MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DIMITRIJE CELENGIDIS: MONAŠTVO I PRAVOSLAVLJE VERE



Dimitrije Celengidis, Profesor Bogoslovskog fakulteta
A.P. Solun


Predavanje održano na 5. međunarodnom Simposionu Pravoslavnih fakulteta 26 - 30. septembra 2001. godine

Monaštvo i pravoslavlje vere

U istoriji Crkve monaštvo se pojavljuje pre svega kao ona ustanova, u čijim granicama se slavoslovi i obožava danonoćno Trojični Bog, proživljava se autoritativno Evanđelje i izgrađuje se zajednički život u Hristu. Dodatno je nepobitna istorijska istina da je monaštvo u kritičnim periodima Crkve bilo ne samo zaštitnik dogmata, već vrlo često i najznačajniji nosilac oblikovanja i izražavanja istina vere. Tada je proizvelo i razvilo prvonačalno crkveno bogoslovlje, poznato kao harizmatičko bogoslovlje Crkve, što i jeste karakteristika Pravoslavlja. Na takav način Monaštvo se pojavilo kao izrazitelj Pravoslavlja u svoj punoći njegovoj, kao izrazitelj načina mišljenja Crkve, njenog doživljaja i pobožnosti. Ovu pobožnost je oblikovalo i u srcima ljudi naroda Božjega držeći paralelno živu veru Pravoslavlja.

Koje su međutim bile one osnovne pretpostavke, koje su dale mogućnost Monaštvu da se izrazi autoritativno od strane Crkve o pravoslavlju njene vere?

a) Pretpostavke za pravoslavlje vere

Pretpostavke za pravoslavlje vere monaha treba potražiti u načinu njihovog života. Monasi polazeći od prakse asketskog života i živeći saglasno sa evanđelskim zapovestima dostižu u sozercanje-bogoviđenje, postaju primaoci bogojavljanja Trojičnog Boga po nelažnom obećanju Hristovom: «Ko mene ljubi, reč moju držaće, i Otac moj ljubiće njega, i k njemu ćemo doći i nastanićemo se u njemu»[1]. Upravo ovo duhovno iskustvo bogoviđenja čini siguran temelj i neophodnu pretpostavku Monaštva ne samo za autentičan izraz sadržaja pravoslavne vere nego i za zaštitu vere od jeresi.

Posebno, monasi proživljavajući nekoristoljubiv život po ikoni Trojične zajednice božanskih Lica, prirodno je da čuvaju pravoslavnu veru sa posebnim osećanjem odgovornosti. Ova odgovornost proizilazi od njihovog opitnog znanja da pravoslavni život uzvišuje i osigurava život pobožnosti od izopačenja i izmene. Smireno smatramo da ovo iskustvo neraskidivog jedinstva vere i života odvelo je i Vasilija Velikog da govori o «velikoj propovedi pobožnosti»[2] Svete Trojice, koja se otkrila u Crkvi. Poznato je da se pobožnost odnosi na način života a da se tajna Svete Trojice odnosi bukvalno na sadržaj vere. Međutim tajna bogoslovlja Crkve samog po sebi predstavlja po Vasiliju Velikom i iskustvo Crkve - tu propoved pobožnosti samu po sebi. Ali, kako Trijadološka dogma, tako i ostali dogmati Pravoslavlja konkretizuju i ukazuju način života vernih u Crkvi.

Pravoslavlje monaha jeste plod poznavanja istine. To znanje istine jeste opitno, jer pretpostavlja zajedničarenje u istini. Ovo zajedničarenje ima doživljajni karakter i posledica je dara božijeg ali i saradnje čoveka. Istina, dakle, za monahe nije teorijska, misaona dakle prosto plod prijemčivosti kroz sluh ili učenja spoznajnog sadržaja vere, nego tajna koja se proživljava pomoću nestvorenih energija Duha Svetoga. Tako po svetom Marku pustinjaku (učenik svetog Jovana Zlatoustog) «istinom naziva (apostol Pavle) ono što je nadom umne vere otkriveno..., koja nikako nije od propovedi, nego se veruje dejstvom energije presvetoga Duha»[3]. Zbog toga i s pravom po svetom Makariju Egipatskom «nemoguće je, bez Boga i od njega darovane energije, biti zajedničar božanskih tajni, i poznati mudrost Božiju, ili se duhovno obogatiti»[4].

