MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PRAVOSLAVLJE NIJE RELIGIJA STRAHA



Sestra Vasa Larin je monahinja Ruske zagranične crkve (ROCOR) i doktorka teologije iz Eparhije berlinsko-nemačke. Profesorka je liturgike na Univerzitetu u Beču, jedan od osnivača Društva za istočnu Liturgiju i članica Severnoameričke akademije za liturgiku. Nepoznati dokumenti, koje je sestra Vasa otkrila u državnom arhivu Ruske Federacije i arhivu Arhijerejskog sinoda Ruske zagranične crkve 2002. godine, odigrali su značajnu ulogu u rekonstruisanju  prošlosti i istorije Ruske Crkve. Rezultat njenog istraživanja, njen članak o ikonomiji, jedan je od najpopularnijih tekstova objavljenih na ovom sajtu. Radujemo se da predstavimo sestru Vasu našim čitaocima i da ovaj intervju posvetimo području njene stručnosti – Liturgiji.

- Recite nam nešto o svojoj prošlosti i objasnite kako ste odlučili da studirate teologiju.

- Rođena sam i odrasla u porodici sveštenika Ruske zagranične crkve, u mestu Najak, u blizini Njujorka. Kada sam kao iskušenica živela u maloj monaškoj obitelji u Minhenu, arhiepiskop berlinsko-nemački Marko poslao me je, zajedno sa još nekoliko  monahinja iz njegove eparhije, da studiram teologiju na Institutu za pravoslavnu teologiju u Minhenu. Razlog za ovu odluku bio je jednostavan: našoj eparhiji bili su potrebni kvalifikovani predavači pravoslavne teologije u parohijskim školama. Srećom, imali smo pravoslavni institut u Minhenu. S obzirom da je visoko obrazovanje u Nemačkoj bilo besplatno, vladika je odlučio da to iskoristi. Tada me je njegova odluka šokirala, jer nikada nisam razmišljala da, kao američka državljanka, mogu da studiram na nemačkom univerzitetu.

- Recite nam nešto o svojim studijama na Katedri za pravoslavnu teologiju na Minhenskom univerzitetu „Ludvig Maksimilijan“.

- Pisanje seminarskih radova, a zatim i disertacije na nemačkom jeziku, nisu bili jednostavan zadatak, jer sam jezik učila uglavnom samostalno i ne sasvim uspešno. Nastavni program, koji je ekvivalentan programu magistarskih studija u SAD, činili su starogrčki, latinski, Stari i Novi Zavet (uvod, istorija i tumačenje), istorija filozofije, istorija Crkve, patrologija, kanonsko pravo, homilitika, pastirsko bogoslovlje i liturgika. Moj glavni predmet bila je liturgika i ja sam napisala disertaciju o poreklu tzv. časova (prvog, trećeg, šestog i devetog časa) u vizantijskom jutrenju. Kada sam primila diplomu magistra, moji profesori su insistirali da nastavim sa pisanjem doktorske disertacije.

U početku, trebalo je da pišem disertaciju o kanonskom pravu, ali u to vreme sam upoznala 75-godišnjeg profesora Roberta Tafta, danas vodećeg stručnjaka u svetu za vizantijsku Liturgiju. Desilo se da je otac Taft čitao moju disertaciju o vizantijskom jutrenju i poslao mi je i-mejl u vezi sa time. U svom i-mejlu, veoma iskreno, kritikovao je moj rad i ponudio da ga nakon ispravke objavi. Takođe me je pozvao da održim predavanje na simpozijumu, koji je bio organizovan u Bavarskoj,  gde sam ga ubrzo i lično upoznala. Na ovom simpozijumu, otac Taft ponudio je da finansira i vodi moj naučni rad ako odlučim da pišem disertaciju na temu vizantijske Liturgije (a ne o kanonskom pravu, koje je nazvao „lošom stranom dobrih vesti“), jer, kako je on tada rekao, „Ruska zagranična crkva je uvek dobro služila Liturgiju.  Shodno tome, ne bi bilo loše kada bi o lituriji pisao neko ko o tome dosta zna. Idi, kaži ovo svom episkopu i javi mi njegovo mišljenje.“

