MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

UČENJE STARCA VASILIJA O ISUSOVOJ MOLITVI KOJA SE UMOM U SRCU OBAVLJA




Od čistog i stalnog sećanja na
Isusa biva sladost u srcu i
Od Njega proizilazi neiskazano
Prosvetljenje.

Sveti Marko Mitropolit Efeski

...Učenje o Isusovoj molitvi shimonaha Vasilija - učitelja i druga starca Pajsija Veličkovskog u predgovoru knjige Svetog Grigorija Sinaita, Blaženog Filoteja Sinaitskog i Blaženog Isihija Jerusalimskog.

Svoj predgovor na knjigu Svetoga Grigorija, starac Vasilije počinje ukazivanjem na nepravilnost shvatanja onih koji misle da umno delanje priliči samo i jedino savršenima, onima koji su dostigli bestrastije i svetlost: Razmišljajući tako, oni ograničavaju sviju molitvu jedino na spoljašnje vršenje, na pevanje psalama, tropara i kanona shvatajući da je takvo spoljašnje molenje, koje su nam Sveti Oci odredili samo privremeno, u slučaju nemoći i mladalačke naivnosti našega yma, s tim, da bi mi postepeno usavršavajući se, ulazili na stepen umnog delanja i da niukom slučaju ne bi ostajali samo pri spoljašnjoj molitvi. Po rečima Svetoga Grigorija, jedino je deci svojstveno, da obavljajući ustima spoljašnju molitvu misle, kako oni čine nešto veliko, i tešeći se količinom pročitanoga, da vaspitavaju u sebi unutrašnjeg fariseja. Po rečima Svetoga Simeona Novog Bogoslova, onaj koji se ograničava na spoljašnje vršenje molitve, ne može dostići unutarnji mir niti napredovati u vrlini, jer je on sličan onome koji u noćnoj tami vodi borbu sa svojim neprijateljima, dobija rane od njih, ali ne vidi jasno ko su oni, otkuda su došli, kako se i zbog čega oni bore s njim? Po rečima Svetog Isaka Sirijanca i prepodobnog Nila Sorskog ako bi neko hteo bez umne molitve, jedino spoljašnjom molitvom i spoljašnjim čulima da odbije demonski prilog (predlog) i da se suprotstavi bilo kojoj strasti ili lukavoj pomisli, taj bi ubrzo mnogo puta bio pobeđen: jer besovi, odolevajući mu u borbi i ponovo mu se dobrovoljno pokoravajući kao da su pobeđeni, rugaju se nad njim i oraspoložuju ga za gordost i samopouzdanje, objavljujući ga kao učitelja i pastira ovaca. Iz rečenoga može se videti snaga i mera kako umne molitve, tako i spoljašnjeg načina molenja. Ne treba misliti da Sveti Oci, kao zadržavajući nas od neumerenog spoljašnjeg molenja i upućujući na umnu molitvu, omalovažavaju time spoljašnju molitvu. Nikako jer sve sveštenoradnje Crkve ustanovljene su u njoj Svetim Duhom i sve one odražavaju u sebi tajnu ovaploćenja Boga. Slova. I nema u crkvenim obredima ničega čovečanskog, nego je sve delo Božije blagodati, koja se ne povećava našim dostojanstvom niti se umanjuje našim gresima. Mi: ovde ne govorimo o ustavu (tipiku) Svete Crkve, nego o posebnom pravilu i življenju mohaha, to jest o umnoj molitvi kao takvom delanju, koje usrđem i pravednim srcem (a ne samo rečima koje se ustima i jezikom proiznose bez pažnje) obično privlače blagodat Svetoga Duha i tim umnim delanjem se može razumno baviti ne samo onaj koji je savršen nego i svaki početnik i strastan, čuvajući srce. Zbog toga Sveti Grigorije Sinait, rasudivši blagodaću Svetoga Duha koja živi u njemu i razmotrivši do tančina žitija i spise, duhovne podvige svih svetih, više od svih zapoveda da se sva briga posveti umnoj molitvi.

Isto tako i Sveti Simeon Solunski zapoveda i savetuje i arhijerejima i sveštenicima, i monasima, i svetovnjacima, u svako vreme i na svaki čas izlivati ovu sveštenu molitvu i tako reći disati njom, jer nema jačega oružja ni na zemlji, ni na nebu, - govori on zajedno sa svetim apostolom - kao što je ime Isusa Hrista. Znaj i ovo, dobri trudbeniče ovog svetog dela, da su ne samo u pustinji ili u usamljenom otšelništvu postojali učitelji i mnogobrojni vršioci te skrivene sveštenoradnje, no i u velikim, lavrama pa čak i u gradovima. Na primer, najsvetiji patrijarh Fotije carigradski izveden je na patrijaraštvo iz senatorskog zvanja, ali iako nije bio monah, on je još na svom visokom položaju bio vičan umnom delanju i napredovao u njemu do takvog stepena, da je po rečima Svetoga Simeona Solunskog njegovo lice sijalo blagodaću Svetoga Duha kao u drugoga Mojseja. Po rečima istoga Svetoga Simeona, Patrijarh Fotije napisao je i zapaženu knjigu o umnom delanju. On govori da su Sveti Jovan Zlatousti i Sveti Ignatije i Kalist kao Carigradski patrijarsi napisali svoje knjige o tom unutarnjem delanju.

