MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARH. ANASTASIJE: PRAVOSLAVLJE I DRUGE RELIGIJE (PRAVOSLAVLJE I GLOBALIZAM)



BOGOSLOVSKO SHVATANJE DRUGIH RELIGIJA

„Jedan je Bog, i Otac sviju, koji je nad svima, i kroz sve, i u svima nama.“

         1. U okviru ove perspektive hteli bismo da se osvrnemo na tri ključne stvari: na zrakonosno isijavanje slave Božije po vascelom svetu, na zajedničku polaznu osnovu i zajedničko odredište čovečanstva, i na kontinuiranu       promisao Božiju o tvorevini i ljudima.

A) Ne zavisno od toga u šta su verovali ljudi tokom vremena, postoji samo jedan Bog. „Ja sam Gospod i nemoj imati drugih bogova osim mene“ (Is 45,5; uporedi 21,22). Ovaj jedan Bog,“Otac sviju, koji je nad svima, i kroza sve, i u svima nama“ (Ef 4,6), stvorio je kosmos i stalno deluje u svetu i istoriji. Ljudi mogu da imaju različite koncepcije o Bogu, ali drugi bogovi ne postoje.

Jedna od fundamentalnih istina hrišćanske vere ističe da je Bog ne shvatljiv i nedostupan u odnosu na svoju prirodu. Međutim, biblijsko otkrovenje prevazilazi bezizlas neshvatljive prirode Božije uveravajući da, iako Božija priroda ostaje nepoznata, ipak se Bog samootkriva u svetu i u kosmosu projavljivanjem Svoje slave. Njegovu slavu – koja se projavljuje različitim božanskim manifestovanjima – samo su ljudi u stanju da shvate. Ona je dinamična, stvaralačka i preobražavajuća energija Svete Trojice.

Ključni problem neshvatljivosti Boga i Njegovog otkrovenja otačka misao je rasvetlila praveći razliku između suštine i energija Božijih. Transcedentnog Boga nije mogućše odrediti bilo kojom ljudskom koncepcijom ili idejom, ili nekim filosofskim određenjem suštine. Ono što je čovek u stanju da shvati jeste slava Božija, a udaljenost između Tvorca i tvorevine ostaje nemerljiva. Slava Božija objavljuje istovremeno neshvatljivu udaljenost, ali i blizinu Božiju.

Polazna tačka hrišćanskog života i naše nade je činjenica da se slava Božija izliva na celu tvorevinu. Anđeoska himna koja je otkrivena u proročkom viđenju Isaije poje trijumfalno i doksološki ovu centralnu ideju: „Svet, svet, svet je Gospod Savaot, puna je sva zemlja slave Njegove“ (Is 6,3). Ova himna izražava sa jedne strane ushićenost i strahopoštovanje pred tajnom Božijom, a sa druge uverenje da Njegova slava prevazilazi celo nebo i zemlju, svaki oblik i vrstu života.

B) Uporedo sa verom u jednoga Boga i Njegovu vladavinu u celom svetu, u Svetom Pismu naglašava se zajedničko poreklo čovečanstva stvaranjem prvoga para od strane samoga Boga, „po ikoni svojoj“ (Post 1,27; 5,1) i po podobiju (Post 1,26; uporedi Dap 17,26), kao i zajednički cilj i odredište čoveka. Svi ljudi, nezavisno od rase, načina života ili jezika, u sebi nose Božije „podobije“, odnosno um, slobodnu volju i ljubav. Zbog toga što je ljudska matrica jedinstvena, greh je izazvao sveljudsku hendikepiranost. Ljudska priroda ostaje ujedinjena i u svojoj veličanstvenosti i u svom padu. Položaj svih ljudi po sudu Božijem je zajednički, „svi sagrešiše i izgubili su slavu Božiju“ (Rim 3,23).

Čvrsto je teološko uverenje na Istoku da svi ljudi imaju „žeđ... za traženjem Boga“, prema izrazu svetoga Grigorija Bogoslova, i priznaju mogućnost neke naziruće spoznaje Boga putem slovesnosti koju sveti Grigorije karakteriše kao „bogoliku“ i „božansku“. Imaju takođe urođenu sposobnost da vole i da osećaju, makar i nesavršeno, „vodeći“ položaj ljubavi.

