MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Prema Evropskom Sudu za Ljudska Prava, sasvim je u redu da državne škole izbacuju učenike zato što nose odjeću koju im propisuje njihova religija.

Troje djece ulaze u jednu evropsku državnu školu – Muslimanka, Sik i ateista. Muslimanka i Sik su izbačeni zato što nose religioznu odjeću: muslimanska djevojka nosi maramu a dječak Sik nosi turban. Djevojčica ateista je dobrodošla u školu ali se osjeća neprijatno zato što se na zidu njene učionice nalazi Raspeće. Čije religiozne slobode su prekršene?

Ako ste rekli da su prekršene slobode Muslimanke i Sika, pogriješili ste – barem prema Evropskom sudu za ljudska prava. Sud je nedavno šokirao Evropu obaranjem italijanskog zakona po kome je svaka učionica u državnim školama na zidu imala Raspeće (slučaj Lauci protiv države Italije). Prema Sudu, prisustvo Raspeća je ometalo prava učenika da odaberu svoju sopstvenu religiju (ili nepripadnost ijednoj religiji).

Prije samo četiri mjeseca, međutim, isti Sud je podržao francuski zakon koji zabranjuje djeci da nose bilo kakve religiozne simbole u francuskim državnim školama (slučaj Sing protiv države Francuske). Na osnovu tog zakona, četrnaestogodišnji Džasvir Sing, pobožni Sik, je izbačen iz škole zato što je nosio keski – malu tkaninu koja se nosi pod turbanom i koja je slična jarmulci koju nose Jevreji. Bio je prisiljen da završi svoje školovanje u tolerantnijoj, Katoličkoj školi.

Jednako tako, prije samo nekoliko godina, Sud je podržao zabranu nošenja islamske marame na turskom univerzitetu (slučaj Šahin protiv države Turske). Na osnovu te zabrane, Lejli Šahin, pobožnoj turskoj Muslimanki, nije bilo dozvoljeno da polaže ispite ili da se upiše na dodatnu nastavu; bila je prisiljena da se preseli u Austriju da bi završila svoje studije medicine.

Ukratko, prema Evropskom sudu za ljudska prava – koji, prema međunarodnom sporazumu, ima obavezujuća ovlaštenja po pitanju ljudskih prava  u svih 47 zemalja Savjeta Evrope - sasvim je u redu da državne škole izbacuju učenike zato što nose odjeću koju im propisuje njihova religija; ali ako škola umjesto toga ukazuje dobrodošlicu svoj djeci a pritom se na zidu njenih učionica nalazi Raspeće, ona krši slobodu religije i vjerovanja.

Nedosljednost ovakvih odluka je prilično očigledna. Zanimljivije pitanje je: šta dovodi do nedosljednosti Suda?

Zajednička tema u ovim slučajevima je da Sud gleda na vjersko izražavanje kao na prijetnju slobodnom, demokratskom društvu. U slučaju turske Muslimanke, Sud je opravdao zabranu nošenja marame na osnovu  neophodnosti zaštite javnog reda i slobode drugih. Naročito, zato što bi dozvoljavanje studentkinji da nosi maramu ugrozilo tursku privrženost sekularizmu, učinilo da se ostali studenti osjećaju neprijatno i podrivalo princip ravnopravnosti polova. Isti argumenti (sem ravnopravnosti polova) su opravdali francusku zabranu keskija kod Sika.

Jednako tako,u italijanskom slučaju u vezi Raspeća, Sud je odbio pojam koji je predstavila Italija, da je Raspeće simbol italijanske istorije, identiteta i kulture i da na taj način unapređuje principe jednakosti, slobode i tolerancije. Umjesto toga, po mišljenju Suda, prisustvo Raspeća u državnim učionicama bi prije bilo “uznemiravajuće” za ateiste i vjerske manjine.

Ukratko, Sud na vjersko izražavanje gleda, u svojoj osnovi, ne kao na društveno dobro, već kao na prijetnju demokratskom društvu – kao na izvor podjele, ugnjetavanja i konflikta. Države dobijaju puno opravdanje za sprovođenje argesivnog programa sekularizacije zato što je sekularizam, po riječima Suda, “garant demokratskih vrijednosti”, “tačka u kojoj se susreću sloboda i jednakost” i bedem protiv “spoljašnjeg pritiska od strane ekstremističkih pokreta”. Isto tako, svi pokušaji vlada (kakav je slučaj u Italiji) da se prizna vrijednost religije – kao osnovnog aspekta ljudske istorije, identiteta i kulture te kao snage koja podupire jednakost, slobodu i toleranciju – automatski izazivaju podozrivost.

