MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEROMONAH LUKA: „ZNANJE JE ČVRST TEMELJ NA KOME SE GRADI SPASENJE DUŠE“



Jeromonah Luka (Aule)

Petnaesta godišnjica od obnove monaškog života u  Sretenjskom manastiru


- Oče, molim Vas, recite kako ste došli u Sretenjski manastir?

- U manastir sam došao 1996, u decembru. Moj prijatelj je bio ovde, Roman Danejlan -  sada jeromonah Kleopa, koji je stupio u manastir pola godine pre mog dolaska. Bili smo drugovi od detinjstva, pa je sasvim prirodno da smo i do vere u Boga došli zajednički; počeli smo da odlazimo u crkvu zajedno, da se pričešćujemo presvetom Krvlju i Telom Hristovim, da razgovaramo o Bogu. Živeli smo u istom gradu, Adleru, nedaleko od Sočija, u istoj zgradi. Delili smo isto stepenište i vrata koja su vodila na ulicu, ali sam ja živeo na petom, a on na prvom spratu. Nakon što je Roman stupio u manastir, odlučio sam da ga posetim. Tada sam kao gost došao da ga vidim, a kasnije sam došao i da živim tu, u manastiru. 

- Da li je Vaša porodica znala da ćete stupiti u manastir?

- Odluka i stupanje u manastir dogodili su se u roku od 24 sata. Kasno jedne večeri, sve je postalo kristalno jasno; rekao sam svome ocu i bratu  da odlazim, da ne mogu da živim više u svetu. Sledećeg jutra sam ustao, kupio kartu, uveče sam već bio u vozu i otišao sam od kuće. Sve se dogodilo u jednom danu. To je bio veoma tužan dan za mene, ostavljao sam za sobom sve što mi je bilo drago, pogotovu oca... Postoje neke stvari koje ne možete objasniti.

- Baćuška, da li se sećate Vašeg prvog dana u manastiru?

- Bio je to nezaboravan dan! Stigao sam u rano jutro i otišao u keliju mog prijatelja; otac Kelopa, tada još Roman, i otac Natanil, tada još David, spavali su. Ostavio sam svoj prtljag u njihovoj keliji i otišao u crkvu baš kada je otac Tihon izašao iz oltara da bi održao besedu. Njegove prve reči bile su: „Današnje Sveto Jevanđelje uči nas o tome kako je Gospod otišao u zemlju Gadarinsku (Mk 5,1-17) i tamo susreo čoveka koji je bio zaposednut od strane demona.“ Spustio sam glavu i zaplakao: „To sam ja, demonom zaposednuti Gadarin.“ Tu besedu ću pamtiti celog svog života.

- Ima li nešto što biste izdvojili iz Vašeg prvog razgovora sa ocem Tihonom?

- Rekao mi je: „Došli ste nam, to je dobro po Vas! Koju vrstu poslušanja da Vam damo? Hajde da perete sudove.“ Rekao sam: „Baćuška, praću ih sa velikom radošću.“ – “A gde ćemo Vas smestiti?“ - „Sa Romanom i Davidom.“ - „A gde ćete spavati i šta dalje?“ - „To nije važno, mogu da spavam na podu; isto mi je.“ I Roman tada poče govoriti: „Ne, ne, baćuška, on će spavati na krevetu, a ja ću spavati na podu.“ I počeli smo se prepirati. Konačno, otac Tihon nas je prekinuo: „Ja ću spavati na podu.“ Svi smo se nasmejali. To je bio moj prvi razgovor sa njim.

- Koliko dugo ste imali poslušanje u manastirskoj kuhinji?

- Radio sam u kuhinji oko pola godine. Radili smo od jutra do večeri, a ponekad smo pripremali hranu za naredni dan do ranih jutarnjih sati. Bilo nas je samo troje-četvoro koji smo radili u kuhinji. Kuvari su imali dve smene; dva dana rade, dva dana imaju slobodno. Ali mi, početnici, nismo imali slobodne dane, pa čak ni nedelju. Sve smo radili: prali smo sudove, pripremali hranu za naredni dan, čistili ribu, postavljali sto, brisali pod. A ja sam bio bespogovorno srećan. Znate, kada bi mi iguman danas ponovo dao kao poslušanje pranje sudova u kuhinji, s radošću bih se složio.