Dakle, ako ti ne prihvataš umnu molitvu misleći da se njome može baviti samo pustinožitelj, tebe pobija patrijarh Kalist, koji se obučio umnom delanju, obavljajući kuvarsku službu u Velikoj Lavri Atonskoj; i patrijarh Fotije koji se već kao patrijarh obučio veštini staranja o srcu. Ako si len za bavljenje umnim trezvenjem, pozivajući se na poslušanja, ti onda naročito zaslužuješ prekor, jer, po rečima Svetoga Grigorija Sinaita, ni pustinja, ni usamljenost nisu toliko korisni pri ovom poslu, kao razumno poslušanje. Ako kažeš da nemaš učitelja koji bi te naučio tome delanju, Sam Gospod ti zapoveda da se učiš iz Svetoga pisma govoreći: "Ispitajte Pisma, i u njima ćete naći život večni." Ako si zbunjen, ne nalazeći tiho mesto, tebe opovrgava Sveti Petar Damaskin koji govori: "Početak Spasenja čoveka, sastoji se u tome da on ostavi svoje želje i shvatanja i da ispunjava Božiju volju, i onda se u celom svetu neće naći.takva stvar ili mesto koji bi moglo zasmetati spasenju". Ako te dovode u zabunu reči Svetoga Grigorija Sinaita koji mnogo govori o prelesti (samoobmani) koja nastaje prilikom ovoga zanimanja, onda će te isti sveti otac ispraviti govoreći: "Prizivajući Boga mi ne treba ni da se bojimo, ni da sumnjamo. Jer, ako su neki i skrenuli povredivši se umom, znaj da su oni to pretrpeli od samovolje i visokoumlja: Ako neko u pokornosti sa raspitivanjem i smirenoumljem traži Boga, on nikada neće pretrpeti povredu čuvanu blagodaću Hristovom. Jer onome koji pravedno i neporočno živi i izbvgava samougađanje i visokoumlje, po rečima Svetih Otaca, ceo puk demona ne može da nanese zlo, makar ovaj na njega podigao bezbrojna iskušenja. Samo oni koji samopouzdano i samovoljno postupaju padaju u prelest (samoobmanu). Oni pak koji se spotiču o kamen Svetoga pisma, iz bojazni od prelesti klone se umnoga delanja, preokreću belo u crno i crno u belo: Jer, ne zbog zabrane umnoga delanja uče nas Sveti Oci o uzrocima koji vode prelesti, nego da bi nas unapred sačuvali od prelesti. Zbog toga i Sveti Grigorije Sinait, zapovedajući onima koji se obučavaju u molitvi da se ne boje i ne kolebaju, ukazuje im i na uzroke prelesti: samovolju i visokoumlje. Želeći (nam) da ne pretrpimo štetu od ovih poroka, Sveti Oci zapovedaju izučavanje Svetoga pisma i rukovođenje njime po rečima Petra Damaskina, brat brata imajući za dobrog saveznika. Ako se ti iz bogobojazni i po prostoti srca bojiš da pristupiš umnom delanju, i ja sam gotov na strah zajedno sa tobom uplašenim. No, treba se, prema poslovici, bojati praznih priča: "Boje se vuka - pa ne idu u šumu". I Boga se treba bojati, no ne bežati od Njega i ne odricati Ga se.

Kao ne mala prepreka bavljenju umnom molitvom, kod nekih javlja se njihova telesna nemoć. Ne budući kadri da podnesu napore i post kakav su nosili sveti, oni misle da im je bez toga nemoguće započeti umna delanje. Ispravljajući njihovu pogrešku, Sveti Vasilije Veliki uči: "Uzdržanje se određuje svakome po njegovoj telesnoj snazi". I ja mislim da nije bezopasno razbiti snagu tela prekomernim uzdržanjem i učiniti ga neaktivnim i nesposobnim za dobra dela. Kada bi za nas bilo dobro da budemo raslabljeni telom i da ležimo kao mrtvi jedva dišući, Bog bi nas onda takvima i stvorio. A pošto nas On nije stvorio takvima, onda greše oni koji prekrasno Božje delo ne čuvaju onakvim kakvo je ono sazdano. Podvižnik je dužan da vodi brigu samo o jednom: da se u njegovoj duši nije skrilo zlo lenosti, da nije oslabilo trezvenje i usrdno obraćanje misli ka Bogu, da se nije u njemu pomračilo duhovno osvećenje i prosvećenje duše koje proizlazi iz Njega. Jer, ako ovo pomenuto dobro uzraste u njemu onda neće biti vremena da se u njemu zadržavaju telesne strasti kada je njegova duša zauzeta nebeskim, niti će telu preostati vremena za buđenje strasti. Pri takvom nastrojenju duše, onaj koji uzima hranu ni po čemu se ne razlikuje od onoga koji je ne uzima. I on je ne samo ispunio post nego i potpuno nejedenje, i ima pohvalu za svoju naročitu brigu o telu: jer umeren život ne izaziva raspaljivanje pohote. Saglasno time govori i Sveti Isak: "Ako ponudiš slabo telo više no što ono ima snage, dvostruko smućuješ dušu". I Sveti Jovan Lestvičnik govori: "Video sam tu neprijateljicu (utrobu) umirenom i-kako daje umu bodrost". I na drugome mestu: "Video sam je usahlu od posta kako budi pohotu, da se mi ne bi uzdali u sebe, nego u Boga Živoga". Tome uči i događaj koji spominje prepodobni Nikon: "Još u naše vreme našao se u pustinji jedan starac, koji trideset godina nije video nijednog čoveka, hleba nije jeo, hranio se jedino korenjem, i priznao je, da se on za sve te, godine borio protiv demona bluda. I oci su zaključili, da ni gordost, ni hrana nisu bili uzrok te borbe sa bludom, nego što starac nije bio naučen umnome trezvenju i suprotstavljanju prilozima đavola. Zbog toga i kaže Sveti Maksim Ispovednik: "Daj telu prema njegovoj snazi i sav tvoj podvig obrati na umno delanje". A Sveti Diadoh: "Post ima pohvalu sam po sebi, a ne po Bogu: njegov cilj je da privodi celomudriju one koji žele". I stoga ne priliči podvižnicima blagočestija da o njemu visoko misle nego u veri Božjoj da čekaju ishod našega stanja. U bilo kojoj umetnosti majstori ne sude o rezultatu dela prema instrumentu, nego čekaju da se okonča posao i po tome sude o umetnosti. Zaključujući na taj način o hrani, ne treba polagati svu svoju nadu samo na post, nego umereno i po svojoj snazi posteći treba da stremiš ka umnom delanju. Na taj način ti možeš i gordost da izbegneš, i da se ne gnušaš dobre Božije tvorevine, dajući Bogu hvalu za sve.

