MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BEZ LUKAVOG MUDROVANJA



Na kraju dana posvećenog Svetom Mateja Jaranskom, sreli smo se sa episkopom Jovanom Joškar-Olinskim. Svake godine, krajem maja, on dolazi na jarinsko groblje, u kojem je sahranjen prepodobni. Posle molebana ide dalje ka grobovima mučenika i molitvenika jaranskih - episkopa Dimitrija i arhimandrita Varsonufija bez žurbe služi parastose .

Seosko groblje je u to vreme ozelenelo, cveta sremža i jorgovan. Hiljade ljudi dolazi sa svih strana:

Ovde u Jarinsku, nalazi se čvor koji povezuje sve gradove i sela na stotine vrsta odavde (stotine kilometara).Takvih čvorova nema mnogo, nekoliko desetina u celoj Ruskoj zemlji - Optina, Divjevo, Ustjug… ali bez njih bi mi verovatno, odavno izgubili vezu jedni s drugima i prestali bi postojati kao jedan narod.

U jednom od takvih svetih mesta rešila se mnogo godina unazad i sudbina vladike Jovana. Njega su prvi put još kao dečaka, a potom budućeg episkopa doveli u Pskovo-Pečersku lavru, i od tada je bio predodređen i njegov monaški život. Pod pokrovom lavrskih staraca uzrastao je i pripremao se za buduće služenje.

-Vladika, odakle ste Vi rodom?

-Moj životni put je jednostavan, kao i svakog čoveka iz naše zemlje. Završio sam srednju školu posle koje sam otišao u Pskovo-Pečerski manastir kao poslušnik. S njim sam u vezi već 35 godina. Kao sedmogodišnji dečak sam došao u manastir na pokloničko putovanje, i on se tako utisnuo u moje srce i misli, da sam sve raspuste - proletnje, letnje i zimske - jurio tamo za duhovnom hranom velikih staraca, među kojima je bio i moj duhovni otac shiiguman Sava.

Upijao sam od svojih duhovnih nastavnika to unutrašnje stanje, u kojem su oni prebivali. Onima, koji tako nisu živeli,teško je da to shvate. Njihova spoljna duhovna briga se nije odražavala u velikim podvizima, u nekom posebnom služenju, jednostavno duhovni otac je bio za tebe pravi otac. Jednom rečju, samo izgledom, ne govoreći o delima, starci su te prinuđavali da drugačije posmatraš svet koji te okružuje, i samoga sebe.

I glavno je da su oni u nas usadili, - da shvatimo, da ako si ti s Hristom, tada nikakva tuga te neće lišiti radosti, neće te odvojiti od Ljubavi Božije. Iz dana u dan je sam video tu radost na licima podvižnika. A eto, njih su čitav život proganjali, unižavali i zabranjivali im da kontaktiraju sa čedima.

Kada sam poslednji put boravio u obitelji, tamo su ostala samo dva takva divna oca, kojih se sećam još iz detinjstva, otac Jovan Krestjankin i monah Makarije. Svi ostali su se upokojili u Bogu. Posle molitve za sve upokojene pskovo- pečerske starce pitali su me:"Zašto ih tako dugo pominješ?". Zato što iza svakog imena stoji podvižnik blagočešća, koji pri svoj visini svog duhovnog života, u prostoti svog srca ni nas, proste dečake-poslušnike, nisu zaboravljali.Oni su nam pomagali, tešili nas u strašnim tugama i iskušenjima, koja je Gospod dopuštao radi utvrđivanja u veri.

-Kako ste postali duhovni sin Shiigumana Save?

- Znate, duhovnik se ne bira. To je čovek kojem ti predaješ svoje srce i osećaš da on za tebe predstavlja sve na svetu. O čemu smo razgovarali pri prvom susretu - to je skriveno, ali ostavilo je trag, a posle sa 12 godina, konačno sam rešio da je to taj čovek kome mogu predati sav svoj život. Mnogo šta od onoga sto mi je predskazao otac Sava već se ispunilo.

