MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Isceljenje uz Božiju pomoć




Materijal časopisa «Za pravoslevlje i samodržavnost» (SPb- skr.Sankt-Peterburg).

Na praznik Konevske ikone Majke Božije, 23. jula 2005. godine, navršava se deset godina parohije crkve posvećene istoimenoj ikoni Presvete Bogorodice, koja se nalazi u naselju Saperno Prijezerskog rejona u Lenjingradskoj oblasti. Pri crkvi Konevske ikone Majke Božije radi pravoslavni centar za rehabilitaciju zavisnika od narkotika. O tome smo i razgovarali s nastojateljem Crkve, ocem Sergejem Beljkovim.

-U čemu se sastoji i kako izgleda rehabilitacija u parohiji u Sapernom?

-Život u parohiji je blizak životu manastirske zajednice, mi imamao svoj ustav. Za one koji su ovde na rehabilitaciji obavezno je posećivanje bogosluženja i molitvenih pravila, rad na poslušanju. Crkovna parohija arenduje nekoliko hektara zemlje, a svoju kuhinju obezbeđujemo povrćem tokom cele godine. Sagrađena je i nevelika farma za proizvodnju domaćih životinja i živine. Na crkvenoj teritoriji se nalaze i objekti za stanovanje, duhovno-prosvetna biblioteka, stolarska radionica, banja. Bez obzira na veliko domaćinstvo, cilj zajednice nije proizvodnja, već rehabilitacija onih koji su zavisnici od narkotika, i njihova fizička angažovanost kao jedno od sredstava rehabilitacije. Sada kod nas u parohiji istovremeno može da živi do dvadeset ljudi, ali prema dugogodišnjem iskustvu optimalan broj onih koji su na rehabilitaciji ne bi trebalo da bude veći od 10 – 12 ljudi. Vreme boravka u parohiji varira od 6 do 9 meseci. Osnova rehabilitacije je – ocrkovljavanje i rad.

Sličnost s manastirskom zajednicom se ogleda i u samoupravi. Onaj, koji živi i radi odavno, po starešinstvu je odgovoran za svakog novog štićenika. To je veoma ozbiljna škola: jer samo ljubav prema bližnjem može imati slobodu i iskrenost.

Blizina prekrasne severne prirode i rad na svežem vazduhu sami po sebi čine blagotvoran uticaj na duševno i fizičko stanje naših štićenika. To je važno, jer je njihovo zdravlje narušeno.

Posle rehabilitacije mi i dalje vodimo računa o čoveku, pratimo njegovu daljnju sudbinu. Mnogi dečaci nam dolaze na crkvene praznike. Onima, koji to žele, ostajem i dalje duhovnik. Oni se venčavaju kod nas u crkvi, krste svoju decu. Mi se ne rastajemo.

-Kako na primeru parohije u Apernom možemo videti odnos državnih organa prema angažovanju Crkve u rešavanju socijalnih problema (narkomanije)?

- Država ima pozitivan stav prema angažovanju Crkve u rešavanju socijalnih problema. Ona je spremna da iskoristi unutrašnji potencijal Crkve, iako neće mnogo da pomogne. Sa stidom moramo da priznamo, da svi religozni programi u Sankt-Peterburgu i Lenjingradskoj oblasti za borbu protiv narkomanije u poslednjih petnaest godina finansiraju samo inostrane agencije, a samo pre tri godine država je počela da daje delimično finansijsku pomoć za rešavanje ovog našeg unutarnjeg opšteg državnog problema.

Danas smo radi finansijskih problema morali da zaustavimo izgradnju rehabilitacionog centra za 35 ljudi u naselju Krasnoarmijsko Prijezerskog rejona Len-oblasti i jedinstvenog u Rusiji specijalizovanog ženskog centra u naselju Torfjano, bez obzira na to, što se gradskoj administraciji za namenski program borbe protiv narkomanije izdvojila velika suma novca. Tako je, prošle godine samo Komitetu za čuvanje zdravlja bilo izdvojeno 36 miliona rubalja, a deo novca, sigurno, da je mogao biti usmeren za ostvarivanje nekih zajedničkih sa Komitetom rehabilitacionih programa, pa samim tim i pravoslavnih. Tim pre što se svake godine od službenika ovog komiteta moglo čuti sa tugom da oni nemaju rehabiolitacioni centar izvan grada. Takav centar praktično već postoji, i postoji mogućnost zajedničkog razvijanja ovog projekta.