Umna molitva je moćno oružje kojim podvižnik pobeđuje svoje nevidljive neprijatelje. Među Svetim ocima, jedni od njih daju pravila monahujućima da zajedno sa ispunjavanjem zapovesti Hristovih vrše u produžetku pravilo pevanja psalama; kanona i tropara. Drugi oci, izučivši najtananije delanje duhovnog razuma nalaze da je za početnike nedovoljna samo telesna obuka, i, učeći ih istovremeno sa ispunjavanjem zapovesti Hristovih i umerenom pevanju i čitanju, ustanovljuju umesto dugog psalmopevanja i kanona, vršenje umne molitve, dodajući k tome, da ako Duh Sveti naiđe u srdačnoj molitvi, tada, ne oklevajući, treba ostaviti spoljašnje pravilo, jer čoveka tada ispunjava unutarnja molitva. Treći opet koji imaju i veliko iskustvo i poznavajući živote i dela svetih, a naročito kao prosvećeni dejstvom i premudrošću Svetoga Duha, ustanovljuju za početnike, potpunu (a ne delimičnu) obuku u vršenju umne molitve; deleći je na dva stupnja - delativni i sozercativni: Ti oci zahtevaju da se potpuno obrati pažnja umnom delanju; posvećujući pevanju malo vremena, i to samo u časovima uninija, jer su, po njihovim rečima, službe u crkvi i pojanja dati svim hrišćanima, a ne onima koji žele da tihuju. Uostalom, i putem dugog psalmopjenija i čitanja kanona i tropara moguće je doći do uspeha, premda vrlo sporo i sa velikim teškoćama. Drugim putem pak prijatnije je i lakše, a trećim najbrže, i to sa radošću i čestim posetama Svetog Duha koji utvrđuje i uspokojava srce, pogotovo pri usrdnom staranju i dobrim željama. U srazmeri koliko se sveta umna molitva stapa sa držanjem zapovesti Božijih ona izgoni besove i strasti, dok u suprotnom, strasti će savladati onoga ko ne mari za zapovesti i ne brine se o umnoj molitvi, nego samo za pojanje. Na prestupanje zapovesti Gospodnjih svi jednako gledaju, ali ljudi tome različito pristupaju i tumače; na primer, neko uzme sebi za pravilo da ne prestupa zapovesti, da se ne odaje strastima, ali mu se desi da pod određenom okolnošću ili u smirenosti uma; ili spletkama đavola nekog ožalosti, ili osudi, ili se razljuti, ili ga nadvlada sujeta, ili se prepire i pravda, ili praznoslovi, ili slaže, ili se prejede; ili se napije ili ružno pomisli, ili nešto slično uradi. Osećajući se krivim pred Bogom, on će tada početi da kori sebe i sa pokajanjem, umnom molitvom od srca da pada pred Bogom, da mu Bog oprosti i da mu pomogne da više ne pada u takva sagrešenja. I tako, on postavlja u molitvi početak čuvanju zapovesti i pažnji svoga srca od zlih priloga, bojeći se i drhteći da zbog njih ne izgubi carstvo nebesko. Drugi pak živi prosto, ne vodeći računa o tome da li pada ili stoji, misleći da u današnje vreme nema ljudi koji čuvaju zapovesti i koji se boje da ih prestupe, i da svako voljno ili nevoljno greši pred Bogom i postaje kriv za ove ili one male grehe i strasti; i mada želi da ih se oslobodi, smatra tu stvar nemogućom: Misleći da je odgovoran ako učini preljubu i blud, ubistvo i krađu, trovanje i slične smrtne grehe, no ako se uzdržava od njih, on smatra sebe, ispravnim. Na takvoga se odnose reči otaca: bolji su koji padaju i ustaju, negoli koji stoje i ne kaju se. S pravom se čudimo kako su oba ta čoveka, kriva za potpuno iste grehe, različiti pred Bogom; a mislim i pred duhovnim ljudima. Jedan uopšte ne zna za padove i ustajanja, makar njime i vladale strasti; a drugi pada i ustaje, biva pobeđen i pobeđuje, podvizava se i trudi, neće na zlo da odgovori zlom; ali se ne uzdržava usled navike nastoji da ne kaže zlo, pati kada ga uvrede, pa jednako kori sebe što pati.i kaje se zbog toga ili ako ne pati zbog nanesene mu uvrede, sigurno se i ne raduje. Svi koji se nalaze u takvom položaju protive se strasti, ne žele da joj se pokore, pate i bore se. Oci su pak rekli, da je svaka stvar koju duša ne želi - privremena.

