MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“Sva hrišćanska literatura je samo ponavljanje Jevandjelja»



Redakcija “Blagovest” već nekoliko godina poznaje poznatog misionara i Pravoslavnog pisca monaha Vsevoloda (Filipova), žitelja Pravoslavnog manastira u Dzordanvilu (SAD). U našem časopisu su objavljeni njegovi stihovi i propovedi, kao i publicistički članci. A nedavno smo imali prilike da čitamo njegovu novu knjigu “Izvor tišine”, žanr koji je označen kao “povest-priča za ljude, koji su izgubili nadu” – i imali smo želju ne samo da nešto napišemo o njoj, već i da porazgovaramo sa njenim autorom, tim pre što se za to ukazala prilika. I kao što smo se ranije dogovorali, monah Vsevolod je pre početka svoje autorske večeri u Pravoslavnom kafeu “Jamsko polje” u Moskvi odgovorio na moja pitanja.

Dugi put u manastir

…Kasno sam krenuo na put.
Hoću li uspeti da dodjem do noći?
Kao strele što se zabadaju u prsa
Takva su i ta zakasnela putovanja.
Ali i ona imaju svoj smisao,
I mi ga spoznajemo,
Kada misao o Spasitelju
Silazi na naše čelo
Kada nade nema,
Onda ona dolazi iz jednostavnih jevandjelskih reči,
U bisernoj čipki rize.
Iz ciklusa “Pozne pesme”, 1999 godine

- Oče Vsevolode, recite nam nešto o svom putu ka monaštvu.

- Rodjen sam i odrastao u Moskvi, gde mi roditelji i danas žive. Naša porodica nije bila ocrkovljena. Ali očigledno su se bake izmolile. Neprimetne molitve naših baka, nisu spasle samo nas, unuke i praunuke, već i celu Rusiju. Jedna baka Nina, po majčinoj liniji, je bila iz stabilne seljačke porodice, od detinjstva je vaspitavana u veri, znala je molitve, i odlazila je u crkvu. Njenu porodicu su raskulačili, rodno gnezdo su unuštili, a deo porodice je pogino. Noću je baka ustajala i na kolenima čitala “Oče naš”. I moja druga baka Zoja je sačuvala veru tokom celog života. Ona je bila iz moskovske trgovačke porodice. Njen muž, moj deda Kolja je iz porodice rostovskih fabrikanata, koji su se pomešali sa nemačkim plemićkim rodom, prinudno je prihvatio revoluciju, držao je važne postove, iako je baka govorila da je u duši ostao vernik. On baki nije zabranjivao da u kući drži Bibliju i ikone, ali ne na vidnom mestu, već u ormariću. Ona je svaki dan čitala Bibliju. I ja od detinjstva imam neka posebna, umilna sećanja na taj ormarić. Sećam se mirisa starinske Biblije, tih ikonica … kada se preda mnom otkrivao neki drugi svet.

U našoj porodici se desio jedan čudan slučaj otprilike kada je počela perestrojka. Jednom se u starom ormanu našla ikonica Presvete Bogorodice. Bila je uramljena, okrugla i veoma lepa. Baka Zoja dobro zna sve svoje ikone, ali ovu nikada nije imala! I taj orman je otvaran mnogo, mnogo puta i kako se moglo desiti da toliko godina niko nije video tu ikonicu? To je bilo čudo Božije. Baka Zoja mi je dala tu ikonicu, i ja je čuvam. Mislim da je ta ikonica bila skrivena za vreme gonjenja crkve, i njena pojava je bila znak povratka naše porodice veri. Takvih neprimetnih čuda je bilo u svim porodicama, a posle perestrojke se milost Božija očigledno vratila našem narodu. I mislim da je s praznovanjem 1000- godišnjice Krštenja Rusije započeo proces povratka naroda Bogu.

- Kako ste se našli u inostranstvu? U Rusiji su već u to vreme počele da se otvaraju crkve i manastiri …

- Nije još vreme da govorim o svemu. Znam da ukoliko ispričam sve, to bi kod nekih izazvalo svojevrstan “šok”. Ali posle niza životnih peripetija, kada sam bio na granici izmedju života i smrti, svaki put sam imao sve snažniji osećaj da me Gospod iz nekog razloga ostavlja u životu. I na kraju su se povratila mladalačka razmišljanja o smislu života. Počeo sam da ga tražim u veri. Izučavao sam budizam, kao i druge religije i konfesije …Ali srce se posle svega zaustavilo na našem rodjenom Pravoslavlju. Budući maksimalista, kao i svaki Rus, odlučio sam da ako treba da idem putem crkve, onda je to samo manastir! I 1992 godine sam otišao u Valaamski manastir. Tada još nisam imao 23 godine, ali sam osećao takav duhovni i životni umor, kakav možda malo ko oseća sa četrdeset-pedeset godina, i to je ubrzalo duhovno traganje.

Tri godine sam bio na Valaamu. Tamo sam sreo svog duhovnika, starca-shimnika Rafaila (Berestova), koji se sad podvizava na gorama Kavkaza, u Abhaziji. Od njega sam dobio blagoslov da odem u Ameriku pošto sam već poznavao mnoge inostrane Arhijereje i monahe. Moja mama je često boravila u inostranstvu i susretala se sa njima. Naravno, za nas su imena Svetog Jovana Šangajskog, jeromonaha Serafima (Rouza) bila sveta, i ja sam želeo sam da vidim mesta na kojima su se oni podvizavali.

image


Pročitano: 5405 puta