- Čemu vas je on naucio?

-Već je izašlo mnogo knjiga sa savetima shiigumana Save, ali šta je bilo najvažnije za mene? Starac je učio: Ako ti kontaktiraš sa čovekom moraš se pre svega postaviti na njegovo mesto, dati mu mogućnost da ispriča sve do kraja, i tek tada, pomolivši se dati mu odgovor. Jer ono što se radi bez molitve, je vrlo često samo plod naše sujete, a ne one volje Božije koja treba da izlazi iz naših usta.

I još, sve što ti činiš: ako je to bogosluženje ili svakodnevna dela u svetu, čini sve tako kao da živiš posljednji dan života.

I verovatno najvažnije, što je Shiiguman Sava zapovedao je da u ovom životu svaki čovek treba da bude jednostavan, u bilo kojem zvanju ili imanju da se nalazi. U toj prostoti ćeš postati izabrani sasud Božiji, ona će te učiniti neranjivim od samih strašnih grehova - sujete, gordosti.

Oni, starci, su sami bili jednostavni. Uvek sa osmehom, sa toplom brižnošću bi te susretali. Ponekad su i poučavali, u našoj dečijoj nepromišljenosti urazumljavali nas, videći tačno šta mi mislimo, šta radimo. A misli su kod nas, dečaka, lutale svuda,čak i za vreme molitve. I sada ne možemo ništa protiv toga, a tada tim pre. A eto oni kažu, šta se dešava u tvojoj glavi i zamisliš se kako se ništa ne može sakriti. Bolje je sam otići i ispovediti se čistosrdačno, da ne bi posle bio izobličen u prisustvu drugih.

- Kako se odvijao vaš život posle manastira?

- Po savetu mog duhovnog oca otišao sam u Seminariju, i posle sam završio duhovnu akademiju. Starac je umro pre nego što se moje školovanje završilo, ali te duhovne pouke koje mi je on dao, živo su svedočanstvo toga da čovek, otišavši iz ovog života dušom se nikada ne odvaja od nas. Posebno osećaš to kada služiš parastose ili mu se obraćaš za pomoć. Posle zavšetka akademije vratio sam se u rodni kraj u Kazanj, gde sam prvo bio ipođakon, a posle sam primio monaštvo, sedam godina sam bio sekretar Kazanjske eparhijske uprave. 1993 god. po odluci Svetog Sinoda postavljen sam za episkopa sa službom u novo obnovljenoj Marijskoj eparhiji.

* * *

- Ove godine se puni 10 godina vaseg služenja na Joškar - Olinskoj katedri. Jeste li vi prvi Marijski episkop?

- Da, posle osnivanja eparhije prvi .Ali kod nas je posle revolucije jedno vreme bilo Marijsko vikarijanstvo.
Marijsku zemlju sam upoznao još kao dete. Ona je za mene rodna zemlja jos od tada kada se nalazila u sastavu Kazanske eparhije Celu sam je proputovao kada sam bio ipođakon kod vladike Mihajla, a posle kod vladike Pantelejmona, a isto tako i u zvanju sekretara eparhije.
Poznavao sam ovde sve sveštenoslužitelje, nema ni jedne seoske crkve u kojoj već nisam bio, i sada se trudim da bar tri puta godišnje posetim svaku parohiju.

- Koliko ih ima kod vas?

-U eparhiji ima 68 parohija, njih 9 nemaju stalnog sveštenika.Do perestrojke je bilo 11 crkava, a u trenutku osnivanja eparhije bilo ih je već 23 od kojih je 19 radilo.

- Meni se veoma svidelo zdanje u kome se sada nalazimo, prvenstveno crkva, eparhijska uprava se nalazi u zgradi kakvu nemaju ni mnoge starije eparhije. Kako se desilo da su se vlasti smilovale i sve vam to predale?