V) Velika peripetija čovekove neposlušnosti nije potamnila zrakonosno isijavanje slave Božije. Njegova slava nastavlja da ispunjuje nebo i zemlju, čitav kosmos. U skladu sa otačkom mišlju, pad nije uništio „ikonu“ u čoveku. Ono što je povređeno, ali nije potpuno uništeno, jeste Bogom dana sposobnost čoveka da oseća, shvata to zračenje i njegov smisao. Usudili bismo se da ovde upotrebimo metaforu: ako televizijski prijemnik ima kvar ili nije sinhronizovan, ili ako nema antenu, ne možemo da imamo pravilnu povezanost sa centralnim predajniokom. U tom slučaju slika i zvuk se deformišu. Život paganskog sveta je tragično obeležen zato što ili prihvata izmenjene slike, ili tu deluju pogrešne predstave i projekcije koje proističu iz smućene misli, želje i svesti čoveka.

Iz jasnog svedočenja koje se daje u prvim poglavljima Staroga Zaveta, proističe da religijsko iskustvo ima svoje korene u otkrovenju Boga prvome čoveku. Opšti karakter Božijeg otkrivenja čovečanstvu vezuje se za urođeno religijsko osećanje.

G) Tokom ljudske peripetije Bog nije prestao da se brine o celom svetu koji je stvorio. Ne samo da su ljudi tražili Boga već je i On tražio njih. U mnogim okolnostima Stari Zavet opisuje inicijativu Boga da pomogne i vodi čovečanstvo. U skladu sa biblijskim činjenicama, razni „zaveti“ sklopljeni su između Boga i čovečanstva, i nastavljaju da čuvaju svoj značaj i svoju snagu. Prvi je bio sa Adamom i Evom, odnosno onima koji su predstavljali ceo ljudski rod. Drugi je ostvaren sa Nojem i novim čovečanstvom koje se spasilo od potopa (Post 8). Sa mnogo naglašavanja ponavlja Postanje da je ovo zavet „između Boga i svake duše u svakom telu“ (Post 9,16). Treći zavet je sklopljen sa Avraamom (Post 12), rodonačelnikom naroda koji je trebalo da odigra presudnu ulogu u iskupilačkom planu Božijem. I poslednji i konačni, uvek „novi zavet“, zaokružen je sa Hristom, novim Adamom. Međutim, svi ljudi su u odnosu sa Bogom posredstvom nekog starijeg zaveta, na koji je Bog udario pečat.

Srari Zavet, pošto je sveta knjiga izrailjskog naroda, opisuje Božiju promisao o izabranom narodu. Ovo, međutim, ne zanači da je Bog prekinuo odnose sa drugim nacijama. Raniji zaveti sa Adamom i Nojem nastavljaju da važe. U sažetom prikazu dugog perioda pre vremena Avraama koji daje Stari Zavet, analogija različitih javljanja Boga veoma je važna. „Prva pobožnost“, kako naziva prvo otkrovenje Evsevije, očuvana je ne samo u jevrejskoj sredini, nego i van nje. Enoh, Melhisedek, Jov nisu bili Izrailjci, ali su poznavali istinskoga Boga i komunicirali sa njim.

D) Kako Stari tako i Novi Zavet stalno govori o Božijioj vlasti nad kosmosom. S obzirom na to da Petoknjižje u prvim poglavljima određuje šire okvire dejstava Božijih, usmerava pažnju na parcijalno, na istoriju i lutanja Izrailja, koja takođe ima opšti smisao i dimenzije. Psalmi, osnovna knjiga obrednog života Izrailja, neprestano upućuju na Božiju opštost: „Gospodnja je zemlja i sve što živi na njoj“ (24,11), „...Bog caruje nad narodima“ (47,8), „moja je vaseljena i sve što je u njoj“ (49,12), „...i carstvo Njegovo svijem vlada“ (103,19), „dobrote je tvoje Gospode puna sva zemlja“ (119,64).

