MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 Sv. Jefrem iz Nea Makrija, novootkriveni (Dani posta – 5. maj i 3. januar)

Sveti novomučenik i čudotvorac Jefrem rođen je 14. septembra 1384. godine u Grčkoj. Još dok je bio sasvim mlad umro mu je otac, pa je njegova pobožna majka ostala sama da se brine o svoje sedmero djece.

Kada je Jefrem navršio četrnaest godina, svedobri Bog upravio je njegove korake prema manastiru na planini Amomon pored Nea Makrija, oblast Atika. Manastir je bio posvećen Blagovijestima, kao i Svetoj Petki. Ovdje je nosio teško breme Hristovog krsta, „... ako ho hoće za mnom ići, neka se odreče sebe, i uzme krst svoj i ide za mnom“ (Mat. 16:24).  

Sa rasplamsanom ljubavi prema Bogu, Sveti Jefrem se željno podvrgnuo monaškim disciplinama. Gotovo blizu dvadeset i sedam godina on je oponašao život velikih Otaca i pustinjskih podvižnika. Božanskom revnošću slijedio je Hrista, prezrijevši ovozemaljske draži. Milošću Božijom, očistio je sebe od strasti koje uništavaju dušu, postavši prebivalište Duha Svetog. Udostojen je da primi blagodat sveštenstva, i da mu se na oltaru poklanja sa velikim poštovanjem i skrušenosti.

Dana 14. septembra 1425. godine, okrutni turci krenuli su u invaziju preko mora, uništavajući manastir i pljačkajući okolnu oblast. Sveti Jefrem bio je jedna od žrtvi njihove pomahnitale mržnje. Mnogi od monaha bijahu mučeni i posječeni, ali Sveti Jefrem je ostao smiren. Ovo je razbjesnilo turke, pa su ga zatvorili kako bi ga mučili i natjerali ga da se odrekne Hrista.

Zatvorili su ga u malu ćeliju bez hrane i vode, i tukli su ga svakodnevno nadajući se da će ga ubijediti da postane musliman. Nekoliko mjeseci on je podnosio strašna mučenja. Kada su turci shvatili da je svetitelj ostao vjeran Hristu, odlučiše da ga ubiju. U utorak, 5. maja 1426. godine, odveli su ga iz njegove ćelije pravo u smrt. Okrenuli su ga naglavačke i vezali ga za drvo duda, zatim su ga tukli i ismijavali. „Gdje je tvoj Bog,“ pitali su ga, „i zašto ti On sad ne pomogne?“ Svetitelj nije gubio hrabrost, ali se molio, „O Bože, ne slušaj šta ovi ljudi govore, i neka bude volja Tvoja i kako si Ti odredio.“

Varvari su vukli svetitelja za bradu i mučiše ga dok nije oslabio. Njegova krv je tekla, i njegova odjeća bijaše sva u dronjcima. Njegovo tijelo bilo je gotovo golo, i prekriveno brojnim ranama. I dalje Hagarjani ne bijahu zadovoljni, već su željeli da ga još više muče. Jedan od njih uze zapaljen štap, te ga divlje gurnu u svetiteljev pupak. Njegovi krici bili su srceparajući, tako velika bijaše njegova bol. Krv je tekla iz njegovog stomaka, ali ni to nije zaustavilo turke. Ponavljali su ista bolna mučenja mnogo puta. Njegovo tijelo se previjalo od bolova, i svi njegovi udovi su se tresli. Uskoro, svetitelj postaše isuviše slab da bi mogao govoriti, pa se tiho molio Bogu da mu oprosti grijehe njegove. Krv i pljuvačka tekli su iz njegovih usta, i zemlja oko njega bijaše nakvašena krvlju njegovom. A zatim je ostao bez svijesti.

 

Misleći da je umro, turci su presijekli konopce kojim su ga vezali za drvo, i svetiteljevo tijelo pade na zemlju. Njihov bijes još nije oslabio, pa su nastavili da ga šutaju i udaraju. Nakon nekog vremena, svetitelj je otvorio oči pomolivši se, „Gospode, predajem Ti dušu.“ Oko devet sati ujutru, mučenikova duša odvojila se od tijela.

Ove stvari su ostale zaboravljene blizu gotovo 500 godina, sakrivene u dubinama tišine i zaborava, sve do 3. januara 1950. godine. Do tada je, na mjestu starog manastira, podignut ženski manastir. Igumanija Makarija (upokojena 23. aprila, 1999. godine) lutala je ruševinama manastira, razmišljaljući čije mučeničke kosti su bile rasute po zemlji, i čija krv je zalila drvo Pravoslavlja. Shvatila je da je to bilo sveto mjesto, i molila je Boga da joj dozvoli da otkrije jednog od Otaca koji su tu živjeli.