- Ranije je ovde bila pivara, onda se skupilo nekoliko baka i počela je gradnja crkve. Nisu dozvolili da se gradi visoka crkva pa su zato morali da je grade u dubinu ispod zemlje. A u ogromnom Vaznesenjskom hramu nastavili su da prave pivo. Kada su nam vratili sabornu Crkvu, u njoj je sve bilo razrušeno. Što se tiče eparhijske zgrade, to je bila porodična kuća trgovca Ivana Pčelina podignuta jos u XVIII veku i možda najstarija zgrada u republici. Kada smo je dobili ostalo je 80% od cele građevine. U prizemlju su nekada bile razne mašine, a posle je ovde bila postavljena laboratorija. Lakše bi bilo sagraditi novu zgradu ali to je - arhitektonski spomenik. Pet godina su je sređivali. Krov se rušio, podovi, grejanje, kanalizacija... sve smo morali menjati.

-Danas ste bili u litiji posvećenoj izgradnji saborne crkve Sv. Trojice . Iako još nije sagrađena do kraja ona nas raduje svojom veličanstvenošću. Ali kako uspevate da je podižete, jer je Marija Jel - jedan od najsiromašnijih regiona u zemlji? Pomažu li vlasti?

- Ne. Republika podiže ženski manastir u Ježovu.Tamo su usmerene sve snage, a ovde mi po milosti Božijoj gradimo sve od narodnog novca. Sila Božija se u nemoći projavljuje. I to što je eparhija slaba, i materijalno i duhovno ni u kom slučaju ne govori da ljudi ne streme da budu sa Hristom, da Ga imaju u svom srcu.

Ta lepta koju naš narod donosi u crkvu Božiju, nije velika, ali dolazi od čistog srca. I sam Gospod nam pomaže ne samo da gradimo crkvu Sv.Trojice nego da podižemo i druge naše oskrnavljene svetinje, naše manastire. Ipak mi ne možemo u potpunosti ispuniti sve što zamislimo, iako se trudimo. Ali to, što je Gospod blagoslovio, biće ispunjeno.


- Inženjeri odbrambenih sistema, kvalifikovani radnici koji su radili komplekse C-300 danas u Joškar - Oleu rade najgore poslove, mesecima ne dobijaju platu. U takvom položaju je i 100 hiljada drugih stanovnika Marije Jel...

-I grad i sva Marijska republika su ranije bili zatvorenog tipa. Oni su snadbevali svu našu armiju protivraketnim sistemima, rešavali složene tehnološke zadatke. Ali evo više od 10 godina kako sve to više nije potrebno. Mali poslovi, koje oni dobijaju su dečija šala.

Stalno sam u nekim preduzećima i tačno znam u kakvom se stanju ona nalaze. Nema ni jednoga ,osim novih preduzeća, koja bi mogla prebroditi ovu situaciju. Ekonomski uspeh zaobilazi naširoko naše najveće i najmoćnije fabrike. Ali daj Bože da im ponovo daju mogućnost da rade ono radi čega su sagrađene - da rade na zaštite države.

* * *


Sabor Vaznesenja Gospodnjeg do početka restauracije

- U redakciju nam je stiglo, pismo čitateljke Valentine Halturine iz grada Sovjetska, Kirovska oblast. Pise kako je 21. jula na dan praznovanja Kazanske ikone Majke Božije bila u Mariji Jel, u mestu Šebaši i bila je iznenađena neobičnim prizorom ("Kao u Divijevu",- piše nam). Čitava reka poklonika se slila u to mesto. Očigledno je te ljude privukao sveti izvor, ali šta je izazvalo da tako mnogo sveta dođe ovde? Nije uspela tačno da sazna o čemu se radi. 

- Kao sto sam rekao, Marijska zemlja je donedavno ulazila u sastav Kazanske eparhije.
Odatle i posebno proslavljanje kazanskih svetinja, i naravno, kazanskog izvora u Šebašima, u kojim je Carica Nebeska nekada davno ukazala na svoj isceliteljni čudotvorni Lik.