Proroci su takođe objavili plan Božiji o okupljanju „svih naroda“ u poslednji dan, u „eshatonu“. „To je namišljeno svoj zemlji, i to je ruka podignuta na sve narode“ (Is 14,26). „...te ću sabrati sve narode i jezike, i doći će i videće slavu moju“ (Is 66,18). I Malahija objavljuje: „Jer od istoka sunčanoga do zapada veliko će biti ime moje među narodima, i na svakom će mestu prinositi dar; jer će ime moje biti veliko među narodima, veli Gospod nad vojskama“ (Mal 1,11). Iznenađujućom slikovitošću Knjiga o Jovu ističe milost Božiju i obimnost milosrđa Njegovog prema narodima. Inicijativa za spasenje čovečanstva je Božija. On prvi deluje. On šalje Mojsija da oslobodi narod Izrailja. On im daje zakon na Sinajskoj gori. On bira proroke da govore Njegovom narodu.

Na osnovu ovog razmatranja mogli bismo religijska iskustva čovečanstva posmatrati kao duboku žeđ čoveka i traganje za višom stvarnošću, a istovremeno kao upijanje određenih zraka iz Božanskog isijavanja po svetu. Božija slava nije prestala da obgrljuje kosmos, da zrači, prosvećuje svet, privlači sve u prostor Njegove ljubavi.

„I Reč postade telo i useli se u nas“

     1. Teološko razmatranje drugih religija stiče naročiti intenzitet kada se ispituje sa gledišta osnovnog hrišćanskog načela, Ovaploćenja.

A) Posmatrano iz mnogih uglova spolja, Hrišćanstvo ima dosta sličnosti sa drugim religijama. Sve religije se zasnivaju manje više, na nekoj transcendentnoj stvarnosti, na Svetom, Božanskom. Čak i u narodima koji se smatraju „primitivnim“ uočena je vera u jedno više Biće kojem se pridaje mnoštvo kategorizacija (nazivaju ga mudrim, snažnim, dobrim...). Razne veroispovesti imaju svete knjige, dogmatska shvatanja, moralne principe, sveštenstvo ili monaštvo. Ali korenito nova i različita poruka koju Hrišćanstvo nudi čovečanstvu jeste da je Bog „živi Bog“, Ljubav – Njemu milosrđe i dobrota nisu samo neke od karakteristika, već On JESTE LjUBAV – i zaista je Bog postao čovek.

Tajna Trojičnoga Boga otkrivena je na Njegovu inicijativu, na neshvatljiv način za ljudsku misao, poimanje i shvatanje. Ova tajna je koncentrisana u rečima: „Jer Bog tako zavole svet, da je i Sina svoga Jedinorodnog dao, da nijedan koji veruje u njega ne pogine, nego da ima život večni“ (Jn 3,16). Ova Ljubav preuzima ljudsku prirodu Ovaploćenjem Logosa, drugog lica Svete Trojice, „i Reč postade telo i useli se u nas“ (Jn 1,14).

Sve faze Hristovog života nove su projave slave Božije, naročito Stradanje i Raspeće predstavljaju, u skladu sa Jovanovim bogoslovljem, otkrovenje Božije slave. Sam Hristos u „prvosvešteničkoj molitvi“ navodi ovu istinu, organski povezujući pitanja ljubavi, života i slave (Jn 17, 1-26). Svojim Stradanjem i Vaskrsenjem, koje odmah sledi, Hristos ulazi „u slavu njegovu“ (Lk 24,26), definitivno slama silu smrti i prima „svu vlast na nebu i na zemlji“ (Mt 28,18). Vaskrsli Hristos, Svojim vaznesenjem u slavi sjedinjuje zemaljsko sa nebeskim, uzdižući ljudsku prirodu na desnu stranu Oca i vodeći istoriju čovečanstva ka konačnom odredištu.

Ovi događaji, na koje se hrišćanska poruka uporno poziva, jedinstveni su i radikalno različiti od svih ostalih događaja iz ljudske istorije. Oni otvaraju sasvim novu perspektivu u shvatanju Boga i čoveka. Ovaploćenje uvodi u istoriju sveta svoj eshatološki centar i „cilj“, Hrista, koji daje novi smisao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ljudski život zadobio je sada novi kavalitet i – usuđujemo se da upotrebimo izraz – „nove hromozome“, razvijene u okviru jedne nove dinamike. Kroz Hrista obrazuje se „nova tvorevina“.