- Manastirska crkva ima odličan audio-sistem. Svaka reč čteca, svaka nota iz hora sasvim se jasno čuju u svakom uglu crkve. Kako ste dobili poslušanje tonskog tehničara i elektrotehinčara?


- Stupajući u manastir, ja sam hteo da zakopam moj talenat u  zemlju. Mislio sam da je elektronika nečista, štetna. Ali Bog me je smirio, vratio me pameti i dao mi ovo poslušanje da nikada više ne bih pomislio ili izrekao takvu glupost. Očigledno je da elektronika može da se iskoristi u dobre svrhe, eto može da se iskoristi da pomogne ljudima koji, zahvaljujući dobrom ozvučenju, mogu jasno da čuju svaku reč Božju u hramu i da nahrane svoje duše. Nema ništa pogubno u ovoj veštini.

Ja sam na ovom poslušanju sada već više od deset godina. Ovako je počelo: za kanonizaciju sveštenomučenika Ilariona morali smo da stavimo ozvučenje na zvonik, kako bi vernici van crkve mogli da slušaju Bogosluženje. Otac ekonom pustio je „mačku iz džaka“ kada je nekome rekao: „Zašto bismo angažovali stručnjake kada ovde imamo nekoga ko je to radio dok je još bio u svetu?“ I dobio sam svoje prvo poslušanje  u toj oblasti – da postavim ozvučenje na zvonik. Posle toga, ovakva poslušanja su bila sve češća. Otac Vladimir, koji je radio na telefonskoj centrali u manastiru, razboleo se, i tako sam ja dobio zadatak da rešavam probleme u telefonskoj centrali. Kupio sam novi sistem i sve ponovo povezao. Sada manastir ima moćnu telefonsku centralu, jednu od najboljih. A glavna stvar je to što ona ima veliki potencijal.

- Oče Luka, recite nam kakav je bio život bratije kada je Sretenjski manastir počeo da se obnavlja?

- Naravno da je tada život u manastiru bio drugačiji. Nije bilo mnogo monaha. Zajedno smo se molili. Imali smo pravilo koje smo zajedno čitali u crkvi i na kraju smo svi jedni od drugih tražili oproštaj. Bilo je i noćnih Bogosluženja, čini mi se dva puta nedeljno od 3 do 5. Sva poslušanja bez izuzetaka, uključujući i ona u crkvi, izvršavala je bratija. To nas je zaista zbližilo, ujedinilo.

- Možete li nam, molim Vas, reći više detalja o Vašem životu u manastiru?

- U početku mi je bilo teško u manastiru, ali sam shvatio da nema drugog načina da iscelim moju dušu, koja je bila ranjena grehom. Nisam verovao pomislima koje su mi dolazile u glavu: „Napusti manastir, nema razloga da ti budeš ovde. Vrati se u svet, biće ti bolje.“ Ne verujući više sebi i svojim pomislima, ja sam potpuno predao sebe i svoju volju volji moga duhovnog učitelja, arhimandrita Tihona. Osećao sam se kao da sam usred vatre. Bilo je jako teško. Ali kako su godine prolazile, tokom kojih sam se molio i radio koliko god sam mogao, prema svojim snagama, počeo sam da uviđam da se moja duša malo po malo udaljavala od te vatre, tih muka, koje su bile u meni, i nekako sam pronalazio mir i spokoj, što mi je svakom prolazećom godinom davalo sve više radosti. Takođe sam shvatio da u životu ne postoji ništa bolje od monaštva, nema boljeg puta do poznanja Boga. Šta može biti radosnije od zajedništva sa Bogom, opštenja sa Bogom? I šta je ljudima potrebnije od Reči Božije, propovedanja o Bogu? To je tako teško za ljude u svetu: potrebna im je pomoć, neko da im pruži ruku.

- A kada ste dobili blagoslov da nosite podrasnik (monašku mantiju, op.prev.)?

