MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Vladika Ignjatije: “Niko ne može da kaže da je Gospod ostavio Kamčatku”



Pravoslavna Enciklopedija TV program emitovan na TVC kanalu 16.04.05.

Otac Aleksej Uminski, voditelj: - Dobro jutro, gledate televizijski program Pravoslavna Enciklopedija. Danas ćemo posetiti Kamčatku. To je najistočniji deo Rusije gde se nalazi jedna od najvećih eparhija Ruske Pravoslavne Crkve.

Kako se Pravoslavlje proširilo u ovoj zemlji na Dalekom Istoku? U šta veruje lokalno stanovništvo na Kamčatki? Da li su oni Hrišćani ili pagani? I koliko ima Pravoslavnih Crkava na poluostrvu? To su pitanja o kojima ćemo diskutovati sa našim današnjim gostom. On je specijalan gost koji je došao iz Moskve da bi učestvovao na konferenciji i u našem programu. To je petropavlovski i kamčatski Vladika Ignjatije. Pozivamo vas da učestvujete u programu sa vašim pitanjima.

Ali najpre, vratimo se šezdeset godina unazad u vreme Velikog Rata i saslušajmo sećanja Oca Gerasima Ivanova.

Tema: Istrajavanje sa verom

Na ovoj fotografiji vidimo Gerasima Ivanova kada mu je bilo 21 godina. On je regrutovan na samom početku rata. Bio je glumac i maštao je o dekorisanju Crkava.

Danas Protojerej Gerasim Ivanov ima 87 godina i najstariji je moskovski sveštenik. Prošlo je šezdeset-četiri godine od juna 1941, ali se Otac Gerasim seća svega kao da je to bilo juče. On je tokom rata bio narednik u pripremnim trupama, obučavajući vozače za kola i tenkove.

Otac Gerasim Ivanov: - Slali su nam muškarce ali i žene iz Moskve i Siberije i brzo bismo ih obučili i slali na front.

Prema sećanju Oca Gerasima njegova porodica je uvek bila verujuća i zahvalna Gospodu. To mu je pomoglo u danima iskušenja, u gladi i na zimi, u toku bombardovanja.

Otac Gerasim Ivanov: - U napadima sam obično bio u prvim redovima, i često su me pitali: “Hej, Ivanov zašto ne pevaš?” A ja sam se tiho molio ... ali dobro, otvorio bih usta i zapevao! Ne gledaju me više? OK - nastavljam da se molim. Za šta sam molio Gospoda? Za slobodu, naravno i da prestane krvoproliće. To je bilo najvažnije. Čovek ne može da bude sebičan i da se moli da samo on ostane živ. Mnogi ljudi su tada počeli da razmišljaju o svojim dušama. Sećam se priče koju sam čuo, o dvojici ranjenih vojnika koji su umirali na istom bolničkom odeljenju, i jedan od njih je vikao: “Zašto ja? Zašto ja? a drugi je takodje vikao, ali i plakao: “Gospode oprosti mi, jer sam Te proganjao, oprosti mi što sam hulio, bludničio i ubijao”. Bio je sav u krvi, ali iskreno pokajan. Naravno da će mu Gospod oprostiti.

Gerasim je posle rata završio seminariju i postao sveštenik. Ali on nije napustio svoj mladalački san i dekorisao je i obnovio Crkvu Presvete Bogorodice u Moskvi, kao i mnoge druge. I molio se celog svog života.

Protojerej Gerasim Ivanov: - Nisu bitne reči koje se izgovaraju već njihova snaga, i molitve moraju dolaziti iz srca i biti direktno upućene Gospodu.

***
Otac Aleksandar Uminski: - Otac Gerasim je proveo ceo svoj život propovedajući Jevandjelje. I svaki Hrišćanin treba da bude spreman na takvo misionarenje - u svojoj okolini i dalje, u svojoj zemlji i u dalekim predelima. Tako su razmišljali ruski misionari kada su pre tri stotine godina došli na Kamčatku da propovedaju Jevandjelje lokalnom stanovništvu.

Pravoslavlje na Kamčatki, u prošlosti i danas - to je bila tema konferencije koja je ove nedelje organizovana u Moskvi.