Želim još da kažem o onima koji iskorenjuju strasti. Postoje takvi koji se raduju kad ih vređaju, ali zbog toga što se nadaju da će dobiti nagradu. Oni iskorenjuju strasti, ali ne sa razumom. Drugi se raduje kad ga uvrede, smatrajući da je trebalo da ga uvrede jer je sam dao povoda za to. Takav razumno iskorenjuje strasti. A postoji i takav, koji ne samo da se raduje što su ga uvredili i smatra samoga sebe krivim, nego još i pati zbog uzrujanosti onoga koji ga je uvredio. Da nam Bog da takvo stanje duše! Radi jasnijeg upoznavanja i ovog i onog načina življenja, recimo i ovako: prvi, potčinivši se zakonu, vrši samo svoje pojanje, drugi prisiljava sebe na umno delanje imajući uvek sa sobom ime Isusa Hrista da bi iskorenio neprijatelje i strasti. Prvi se raduje samo ako dovrši pojanje. Drugi pak blagodari Bogu ako se nađe u tišini tvoreći molitvu neuznemiravan zlim pomislima. Prvi je željan količine, drugi - kakvote. Kod onoga koji se žuri da ispuni meru otpevanog, ubrzo se stvara radosna samo - umišljenost o sebi, i držeći do njega, ako ne pazi na sebe, on hrani i neguje u sebi unutarnjeg fariseja. Kod onoga koji razmišlja kakva mu je molitva rađa se poznanje svoje nemoći i pomoći Božije. Moleći se, i, bolje reći, prizivajući Gospoda Isusa protiv demonskih priloga, strasti i zlih pomisli on,vidi njihovu pogibao od strašnog imena Hristovog i shvata Božiju silu i pomoć. Sa druge strane, savladani i uznemireni zlim pomislima upoznaje svoju nemoć, jer ne može da se suprotstavi demonu isključivo svojim snagama. I u tome se sastoji celokupno njegovo pravilo i sav život. I mada vrag može i u njemu da podstakne radosno mišljenje o sebi i farisejske misli, ipak, će se u toga podvižnika sretati spremnost da priziva Hrista na svaku zlu pomisao i, na taj način vrag neće postići uspeh u svojim đavolskim spletkama. Ali, reći će neko, može i prvi da priziva, Hrista protiv vražijih priloga: Da, moguće je, ali svako zna iz iskustva da u sadašnje vreme oni koji vrše spoljašnje pravilo nemaju običaj da se obučavaju u molitvi protiv zlih pomisli. Takvi naročito neće da prime reč izgovorenu ili napisanu o unutarnjoj pažnji, u kojoj se sastoji nauka molitve protiv zlih pomisli, i ne samo da tu nauku ne primaju nego se još i protive, i navodeći svoje učitelje tvrde, da Sveti Oci nisu propisali početnicima umno delanje, nego samo pojanje psalama, tropare i kanone koji se čitaju samo ustima i jezikom. I mada je to što oni govore i uče nepravilno, ipak ih svi slušaju, jer takav način molenja ne zahteva obučavanje ili odricanje od svetske pohote, nego svako, samo ako mu se prohte, može tako da se moli, bio to monah ili mirjanin. A skriveno sveštenodelanje uma u srcu, ta slavna bogougodna umetnost nad umetnostima, pošto zahteva ne samo odricanje od sveta sa svim njegovim pohotama nego i mnogo pouke, i vežbe ona ne nalazi među monasima mnogo pristalica. Pri svemu tome, treba se ograditi od iskušenja na desno i na levo, tj. od očajanja i od samouverenosti. Primećujući da kod onih koji se obučavaju umnom delanju bivaju slučajno a nenamerno nevoljni padovi oni se nazivaju svakodnevnim gresima, ne treba zbog toga zapadati u sumnju, jer po meri svakoga bivaju i uspesi i padovi. Sa druge strane, slušajući o velikoj milosti Božijoj prema nama grešnima; ne smemo biti samouvereni, ni bez straha i bez velikog smirenja, no po meri ispunjenja zapovesti pristupajmo ovoj umnoj sveštenoradnji: Znajući da i samouverenost i očajanje našaptava đavo, treba hitno pobeći i od jednog i od drugog. I na takav način, uz mnoga izučavanja Svetoga pisma, i koristeći se savetom iskusnih; smireno se obučavajmo u ovom delanju. Sveti Oci koji uče da se vršenjem zapovesti Hristovih pobeđuju strasti i čisti srce od zlih pomisli, ukazuju podvižnicima da treba da imaju dva najsnažnija oružja, - strah Božji i sećanje na svudaprisutnost Božiju, - kao što je rečeno: "Strahom Gospodnjim svako se uklanja od zla", i: "unapred vidim Gospode kraj moje krivice, da je ne počinim"; pored toga, savetuje se uvek sećanje na smrt i pakao i, još, čitanje Svetih spisa. Sve to dobro je za dobre i bogobojazne muževe; kod neosetljivih pak i okamenjenih, kad bi se i sami pakao ili sami Bog pojavili, ne bi im se ni tada pojavio strah. Pored toga i sami um kod početnika monaha brzo otupljuje za sećanje na takve stvari i beži od njih kao pčela od dima. No mada je pomenuto sećanje na smrt i dobro i korisno u vreme borbe, pored toga najduhovniji i najiskusniji oci dobro su ukazali na još jedno veće i neuporedivo dobro, kadri da pomogne čak i sasvim slabima.

