MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Noć je neka bila, žurilo se nekud. Uzeo sam taksi. Tako dok se vozimo nezlobivi taksista priča. Već je u godinama, možda preko 50, samac je i može da preživi. Priča kako je u mladosti imao sve, priča o nekim boljim vremenima, ali eto ni sad mu nije loše. Iznad volana prilijepio je ikonu. Kaže da ga je nedavno  stopirala neka djevojka, kasno noću se vraćala kući. Kad ju je odvezao do kuće, prije nego je izašla, rekla je da nema dovoljno novca da plati, ali da je spremna da mu se oduži. Pristao je možda misleći da djeluje  kao brzi pomoćnik u nevolji.  Razmijenili su brojeve telefona. Sad se redovno viđaju, a poslije svakog susreta on joj da po 1000 dinara, ili 10 evra. Studentkinja je, i to dobra studentkinja.  Na pitanje zašto  nema nekog mladića svojih godina, ona odgovara da je imala, ali da su oboje bili u sličnoj situaciji. Nemaju gdje da izađu, a i kad izađu nemaju da plate.  Skoro svi studenti su u istoj situaciji kao i ona. Taksista ima razumijevanja za nju.  Nju će jednog dana anđeli za svoju sažiteljku primiti.

Kada je Patrijarh Pavle, krotak, milostiv, trpeljiv, nezlopamtiv govorio o onome što je problem današnjice, izjavio je da je problem u odsustvu saosjećanja i saživljavanja i kako se izgubila neizreciva sila milosrđa u nama. Jutro je.

Otvorili smo novine. Tema dana je restoran "Bajka".  Prošlih dana smo saznali takođe da je nova Miss svijeta Amerikanka. Prošlih godina  bili smo svjedoci značajnih Greenfield investicija u Srbiji. Pitamo se zašto u Nišu bez obzira na jubilej 2013. godine još nije ustoličen novi episkop. Nije naše da o tome razmišljamo. Možda ni ova zemlja više nije naša zbog bezakonja naroda i narodnih vođa.

Mnogi su danas izgubili vezu sa realnošću.  Hajde, makar malo da pokušamo da je sagledamo.  Izađemo tako od ranog jutra na ulicu, prepješačimo nekolika kilometra i odemo na autobusku stanicu. Tu je gužva, srednja ulazna vrata se ne otvaraju, jer su pokvarena,  ljudi idu na posao , a  ono malo preostale djece  u školu.  Gužva je, ali je tišina u autobusu kao da prevozi buduće žitelje neba. Niko ništa ne govori. Mlađi ne ustupaju starijima sjedišta. I gdje uopšte tako rano penzioneri putuju?

Već duže vrijeme na ulicama i među narodom je tišina. Nema tu ni smjeha. Ćute bez roptanja. Ima jedan vozač autobusa  koji je mlađi, životniji, pa pusti neku jutarnju emisiju na radiju. Zove se "mentalno razgibavanje nacije".  Jedino se vozač smije dok sluša emisiju i vozi. Uspješno izbjegava rupe na ulicama.

Tih 20-30 kilometara se putuje nekad i po dva sata, pošto je gužva u saobraćaju. Cijela Srbija je u Beogradu. Beograd je svijet, opasan bijelim zidinama.  Beograd je veliki zbjeg.   Odu na posao i srećni su ako ga imaju.  Kasno u noć se vraćaju. Tako im prolaze dani. Nema se  tu baš puno vremena  za crkvu, za familiju, za druženje, sem ako nisu naučili da se mole u sebi. Treba platiti račune,  najavljuju se poskupljenja. Besposleni tj. nezaposleni tumaraju knez Mihailovom, u krug. Jesen je. Vrijeme je slava i svetkovina.

Hajdemo u unutrašnjost pustinjske zemlje Srbije. Prebacimo se u palanku. Jutro je, nigdje nikoga, nigdje nikoga. Poneki starac  gleda sa prozora  i pije jutarnji rtanjski čaj. Ne čuje se ni pjevac zorom, a nema više ni svinja, ni goveda, ni kokošiju. Ničeg više nema. Možda je ostalo samo zračenje od osiromašenog uranijuma.  Posljednja svinja ritualno je ubijena u Srbiji prije par godina. Zemljodjelcu ni traga. Neka mlađa žena izašla je ranije u kupovinu da djetetu kupi mlijeko u samoposluzi, ali nestašica je mlijeka u Srbiji. Ne pamti se da je toga bilo ni 1941. kada su ovamo dolazile pored preostalih Srba iz Hrvatske i slovenačke izbjeglice da prežive rat.  Žena je kupila malo bijelog luka iz Kine, i kilo mandarina iz Hrvatske iz Metkovića. Kući ima brašna da ispeče hljeb. U apoteci preko puta na šalteru druga, starija bolesna  žena kupuje lijekove na komad. Cijelo pakovanje ne može sebi da priušti. Ona će istrpiti svoju bolest  i bolove neizrecivim podvigom.

Veče je, opet smo u Beogradu. Na otvaranju smo galerije slika. Skupio se ovdašnji Creme de la Creme.  Tu je M.S., urazumitelj zabludjelih  i P.T.  i  bivši ministar T.T., ali i Vladika Š je došao u iznenadnu posjetu prijestonici razobličavajući lažno odricanje od svijeta. Lijepo je druženje, služi se crno i bijelo vino i losos.

Ipak, pogledajmo malo veselije društvo. Sišli smo na splav, na Dunavski kej, žurka je, muzika zavija.   Oni koji su unovčili đedovinu i bili promućurni da ono što je ostalo od Srbije na vrijeme materijalizuju, oni i njihova djeca izlaze na splavove, ili u klubove gdje je ulaznica 5000 dinara po osobi.  Ponekad popuše i neki džoint. Popiju" bloody mary" koju toče kao melem koji istinski utoljuje bol. Koliko platiš, toliko dobiješ. Oni znaju računicu.

Vraćamo se na ulicu. Srećemo prosjaka koji je prezreo ljudsku slavu. Pričamo o ekologiji, o projektima koji su budućnost ovog podneblja. Pridružuje nam se lokalni književnik  za koga se tvrdi da je pročitao sve i da se oglašava kao slovesna truba.  Šetamo malo oko jedne kockarnice. Književnik tvrdi da se u Japanu duhovi umrlih  vraćaju da se svete živima i da je dalekoistočni horor sofisticiran za razliku od američkog gdje je u pitanju  trivijalno kasapljenje.

Kroz prozor nekog prizemnog stana bacimo pogled u prolazu. Domaćin i žena sjede pred televizijom i gledaju jednu od beskrajnih utakmica engleske fudbalske lige, potom prebace program na farmu gdje umjesto ovaca žive poznate ličnosti iz javnog života. Muž u ruci drži pivsku flašu, ona gleda u karte i gata. U drugoj sobi, dijete, jedinac od 11 godina budući pobjednik nad našim nevidljivim neprijateljima   za nekim starim računarom igra video igricu u kojoj ubija vampira.

U neko doba noći smo opet u svojim kućama. Pomolimo se, prekrstimo na sve četiri strane svijeta. Liježemo da spavamo, u rane jutarnje sate budimo se, jer se kuća ljulja od zemljotresa. Nadamo se da se ipak neće srušiti. Uključimo internet da vidimo da li funkcioniše i gle, ipak funkcioniše. Još nismo izgubili vezu sa virtuelnom realnošću. Zemljotres nije bio tako jak. Još ima vremena da se opjeva svekrasno življenje naroda po zemlji Srbiji.

 




03.XI 2010. Bgd., Radomir Vučić