MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Pravoslavlje nije lako



Danas u rubrici “Razgovor sa pastirem” predlažemo našim čitaocima intervju sa nastojateljem saratovske Sveto-Trojicke crkve, jeromonahom Pahomijem (Bruskovim).

- Savremeni čovek ima lošu predstavu o tome šta je to monaštvo. Često kada čuješ reč monah, prva asocijacija je – to je otšelnik, zatvornik. Ali u stvarnosti mi vidimo potpuno druge primere. Recimo, Vi ste sveštenomonah i pritom nastojatelj crkve. Vaš život se uglavnom sastoji od redovnih bogosluženja, rekonstrukcije hrama koja već neprekidno traje dve godine, susreta sa vernicima subotom, nedeljne škole …Zaključuje se da vreme unosi svoje promene u živote monaha?

- Monaštvo je po svojoj suštini – recimo tako “veličina postojana”. Njegova suština je uvek u jednome – u čovekovom stremljenju ka maksimalno potpunom služenju, posvećivanju sebe Bogu. To je put samouniženja a istovremeno i približavanja Bogu kroz skriveno pokajanje. Ali govoreći o monaškom životu u njegovim vidljivim projavama, treba se setiti reči svetog Ignjatija Brjančaninova, koji je monaštvo nazivao barometrom hrišćanskog i društvenog života. Menja se društvo – menja se i monaški život. Što je više briga u životu u svetu, to i mi imamo više briga. Što su nemoćniji savremeni hrišćani, to smo i mi nemoćniji: jer čovek ne dolazi u manastir ne znam odakle, već iz tog istog sveta, takav, kakvim se formirao živeći u njemu.

- Da li ste Vi, primajući monaštvo, imali predstavu o tome šta od Vas zahteva taj izbor, - ne skriveni molitveni život, već vrstu društvene delatnosti?

- U nekom smislu se može reći da je monaštvo protivteža svetu, koji je pun greha i sablazni. I na taj put stupaju ljudi, koji ne žele da žive po bezbožnim zakonima sveta, spremni na beskrvno mučeništvo radi Hrista. Ali monah zajedno sa zavetom Hristu daje i zavet da će služiti Hristovoj Crkvi, što podrazumeva poslušanje svom nastojatelju, svom Arhijereju. Monah, nije prosto čovek koji služi Bogu, po nekim svojim ličnim, unutrašnjim principima. Od njega mnogo toga prosto ne zavisi. Crkveni život donosi takve zahteve i potrebe, koje monah, kao član Crkve, treba da nosi čak i ograničavajući svoje duhovne interese. Prema odluci Svetog Sinoda postao sam nastojatelj Podvorja Trojice-Sergejeve Lavre u Moskvi, Episkop Saratovski i Voljski – i deo našeg bratstva je krenula za mnom. Razumljivo je da se današnja “parohijska” stvarnost mnogo razlikuje od tog života, koji smo vodili u manastiru. Ja sada moram da ispovedam, propovedam, da gradim, i da se bavim masom drugih stvari, kao naprimer traženjem sredstava, to jest ne onim čim bih sam želeo da se bavim, već onim što predstavlja poslušanje.

- Da li pritom ostaje vreme i “mesto” za sopstveno monaško delanje?

- To što ostaje su obično večernji časovi, kada je “radni dan” već priveden kraju. Ispunjavanje monaškog ustava u potpunosti, je ovde naravno nemoguće. I uopšteno govoreći, život opštežiteljnog manastira je naporan posao. Zamislite: dnevni bogoslužbeni ciklus kod nas u manastiru je mogao da traje i po osam časova. Osam časova samo zajedničke molitve. Plus na to – vreme za poslušanje u ekonomskim poslovima, kelejno pravilo, neko vreme za spavanje i trpezu. Pored toga, svako od nas je vanredno studirao u Seminariji. Bilo je teško, ali je pritom život bio potčinjen odredjenom ritmu, što je davalo mogućnost za veću unutrašnju sabranost, svrsishodnost. Danas je nažalost sve sasvim drugačije.