Prvo sredstvo može se uporediti sa tim kad svojim rukama i svojom sopstvenom snagom melju žrvnjevima, a drugo - kad melju mlinom pomoću vode i drugih sredstava. Kao što voda sama okreće Točkove i kamen, tako i preslatko ime Isusa, zajedno sa sećanjem na Boga koji svecelo živi u Isusu, pokreće um na molitvu, o čemu veliki u bogoslovlju Isihije govori: "Duša koja čini dobro i koja se naslađuje Isusom, s radošću i ljubavlju i ispovedanjem uznosi hvalu darodavcu dobra, blagodareći i prizivajući Ga u veselju"; i na drugome mestu: "Kao što je nemoguće provoditi ovaj život bez hrane i pića, tako je nemoguće bez umnoga hranjenja duše dostići bilo šta duhovno i ugodno Bogu, niti osloboditi svoj um od greha, čak i kad bi neko primorao sebe da ne greši od straha od muka". I još: "Pomisli - iznikle u našim srcima, ako ih ne želimo, i ako im se snažno suprotstavljamo, može rasterati molitva Isusova, proiznošena iz dubine srca". Prvo od gore opisanih sredstava bez umnog delanja, čak i ako se postigne napredak, ipak ne uklanja sporost i teškoće. Drugim sredstvom pak delatelj se brzo i lako približava Bogu. Pošto je tamo i molitva i poyka spoljašnja, i ispunjavanje zapovesti, ovde je pak i jedno i drugo, i spoljašnje i unutrašnje hranjenje. Kada novi monah, odrekavši se sveta i činjenja velikih i smrtnih grehova, položi pred Bogom zavet da će se uzdržavati ne samo od malih grehova, svakodnevnih i oprostivih, nego i od dejstva samih strasti i zlih pomisli, i ušavši svojim umom u srce, počne pri svakom iskušenju i na svaku zlu pomisao da priziva Gospoda Isusa, ili ako po svojoj nemoći popusti pred prilogom (naletom) vraga i naruši zapovest Gospodnju, no opet pripadne Gospodu sa srdačnom molitvom kajući se osudi sebe, i u takvim stanju ostane do svoje končine, padajući i ustajući, pobeđivan i pobeđujući, danju i noću moleći izbavljenje od svog suparnika, zar nema za njega nade na spasenje? Jer, kako pokazuje iskustvo, nije ni najvećim muževima moguće da se sasvim ograde od svakodnevnih grehova (koji nisu smrtni), a čiji su izvori: reči, misli, neznanje, zaborav, nevolja, sloboda, slučaj, i koji se po rečima Svetog Kasijana mole za svakodnevnu blagodat Hristovu. Ako neko u malodušnosti kaže da Sveti Kasijan pod onima koji se očišćuju blagodaću Hristovim od svakodnevih grehova podrazumeva samo svete a ne početnike i strasne, dopustimo i takvo mišljenje, onda uzmi u obzir, rasuđivanje i rešavanje tih stvari u svetim spisima, po kojima se svaki početnik i strasan čovek osuđuje tim svakodnevim gresima, ali ponovo možs da dobije oproštaj blagodaću Hristovom kao i svi sveti stalnim pokajanjem i ispovedanjem Bogu. Jer, kako kaže Sveti Dorotej, postoji onaj koji služi strastima i onaj koji se suprotstavlja strastima. Sluga strasti kada čuje jednu reč, gubi mir, ili govori pet reči ili deset u odgovoru na jednu, i ljuti se i zbunjuje, pa i docnije kad se smiri od uzbuđenja ne prestaje da misli zlo i onome koji mu je rekao onu reč, i žalosti se što mu nije kazao više no što mu je rekao, i sa još više zla smišlja reči da mu ih kaže, i neprekidno govori: zašto mu nisam tako rekao? - kazaću mu još ti i to, - i sve vreme se ljuti. To je jedino raspoloženje kad se zlo stanje javlja kao uobičajeno. Drugi, kad čuje reč takođe gubi mir i takođe izgovara sa pet i deset reči, i žali što nije rekao još tri uvredljivije reči i tuguje i ceća se zla, ali ne prođe mnogo dana i on se umiri; jedan nedelju dana ostaje u istom raspoloženju, drugi se za dan smiri, a treći vređa, ljuti se, zbunjuje se, i najednom se smiri. Eto koliko ima različnih nastojanja, i sva ova podležu sudu dok stoje na snazi. Po tome se može suditi i o svim ostalim slučajevima zašto se strasni ne može očistiti blagodaću Hristivim od svakodnevnih grehova koji izgledaju mali.

