MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

- Vaše visokopreosveštenstvo, prvo da Vam poželim dobrodošlicu u Grčku. Za sve nas je velika čast što ste došli na ostrvo Rodos, iako se ne radi o zvaničnoj posjeti. Šta Vas ovdje dovodi?

- Ovdje, na Rodosu, trenutno se organizuje Pravoslavno-katolički forum, koji okuplja učesnike  iz svih evropskih pravoslavnih crkava, kao i različitih crkava i organizacija iz Evrope. Ideja o stvaranju ovog Foruma, zapravo, pripada kardinalu Erdi iz Budempešte i meni. Suština je da se neformalno razgovara o raznim pitanjima od zajedničkog interesa. Na prvom Forumu, koji je održan u Trentu (Italija) prije dvije godine, raspravljalo se o porodičnim pitanjima kao što su brak, rađanje, čedomorstvo, vrijednost ljudskog života i slično. Ovaj sastanak je posvećen odnosima između crkve i države u različitim evropskim zemljama.

- U Grčkoj i dalje postoje problemi u tim odnosima. Svakako, stvari su drugačije u Vašoj zemlji. Smatrate li da je neophodno da postoji konstruktivan odnos sa obje strane?

- U Rusiji, u proteklih 20 godina, razvili smo veoma dobre i konstruktivne odnose između Crkve i države. Oni su bazirani na dva principa. Jedan je na međusobnom nemiješanju, kako Crkve u državne poslove, tako i države u unutrašnje poslove Crkve.  Drugi princip je saradnja na svim poljima u kojima je takva saradnja neophodna i dobrodošla. Mi vjerujemo da će harmonična primjena ova dva principa osigurati dobre odnose između Crkve i države, i da će pomoći da se riješe mnogi problemi koji trenutno postoje.

- Kako mislite da ovaj model dobre saradnje između Crkve i države može funkcionisati u evropskim zemljama?

- Mislim da je saradnja između Crkve i države neophodna za dobrobit ljudi. Međutim, u svakoj zemlji je drugačija situacija – i takođe, svaka zemlja ima drukčiju istoriju u odnosu na istorije drugih zemalja. Isto tako mislim da zakonodavstvo, u vezi odnosa crkve i države, treba biti jedinstveno za svaku državu. Ne postoji univerzalni model zato što svaki model mora da uzme u obzir istoriju i procenat vjenika određene crkve.

- Vaše visokopreosveštenstvo, mi u Evropi posljednjih godina svjedoci smo „napada“ na crkve i vjerske faktore od strane ateista. Vidjeli smo da su ljudi htjeli da se uklone hrišćanski simboli iz javnih područja, kao na primjer sudova ili čak škola. Kakvo je Vaše mišljenje u vezi toga?

- Ja smatram da je uklanjanje hrišćanskih simbola iz javnih sfera života u Evropi krivično djelo. Evropa je bila i ostaće hrišćanski kontinent. Uz svo poštovanje prema drugim vjerama koje postoje i koje su postojale vijekovima u Evropi, ovaj kontinent je zaista hrišćanski kontinent, gdje većina stanovništva pripada raznim hrišćanskim crkvama. Uklanjanje hrišćanskih simbola iz javnih sfera je velika uvreda hrišćanstvu i svakom pojedinačnom hrišćaninu. Nama hrišćanima ne smeta kada dođemo u muslimansku zemlju u kojoj su islamski simboli izloženi na svim javnim uglovima. I ukoliko želimo da poštujemo našu muslimansku braću i sestre, kao i predstavnike drugih religija, onda to moramo raditi na zajedničkoj osnovi. Kada govorimo o izgradnji na primjer džamija u Evropi, ili minareta u Švajcarskoj,  onda takođe moramo razgovarati o pitanjima kao što su izgradnja crkava u Saudijskoj Arabiji ili o situaciji hrišćanskog stanovništva u Iraku ili Afganistanu. Ne možemo samo ići naprijed poštujući muslimane u Evropi bez da tražimo od njih da poštuju prava Hrišćana u drugim dijelovima svijeta. Druga stvar je kada ljudi kažu da su javne sfere svima otvorene, te stoga ne smije biti simbola bilo koje religije što treba smatrati kao lažni argument jer ateizam nije zajednički mehanizam uklanjanja svih religija. Naprotiv, religije mogu mirno živjeti jedne sa drugima kao što to vijekovima pokazuje primjer iz Rusije. Mi smo imali muslimansko stanovništvo vijekovima i nismo imali probleme, nije bilo vjerskih ratova, a hrišćani, muslimani, jevreji i budisti su mirno živjeli u jednoj državi. Niko nije tražio ni od koga da ukloni svoje vjerske simbole. Za mene, predstavljanje muslimanskih vjerskih simbola u javnim ustanovama nije uvreda. Vjerujem da za muslimane ili jevreje ili budiste, hrišćanski simboli nisu razlog za zabrinutost. Oni su samo razlog za brigu ateistima i agnosticima. Ali oni takođe imaju pogrešne simbole i pustite ih da predstave te simbole u javnu sferu ukoliko to žele. Hrišćanstvo nije stvoreno samo za privatnu upotrebu. Hrišćanstvo je stvorio sam Isus Hrist kako bi se osjetilo u svim javnim sferama života. Hrišćanska Crkva ima misionarski imperativ da ide i podučava ljude i da ih krsti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Za ispunjenje ove misije potrebna je javna scena.