Tako, uz blagoslov episkopa Marka, napisala sam disertaciju na temu „Pravilo dočeka i uvođenja arhijereja u  vizantijskoj Božanstvenoj Liturgiji“ pod rukovodstvom Tafta. Otac Robert ne samo da je vodio moje istraživanje i pisanje disertacije,  on me je takođe učio osnovama liturgijske nauke i metodologije. „Ne interesuje me šta ćete govoriti,“ rekao bi mi, „sve dokle god to potvrđujete činjenicama.“ Naučio me je kako da pronađem i analiziram liturgijske rukopise, kako da pripremim naučne publikacije, koje periodične publikacije da redovno čitam. Takođe me je vodio sa sobom na konferencije i simpozijume širom sveta, gde me je upoznao sa vodećim stručnjacima iz naše oblasti, od kojih su mnogi nekada bili njegovi učenici. Nekoliko meseci pre završetka doktorske disertacije, dobila sam ponudu da radim postdoktorat na Univerzitetu u Beču, na Institutu za liturgiku.

Dana 18. decembra 2008.  javno sam odbranila moju doktorsku disertaciju  na Pravoslavnom institutu u Minhenu, a u prisustvu arhiepiskopa Marka i oca Roberta Tafta. Saglasno nemačkim akademskim standardima, ova „odbrana“ ustvari je dvočasovni usmeni ispit iz tri različite oblasti vezanih za moj rad: iz oblasti Liturgije, istorije autokefalnih Pravoslavnih Crkava i vizantinistike. Dobila sam odličnu ocenu („suma cum laude“) za naučno istraživanje i disertaciju, koja je u pripremi za objavljivanje u Rimu, kao jedan od tomova serije „Orientalia Christiana Analecta.“

- Nakon govora arhimandrita Roberta Tafta na konferenciji za žene koju je organizovala Ruska zagranična crkva prošlog leta, jedan od naših sveštenika rekao je da nepravoslavni ne bi trebalo da pravoslavne uče veri. Možete li da kažete nešto o ovome?

- Ovo je veoma važno pitanje, a budući da mnogima smeta, pokušaću da odgovorim detaljnije. Dozvolite mi da kažem nekoliko reči o strahu od nepravoslavnih, koji je izgleda i doveo do takvog komentara našega sveštenika. Čini se da neki naši vernici Pravoslavlje doživljavaju prvo i iznad svega kao strah, dok njihova vera i dalje ostaje bez inspiracije, interesovanja, a time i bez informacija. U Pravoslavlju ove vrste često se ne zna ništa o tradiciji, o istorijskom bogatstvu  Liturgije u kojoj se učestvuje nedeljom, ne zna se čak ništa ni o Pismu. Istovremeno, pravoslavna osoba koja je doživela ovu vrstu straha često je spremna da provede sate na internetu, baveći se crkvenom politikom, i time samo još više oslabljuje svoja verska čula. U takvoj kulturi neznanja i straha, čak i najsjajniji nepravoslavni naučnici u oblasti pravoslavne vizantijske liturgike doživljavaju se kao pretnja, radije nego smireno podsećanje na naše sopstveno neznanje o pravoslavnom predanju.

Dozvolite mi da podsetim na predavanje na koje se ovo odnosi. Na konferenciji za žene Ruske zagranične crkve profesor Taft je govorio na temu „Žena  i bogosluženje u Vizantiji: pogledi na izgubljeni svet,“ gde je on opisao liturgijski život žene u Vizantijskom Carstvu na osnovu istorijskih dokaza od V do XIV veka. Učesnice konferencije saznale su da je tada postojao ženski hor u crkvi Svete Sofije, da su žene nekada učestvovale u svenoćnom bdeniju, da su postojali pregradni zidovi unutar hrama koji su odvajali muškarace i žene u crkvi, da su neki crkveni oci opominjali vizantijske žene za njihovo nedolično ponašanje u hramu. Ako je vaš sveštenik želeo da kaže kako je ovo predavanje primer da „nepravoslavni uče pravoslavne veri“, onda moram da pitam: kog pitanja vere se otac Taft dotakao u ovom predavanju? Da li naš sveštenik smatra istoriju žene u Vizantiji  „pitanjem vere?“ Da li bi se „pravoslavni“ opis ženskog hora u Svetoj Sofiji razlikovao od „rimokatoličkog“ opisa?