- To je bilo na Cveti, na praznik ulaska Gospoda našeg Isusa Hrista u Jerusalim. Za mene, to je bio poseban dan kada sam svesno započeo moj duhovni put ka Gospodu kroz Crkvu. Veoma mi je drago da me je, posebno na taj dan, Gospod posetio i dao mi uniformu vojnika Hristovog, koju on uvek treba da nosi, zahvaljuje Gospodu i nikada je ne skine.

- Kada ste dali monaški zavet?

- Postrižen sam na dan sveštenomučenika Ilariona, 23. decembra.

- Šta ste pomislili kada ste čuli svoje novo monaško ime prilikom postriga?

- Moja prva pomisao bila je da li ja stvarno primam ime apostola i jevanđeliste Luke, koji je bio ikonopisac? Kako zadivljujuće, pomislio sam, jer sam zaista tajno voleo ikonografiju. Da li je moj nebeski zaštitnik sada zaista jevanđelist i ikonopisac Luka? Pola godine kasnije, rukopoložen sam u đakona.

- Baćuška, koje uspomene nosite od Vaše prve posete manastirskom skitu?

- Pola godine nakon što sam stupio u manastir, sva bratija na čelu sa ocem Tihonom otišla je u Divjejevo. Odatle smo otišli u Rjazan, tamo tada nije bilo skita, samo ruševine, gomila cigala i to je sve. Spavali smo na razbacanoj slami.

- Čega se sećate sa tog puta u Divjejevo?

- Bilo je to divno putovanje. Uopšte, putovanja sa ocem Tihonom za nas su uvek velika radost, primamo od njega kako reči duhovne nadgradnje tako i molitvu. Stigli smo u Divjejevo i monahinje su predložile da naš manastirski hor peva tokom Bogosluženja – u to vreme hor je bio mali, svega nas petorica. Pevali smo, dali sve od sebe, i monahinje su bile zadovoljne.

- Godine 1999. učestvovali ste u prikupljanju pomoći za vojnike u Čečeniji...

- Ova akcija održavana je nekoliko puta. To je bio radostan zadatak, radosno poslušanje, uprkos činjenici da smo bili iscrpljeni, jer je bilo mnogo paketa sa hranom  i stvarima. Cela Moskva donosila je stvari za Čečeniju. Ali nekako, po milosti Božijoj, sve se dobro završilo. Ono što je glavno jeste da su se ljudi ujedinili. Sećam se da je mnogo Moskovljana dolazilo da nam pomogne, na bilo koji način. Dolazili su ljudi koji nisu imali šta da daju, ali su pakovali torbe i pakete i pisali poruke ohrabrenja za trupe na svakom od njih. Divno je to što su ljudi reagovali tako otvorenog srca, a zarad zajedničkih potreba.

- Kako ste se osećali onog dana kada je celo bratstvo dobilo blagoslov da uči na Bogosloviji koja je otvorena pri Sretenjskom manastiru?

- Ranije sam završavao časove putem prepiske na  Bogosloviji Trojice–Sergijeve lavre. Sanjao sam da pohađam časove lično, da komuniciram sa predavačima i ostalim studentima. Bio sam zabrinut što nikada nisam imao vremena za pripremu. Kada sam čuo da ćemo imati Bogosloviju u našem manastiru, upitao sam oca Tihona za blagoslov da lično pohađam časove. Ja verujem da svaki zadatak treba da se obavlja marljivo, s ljubavlju i sa strahom, jer svaki zadatak je dat od Boga. A kada mi je otac Tihon  dao ovo poslušanje, za mene je to bila velika radost. „Sada,“ pomislio sam, „konačno ću moći stvarno da učim.“

Moje prethodno poslušanje oko elektronike nije prestalo, tako da je bilo veoma teško, ali sam uspeo da oba uskladim. Naravno da sam se osećao umorno, ali sam dobio veliku utehu; kada sam završio sa svojim učenjem, shvatio sam kako je to velika stvar kada znaš u kojoj knjizi možeš da pronađeš informacije za ispravljanje grešaka i informacije za proširivanje i produbljivanje sopstvenog znanja.“

- Kako ste studirali? Kakve predavače ste imali?