Dvaput godišnje ovo mesto postaje centar slavlja - na letnji praznik Kazanske ikone Majke Božije, 21. jula i zimski - 4. novembra. Poklonici dolaze sa svih strana marijske zemlje.Duhovništvo naizmenično vrši ovde molebne kanone sa vodoosvećenjem , sa pevanjem akatista. I to traje tri dana. Za to vreme ovde na pokloničko putovanje na izvor dođe i po nekoliko desetina hiljada ljudi.

Ljudi osećaju posebno zastupništvo Majke Božije na ovom mestu, i čak je u bezbožno vreme ovde dolazilo mnoštvo hrišćana da bi proslavljali svoju usrdnu Zastupnicu. Postoje svedočanstva da su se čudesa dešavala i u naše vreme..

-Ima li mnogo pravoslavnih među Marijcima? Ako sudimo po saopštenju sredstava javnog informisanja, kod vas je najjače žarište mnogoboštva u Rusiji...
- Mnogoboštvo se javlja najčešće veštački. Ono ima političku pozadinu. Sve se to odvija pod vidom povratka tradiciji, ali time su mnogi Marijci veoma uznemireni, jer su njihovi preci vekovima ispovedali Pravoslavlje. Oko 8% Marijaca aktivno ispoveda mnogoboštvo. Još četvrtina ide i u crkvu i u mnogobožačka svetilišta, tj. nalaze se u dve vere. Ima i jedan broj neverujućih, ali ostali, tj. velika većina Marijaca su pravoslavni.

- Gde oni žive?
- U Gornjemarijskom kraju.

- A koliko ima Marijaca u Republici?
-44-47 posto.

- Kako nazivaju Marijci - mnogobošci svoje religiozne vođe?
- Kartima. Mnogoboštvo je zvanična religija Marije Jel, uporedo sa pravoslavljem i islamom.

- Koliko su oni neprijateljski raspoloženi prema pravoslavlju?
- Sada neprijateljstva nema. Mnogobošci se modernizuju, tako da karti i Isusa Hrista smatraju jednim od svojih bogova...malih bogova.

- Da li se na Pravoslavnu veru Marijaca odražavaju i njihove nacionalne osobine?
-Naravno, zar Pravoslavlje može biti izvan nacionalnosti? Ono se i nalazi baš u nacionalnosti, ne rušeći je i veoma je važno da svaki narod može slaviti Boga na svom maternjem jeziku, kao što se i dešava u našim Marijskim eparhijama. Nešto je prevedeno i ranije, a sada završavamo i pripremu Psaltira na gornjemarijskom jeziku.To privodimo kraju ... Ne mogu da odobravam običaje vezane za mnogoboštvo, npr. pijanstvo u dane spomena upokojenih,ali ima i lepih narodnih praznika u kojima sa zadovoljstvom učestvuju i naši sveštenici. Eparhija tim povodom organizuje koncerte, večeri.

-Kako se odvijala hrišćanizacija Marijaca?
- Prvo je hrišćanstvo prihvatio Gornji kraj. Od 1551. godine posle osvajanja Kazanja, centar prosvećenja je postao muški manastir Svetog Uspenja u Svijažskom. Namesnik je tada bio budući svetitelj German Kazanski. On je propovedao Pravoslavlje Gornjemarijcima i čuvašima.

- Nije bilo nasilja?
- Ne, nasilja nije bilo. U ukazu Ivana Groznog bilo je zabranjeno vršiti pritisak.

To se odnosilo i na Marijce, i na tatare, i na sve narode koji su se tada nalazili u sastavu Rusije.Ali onim inovercima koji su primili Pravoslavlje,davane su posebne državne povlastice po pitanju vlasništva zemlje, poreza, na njih se nije odnosilo kmetstvo, a tome su se jako protivili ondašnji knezovi, bogati ljudi koji su želeli da kmetovi ostanu.