Razmotrimo sad, kada se ovakvi gresi opraštaju početnicima i strasnima? O tome govori Sveti Dorotej: dešava se da neko, čuvši reč, bude tužan u sebi, ali ne zato što je doživeo neprijatnost, no, zato što ju nije pretrpeo. To je čovek koji se suprotstavlja strastima. Drugi se bori i muči i biva pobeđen strašću. Drugi ne želi da na zlo odgovori zlom ali se zadovoljava navikom. Drugi se trudi da ne kaže ništa zlo, ali tuguje što je osetio gorčinu i prebacuje sebi zbog toga što tuguje, i na taj način kaje se. Drugi opet ne tuguje zbog nanetog bola ali se i ne raduje. Svi oni suprotstavljaju se strastima: oni ne žele da služe strastima i pate, i podvizavaju se. Takvi, premda su strasni, blagodaću Hristivom mogu da dobiju oproštaj svakodnevnih grehova koje nisu učinili namerno nego protiv svoje volje, a za koje je Gospod zapovedio Petru da prašta po sedamdeset i sedam puta u jednom danu. Isto to govori i Sveti Anastasije Sinait: "Mi tako rasuđujemo i mislimo o onima koji primaju Svetu Tajnu Tela i Krvi Gospodnje, da ako oni imaju neke male i oprostive grehe kao što su: greše jezikom, sluhom, okom ili taštinom, ili žalošću, ili razdražljivošću, ili čim drugim sličnim, ali osuđuju sebe i ispovedaju svoj greh Bogu, i na takav način primaju Svetu Tajnu, takvo primanje biva im na očišćenje njihovih grehova. Kao što nam je u početku bilo rečeno o veštom preodolevanju (savladavanju - prim. Prev.), strasti umnom molitvom i držanjem zapovesti pokažimo sada jasnije i sami tok bitke uma sa strastima. Naiđe li na nas demonski napad nekom strašću ili zlom pomišlju molitvenik priziva protiv njih Hrista, i đavo gine sa svojom ponudom (prilog). Ako zbog nemoći padne mišlju ili rečju ili srditošću, ili željom tela, on moli Hrista ispovedajući mu se i kajući se. Ako ga obuzme uninije i žalost stežući mu um i srce, on se hvata sećanja na smrt i pakla i sveprisutnosti Božije i, mučeći se mnogo uz njihovu pomoć, priziva Hrista. Zatim, kad stekne mir posle borbe, ponovo moli Hrista da mu bude milostiv za grehe voljne i nevoljne. I, jednom rečju, u času borbe ili mira pribegava on Hristu, i Hristos mu postaje sve i u svemu, kako u dobrim tako i u zlim prilikama. I ne raduje se mišljenjem o sebi, makar i ostvarivao nešto moleći se i ugađajući Bogu. Jer drugi je smisao spoljne molitve, a drugi ove unutarnje: onaj koji ispunjava meru pevanja, nada se da će time ugoditi Bogu; ostavljajući ga pak, osuđuje sebe. A onaj, budući prekorevan savešću zbog greha u svakom trenutku i trpeći napade demonskih priloga (predloga), stalno vapije ka Hristu, imajući u svom umu reči: "ako se i uspneš uza svu lestvicu savršenstva, moli se za oproštaj grehova." I opet: "radije ću reći pet reči umom svojim, nego li deset hiljada jezikom", i na taj način će se bez ikakve sumnje ispuniti ono o suprotstavljanju strastima, o čemu je Sveti Dorotej govorio.

Ako neko kaže opet da je moguće i bez umnoga delanja očistiti sebe od strasti blagodaću Hristovom kroz pokajanje, njemu ćemo ovako odgovoriti: postavi na jednu stranu zapovesti Hristove a na drugu neprestanu molitvu: i oprosti nam dugove naše. Čvrsto mi obećaj da nećeš narušiti ni jednu zapovest, to jest, nećeš biti pohotljiv, nećeš gneviti se, osuđivati, klevetati, nećeš lagati, praznosloviti, volećeš neprijatelje, dobročinićeš onima koji te mrze, molićeš se za one koji te vređaju, klonićeš se slastoljublja, srebroljublja i bludnih pomisli, žalosti, sujete, omalovažavanja (prezira), jednom rečju, svih grehova i zlih pomisli. I s takvim odlučnošću pristupi vežbi u umnom delanju i pažljivo prati koliko ćeš puta na dan, uprkos svojoj odlučnosti ipak narušiti zapovesti Božje i kakvim ćeš gresima, strastima i zlim pomislima biti ranjen. Pozavidi onoj udovici koja je molila sudiju dan i noć, i počni da vapiješ ka Hristu u svakom času za svaku zapovest koju prekršiš, i za svaku strast, za svaku zlu pomisao koja te nadvlada. Dodaj k tome dobrog savetnika - svete knjige, i pošto provedeš tako dosta vremena dođi i nauči me šta si video u svojoj duši. Teško da nećeš i sam priznati da je tu nemoguće pobediti samo spoljnom molitvom nego jedino unutarnjim delanjem. Jer će ono naučiti svoga revnitelja svim svojim tajnama i uveriće dušu njegovu da, ostavljajući mnogo psalmopjenije kanone i tropare, i obraćajući svu brigu na umnu molitvu, on ne samo da neće izgubiti od svoga pravila nego će ga još i umnožiti. Kao što je sila i namera starozavetnog Zakona bila da sve privede Hristu makar se time na izgled umanjivao sami Zakon, tako i dugo pevanje upućuje delatelja na umnu molitvu. Jer i samo iskustvo će ga naučiti da, moleći se, primeti neku pregradu između njega i Boga, neki bronzani zid, po proroku, koji ne dozvoljava umu da jasno gleda ka Bogu u molitvi, ili da obrati pažnju srcu, u kom su zaključane sve duševne moći i izvor pomisli kako dobrih tako i zlih.