Poslove u ovom pravcu otežava i to, što u Sankt-Peterburskooj administraciji sve do sada nema one strukture, usmerene ka cilju koji se odnosi na obezbeđivanje aktivnosti u oblasti borbe protiv narkomanije. Stoga pribegavamo pomoći Političkim institucijama, i Državnoj narko-kontroli. Slava Bogu, da bar ovde možemo naići na razumevanje i saosećanje, i čak pokušaje da nam pomognu. Ipak, nažalost, neophodno je istaći, da ni na jedno pismo, upućeno iz određenih ustanova u razne organizacije s molbom da podrže aktivnosti projekta Crkve materijalno, nije bilo odgovora od onih koji su adresovni.

I ima još jedna od prepreka u borbi s narkomanijom. Nema opšte koncepcije, u svakoj ustanovi postoje sosptveni planovi, a potrebno je da postoji kopleksan prilaz. Sada je stvorena Međuustavna komisija, ali nema mnogo koristi od nje. Njeni članovi čak ne proveravaju ispunjavanje svojih odluka. Tako je, prošle godine u centru naše parohije u Sapernom bilo svečano zasedanje ove komisije. Ali sve do sada nije organozovano rukovodstvo koje je preporučila komisija Uprave Ministarstva RF po pitanju štampe, televizije i radio vesti i sredstvima masovne komunikacije koje bi iznosilo o delatnostima pravoslavnih rehabilitaconih centara Severo-Zapada. Neophodna je kontrola nad izvršenjem odluka, nekakvi pokretači naredbi. Njih nema, samo se vode razgovori, i već se gubi želja za učestvovanjem u ovim beskonačnim komisijama, sastancima, konferencijama.

-Vi ste pomenuli nedovršeni rehabilitacioni centar za devojčice pri crkvi svetog Nikolaja u naselju Torfjano. A zbog čega ste se odlučili za odvojenu rehaiblitaciju mladića i devojaka?

-To izaziva dodatne teškoće, jer mnogi od naših štićenika (pre postupanja i čak za vreme rehabilitacije) nisu smatrali da je blud greh, nego prosto fizički prirodna želja. Tamo, gde se rehabilituju lica oba pola istovremeno, takvi slučajevi su neizbežni.

Ali mi ne gubimo nadu da će se pojaviti ovakav centar. Sarađujemo u tom smislu sa Pokrovsko – Terveničkim manastirom naše eparhije, tamo je skit, u kojem na rehabilitaciji zavisnika od narkotika, dečaka i devojčica, radi mati Siluana. Ona je saglasna sa mnom u tome, da ako ostavimo na rehabilitaciji samo devojčice, njihovo ozdravljenje će biti uspešnije. Inače će se mnogi ( i dečaci i devojčice) morati isključiti. Mi bismo sa svojim dečacima dolazili kod njih na dva- tri dana radi pomoći u obavljanju težih poslova.

-Odlukom mitropolita Sankt-Peterburškog i Ladožskog Vladimira, 1. oktobra 2003. godine vi ste postavljeni za rukovodioca Odeljenja za borbu protiv narkomanije i alkoholizma SPb eparhije. U čemu se sastoji ovaj posao i šta je urađeno do sada?