Monasi živeći asketski i liturgijski bivaju prosvećeni «Duhom istine» i vođeni Njime u punoću istine. Vođeni Duhom istine na doživljajni način u samu istinu «blaženstvuju» u njoj i prebivaju tamo ne bojeći se pretnji, progona ili smrti. U datom slučaju može da bude govora o duhovnoj zrelosti, na koju aludira Vasilije Veliki, za one koji se hrane čvrstom hranom dogmata: «Kao oni koji su prošli detinjstvo u Hristu, i više ne trebuju mleka, nego čvrste hrane dogmata kojom se usavršava unutrašnji čovek...» [5].

Duhovno savršenstvo, koje karakteriše pravoslavno Monaštvo, izatkano je od pravoslavnog načina mišljenja i dogmatske tačnosti. Nije nikako slučajan događaj, što je Atanasije Veliki napisao žitije učitelja pustinje Antonija Velikog, kada su se trijadološki razdori nalazili u usponu. Mudro je primećeno da je stub Pravoslavlja želeo da prikaže da je savršenstvo monaha povezanao sa njihovim pravoslavnim načinom mišljenja[6]. Po Atanasiju Velikom njegov duhovni otac (Sv. Atnonije) povezao je svoje pravoslavno postavljanje sa duhovnim savršenstvom. «Bio je svima čudesan verom», beleži, «i pobožan»[7].

Ali, dok živo Pravoslavlje u Monaštvu sapostoji organski pravoživlju (ortopraksija), jeres apsolutno nije saglasna sa pobožnošću (blagočešćem). Gore izneta istina izražava se od otaca asketa na savršen način, koji ne trpi bilo kakvo uslovljavanje. Nije moguće, govore, da jeretik bude pobožan i vrlinski. «Nemoguće je da iz snega proiziđe plamen, još je teže da kod heterodoksnog postoji smirenoumlje», beleži sveti Jovan Lestvičnik, «vrlina je svojstvo vere i pobožnosti, i to pripada onima koji su se očistili»[8]. Zbog toga upravo s pravom se jeretici karakterišu kao nečestivi a jeres kao beščašće[9].

Pravoslavna Crkva nikada nije odvajala svoju istinu i dogmu od svog života i pobožnosti. Jednostrano isticanje jedne od osnovnih karakteristika njenih smatrano je veoma rano kao negiranje celokupnog njenog indetiteta. Čist život se razlikuje i vrednuje samo pravom verom. A čista vera ima svoju garanciju i potvrdu u čistoti života. «Ništa ne pomaže čist život, ako su dogmati iskvareni», beleže Zlatna usta Crkve, «kao dakle ni suprotno, ispravni dogmati, ako je život pokvaren»[10]. Isti Svetitelj na drugom mestu nas uverava da je pokvaren život uzrok što neko ne prihvata dogmate vere: «pokvarenost života uzrok je da se ne primaju savršeni dogmati»[11].

b) Karakteristika jeresi

Ako dakle znanje i življenje istine sačinjavaju ukratko Pravoslavlje, onda je jeres odstupanje od ovog znanja i zajedništva u  istini.

Pre svega jeres protiv Svetog Pisma jeste učenje demona i nadahnjuje se od zlih duhova[12]. Po svetom Jovanu Damaskinu sam đavo doneo je u svet svako zloslavlje i jeres[13], dok po stubu Pravoslavlja svetom Atanasiju Velikom jeres «nije od Apostola, nego od demona i oca njihovog đavola; čak štaviše ona je besplodan, bezuman proizvod izopačenog uma, kao kod mazge»[14]. U istom duhu sa ovim mestom Oci Vaseljenskih Sabora karakterišu jeretike kao umno poremećene (duhovno).

Dve godine pre pojave Arijanstva učitelj Pustinje predvideo je delovanje Arijanaca i govorio je o «nerazumnom» i «životinjskom» stavu njihovom. Konkretno Antonije Veliki je video u viziji Arijance kao mazge u Crkvi[15].

