MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠTVO U 21. VEKU - DIMITRIJE PLEĆEVIĆ



  O prizivu, idejama, načelima i najviše o opitu monaškog života mnogo je govoreno i pisano kroz istoriju Crkve, a tako je nesumnjivo i danas.

Ako ga u najmanjem doživimo kao neobičan, odnosno nesvakidašnji način života ili opredeljenosti, monaštvo će nas fascinirati i oboriti svaki protiv argument, jer ono, po prirodi svoje projave, pripada sferi večnosti, izvire od Duha Svetoga, koji mu i daje mogućnost opstanka.

Da nije tako, monaštvo bi bilo samo jedna od istorijskih pokreta, zasnovano na ljudskoj ideji i do danas ne bi ni postojalo. Palo bi u zaborav kao i sve iluzionističke predstave o životu, koje za cilj imaju bilo šta od prolaznih shvatanja i ideja.

U tom kontekstu posmatrano monaštvo opstaje kao praktična, eklisiološka delatnost, ostavljajući za sobom mnogovekovno, iskustvom pečatano, spasavajuće načelo.

Monaštvo je istorijski rođeno polovinom četvrtog veka u Egipatskoj pustinji. Ocima monaštva smatramo prepodobne  Antonija Velikog i Pahomija Velikog, dok kao velike trudoljubce inoštva poštujemo Teodosija Velikog, Ilariona Palestinskog, Vasilija Kesarijskog, Ambrozija Mediolanskog, Benedikta Nursijskog, Savu Osveštanog, Damaskina i dr.

Začetak ili pred istoriju monaštva možemo otkriti još u Starom zavetu, životima proroka, Danila, Ilije, Isaije, Preteče i Krstitelja Gospodnjeg Jovana i samoga Gospoda našega Isusa Hrista, koji je svetemelj monaškog služenja. Ne smemo zaboraviti ni apostola Pavla himnografa ljubavi, kao ni apostola Jovana Bogoslova i mnoge druge znane i samo Bogu otkrivene podvižnike svih vremena.

Kroz ovo skromno istoriografsko putešestvije čini se, da sem imena, nismo izneli ništa bitno i značajno, ali nije tako, osim na prvi pogled. Ako se zadubimo, sozercavajući ove velikane monaštva, doćićemo do biti, a to je EVANĐELjSKI IDEAL ŽIVOTA. To je nit, koja njih sve i monaštvo svakoga vremena neraskidivo povezuje. Ta sveza, koja čini istovetnima monaštvo sa mirskim svetom, to je zapravo PUT SPASENjA KROZ EVANĐELjSKI ŽIVOT.

Ideal monaha ranog perioda, srednjega veka i danas, gotovo je nepromenjen i izvire iz želje da se u istini Gospodnjoj, u ljubavi njegovoj i zajednici svetih prebiva i ne samo tokom svakoga časa u zemnome životu, već večno.

Zato je pravo i potpuno izvorište monaškog života, kao i njegov krajnji cilj, budućnost odnosno Eshaton.

Nakon ovog kratkog uvoda, prelazimo na temu Monaštva u 21. veku, To je za sve nas velika nepoznanica, jer smo tek na pragu veka koji nas očekuje i sa svešću o tome ćemo i govoriti večeras.

Pitate se, verovatno, odkuda potreba za ovakvom temom i da li je opravdano govoriti o nečemu što nismo u stanju da potpuno sagledamo, sa istorijske distance. Odmah ću Vam odgovoriti, jeste opravdano, čak je i neophodno. Evo i zašto:

Monaštvo 21. veka, suočava se sa izazovima i iskušenjima koja nisu bila poznata monasima ranijeg perioda, pa čak ni podvižnicima prve polovine 20. veka. Tehnika i tehnologija vidno napreduju iz časa u čas, teško je uklapati se u nove tokove. Sve to odražava se na čovečanstvo, na Crkvu i bogotražitelje u okviru nje. Na nama je da budemo svesni svih činjenica, da pokušamo da ih pravilno rasudimo i da se u krajnjoj liniji realno suočimo sa njima.