Stav prema religiji kao prijetnji je, naravno, zajednički za mnoge. “Novi ateisti”, kakav je Ričard Dokins, predstavljaju jedno od ispoljavanja ovog stava; on naziva Katoličku Crkvu “odvratnom institucijom”, jednom od “ najvećih sila zla u svijetu”. Ali novi ateisti nisu jedini. Drugi navode istoriju vjerskih ratova, ugnjetavanje žena kod Muslimana, ili hrišćanski skepticizam u vezi nauke kao dokaze za opasnost religije. Nazadna, sujevjerna i netrpeljiva, prijetnja nauci i progresu: religija je razdvajajuća, netolerantna sila koju bi vlade trebalo da ukrote.

Postoje dva moguća odgovora na ovakav stav. Jedan je da mu se usprotivi argumentima da je religija zaista snaga društvenog dobra. Religija je motivisala abolicioniste (borce protiv ropstva) u 19. vijeku; religija nam je dala Majku Terezu; religiozni motivi na umjetničkim djelima prožimaju muzej Luvr. 

Ali, da li možda postoje razlozi za zaštitu religioznih sloboda čak i ako bi pretpostavili da je religija štetna? Nudim tri razloga. Najprije, praktičan razlog: gušenje religije može pogoršati baš one probleme koje ima namjeru da riješi. Istorija pokazuje da religija ne nestaje kada vlasti pokušavaju da je suzbijaju. Ona prelazi u ilegalnost, ponekad izbijajući naslinije nego što bi to bio slučaj da nije suzbijana.

Drugi razlog, davanje punomoći vlastima da religiju smatraju za štetnu i da je stoga suzbijaju otvara vrata tiraniji. Sloboda religije i sloboda izražavanja su neraskidivo vezani. Ako vlasti mogu religiju smatrati štetnom i gušiti je u ime javnog reda, one mogu isto raditi i drugim idejama.. Nije koincidencija da je kod mnogih od najtiranskijih vlada 20. vijeka – Staljinova Rusija, Maova Kina, Kambodža Pola Pota - gušenje religije predstavljalo centar njihove administracije.

Konačno, potiskivanje religije – čak i onda kada se to radi u ime slobode i jednakosti – pogađa u centar ljudskog dostojanstva, koje predstavlja osnovu svih ljudskih prava. Svako ljudsko biće rođeno je sa „religioznim“ impulsom – potrebom da traži istinu, da je prigrli jednom kad je nađe, i da uskladi svoj život u skladu sa tim. I kao što kaže Univerzalna deklaracija za zaštitu ljudskih prava, „Svi ljudi su rođeni slobodni“ i oni su „obdareni sa razumom i sviješću“. Onda kad nema ozbiljne prijetnje nasiljem ili neposredne štete, potiskivanje religije se miješa sa sposobnošću ljudi da budu humani u potpunosti, da traže i prigrle istinu jednom kad je shvate.

Ozbiljna privrženost ljudskim pravima zahtijeva od vlasti da poštuju religiozni impuls – čak i ako veliki dio društva misli da su religiozna vjerovanja pogrešna, glupa ili čak štetna. Ako Evropski sud za ljudska prava ne može da prevaziđe svoj strah od religije, njegova pravna praksa će postati samo još nepovezanija a sva ljudska prava još krhkija.

Gospodin Gudrič je zamjenik nacionalnog direktora za sporove u ime Beketove fondacije za religiozne slobode. Beket Fondacija je predstavljala Anglikance, Agnostike, Budiste, Hrišćane, Hinduiste, Jevreje, Muslimane, Sike i Zoroastrane, između ostalih, u parnicama u Sjedinjenim Američkim Državama i širom svijeta.


Autor Luk Gudrič , Vol Strit Žurnal

Prevod sa engleskog prof. Dinko Blagojević
30 septembar 2010 god.