Umno delanje nesumnjivo potrebuje straha i trepeta, skrušenosti i smirenja, i mnoga izučavanja Svetoga pisma i savetovanja sa jednodušnom braćom, ali nikako ne bekstva i odricanja, a takođe ne ni drskosti ni samovolje. Drski i samouvereni teži ka tome što je iznad njegova dostojanstva i stanja, s gordošću hita molitvi sa viđenjem. Zahvaćen sujetnom maštom da se uspne na visoki stepen, proniknut satanskom a ne istinskom čežnjom, takav se lako hvata u demonsku zamku. I čemu težnja za visokim dometom u umnoj i sveštenoj molitvi, koga se, po Svetom Isaku, udostoji jedan od desetine hiljada? Dovoljno je, sasvim dovoljno za nas, strasne i nemoćne, da osetimo makar trag umnog tihovanja, to jest, delatnu umnu molitvu kojim se izgone iz srca demonski prilozi i zle pomisli, u čemu se i sastoji i delo početnih i strastnih monaha kroz koje je moguće postići ako Bog ti hoće, i molitvu sa viđenjem ili duhovnu. I ne treba da padamo duhom zbog toga što se malo njih udostoji viđenja na molitvi, jer Bog nije nepravedan. Samo da se ne lenjimo idući putem koji vodi ovoj sveštenoj molitvi; to jest, delatnom umnom molitvom suprotstavljaćemo se prilozima i zlim pomislima. Idući ovim putem svetih udostojićemo se i udela njihovog, makar to i ne bilo ovde na zemlji; kako govori Sveti Isak i mnogi drugi sveti.

Umnu molitvu prate razna osećanja u telu, među kojima je važno razlikovati pravilna od nepravilnih, blagodatna od prirodnih i od onih koja dolaze od prelesti. Treba da se užasavamo govori starac Vasilije, kad neki znajući Sveto pismo ne proniču u njega. A drugi, i ne znajući i ne čitajući iskusne, oslanjajući se na sopstveni razum, usuđuju se da pristupaju pažnji umnoj i pri tom govore da se pažnja i molitva nužno obavljaju u predelu požude: to, je, kažu oni, oblast utrobe i srca. Tako nastaje prva i svojevoljna prelest: ne samo da molitvu i pažnju ne treba okretati u tu oblast, nego tu toplotu koja se u času molitve javlja iz oblasti pohote u srce niukom slučaju ne treba primati.

Pa rečima svetoga Grigorija Sinaita, potreban je mali napor da bi sebe jasno razumeo i u čistoti sačuvao od onoga što je protivno blagodati, jer đavo ima običaj da početnicima pokazuje, svoju obmanu pod vidom istine, predstavljajući im zlo kao nešto duhovno, pokazujući im u molitvi jedno umesto drugog po svojoj volji, umesto toplote on raspiruje svoj žar i umesto veselja izaziva besmislenu radost i čulnu sladost. Uostalom, delatelju umne molitve korisno je da zna i to da se vatra ili toplota ponekad sama sobom i prirodnim putem penje od slabine ka srcu, ako je ne prate bludne pomisli. I ovo, po rečima svjatejšega patrijarha Kalista, ne dolazi od prelasti nego od prirode. Ali ako neko bude smatrao tu toplotu za blagodatnu, to će već nesumnjivo biti prelest. Zato onaj ko se podvizava ne treba da zadržava svoju pažnju na njoj, nego da je odvrati. Nekad đavo, sjedinivši svoju vatru sa našim pohotom uvlači um u bludne pomisli. I to je nesumnjivi prelest. A ako se pak telo svo razgori, a um ostane čist i bestrasan, i nekako ojačan i pogružen u dubinu srca, počinjući i završavajući molitvu u srcu, a to je nesumnjivo od blagodati a ne od prelesti.

Na drugome mestu starac Vasilije govori sledeće o telesnim opažajima prilikom umne molitve: Najpre, po rečima Svjatejšega patrijarha Kalista, dolazi toplota od bubrega, kao da ih opasuje, i ona nam se čini kao da je prelest, ali nije tako: ta toplota nije od prelesti, nego je prirodna i posledica je molitvenog podviga. Ako pak neko smatra da je ta toplina blagodatna a ne prirodna, to je onda nesumnjiva prelest. Ni, kakva god bila ta toplota, podvižnik ne treba da je prima no da ju odbaci. Dolazi i druga toplota, - od srca, i ako pri tome um padne u bludne pomisli to je nesumnjiva prelest; a ako se telo svo od srca razgoreva, a um ostaje čist i bestrastan i nekako ojačan u unutarnjoj dubini srca, to je nesumnjivo od blagodati a ne od prelesti. Znajući sve to, neophodno je od samoga početka navikavati svoj um da u časovima molitve stoji pri vrhu srca i gleda u njegovu dubinu, a ne na polovini sa strane, i na kraju pri dnu. Tako treba činiti zbog toga što kad um stoji pri vrhu srca i u njemu vrši molitvu, tada on kao car sedeći na visini, slobodno nadgleda zle pomisli kako igraju dole i razbija ih o kamen imena Hristovog kao drugu vavilonsku decu. Pri tome, budući znatno udaljen od slabine, lako može da izbegne oganj pohote koji je postao svojstven našoj prirodi kroz Adamov prestup. A ako neko na molitvi sabira pažnju na polovini srca, tada ili zbog nedostatka srčane toplote ili kao posledica oslabljenosti uma i gubljenja pažnje od česte molitve, ili pod uticajem borbe podstaknute od vražje strane, um sam po sebi sklizne prema slabini, i protiv volje se pomeša sa toplotom pohote. Neki zbog svoje krajnje nerazumnosti, ili bolje reći zbog neznanja počinju da vrše molitvu dole pri kraju srca pored slabine i tako dotičući umom čas srce čas slabinu, sami na se privlače prelest, kao bajalac zmiju. A drugi stradajući u potpunom nerazumlju, ni ne znaju gde je mesto srca i misli da se ono nalazi među crevima i usuđuju se tamo da tvore umom molitvu - na njihovu nesreću!