Tema: “300 godina Hrišćanstva na Kamčatki: “Misija Crkve u prošlosti i sadašnjosti” konferencija

Učenici i teolozi, učitelji i studenti, seminaristi i sveštenici su se okupili na Pravoslavnom Univerzitetu Sv.Tihona kako bi učestvovali na konferenciji posvećenoj 300-godišnjici Hrišćanstva na Kamčatki. Mnogi su u Moskvu došli iz mesta koja su udaljena više od dve hiljade kilometara.

Njegova Svetost Patrijarh: - Danas, posle tri stotine godina od početka prosvetljivanja Kamčatke, Ruska Pravoslavna Crkva nastavlja svoju misiju na njoj, ispunjavajući Spasiteljeve reči: “Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha” (Mt. 28:19).

Sam Patrijarh je posetio Kamčatku pre dvanaest godina. To je bio prvi put u ruskoj istoriji da je crkveni poglavar posetio ovu udaljenu oblast. Kamčatka je u to vreme imala samo jednu Crkvu. Danas ih ima puno, ali kao što je njegova Svetost rekla, mnogo je važnije živeti pravoslavno nego izgradjivati Crkve: ljude treba uvoditi u veru. To je razlog zbog čega je misionarska aktivnost postala prioritetna u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Jevandjelje nije potrebno samo lokalnom stanovništvu Siberije i Dalekog Istoka. Ono zvuči kao nešto novo i u glavnim gradovima. Postoje zainteresovani slušaoci, pa se nadamo da će biti i dovoljno ljudi da pronose Blagu Vest!

Djakon Andrej Kurajev: - Svešteniku je mesto medju narodom, a ne da se skriva iza ikonostasa.

Misionarska aktivnost nije samo geografska ideja. I kao što je njegova Svetost Patrijarh rekao, zemlje i nacije se menjaju, ali ostaje zadatak Crkve da propoveda Jevandjelje celom svetu.
***

Otac Aleksej Uminski: - Svako ko je ikada bio na Kamčatki naziva ovu oblast najlepšom zemljom na planeti. Hajde da napravimo kratku televizijsku ekskurziju ostrvom.

Tema: Poluostrvo Kamčatka

Kamčatka predstavlja pravi kraj sveta. To je zemlja koja prva pozdravlja izlazeće sunce. Putovanje avionom od Moskve do Petropavlovska, glavnog grada regiona, traje devet sati. Površina Kamčatke iznosi isto koliko i površina Portugalije, Belgije i Luksemburga zajedno, i to je najveća i najistočnija ruska eparhija.

Pre revolucije tamo se nalazilo 50 Crkava i kapela, ali je 1924 godine počela represija koja je rezultovala time da je 1931 godine poslednja preostala Crkva bila uništena, i Kamčatka proglašena prvim ateističkim regionom u zemlji.

Danas se na poluostrvu nalazi 26 aktivnih Crkava i kapela. Broj vernika se stalno povećava: Otac Jaroslav Levko, jedan od lokalnih sveštenika, je tokom svojih 20 godina službe sam krstio 80.000 ljudi. Saborna Crkva se od 2001 godine izgradjuje u Petropavlovsku, da bi bila osvećena posle praznika Duhova. Planirano je da se izgradi zvonik, zgrada vlade, i dve kapele, zajedno sa omladinskim klubom, bibliotekom i istorijskim muzejem Pravoslavlja na Kamčatki i Ruske Amerike.

Ova oblast je veoma trusna, tako da je glavno pitanje bila sigurnost ovih zgrada. Arhitekte su rešile ovaj problem, i jednom kada bude izgradjena ova ogromna zgrada će moći da primi 5000 ljudi i da odoli zemljotresima jačine 10 po Rihterovoj skali. Crkva će moći da bude sklonište ljudima i u bukvalnom smislu.

Velike Crkve obično imaju dva sprata, pa će i nova Saborna Crkva biti tako izgradjena. Crkva se gradi od priloga lokalnog stanovništva i biznismena, a jedan deo novca je obezbedila lokalna vlada.

Pre tri godine, kada se ovde pojavio manastir, okrenuta je nova stranica u istoriji Pravoslavlja u ovom regionu. 21 jula 2001 godine na dan kada se praznuje Kazanjska ikona Majke Božije, Vladika Petropavlovski i Kamčatke, Ignjatije je osvetio Crkvu posle ikone, i održana je i prva Liturgija.

Posle službe se išlo u litiju oko manastirske zemlje i osvećen je bezimeni izvor koji su ljudi oduvek koristili za čistu vodu. Izvor se sada zove Izvor Presvete Bogorodice Kazanjske. I pored toga što je samo nekoliko ljudi znalo gde se nalazi manastir i što nema autobuskih odredišta do tog mesta, Crkva je toga dana bila puna.