Nakon nekog vremena, imala je osjećaj da joj neki unutrašnji glas govori da treba da kopa na određenom mjestu. Ona je ukazala na to mjesto radniku, koga je zaposlila da izvrši popravke na starom manastiru. Čovjek nije bio voljan da kopa na tom mjestu, već je želio da kopa drugdje. Zato što je čovjek bio tako nepopustljiv, mati Makarija ga je pustila da radi kako želi. Međutim, ona se molila da on ne mogne tamo kopati, tako da je on ubrzo udario u stijenu. Iako je pokušao da kopa na tri ili četiri mjesta, rezultati su bili isti. Naposlijetku, složio se da kopa tamo gdje je igumanija od samog  početka ukazala.

Na ostacima stare ćelije on je uklonio šljunak, i počeše da kopa ljutito.  Igumanija mu je rekla da uspori, jer nije željela da ošteti tijelo koje je očekivala da će tamo naći. On joj se podsmijavao zato što je očekivala da će pronaći mošti svetitelja. Kada je došao do dubine od oko 2 metra, međutim, on otkri glavu Božijeg čovjeka. U tom trenutku miomiris je ispunio vazduh. Radnik je poblijedio i nije mogao govoriti. Mati Makarija mu reče da ode i da je ostavi tamo samu. Kleknula je i ponizno cjelivaše tijelo. Kako je sve više odstranjivala zemlju, ugledala je rukave svetiteljeve mantije. Tkanina je bila gustog tkanja, i izgledalo je kao da je tkana na razboju iz prošlih vremena. Okrivši ostatak tijela počela je da izdvaja kosti, koje su se činile mučenikovim.

 

Majka Makarija je još uvijek bila na tom svetom mjestu kada se smračilo, pa je tu obavila Večernju službu. Iznenada je čula zvuk koraka koji su dopirali iz groba, krećući se dvorištem prema vratima crkve. Koraci su bili snažni i postojani, kao oni kod čovjeka snažnog karaktera. Monahinja se plašila da se okrene i pogleda, a zatim je čula glas koji reče, „Do kada me misliš ostaviti ovdje?“

Ona ugleda visokog monaha sa malim, okruglim očima, i sa bradom koja mu je dopirala do prsa. U svojoj lijevoj ruci držao je svijetli plamen, a blagoslov dade svojom desnom rukom. Majka Makarija bijaše ispunjena radošću i njen strah iščeze. „Oprosti mi,“ reče mu, „Sutra ću se pobrinuti za tebe, čim Bog obznani zoru.“ Svetitelj nestade, a igumanija nastavi da se moli.

U zoru, nakon jutrenja, majka Makarija je očistila kosti i smjestila ih u oltarskom dijelu crkve, pred njima upalivši svijeće. Te noći Sveti Jefrem joj je došao u san. Zahvalio joj se na brizi za njegove mošti, i onda joj reče, „Moje ime je Jefrem.“ Iz njegovih vlastitih usta čula je priču o njegovom životu i mučeništvu.

Obzirom da je Sveti Jefrem slavio Boga svojim životom i svojom smrću, Gospod mu je dao milost činjenja čuda. Oni koji se poklone njegovim svetim moštima sa vjerom i ljubavi, bijahu izliječeni od svakakvih bolesti i nedostataka, i on veoma brzo odgovara na molitve onima koji ga prizivaju.

 

 Sveti Jefrem ima posebnu ljubav za omladinu, zabrinutu i u stanju očaja, štiteći ih od samoubistava, alkolizma, droge i svih vrsta štetnih zavisnosti. Sljedeći linkovi obezbjeđuju dodatne informacije ovdje i ovdje. Roditelji, naročito kada se mole za svoju djecu, naročito bi trebalo da se mole za zauzimanje ovog Sveca, i ovi linkovi bi trebali da ih ohrabre. O više čuda možete pročitati ovdje i ovdje.



Gornja ikona Sv. Jefrema bila je posljednja naslikana od strane slavnog ikonografa, Fotiosa Kontoglua, 1964. godine (koji je takođe tamo sahranjen, u Manastiru Blagovijesti od Sv. Jefrema). On se molio svetitelju da mu se javi kako bi ga mogao vjerno oslikati, i kao rezultat je gore prikazana ikona. Ovo je postao prototip svih ikona posvećenih Sv. Jefremu.

 

Tropar glas 1.
Na planini Amomon, prikazao si se kao sunce, O ti poslušniče Božiji, za Bogom u mučeništvo si otišao; napade varvara pretrpio si, Jefreme, O ti Hristov velikomučeniče, zbog čega ti je dana milost, da pomažeš onima koji pobožno uzviknu tvoje ime, Slava Njemu koji snagu ti dade, Slava Njemu koji čudotvornim te učini, Slava Njemu koji milost ti dade da preko tebe liječiš sve!

Prevod sa engleskog mr Dragana Pećanac
9.novembra 2010 god.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/05/newly-revealed-martyr-ephraim-of-nea.html