Bilo kako bilo, ja bih se ipak složila da je istorija, generalno, „stvar vere“. Pogotovo zbog toga jer postoji potpuno nepristrasna, objektivna istorija. Međutim, poznavanje istorije zahteva obrazovanje. I u prošlosti, Crkva jedva da je bila samodovoljna po pitanju obrazovanja, koristeći ne samo nepravoslavne, već i potpuno svetovne, paganske institucije - sisteme mišljenja, kada je to bilo neophodno. Počinjući barem sa Jevanđeljem po Jovanu, Crkva formuliše svoje dogme pod uticajem prehrišćanskih filozofa. Otvorenost prema svetovnom obrazovanju – sa čvrstim shvatanjem i ljubavlju za veru – karakteriše kasnije apologete i učitelje Crkve. Sveti Grigorije Bogoslov i sveti Vasilije Veliki ponosili su se time što su bili učenici paganske škole u Atini. Velikom Zlatoustu su nastavnici bili Livanije i Teodor iz Mopsuestije – jedan paganin, drugi jeretik. Iako su ovi Sveti oci živeli u vremenu nasilne jeresi, oni nisu razvijali Pravoslavlje straha. Radije, to je bilo Pravoslavlje odgovornosti i dogmatske svesti, inspirisano i utvrđeno težnjom za sticanjem obrazovanja.

Mnogo godina Ruska Crkva nije imala nikakav formalni sistem bogoslovskog obrazovanja dok ono nije bilo preuzeto sa rimokatoličkog Zapada preko Kijeva sredinom XVII veka. To je istorijska činjenica da je sveti Petar Mogila organizovao svoju teološku školu saglasno jezuitskom obrascu, i to je bio obrazovni sistem koji je pokrenut u Moskvi. Razlog za preuzimanje obrazovnog sistema sa Zapada veoma je jednostavan: to nije bio samo najbolji obrazovni sistem u to vreme, već  i jedini. Alternativa zapadnom obrazovanju bilo je odsustvo obrazovanja. Da li je Ruska Crkva trebalo da odbije zapadno obrazovanje i ostane neobrazovana? Dozvolite mi da ovo predstavim drugačije: ako postoji izbor, da li bi bilo ko od nas poželeo da njegova deca ostanu neobrazovana, ili obrnuto? Dakle, Ruska Crkva je odlučila da uči od Zapada, pokazujući zdrav razum i, ja bih dodala, poniznost.

Danas imamo sličnu situaciju. Mnoge pravoslavne porodice na Zapadu šalju svoju decu u katoličke škole i univerzitete, u nepravoslavne javne ili privatne škole. U ovim institucijama naši mladi, između ostalog, uče istoriju, književnost, filozofiju – predmete koji bi se mogli baviti „pitanjima vere.“ Na primer, oni recituju zakletvu na vernost u Americi, pominjući ime Božje zajedno sa nepravoslavnima, muslimanima, Jevrejima, a možda i sa ateistima. Mnogi od nas dozvoljavaju svojoj deci da gledaju filmove poput „Stradanje Isusovog“ Mela Gibsona, a koji je nepravoslavni film. Zaista, mi dozvoljavamo sebi i svojoj deci kontakt sa nepravoslavnima u „pitanjima vere,“ na različitim nivoima, svakodnevno.

Da li je to volja Božja da se nalazimo u ovakvoj situaciji, okruženi nepravoslavnim svetom? Crkva nas nikada nije učila drugačije. Osnivač Crkve ostavio je Svoje učenike u ovome svetu rekavši: „Budite hrabri, jer ja pobedih svet.“ I zato Crkva peva: „Ne bojte se vi, narode Božji, jer On pobedi neprijatelja...“ Ovo nije religija straha.

Naravno, vera Crkve je jedinstvena i mi dugujemo našu vernost samo Njoj: mi ispovedamo jednu veru, a ne mnogo različitih vera istovremeno. Ali to ne znači da mi ne treba da imamo kontakt sa ljudima drugih vera. Na primer, brak je posebna institucija, ali supružnici ne zaključavaju sebe u ormar, isključujući svaki drugi kontakt sa ostalim svetom, muškarcima i ženama. To bi bilo apsurdno i nezdravo, a isto bi važilo i za Crkvu, ako bi svoj svakodnevni život pretvorila u geto.