- Ali ateisti i agnostici su i dalje manjina u većini evropskih zemalja, kao i u državama kao što su Vaša i moja, gdje je Pravoslavlje zvanična religija.  Kako će crkve i vjernici tolerisati ove „manjine“ koje pokušavaju da nametnu svoju volju većini?

- Mi ne želimo nikome da namećemo naše vjerske poglede na svijet. Međutim, mi ne prihvatamo da ateizam ili ateistički pristup treba da bude nametnut vjernicima širom svijeta. Vjerujemo da prisustvo vjerskih simbola u društvenim ustanovama predstavlja važnu karakteristiku demokratije i slobode mišljenja. Na primjer, Vi nosite krst i slobodni ste da ga nosite u Grčkoj. Ali, ukoliko dođete u Veliku Britaniju može se od Vas tražiti da ga sakrijete. Sjećam se situacije kada, u sovjetsko vrijeme, nije bilo dozvoljeno djeci u školama da nose krstove – čak ni ispod majica. Smatram da ne trebamo da se vraćamo na takvu situaciju u savremenoj Evropi. Ukoliko govorimo o slobodi mišljenja, onda ona takođe uključuje slobodu javnog izražavanja vjere. Javno izražavanje vjere znači da Vi možete nositi krst ukoliko to želite, i da možete nositi krst u učionici Vaše škole ukoliko ste učitelj, i tako dalje. Ne bi smjeli postojati načini uklanjanja hrišćanskih simbola iz javnih škola ili bilo kojih drugih javnih prostora. To je dio pojma tolerancije.

- Porazgovarajmo o odnosima između Vaseljenske patrijaršije i Moskovske patrijaršije. Vidimo da su se oni znatno poboljšani posljednjih godina. Da li mislite da je to važno, ne samo za odnose između patrijaršija, već i za pravoslavni narod – naročito na Balkanu?

- Odnosi između Vaseljenske patrijaršije i Moskovske patrijaršije su se veoma značajno unaprijedili posljednjih godina, pa čak i mjeseci. To se desilo zahvaljujući naporima oba patrijarha, moskovskog Kirila i konstantinopoljskog Vartolomeja. Oni su naprosto odlučili da trebamo promijeniti situaciju konkurencije i sukoba u situaciju povjerenja i međusobne saradnje. Ovo ne znači da su svi problemi riješeni. Mi, na primjer, još uvijek nismo došli do sporazuma o situaciji u Estoniji koja je prouzrokovala duboku krizu između dva partijarhata 1996. godine. Ali mi zajednički radimo u pravcu rješenja ovog problema. Takođe mislim da je saradnja između prve pravoslavne patrijaršije i najveće pravoslavne patrijaršije od suštinske važnosti za dobrobit cijele pravoslavne Crkve. Zato nam je zadovoljstvo primijetiti da je došlo do značajnog unapređenja situacije, i takođe nam je drago da skupa radimo na pripremama za Veliki i Sveti Sabor pravoslavne Crkve koji, slijedeći riječi patrijarha Vartolomeja, treba da se održi u naredne dvije ili tri godine.

- U Konstantinopolju su eliminisani elementi Pravoslavlja. Šta treba da učine dvije patrijaršije da zaštite pravoslavno stado? Kao što svi znamo, Konstantinopolj više nije hrišćanski, on pripada Turskoj gdje i dalje postoje problemi manjina. Kakvo je Vaše mišljenje?