- Svo vreme smo imali odlične, znalačke predavače. Bilo je veoma interesantno. Svakoj temi sam prilazio sa velikom ljubavlju i pokušavao da naučim najbolje što sam mogao. Sećam se Aleksandra Nikoloviča Uzhankova. Postali smo prijatelji, još uvek se viđamo, razgovaramo, i uvek imamo zanimljivih tema. On je nadaren predavač i „hodajuća enciklopedija“. Pod njegovim nadzorom, pripremao sam brojne seminarske radove na temu „mentalne aktivnosti“, tj. temu o unutarnjoj, umnoj molitvu, iz jednog od drevnih ruskih izvora. Moj diplomski rad o Isusovoj molitvi pisan je pod nadzorom Sergeja Nikolajeviča Govoruna, sada arhimandrita Kirila iz Kijevsko-Pečerske lavre.

Sa velikom zahvalnošću sećam se tih predavača, koji su bili izuzetno zahtevni, čak i strogi sa nama studentima. Na primer, protojerej Maksim Kozlov - on je uvek bio strog, ali s vremenom smo  razumeli da su lekcije koje je predavao bile od suštinske važnosti za nas.

Pored toga – zahvaljujući neumornim naporima oca Tihona – daroviti predavači i teolozi često nas posećuju. Do danas, slušao sam sa velikim zadovoljstvom predavanja profesora Alekseja Iljiča Osipova sa Moskovske Duhovne akademije.

- Postali ste sveštenik još dok ste bili student na Bogosloviji?

- Da, postao sam sveštenik dok sam studirao, na trećej godini.

- Šta se desilo sa Vama pre nego što ste rukopoloženi za sveštenika?

- To je bio izuzetan događaj. Otac Tihon me je zamolio da ga zapišem. Bio sam u našem skitu Sv. Serafima Sarovskog, i moja stara bolest ponovo je počela da se vraća. Kada sam bio u vojsci, ne znam kako, moj facijalni živac stradao je od hladnoće i od tada, s vremena na vreme, paralizuje se i izaziva jake bolove. Taj živac počeo je da mi stvara probleme ponovo u skitu, i morao sam da idem u Moskvu na lečenje. No, pre mog polaska, razgovarao sam sa igumanom Pimenom. On je imao prijatelje koji su bili lekari. On i ja smo sedeli, a oko nas je leteo roj osica. Otac Pimen reče: „Moji prijatelji doktori rekli su mi da je ove godine dosta ljudi umrlo od ujeda osica. Osoba proguta osicu, ona ga ujede za jezik; osoba pretrpi strašne bolove u glavi i onda umre.“ Ispostavilo se da ovo nije bilo istina, ali tada mi to nismo znali i na tome se završio naš razgovor.

Već sledećeg dana, dok sam sedeo u trpezariji, osica je letela oko mene, ujela me za jezik i odletela. I zaista, imao sam veliku glavobolju, osećao sam se kao da umirem. Uhvatio me je predsmrtni osećaj straha. Sećam se kako sam ustao od stola i rekao bratiji: „Ujela me je osica za jezik.“ Naravno da sam se odmah setio šta mi je otac Pimen ispričao. Išao sam hodnikom razmišljajući: „Pa to je to, živiš neko vreme i onda umireš. Kako brzo se sve dogodilo.“ I u tom momentu, došla mi je pomisao – zlokobni i zastrašujući glas mi je govorio: „Ti si moj, jer u srcu svome nosiš skrivenu zlobu prema jednom od braće tvoje, i ne želiš da mu oprostiš. Ti pripadaš meni.“ Glas me je ispunjavao užasom, kao da je pakao bio unutar mene. Pomislio sam: „Gospode, pomiluj me! Šta je ovo? Odakle ovo dolazi?“ Bio sam paralizovan strašnim strahom, gore nego u početku.

A onda sam prestao da razmišljam o smrti i jedna druga misao je došla: „A zašto da umrem? Moramo da pronađemo neku injekciju, neki protivotrov.“ Brzo sam otrčao ocu Serafimu. On je sve odradio, mada se kasnije ispostavilo da nije bilo potrebno. Izašao sam napolje. Prvo, rame me je bolelo na mestu gde mi je otac Serafim dao injekciju, drugo, bol od facijalnog živca bio je neizdrživ, treće, i moj jezik me je užasno boleo. Seo sam.