B) Za istraživanje naše teme u hristološkom okviru dve stvari su ključne: „Ovaploćenje“ Logosa i Hristos kao „Novi Adam“. Ovaploćenjem Logosa cela ljudska priroda, „ljudski rod“, priveden je Bogu. Shodno tome, postoji razlika između čovečanstva pre Hrista i posle Hrista. Ovaploćenjem je vaspostavljena prva „zajednica“ ljudi sa Bogom, „mnogo čvršća od prve“. Svojim delima i žrtvom Hristos je razrešio „dela ćavola“ (1 Jn 3,8), slomio demonske klopke i mreže koje je đavo vekovima pleo u najznačajnijim centrima ljudskog iskustva, postojanja i odnosa, naročito u osetljivom i kritičnom prostoru verskih ubeđenja.

Demonski element je čak zarazio religijsku svest Izrailja – uglavnom preokupiranošću spoljnim tipom obrednog i licemerstvom. Ovaj isti elemenat je još opasnije zaronio u druge veroispovesti. Iz tog razloga, gde god se propoveda Jevanđelje, Crkva je dužna da bira između različitih elemenata koji prethodno postoje u različitim religijskim koncepcijama i običajima. Neki od njih su prihvatljivi, neki se odbacuju, neki se preobražavaju i usklađuju sa crkvenom propovedi.

V) U zapadnom hrišćanstvu, u mnogim slučajevima tokom protekla četiri veka, duboka vera u jedinstvenost Isusa Hrista istaknuta je kao „isključivost“. Neki stihovi iz Novog Zaveta (kao: „niko ne ide Ocu osim kroz mene“ Jn 4,6 i „nema ni u jednome drugom spasenja“ Dap 4,12) bili su izvučeni iz konteksta i iskorišćeni kao tvrđava za hristologiju „isključivosti“.

U Istočnoj crkvi hrišćanska misao kretala se sa većim razumevanjem. Justin Mučenik (100?-165), pokušavajući da iskoristi filosofske pojmove svoga doba, sledio je put koji je otvorio jevanđelista Jovan u svom uvodu o Logosu i govorio o principu „spermatičnog logosa“. „Sve što su filosofi ili zakonodavci dobro i naširoko uvek zborili, plod je mukotrpne artikulacije njihovih istraživanja i posmatranja“ (Apologija, II , 10). „Svi pisci mogli su u obrisima gledati bića preko urođene im reči koja postoji u vidu semena“ (isto). On nije usvojio nekontrolisano sve ono što je u prošlosti formulisano u logici i filosofiji. „Pošto nisu poznavali sve o reči, koja je Hristos, mnogo toga su rekli i protiv sebe“ (isto). Justin nije imao teškoća da imenuje „hrišćanima“ one koji su živeli „sa rečju“ („I oni koji su živeli sa rečju hrišćani su, iako su bili smatrani bezbožnicima“ – Apologija I ,46), ali prihvata Hrista kao kriterijum vrednosti i shvatanja ranijeg hrišćanskog života.

On sažima svoj kratak osvrt na „spermatični logos“ osnovnim načelom koje, paradoksalno, nisu nisu naglašavali oni koji su navodili njegov stav. Naglašava razliku između „semena“ i ostvarenja punoće života, a ta punoća je urođena semenu. Takođe razlikuje postojeću „snagu“ i „blagodat“. „Drugo je seme i podražavanje dato po sili, a drugo je seme čije pretvaranje po blagodati postaje i podražavanje“ (isto).

Istim pravcem u svom razmišljanju hodi i Kliment Aleksandrijski (159-215?) kada govori o „nekim iskrama božanske reči“ (Podstrek Grcima 7) koje su primili Jelini. Na taj način ističe mogućnosti, ali istovremeno i granice koje postoje.

G) Vrlo bitan ključ za našu temu daje Vasilije Veliki kada proširuje pojam „spermatičnog logosa“ na ljudsku mogućns usvajanja dobra. „Ljubav prema Bogu ne prenosi se učenjem... nego zajedno uz sastav bića, mislim na čoveka, neka nam je reč u semenu iz kuće usađena, imajući za svoje ishodište usvajanje dobra“. (Pravila proširena)

D) U današnjem hrišćanskom traganju, prvi stihovi iz Jevanđelja po Jovanu određuju osnovni hrišćanski temelj za pravilno razumevanje najviših religijskih nadahnuća čovečanstva. „Beše svetlost istinita, koja prosvećuje svakoga čoveka koji dolazi u svet“. Neki rukopisi imaju zapetu (,) posle „čoveka“. U oba slučaja svetlost obasjava „svakog čoveka“.

