MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PITANJA I ODGOVORI O DUHOVNOM ŽIVOTU




Onaj koji tvori milost ubogome pozajmljuje Gospodu, i on će mu uzvratiti za milost njegovu. (Priče – 19:17).

Razgovor protojereja Jovana Mironova s glavnim urednikom novina Aleksandrom Rakovim.

-Dragi oče! Sve vaše propovedi su posvećene pokajanju. Naravno, sposobnost pokajanja za svoj greh je glavno svojstvo neophodno hrišćaninu. Ali pitanje je: da li je potrebno pokajanje i za grehove koje nisi počinio? Mnogi ne shvataju, kako je moguće kajati se za nešto što se dogodilo mnogo pre tvoga rođenja: naprimer, za ubistvo cara?

-«Pokajanja dveri otvori mi Životodavče». To znači, da pokajanje otvara dveri (vrata) naše duše, otkrivajući njenu tajnu. Ubistvo cara mučenika i njegove carske porodice ostavilo je taman trag ne samo na našem ruskom narodu, nego i na sav svet. Engleska je znala o tome šta se spremalo i nije se zastupila za cara ni jednom rečju. I Amerika je znala sve, ali im je odgovaralo, da cara ubiju. Njima je trebalo da snažnu Rusiju bace pod noge. Našli su bandite, slične onima koji su nedavno počinili zločin u Beslanu, - isti takvi banditi, su organizovali revoluciju: ubijali sveštenike, seljake, mučili,pljačkali, ostavljali decu bez mrvice hleba.

-Ali zašto mi oče, treba da se kajemo za to?

- Mi smo se već pokajali...Pokajanje je uvek neophodno, jep prokletstvo biva čak do sedmog kolena...Gresi roda. Jer je ruski narod položio zakletvu, da će sveto poštovati presto – to je bilo kada su birali za cara dečaka Mihaila Romanova...Dolazili su sa ikonama, donosili Fjodorovsku ikonu Majke Božije...I poklanjali su se i govorili, da će služiti sa dobrom savešću. I posle 300 godina – gde je nestala dobra savest? Život je pokazao, čime se napunila duša ruskog naroda. Želeli su slobodu.

- Oče, ipak bi trebalo da se kajemo za ubistvo cara?

- Već se pokajao naš narod, već se pokajao!

- Meni kao uredniku je veoma teško uskladiti posao sa hrišćanskim smirenjem. Gde je zlatna sredina između hrišćanskoga smirenja i brige o disciplini? Morao sam ponekad grubo da odbijem posetioce, i da budem strog prema saradnicima...

- Evo šta mogu da ti kažem... Moj otac je bio veoma strog. Poslušanje u porodici je bilo ovako: ako je otac jedanput nešto naredio – ispunjavao sam odmah. Georgije se zvao, otac Georgije, mama Olga. Eto otac bi rekao nešto, a ti oklevaš.Tada bi on samo pogledao na tebe, a ti već ne bi čekao da on i teći put obrati pažnju na tvoje ponašanje, a tada bi ti video svoje. A sada ja blagodarim Gospoda za to što sam imao takvog strogog oca! A ti znaj: kako je u porodici, tako je i na poslu – ako se raspustiš, posle se ne možeš sabrati.

- Svetitelj Tihon, patrijarh Moskovski i cele Rusije je učio: «Budi mrtav, kada te vređaju, ćuti i ne ljuti se; kada te hvale ne uznosi se, budi kao mrtav, i spašćeš se». I vi tako isto učite, ali ne možete, posebno kada vas grde...

- Ali ti znaj sigurno: oni, koji te grde – to su tvoji drugovi. Sećaš se priče o tome? Starac je poslao poslušnika na grob jednome monahu i rekao mu je da izgrdi pokojnika. «Reci mu, ti si bio srebroljubiv, i takav i svakakav!..Kada se poslušnik vratio, starac ga je pitao: «I, šta ti je pokojnik odgovorio na takve reči?» «Ostao je gluv i nem!» «A sada idi i hvali ga!» Ode poslušnik da ga hvali. Kao odgovor na njegove pohvale – takvo isto ćutanje. Eto, tako i ti: hvale te ili te kude – budi mrtav. Dešava se, naravno, kada nas grde nepravedno, naš duh se smućuje... Kako se kaže: «Ako laž čoveka ne sagori, tada ga isprlja».A kao ne sagori, tada se i ne brini: vreme će oprati ljagu, pravda će svejedno izaći na videlo.