Ali pomaže misao o tome da ukoliko si se već našao na tom mestu, znači to je volja Božija. A kako može biti drugačije? Ja nisam došao u Saratov po svojoj želji, niti u traganju za «slobodnim parohijskim životom», već zato što je to od mene zahtevalo moje monaško poslušanje, moje služenje Crkvi. I mislim, iako mi teško biva kao čoveku koji se formirao u manastiru, ipak me Sam Gospod čuva od nekih stvari...

- Znači li to da se Vaš izbor monaškog puta može objasniti Božijim Promislom?

- Mislim da sve što se dešava u našem životu – dešava se po Božijem Promislu. A što se mene tiče, ja nisam vaspitan u verujućoj porodici, nisam išao u Crkvu od detinjstva. Ali s vremenom sam počeo da se interesujem: a šta se tamo dešava? I jednom kada sam se našao u jednoj od crkvi bio sam veoma zadivljen svime što sam tamo video ...Počeo sam češće da idem u Crkvu. Nastupilo je vreme zrelosti, a zajedno sa njom i prirodna pitanja: šta je čovek? Šta je to život? Šta je u njemu najvažnije? I kakav je na kraju smisao ljudskog postojanja? Odgovor nisam odmah pronašao. Bilo je unutrašnjih borbi, traganja. I u jednom trenutku sam na čudan način otkrio za sebe šta je to Pravoslavna Crkva. Stekao sam prijatelje-istomišljenike i počeo da se ocrkovljujem. I tada sam našao odgovor na mnoga pitanja koja su me uznemiravala: čovek živi u ovom svetu kao ličnost samo u tom slučaju ukoliko postoji Gospod, i ukoliko se izmedju Boga i čoveka pojave odredjeni medjusobni odnosi. I kada je posle završene škole nastupilo vreme da napravim svoj životni izbor, shvatio sam da je nerazdelno služenje Hristu, to jest monaštvo upravo to, čemu je moja duša težila i za čim je tragala ceo život.

Nisam smatrao sebe dostojnim služenja u svešteničkom činu, čak mi je bilo strašno da o tome i razmišljam jer mi je lik pastira predstavljao neki nedostižni ideal. Ali kada sam otkrio monaštvo, onda više nisam ni pomišljao na sveštenstvo, i ni na šta drugo. Privlačio me je monaški život sam po sebi.

- Vi se neprekidno nalazite u centru parohijskog života i gradjevinskih problema. Šta zahteva veće napore – rekonstrukcija crkve ili «izgradjivanje» parohije?

- Znate da je u istoriji Ruske Crkve bio poznati spor po pitanju pogleda na svet, koji su krajem XV i početkom XVI veka vodili takozvani josifljani, - pristalice prepodobnog Josifa Volockog, i nesticatelji, - pristalice prepodobnog Nila Sorskog. Prvi su zastupali da Crkva, noseći breme misije, treba da poseduje imovinu i zemljišta, što bi omogućilo izgradnju hramova i formiranje škola ... Drugi su tvrdili da monaško, crkveno služenje uopšte ne treba da bude povezano sa nekim «materijalnim vrednostima», koje na ovaj ili onaj način uvlače ljude u svoje mreže. Njihov ideal je bio pustinjski život, propoved svetu, zasnovan na odlasku iz sveta. Crkva je mudro razrešila tu polemiku: oba ugodnika su bila ubrojana u svetitelje.

I za sebe mogu da kažem da je i kod mene prisutna neka «podvojenost ličnosti». Po svom unutrašnjem nastrojenju mogu se uvrstiti u pristalice Nila Sorskog, ali i sa Josfiom Volickim je teško sporiti se. Jer šta je to pravoslavna crkva? To je uvek nešto veoma svečano, veličanstveno. Pogledajte od čega počinje obraćenje ruskog naroda ka Pravoslavlju. Poslanici kneza Vladimira, koji su bili u konstantinopoljskoj crkvi Svete Sofije, sećaju se: «Ne znamo gde smo se nalazili – na zemlji ili na nebu». I zato je s moje tačke gledišta, čovekov duhovni život teško odvojiti od toga što se uslovno može nazvati «spoljašnjim svojstvom» crkvenog života. Ne sme se usredsrediti samo na ljude, a na crkvu sasvim zaboraviti, nadajući se da će se ona nekako «sama izgraditi». Samo razmislite šta predstavlja Trojičina crkva za Saratov? Koliko ljudi je prošlo kroz nju, koliko se u njoj sudbina isprepletalo, koliko suza je proliveno. To ne može da bude prosto odbačeno u stranu. Kada počnu da govore: «Zbog čega se truditi oko crkve, treba graditi hram u ljudskim dušama», onda to znači da najverovatnije neće biti ni jednog ni drugog.