Od ključnog značaja za našu temu jeste činjenica da je sam Hristos ispovedio iznenađujuću snagu vere – odnosno odnosa između Boga i čoveka – koju je sreo kod neznabožaca, kao kod žene Hananke (Mt 15,21-18; uporedi Mk 7 24-30) i rimskog centuriona (Mt 8,10; up. Lk 7,5). Štaviše, knjiga Dela apostolskih pruža podroban opis Kornilijeve pobožnosti (Dap 10,1-11,16) i njegovog odnosa sa Bogom, koji je postojao čak pre nego što je primio Petrovu posetu. Takođe imamo svedočenje o dolasku Duha pre Krštenja.

U Listri je apostol Pavle propovedao da i u starijim vremenima „ne ostavi sebe (Bog) dobročinitelj neposvedočena...“ (Dap 14,17). Na Areopagu uzvikuje (Dap 17,22-13): „...sam davši svima život, dah i sve, načini iz jedne (krvi) sav rod čovečiji... traži Gospoda da bi Ga dotakao i našao...“ (25-27). Usvojio je i Aratove izraze (Fenomena, 5) da bi naglasio istinu: „Naime, u Njemu živimo, i mičemo se i jesmo“ (28). Ove formulacije ne vode ka sinkretističkoj sintezi i prikrivanju suštine hrišćanske poruke. Mirno i stameno on sledi propoved o iznenađujućim otvaranjima koja su ostvarena u ljudskoj istoriji i postojanju preko Isusa Hrista i Njegovog Vaskrsenja“ (30-31).

Ova poruka nalazila se potpuno izvan starogrčkog teorijskog pogleda na svet i pružila je otpor ne samo u narodu popularnom, izuzetno složenom politeizmu, već i rafiniranom ateizmu epikurejskih filosofa, kao i panteizmu stoika. Ovde se radi o jasnom obrascu razumevanja i poštovanja starih religijskih principa i istovremeno njihovog prevazilaženja snagom i istinom hrišćanskog otkrovenja.

Đ) Govoreći o hristologiji, mnogi zapadni teolozi imaju običaj da koncentrišu svoju pažnju na zemaljski život Hristov, od Njegovog rođenja do Raspeća – na „istorijskog Isusa“, kako se kaže. Na istoku, međutim, naglasak se stavlja na Vaskrslom, Vaznesenom, Njemu koji ponovo dolazi, Gospodu i Logosu sveta. Razmatranje dela logosa pre Ovaploćenja i nakon njega, naročito nakon Vaskrsenja, čini jezgro hrišćanskog liturgijskog iskustva Istoka sa snažnom eshatološkom nadom, naime da „tajna volje Njegove“ jeste „da se sve sastavi u Hristu što je na nebesima i na zemlji, u Njemu“ (Ef 1,9.10). U ovoj božanskoj radnji, koja ima globalne dimenzije – obahvatajući takođe religijske fenomene i iskustva – Hristos, ovaploćena Ljubav, ostaje poslednje merilo.

Kao što život Hrista, novog Adama, ima globalne posledice, tako i život Njegovog mističnog Tela, Crkve, ima vaseljenski značaj i zrači širom sveta. Ono što je Crkva i ono što ona čini tiče se celog čovečanstva, celog sveta. Kao znamenje i „ikona“ Carstva, Crkva predstavlja sažetu osovinu celokupnog procesa vozglavljenja. Ona dejstvuje, prinosi božansku Evharistiju i doksologiju za sve ljude. Ona zrači slavom živoga Gospoda po celoj zemlji.

Utešitelj „svuda prisutan i sveispunjavajući“

         3. Razmatranje pitanja drugih religija sa gledišta pravoslavne duhovnosti može otvoriti nove horizonte u pravoslavnom traganju. Pravoslavna misao smatra delovanje Svetoga Duha veoma širokim, van svake definicije, opisa i granica. Istovremeno, „domostrojem Logosa“, pravoslavni Istok, pun nade i smirenog iščekivanja, seže do „domostoja Duha“.

