predmetima, propagiraju se pseudopravoslavne “duhovne prakse”. Kao posledica toga, kod turista se izgradjuje karikaturna predstava o pravoslavnom hodočašću i crkvenom životu u celosti. Formira se potrošački pristup. Naprimer, u autobusima našeg grada mogu se sresti reklamna obaveštenja sledećeg sadržaja: “Putovanje u grad Murom k svetom Petru i Fevroniji za one, koji žele da se ožene”. Dalje se predlaže spisak pokloničkih putovanja, koja pomažu u lečenju očnih bolesti, neplodnosti, posednutosti i čak i strasti prema čokoladi!

Stremljenje masovnog potrošača za čudima vešto podgrevaju svemogući “doktori” i narodni iscelitelji, koji često rade pravno i finansijski potpuno zakonito, ali čija praksa je pomešana sa magijom. Mnogi od njih vode svoju delatnost na prostorima čitave Rusije preko televizije i štampe kao i javnih nastupa. Arhiepiskop Ufimski Nikon se nedavno obratio rukovodstvu Prvog TV kanala protestvujući protiv televizijske propagande delatnosti lažnih iscelitelja i lažnih doktora, koji su posredstvom televizije zadobili mnogomilionski auditorijum.

Rasprostranjenost magije je po mom mišljenju reakcija na sedamdesetogodišnju vladavinu bezbožnosti u Rusiji. To se u crkvenoj praksi odražava na tome da ljudi dolaze u crkvu ne radi molitve i učešća u Tajnama, niti radi upoznavanja sa osnovama pravoslavnog veroučenja, već radi izvršenja složenih, neobičnih rituala, pri kojima se tobože ispunjava ono za šta se moli.

Naprimer, jedan lekar za bolesti onkologije je posavetovao da se petanest minuta stoji u centralnom delu crkve, neposredno ispod kupole. Drugi lekar, dijagnostičar, je izjavio da radi samo sa decom starijom od sedam godina, zbog toga što je do tog uzrasta dete bezgrešno. Pokazatelj je najčudnija smesa prirodnonaučnih i duhovnih pojmova, i mešanje lekara u sferu koja nije u njihovoj kompetenciji. Medju preporukama, koje daju različiti “specijalisti” takve vrste, sreću se zahtevi da se postavi toliko i toliko sveća pored tih i tih ikona, da se dete umiva svetom vodom, kao da se njome vrše i higijenske procedure! Post se takodje prepisuje u svojstvu neke religiozne dijete ili, naprotiv da se ne posti zbog toga što je to štetno. Jedan lekar je naprimer uveravao pacijenta da od posta počinje tuberkoloza. Neki preporučuju bolesnicima da idu na ispovest kao na seansu psihoterapije. Čak štaviše, često može da se čuje, kako ljudi želeći da pohvale sveštenika kažu da je on dobar psiholog. Tako se tajna pokajanja dovodi do nivoa racionalnog opštenja sa prijatnim čovekom. Dešava se i suprotno, ljudima se propisuje da se ne ispovedaju, jer to tobože vodi samorazrušenju ličnosti i bolesti, pri ćemu se tu podrazumeva i bolest kao što je rak. To jest ako se budeš ispovedao – dobićeš tu i tu bolest. Ponekad se bolesniku kaže da se toliko i toliko puta iskupa na svetom izvoru ili na nekoliko izvora. Mnogi hodočasnici vide glavni cilj hodočašća u kupanju na izvoru i čak napuštaju i Bogosluženje radi toga. Ili naprotiv, pseudodoktori zabranjuju pacijentima da se kupaju na izvorima jer to može da dovede do raznih infekcionih bolesti. A veličina posude, koju hodočasnici uzimaju za vodu sa izvora, navodi na pomisao da se ona koristi pre ne u svojstvu duhovnog sredstva, već kao proizvod posebnih ekoloških svojstava.

Nažalost, medju našim sunarodnicima često vlada nepravoslavno shvatanje prirode bolesti i saglasno tome načina isceljenja. U društvu, koje je zaraženo krajnjim racionalizmom s jedne strane i misticizmom s druge, potencijalni hodočasnici su pod uticajem i paganskih kompleksa. Ti kompleksi se vide po pitanjima na koja neprekidno moraju da odgovaraju ljudi, koji prate hodočasničke grupe, naprimer: “U kom mestu se može izlečiti od te i te bolesti?”, “Koji izvor pomaže za koju bolest?”, “Koji izvor je “najjači”? (ima se u vidu “energetski” najjači), “Kako i od čega se leči osvećenim peskom?”, “Za koje bolesti treba prelivati vrelom vodom osvećenu travu?”, “U kojim proporcijama se može rastvarati osvećena voda, kako ne bi izgubila svoja isceliteljska svojstva?”.

