MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"SA STRAHOM BOŽIJIM I VEROM PRISTUPITE..."



starac Porfirije  Kavsokalivit

Arhimandrit Porfirije Kavsokalivit je naš savremenik. Živeo je u Grčkoj u XX veku.

Šta je zapravo blagodat Božija, koja čoveka preobražava, starac je znao ne po rečima, nego iz životnog iskustva. Ceo svoj život starac je ljude učio ljubavi i smirenju i to ne samo rečima, već primerom. Posle njegove smrti, mnogobrojna duhovna čeda, starčeve pouke i svedočenja  o čudotvornoj pomoći, sakupiše  u jednu knjigu, koju nazvaše „Cvetoslov saveta“.

Čitaocu danas predlažemo  jednu od beseda sa ocem Porfirijem. Naravno, navode starca Porfirija o Svetom Pričešću,  ne treba bukvalno primenjivati bez saglasnosti svog duhovnika. Ali, njegove reči su upravo taj „Kamen od ugla“, na kome treba da se gradi odnos prema Bogosluženju i učešću u Svetoj Tajni Evharistije. 

 

Starac  je bio tužan što verujući s pravom traže od sveštenika da se u oltaru za njih moli,  dok oni u hramu najčešće i  ne učestvuju u zajedničkoj molitvi.

 Starac kaže: 
„Ja  iznosim Darove,  a oni čak ni glavu ne pognu. Vršim vozglas : „Mirno stojmo...“,  a oni sede. Blagosiljam ih, a oni brbljaju između sebe. Ali, najtragičnije od svega je kada se vrši vozglas „Pijte iz nje svi...“, a Svetoj Čaši njih prilazi  veoma malo. Za sveštenika je to velika tuga“.

-    Prepodobni,  da li je potrebno  da se svi  pričešćuju!

-    „To ne kažem ja. To kaže Gospod: „Svi!“ (Matej, 26, 27). Ili, ta reč možda ima i drugo značenje, koje meni nije poznato...?  U    j e r e j s k o j   molitvi postoje ove reči: „I udostoj nas, Vladiko, da Tvojom moćnom rukom  daš Prečisto Telo Tvoje i Časnu Krv Tvoju, i nama i svim ljudima“. Naravno, ovo se odnosi na hrišćane, koji nisu pod epitimojom. Oni prethodno od svog duhovnika treba da dobiju blagoslov  za Sveto Pričešće.

Kako ćeš da se otrgneš od svakodnevnice bez Božanstvenog Pričešća, bez Hrista? Došao si u hram i propustio najvažnije, Svete Darove, a to je sve. Tebi je ostala samo nafora. Ti ne znaš šta je to Sveti Oltar? To je nešto najdragocenije što postoji  na zemlji. Carski prestoli, predsedničke fotelje, akademske katedre - imaju manju vrednost. Sveti Presto je   n e s a g o r i v a k u p i n a.  Tu silazi  Hristos, tu obitava  Sveti Duh. Oko Prestola stoje sveti Angeli. Veličanstven, strašan, prizor! Često sam se plašio i da dotaknem Sveti Presto. I, stojeći pred ovim Čudom, ti čuješ kako parohijani, umesto da učestvuju u doživljaju  neobične   Tajne, oni šapuću i pričaju prazne reči. A ko vrši Bogosluženje? Da li sam sveštenik ili pak jerej zajedno sa narodom? Zašto kažemo „služba“? Onako kako sveštenik stoji u oltaru, isto tako je narod  dužan da stoji u hramu. Skoncentrisano, pribrano,  potpuno se predajući  Bogu. Mi se već u tim trenucima ne nalazimo na zemlji. „Vi koji ste Heruvimi i koji se tajno molite...“ , mi se, dakle, nalazimo na nebesima, pred Svetom Trojicom. “Otložim popečenije...“(Odbacimo zemaljske brige..) (strasti*)...“. Svi tada postajemo sveštenoslužitelji...O, zašto nas Bog udostojava  da to doživimo! Ako verujemo da se pred nama vrši  Velika Žrtva, dužni smo onda da stojimo „sa strahom Božijim“. Mi treba da plačemo od sreće što se Sam Bog  spušta i iz ljubavi prema nama prinosi  Sebe za žrtvu. Ako mi u to ne verujemo, zašto onda dolazimo u hram? Koga obmanjujemo? Oni, koji ne dolaze u hram, iskreniji su. Da li ti, brate, odlaziš u filharmoniju?“

-    „Da, Prepodobni, ja volim da poslušam dobar simfonijski orkestar. Tu se odmaram“.

-    „A da li si čuo da tamo neko razgovara? Svi ćute, plaše se da ništa ne propuste. Šta ima veću vrednost? Muzički zvuci, koji samo odmaraju, ili prisustvo Svetoga Duha, Koji spasava! Ako te kralj ili predsednik države pozove po imenu da priđeš da bi od njega dobio poklon, da li mu možeš okrenuti leđa i reći : „Neću!“ Pa zašto onda ne prilaziš Hristu, Koji iz Svoje Velike Ljubavi Sebe prinosi  za žrtvu zbog tebe, već Mu okrećeš leđa i izgovaraš beznačajne reči. A, vidi, kave  nam On darove daje? Samog Sebe!

 U crkvi moramo da ćutimo, da se koncentrišemo i da pričamo samo sa Bogom... Da nam Gospod da snage da izdržimo to Čudo. Pa, zapravo bi, i sveštenik i parohijani morali umreti, jer se nalaze  tako  blizu Tajne, koja se na njihove oči događa, tako blizu sunca. Ali, milostivi Bog nam javlja svoju dobrotu i milost. Čuj i užasni se! On  čak umire u našem ništavilu...“. 

 Kod ovih reči iz očiju starca, tog istinitog služitelja Svetih Tajni, potekoše suze.

-    „Posle Svete Liturgije ti izlaziš iz hrama ispunjen mirom, koji se iz tebe izliva, dok se ta svetlost preliva na sve što te okružuje. Ti u sebi nosiš Hrista. Ti si postao Bogonosac.  I sve se ovo  sadrži u rečima jedne  jerejske  molitve:  „Daj nam da u poniznosti služimo Tebi...“.
 

Prevod: Tankosava Damjanović


Objavljeno 5. Januara 2010.

 
 

Pročitano: 10851 puta