Veliki Oci Crkve koriste teške karakteristike za jeres i jeretike. Nazivaju jeres neverjem, bezboštvom a jeretike kao heterodoksne, nevernike i bezbožnike. Posebno Atanasije Veliki karakteriše jeretike kao neprijatelje i odricatelje istine, slugama đavoljim[16] i pretečama antihrista[17].

Jeres se povezuje neraskidivo sa zabludom (prelesti) u dvostrukom svome izdanju, otstupanje dakle od istine samo po sebi i otpadanje od punoće života. «Kao što onaj koji siđe sa puta, odmah počinje da luta po nepoznatom mestu, ne znajući kuda ide», beleži sveti Nil podvižnik, «tako i čovek luta ne verujući u jednosušnu Trojicu»[18]. A koji luta (=živi u prelesti, zabludi) niti stiže na konačni cilj, budući da je izvan puta, niti uživa sigurnost puta, budući da putuje načinom života tuđinaca i stranim uistinu zdravom životu.

Zajednički je stav Asketske Književnosti da se aksiološki jeres nalazi iznad svih moralnih grehova čoveka. Razlog je prost. Jeres odvaja čoveka od Boga. U Starečniku se navodi da sveti Agaton, nije uznegodovao kada su ga optuživali nepravedno za moralne grehe, ali nije prihvatio takvu klevetu na svoj račun da je jeretik. I objašnjavajući takav svoj stav primetio je: «jeres je odvajanje od Boga, a ja ne želim da se odvojim od Boga»[19]. Odvajanje vernih od Boga potvrđuje instituciono i Crkva na Vaseljenskim Saborima isključenjima i anatemama na one koji ne prihvataju Duhom Svetim donete dogmatske odluke njene.

U asketskim spisima često se ukazuje i na moralnu stranu jeresi, neraskidivo vezanom sa njenim dogmatskim značajem. Tako u delu «Limonar» (=Cvetnik) Jovan Mosh se poziva na razbijački karakter jeresi koji je suprotan objedinjujućem karakteru Crkve. «Ništa drugo nisu učinili raskoli i jeresi u Crkvi», kaže neki Starac svojim poslušnicima, «do stvaranja veoma jakog osećanja da nemamo ljubavi prema Bogu i međusobno»[20]. Isto tako u životu svetog Pahomija čitamo da je Svetitelj, razgovarajući sa posetiocima anahoretima, osetio u momentu veliki «smrad». A kada su oni otišli tražio je od Boga da mu otkrije uzrok onog zadaha. Bog je preko anđela obavestio svetog Pahomija da «su bezbožni dogmati Origena bili u dušama njihovim, koji su proizvodili onaj smrad». (Radi se o učenju Origena koje se odnosi na preegzistenciju duša i o apokatastazi svega). Po savetu anđela sveti Pahomije poziva ponovo svoje posetioce i poučava ih da onaj koji prihvata učenje Origena odvaja se od Boga i «i pašće na samo dno Ada»[21].

v) Monasi - zaštitnici vere i borci protiv jeresi

Sa pretpostavkama koje smo naveli u prvom delu našeg referata, monasi se pokazuju kao zaštitnici ne samo pobožnosti nego i pravoslavnih dogmata. Posebno kada je u opasnosti pravoslavna vera, pokazuju veoma veliku osetljivost. Konkretno sama ta osetljivost, koju imaju monasi za očuvanje celosnosti vere, jeste ista ona koja se stvara i za borbu protiv zablude jeretika. Prirodno je da živi nosioci harizmatičkog bogoslovlja budu i zaštitnici vere i nepokolebljivi borci protiv jeresi, zato što jeres u praksi pretstavlja poricanje svetoduhovskog života Crkve. Tako monasi boreći se za veru, bore se suštinski za očuvanje blagodatnog iskustva Crkve, što jeste i njihov život. Tada, zbog vatrene revnosti svoje, napuštaju svoju vazljubljenu samoću i od snishodljivih i miroljubivih pokazuju se kao «ratnici». «Stoga ne podnoseći da ostanu snishodljivi, da ne bi prodali Boga radi svoga mira, ovde naprotiv postaju veoma borbeni i nepobedivi»[22], primećuje karakteristično sveti Grigorije Bogoslov. Protivljujući i polemički stav monaha, kao uostalom i svetih pastira Crkve, u datom slučaju ne treba pogrešno shvatiti. Ovde se radi o odbranbenoj borbi. Kada se Crkva nađe u ozbiljnoj opasnosti zbog agresivnosti jeretika, monasi se bore braneći se, dajući svedočanstvo čvrstog opstojanja u bogopredanoj im veri. «Stali smo boreći se za opštu stvar, otačke riznice - zdrave vere»[23], beleži ustrojitelj monaškog života, veliki Kapadokijac. Tada se monasi ne ustručavaju da brane svojim prisustvom i rečju pravoslavnu veru, pa makar to imalo kao cenu i sam njihov život.