U putovanjima po manastirima se postavlja mnogo pitanja o tamošnjim poznatim duhovnicima, pri čemu je to u vezi sa mogućnošću predskazanja. Često se u celivanju moštiju ne vidi ispovednički akt, niti molba za molitvenu pomoć od svetitelja, već neka analogija fizioprocedure. Kao posledica toga, ljudi teže da se zadrže pored moštiju duže – ne radi molitve, već radi dobijanja veće “doze energije”. Neki se radi veće efektivnosti trude da dodirnu svetinju bolnim mestom.

Može se primetiti da se ekspanzija racionalizma u duhovnom životu hodočasnika pokazuje u njihovim stremljenjima da izmere blagodat fizičkim i matematičkim karakteristikama, proporcijama, dozama i intenzitetom. Blagodat se ne predstavlja kao Božiji dar, već kao potpuno dostižni rezultat konkretnih dejstava. Misticizam se projavljuje u tome što se hodočasnik nada da će dobiti ono što želi jedino jačinom svoje želje i nekim čudnim sledom ritualnih dejstava. Primećuje se da su hodočasnicima veoma važni materijalni znaci, koji svedoče o boravku na ovom ili onom mestu, i ti znaci se ponekad takodje koriste u magijskim manipulacijama.

- Šta je po vašem mišljenju uzrok takvog odnosa prema hodočašću?

- Mislim, da se savremena ljudska svest protivi propovedi Jevandjelja, jer sledovanje za Hristom podrazumeva u prvom redu promenu samog sebe, a to je – veliki trud. Taj trdu nije samo u samougadjanju, već i u sopstvenoj prinudi za nošenje krsta, i savladjivanju telesnog duhovnim. To se danas ljudi svim silama trude da izbegnu.

Nesumnjivo je da postoji zavisnost izmedju ozdravljenja duha na hodočašću i ozdravljenja organizma, ali ta pojava je potpuno druge – duhovne – prirode. Ne može se kupiti zdravlje novcem uplaćenim za hodočasničko putovanje. Ukoliko je čovek živeo grehovnim životom, koji ga je doveo do bolesti, onda treba shvatiti da isceljenje neće nastupiti trenutno, iako mnogi odbacuju takvu misao smatrajući: otputovaću, sve će biti kao ranije, i vratiću se predjašnjem životu – životu u grehu. To je samoobmana. Hodočašće donosi korist samo onima, koji preosmišljavaju svoj život i počinju da žive po jevandjelskim zapovestima. Tada se čovek zaista menja i vraća sa hodočašća već kao drugi čovek.

Čak štaviše, mnogi sveštenici, učesnici naše konferencije, su o tome govorili. Izmena je moguća, ukoliko je čovek u sebi pronašao celovitost. Na početku konferencije je nastupao arhimandrit Spiridon iz Grčke Pravoslavne Crkve, koji je izgovorio predivnu misao: “Hodočašće pomaže čoveku da pronadje korene svoje ličnosti”, to jest pomaže čoveku da sredi svoju ličnost, da se moralno pripremi za dodir sa svetinjom.

- Karakterišući problem, o kome ste govorili, da se mnogo toga dešava zbog nepismenosti, ljudskog neznanja, ali se delimično takav potrošački pristup hodočašću kultiviše od strane raznih pseudomedicinskih struktura. Može li Crkva da se suprotstavi toj pojavi?

- To je trenutno veliki problem. Njega bezuslovno treba rešavati i ovde su potrebni zajednički napori Crkve i društva. Treba shvatiti, koji smisao mi, smatrajući sebe verujućim ljudima, treba da imamo pod pojmom “zdravlja”. Nadamo se da će naši sunarodnici postati svesni toga, inače ne bismo propovedali. Po statistici danas u Rusiji ima 14% ocrkovljenih ljudi, a pre pet godina ih je bilo samo 4.7%. To govori o tome da ljudi postepeno postaju ne prosto izvršioci obreda, već svesno verujući ljudi.

Naravno, svest ljudi se ne može brzo izmeniti. Nažalost, ljudi ponekad odlaze na hodočašće uopšte ne znajući šta je to. Oni pre toga nisu uzeli u ruke Jevandjelje i ne znaju šta je tamo rečeno. Mnogi nisu potpuno svesni. Ko je za njih Hristos – učitelj, prorok ili Bog Reč, “Koji je došao u svet nas radi i našeg spasenja”. Od tog objašenjenja treba početi. Treba objašnjavati deci i odraslima na parohijama, u odeljenjima štampe, pri čemu ne samo eparhijskim, već po mogućnosti i svetskim. Treba govoriti upravo o suštini hodočašća i njegovom značenju. Mislim da bi bilo idealno da se hodočasnici okupe pred odalazak na put i da im se priča o mestu na koje se grupa sprema da krene, i o tome s kojim ciljem pravoslavni čovek uopšte ide na hodočašće. Savladjivanje sujeverja i neznanja je moguće samo kroz duhovno prosvećenje, tako je oduvek bilo i to nije izgubilo ni danas svoje značenje.

Razgovor vodila Olga Kirjanova
preuzeto sa www.pravoslavie.ru
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 14176 puta