Otac Tihon je došao, stavio svoju ruku na moju glavu i upitao: „Da li boli?“ - „Ma ništa, ništa, baćuška, to je samo običan bol,“ odgovorio sam. „Ne, nije,“ rekao je baćuška, „to mnogo boli. Znaš, nije neobično da se takva iskušenja dogode pre nekog rukopoloženja.“ U to vreme nisam znao da će me rukopoložiti. Baćuška je rekao: “Sutra ćemo te povesti sa nama kada budemo krenuli u Moskvu, kod doktora.“ I ujutro smo krenuli.

Na putu ka Moskvi zazvonio je telefon oca Tihona. Bila je to njegova sekretarica Nadežda.  „Oče Tihone, Patrijaršija traži da im se javite.“ Baćuška je zaustavio auto pokraj pšeničnog polja, okrenuo broj, razgovarao neko vreme, a zatim se vratio u auto, okrenuo prema meni i rekao: „Uzgred, o. Luka, Patrijarh se javljao zbog tebe.“ Bio sam zbunjen i pomislio: „ Šta sam mogao da učinim kad su oni zvali zbog mene?“ - „Da, da,“ rekao je, „zbog tebe. Hvala Bogu da smo te povezli sa nama kad smo krenuli za Moskvu: moraš uzeti neophodne stvari i sutra krenuti za Hotkovo. Njegova Svetost Patrijarh poziva te radi rukopoloženja u jeromonaha, sutra.“

Rano sledećeg jutra otišao sam u Hotkovo; i njegova Svetost naš nezaboravni Patrijarh Aleksej II rukopoložio me je u jeromonaha – na praznik našeg svetog baćuške Serafima Sarovskog. A kada sam napuštao skit dan ranije, bio sam tako tužan, jer ću propustiti slavu skita. Imao sam pomisli: „To je zbog tvojih grehova – baćuška Serafim ne želi da te vidi.“

- Baćuška, da li ste imali drugačiji odnos prema Vašim bogoslovskim studijama nakon rukopoloženja u sveštenički čin?

- Smatram veoma važnim to što nikada nisam odbio poslušanje koje mi je bilo dato. Kada sam rukopoložen u sveštenika, bio sam na trećoj godini studija; tada sam imao priliku da komuniciram sa zaista izuzetnim predavačima. Imali smo sveštenike koji su nam predavali pastoralno učenje ne samo iz knjiga, nego takođe iz svog bogatog svešteničkog iskustva. Na primer, kako da se pravilno služe Svete Tajne i druge Bogoslužbene radnje; na sva pitanja sa kojima sam se susretao tokom službe, našao sam odgovore u dubokim i znalačkim rečima ovih baćuški. Naučio sam i gde da pronađem izvore iz kojih bih mogao da crpim znanje koje mi je nedostajalo. Tokom mojih studija na četvrtoj i petoj godini, dobio sam tačno ono što mi je trebalo kao svešteniku.

- Da li ste često morali da izostajete sa nastave?

- Nikada nisam izostajao sa časova, osim ako sam morao. Naravno, na mojim poslušanjima ponekad je bilo žurbe oko zadatog posla. U to vreme, manastirske zgrade bile su u izgradnji, i ja sam učestvovao sa radnicima i inženjerima u projektovanju i radu na električnoj instalaciji i komunikaciji. Ponekad, nesrećne okolnosti su se dešavale, jednom su zalili betonom električne kablove na pogrešnom mestu. Te noći sam morao da uzmem čekić i da ispravim stvari. Ponekad sam čitavu noć morao da radim i da sledećeg jutra izađem na ispit. Mislio sam: „Kako uopšte mogu da izađem na ispit?“ Ali bih izlazio i, interesantno, jednom me je predavač upitao: „Divno, koju drugu literaturu koristite osim one koju sam Vam predložio?“ Bilo je neverovatno kako je Gospod popunjavao rupe u mom obrazovanju.

- Da li je polaganje ispita bilo teško za Vas?