Istorija tog manastira je započela uskoro posle dolaska Vladike Ignjatija na Kamčatku: parohijanka Natalija Ševcova je kao poklon Crkvi, ponudila Vladiki kuću i deo zemlje u jednom od naselja. Vladika je dao blagoslov nekolicini žena da se nastane u toj kući, i one su tu osnovale zajednicu. One su obradjivale zemlju i molile se, i svojoj zajednici su dali ime Sv.Serafim Sarovski.

Vreme je pokazalo da sestrinski duhovni i fizički trud nije bio uzaludan, već naprotiv čvrsta odluka da svoje živote posvete Gospodu. Vladika Ignjatije je blagoslovio formiranje manastira, i danas tri godine posle osvećenja prve monaške zajednice na Kamčatki, niko se ne usudjuje da kaže da je to još uvek ateistička oblast.

***

Otac Aleksej Uminski: - Naš gost je danas došao u Moskvu da bi učestvovao na konferenciji. To je crkveni poglavar Kamčatke, Vladika Ignjatije.

Biografija: Vladika Ignjatije

Rodjen je 1956 godine u Irkutsku, a 1978 je diplomirao fiziku na Irkutskom Univerzitetu. Vojsku je služio na Baltiku, posle koje se vratio u Irkutsk da bi radio kao inženjer i rukovodilac departmenta za medicinsku kibernetiku u lokalnom Operacionom Centru.

1988 godine je kršten u svojoj 32 godini i postao je monah u manastiru Svetog Duha u Vilnijusu dve godine kasnije. Proveo je osam godina u manastiru kao iskušenik, jeromonah a potom iguman, a potom je završio i seminariju u Moskvi. 1998 godine je rukopoložen za Vladiku Petropavlovkska i Kamčatke. Iste godine je, sa blagoslovom Njegove Svetosti Patrijarha Alekseja, služio kao sveštenik u ratnoj mornarici na Tomskoj atomskoj podmornici, na njenom krstarenju po dubinama ledenog Arktičkog okeana. To je bio prvi i zasad jedini primer svešteničke službe na podmornici u istoriji Ruske Flote.

***

Otac Aleksej Uminski: - Vladika, dobro jutro!

Vladika Ignjatije: - Dobro jutro!

Otac Aleksandar Uminski: - U prethodno prikazanoj reportaži smo upravo videli da je vaše ostrvo veličine nekoliko evropskih zemalja zajedno. Koliko trenutno na poluostrvu ima aktivnih Crkava?

Vladika Ignjatije: - Da bih vam dao detaljniji odgovor, dozvolite mi da kažem koliko Crkava smo imali pre revolucije 1917 godine - 50. I sve su one uništene. Sve.

Otac Aleksej Uminski: - Da li je bilo i manastira?

Vladika Ignjatije: - Ne, nije bilo manastira. Što se tiče Crkava, one su sve bile uništene izmedju 1926 i 1931 godine. 1930 godine Kamčatka je postala prvi ateistički region. Prva Crkva koja je izgradjena u novije vreme je bila drvena kuća koju smo koristili kao Crkvu i koja postoji od 1985 godine.

Otac Aleksej Uminski: - I kakva je današnja situacija?

Vladika Ignjatije: - Danas, kao što smo mogli da vidimo iz reportaže niko više neće reći da je Gospod ostavio Kamčatku.

Otac Aleksej Uminski: - Koliko danas ima Crkava na Kamčatki?

Vladika Ignjatije: - Izgradili smo četiri Crkve sa specijalno podignutim zgradama, a oko 25 soba i kuća je pretvoreno u kapele.

Otac Aleksej Uminski: - Kao u ranoj Crkvi! Koliko imate sveštenika na poluostrvu?

Vladika Ignjatije: - Dvadeset.

Otac Aleksej Uminski: - Dvadeset sveštenika koji treba da opslužuju teritoriju koja je po veličini jednaka teritoriji Belgije, Luksmeburga i Portugalije zajedno? Da li je to dovoljno?

Vladika Ignjatije: - Naravno da nije.

Otac Aleksej Uminski: - Da li je ostalo nešto lokalnog stanovništva na Kamčatki? Ko tamo danas živi?