- Da li je primio Pravoslavlje i legendarni vojskovodja Akpars koji je poveo Marijce da zauzmu Kazanj zajedno sa Ivanom Groznim?
- Da, on je primio Pravoslavlje, čak je i njegov rođeni brat postao monah.Podvizavao se u Nižnjegorodskoj eparhiji, u naselju Kilemar - od reči " kelija"

* * *
- Kakve promene u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi kod vas izazivaju uzbunu?

- Najstrašnije od svega je to što vlast u crkvi žele da uzmu neofiti, ljudi nedavno ocrkovljeni,koji ne poznaju crkveni život, nemaju duboke veze sa duhonosnim starcima, koji nisu preživeli teška vremena.Oni uvode tzv. demokratiju, tj. mešaju se u sve, naređuju, zahtevaju . I tako kroz njih knez sveta, koji razara Rusiju, hoće da uzdrma i jedinstvo Crkve. Čovek zanimajući se spoljnom crkvenom politikom, sam ne živi duhovnim životom i drugima ne dozvoljava. A to je naravno veoma strašno. Naša Crkva danas tone u toj grehovnoj politici.
Greh pada i na one koji rasprostranjuju razne apokaliptičke strahove, mi vidimo ispunjenje eshatoloških i dr. proročanstava - ali to ni u kom slučaju ne može biti povod da uzimamo na sebe razne podvige terajući ljude da beže u šume i da se lišavaju hleba nasušnog. Iz iskustva znam da su ti ljudi koji su pobegli za samozvanim učiteljima, ostajali na kraju bez krova nad glavom, bez sredstava za život. I mnogi, posebno početnici, na kraju su otpali od Crkve.

- Šta da rade oni koji se ne mogu izboriti sa strahom?

- Niko nas ne može dirati dok mi živimo duhovno.Kako je govorio prepodobni Nil Sinajski, ako čovek živi u gresima, ako je ispunjen grehom, on je sam sebe zapečatio do dolaska antihrista.On nikada i ništa ne raspoznaje.
I ne bi trebalo rasuđivati o poslednjim vremenima, nego o tome da svakog trenutka trebamo biti spremni da stanemo pred Sud Božiji. Danas smo živi - sutra nismo. I treba veoma pažljivo paziti na svoj duhovni život. Nikoga ne treba osuđivati, već slušati one starce koji imaju mir, prostotu i onaj mir Hristov, onu duhovnu jednostavnost koju prenose mnogim ljudima. I otac Jovan Krestjankin, i otac Makarije, pečerski starci se spasavaju, ali ne spasavaju se lukavim mudrovanjem, već dubinom nepotkupljive jednostavnosti, koje danas nema. Sećam se prostog poslušnika u Lavri, koji je imao dar suza i dar molitve za ceo svet. To nije bilo nešto izmišljeno, ne prelest, nego iskreni plač za sve ljude.

- Oca Jovana Krestjankina danas ozbiljno napadaju zbog njegovog pokušaja da utiša i umiri strasti među pravoslavnima.

- Kada ja nešto ne mogu sam, obraćam se njemu. Jer sam bio svedok života ovog starca, video sam njegove suze, njegov duh.U eparhijskoj upravi ima pitanja na koja nisam u stanju da odgovorim, i da ne bih mudrovao sam, da ne bih upao u zabludu, tražim savet od oca Jovana i blagodareći njegovoj pomoći razmršavaju se i najsloženije situacije.
Najvažnije za mene je to da se ovaj čovek ničim ne može potkupiti, ne mogu ga ničim drugi sablazniti,uplašiti. Sa 90 i nešto godina,njemu je skoro 94 godine, ovaj stradalnik za veru Pravoslavnu,istinski monah ima zaista zdrav um i takav dar rasuđivanja, koji ne dolazi od samog uma nego od duhovnog iskustva.

