MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OBITELJ KOJA JE PONOVO ZAŽIVELA ALATIRSKI SVETO-TROJIČNI MANASTIR



O Alatiru sam ranije čuo samo to da je Samaru osnovao alatirski vojvoda. Logično, taj grad je stariji od Samare. Potom sam saznao da je 1552. godina - godina "rođenja" Alatira. Upravo u to vreme onde je bio osnovan Sveto-Trojični manastir. Prolazeći pored svih mesta za vreme ratnog pohoda na Kazan, car Ivan Grozni je dao zavet da će, ako pobedi Tatare, u znak zahvalnosti Bogu onde osnovati svetu obitelj. Tako se i desilo.
 
O alatirskom muškom Sveto-Trojičnom manastiru prvi put sam saznao iz razgovora sa toljatinskim sveštenikom Vjačeslavom Karaulovim.
 
"Jednom su do mene moji prijatelji došli automobilom", pričao je otac Vjačeslav, "i predložili da pođem sa njima u Alatir. Tamo, kažu, postoji neobičan manastir i prozorljivi starac. Iskreno govoreći, prema glasinama o prozorljivosti ovog ili onog sveštenika uvek sam se odnosio veoma skeptično, zato što često previše egzaltirani parohijani smatraju željeno za realno. Ali sam pomislio: 'Zašto da ne odem?' I pošao sam. I nisam zažalio. Starac, otac Jeronim, bio je nastojatelj manastira, ne stariji od 60 godina. Znaš, kako sam mu pristupio, tako je on o mom životu sve izrekao - ono o čemu smo mogli znati samo ja i moja supruga." Pojaviće se mogućnost, obavezno poseti Alatir. Tamo se nalazi divna obitelj!"
 
Naslušavši se na putu priča o tome kako bedno žive meštani, da sva gradska preduzeća više ne rade i da ima mnogo nezaposlenih, koji preživljavaju zahvaljujući povrtnjacima, sišao sam na alatirsku stanicu. Bilo je vlažno zimsko jutro i nebo je bilo sivo, mračno. Zbog tužnih priča mojih saputnika takvim mi se učinio i grad. Zapravo, ne grad, već selo. Vremenom potamnele seoske kuće; retke, bukvalno čađave, petospratne kutijice. Obitelj sam poznao po zlatnom krstu koji je sijao na nebu. To sam prihvatio kao normalno i odmah zatim se zadivio: odakle usred potpuno sivog neba dolazi taj sunčani odsjaj? Ugledao sam obitelj ispred sebe, kao nevestu u venčanici, u svoj svojoj čistoti i skromnoj veličanstvenosti. Kontrast u odnosu na okolinu je bio očigledan.U tom trenutku još nisam znao da je pre svega četiri godine na mestu gde je trenutno manastir vladalo rasulo, jos veće nego u okrugu. Zgrade su bile polurazrušene, kao posle bombardovanja. Gomile smeća i starudija. Zarđali direci sa iskrivljenim poprečnim gredama umesto vrata. Svuda razliven mazut.
 
Stanje se promenilo kada je nastojatelj manastira postao o. Jeronim (Surigin), koji je tu došao iz Svete Zemlje. Sa svih krajeva Rusije su u Alatir počeli da stizu bogoljupci, skupila se bratija. Odnekud su se u tom siromašnom gradiću pojavila sredstva, i to ne malo, za uspostavljanje obitelji. To što je ovde uradio o. Jeronim sa bratijom, za nešto više od četiri godine - pravo je čudo! Ljudi kao ja su dolazili da vide seoce Saraktas, u Orenburskoj eparhiji, u porodičnoj obitelji oca Nikolaja Stremskog, koji je usinovio 50-oro sirote dece.
 
- S voljom bi se moglo izgraditi i više - primetio je otac Jeronim tokom našeg razgovora, kasnije. - Ali, stvar nije u izgradnji tih spoljašnjih zidova, koliko u izgradnji svog unutrašnjeg hrama, da bismo zatim kroz njegovu izgradnju što je moguće više pomogli sirotima i onima kojima je potrebno - ne samo materijalno, već ono najvažnije - duhovno.
 
Prijatno su me iznenadili ta pažnja i nežnost s kojom su se monasi odnosili prema posetiocima manastira - bilo da je to poklonik, parohijanin ili čovek koji je slučajno svratio. Avaj, u mnogim našim 'izvikanim' manastirima ponekad odmahuju na običnog čoveka kao na muvu. Iako je Sin Božji potpuno određeno rekao: imajte ljubav jedni prema drugima, i po toj ljubavi će ljudi poznati da ste Moji učenici. To je ljubav koju otac Jeronim i bratija manastira pružaju svakome ko im dolazi.
 