Vladika Ignjatije: - Da ste mi to pitanje postavili pre dve stotine godina, ja bih vam rekao: Korjaks, Čukčas, Itelmeni, Evenkas. A danas ću reći: Rusi, Ukrajinci, Belorusi.

Otac Aleksej Uminski: - Da li uopšte ima još iskonskog stanovništva?

Vladika Ignjatije: - Ima ali malo, i tužno je i tragično da su nestajali rapidno, i to iz više razloga - prvi i najvažniji je - nimalo murdra uprava Sovjetske vlade.

Otac Aleksej Uminski: - Vladika, misionari koji su došli na Kamčatku pre 300 godina su konvertovali pagane u Hrišćanstvo. Da li paganizam još postoji na Kamčatki?

Vladika Ignjatije: - Ne, uglavnom je nestao. Danas umesto paganizma imamo ateizam. Neke paganske tradicije su se zadržale u nacionalnim igrama, pesmama i festivalima, ali se one više odnose na lokalnu kulturu nego na veru.

Otac Aleksej Uminski: - Vladika, vi ste rukopoloženi u vreme kada su hiljade inostranih misionara preplavile Rusiju, kada je zemlja bila puna svakovrsnih sekti. Da li imate problema ove vrste u svojoj eparhiji?

Vladika Ignjatije: - Tužno je reći ali - da. Ali ja ne mislim da je problem u sektama koje dolaze u Rusiju, problem je u Rusima koji ih prihvataju. To je veoma ozbiljan problem, iako nije nerešiv. Pogledajte: ljudi koji iole znaju barem rudimente naše istorije i kulture - ne samo djaci i učitelji, već obični ljudi - nikada ne podležu sektama, jer znaju svoje nacionalne korene.

Otac Aleksej Uminski: - I zato što su kulturni ljudi ...

Vladika Ignjatije: - Tačno. Nikada nećete sresti filozofa - sektaša, glumca u Jehovinim Svedocima, ili pisca adventistu.

Otac Aleksej Uminski: - Vladika, znam da ste služili u ratnoj mornarici na podmornici. Da li vam je to pomoglo u vašoj današnjoj misionarskoj aktivnosti?

Vladika Ignjatije: - Naravno. Misionar mora da poznaje ljude kojima odlazi da propoveda. Što je duže sa njima, to će njegova misija biti uspešnija, i on će uspešnije moći da ljude privede Hristu. To je naša dužnost, zar ne? Nemoguće je da propovedate u vojsci ukoliko je i sami niste odslužili, nemoguće je zamisliti podmornicu ako niste putovali na njoj. To je zaista bilo vredno iskustvo.

Otac Aleksej Uminski: - Postoji izreka: Ako niste putovali morem, niste se ni Gospodu molili.

Vladika Ignjatije: - Slažem se sa tim. Ovo iskustvo mi je pomoglo da se sprijateljim sa predivnim ljudima. Ja iz prve ruke znam šta znači patriotizam ruskog vojnika, marinca, i znajući to lako mi je da im pričam. Ljudi s kojima sam putovao podmornicom uglavnom odlaze u Crkvu. Krstili su svoju decu, venčali su se u Crkvi.

Otac Aleksej Uminski: - Vladika, Kamčatka je granični region, i tamo ima mnogo vojnika i moreplovaca. Čuo sam da je nedavno osnovana prva Crkva na brodu SS Kamčatka, prva Crkva Ruskih Pomorskih Snaga. Da li vaša eparhija ima kontakata sa vojskom?

Vladika Ignjatije: - Naravno.

Otac Aleksandar Uminski: - Na koji način?

Vladika Ignjatije: - Daću vam jedan primer. Na našem poluostrvu, pogranični stražari i oni koji služe u unutrašnjoj vojsci održavaju svoje zakletve na Krstu i Jevandjelju, prema staroj ruskoj tradiciji.

Otac Aleksandar Uminski: - Da li vi prisustvujete ceremoniji?

Vladika Ignjatije: - Da, i ja i svo ostalo sveštenstvo. Najpre se čita tekst zakletve, i budući branitelj zemlje celiva Krst i Jevandjelje, zatim ga sveštenik blagoslovi, poškropi ga svetom vodicom, i da mu ikonicu Sv.Teodora Ušakova ili Sv.Aleksandra Nevskog.

Otac Aleksej Uminski: - Da li je bilo slučajeva kada su vojnici odbijali da daju zakletvu na Jevandjelju?