- Oče, dragi, kako da se naučim takvoj molitvi da bi me Bog uvek uslišio? Eto, kada se vi molite za mene, ja tačno znam, da Gospod te molitve čuje...

- I danas sam se molio: ja sam te čekao.. A kako dostići takvu molitvu? Samo uzdišući. Uzdahneš jednom od srca i Gospod će te čuti...Govorio sam ti već, kako je jednom na obalama Svete Gore tonula lađa, a neki svetogorki starac sa učenicima je stajao na obali... Učenik je rekao: «Oče, poginuće ljudi! Nasukaće se na stene!» Starac mu odgovori: «A ti uzdahni!» Mladić je uzdahnuo, i odmah se vetar utišao i lađa je mirno pristala na obalu.

- Oče, da li sam ja dobro razumeo: uzdisanje, to nije neka napregnutost, nego kratka srdačna moltiva?

- Da, kratka. Prosto: «Gospode, spasi!» Eto od mene hiljade ljudi mole molitve – šta tada? Eto i uzdahneš o svakom: «Gospode, Isuse! Pomozi, Gospode, sluzi Tvome tom i tom! Blagoslovi, Gospode, na operaciju, ili za nešto drugo». A sve dalje Gospod i Sam zna.

- Imate veoma jaku molitvu.

- E, ne bih rekao. Rekao bih samo, da nas Gospod uvek čuje, kada se mi sa ljubavlju molimo jedni za druge. Molitva se pokreće ljubavlju. Ona se pokreće, ako mi doživljavamo i tuge, i radosti sa svojim duhovnim čedima.

- Da bi se naučili takvoj molitvi verovatno su potrebne godine...

- Gospod nas uči postepeno... On ništa ne daje odmah... Eto biljke...One se ne radjaju odmah u svom cvetu. Seju se kao maelna zrna, zatim izraste mali izdanak, onda i drvce nikne, onda cvetići, onda pupoljci, a tek onda plod. Eto tako se i duhovno delanje postepeno odvija. Stoga su starci i govorili: ako vidiš mladoga poslušnika koji se uzdiže ka nebu, uhvati ga za noge i postavi na zemlju. To jest, potrebno je da pre svega on spozna svu aritmetiku života, da bi pristupio višoj nebeskoj matematici. Jovan Lestvičnik kaže: potrebno je postepeno uspinjanje – sa stepenice na stepenicu. Po lestvici mi ne možemo nikako odmah skočiti na 33 stepenicu. Sećaš li se kad smo bili mladi: preko dve i preko tri stepenice preskačeš, a s vrha na ogradi stepenica i sletiš. A koliko ih se tako polome? I zašto? Jer sve su to naši nestašluci. A ima i duhovne nestašnosti, kada čovek počinje odmah po tri, četiri, pet akatista da čita za jedno veče i misli, da je to Gospodu ugodno. A zaboravi na reči: «Zašto Me zovete: «Gospode! Gospode! A ne činite onako kako vam Ja govorim?» (Lk.6,46) Tako rade neke žene: sudovi neoprani, a one se mole...Potrebno je da je pre svega čisto u kući, da je red, da je sve sređeno, spremljeno, treba muža nežno dočekati. Uvek pitam: «Ne ratuješ li ti s mužem?» On se vraća s posla, a odmah na njega grdnja...» A kako, oče, kod nas su svakoga dana svađe!..»

- Oče, pitanje glasi: objasnite, molim vas, kako razlikovati grehe od naših sagrešenja, koja se spominju u molitvoslovu.