Od početka stvaranja Duh se nadvijao nad haosom, dok se haos nije obrazovao u „svet“. Duh je nastavio da ima istu ulogu u ustoriji, iako ne možemo razlučiti konkretno „kako“ i „gde“. Duh. Davalac života, diše čak i nad „poljem punim kostiju ljudskih“ (kao što se pojavljuje u viđenju Jezekiljevom 17,1-14) i pretvara polja mrtvih u oblasti života. Sveti Duh ključno učestvuje u tajni Ovaploćenja Spasitelja i u rođenju i životu „Njegovog tajinstvenog tela“, Crkve. Na Pedesetnicu Sveti Duh otkriva i projavljuje slavu Božiju na jedan drugi dinamičniji način.

Javljanje prisustva Trojičnog Boga u celome svetu, u vremenu i večnosti, dolazi kroz stalno dejstvo Svetoga Duha. „Svuda prisutan i sveispunjavajući“, Sveti Duh nastavlja da deluje radi spasenja svakoga čoveka, radi ispunjenja i završenja spasenja celoga sveta kao Duh svetosti, koji prenosi dah, ljubav i snagu Trojičnog Boga na ljudsko postojanje i celi kosmos. Deluje kao Duh sile (iznenadno duvanje i plamen bili su Njegovi jasni simvoli na da Pedesetnice) koji obnavlja na dinamičan način atmosferu u kojoj ljudi žive i dišu. Žeže sve trulo – principe, ideje, organizacije, običaje, demonske strukture – i nudi novu energiju, kako bi se sve u tvorevini probrazilo i obnovilo.

Deluje kao Duh istine, koja dela i inspiriše ljude u žudnji i traganju za istinom - bilo kojim vidom istine (naravno i naučne) koja je vezana za ljudski život. Ovo otkrovenje istine kulminira u odlučujućem i pravilnom poznanju tajne Hristove, koji je par excellence Istina.

On je Duh mira koji smiruje srca i pomaže stvaranju novih odnosa među ljudima, koji donosi razumevanje i promenu celom čovečanstvu. Duh pravde, koji daje snagu i nadahnuće ljudima, da budu žedni pravde i da se bore za nju.

Ništa ne može da ograniči zračenje Svetoga Duha. Gde god se sreće ljubav, dobrota, mir i drugi Njegovi plodovi (Gal 5,22), tu razlučujemo tragove Njegovog delanja. I Čini se da je dosta ovih elemenata prisutno u životu mnogih ljudi koji pripadaju različitim veroispovestima.

Našoj pak religijskoj misli koja može da se razvije u prostoru duhovnosti potrebna je velika pažnja, kao i bogoslovska osetljivost i tačnost. Termini „ruah“, „duh“, „duhovi“ koriste se u Svetom Pismu sa različitim značenjima i nijansama; i u mnogim slučajevima nejasno je da li se odnose na Sveti Duh. Štaviše, termin „duh“, „duhovi“, i odgovarajuće reči u stotinama jezika čovečanstva sadrže neverovatnu polimorfnost i mnoštvo značenjskih nijansi. U naše doba, čak i u hrišćanskom okruženju, imaju mnogo više značenja. Da bi se izbegla saplitanja o neodređene ideje i akrobatske teorijske vežbe, duhovnost treba da se nalazi u kontiuniranom pozivanju na dogme hristologije i pnevmatologije.

++++++++++++

Na kraju, još jedan značajan ključ za teološko razumevanje dobre namere delanja svakog ljudskog lica pruža misao Svetog Maksima Ispovednika: „Bog Logos Boga i Oca mistično postoji u svakoj ličnosti svojih zapovesti... dakle, onaj koji prima božansku zapovest i izvršava je, u sebe prima Logos Božiji...“ ( Poglavlja o bogoslovlju i otelovljenom domostroju Sina Božijeg B,71 ). Naravno, ne zaboravimo da svi ovi tekstovi pripadaju asketskim tekstovima i da se odnose na hrišćansko monaško iskustvo. Međutim, neko bi mogao smatrati ovu tezu teološkim proširenjem misli koju susrećemo u Poslanici Rimljanima 2, 14-16: „ 14 Kad, naime, mnogobosci, koji nemaju zakona, po prirodi cine ono sto zakon zahteva, onda su oni, koji nemaju zakona, sami sebi zakon. 15 Oni pokazuju da je delo zakona napisano u njihovim srcima, sto svedoci njihova savest i njihove misli koje se medusobno optuzuju i brane, 16 na dan kada ce Bog preko Isusa Hrista - po mom evandelju - suditi ljudske tajne. “