I tu nastaje još jedan nasušni problem. Ljude ne treba samo privesti u crkvu, već i zadržati u njoj. A crkva je u Pravoslavlju uvek centar crkvenog života. Zajednica se ne okuplja na pustom mestu. I ja se trudim da ljudima otkrivam lepotu crkve ali ne samo kao arhitektonskog spomenika, već i kao čestice lepote Crkve Hristove: lepotu bogosluženja, lepotu duhovnog života. U stvari, pravi crkveno-parohijski život može da se gradi samo u crkvi i samo sa bogosluženjima. Ako u crkvi nema dobre službe, onda neće biti nikakve ni parohije. Zbog toga je po mom mišljenju jedan od najprioritetnijih zadataka pravilna organizacija bogosluženja: služenje duhovništva sa strahopoštovanjem, dobro pojanje, tišina i poredak u crkvi.

- Postoje ljudi za koje su duhovni doživljaji i disciplina dve nespojive stvari. Više puta možemo da čujemo kako ljudi u cilju opravdanja svoje nevoljnosti da posećuju crkvu navode strogost poredaka koji u njoj vladaju.

- Odavno je poznato da je formiranje čovekovog morala, a da već ne govorimo o njegovom duhovnom uzrastanju, moguće jedino u slučaju kada se čovek odluči na odredjenu samoprinudu. Ukoliko težimo istinskoj duhovnosti i pravilno ustrojenom parohijskom životu, onda treba početi od početka, naprimer od toga da ljudi ne razgovaraju u crkvi, već da se nauče da pažljivo slušaju šta govori sveštenik – sa amvona ili pored analoja na ispovesti. Nije slučajno da se beba najpre hrani majčinim mlekom, a potom tvrdjom hranom ...
Tek kada čovek shvati te osnovne stvari, njemu se može objasniti i još ponešto. I samo posle toga se može govoriti o oformljenoj parohiji.

- A kako vi idealno vidite svoju parohiju?

- Idealna parohija je kao porodica. Želeo bih da crkva postane rodni dom za ljude koji dolaze u nju, kako bi osećali odgovornost prema njoj, kao i za to u kakvom se stanju nalazi. Parohija nisu «ti sveštenici», ili Episkop, ili Patrijarh, parohija smo svi mi zajedno: ja, vi ...Parohija je deo Hristove Crkve, Hristovog Tela. Ali naravno i u okvirima takve predstave o parohiji, moguće su razne varijante: svako srcem bira svoju crkvu – tako kao što se medjusobno biraju supruzi. I naše moskovsko Podvorje Lavre je bilo parohija (jer danas je svaki manastir još i parohija). I neke ljude su umarale naše duge službe, tako da su odlazili. A drugi su naprotiv odlazili na Podvorje sa drugog kraja Moskve, radi tih istih službi. Ja, od kada sam otkrio Crkvu i Gospoda, veoma želim da podelim tu radost – da svima otkrijem lepotu Crkve i Njenih bogsluženja. I to mi je maksimalno uspevalo upravo zahvaljujući ustavnom manastirskom bogosluženju.

- Ideal je parohijska sutrašnjica, a šta je sa današnjicom?

- Obnavljamo kamen, «obnavljamo» srca. Treba početi od osnovnog. Već sam govorio o disciplini. Isto se nažalost može reći i za ispovest. Ljudi ne umeju da se ispovedaju, ne umeju da imaju poverenja. A ispovest je nešto sa čim počinje crkveni život. Vera je pre svega poverenje. Uostalom, bezuslovno razumem da sveštenik to poverenje treba još nekako da ulije ljudima, a na kraju i da zasluži. A to nije jednostavno. Od njega se zahteva požrtvovanje, nekoristoljubivost ... Na kraju krajeva, ruska poslovica «Kakav pop, takva i parohija» je gruba po formi, ali istinita po sadržaju i mnogo toga objašnjava.

