Aleksandar Milojkov
3. decembra 2010 godine
Za hrišansko monaštvo se kaže da je nastalo u IV veku. Međutim, to je samo delimično tačno. Tačno je ako pod tim nastajanjem podrazumevamo uređenje i organizaciju monaštva i monaškog života u Crkvi. Monaštvo, pak, kao hrišćanski etos postoji od samih početaka Crkve. Tačnije, monaštvo postoji u Ličnosti i etosu Bogočoveka, Gospoda Isusa Hrista, osnivača Crkve. Prvi Monah u Crkvi je sam njen Osnivač.
Monaštvo nije samo puki podvig jedne vere, već tajanstvena projava istinitog čoveka. Koji je to čovek? To je čovek koji svojim etosom projavljuje ono istinito, od Boga predzamišljeno, naznačenje čoveka. Čovek po volji Božijoj, budući oboženi čovek – to je monah. Taj se etos opituje u tri zaveta koje monah daje prilikom svog postriga i koje kao monah kasnije živi. To su zavet uzdržanja, zavet poslušnosti i zavet siromaštva, odnosno nesticanja lične materijalne svojine. U tim zavetima krije se tajanstveni etos novoga čoveka. U njima je predokus onoga što će tek biti, u „novom nebu i novoj zemlji“. Tri zaveta su tri ikone budućeg veka.
Ta tri zaveta prvi je na Sebe uzeo prvi Monah u Crkvi, Gospod Isus Hristos. Tim trima zavetima je Gospod, Novi Adam, izlečio tri rane neposlušanja starog Adama. Novog Adama Duh Sveti odveo je u pustinju da bude iskušan od đavola, baš kao nekada starog Adama i Evu u Edemskom vrtu. Nakon četrdesetodnevnog posta, Kušač pred Gospoda izlazi sa prvom kušnjom: „Ako si Sin Božji, reci da kamenje ovo postanu hlebovi.“ (Mt. 4, 3). Novi Adam na to odgovara: „Ne živi čovek samo o hlebu, no o svakoj reči koja izlazi iz usta Božijih.“ (Mt. 4, 4). To je prvi zavet, zavet uzdržanja. Tim zavetom izlečuje se čovekova pogrešna odluka da svoj život bazira isključivo na odnosu sa stvorenom prirodom. Jer, ako čovek opšti samo sa stvorenom prirodom oko sebe, jedući i pijući od njenih plodova, na kraju će okusiti smrt. Čoveku je nužno da se nahrani Rečju Božijom, kako bi zaista bio živ. Reč Očeva, Sin Božiji je zato i postao čovek – da svaki koji od Njegovog Tela i Krvi okusi više ne umire nego da ima život večni. Zavet uzdržanja leči i zabludu da se smrtnost čovekova može izlečiti prirodnom seksualnošću i rađanjem potomaka. Kolikogod dece rodio neki čovek, on nikada neće roditi sebe. Čovek rađanjem spašava ljudsku vrstu, ali ne i ono ušta smrt direktno udara – konkretnu ljudsku ličnost. Tako, prvi monaški zavet, zavet uzdržanja, biva ikonom budućeg čoveka jer se već sada uzdržava prirodnog održavanja života: hrane i seksualnosti. Monah time svedoči da su Telo i Krv Hristova „pravo jelo i pravo piće“ (Jn. 6, 55). Svedoči i da pravo obesmrćenje nije obesmrćenje bezlične ljudske vrste, već obesmrćenje ljudskih ličnosti, sinova i kćeri Božijih koji se ne žene i ne udaju „jer više ne mogu umreti, jer su kao anđeli, i sinovi su Božiji kada su sinovi vaskrsenja.“ (Lk. 20, 36).
Popevši Gospoda na vrh jerusalimskog hrama, Kušač pred Njega stavlja i drugu kušnju: „Ako si Sin Božiji, skoči dole, jer je pisano: Anđelima svojim zapovediće za tebe, i uzeće te na ruke...“ (Mt. 4, 6). Novi Adam na to odgovara: „I ovo je napisano: Nemoj kušati Gospoda Boga svojega.“ (Mt. 4, 7). To je drugi zavet, zavet poslušnosti. Ovim zavetom izlečuje se neposlušnost starog Adama, njegovo kršenje Božije volje i zapovesti. Zbog takvog prestupa Adam je zadobio volju suprotnu volji Božijoj, postao je protivnik Božiji, te je time sebe i svoje potomstvo odvojio od Života i uselio u život prividni i lažni. Takvom Adamovom odlukom čovek je postao biće za smrt. Rađanje čoveka postalo je, zapravo, početak umiranja. Jer, prirodno, čim se čovek rodi on počinje da polako umire. Smrt nije samo trenutak kada se duša odvaja od tela. Smrt je proces, koji može trajati duže ili kraće: „U znoju lica svoga ješćeš helb svoj, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet. Jer si zemlja i u zemlju ćeš otići.“ (Post. 3, 19).
Novi Adam je, odbijajući da nepoverljivo ispituje i kuša Božiju volju, izlečio ljudsku volju od satanske, protivprirodne pobune. Ljudska volja je ponovo postala prirodna i saglasna sa voljom Božijom. Toj prirodnoj volji je Gospod poučio rod ljudski dajući mu obrazac molitve: „Oče naš... neka bude volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji...“. Hteti ono što Bog želi nije umanjenje čoveka i njegove volje, već upravo potpuno ostvarenje i oboženje čoveka. Uzimati volju Božiju za svoju volju, znači hteti živeti, hteti radovati se i hteti ljubiti drugog. Priznanje volje Božije je i priznanje prave slobode i odricanje one iluzije da se sloboda može ostvariti nasuprot njenog Izvora. Odricanje Boga i Njegove volje kao izvora slobode, znači odlazak u ropstvo nužnosti. Čovek koji živi suprotno volji Božijoj biva zarobljen nužnostima svoje stvorene prirode. Jedna od najgorih prirodnih nužnosti je sama smrt. A onaj ko je smrtan, može li biti slobodan? Ne, jer smrtnik ne može a da ne umre, hteo to ili ne hteo. Biti slobodan, pre svega, znači biti živ, postojati i moći slobodstvovati. Nema slobode u grehu, smrti i nebiću. Ta izlečena prirodna volja čovekova je istinski budući čovekov etos. Poslušanje koje monaštvo daje svom duhvnom ocu i rukovoditelju, kao svoj drugi zavet, predstavlja predokus i ikonu one buduće i prave slobode, gde je čovek sav sebe predao Bogu i gde je Bog sav Sebe predao čoveku, „da nijedan koji Ga veruje ne pogine, nego da ima život večni“ (Jn. 3, 15) .