MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POLITIKA JE NAMETALA SVOJE



RAZGOVOR SA MITROPOLITOM JOVANOM U PRILOGU REGIONALNOG TJEDNIKA “ŠPIGL” (29. novembar 2005.).

Episkop Jovan Pavlović, metropolit zagrebačko-ljubljanske eparhije Srpske pravoslavne crkve i cijele Italije boravio je u Varaždinu.

“U političkim događajima razbijanja Jugoslavije političari su nam mnoge stvari nametnuli. Šteta što nisu izabrali neki pametniji put političkog razdruživanja i stvaranja samostalnih država, nego je nastala ova tragedija koja je za žaljenje i na štetu svih jer su u velikom broju nastradali oni koji nisu imali velikih političkih aktivnosti.”
S metropolitom zagrebačko - ljubljanske eparhije Srpske pravoslavne crkve i cijele Italije episkopom Jovanom Pavlovićem razgovarali smo prilikom njegovog posjeta Varaždinskoj biskupiji i Gradu Varaždinu.

- Poklonili ste Gradu Varaždinu knjigu "Varaždinski apostol".O kakvoj knjizi je riječ?

- To je rukopisna knjiga iz 1454. godine koju su prepisivali trojica duhovnika Katarine Kantakuzine grofice Celjske jer je bila vrlo religiozna i teološki upućena i željela je da za svoju upotrebu u vezi bogoslužja i duhovnog života ima takvu liturgijsku knjigu. To je vrijeme kada se teško dolazilo do knjiga, budući da se sve rukom prepisivalo. Spominje se grad Varaždin gdje je prepisana ta knjiga, što u interesnom smislu govori da je Varaždin bio pogodno mjesto da se takav jedan posao obavi.

-Je li bilo pravoslavaca u to vrijeme na ovim prostorima?

- Prema povjesničarima, s Katarinom kao kćerkom despota Đurđa Brankovića Smederevca došlo je oko 300 obitelji koje su bile svojevrsna posluga u smislu tjelesne garde Kantakuzine i imali su svoje mjesto ispod starog celjskog grada, gdje su boravili Urlih Celjski i Katarina. Danas ima toponima koji podsjećaju na to vrijeme. Povjesničari govore da početkom 15. stoljeća Srbi dolaze u ove krajeve bježeći pred Turcima. Katarina je došla u Celje nakon gašenja srpske despotovine jer su Turci sve više nadirali prema našim krajevima.

- Kakvo je stanje u pravoslavnoj crkvi na području sjeverne Hrvatske?

- Od 1977. godine kad sam ja preuzeo dužnost u Zagrebačkoj eparhiji povremeno sam dolazio u Varaždin i služio bogoslužje u našoj crkvi. Otac Zvonko je bio tada paroh. Velika mi je briga bila obnova naše crkve u Varaždinu i mogu izraziti zadovoljstvo da smo primili veliku pomoć i podršku od gradske uprave, budući da naših vjernika nema toliko da bismo mogli računati na njihove prihode da se crkva obnovi. Sada je posao uglavnom završen i nadam se da su ti dogovori bili uspješni i da se crkva uklapa u estetski izgled Varaždina koji je čuven po svojoj lijepoj arhitekturi. Varaždin je kroz povijest imao prioritet ispred Zagreba, iako više nije glavni grad Republike Hrvatske. Varaždin je imao neke sadržaje koji su mu davali tu prednost.

image


-Jesu li Srbi na bilo koji način u ovim krajevima diskriminirani?