Ljudi našeg vremena, posebno mladi, monaški život doživljavaju kao potpuni ideal vere, ulazeći u njega sa željom da čitav svoj život, ličnost, talante, upotrebe na spasenje, odnosno da ih afirmišu tako da posluže liturgijskoj zajednici u kojoj se spasavaju. Monaški život vide kao zajednicu vernih, sabranih oko tela Hristovog, u težnji da se takav način života ostvari u večnosti.

To je perspektiva, koje mlade generacije drastično odvaja od starije generacije monaha, koje ih približava arhetipu, istorijski jakom, danas nažalost potisnutom, liturgijskom susretu ljubavi, susretu između monaške zajednice i vaskrsloga Hrista.

Upravo danas, srpski manastiri, a što je tužno i mnogi starci, zaboravljaju ili namerno previđaju da je monaštvo neodvojivo od liturgijske zajednice Crkve, da ono nikako ne sme da se pojavi kao para crkvena, van liturgijska, individualna pobožnost, usmerena na ličnu molitvu kao suštinu svega, na izolovanost prevaziđene i Hrišćanstvu toliko daleke limitirane sirove forme.

Mlade monaške generacije ili monaholjubci koji žele taj uski put spasenja, imaju jasnu viziju, u nekim segmentma daleko prevazilažući starije generacije. Stoga je i jaz među njima gotovo nepremostiv.

Monah 21. veka treba da bude svestan blagodati ali i opasnosti vremena u kome živi, da sve Bogom dane tehnološke i tehničke inovacije iskoristi na dobrobit zajednice, da ne čuje strašne reči Gospodnje upućene lošem sluzi:  Uzmite dakle od njega talanat, i podajte onom što ima deset talanata. Jer svakom koji ima, daće se, i preteći će mu; a od onog koji nema, i šta ima uzeće se od njega.  I nevaljalog slugu bacite u tamu najkrajnju; onde će biti plač i škrgut zuba. (Mt 25, 28-30)

Mnogo je gladnih i žednih, monaholjubaca danas, gladnih i žednih vere, ali na žalost nemaju kome da se obrate, ne zato što nema iskusnih straca, već zato što se njima niko ne bavi i niko nema želju za tim.

Manastiri su nam se, dragi prijatelji pretvorili u turističke atrakcije, kulturno-istorijske spomenike, sa živim ljudima u njima, koji žive, tačnije preživljavaju, budući daleko od centra stvari a to je sveta Liturgija.

Pohvalno je da budemo molitveni, da težimo ličnom usavršavanju, ali sve to ne sme da nas izdiže u odnosu na druge, da nas čini par ekselans pojedincima, neprikosnovenim autoritetima vere, tumačima pisma i znakova, sveznajućim guruima....

Ne smemo davno zaboravljeni sistem robovlasništva, preobraćenog na duhovni nivo, oživljavati niti aktuelizovati. Da li slučajno ili namerno to je u znanju Božijem. Ne smemo sakatiti ljude, uvlačiti ih u nepravoslavno poimanje vere, neznanje im prosipati kao vrhunsku teologiju, učeći ih da čekaju antihrista, da cepte od svega, sve samo ne da se raduju Hristu, da se raduju opitu Liturgijske zajednice.

          Sve navedeno siromaši monaške zajednice u globalu, jer ne teži onome čemu mlad čovek hita, jer dostupnost autentičnoj monaškoj literaturi danas je sve veća i nema zalagivanja plitkom duhovnošću. Mladi traže punotu doživljaja, treba im pružiti ruku, otvoriti monaške kapije, prihvatiti ih sa ljubavlju i poverenjem, a ne odmahnuti rukom i reći nema od njih ništa. Takvo monaštvo treba 21. veku.

Uz poštovanje starijih monaških generacija, mlado monaštvo mora biti obrazovano, spremno da razume i pouči vapijućeg grešnika u skladu sa vremenom, da pokaže da ima ljubavi i smisla za živi život u Hristu.