U nastavku treba da razlučimo toplotu u molitvi koja je prirodni dar, izliven u srce, kao blagouhano miro kroz sveto krštenje, i onu koja nam je došla praroditeljskim prestupom i koju đavo podiže. Prva počinje da se širi samo sa molitvom u srcu, i u srcu se završava molitvom, dajući duši spokojstvo i duhovne plodove. Druga počinje od bubrega i u njima okončava molitvu čineći dušu surovom, hladnom i zbunjenom. Treća, koja niknuvši mešanjem sa plamenom pohote, raspaljuje organe i srce bludnim sladostrašćem pleni um skrivenim pomislima i vodi ka obuzetosti telom. Čovek koji je pažljiv sve će to ubrzo primetiti i raspoznati: vreme, iskustvo i osećaj sve će mu se učiniti jasnim. Sveto pismo govori: "Gospode, nisi li dobri seme sejao? Otkuda onda kukolj?" Nemoguće je zlu da se ne prikrade dobru; tako se prelest prepliće i sa svetim umnim delanjem kao puzavica sa drvetom. Prelest niče od sujete i samovolje, a lek za nju jeste smirenje, razmišljanje o knjigama i duhovni savet, ali ne i prestanak obučavanja umnom delanju. Jer po rečima svetoga Grigorija Sinaita, ne treba da se plašimo niti da sumnjamo kada prizivamo Boga. Jer ako su neki i skrenuli s puta povredivši um, znaj da su oni to pretrpeli zbog samovolje i visokoumlja. Uzrok visokoumlju je s jedne strane nepromišljen i prekomerni post, kada onaj ko posti misli da je dostigao vrlinu, a ne posti radi celomudrenosti; sa druge strane, osamljeni život. Otklanjajući prvi uzrok, sveti Dorotej kaže: "Bezmolvnik uvek mora da se drži carskoga puta, jer će neumerenost u svemu lako povući sa sobom sujetu za kojom sledi prelest". Uništavajući drugu on govori: "Samo silnima i savršenima priliči da se sami bore sa besovima i na njih vade mač koji je reč Božja".

Sam način i delovanje prelesti u prvom slučaju sastoji se: u učešću demona u pohoti unutarnjih organa; i u drugom slučaju: u utvarama i maštanju uma. Opominjući na prvo, sveti otac govori: makar vrag preobratio prirodno kretanje organa kao u duhovno, umesto duhovne toplote on će probuditi svoj oganj, i mesto veselja doneće besmislenu radost naturajući svoju prelest kao dejstvo blagodati, ali će vreme, iskustvo i osećaj razobličiti njegovu obmanu. Ukazujući na drugu opasnost, sveti otac ovako uči: a ti kada bezmolstvuješ (tihuješ) niukom slučaju ne prihvataj ako nešto vidiš čulima ili umom unutar ili izvan cebe: bio to lik Hristov ili anđele ili anđela, ili svetoga ili svetlosti, ili oganj, ili ostalo. Ovde će se ponovo javiti osporavatelj i okriviće za prelest umno delanje. Jer on misli da se prelest ne može prilepiti uz spoljno pojanje. Međutim, neka se zna da u svemu: bilo pevanju, bilo molitvi, prelest ima podjednako mesto u neiskustvu delatelja, kao što govori sveti Jovan Lestvičnik: "Ispitajmo i posmotrimo i izmerimo, kakva nam sladost prilikom pevanja dolazi od demona bluda i kakva od blagodati i sile koja živi u nama". I na drugome mestu: "pojući i moleći se, čuvaj se od nadolazeće sladosti, da se ona ne pokaže kao rastvorena gorkim otrovima''. Dakle, vidiš da prelesg može isto doći kako kod pojca, tako i kod onih koji tvore molitvu: No pošto neznalice umnoga delanja imaju samo jednu bojazan, kako da ispune pravilo pojanja, dok zle pomisli i pohotno previranje u sebi ne istražuju pa otuda i ne znaju kada uzavri njihov pohotni deo i kada se podiže đavolskim učešćem, i kako sve to izbeći. Oni slušaju svađu "i zadobijaju rane, ali ko je njihov neprijatelj, i zbog čega oni ratuju to ne znaju. Saznavši iz rečenoga da umno delanje nije uzrok prelesti nego jedino naša samovolja i visokoumlje, ne smemo izbegavati umnu molitvu: jer ona ne samo da nas ne uvodi u prelest, no naprotiv otvara nam umne oči za poznavanje i razumevanje, što mi nikad ne bismo mogli dostići ako se ne bi obučavali ovom sveštenoumnom delanju, pa makar neko i bio, veliki isposnik i bezmolvnik (tihovatelj)...

Protojerej Sergij Četvernikov


Izvor:

Pročitano: 19030 puta