Vladika Ignjatije: Ne - ova ceremonija je neobavezna, i ljudi mogu to da urade ukoliko to žele, i pre nego što to urade, sveštenik prilazi novim vojnicima i govori im o starim tradicijama, o velikoj ratnoj slavi Rusije. Posle toga, mislim da jedino pripadnici sekti i okoreli ateisti odbijaju, ali njih ionako nema mnogo.

Otac Aleksej Uminski: - Razumem. Vladika, imate samo 20 sveštenika i jako veliku eparhiju. Kako sve postižete?

Vladika Ignjatije: Postoji izreka, Ako Gospod ne gradi Crkvu uzalud se trude zidari. Mi ne bismo mogli da uradimo ništa bez Božije pomoći. Sveštenici u proseku posete svoje udaljene parohije dva ili tri puta godišnje, jer su one rasprostranjene po celoj Kamčatki.

Otac Aleksej Uminski: - Znači svaki sveštenik ima po nekoliko parohija. Koji prevoz koriste?

Vladika Ignjatije: - Avione, vojne kamione, trgovačke brodove ...

Otac Aleksej Uminski: - Ne i podmornice?

Vladika Ignjatije: - Ne, podmornice imaju malo drugačiji zadatak. Ponekad i životinje moraju da se koriste za prevoz. Rekao bih da sveštenik na Kamčatki provede u proseku šest meseci sa svojom porodicom a šest meseci u svojim udaljenim parohijama. Ali mislim da upravo zbog toga što se sveštenik žrtvuje za druge ljude, njihove porodice su stabilne i njihova deca su zdrava.

Otac Aleksej Uminski: - U reportaži smo čuli da je Otac Jaroslav Levko krstio 80.000 ljudi! Kako je to moguće -ova cifra predstavlja skoro četvrtinu celokupnog stanovništva na poluostrvu?

Vladika Ignjatije: - Isto je kao što smo i ranije rekli - “ako Gospod ne gradi ...”Otac Jaroslav služi na našem poluostrvu od 1985 godine. On je tokom nekoliko godina bio jedini sveštenik na Kamčatki. Ljudi su pravili liste čekanja za krštenje, jer je bio pravi procvat vere i interesovanja za Pravoslavlje. On je još uvek prisutan ali možda u manjem obimu.

Otac Aleksej Uminski: - Mislim da se danas ljudi pripremaju za Krštenje?

Vladika Ignjatije: Da, danas ih učimo osnovama vere.

Otac Aleksej Uminski: - Hvala Vam! Veoma sam srećan što ste danas došli u naš studio. Neka vam je Gospod u pomoći, želim da imate još više pomoćnika, misionara i sveštenika kao što je Otac Jaroslav Levko, kako biste pomogli svim ljudima na vašem poluostrvu da se krste i postanu pravi Hrišćani. Hvala Vam Vladika i svako dobro!

Vladika Ignajije: Hvala Vam Oče i hvala vama dragi gledaoci! Svako dobro takodje.

***
Tema: Misija na Kamčatki

Pre tri stotine godina, za vreme vladavine Petra Velikog, prvi Pravoslavni misionar je došao na Kamčatku. Bio je to arhimandrit Martinijan. On je propovedao Jevandjelje iskonskom stanovništvu u regionu, i tako je ova zemlja prvi put bila osvetljena istinskom svetlošću. Posle samo pedeset godina polovina stanovništva na Kamačatki je bila Pravoslavna.

Ali najsvetlije stranice njene istorije su napisali dva velika zilota. Prvi je Inokentije (Venijaminov), Apostol Amerike i Siberije, koji je sredinom XIX veka postao prvi kamčatski vladika. Drugi, Nestor (Anisimov) je preveo Liturgiju na jezike iskonskog stanovništva pre sto godina.

Danas, kada je crvkveni život na Kamčatki obnovljen, ponovo se pojavljuju i Crkve, koje su medjusobno udaljene i po stotinu kilometara. I ljudi koji žive na Kamčatki radosno dočekuju nove misionare.

Andrej Jefimov, zamenik dekana Misionarskog fakulteta, OSTHU: - Kada smo došli na Kamčatku, lokalna omladina nas je obasula pitanjima, želeli su sve da saznaju: “Šta je Pravoslavno obrazovanje? Šta je Pravoslavna literatura?” i mnogo drugih sličnih pitanja.