- Prije svega mislim da treba da izrazimo solidarnost, ne samo riječima već i djelima, hrišćanskim manjinama širom svijeta. A zatim posebno pravoslavnim manjinama koje žive  na Bliskom istoku, koje žive u Turskoj i koje žive na drugim mjestima gdje su istorijski oni činili većinu, ali iz raznoraznih razloga, uključujući i demografske razloge, su postali manjina. Nedavno sam bio na Kosovu i vidio sam kako je tamo teška situacija za preostalo hrišćansko stanovništvo. Kada govorimo o Turskoj, trebamo biti svjesni činjenice da pored prilično male grčke manjine, tamo postoji veći broj ljudi iz Rusije i drugih bivših sovjetskih republika, koji pripadaju pravoslavnoj Crkvi. Svi oni koji su istinski vjernici su novo stado Vaseljenske patrijaršije. Stoga smatram da je potrebno preduzeti mjere da se proširi pastirska briga za te ljude. Takođe znam da postoje sveštenici unutar Vaseljenske patrijaršije koji govore ruski jezik, i koji pastirski rade sa tim ljudima. Dakle, mislim da situacija, iako teška, nije beznadežna. Stado Vaseljenske patrijaršije u Turskoj je u stalnom porastu. To je dobar znak i, naravno, mi smo spremni da pomognemo Vaseljenskoj patrijaršiji na bilo koji način u stvaranju uslova za pastirsku brigu sve ove pravoslavne populacije, bez obzira na njeno etničko porijeklo.

- Vaše visokopreosveštenstvo, šta mislite o činjenici da još uvijek postoji problem u vezi naslijeđa Vaseljenske patrijaršije? Kakav je stav Moskovske patrijaršije po ovom pitanju? Mi još uvijek ne znamo šta će biti učinjeno „dan poslije“ vezano za nasljedstvo Vaseljenskog patrijarha Vartolomeja.

- Mislim da je to problem koji mora da se raspravi između Vaseljenske patrijaršije i turskih vlasti. Kako ja razumijem, posljednjih godina određeni broj arhijereja koji žive van Turske dobili su turske pasoše. Mislim da će im to omogućiti da u potpunosti učestvuju u radu Svetog sinoda. Naravno,  pitanje naslijeđa je veoma osjetljivo pitanje i mislim da o njemu ne treba javno raspravljati, ali, uvjeravam Vas, da ukoliko se od Ruske pravoslavne crkve traži pomoć na ovaj ili onaj način, ona će to učiniti. 

- Pratimo da ste mnogo putovali širom svijeta i vidimo da se ruske crkve takođe grade i na drugim kontinentima. Da li je to od suštinske važnosti za vaše stado širom svijeta?

- Bilo je mnogo talasa imigracija iz Rusije i drugih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, te sada milioni ljudi ruskog govornog područja žive širom svijeta. Mi ne gradimo crkve na našu vlastitu inicijativu. Obično grupa ruskih pravoslavnih vjernika piše patrijarhu, ili pišu meni, tražeći da se uspostavi parohija. Zatim mi počinjemo da radimo na osnivanju parohije. Obično to počinje kao veoma skromna grupa ljudi koji iznajme zgradu od katolika ili civilnih vlasti. A onda, ako stado raste i ako parohija postaje veća, oni su u stanju da izgrade crkvu za sebe.  Tamo postoje mnoge ruske pravoslavne crkve koje su nedavno sagrađene u Evropi i u drugim dijelovima svijeta, uključujući na primjer Rim, gdje sada stoji Ruska pravoslavna crkva na suprotnom brdu od Katedrale Svetog Petra. Takođe možemo, na primjer, uključiti Kubu gdje sada postoji lijepa ruska crkva u Havani i mnogim drugim mjestima.

- Vaše visokopreosveštenstvo, želim da Vam se zahvalim na ovom intervjuu. Šta želite reći grčkom narodu koji gleda ovaj intervju na televiziji i koji ga čita preko interneta?

- Želio bih da poručim Grcima da zadrže, zaštite i njeguju pravoslavnu vjeru. Ukoliko Grci idu u istom pravcu kao neke druge evropske države koje protjeruju Hrišćanstvo iz sfera javnog života, i plašeći se da izraze svoju pravoslavnu vjeru zbog takozvane tolerancije ili političke korektnosti, oni će izgubiti svoju državu. Zato što to više neće biti Grčka. Grčka je nezamisliva bez Hrišćanstva. I smatram da svaki Grk, bez obzira da li je snažan vjernik ili manje snažan vjernik, treba učiniti sve da zaštiti pravoslavno hrišćanstvo i da osigura da se prenosi iz sadašnje u buduće generacije.


Peggy Dokou
3. novembar, 2010. godine
Omega TV (Rodos, Grčka)
Interfax

Prevod sa engleskog mr Dragana Pećanac

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/11/metropolitan-hilarion-interviewed-by.html