-Medju onima koji opovrgavaju oca Jovana, ima i onih koji se neprestano pričešćuju. Gde su granice između stvarnog duhovnog zivota i samo njegove dobre imitacije?

- Gde je prosto tamo je i angela sto, a gde je mudrovanje - nema nijednog. Kada čovek u prostoti prihvata poslušanje, i kaže:" Da bude volja Tvoja ,Gospode, ne kako ja hoću, nego kako Ti hoćeš", tada Gospod njime nevidljivo upravlja. A kada čovek sve sam ocenjuje, odbacuje sve što nije s njim u saglasnosti, to je znak velike gordosti.

To može biti skoro neprimetno za čoveka, jer kada ga crv samo jednog poroka obuzme, odstupaju svi ostali gresi. A to rađa iluziju pravednosti, a tada je njegovo stanje gore nego ikada. Eto Juda - on je bio apostol, išao za Hristom. Ali crv srebroljublja je počeo da ga nagriza, i to se pretvorilo u strašnu tragediju.Ili kada je bogati mladić prišao Spasitelju, i pitao Ga šta da čini da bi imao život večni. Gospod mu je rekao:" Idi prodaj imanje i razdaj siromašnima." Mladićevo srce je bilo dobro, ali taj crv koji je u njemu obitavao, privezanost za bogatstvo, je zasenio sve druge strasti. I kada je mladić saznao čega treba da se odrekne radi spasenja, otišao je od Gospoda.

Isto je i sa crvom gordosti.Kada je čovek privezan svome "ja" ,a ne razumu duhonosnih otaca, s njim se dešava nešto sto pomračuje njegovo unutrašnje duhovno viđenje, i on ne zna šta radi.

A neki od tih ljudi žive duhovnim životom ili streme ka njemu, a ima i takvih koji bi potpuno predali sebe na služenje Hristu. Njima nedostaje samo jedno... Saznanje, da ako hoćes savršen da budeš, - idi, prodaj svoje imanje, tj. otkaži se od svojega "ja", i tada ćeš prineti mnogo plodova. Ja ni u kom slučaju nikoga od tih ljudi ne osuđujem, to nije u mojoj vlasti, nego u vlasti Božijoj - da sudi čoveku.Ali treba živeti veoma pažljivo, sa rasuđivanjem, nikoga ne vređajući, nikoga ne ukoravajući. Svima treba praštati.

-Kako razlikovati demokratiju u Crkvi od sabornosti?
-Sabornost ne isključuje učešće mirjana u delima Crkve. Svako, kao u organizmu, ispunjava svoju funkciju. Ali glava ostaje glava. I svako treba da radi u saglasnosti sa ostalim delovima Crkve.Neko je srce, neko ruke koje grade - svako ima svoj dar.

-Ranije su mirjani učestvovali u saborima...
-Mirjanin moze učestvovati i imati savetodavno pravo u saboru, davati savete, razmeniti mišljenje. Ali rešenja donose episkopi, jer oni svakako imaju odgovornost za sve, kao pastiri.

-Mirjani se žale, da njih niko ne sluša?
-Rećiću o svojoj eparhiji.Ako mi dođe čovek koji živi duhovnim životom, iskusan, pažljivo ću ga saslušati i izvući korisno. Ali ako dođe onaj, koji nema dar rasuđivanja, načitan knjiga, pa da su one napisane i velikim starcima, i kaže ovako:" Vladika, vi trebate raditi tako i tako,
i ovako i onako, a tako ne treba da radite", naravno da ću ga saslušati. I reći ću:" To je prekrasno, ali neizvodljivo".Saslušam ga i mirno ga ispratim.Dopuštati takvim ljudima da rešavaju neka pitanja veoma je opasno.

* * *

- Koji podvižnici blagočešća su posebno poštovani u vašoj eparhiji?
-Godinu dana ranije, na dan čuda arhangela Mihaila, bilo je proslavljenje sveštenomučenika Marijskih - episkopa Leonida, oca Adrijana i Mihajla...