- Da, tako mi i pevamo: «Izbavi nas od množestva pregrešenija naših»...(Bogosluženja u ruskoj crkvi su na crkvenoslavenskom jeziku, prim. prev.) to jest od grehova i poroka, poročnih naklonosti. Zašto ja ponekad dajem savet svojim čedima da se izbavljaju, da se uklone od nečega svetskog? Eto, recimo, desi se: «Nemoj da jedeš sladoled! Samo jednu moju reč ispoštuj: nikada u životu nemoj jesti sladoled». Prolazi neko vreme, a ona meni: «Oče, opet sam pojela sladoled!..» I ti, Saša, ne bi smeo da ga jedeš. Tebe boli grlo, loše spavaš, ne bi trebalo da ga jedeš.

- Neću više, slušaću vas...

- U našoj porodici ga nikada ne kupuju. Svima, svim mojim duhovnim čedima govorim: «Ako se oslobodiš od samo jedne navike od slatkoga, posle ova sladost svetska ti uopšte neće trebati».

- Oče, u čemu se razlikuje osuđivanje od rasuđivanja? To je veoma važno pitanje i za čitatelje i za mene ...

- Mi rasuđujemo više o Bogu, razmišljamo, kako da živimo – to je naše rasuđivanje. Rasuđujemo o tome, kako čovek može upasti u greh... I pri tome ne govorimo o konkretnom čoveku – o Alekseju, i Ani, i Aleksandru... Mi govorimo celovito: kako porok može da razjede dušu čoveka, - i to će biti duhovno rasuđivanje. A ako kažemo: «Eto Aleksandar je takav i takav postao!..» - to će već biti osuđivanje. Kada mi ne nazovemo ime, a mislimo, kako da se svaki od nas ispravi, kako da se izbavi od greha, kako da stane na pravilan put, - to je duhovno rasuđivanje. A osuđivanje – to ti i sam znaš: kada mi uzmemo čoveka i rastavljamo ga na sitne komadiće.

- Oče, ja sam čak i vas osuđivao...

- Mene možete da osudjujete!..Jer postoji ovakva izreka: osudio si nekoga, znači, uzeo si njegove grehe na sebe. Radujem se, kada me osuđuju.

- Mnogo puta sam čuo od vas ovakvu uzrečicu: «Kako se pogordio, tako se i s neba spustio»...

- Ne, to nije pravilno. «Neprijatelj se pogordio – s neba je pao, a mi kad se pogordimo – u adu se nađemo». To je govorio starac Amvrosije Optinski. Ne ja, nego on!

- A sa gordošću je veoma teško boriti se.

- Gordost je mati svih poroka. Neću se umoriti da to ponavljam. Lenjost i gordost isteraj napolje jako, najače, zaključaj se da oni ne bi ponovo ušli i razgranali se užasno. A užasno i sam znaš šta je to: to su svi gresi, svi poroci...Čuješ? Tako i napiši.

- Čujem, čujem, oče, znam sve to po sebi. Ima u meni gordosti, i ja ne znam, kako da se izborim s njom.

- Pogordimo se, i to nas uvek muči.

- A posebno, ona muči verovatno ljude koji su stvaraoci: njima je potrebno priznanje. Stoga sam vam i postavio ovo pitanje: bez ove želje za samopotvrđivanjem veoma je teško nešto stvarati – i novine, i knjigu...Čovek hoće da iza sebe ostavi trag u životu, lep trag...

- Trag ostaviti – to je lepo, to nije grešna želja. Ali evo o čemu mi treba da se brinemo: da trag, koji smo ostavili, duhovno miomiriše – eto šta je važno. A miomirisni trag može se ostaviti samo onda kada se naučiš da svoj život sjediniš s Gospodom, živiš po pravdi Božijoj. «I naučite se od Mene, kaže Gospod, - jer sam Ja krotak i smiren srcem, i naćićete mir dušama vašim» (Mt.11, 29). Kada će doći mir čoveku? Kada mi prihvatimo Reč Božiju, kada mi živimo Rečju Božijom.

- Oče, negde sam pročitao, da u molitvi Gospodnjoj «Oče naš» rečima «hleb naš nasušni dažd nam dnjes» mi molimo Gospoda ne za materijalnu hranu, nego za duhovnu hranu – za Božiji blagoslov, za dar Duha Svetoga.

- Da, to je pravilno.