- To je više političko pitanje. Možda se katkad neke stvari više naglašavaju,ali ako se sjetimo početka kad je crkva bila podizana, predsjednik Crkvene općine je bio čuveni pjesnik Ognjeslav Utješinović Ostrožinski koji je s Ljudevitom Gajem i drugim Ilircima pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Znači da je od samog početka postojala kulturna, vjerska i svaka druga suradnja među ljudima. Varaždin je imao naglašenu kulturnu ulogu, a za vrijeme Vojne krajine političko-vojnu ulogu, tako da se u našoj povijesti često spominje Mihajlo Mikašinović koji je bio zadužen za potez od Varaždina do Koprivnice. U Plavšincima je naš čuveni slikar Joakim Marković 1750. godine naslikao je dvije kompozicije koje prikazuju primanje privilegija od bizantskog cara Vasilija Makedonca koji je dao Srbima i Hrvatima privilegije da se nastane u njegovom carstvu. Na jednoj slici je složeni grb srpski i hrvatski, što znači da su Srbi i Hrvati kao kršćani dobivali privilegije i bili u toj svojevrsnoj vojnoj službi čuvajući granicu od turskog nadiranja.

- Kako procjenjujete položaj srpske manjine na područiju cijele hrvatske?


- U varaždinskom kraju do Koprivnice nije bilo ratnih zbivanja i nije bilo razaranja crkava. Ono što je zub vremena učinio na starim građevinama obnavlja se u suradnji s državom, jer su crkve kulturno povijesni spomenici sakralne vrijednosti. Tako da mogu izraziti zadovoljstvo, pozdraviti i apelirati da se ti odnosi budu što bolji, pogotovo u vrijeme kad se govori o europskim integracijama. Potrebno je dati doprinos da Republika Hrvatska u svojim političkim poslovima i nastojanjima bude što uspješnija. Riječ je o općem dobru. Ako je država uspješnija i ostvari više programa, onda će za svakog građanina standard života biti mnogo bolji i uspješniji.

-Je li Srpska pravoslavna crkva imala popriličnu odgovornost u ratnim događajima?


- Vjerovatno je da postoji određena odgovornost jer Crkvu sačinjava društvo građana. Kao pripadnici Crkve svi smo grešni, nismo savršeno društvo. Crkva uči i apelira na svoje vjernike da žive kršćanskim moralom koji je zajdnički Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. U političkim događajima razbijanja Jugoslavije političari su nam mnoge stvari nametnuli. Šteta što nisu izabrali neki pametniji put političkog razdruživanja i stvaranja samostalnih država, nego je nastala ova tragedija koja je za žaljenje i na štetu svih jer su u velikom broju nastradali oni koji nisu imali velikih političkih aktivnosti. Koliko je bilo vanjskih utjecaja da se to tako dogodi, to je stvar političara i stručnjaka koji znaju određene činjenice koje mi obični građani ne znamo. Dakle, u jednom smo velikom vrtlogu političkih događaja gdje velike sile dirigiraju i nameću određena rješenja. Pojedinačnu odgovornost trebaju riješiti pravosudni organi i institucije koje su za to zadužene. Vidjeli ste da je susret s biskupom Markom Culejom srdačan. Prvi put kad je došao na svoju dužnost sreli smo se, otac Zvonko je radio na usklađivanju termina kao i sada. Mi kao crkveni ljudi i za vrijeme tih nesretnih ratnih zbivanja nismo prekidali kontakt. Imao sam vezu s pokojnim kardinalom Kuharićem, čestitali smo praznik jedan drugome, kao i s biskupima koje sam osobno poznavao, tako da naši odnosi nisu bili poremećeni. Svi smo bili u određenoj teškoj situaciji ako uzmemo u obzir humanitarnu aktivnost. Morali smo ići i u vrlo rizične prostore, pa je teško da čovjek sve stavi na vagu i izmjeri gdje je bilo grešaka. Iz II. svjetskog rata zanimljiva je jedna priča kad sam bio u Bosanskom Grahovu rukopoložen. Majka je imala jednog sina u četnicima, a drugog u partizanima. Rekla je da prijepodne nosi torbu i pogače jednom sinu, a poslijepodne drugom sinu. Bili smo, dakle, skoro u sličnoj situaciji da smo dušom bili vezani za jedne i za druge. Budući da sam se školovao u Hrvatskoj gdje sam i rođen, imam i svojih prijatelja iz školskih dana gdje su te lijepe uspomene i danas prisutne, a mnogi su iz miješanih brakova između Srba i Hrvata, gdje su i pravoslavni i katolici u istoj obitelji pa se slave dva Božića i dva Uskrsa. Taj odnos medu običnim ljudima je bio kršćanski, a politika je nametala svoje. Š to može vojnok raditi kad ga obuku u uniformu i stave mu opasač? Mora izvršavati vojnu zapovijed.