- Kako se odnosite prema žalbama na to da bi u crkvama moglo da bude više omladine? Govore tobože da bi mladi radije dolazili u crkvu kada bi postojala neka delatnost koja ih objedinjuje. Ali nevolja je u tome da sveštenici ne udeljuju neophodnu pažnju omladini ...

- Sveštenik treba da bude otvoren za svakog čoveka. I meni je svojevremeno u crkvi nedostajala neka briga. Dobro se sećam tog osećaja. I zato kada u našoj crkvi vidim novog čoveka, trudim se da mu po mogućnosti posvetim odredjenu pažnju ... Ali rad sa omladinom ne treba svrstavati u posebnu oblast unutrašnjih parohijskih odnosa. Tobože, «neophodno je sve privući interesantnim projektima, jer ukoliko ne bude konkretnog posla, mlad čovek neće ni prekoračiti crkveni prag». A ako se sutra crkve opet budu zatvarale i prekine se sva naša crkveno-društvena delatnost, hoćemo li mi odmah napustiti Crkvu? Ne.

Znate, da su mi u trenutku kada sam došao na manastirsko Podvorje rekli da se od mene očekuje rad na Internetu, misionarska putovanja po sibirskim rekama i igranje odbojke sa studentima Moskovskog univerziteta, nisam uveren da bih tamo ostao.
Najdelotvornija propoved je uvek bogosluženje, koje ljude objedinjuje oko crkve. Ko nije otkrio i shvatio smisao crkvenih službi, taj se u crkvi zaista i ne zadržava. Nikakva poslušanja i rad ne mogu verujućem čoveku da zamene crkvenu molitvu sa svim njenim zadivljujućim bogatstvom. I potom, ono najvažnije u hrišćanstvu se može shvatiti i osetiti samo u tom slučaju, ukoliko se čovek udubi u sebe, zaviri u svoje srce, i poželi da u njemu nešto izmeni. Bavljenje spoljnim poslovima može da dovede i čak do toga što se zove neoobnovljeništvo, modernizam, ili nasuprot tome, borbi sa INN i novim pasošima.

- Znate da narod danas budno prati pastira: da li je skinuo staru ikonu sa zida, da li koristi mobilni – sve to, po mišljenju pristalica doktrine «narodnog Pravoslavlja», svedoči o njegovoj nedovoljnoj predanosti hrišćanstvu.

- Ne sme se tako govoriti. Kažu: «Narod je čuvar Pravoslavlja, blagočestivosti». Nalazimo li mi potvrdu za to u praktičnom životu? Nažalost, daleko ne uvek. Jer za to, da bi se danas sa punim pravom ponavljala poznata fraza iz XVII veka: «Danas Moskovsko carstvo svemu odoleva blagočestivošću», narod treba da razume Crkvu, i razvoj crkvene kulture. Da bi neko zaista bio čuvar duhovnog nasledja i materijalnih rariteta, treba da zna šta čuva. Čak i radnike u muzeju uzimaju samo posle završene škole. Tek posle toga im poveravaju ikone. A u našim crkvama se mogu videti ikone koje nisu pocrnele od starosti, već zato što su čišćene uljem iz kandila ili su ih prosto nagoreli. U drugim crkvama su se dosetili da obnove pozlatu kijota asedolom – poznatim sredstvom za čišćenje spojeva na ramovima. Mogu se sresti i radikalnije varijante, naprimer čišćenje kijota noževima ...

- Tada se nameće logično pitanje: da li se može ozbiljno govoriti o narodu-bogonoscu posle tolikih godina ateističke diktature?

- Mi smo obavezni da obnovimo prekinutu tradiciju. Jer i u vreme Krštenja Rusije, koje je našim ocima iza ledja, nije bilo ničega sem domorodačkog slovenskog paganstva s njegovim žrtvoprinošenjima. Ali su se uz Božiju pomoć umudrili, naučili. I danas za pronalaženje izgubljenog treba takodje veoma mnogo da saznamo, mnogo toga da naučimo. U protivnom sve će se svesti na to da upalimo sveće i napišemo cedulje sa imenima. To je većini razumljivo delo.
A pravi crkveni, duhovni život je daleko dublji i uopšte nije tako jednostavan. I ne sme se veštački uprošćavati, već se treba naprotiv truditi i pomoći ljudima do dorastu do njega.