- A ljudi misle, da je to za materijalnu hranu, o tome šta će nam Gospod dati na sto...

- I to je isto pravilno. I ima još jedan smisao u ovim rečima: hlebom ovde možemo shvatiti Sveto Telo i Krv Gospoda Isusa Hrista. Jer telo Hristovo – to su svi zajedno pravoslavni hrišćani. Mi – smo jedno telo. Ako se jedan razboleo – znači, celo telo boluje. Tako i u Crkvi Hristovoj: mi treba da bolujemo za svakoga člana Crkve Hristove, znači, da si ti nešto izgubio od svojega tela. Jer ćemo morati položiti račun za svaku dušu pred Gospodom.

- Ali koliko Crkva postoji, svih 2000 godina, uvek su je potresali raskoli, jeresi, nesuglasice...

- I Gospod kaže, da će biti u poslednje vreme – to jest posle njegovog Vaznesenja – lažnih hristosa i lažnih proroka. Znamo za Visariona, znamo stranu lažne crkve...Oni, koji prave od svojih sledbenika glupake i otimaju od ljudi njihovu imovinu...A satanisti? Sećaš se kako su oni na Uskrs ubili dečaka. Neke su čak i raspinjali. Mnogi me pitaju: zašto mlad vojnik kojem su Čečenci odrubili glavu, Jevgenije Radionov, nije skinuo krst? ( Na njegovom grobu se već ljudi isceljuju, tako da ovaj je na nebu proslavljen ovaj hrabri vojnik, prim.prev.) On se ukrepio Božijom milošću, hrabrošću, da bi pokazao, kako mi, hrišćani, treba da se držimo svog Pravoslavlja.

- Recite, nam oče: on je mučenik, ili ne?

- Naravno, da je mučenik.

- A zašto ne ubrzaju njegovo proslavljenje?

- Proslaviće ga, proslaviće ga kasnije!..

- Sada ispituju, da li je on išao u Crkvu...

- Neka ispituju...A koliko mi znamo svetih, koji ni u crkvu nisu išli, niti su verovali u Boga, ali su poželeli da prime mučenja za Hrista i odmah su se udostojili mučeničkog venca. Eto na primer mučenik Bonifacije, od koga molimo pomoć za izbavljenje od pijanstva. On je sam bio pijanica i živeo je u nezakonitoj vezi s Aglaidom... I iznenada, za čas, njegova savest se probudila, ispovedao je Hrista, postao mučenik, i moštima se javio. A istoriju o četrdeset Sevastiljskih mučenika ti znaš? Jedan od mučenika se odrekao venca, pobegao je. A vojnik-čuvar, koji verovatno nije ništa o Hristu ni čuo, video je da je jedan venac slobodan i uskliknuo je: «I ja sam, Gospode, s tobom!“

- Oče, imam sledeće pitanje i oprostite mi, ako vas ono povredi. Mnogo godina posmatram, kako vi volite život, prirodu, razne životinje, kako volite cveće u svome vrtu. Verovatno će vam biti žao da se rastanete sa svim ovim?

- Žalim, naravno, žalim: jer smo mi već navikli jedni na druge, na ovaj prekrasni svet, koji nam je Gospod stvorio, volimo krasotu svakog cvetrića, svake životinjice – mušice, žabice...A ptice kakve su prekrasne...Ja uvek navodim primer o vrapcima: tako malene ptičice, a zimi se one ne smrznu i svojim pesmama životoradosnim kao da greju ljude. Pogledajte, samo, kakvo je naše maleno telešce, a Gospod nas greje; niste vi gori od malenih ptica. A smrt – to je prelaz, i prelaz ovaj biva veoma radostan, kada se čovek srodio s Bogom. Ja i govorim mojoj duhovnoj deci: ako je vama ovde dobro, znači, i tamo će vam biti dobro, neće nam biti tesno. A zašto? Jer sve nas ljubav Gospodnja sjedinjuje zauvek. I kako mi odlazimo iz prolaznog, grešnog života – znači, i ne treba žaliti. Ali, naravno, i sveti su nekad tugovali, jer nisu znali da li su dostojni da uđu u gornja naselja ili ne. Naravno, strašno je, da...Ako se pravednik jedva spasava, tada mi, grešnici, šta ćemo reći? A što se tiče ljubavi k životinjama, njih i treba voleti. Maločas sam ponovo čitao istoriju svetoga Gerasima, na Jordanu, kako je njega lav voleo...