Borba monaha nije uperena protiv jeretika nego protiv jeresi, koja preti da iskvari istinu i sledstveno sam život tela Crkve. To kažemo zbog toga, jer Monaštvo izražavajući duh Crkve ne usvaja nikada nasilje protiv suprotnomislećih jeretika nego razvija suprostavljajuće bogoslovlje da uveri logičnošću i ispravnošću dokaza pozivajući se dodatno na crkveni - svetoduhovski život konkretnih harizmatičnih nosilaca.

Cilj ovakvog stava Monaštva na izazov jeretika je dvostruk. S jedne strane zaštićuje se crkveno telo od razarajućeg stanja, dok s druge strane daje se mogućnost da se povrate zabludeli u zdravu veru Crkve. To se potvrđuje i činjenicom da monasi iako koriste oštar jezik protiv jeretika, ne osećaju mržnju prema njima[24]. Tako premera radi Antonije Veliki je protiv jeretika nezlobiv, krotak, i veoma čovekoljubiv, iako su se oni odnosili svađalački prema njemu.

Pravoslavlje monaha kao život i poimanje vere prosijalo je bukvalno u vreme pojave jeresi. Tako u prvim godinama Arijanstva istakli su se posebno svojom borbom za veru kako sveti Antonije Veliki u Aleksandriji, tako i sveti monasi: Julijan u Antiohiji i Ilarion u Palestini.

Posebno Antonije Veliki pozvat je od strane Episkopa da dođe u Aleksandriju da osnaži verne prema Arijancima. Po Atanasiju Velikom prisustvo Velikog Antonija imalo je velikog odjeka među stradajućim vernicima, koju su se «radovali slušajući od takvog muža da anatemiše hristobornu jeres»[25]. Konkretno vođa anahoretskog života ulazeći u Aleksandriju poručio je vernima da nemaju «nikakvo zajedništvo sa Arijancima», niti «da imaju njihovo zloverje», smatrajući «druženje» i «razgovor» sa njima kao «kvarež» i «gubljenje» duše[26]. Sam on niti sa Manihejcima niti sa drugim jereticima nije razgovarao prijateljski «do samo u vidu saveta da bi ih povratio u pravu pobožnost»[27]. U duhu ovoga saveta krenula je veoma uspešno sveta Melanija. Kao što nam saopštava Paladije, sveta Melanija projavljivanjem čovekoljublja, trpljenja i razgovora delovala je energično u Jerusalimu i uspela je da povrati u Crkvu Duhoborca svoga kraja, a pomogla je i prestanku Meletijevog raskola[28].

U antijeretičkoj borbi Crkve borio se zajedno sa monasima Egipatske Pustinje i osnivač opštežiteljnog monaškog života sveti Pahomije.

Karakterističan je i slučaj svetog Ipatija, igumana u Konstantinopolju, koji je izbrisao iz Diptiha (pomenika) ime Nestorija i prekinuo svaku zajednicu sa njim pre osude istoga od strane Crkve, jer ga, kao jeretika, nije smatrao za episkopa[29].

Zaštitnici pravoslavne vere pokazuju se u nastavku sveti Sava i Teodosije u borbi koju vode za zaštitu ispovedanja IV Vaseljenskog Sabora.

Sveti Evtimije i njegovi monasi ostaju zaštitnici Halkidonskog ispovedanja i ne opšte sa antihalkidonjanima nasuprot lokalnim crkvenim Vlastima. Sam Svetitelj se ističe u borbi protiv Arija, zloverja Origenovih, Savelija, Nestorija i Evtihija[30]. Na kraju, od nepokolebljive čvrstine svetog Maksima Ispovednika zavisila je, ljudski gledano, sudbina Hristologije u VI veku, i blagodareći njemu očuvano je učenje Crkve o slobodi Boga i čoveka kroz suzbijanje kako Origenizma tako i Monotelitizma[31].