Studenti sa Univerziteta odlaze svakog leta na praksu u udaljene regione, ali su na Kamčatki bili samo jednom pre dve godine. Dvanaest studenata sa misionarskog i teološkog fakulteta su proveli dve nedelje putujući “zemljom vulkana”. Doživeli su mnogo toga, ali su najviše bili impresionirani gostoprimstvom i srdačnošću lokalnog stanovništva.

Aleksej Čerkasov, diplomirani student: - Ljudi su savršeno prostodušni i prijemčivi za dobro. Ova zemlja je veoma pogodna za misionarsku aktivnost. Mi nismo navikli na tako nešto.

Škole i zatvori, vojne jedinice i sirotišta, slučajni susreti na ulici - studenti su putovali 700 kilometara u okviru celog regiona. I tek kada su se vratili u Moskvu shvatili su koliko im je to putovanje koristilo.

Aleksej Čerkasov: - Mi smo zaista mnogo naučili u komunikaciji sa tim ljudima, zato što se takvi ljudi ne mogu sresti u glavnom gradu. Oni su tako prostodušni. Imali smo problema sa našim autobusom, i napornim putovanjima, ali smo sve to prevazišli uz Božiju pomoć.

Danas se na Kamčatki, nedaleko od sela Eso nalazi misionarski Krst kao svedok Pravoslavne misije u XXI veku.

***
Otac Aleksej Uminski: - A sada naša standardna i omiljena rubrika. Nastavljamo naše putovanje sa Ocem Hermogenom.

Tema: Manastir sv.Nikolaja u Malojaroslavcu

Jeromonah Hermogen, manastir Sv.Danijela: - Dobro jutro! Danas smo ponovo došli u manastir Sv.Nikolaja na Crnom Ostrvu blizu grada Malojaroslavska. Ovde sem sestara i iskušenika ima još mnogo ljudi. Pri manastiru se nalazi sirotište u kome živi više od pedeset devojčica. One pomažu sestrama u svemu, uključujući i obaveze u kuhinji. Danas će nam pomoći da napravimo kolač sa šargarepom i sambukom.

Monahinja Antonija: - Sambuk je vrsta souffle sastojka. Potrebna su nam tri sastojka za kolač: sok, šećer i semolina. Semolina se stavi u hladnu prokuvanu vodu i doda joj se malo soka od limuna. To treba uraditi da bi se semena otvorila, što se obično desi posle pet-šest sati, i onda je semolina kompaktna kada se kuva.

Sada ćemo da napravimo naš sambuk. Najpre stavimo semolinu u mikser i dodamo solju šećera.

Jeromonah Hermogen: Koji sok koristite?

Monahinja Antonija: - To je sok od manga, zato što želimo da naši sambuk cvetići budu žuti.

Jeromonah Hermogen: - Koliko dugo se to miksuje?

Monahinja Antonija: - Oko pet minuta.

Jeromonah Hermogen: - Dodamo u smesu veoma malo želatina. Kad je sambuk gotov, ukrasimo kolač sa njim koristeći šolju za kore.

Monahinja Antonija: - Sačekamo pet minuta da postane želatinast i onda možemo da ga probamo.

Jeromonah Hermogen: - Sada znamo šta je taj “enigmatski” sambuk, a kako se pravi kolač od šargarepe?

Monahinja Antonija: - Uzmemo sveže šargarepe, izrendamo ih, dodamo ulje, šećer, i napravimo kompaktnu masu. Onda dodamo brašno i želatin. Ponovo izmešamo smesu i pri kraju dodamo nešto malo pomešane sode i sirćeta. Smesu stavimo u rernu i pečemo četrdeset minuta.

Jeromonah Hermogen: - Zatim ukrašavamo kolač sa sambukom i kao poslednje stavimo malu želatinastu lopticu na svaki sambuk “cvetić“.
Tokom Posta se trudimo da uzgajamo duhovno cveće, a na praznike i nedeljom u Postu čak i ovakvo cveće nas raduje. Svako dobro! Prijatno!

***

Naš program je završen. Šteta da ne može da se gleda u Petropavlovsku, ali se uvek može pročitati njegova on-line verzija na Sedmitza.Ru. Naša sledeća emisija će biti posvećena crkvenoj službi u zatvoru. Dakle, do sledeće subote, svako dobro i neka vas Gospod sve vodi!


preuzeto sa http://eng.sedmitza.ru/index.html?did=1209

Pročitano: 3681 puta