- Lav, je čini mi se, i umro je na grobu svetoga?

- Da. Vidite, kakav je on bio: kao poslušnik vredan. I vodu je donosio sa Jordana...I tako svaka životinja: ako oseti iskru ljubavi Božije – ona je i naklonjena takvom čoveku. Sećaš se Lipuške, mačeta, koji je živeo kod starca Nikolaja? Kod starca Optinskog, sv. Prep. Nektarija, isto je bilo mače. Sveti Nektarije je govorio: e, starac Gerasim je bio veliki, zato mu je lav i služio, a ja sam mali, tako je kod mene mače.

- Vi isto imate mačiće, i kuca je bila...Ali vi ne volite da pričate o kučetu?..

- O kučetu?..Može, šta o tome... Lepuškasta, imala je četrnaest godina...A o starcu Nikolaju još bi nešto rekao. On je i Lipušku voleo, i vranu povređenu je doneo iz banje...Hranio ju je, čuvao od dece...A posle se ona pozdravljala s njim – oglašavala se pri susretu. Imao je na hiljade golubova...

- Oče, vi ne savetujete samo urednika, nego i cele naše novine. Ali mnogi ne znaju, da vi dajete ocenu izdanja tek pošto izađe iz štampe. Tako da sva odgovornost za sadržinu leži na meni, uredniku. Da li vi to namerno radite?

- Da, naravno. Ti sam si dužan da sve proveriš, kao što se kaže: sedam puta izmeri, jedan put – šta?

- ....Seci. Vi meni, oče, postavljate pitanja, kao za vreme propovedanja u hramu...

- Uvek tako govorim verujućima.

- Da. I tako dobijamo živ razgovor.

- Da, treba da je sve živo, jer Crkva je živ organizam Gospoda Isusa Hrista. I u hramu treba da je sve živo. Meni revnosni parohiajni govore: «Oče, mi veoma rano dođemo na molitvu, u 8 ujutro. Onda počinje služba i odvija se kao u jednom dahu, - služba je duga, traje sat, do dva, a ljudi i ne osete umor..Kako to? Jer se ljudske duše na sve što je živo odazivaju...

- Ja sam retko kod vas, oče, i stidim se... Ne idem kod svog duhovnog oca, nego idem u onu crkvu koja mi je bliža...

- Uvek govorim: kuda je kome ugodno, neka tamo i ide. I još:

«Vreme žuri napred, čas za časom ide
Bez sumnje,
A vratiti, šta je prošlo, nikada i nizašto
Ne može se.
Čuvaj svaki tren: nemamo ih mnogo
Usred ovog lutanja;
I stavi na vagu umesto tega -
šta?..-..pokajanje!
-Približava sve nas svaki prošli čas
Bliže grobu...
Odbaci sujetu, ne stremi ka grehu
Nemarno tako,
Da bi u dolini suza zemnoj obnovili se dušom
ka životu večnom».

Životu večnom mi i treba da stremimo. Zemaljski se završava, počinje večni život, kada ćemo biti s Gospodom, i nema više ni tuge, ni uzdiasanja, nego život beskonačni..Eto k beskonačnom životu i treba da teži svaki hrišćanin..Čuješ li me?

-Čujem, oče, čujem...Ali vi ste me malo preduhitrili! Znajući da vi volite duhovne stihove, hteo sam vas zamoliti: pročitajte nešto, molim vas, za pozdrav našim čitateljima. A vi ste i bez moje molbe već pročitali. Dozvolite mi da u svoje ime, i u ime naših čitatelja, od vaših mnogobrojnih čeda čestitam 78 – godišnjicu. Mi vas veoma volimo, iako vas i ogorčavamo svojom neposlušnošću i duhovnom lenjošću. Mnoga i dobra vam leta!

Prevod s ruskog: Natasa Ubovic

Pročitano: 5735 puta