Šta pre da kažemo za prvog učitelja ikonologije Crkve, i zaštitnika ikona, za prvog velikog dogmatologa Pravoslavlja, svetog Jovana Damaskina, čije dogmatsko učenje za svete ikone beše usvojeno u potpunosti i dobilo je odliku nepogrešivosti na VII Vaseljenskom Saboru? Karakteristična je, i zbog savremenosti svoje značajna, činjenica da u svojoj knjizi Tačno izloženje Pravoslavne vere sveti Jovan Damaskin osuđuje kategorično vođe antihalkidonjana. «Zbog toga govorimo da je sejdinjenje bilo od dve prirode savršene, božanske i čovečanske», beleži, «ne mešanjem, ili slivanjem, ili stapanjem, ili sarastvaranjem kao što govore bogoprokleti Dioskor, Evtihije, Sever i gnusna družina njihova»[32].

Kao vrhunskog zaštitinika teologije ikona u drugom ikonoboračkom periodu pominjemo svetog Teodora Studita, koji je zbog svoje borbe protiv Ikonoboraca bio prognan zajedno sa svim igumanima i monasima.

Od mnogih Ispovednika i Svetitelja Ikonoboračkog perioda, kratkoće radi, pomenućemo samo ispovednice Teodosiju i Antusu i ispovednika Stefana Novog[33].

Čak i posle vladavine Latina i Lionskog sabora, monasi su prvi u zaštiti vere. Kao duhovne vođe bude savesti i kao branitelji Pravoslavlja suprotstavljaju se latinomislećim sjdiniteljima i ometaju iskalkulisano sjedinjenje pokazujući svojom borbom nemoćnu posledicu kako sabora u Lionu (1274) tako i sabora u Florentiji (1439).

Tokom 14. veka bogoslov bogoviđenja sveti Grigorije Palama, još kao jeromonah, staje u zaštitu božanskog iskustva sveštenih Isihasta protiv zapadnog humanizna i opovrgava Filique Latina nepobedivim bogoslovskim dokazima, pokazujući da su se Zapadnjaci odvojili ne samo od vere u Trojičnog Boga nego i od neposrednog iskustva Boga, budući da ne mogu da prihvate blagodatno oboženje čoveka od nestvorene božanske blagodati. Zbog svoje savremenosti ostavlja snažan utisak objašnjenje velikog Isihaste, da bogoslovski dijalog sa Rimokatilicima je moguć samo posle uklanjanja Filioque  iz Simvola Vere[34].

Pa i za vreme vladavine Turaka monasi, od kojih su mnogi bili ispovednici i mučenici na čelu sa svetim Kosmom Etolskim, učvrstili su na razne načine napadanu veru i pobožnost pravoslavnih naroda. Istovremeno sa posebnom bogoslovskom snagom odbijali su uspešno Zapadnjačke misije na Pravoslavni Istok korifeji Koljivara 18. veka Neofit Kapsokalivski, Nikodim Svetogorac i Atanasije Paroski.

Najzad, i u naše vreme blagodatne ličnosti Monaštva postaju znaci doprinosa za jedno čvrsto usmeravanje vere i života u pometnji koju stvaraju različita tumačenja sadržaja vere, posebno u okviru savremenog dijaloga pravoslavnih sa inoslavnima.

Rezime

Predstavlja istorijsku istinu da Monaštvo u granicama Crkve ne samo proizvodi i unapređuje prvobitno, harizmatičko bogoslovlje, nego i da u kritičnim periodima crkvenog života pokazuje se borac za dogmate vere. To je, naravno, prirodno, budući da duhovno savršenstvo koje karakteriše pravoslavno Monaštvo jeste neraskidivo sjedinjeno sa pravoslavnim načinom mišljenja i dogmatskom tačnošću. Monasi, živeći u praksi «u Hristu» i «sledujući svetim Ocima», borbeno brane podvrgavano sumnji od strane jeretika duhovno iskustvo Crkve, koje se kruniše i obezbeđuje pravoslavnim učenjem. Jeretici razbijaju istinu i jedinstvo Crkve, varaju i odvajaju suštinski ljude od Boga. Duboko osećanje ovakvog stanja od strane Monaha pokreće njihovu osetljivost na zaštitu vere i borbu sa jeresima.