Svaki čovek dobre volje i namere koji drži zapovesti Hristove (kao što je izvorna ljubav, smirenje, opraštanje, nesebično služenje) čak i ako neme privilegiju da poznaje neizrecivu tajnu Hristovu – usudili bismo se da kažemo – prima mistično Hrista-Logosa koji je prisutan u zapovestima. Ukoliko je Bog Ljubav, bilo koji izraz ljubavi predstavlja jednu automatsku koordinaciju ka volji Njegovoj i Njegovim zapovestima.

U istom zaglavlju, sveti Maksim proširuje na Sveti Trojicu mističnu povezanost između Hrista i Njegovih zapovesti. Pošto se Bog Otac nalazi apsolutno sjedinjen sa svojim Logosom „po prirodi“, svako ko je primio Logos preko zapovesti, primio je zajedno sa Njim i Oca, koji je u Njemu. I primo je zajedno sa Logosom i Duha, koji je u Logosu. A pošto će se pozvati na Jn 13,20 (Zaista , zaista, kazem vam: ko prima onoga koga posaljem, mene prima, a ko prima mene, prima onoga koji je mene poslao .), svetitelj zaključuje. „Onaj koji je prihvatio zapovest i izvršio je, primivši je mistično, taj prima Sveti Trojicu“ ( isto ).

Istraživanje ove perspektive u kombinaciji sa proširenjem ideje Vsilija Velikog o „spepmatičnom logosu“ na ljudsku mogućnost „usvajanja dobra“, a čak i proširivanje ovih gledišta na društvenom polju, mogli bi možda da otvore nove horizonte u bogoslovskom razumevanju tajne života ljudi drugih religijskih ubeđenja.

Zaključne primedbe

Rezimirajući, hteli bismo da podvučemo sledeće:

A) U religijskim iskustvima čovečanstva uočava se s jedne strane degeneracija religijskih ideja i obrednih manifestacija, kao i razvoj demonskih struktura i snaga koje otuđuju ljudsko biće; sa druge strane isijava mnoštvo varnica svetlosti božanskog otkrovenja. Religije otvaraju horizont prema jednoj transcedentnoj stvarnosti, prema Nečemu ili Nekome koji postoji van opažajnih pojava. Porodi ljudske žeđi ka „Svetim“ čuvaju vrata čovečijeg iskustva otvorenim prema Beskonačnom. Suštinska ljudska karakteristika, „ikona“, nije uništena, i iz tog razloga svaki ljudski lik ostao je primalac poruka Božije volje i globalnog zračenja slave Trojičnog Boga.

Svi ljudi na zemlji kreću se pod uticajem Sunca Pravde. Neko bi mogao nazvati religije akumulatorima, ispunjenim Njegovim zracima, iskustvima različitih veličanstvenih koncepcija i nadahnuća. Ovi akumulatori pomogli su mnogima na životnom putu dajući im jedno nesavršeno osvetljenje ili delimične tračke svetlosti. Ali, oni se ne bi mogli smatrati samostalnim svetlima i nemaju mogućnost da zamene samo Sunce.

B) Merilo za vrednovanje i primanje različitih religijskih nadahnuća i načela za Hrišćane ostaje Isus Hristos, Logos Božiji, koji ovaploćuje Ljubav Trojičnog Boga. Poruka Ljubavi koju je doneo, zajedno sa širinom i dubinom koja se otkriva u Jevanđelju, čini nesumnjivo jezgro i istovremeno punoću religijskog iskustva. Poznanje i življenje Ljubavi ostvaruju se kao posledica delovanja Svetoga Duha. Delo Hristovo za spasenje čitavog sveta nastavlja se u prostoru u Crkvi, Njegovom Telu (Kol 1,18).

