MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PERIOD GONJENJA JE BIO PERIOD IZUZETNE SLAVE CRKVE



 

 

Razgovor sa mitropolitom Mesogejskim i Lavreotikijskim Nikolajem

 

Mitropolit Mesogejski i Lavreotikijski je dao intervju agenciji crkvenih novosti «Romfea.gr». Sabesednik poznatog grčkog arhijereja bio je glavni redaktor agencije Emilios Poligenis. U toku razgovora pokrenut je niz pitanja, koja se odnose na socijalno služenje Grčke Crkve, njen imovinski položaj i odnose sa državom.

 

- Vaše visokopreosveštenstvo, u poslednje vreme Crkva je predmet neprekidne surove kritike. Koliko je to značajno za vas?

 

- U istoriji Crkve se nešto slično dešavalo dovoljno često, ali je Crkva uvek izlazila iz takvih situacija jaka i sa korišću za sebe. Za Crkvu neprijateljski odnos prema njoj ne predstavlja problem, već su joj naprotiv veliki problemi pohvale i kompromisi. Ja lično sada ne osećam prejemstvo u našoj Crkvi: čini mi se da smo se dosta udaljili od osnova jevandjelskog i svetootačkog učenja. Cilj Crkve je uvek – osvećenje, gajenje vrlina i vere, približavanje k Bogu, sjedinjenje i opštenje s Njim.

Pravde radi mi, ljudi, koji volimo Crkvu, treba da priznamo da ne stojimo na pravilnom putu. U tom smislu su u pravu oni koji nas kritikuju, čak iako je to što oni govore zasnovano na nepravilnom shvatanju i često na nedruželjubivoj predrasudi.

- Smatrate li da socijalna delatnost Crkve dobija odgovarajuću ocenu od strane države?

- Naravno, ne. Ali odgovornost za to u prvom redu leži na nama samima. Mi nismo pomogli društvu da nas razume, mi govorimo tako da nas ne slušaju.

Što se tiče socijalne delatnosti Crkve, naši kritičari ili ćute o njoj, ili nemaju svedočanstva, ili je nedovoljno ocenjuju. Hteo bih ovde da kažem neophodna objašnjenja. Socijalni rad nije za Crkvu sam sebi cilj. Crkva nije socijalna organizacija, već duhovna. Manastiri i crkve u najvećem stepenu odgovaraju njenim ciljevima i prednaznačenju, čak ako pretpostavimo da ne ispunjavaju socijalne funkcije.

Bez obzira na sve to, naši veliki svetitelji su predlagali socijalno služenje kao ispoljavanje delatne bratske ljubavi, pozivajući se na reči Gospodnje: «Bejah gladan, i nahraniste Me; bejah žedan, i napojiste Me; bejah stranac, i primiste Me; bejah nag, i odenuste Me; bejah bolestan, i posetiste Me...jer ako ne učiniste to jednome od ovih malih, Meni ne učiniste». Oslanjajući se na to učenje, apostol Pavle je napisao himnu ljubavi, hrišćani Kartagene su svojim samopožrtvovanjem sprečili širenje kuge, sveti Vasilije Veliki je osnovao svoju «Vasilijadu», a sveti Jovan Zlatoust je rekao: «Ako na putu u crkvu sretneš siromaha, povedi ga kući – i učinićeš svoju kuću hramom. Posadi ga za sto – i učinićeš svoj sto svetim Prestolom. Daj mu da jede od tvoje hrane – i učinićeš hleb i vino svetim pričešćem».

- A kako se odnositi prema ogromnoj crkvenoj imovini?

- Ona nije ogromna. To je mit. I Crkva nema zaradu ni od svoje imovine, ni od svog društvenog uticaja, niti od toga što je pravno lice državnog prava, niti čak od svoje prošlosti ili sadašnjosti. Ona dobija «platu» od Samog Boga i to potvrdjuje svojom vanvremenošću.

Period gonjenja je bio period izuzetne slave Crkve. Tada u njoj nije bilo ni imovine, ni priznanja, ni državne podrške.

I pored svega imovina Crkve je osvećeno vlasništvo, nezavisno od njenoh razmera i oblika korišćenja. Ona je sveta ne zbog toga što pripada Crkvi, već zato što je plod prinošenja vere u Boga i poverenja učenju i delu Crkve. Zbog toga Crkva nosi odgovornost za njeno upravljanje. Sve je to njoj darovano – ona nije stekla imovinu kao firma.

Ta odgovornost je velika, pošto to nije njena svojina. Odnos Crkve i njene imovine – nije odnos vladanja, već odgovornog korišćenja pred licem Boga.

Crkva ne teži vladavini: ona joj nije potrebna. I noseći milosrdje i ljubav, Crkva umanjuje svoju imovinu, ali uvećava svoje blago.

- Ali kako se to može desiti?

- To se već dešava. Crkva ima odredjena sredstva, koja može da ponudi državi, kako bi realno pomogla i olakšala stradanja naših bližnjih. I ona to i radi.