- Primetio sam da su duhovna deca Ruske zagranične crkve, koja studiraju na našoj bogosloviji, više zainteresovana za Liturgiju i crkvenu muziku nego za istoriju. Da li možete da navedete neke od razloga za to?


- Ne znam program, a ni studente vaše bogoslovije, tako da bi ovo bila samo moja pretpostavka. Najosnovnija i najočiglednija potreba bilo koje parohije jeste funkcionisanje „pevnice“. Bez nekoga ko ume da čita i peva nema bogosluženja, a bez bogosluženja nema ni parohije. Budući da se većina bogoslova priprema za sveštenstvo, a biti sveštenik znači upravljati parohijom, mislim da je logično da su bogoslovi zainteresovani da nauče veštine od ključnog značaja za život parohije. Žene koje pohađaju bogosloviju su, takođe, često inspirisane željom da „pomognu više“ u Crkvi, a najbolja prilika za tako nešto jeste da pevaju u horu. Naš pristup da „pomognemo više“ Crkvi, dakle, sličan je javnom mnjenju nedavnog Obaminog ekonomskog stimulativnog plana: činilo se da su milijarde dolara u gotovom najbolje rešenje za ovu ekonomsku krizu, dok su ulaganja u dugoročni ekonomski stimulus, kao što je izgradnja škola i puteva, izgledale neefikasno.

Naravno, taj kratkoročni „krizni menadžment“  našeg crkvenog života odražava minimalistički pristup samoj Crkvi, Liturgiji, crkvenoj muzici, ako se ovi predmeti uče bez njihove istorijske prošlosti. Pošto ni Liturgija, ni crkvena muzika, ni sama Crkva ne mogu da postoje bez istorije, tako je nemoguće imati pravo razumevanje bilo kojeg od svega nabrojanog, bez barem nekog znanja njihovog istorijskog razvoja. Niti su Ruska pravoslavna crkva, niti njena lepa Liturgija pale sa neba na dan Pedesetnice, suprotno onom što bi neki vernici mogli da pomisle. Sveštenici i parohijani sa takvim nedostatkom istorijskog znanja mogu  lako učiniti više štete nego koristi Crkvi, posebno u teškim vremenima, koja zahtevaju duhovnu svest i rasuđivanje. Nedavne podele naše Crkve i njene dalje potpodele, na žalost, svedoče ovakvo stanje u velikom broju naših parohija.

- U odnosu na one koji su odrasli u dijaspori, čini se da pravoslavni hrišćani u Rusiji imaju više problema u razumevanju „mentalnog sklopa“ Liturgije (i ja se ubrajam u te), čak dugo nakon njihovog ocrkovljenja. Koje je Vaše mišljenje o tome?

- Mislim da razlika o kojoj govorite ima manje veze sa time gde je neko odrastao od toga kako je neko odrastao. Većina pravoslavnih hrišćana Vaših godina,  a koji su školovani u Sovjetskom Savezu, nisu odrasli u pravoslavnoj liturgijskoj tradiciji. Razmišljajući o vizantijskom obredu „simbolički“ (preciznije „mistagogički“ ) način je razmišljanja koji se najprirodnije stiče u detinjstvu. Dok je rimokatolička liturgija, generalno da kažem, direktna po suštini, vizantijska tradicija otkriva verniku iskustvo Božanskog (otkriva tajnu) kroz razne simbole u različitim obredima. Ovi simboli istovremeno skrivaju i otkrivaju tajne Hristove i Svetog Pisma, osetljivost na ovu mistagogiju naših bogosluženja jeste razmišljanje koje bi trebalo razvijati. Sveti Jovan Zlatousti je to ovako definisao: „Tajna nije kada mi verujemo u ono što vidimo, već kad vidimo jednu stvar, a verujemo da ona sadrži nešto drugo.“ Ne mislim da nam je ovaj način razmišljanja stran; mi obično stičemo svoj sistem simbola u detinjstvu (primer je govorni jezik), ali za odraslu osobu je mnogo teže da izgradi neki novi sistem. No i to je moguće, kao što je moguće, mada malo teže, da odrasla osoba nauči da govori novi jezik.