- Da, veoma, jer sam bio rešen da naučim sve, a ne da kopiram ili da prepisujem, da varam na bilo koji način. Nastavljajući odgovor na Vaše pitanje o profesorima ispričaću vam jednu priču. Svoj prvi i poslednji ispit polagao sam kod Alekseja Konstantinoviča Svetozarskog (Svetozarski znači onaj koji zrači svetlošću). Prvi ispit bio je istorija Hrišćanske Crkve, i on mi je dao ocenu “ne zadovoljava”. Ali kad sam izašao na moj poslednji ispit,  dao mi je ocenu “odličan”. Rekao sam mu tada: „Alekseje Konstantinoviču, znate, na mom prvom ispitu kod Vas dobio sam dvojku“. Počeo je da se smeje i rekao mi: „ Dobro je, sada si odrastao.“ Za mene je to bilo radosno sumiranje mojih studija. Voleo sam mnogo Rusku crkvenu istoriju, ali tokom svih tih godina Aleksej Konstantinovič mi nikada nije dao „pet“ (odličan). Na kraju četvrte godine, kada sam dobio još jednu četvorku, rekao sam mu duhovito: „Alekseju Konstantinoviču, imam jedan veliki san.“ Zbunjen, pogledao je u mene sa osmehom i upitao: „O, a šta?“ Odgovorio sam: „Da bar jednom u svom životu dobijem peticu iz Vašeg predmeta.“ Nasmejao se i odgovorio: „To je sasvim moguće, samo morate malo više da naučite.“

- Neko vreme bili ste asistent rektoru Bogoslovije.

- Dok sam tamo studirao, bio sam jedan od njegovih pomoćnika. Oko dve godine. Bio sam odgovoran da pratim poslušnost učenika, njihovo spavanje, njihov „izlazak“ u grad... To je bio veoma odgovoran posao. Rad sa studentima je zanimljiv, ali težak i složen. Ne mogu da objasnim, ali tokom dana, kada sam bio na dužnosti, osećao sam se kao isceđeni limun.

- Baćuška, recite nam nešto o danu kada ste diplomirali na Sretenjskoj Bogosloviji.

- To je bio divan, nezaboravan dan. Diplome nam je uručio vladika Aleksej, Episkop orekovo-zuevski. Nešto se u meni dogodilo toga dana, bio sam veoma srećan.

- Šta Vam je dala Bogoslovija?

- Zahvalan sam Gospodu, Presvetoj Bogorodici i baćuški Tihonu što su mi dali toliku veliku radost i sreću – priliku da učim. Znanje je čvrst temelj na kome se gradi spasenje duše. Naravno, takva duhovna zgrada započeta je na jakoj veri, ispunjavanjem zapovesti jevanđeljskih. Za nas, put ka Bogu se prelazi pod vođstvom Svetih Otaca. Oni nas uče kako da pravilno ispunjavamo jevanđeljske zapovesti.

- Čega se sećate o upokojenom jeromonahu Mitrofanu?

- Kada sam stupio u manastir, on je bio jerođakon. Svima nam je bio primer. Tako čvst, temeljan monah. Radio je kao blagajnik obavljajući besprekorno svoje poslušanje. Bio je veoma dobar, pun ljubavi, praštajući beskrajno svima.

Sećam se dana kada sam radio u crkvenoj riznici. Nije bilo slobodnog minuta, povremeno smo radili po nekoliko dana zaredom. Ne preterujem ako kažem da nije bilo moguće napustiti taj posao zarad čitanja kelejnog pravila. Bilo je mnogo posala: nije bilo mozaikom popločanog poda, koji ne zahteva veliko održavanje, nije bilo kamenog oltara, koji nije potrebovao odežde. U to vreme morali smo neprestano da menjamo odežde, da sve držimo uredno i čisto, da usisavamo, iznosimo tepihe van - bilo ih je mnogo – da ih istresamo od prašine. Kada su se praznični dani završili prenosom moštiju sv. sveštenomučenika Ilariona, tražio sam blagoslov da odem kod matuške Matrone, koja je upravo bila kanonizovana. Otišao sam do oca blagajnika  i upitao: „Oče Mitrofane, dajte mi nešto novca za prevoz, želim da odem u posetu matuški Matroni.“ I on mi je dao novac, naravno... Istresao je celu kasu punu sitnog novca, i rekao: „Uzmi i kupi sebi nešto u njenom manastiru.“ Ja sam kupio veliku ikonu matuške Matrone. Sećam se da sam tu ikonu blagoslovio direktno na njenim moštima, i da sam bio veoma srećan.
 