- Drugima rečima ne sme se dozvoliti ta primitivizacija, koja dovodi do obamiranja.

- Da. Treba, kažu, upaliti sveću – upaliću, treba se jednom godišnje pričestiti – nije problem. Može se i marama staviti. Ali učiniti prinudu nad sobom, odreći se nečega – izvinite. I zašto stajati na bogosluženju tri sata, kada može sat ili pola sata? Jer, zaista otpevati pet stihira ili jednu je u suštini jedno te isto. Ali kada u toku tih pet stihira čovek ostane nasamo sa Bogom, onda vidiš da će se nešto desiti u njegovoj duši.

- Nije tajna, da su ljudi skloni da kompenzuju nedostatak znanja sopstvenim dosetkama, koje dobijaju formu sujeverja. Naprimer, o «čistim» i «nečistim» crkvama, i do Vas takodje stižu slične fantazije?

- Više ne. Čini mi se da se situacija promenila. Pojavilo se mnogo vernika čija vera je svesna. Organizuje se i neprekidni «rad na objašnjavanju». Svaku pojavu u Crkvi, koja izaziva pitanja ljudima treba objasniti. Zbog čega je potrebna zemlja u činu pogrebenja? Mnogi to ne znaju i do dan-danas. Trudimo se da rastumačimo. Ali ima i razgovora sličnih nedavnom sa jednom ženom, koja me je zamolila da «prizemljim» njenog muža. Tako joj je kaže baba naredila da uradi. A pokazalo se da se radi o suprugovom opelu.

- Jedan vernik Trojičine crkve mi se žalio na naglu zamenu starih sveštenika mladim. Recite mi, takva kadrovska politika da li nekako uzima u obzir mišljenje vernika?

- Da ja i ne mislim da neko od naših starih sveštenika odjednom nestaje. A mladi sveštenici se zaista pojavljuju i to je logično. Što se tiče prebacivanja sveštenika uopšte, ona su povezana sa eparhijskim potrebama. Današnji crkveni život se proširio, i otvaraju se nove crkve. Arhijerej odlučuje koga da ostavi na jednoj parohiji, a koga da prebaci na drugu.

Ako čovek ima poverenja u sveštenika, i ako je taj sveštenik njegov duhovnik, onda on može da ode za njim i u drugu crkvu. To je opštecrkvena praksa. Tim pre što Saratov nije tako veliki grad.

- Čuo sam izjavu jednog poštovanog monaha: «Da sam u ono vreme kada sam se spremao da postanem monah znao šta me čeka, ne bih primio monaštvo. Sada, proživevši u monaštvu mnoge godine, shvatam da nikakav drugi bolji život ne bih poželeo». Da li se slažete s njim? Da li biste i Vi i danas otišli u monahe?

- Danas, bezuslovno više znam o crkvenom životu, i realno znam sve teškoće monaškog puta. Ali i danas ne bih odbio da stupim na njega. Učinivši jednom svestan izbor, bilo bi čudno odreći ga se.

- Ali zar Vas ne pritiska ogromno opterećenje svakodnevne odgovornosti za ljude koji su Vam povereni, za krupnu rekonstrukciju crkve, za koju su potrebni milioni rubalja. Svaki čovek plati sličan napor, ako ništa drugo onda zdravljem.

- Briga o zdravlju se završila sa postrigom. I slava Bogu. Naše bolesti nas smiruju, svaki put dokazujući da bez Gospoda ništa ne možemo. Kada se osećaš skoro kao invalid, jasnije shvataš da si potreban samo Ocu svom Nebeskom. I to teši.
Pravoslavlje nije lako. U životu se uvek treba za nešto žrtvovati. I tek tada možemo da shvatimo šta je to Božanska blagodat, koja «nemoćne isceljuje i siromašne obogaćuje».

Razgovor vodio Vladislav Borovicki

http://www.hram-evenkya.ru/fnews2.php?id=594
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 5706 puta