Neobično redak slučaj u manastirskoj praksi: baćuška ne samo da je nastojatelj koji obavlja sve teške domaćinske i finansijske poslove, ne samo što služi višečasovna Bogosluženja, već i u svoju keliju svakodnevno prima kao duhovnik desetine ljudi - od ujutru do uveče, i to ne obazirući se na tešku bolest, koja ga je u poslednje vreme veoma oborila. Dešavalo se, u podne baćuška leži, a drugu polovinu dana, sažalivši se na ljude, koji dolaze kod njega iz cele Rusije, prima posetioce, saosećajući sa svakim i pritom savlađujući sopstvenu nemoć i bol.
 
Kako su mi pričali žitelji manastira, životna istorija arhimandrita Jeronima je zadivljujuća. Postriženik Pskovsko-Pečerskog manastira, duhovno čedo starca Jovana Krestjankina, otac Jeronim se dugo godina podvizavao na Svetoj Gori. Zatim je bio otšelnik u Judejskoj pustinji, u Palestini, hraneći se samo pustinjskom travom. Iz Svete Zemlje ga je u Rusiju doveo vladika Varnava, mitropolit Čeboksarski i Čuvaški (on je nastojatelj Sveto-Trojičnog manastira). Šest puta se baćuška obraćao Svetom Sinodu i nebrojeno puta vladici Varnavi, s molbom da mu dozvole da se vrati nazad u pustinju. Ali, svaki put je bio odbijen. I svaki put kada je pokušavao da zaobiđe to poslušanje, kao što je sam priznavao, snalazile su ga nevolja i tuga. Jednom mu se čak desila i saobraćajna nesreća u kojoj je zadobio teške rane. A posle toga - kako mu je Gospod otkrio za vreme molitve da će, ako ne ostane ovde, postradati za Hrista - otac Jeronim je rekao, shvatajući da je to Božja volja: "Biću ovde do kraja. Nikada neću ostaviti obitelj."
Treba napomenuti da je malo kome poznat Alatirski manastir, koji je za vreme svog postojanja "upio" u sebe najdragocenije, velike tokove unutar ruskog Pravoslavlja. Nastavši u drevno vreme, manastir je dugo bio u sastavu Trojično-Sergijeve lavre, kada je u njoj bio veoma jak duh prepodobnog Sergija. Početkom XIX veka nastojatelj obitelji je postao sapodvižnik prepodobnog Serafima, arhimandrit Avram, koji je u Alatir preneo predivnu atmosferu Sarovske pustinje toga vremena. Početak XX veka - ponovo jaka duhovna bujica, ali ovog puta sa ruskog severa, koja je uslovila naredni procvat obitelji: jedan od najpoznatijih igumana iz cele istorije Valaamskog manastira, otac Gavril, postao je arhimandrit Sveto-Trojične obitelji. I na kraju, u naše vreme - o. Jeronim, donevši tradiciju Svete Gore.
 
Ali, naravno, drevna istorija obitelji je bogata i svojim posebnim vaspitanicima. I najveći alatirski svetitelj - shimonah Vasijan, podvizavao se ovde u XVII veku. Posle nekoliko stotina godina njegove mošti su bile obretene potpuno netruležne, i od njih se dešavalo mnoštvo isceljenja i čudesa. Nestale su posle varvarskog zatvaranja manastira od strane boljševika. Zato je ostao čudotvorni izvor Vasijana, gde je on pred smrt ostavio svoje verige. Taj izvor se nalazi u samom hramu. Voda iz njega veoma pomaže ljudima koji imaju problema sa želucem, jetrom i bubrezima.
 
U manastiru se nalaze i dve čudotvorne ikone - Nerukotvoreni Lik Spasitelja i Božja Majka Kazanjska, koja je spasla grad od epidemije kolere 1748. godine. U čast te ikone je nazvan jedan od hramova u manastiru, kojemu se sličan, nažalost, ne može naći ne samo u Povoložju. Plafon i zidovi hrama su pokriveni rezanom hrastovom oblogom, veoma tankom i s umetničkim slikarskim radom, koji su majstori uradili potpuno besplatno, za godinu i po dana.  
 
Jeromonah Antonije priča da se za vreme građevinskih radova krajem 90-ih godina bratija suočila s masovnim ljudskim grobnicama praktično na celoj manastirskoj zemlji. Ispostavilo se da su 30-ih godina crvenoarmejci provozili ovuda pravoslavne hrišćane - sveštenoslužitelje i mirjane sa decom - iz svih gubernija. Ovde su ih neko vreme zadržavali, vređali ih, a zatim streljali. Svaki pedalj manastirske zemlje je zaliven krvlju. Monasi svedoče da kada su opojavali mošti Novomučenika, iz njih je izlazilo divno blagouhanje. Mnogi su dolazili da se poklone moštima, a posednuti zlim dusima su pritom vikali, bukvalno bivajući poobarani.
 