To je monaški doživljaj nas mladih danas, zajednica u telu Hristovom, u nadvečnoj ljubavi, u misiji Crkve koja rađa za večnost.

Mladi koji se odlučuju na monaški podvig moraju da budu svesni da realan monaški život nije ni malo lak, najčešće, praksa se ne podudara sa opitnom teorijom otaca, koji iz persprektive preživljenog i doživljenog monaškog života, na zenitu, već prelazeći u eshaton pišu i poučavaju učenike.

Danas je osnovno da mladi monah odseče svoju vezanost za svet, da ga voli i dalje ali da mu ne robuje, da trezvenoumno rasuđujući, sluša nastojatelja i teži da se edukuje koliko god je to moguće u ispravnom smeru.  Da ne luta, tražeći pouke od svih, već samo od svoga igumana i ispovednika.

Svakako, veliki problem monasima u današnje vreme predstavlja sloboda, odnosno zloupotreba iste, jer svet bruji o maksimumu slobode pa čak i one koja je štetna po spasenje. Takve probleme racionalno treba sagledati i ispovedno ih rešavati sa duhovnim rukovoditeljem.

Đavo, ma koliko tvrdili mnogi danas da ga nema, saplitaće monaha na svakom koraku, pokušava da ga sablazni na mnoge načine. Osnovno Otačko načelo jasno svedoči u tim situacijama da se treba čvrsto držati, prozreti iskušenje i truditi se isto odbaci, kao onaj koji Ne vjerujte svakome duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga (1. Jn. 4,1)

Tako naoružani jasno se upuštamo u nevidljivu borbu čiji ishod za nas treba da bude Večna Evharistija i radost zajednice sa Hristom.

Iskušenja koja nadiru treba seći u korenu, pri padovima treba ustajati, a ne besplodno jadikovati i tapkati u mestu.

Monaštvo je maraton, na kome ima prepreka, ali ne sme da bude zaustavljanja, sa Hristom trčeći do cilja, u Pavlovskoj nadi, svaki monah ili onaj koji želi takav način života treba da se trudi da ostvari reči: Dobar rat ratovah, trku završih, veru sačuvah. A sada me čeka venac pravde (2. Tim. 4, 7)
 

PITANjA:
 

1. Pitanje o tome da li su istinite tvrdnje da je Sveta Gora najbolje mesto za monahovanje, pogotovo s toga što tamo vladika nikoga nigde ne može premestiti.

Odgovor: Svako mesto, koje monaholjubac u srcu svome prepozna kao mesto na kome će živeti i spasavati se u Duhu Božijem je najbolje za njega. Po mom skromnom mišljenju, mnogo je više važnija monaška zajednica, koja zapravo osveštava mesto i čini ga živim u Hristu.

Sveta Gora je divno mesto za monahovanje, ali ni jedna sveta obitelj nije ništa manje vredna toga. Što se tiče premeštanja to je prilično neubedljiv argument, jer je poslušnost najveća monaška vrlina.
 

2. Koliko godina je potrebno da kandidat  pre monašenja bude iskušenik:

Odgovor: Sveti kanoni i predanje preporučuju tri godine, minimum jednu godinu, ali to je u vlasti episkopa odnosno igumana koji monaši i duhovnika koji privodi kandidata i koji je u obavezi da proceni i predoči njegovu zrelost za primanje zaveta.


3. Kako se određuje ime na monašenju:

Odgovor: Najčešće određuje episkop koji monaši ili duhovnik koji privodi kandidata. Neretko se konsultuje i želja onoga koji se monaši.


4. Pitanje vezano za kanone koji određuju da se monasi ne bave svetovnim poslovima. I kako pojedini monasi predaju veronauku.

Odgovor: Shodno 3 i 4. pravilu Četvrtog vaseljenskom saboru, monasi i klirici uopšte ne bi trebalo da se bave svetovnim poslovima, osim po dozvoli episkopa. Dakle veroučitelji monasi, koji su retki, to poslušanje obavljaju uz saglasnost episkopa i to se ne protivi pravilima Crkve.
 