-Organizovali smo ambulantni rad za zavisnike od narkotika, zavisnike od alkohola i članove njihovih porodica u centru Aleksandro-Nevske Lavre – centar pomoći «Vaskrsenje». Osim rada u gradu centar priprema i usmerava sprovodjenje rehabilitacije u manastirima, u eparhijama i u specijalizovanim centrima, s kojima su uspostavljene čvrste veze. Ovaj centar, u kojem su tri sveštenoslužitelja, lekar-psiholog, socijalni radnici, obavljaju posao ukazivanja poslerehaiblitacione pomoći licima, koja su prošla rehabilitaciju u raznim rehabilitacionim sistemima, među kojim i medicinskim. Slično se odvija i u pravoslavnom bratstvu sv. Anastasije Uznika-osloboditeljnice, crkvi Spasitelja Nerukotvorenog na Konjušenom trgu, Sv. Proroku Iliji na Porohovih. U SPb eparhiji organizovana je «vruća linija» za probleme narkomanije i alkoholizma. Osim našeg centra u naselju Sapernom nastavljaju da rade pravoslavni rehabilitacioni centri u naselju Mlinarev potok Vsevoložskog rejona, pri bratstvu prep. Serafima Virickog u naselju Pošehnja Peskovske oblasti, «Kamen» u gradu Izborskom Peskovske oblasti (rehabilitanti i zaposleni, koji se nalaze u ovim centrima, su došli iz Sankt Peterburga). Počeo je da deluje i centar rehabilitacije zavisnika od alkohola u naselju Sologubovka Volhovskog rejona Lenjingradske oblasti. U toku su radovi na organizaciji pravoslavnog rehabilitacionog centra u Tihvinskom rejonu Len-oblasti. U tom pravcu nastavljaju delovanje Konevski, Zelenicki, Čeremenecki i Vedeno-Ojatski manastiri. Mi sarađujemo sa Varlaamo-Hutinskim manastirom Novgorodske eparhije, Peskovo-Pečerskim i Svetogorskim manastirima Pskovske eparhije, manastirima i parohijama Arhangelske, Murmanske, Petrozavodske i Kalininogradske eparhije.

Uslovi su u različitim centrima različiti. Nije svuda tako, kao u naselju Sapernom gde se centar nalazi pri crkvi. Naprimer, u naselju Pošehnja na čelu bratstva se nalaze mirjani, a sveštenik im dolazi iz crkve. Imaju svoj program u centru «Kamen». Ali programi svih naših centara su urađeni na osnovu pravoslavnog veroučenja, i to ih objedinjuje. Mi se okrećemo genetičkim korenima naroda, i ljudi nas razumeju. Stoga i postižamo postavljen cilj.

Možemo istaći da su posle otvaranja naših odeljenja u Ivanovo-Voznesenskoj, Ekaterinburskoj, Novosibirskoj, i u drugim eparhijama, bila otvorena slična odeljenja ili su bili postavljeni sveštenoslužitelji, odgovorni za ovu oblast socijalnog služenja Crkvi.
Isto tako naše odeljenje priprema i izdavanje specijalne metodološke literature o rehabilitaciji narkozavisnika.

-Kakve opšta uputstva bi vi mogli da date crkvama, koje počinju sa radom na rehabilitaciji narkozavisnika?

-Kao prvo, za tako nešto su potrebni neophodni uslovi i mogućnosti, a najbolje za to je dom izvan grada. Savetujem da se ne skuplja veliki broj narkozavisnika, čak iako ima prilično mnogo posla, čije obavljanje teoretski može prehraniti mnogo ljudi. Jer takav početak rada se može pokazati neuspešnim. Prvo sveštenik mora sebe da proveri: može li on da voli ove ljude, da im prašta, da ih s ljubavlju kazni. Ako sam može sve to, kako će se njegova porodica prema svemu tome odnositi? Sve treba odmeriti. Jer samo želja i usrdnost nisu za to dovoljni. Pri rehabilitaciji ne bi trebalo primenjivati neke nove psihološke tehnike, koje često imaju okultni karakter. U pravoslavlju svega ima dovoljno, život se gradi po zakonima crkvene zajednice, i to je porodica, sve je jednostavno. Naravno, veoma je korisno izučavanje svetootačke literature, gde se mogu naći mnogi praktični saveti. Dešava se da se čovek iznenada rastuži, a ti mu spomeneš poslušanje i sve se sredi. A mogao bi i da ode.

