MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NEISTRAŽENI ILI JOŠ NEKRŠTENI PROSTORI KOMPJUTERSKE IGRE




Neistraženi ili još nekršteni prostori  virtuelne zemlje su pravi izazov. Ako se uputimo tuda s ciljem hrišćanske misije, naići ćemo u najmanju ruku na neobične  prepreke i blokade koje će nam praviti kojekakvi demončići što bi rekao otac Gavrilo. Tako je sa svakom zemljom paganskom.

Pošto je demonska moć transformacije mnogostruka, moramo se naoružati permanentnom molitvom i ne bi bilo loše da naše pouzdanje u Gospoda prevaziđe bilo kakvu brigu.  Čak i tad  može nam se desiti da se nađemo u okršaju koji će trajati non stop tj. kao u borilačkim vještinama koje su Ilja Muromec i monah Peresvjat prenijeli sa Svete Gore Atonske i razlili je po ruskoj ravnici koja se ne opire neprijatelju,  pa tako agresivnost koja momentalni efekat i trenutačnu pobjedu iziskuje, se pretvara u opuštajuću masažu.

Tako se završava svaki blickrig.

Udare demonske shvatimo kao masažu ili banju da bi nam na kraju sve to bilo obogaćenje. Ti udari mogu da dolaze kroz ljude, priviđenja, nezgode, iritacije, blokade,  bolesti, gubitke, povrede, očaj zbog izgubljenosti u mreži i odsustvu smisla, pa i nedostatku pažnje i ljubavi...

Ako uspijemo na taj način da pojmimo tu gužvu i gužvanje tokom prodora u virtuelni prostor i nađemo način da svaki udar demonski preobrazimo u  neki vid masaže kako tjelesne, tako i duhovne, možemo nakon borbe ili nakon predaha kratkog utvrditi da  smo skoro van sebe od opijenosti duhovnom borbom.

Ipak, kad govorimo ovo, ne zaboravimo da dok god smo vezani za bilo šta ovosvjetsko, postoji mogućnost neprijateljskog udara koji će prilično da zaboli. Mogućnost udara izaziva i potrebu za još više molitve da nas Gospod nad vojskama zaštiti u borbi  i da korača ispred nas polažući neprijatelje pod noge.

Ako imamo grupu saigrača tj. braću ili sestre u Hristu, onda je lakše. To je odmah hrišćanska zajednica ili čak molitvena ekspedicija, i kroz međusobnu različitost, ali ujedno i  povezanost u Duhu, imamo kontrolne mehanizme da skroz ne zalutamo. U svemu ovome podrazumijeva se da naši razgovori ne skliznu u praznoslovlje, već da budemo u duhovnom fokusu igre. Svako skliznuće  prati odlazak u nepoznati prostor pun  demona. Odlazak na takva mjesta bolje bi bilo da je plod dobre volje i želje za istraživanjem nego da je  skliznuće.

Nastavimo li ovako dalje da promišljamo, vrlo lako ćemo se naći na onoj potrebnoj međi između duhovne borbe u nama samima i kompjuterske igre na koju možemo do te mjere da se navučemo da dane i noći provodimo u jurnjavi za novim nivoima igre.  Šaltanje sa kompjuterske igre na duhovni plan borbe je krstonosni i krštavajući momenat. To iznošenje tereta, taj most koji u luku prenosi zavisnika  u virtuelnom svijetu ka obalama okeana Božije ljubavi je  pečat misije. To je kad se kaže, evo krstili smo se.

U svemu ovome poduhvatu prodora kroz nesitraženi prostor veliko je zaista  smirenje, jer omogućava  pregled , a ako smo rutinirani postićemo i nevjerovatnu koncentraciju i steći vremenom potpuno iskorišćavanje biomehaničkih potencijala našeg tijela tako da  se može očekivati i maksimalan broj poena na kraju. To je kad nema više straha. Smirenje koje proizilazi iz potpunog predavanja Volji Božijoj je toliko fascinantno da se aktivira duhovni aparat u našim očima koji naslanjajući se na Sveto Pismo i Sveto Predanje prepoznaje konture božanskog domostroja, pa uvijek možemo da živo jevanđeoski funkcionišemo tokom kompjuterske igre znajući i kad ćemo prestati i žašto igramo i šta je cilj ako za protivnika u igri imamo čovjeka koji recimo nije kršten, ili jeste kršten ili ako shvatimo da nam i nije protivnik, već zanimljiv lik u ogledalu kroz koji sozercavamo sopstvene duhovne  cirklove koji se šire oko našeg srca.

Taj proces premošćavanja i zarkrštavanja našeg protivnika  tj. njegovog prebacivanja  sa nivoa zavisnika od igre ka nivou  duhovnog uzdizanja, pretpostavlja da od ljubavi prema svome protivniku koji je naše ogledalo, izlijemo cijeli Jordan suza i da naše srce istinski zaigra taknuto božanskom ljubavlju u  susretu sa protivnikom, ili bilo kim drugim.  Bez toga naša misija je besplodna i hladna i  obična ideologija tj. religiozno kodiranje.

Ta igra srca u susretu s protivnikom koja će se na kraju otkriti, to je kraj igre, a početak virtuelne misije je zavisnost od non stop igranja i kad smo navučeni na Countera ili San Andreas GTA, ili već neku drugu igricu, ili čak na neku travu, ili na blud, ili na  fanatizam, ili na lijenčarenje  ili na ovo ili na ono.

Zaista neistraženi ili još nekršteni prostori  virtuelne zemlje su pravi izazov za one koji umiru od dosade ovog prolaznog zemaljskog svijeta i ridaju nad sopstvenim ogledalom u drugome.
 





Radomir Vučić

20.01.2010
 
 

Pročitano: 3018 puta