V) Dok je hrišćanski stav rigorozno kritičan prema drugim religijama, sistemima i idejnim celinama, Hrišćani su dužni da imaju mnogo razumevanja, poštovanja i ljubavi prema ljudima koji žive u sredinama različitih religija i ideologija. Ovo zato što ljudski lik, čak i ako su njegove religijske koncepcije i ubeđenja pogrešni, nije izgubio svoje božansko poreklo. Stvoren „po ikoni“ Božijoj, svako čovek je naš brat.

Svi ljudi primaju zrake božanske slave koja obgrljuje kosmos. Oni uživaju dejstva Svtoga Duha, energije života, ljubavi i istine. I čak, Crkva kao tajna Carstva dela u ime i „za“ čovečanstvo. Pošto svi učestvuju u zajedničkoj ljudskoj prirodi, koja se iznova uspravila ovaploćenjem Logosa, oni primaju deo uticaja Njegove blagodati i Njegove ljubavi, što se u potpunosti aktivira u Crkvi, Njegovom Telu.

G) Na putu razvoja sveta, koji nas je doveo toliko blizu jednog drugome, obaveza vođenja dijaloga sa ljudima drugih religijskih ubeđenja za nas Hrišćane je naredbodavna. Dijalog, da bi bio iskren, pretpostavlja poštovanje ličnosti i slobodu sagovornika, kao i iskrenu ljubav i razumevanje i priznavanje inspiracija koje postoje u drugim religijskim iskustvima.

D) Takva odgovornost za dijalog ne znači suspenziju našeg hrišćanskog svedočenja. Upravo suprotno. Dok komuniciramo – tumačimo i pojašnjavamo naše svedočenje u konkretnoj situaciji. Obavezni smo da govorimo i da činimo dostupnom dragocenu riznicu koju posedujemo. Nije moguće da ostanemo nemi kada nam je ljubav Božija ovo otkrila i darovala: prvenstveno naše uverenje da je Bog LjUBAV, da su svi ljudi pozvani da učestvuju u zajednici ljubavi Trojičnoga Boga. Da bismo pak bili uverljivi, naše svedočenje treba da izvire iz ličnog života i iskustva.

Ono što svet traži od Hrišćana je doslednost. Traži da pokažemo lepotu hrišćanske poruke živeći svesno njenim načelima u svetlosti Krsta i Vaskrsenja; i da otkrijemo u svakodnevnici lepotu, sjaj, slavu i snagu koju ima život obnovljen u Hristu; da zračimo prisustvim Svetoga Duha. Svet žudi za živim hrišćanstvom koje će dati svedočenje o tajni Ljubavi Svesvete Trojice. On žudi za suštinskim preobražajem ljudskog postojanja i ostvarivanjem zajednice sa transcendentnom snagom Ljubavi.

O autoru:

Anastasije Janulatos, arhiepiskop Tirane, Drača i cele Albanije (od 1992), profesor istorije religija na Atinskom univerzitetu (1972-1997) i dopisni član Atinske akademije (1993), rođen je u Pireju (4.novembra 1929). Studirao je teologiju na Univerzitetu u Atini, religiologiju, misionarenje i etiologiju na univerzitetima u Hamburgu i Marburgu u Nemačkoj.

Dekan Teološkog fakulteta u Atini (1983-1986); počasni profesor teologije Bogoslovskog fakulteta Časnog Krsta u SAD i katedre za teologiju Bogoslovskog fakulteta Aristotelovog univerziteta u Solunu. Počasni član Bogoslovske akademije Moskve, Poljoprivrednog fakulteta u Atini... Dodeljeno mu je mnogo odlikovanja, među kojima je i veliki krst Reda časti Republike Grčke.

Započeo je rad na oživljvanju pravoslavnog misionarenja izvan tradicionalno pravoslavnih zemalja i radio je čitavu deceniju na osnivanju novih pomesnih Crkava u Africi.

Kao arhiepiskop Albanije, uz ogromne teškoće uzdigao je iz ruševina Pravoslavnu autokefalnu Crkvu Albanije.

* iz knjige: arhiepisikop Anastasije – „Globalizam i Pravoslavlje“

Izvor: http://www.vidovdan.org/arhiva/article419.html
 

Pročitano: 5343 puta