-Postoji mišljenje da je za privlačenje omladine Crkvi neobhodno da ona bude protkana njenim interesima, da se ovlada njenim jezikom ( varijanta čitanja apostolskog priziva da bude «svima sve»). Poznato je, da se narkomani obraćaju međusobno na svom slengu. Neki sveštenici smatraju, da treba razgovarati s njima uz pomoć ove nestandardne leksike. Da li vi postupate tako ili ne?

-Smatram ovu praksu veoma štetnom. Da, žargonska reč može biti tačna po smislu, ali svaka reč nosi određeni energijski naboj, i tako kako je korištenje narkotika vezano s delovanjem demonskih sila na čoevka, radi toga bilo kakvo korištenje reči narkomanskog slenga i s njima povezanih idiomatskih izraza posmatramo kao korišćenje besologizama, što je sa pravoslavne pozicije samo po sebi bogohulstvo i greh. Naravno da narkozavisnici očekuju nešto sasvim drugo za pomoć, tim pre od pravoslavnog sveštenika. Može biti, da je najveća nesreća ovih ljudi odsustvo visokog duhovnog primera u njihovom životu. Stoga sve, što čini i govori sveštenik, u radu sa narkomanima, zahteva od njega veliku odgovornost i moralnu ispravnost-----. Kada naši štićenici počnu sve ovo da shvataju, tada i sami postaju pomagači u svemu ovome. Žargon i prazninom iskvareni razgovori o narkomanskoj prošlosti unutar zajednice se presecaju od strane samih rehabilitanata. «Zavolite čisto razumno mleko, da bi od njega uzrastali ka spasenju» - kaže nam apostol Petar.

-Oče Sergije, vaša pomoć je ograničena na nekoliko stotina ljudi. Kako bi se mogao iskoristiti ovaj značajan opit u glavnim centrima u Rusiji?

-Može se nabrojati, koliko je svakom rejonu potrebno rehabilitacionih centara, i zauzeti se za njihovo organizovanje. Poznato je da od onih koji žele da prođu rehabilitaciju u centrima van grada, šezdeset posto njih želi da ide u pravoslavne centre. Mislim, da bi u prvoj etapi za našu eparhiju bila dovoljna četiri muška i dva ženska rehabilitaciona centra (sada mi u osnovi otpravljamo rehabilitante u druge eparhije). Ako bi bilo više centara – tada bi ljudi, koji su prošli ovaj program i koji su dobili iscelenje, bili primećeni, i rezultati će biti očigledniji. Mi bismo tačno odredili, šta je neophodno u centrima, i imali bismo mogućnost za realniji uticaj na tešku sadašnju situaciju. I vremenom, daće Bog, možda će biti manje narkomanije, i ovi centri bi se mogli lako pravilno promeniti u druge socijalne potrebe. Naprimer, za decu.

-Priznajete li vi druge vidove rehabilitacije, da li ste susretali dostojna iskustva u tom pravcu?

-Ja ne stvaram monopol Crkve u rehabilitacionim programima. Neka postoje razni programi – medicinski, psihološki. Osim onih, naravno, kojima se čini nasilje nad ličnošću i koji koriste okultne metode delovanja. Destruktivne sekte, naprimer. Neka svako bira svoj put, onaj, za koji smatra pravilnim za sebe. Svaki program daje u određenom procentu rezultat čvrstom remisijom.Ali praktični opit pokazuje, da do najvećeg rezultata dolaze religozni programi. U zapadnim državama – katolički, kod nas – pravoslavni. I to je objašnjivo, jer je narkomanija – duhovna bolest.

...Pre nekoliko meseci u crkvi Konevske ikone Majke Božije izbio je požar. Drvena zgrada crkve je ostala čudom čitava, što su primetili čak i vatrogasci. Crkva je živa i radi, slavi svoju desetogodišnjicu.

Tel. odjela za borbu protiv narkomanije i alkoholizma SPb eparhije (812) 274-33-04.

Marina Mihajlova

Prevod s ruskog: Natasa Ubovic

Pročitano: 8967 puta