Kako u vreme Arijanstva, Nestorijanstva, Monofizitstva i Ikonoborstva, tako i u vreme Latinskog prodora na Istok monasi su odigrali vodeću ulogu u borbi za veru, budili savesti i omeli ciljeve jeretika. Pa i za vreme Turske vladavine učvrstili su na različite načine napadanu veru i pobožnost pravoslavnih naroda i odbili su uspešno Zapadnjačke misije na Pravoslavni Istok.

Na kraju, i u naše vreme blagodatne ličnosti Monaštva postaju znaci doprinosa za jedno čvrsto usmerenje vere i života u pometnji koju stvaraju različita tumačenja sadržaja vere, posebno u okvirima Ekumenizma.



Sa grčkog preveo Episkop raško-prizrenski + Artemije
(Povodom godišnjice Sopoćanskog skupa)

Objavljeno u časopisu «Sveti Knez Lazar» za 2001. godinu, br. 36

nedelja, 12 septembar 2010
_________________________________________________________

[1] Jn. 14.
[2] Vidi: PG 32, 392C.
[3] PG 65, 1001 AB.
[4] PG 34, 904 B.
[5] PG 31, 920 A.
[6] Vidi: Andoniu Papadopulu, Monaštvo protiv jeresi u prvoj Crkvi, Solun 1980, str. 35.
[7] Atanasije V. Život i življenje Antonija Velikog 68, PG 26, 940 B.
[8] PG 88, 996 B.
[9] Vidi: Atanasije Vel. Poslanica Adelfiju Episkopu i ispovedniku. Protiv Arijanaca.
[10] PG 59, 369.
[11] PG 57, 311
[12] Vidi odnosno toga 1 Tim. 4,1.
[13] Vidi: Filokalija, tom II, str. 233.
[14] Život Atonija Velikog 82, PG 26, 960
[15] Vidi, Isto, 957 BC
[16] Vidi: Poslanica Episkopima Egipta i Libije 3, PG 25 541C - 544 C
[17] Vidi: Protiv jeresi 71, PG 26, 25 B; i Život Ant. Vel. 69, PG 26, 941 AB.
[18] PG 79, 1237 C.
[19] Vidi: Starečnik, 12, a-b.
[20] PG 87, 2925 B.
[21] Vidi: Peri tu agiu Pahomiu ke Teodoru Paralipomena, VEPEΣ 40, 141 i 198-199.
[22] PG 35, 1112 A.
[23] Vasilije V. Poslanica 243, PG 32, 908 C.
[24] Vidi: Atanasije V., Život Antonija Velikog, PG 26, 937 C.
[25] PG 26, 941 B.
[26] Vidi: Život Atnonija Vel. 68, PG 26, 940 C.
[27] Isto, 940 B.
[28] Lavsaik, tom II, str. 16.
[29] Vidi: Život svetog Ipatija, Atina, 1973, str. 93-94.
[30] Vidi: Schwarz (Ed), Kyrillos von Skythopolis, Leipzig 1939, str. 39-42.
[31] Vidi: O. D. Staniloae, maksimu tu Omologitu, Mistagogia, str. 30-40.
[32] Vidi: PG 94, 993 AB.
[33] V: Teodoritu monahu, Agioritu, Monahismos ke eresis, Atina 1977. str 78-79.
[34] Vidi: Grigoriu Palama, Peri eporevseos tu agiu Pnevmatos, Logos A, 4, 27-31, P. Hristu (ekd.) Grigoriu tu Palama, Siggramata, Tesaloniki 1962, tom. A, str. 31: «Bilo je zaista pravedno da vas ne udostojim ni razgovora, dok ne prestanete da dodajete u svešteni Simvol; pre nego što izbacite dodatak koji ste uneli, a zatim da razgovaramo, da li "i od Sina" ili "ne i od Sina" ishodi Duh Sveti, i ono što bude otkriveno bogonosnim Ocima i to prihvate svi zajedno da bude i potvrđeno».


Izvor: http://www.pastirdobri.com/home/530-2010-09-12-14-34-14.html

Pročitano: 5491 puta