- Verujem da je naš cilj odgovorno Pravoslavlje. Čin Svete Liturgije ukazuje da je svaki ocrkovljeni pravoslavni hrišćanin, pričasnik Tela i Krvi Hristove. U mnogim pravoslavnim crkvama parohijani nisu obavezni da idu na ispovest pred Sveto Pričešće, kao što su na to obavezni episkopi, sveštenici i đakoni Ruske zagranične crkve. Da li smatrate da bi mi trebalo da razmotrimo usvajanje takve prakse?

- Ne, ja ne mislim tako. Primamljivo je videti da neki prilaze putiru bez prethodne ispovesti i to smatrati „odgovornim Pravoslavljem,“ ali ja ne mislim da bi takva praksa značila odgovornost u našem vremenu.

Dozvolite mi da objasnim. U našem, veoma globalizovanom svetu mnogi vernici su postali prilično nestalni, putuju tako iz jedne u drugu parohiju,  iz jedne u drugu crkvu širom sveta. Često redovno posećuju nekoliko crkva ili uopšte ne idu u crkvu. Ova pokretljivost, menjanje mesta boravka, donela je sobom fenomen potpuno stran svetotajinskom životu Crkve: anonimnost. Sveštenik često ne zna ko su ta nova lica koja gledaju u njega i prilaze putiru.

Ali, u ovom slučaju,  nije sveštenik ono što mene brine. Savremena pastoralna teologija, kao i savremena psihologija, govore nam da sve veća anonimnost u našem svakodnevnom životu dovodi do samoće i depresije u velikom obimu. Mi pripadamo kulturi koja poštuje privatnost drugih, a time, neminovno, i anonimnost. To takođe utiče na način kojim mi izražavamo ili prikrivamo svoj duhovni život. Kultura ispovedanja bilo koje vrste izaziva velike unutrašnje proteste. Razgovarati sa bilo kim u vezi našeg odnosa sa Bogom nama je veoma teško.

Ali izgleda da Crkva ima unutrašnji mehanizam borbe sa anonimnošću: dođete do putira, ali prvo morate da kažete svoje ime; možete učestvovati u tajni Svetog Pričešća, ali pre toga morate reći kako se zovete. Tajna pokajanja u činu ispovesti ide korak dalje: vi morate otkriti sve što vam leži na savesti, ustvari, morate  razgovarati sa drugim članom Crkve Hristove, sveštenikom, i opet navesti svoje ime. Kao što se vidi, mi smo prinuđeni da razbijemo ovu ljušturu anonimnosti u kojoj će se neko od nas naći pre nego što pristupi Svetoj Čaši.

Zbog mnogih vernika koji se nalaze u tom stalno pokretnom i vrlo anonimnom postojanju, mislim da bi bilo mudro za Rusku pravoslavnu crkvu da zadrži uslov da se svaki vernik ispoveda bar pred Sveto Pričešće. Dok su mnogi od nas članovi tradicionalnih  parohija, i ne poznaju ono o čemu ja ovde govorim, moramo shvatiti da je za neke vernike ova „ljuštura anonimnosti“ realnost. Za takve ljude ispovest omogućava njihovu zajednicu sa Hristom kroz sposobnost da komuniciraju sa drugim članom Crkve, u ovom slučaju, sveštenikom. Nepotrebno je reći da ova praksa zahteva pastirsko rasuđivanje, i ja sam često viđala sveštenike i episkope kako pristupaju ispovesti i Svetoj Tajni pričešćivanja sa ovakvim rasuđivanjem.
Neophodno je reći da je sve ovo, gore navedeno, ni manje ni više samo moje lično mišljenje.

- Hvala Vam, sestro, što ste odvojili Vaše vreme za ovaj intervju. Radujemo se nastavku ovog razgovora.

 
Razgovor vodio Andrej Psarev

Prevela s engleskog prof. Bojana Popović, 10. 1. 2011.

Izvor: http://rocorstudies.org/?part=articles&aid=10764
 

Pročitano: 9360 puta