Kao prvo, ona ima jedinstveno učenje o ljubavi i požrtvovanju. Ko je još ukazivao na to, da je «blaženije davati, nego dobijati»? ili da onaj koji «je milostiv prema siromahu pozajmljuje Bogu»? ili da je «nemoguće drukčije se spasti, nego preko bližnjega»?

Kao drugo, Crkva ima niz parohija. To znači, da ona može direktno i bez napora da skupi priloge, kako bi imala novac za odredjene potrebe. Svaki put kada je neko u krajnjoj nuždi, država nije u stanju da pomogne. Prodavane sveće i hrana priložena crkvi, koje često osudjujemo i pravimo ironije, predstavljaju jedino efikasno rešenje.

Kao treće, Crkva može lako da pokrene ljude da daju dobrovoljne priloge, jer ima duhovnu snagu i mogućnost za ostvarivanje istog.

Prema nedavnom izveštaju Svetog Sinoda, Grčka Crkva je ove godine izdvojila 100 miliona eura za dobrotvorne svrhe, i u parohijskim trpezarijama svakodnevno hrani 35 hiljada ljudi. U nedavnom izveštaju Svetog Sinoda se takodje kaže, da Grčka Crkva preko mitropolija, parohija i manastira drži oko 700 različitih socijalnih ustanova.

Da li je to malo? Ima li neko ko će toliko da učini? Država to može da iskoristi za najveće dobro socijalnih slojeva kojima je pomoć potrebna.

- U vezi sa tim postaviću vam pitanje: kako vi ocenjujete naplaćivanje poreza Crkvi?

- Naličje naplaćivanja poreza nije jasno, to je znak ograničenosti mišljenja. Država će platiti Crkvi gomilu novca uračunavajući zaradjenu platu.

Da li su poreskoj službi (služba poreza na nepokretnu imovinu) potrebna sredstva? Kao što sam već rekao ranije, Crkva daje 100 miliona eura i mnogo više u naturi. Ona je već dala 95% svoje imovine 1833. godine. Ona uvek daje svoj život našem narodu.

Hteo bih da postavim tri jednostavna pitanja.

Prvo pitanje: zar sve to ne predstavlja veći doprinos društvu nego bilo kakvi porezi?

Drugo pitanje: ako teški porezi predstavljaju prepreku za funkcionisanje crkvenih instituta ili ograničavaju njeno socijalno služenje, ko će se brinuti o starim ljudima, ko će hraniti gladne, ko će birnuti o zadovoljenju potreba koje država nije u stanju da zadovolji?

Treće pitanje: kada država dobije novac koji potražuje od Crkve, šta će raditi s njim? Novac će u najboljem slučaju otići u nepoznatom pravcu ili u banke. Ali ako novac ostane u Crkvi, on će biti raspodeljen medju ljudima kojima preti bankrotstvo.

Drugim rečima, nije pitanje toga da li će Crkva dati novac ili ne, već da li će ga dati skandaloznoj, bezličnoj «jadnoj državi», ili direktno stradalnom narodu kome je potrebna pomoć. Da bih vam pomogao da to shvatite navešću jedan primer: ako velika mitropolija plati poreskoj službi 300 hiljada eura, šta je bolje platiti poreze državi ili dati po 10 hiljada eura 30 ljudi, kojima banke oduzimaju kuće radi prodaje na aukciji, kako bi ti nesrećnici mogli da mirno odahnu?

Ja se ne slažem sa ustupcima Crkvi, ili u krajnjoj meri ne shvatam njihov smisao. Crkva ne treba da vodi pregovore o svojim pravima, već treba da štiti prava običnih ljudi, jer na kraju krajeva porezi Crkvi predstavljaju ozakonjenu nečasnost u odnosu na našeg velikog Dobrotvora Boga i poslednji udarac našem mnogostradalnom narodu!

- Čini mi se da postoji napetost i nepoverenje u odnosima izmedju Crkve i države. Da li po vašem mišljenju u stvarnosti postoji nedostatak poverenja o kome se često ne govori iz političkih razloga?

- Bez obzira na naše mnogogodišnje postojanje, u našoj zemlji Crkva i država postoje paralelno, ne znajući i ne shvatajući jedno drugo. Nažalost, čak u poslednje vreme po pitanju poverenja i medjusobnog delovanja izmedju Crkve i države nanesen je bolestan udarac, i predlagane ekonomske mere predstavljaju odraz neprijateljstva prema Crkvi.

Ako nperijateljstvo, kritika i pokušaji odstranjivanja Crkve predstavljaju dubinski priziv da se ona vrati na put svetosti u svom učenju, s koga je možda sišla, onda sa zahvalnošću to primamo kao pokušaj za naše budjenje. Ali ako je to pokušaj da se prenbregne Bog i nasilno udalji iz našeg života, to onda treba da nas navede na razmišljanje.

U tom slučaju Crkva treba odlučno i smelo da istupi protiv. Iako je ona spremna da da sve, mi ne treba nikome da dozvolimo da nešto oduzima od nje. Ako ona to ne uradi, izdaće svoje prednaznačenje i ismejaće samog Boga.

Izvor: http://www.pravoslavie.ru/

Prevod: Dr. Radmila Maksimovic

 


 

Pročitano: 3315 puta