5. Da li iskušenik može do kraja ostati u tom statusu:

Odgovor: Može, ako duhovnik ili iguman procene da je to potrebno, mada u praksi se to retko sreće. Ako ne pre takvi se monaše  na samrtničkoj postelji.


6. Da napravimo paralelu između monaških tradicija različitih religija.

Odgovor: Pitanje je jako kompleksno i zahteva duboku analizu i prosto je tema za sebe. Ali ukratko rečeno svim monaškim tradicijama svojstvene su sledeće karakteristike: život po načelima monaških osnivača, određeno molitveno pravilo, pravila posta, života i reda u zajednici, poslušanja. Pravoslavno monaštvo kao i uostalom Pravoslavlje uopšteno, od svega toga duboko razlikuje i čini autentičnim upravo Sveta Liturgija o čemu smo govorili predhodno. Ona čini doživljaj pravoslavnog monaštva eshatološkim i na taj način podvlači jasnu crtu sa  tradicijama monaštva u drugim religijama.


7. Da se pojasni sve učestalija pojavnost tzv belog monaštva, koje duhovnici preporučuju svetovnim pa čak i bračnim ljudima?

Odgovor: Nažalost mnogi od nas smo svedoci takvog anticrkvenog i destruktivnog ponašanja pojedinih duhovnika, koji svoja čada usmeravaju da žive strogim monaškim principima u svetu. Posebno se da primetiti, da spomenuti duhovnici takve savete daju i bračnim ljudima. To nije nova pojava, jer Crkva odavno zna za problem nametanja i elitizovanja monaškog života na račun svetovnog sa posebnim osvrtom na „čistotu“ monaškog u odnosu na „prljavi i grešni“ svetovni život. Ovakvo poimanje stvari ne samo da je pogrešno, već je i umnogome pogubno za pojedince i čitave porodice koje vrše nekakve manastirske eksperimente u svetu izdajući se za tzv. „belo monaštvo“ koje je istoriji bilo poznato ali pod potpuno drugim okolnostima i situacijama. Beli monah je istinski monah sa položenim zavetima, što čuva po blagoslovu duhovnika za sebe, posebno je toga bivalo u vreme komunizma u Rusiji i slično.  No naši današnji beli monasi i nerade ništa drugo, nego samo kritikuju sve oko sebe, izobličavaju druge, kritikuju jerarhiju Crkve i slično. Sve sem malo pažnje i posvećivanje sebi i svojim gresima. Posebno su razdražljivi kada se povede pitanje ispravnosti takvoga života ili pitanje duhovnika koji to blagosilja. U tim slučajevima smireni, pobožni i molitveni, skrušenih beli monasi doživljavaju drastični promenu, izobličavajući lice, povišenim tonom prizivaju Sud Božiji na onoga koji huli na Boga jer se ne slažće sa stavovima dotičnih duhovnika-gurua.

Ovakvo poimanje opasno je jer direktno razara liturgijsku zajednicu i misiju Crkve, ružeći pri tom sliku o monaštu i pobožnosti uopšte. Jedini savet je kloniti se duhovnika i njihovih umišljenih čada, koji sem moj duhovnik i ja, ništa drugo ne govore, jer su štetni za izgrađivanje duhovnih stavova i najčešće odišu raskolničkim mentalitetom, koji pre ili kasnije izađe na videlo.

Još jednom apelujem i ponavljam po nebrojeni put, da je najnormalnije i najcrkvenije ispovedati se kod svog nadležnog sveštenika i ići na Svete Liturgije u svoju parohijsku crkvu. Na taj način se zamke revnitelja za veru lako daju izbeći.

 

TeamSpeak3 predavanje, održano u okviru ciklusa predavanja na forumu „Žive reči utehe“

datum 21.06.2010.

predavač: Dimitrije Plećević, ipođakon

Izvor:

Pročitano: 7303 puta