 
Trenutno u obitelji ima 100 žitelja, od kojih su polovina monasi. Razni ljudi, ponekad najneobičnijih sudbina. Mnogo je intelektualaca, posebno iz Pitera. Jedan od shimonaha je u nedavnoj prošlosti bio generalni direktor velikog preduzeća u gradu Novorosijsk. A jedan od manastirskih jeromonaha je bivši narkoman, koji je očistio svoju dušu od tog teškog greha najdubljim pokajanjem. Pokajanju i veri je prišao kroz stanje kliničke smrti, medicinski provereno. Posle toga, seća se da se sa drugom bio dobro "ufiksao" i odjednom vidi da idu po užarenom uglju, a napred je plamen - kao u ognjenoj peći. U pozadini tog plamena stoji odvratan zli duh, ukazujući palcem na druga, govori: "Idi tuda a ti ostani." Vraća mu se osećaj i vidi da mu vrše reanimaciju, potom saznaje da mu je drug umro od prevelike doze. Taj slučaj je tako potresao mladog čoveka da je odmah po izlasku iz bolnice otišao u manastir.
 
Lekar u obitelji, otac Zosima, priča da slučajevi izlečenja narkomana u manastiru nisu tako česti kako bismo želeli. Cela stvar je u tome da su za dobijanje Božje pomoći potrebni velika želja i iskreno pokajanje. Roditelji uglavnom na silu ovde dovode narkomane, a oni nemaju nikakvu želju da odstoje duge manastirske službe i da se mole. S druge strane, manastir se nalazi u samom Alatiru. Čak je i do tog provincijskog gradića došla zaraza: narkodileri dovoze heroin iz Toljatije, a mesta gde je moguće nabaviti smrtonosne želje poznata su svim narkomanima meštanima. Bilo je slučajeva kada su ovisnici koji su dolazili u manastir "propadali." Zato se odnedavno odluka o prijemu narkomana u obitelj retko i veoma promišljeno prihvata: samo ako se bolesnik odista pokajao i poverovao. A isceljenjima alkoholičara, po rečima oca Zosime, nema broja. S njima je mnogo lakše. Ako su narkomani uglavnom mladi ljudi (među njima ko stigne do heroina retko doživi 30 godina), onda su alkoholičari solidna populacija koja je prekoračila granicu 40-ih. Pri čemu među pijanicama ima veoma mnogo predstavnika stvaralačkih profesija: slikara, muzičara, glumaca: "Sa pijanicama, kada to nije mučno, mi se 'borimo' do kraja", priča otac Zosima. "Bivalo je slučajeva kada su oni ne samo iskorenjivali tu strast iz sebe, već i postajali monasi".
 
Bio sam počastvovan da sa o. Jeronimom porazgovaram tek pred kraj dana. 
 
- Baćuška, vi ste dugo vremena živeli u Svetoj Zemlji. Sada se tamo proliva krv. Da li nam to predočava dolazeća strašna dešavanja? - postavio sam svoje prvo pitanje.
 
- Sva suština današnjih dešavanja u svetu, samim tim i u Palestini, završava se na tome da mnogi zakulisni vladari pokušavaju da započnu Treći svetski rat. Za to i traže ispaštaoce tuđih grehova - u liku Bin Ladena ili bilo kog drugog. Ali za nas to ne treba da bude važno. Najvažnije je: Gospod nas još trpi, voli i čeka naše pokajanje. Ali, avaj ja često putujem po Rusiji. I vidim da narod sve više i više pada, duhovno i moralno. Neobuzdanost bezakonja i razvrata. Potpuna nekažnjivost u odnosu na one koje treba surovo kažnjavati. A Bogu se po običaju obraćaju samo pojedinci.
 
- To jest, s jedne strane, hramovi se obnavljaju i grade, a s druge...
 
- Obnavljanje hramova još nije pokazatelj. Pokazatelj je naše duhovno stanje, koje mi projavljujemo i u društvu, i u svojoj porodici.  
 
- A šta je sa proroštvima Svetih Otaca da će se pred kraj sveta Rusija preporoditi?
 
- Bog može i da ukine proroštva, zbog bezakonja naroda. Naša je volja - ili ukinuti njegovo postojanje u svetu ili produžiti. Nažalost, danas ponekad dolazi do toga da je svako zauzet svojim regionalnim problemima i da ne pomaže svoga suseda. Saborni um i jedinstvo Crkve sad su važni kao nikad. I ne treba se povoditi za raznim galamdžijama i histericima.
 
Dobivši blagoslov od oca Jeronima, ujutru sam se pričestio Svetim Hristovim Tajnama. Oprostivši se sa obitelji, otišao sam.
 
"Kakva je blagodat naokolo", pomislio sam, "u tom tihom, prijatnom gradiću sa šumom i rekom nedaleko. Mora da je ovde leti predivno!"
 
I s tim mislima - kako zadivljujuće! - napustio sam Alatir, koji je u početku ostavio na mene težak utisak.
 
Andrej Viktorovič Polinski
 

Pročitano: 4921 puta