- Kakvi će biti odnosi između Srpske pravoslavne crkve i novog pape Benedikta XVI.?

- Odnosi su sada intenzivniji. Pogotovo papa Benedikt XVI. nastoji da se što više razvije suradnja između Katoličke i Pravoslavne crkve. Postoji sveopća opasnost od onih koji se na neki način bore protiv kršćanstva. To nije stvaranje nekog zajedničkog fronta, da bismo nametnuli kršćansku ideju drugima, nego se moramo organizirati da sačuvamo svoje vjernike i kršćansku vjeru i moral. Vrši se velika razmjena rasa, stanovništva, iz Afrike i Kine. Ne znam koliko će interesi bijele rase, Europljana, biti dovedeni u lošiji položaj. Nekako mi se nameće ideja da bi možda bilo praktičnije da ljudi ostanu u svom okruženju gdje su rođeni, a da se ekonomska i druga suradnja razvija i pomaže tim sredinama, pa da ne moraju napuštati svoj rodni kraj. Mislim da kod svakog čovjeka postoji nostalgija za onim okruženjem gdje je rođen. Mnogi faktori čine da imamo takva osjećanja, da nas vuče naš rodni kraj, da budemo u njegovoj sredini, u okruženju ljudi koje poznajemo, prirodi koja odgovara našem biću... To je mjerilo koje nameće takva razmišljanja.

- Postoji li mogućnost da papa Benedikt XVI. uskoro posjeti Beograd?

- Mnogo su me puta pitali o tome. To je faktor papine mirovne misije koju su imali kroz stoljeća. Sada je nastala jedna nova praksa da papa često izlazi iz Vatikana, a redoslijed je odredio da, ako je u pitanju Srbija, beogradski nadbiskup uputi poziv svom poglavaru da posjeti katolike u Srbiji, zatim država mora odigrati svoju ulogu budući da je papa i šef države Vatikana, pa onda većinska Crkva treba dati svoju suglasnost da papa posjeti određenu zemlju. Mislim da se to sve može uskladiti i ne treba to zlonamjerno tumačiti. Sadašnji papa je pokazao dosta pozitivnih svojih istupa da kvaliteta Crkve u moralnom pogledu bude što bolja i da ta suradnja među državama bude pozitivna, da se politika vodi u pravcu miroljubivih odnosa. Tako da je pitanje europske integracije vrlo važno za cijelu Europu, za svaku državu, da se uskladi moralni odnos između konfesija, Katoličke i Pravoslavne crkve. Postoje teološke razlike pa treba angažirati profesore teologije. Često sam poticao da se nastavi s praksom Bogoslovnih fakulteta u održavanju seminara kako bi se što jasnije objasnile razlike koje postoje. Možda ima i pogrešnog tumačenja. Zadnji put kad je kardinal Valter Kasper bio u Srbiji, održao je nekoliko susreta i predavanja i nadbiskup beogradski Stanislav Hočevar izdao je njegovu knjigu. Kad se čita primjerice shvaćanje Svetog Duha od Sina, filiogue, kardinal na vrlo lijep i prihvatljiv način objašnjava kako je došlo do toga uglavnom u teološkim krugovima. Tako da susreti jako doprinose zbližavanju ljudi. Mogu biti razlike, ali onaj ljudski faktor može doprinijeti da se ljudi bolje razumiju. Ako postoji određena ljubav, onda se preko mnogih poteškoća lakše prelazi.

preuzeto sa http://www.mitropolija-zagrebacka.org/dogadjanja.htm

Pročitano: 3966 puta