Shi-arhimandrit Anastasije na Svetoj Gori

- A šta nam možete reći o upokojenom shi-arhimandritu Anastasiju?

- Baćuška Anastasije je uvek svima bio velika uteha. Nikada nije mnogo govorio, samo par reči. Bio je pravi monah, iz dubine svoga srca, ljubitelj podviga, monaških trudova, osoba čudesne dobrote, uvek spreman da prekine sa radom, sasluša pažljivo, da da praktičan savet i, kroz ispovest, razrešenje od grehova. Kada se upokojio, to je bio veliki gubitak za sve nas. 

- Posetili ste Svetu Goru sa njim...

- Da, bio je najstariji među nama. Ispričaću Vam sada jednu priču. Volim avanturu i za mene je bilo veliko zadovoljstvo da se penjem po svetogorskim stenama. Voleo sam planinarenje od detinjstva – odrastao sam na Kavkazu, usred planina. I penjao sam se po planini Svete Gore. Tamo postoje toliko strme litice da se do obale može stići samo uz pomoć užadi. Jednom sam otišao da tražim blagoslov od oca Anastasija: „Baćuška, dozvolite mi da idem dole na more.“ Otišao sam do ivice litice – kakav pad, stotine metara ravno do obale mora. Pitao sam jednog od monaha: „Kako silazite dole?“ - „Samo me prati.“ On je uzeo slobodan kraj dobro učvršćenog konopca i rekao: “Uzmi drugo uže i hajdemo.“ Sledio sam njegov primer, a onda sam se sledio. „Gospode pomiluj, ako napravim samo jedan neprecizan pokret rukama, biću razbijen u paramparčad. Tako ogromna stena ispod, ništa neće ostati od mene... Ja to ne mogu...“ I ja sam povikao: „Slušaj, ima li neki drugi način da se stigne do dole, neki uobičajeni način?“ - “Može putem, pola kilometra udaljenim,“ odgovorio mi je i nastavio da se brzo spušta. Otišao sam zaobilaznim putem, malo sam lutao i divio se prizoru. Ali nisam želeo da se vratim istim. „Popeću se uz pomoć užeta, na kraju krajeva, lakše je popeti se nego silaziti,“ i počeo sam sa penjanjem. Kada sam stigao na pola puta, umorio sam se, jer sam morao da se penjem uz uže koje je sve vreme moralo da se drži u rukama. Odlučio sam da se malo odmorim. Postojala je mala platforma i ja sam stao na nju držeći konopac u rukama. A onda, pogledao sam dole na stenu, koja je bila 50 metara ispod mene. Počelo je da mi se vrti u glavi i zaboleo me je želudac. Plašio sam se da siđem dole, a plašio sam se i da nastavim put gore. Šta da radim? Bio sam očajan. Ali onda sam dobio kontrolu nad sobom, prevazišao sam taj strah, popeo se do vrha i otišao u konak kao da se ništa nije dogodilo.

Sledećeg jutra ponovo sam otišao do baćuške Anastasija, ne rekavši nikome šta se dogodilo i upitao: „Baćuška Anastasije, blagoslovite da opet idem na more.“ I on mi je odgovorio veoma strogo: „Ne ideš ti nigde, sedi ovde u manastiru! Nisam ti dao blagoslov da ideš tamo, nisam dao blagoslov.“ Razumeo sam.  Bilo je očigledno da su Gospod i Presveta Bogorodica otkrili moju avanturu ocu Anastasiju. On je sve osetio, takva je osoba bio baćuška Anastasije.

 
intervju vodio jeromonah Jovan Ludiščev

prevela s engleskog Bojana Popović
25. novembra 2010.
 

izvor:
http://www.pravoslavie.ru/english/30393.htm
 

Pročitano: 5603 puta