- Je li bilo podvižnika kod vas pre revolucije?
- Mi poštujemo sve Kazanske svete, a ako govorimo o onima koji su živeli na Marijskoj zemlji, veoma je poštovan starac Arhimandrit Averkije .Mnogi od onih koje sam slao njemu, nalazili su izlaz iz najtežih životnih situacija .Bilo je kod nas mnogo i blaženih, jurodivih. U Kozmodamjanskom su svuda bili kod nas manastiri, sa svojom prošlošću, sa svojim pravednicima.


-Kakvo molitveno pravilo vi ispunjavate, kada je kod vas teško na duši?
-Kada je teško, glavno je setiti se da Gospod misli na nas . U takvim trenucima ja čitam Bogorodičino pravilo.

-To je 150 puta " Bogorodice Djevo, radujsja…".
-Da, " Bogorodice Djevo, radujsja…" i tropare svih glavnih crkvenih praznika, posle svakih 10 molitava " Bogorodice Djevo radujsja…".Treba još čitati i Jevanđelje, ali ispunjavam kratko molitveno pravilo sa troparima, jer se moram baviti i drugim stvarima. A kad je sasvim teško pevam Uskršnje tropare. Idem, pevam, i nastupi duhovno spokojstvo. Kada umom ovlada pustota - toga treba da se bojimo. To dolazi kada se pojavi slobodno vreme. A kada se mnogo trudimo - tada daj Bože da se do postelje dovučemo. Onda pravilo pročitaš - i slava Bogu.


MARIJSKI NOVOMUČENICI

Vladika Leonid (Antošenko). Do revolucije je duhovno rukovodio pravoslavnim hrišćanima u Kini, a 1927. godine je postao episkop Pereslavlj -Zaljeska, ali biti arhijerej njemu je sledilo, uglavnom, tek u zatočeništvu. Gradio je železničku prugu Pinjug-Siktivkar, pri tome je ispovedao, pričešćivao( svete darove su mu dostavljali sa slobode) i čak je postrigavao u monaštvo.Na Marijsku katedru vladiku Leonida su postavili marta 1937. godine.Pri tome je on proročki pokazao svojim duhovnim čedima koja su ga ispraćala na svoje grudi, a onda na zemlju, dajuci im do znanja, da ga više neće videti živog. Streljali su ga 7. januara 1938. godine, na praznik Rođenja Hristovog, na Božić.




Protojerej Adrijan Trojicki.Njega je narod veoma voleo jer se neprestano trudio da pomaže ljudima, koji su trpeli neku nevolju. Veoma se brinuo o bratiji. Jednom, bilo je to pre revolucije, zajedno sa još jednim sveštenikom, rizikujući život, otišao je u mnogobožačko svetilište .Tamo su pripremali prinošenje krvnih žrtava, i oci su se nadali da će moći urazumiti novokrštene Marijce, koji su se poveli za mnogobošcima.28. decembra 1937. godine oca su uhvatili u sred crkve, ubacili u kamion natovaren vrećama s ugljem. Posle mesec i po dana, na dan Sretenja Gospodnjeg, otac Adrijan je bio streljan.

Otac Mihajlo Berezin. Njega su pogubili kratko pre oca Adrijana - 13. januara 1938. godine. Služio je u Gornjemarijskom rejonu. O tome kakav je on bio čovek možemo prosuditi po tome,sto se za njega pokušala zauzeti čak i uprava kolhoza, na čijoj teritoriji se podvizavao ovaj sveštenik. Svedoci na sudu su se potpuno zbunili, optužba se izjalovila, ali to nije spasilo oca Mihajla od zatvora. Drugi put je okrivljen tek u logoru, ali odbio je da odgovara na pitanja islednika i da potpiše protokol...


Razgovarao: V. Grigorjan
Prevod s ruskog: Nataša Ubović

preuzeto sa http://vera.mrezha.ru/441/4.htm

Pročitano: 6174 puta