MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETAC KOJI JE PRODAVAO POLITIKU



Bdenje dugo četrdeset godina..

Svetac je mnogo više od običnog čoveka. Od ostalih se razlikuje po značaju svojih podviga. Osim što je bio čovek molitve, asketa, čudotvorac, dobrotvor i iscelitelj, sveti Jovan Šangajski odlučio je, zamonašivši se, da sebe iskuša u čudesnom podvigu: da nikada više za života ne legne u krevet i ne zaspi, da se liši i sna i odmora....

Sveti Jovan, episkop Šangaja, Zapadne Evrope i San Franciska, bio je čovek molitve: misionar, čudotvorac, hranitelj gladnih, iscelitelj bolesnih, učitelj, dobrotvor... U Parizu su ga nazivali Jovanom Bosim jer je često išao bos. Nije se obuvao jer su mu noge stalno bile otečene budući da ga gotovo niko nikada nije video da leži i odmara se... U stvari, sveti Jovan Šangajski, proglašen za sveca 1993. godine, poslednje četiri decenije svoga života nije ni spavao.

Jovan Maksimović rodio se 4. juna 1896. godine u Rusiji, u Harkovskoj guberniji u mestašcu Adamovski. Poticao je iz plemićke porodice, a njegov otac Boris Maksimović bio je srpskog porekla. Porodica Maksimović izbegla je u 18. veku u Rusiju pred najezdom turskih osvajača. Srpski jezik u kući nikada nisu zapostavili. Poznati po pobožnosti, sinu su na krštenju dali ime po svetom Mihailu. Još jedan član porodice Maksimović proglašen je za svetitelja. Bio je to sveti Jovan Tobolski, sibirski misionar.

Dečak Mihailo Maksimović nije bio obično dete. Teško je govorio, malo je jeo, nije voleo gimnastiku ni ples, a njegova francuska dadilja prešla je, pod dečakovim uticajem, u pravoslavlje. Mnogo godina kasnije episkop Jovan će zapisati:
Ikona svetog Jovana Šangajskog

„Otkad znam za sebe, želeo sam da služim pravdi i istini. Moji roditelji razgoreli su u meni nepokolebljivu težnju da se borim za istinu, a duša se moja ushićivala primerima onih koji su žrtvovali svoj život za nju.”

Mihailov otac bio je važna ličnost - čelnik plemstva, a stric rektor Kijevskog univerziteta. Kao osamnaestogodišnjak Mihailo je završio Poltavski kadetski korpus i upisao se na Pravni fakultet na harkovskom Carskom univerzitetu. Diplomirao je četiri godine kasnije...

Kad je u Rusiji izbila revolucija, oficir Maksimović krenuo je u rat na strani cara boreći se protiv boljševika. Ranjen je u desnu nogu i zbog toga je do kraja života ostao hrom. Ali, nešto sasvim drugo presudno je, izgleda, uticalo na život mladog Miše. U Uspenjskoj crkvi u Harkovu čuvale su se čudotvorne ikone, a u grobnici je počivao čudotvorac, arhiepiskop Melentije Leontovič. A sveti Melentije uzeo je na sebe molitveni podvig borbe sa snom provodeći noći nepomično stojeći ruku podignutih uvis i nikada ne ležući u krevet. Mihailo se divio tom svetitelju. Potonji vladika Jovan i sam je četrdeset godina uspevao u istom podvigu noćnog bdenja nikada se ne spustivši na krevet. Pored ostalog, unapred je znao i čas sopstvene smrti...

Povratak u Srbiju

Sveti Jovan u poslednjoj godini života

U vreme građanskog rata u Rusiji mladi Jovan Maksimović sa porodicom se obreo u domovini, u Srbiji. U Beogradu je najzad, po davnašnjoj želji, upisao i 1925. godine završio Teološki fakultet. Živeći kao izbeglica u oskudici, bivši plemić zarađivao je za život svoje porodice prodajući dnevne novine, između ostalih i „Politiku”. Ovog neobičnog, siromašnog prodavca novina svi su dobro znali u Beogradu po tome što je i zimi i leti išao bos. Svakoga jutra krenuo bi prvo u Patrijaršiju da tamo službenicima proda novine, a zatim bi zauzimao mesto na pločniku. Beograđani su najradije od Mihaila kupovali novine. Niko nije ni slutio da je plemić asketa, vredni prodavac novina već završio dva fakulteta. Dok su drugi kolporteri, vičući iz sveg glasa, obilazili beogradske kafane, Miša bi mirno stao na pločnik i novine bi planule.

U to vreme, 1924. godine, ruski vladika Antonije postao je poglavar Zagranične crkve (Ruske crkve van otadžbine) i u Ruskoj crkvi u Beogradu sam mitropolit proizveo ga je u čteca. U Miljkovom manastiru kod Svilajnca zamonašio se 1925. godine uzevši ime Jovan, prema svom slavnom pretku Jovanu Tobolskom. Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve postavio ga je 1929. godine za suplenta Bogoslovije u Ohridskoj eparhiji u Bitolju. Tek tu su, prvi put, i drugi saznali sa njegov čudesni način života...
Inače, Ohridskom eparhijom tada je upravljao vladika Nikolaj Velimirović koji je đacima često ponavljao: „Deco, slušajte oca Jovana jer je on anđeo Božiji u ljudskom obličju.”

Anđeo čuvar

I zaista, đaci Bogoslovije primetili su da otac Jovan jede malo, i to samo jednom dnevno, da se nikada ne ljuti i nikada ne spava, već provodi noći klečeći pred ikonom. Od dana svog monaškog postriga pa do smrti, nikada nije spavao u postelji. Za vreme časa, naročito kad je ispitivao, otac Jovan odlazio je u klupu đaka koji je trebalo da odgovara za ocenu. Pošto nikada nije spavao, dešavalo se da ga za vreme časa ipak uhvati san. Misleći da otac Jovan spava, đak bi pričao šta je i koliko znao, ali otac Jovan bi se trgao i rekao: „Što samo gluposti govoriš? Vrati se, sine moj, na postavljeno pitanje...” Često je zvao đake kod sebe i tada bi im rekao da skinu kutiju sa ormana. To su bili paketi koje je kao ispomoć sam dobijao. Ali, on ih nije otvarao, već su to činili đaci i služili se na radost oca Jovana. Noću bi išao između kreveta: nameštao je deci jastuke i prekrivače, a ukoliko bi osetio da neko teže diše, kašlje, ili ima temperaturu, pomogao bi đaku da se obuče i smesta ga odveo u ambulantu. Drugim rečima, otac Jovan bio je deci u bitoljskoj Bogosloviji i otac i majka. Anđeo čuvar.
Netruležne mošti svetog Jovana

U Bitolju se odmah pročuo kao dobrotvor i dobročinitelj. Voleli su ga ljudi svih vera, pravoslavni i katolici, muslimani, Jevreji... Otac Jovan Maksimović posebno je poštovao svetog Nauma ohridskog jer je imao moć isceljenja duševno obolelih. Upravo sa ikonom svetog Nauma obilazio je bolnice i molio se za zdravlje bolesnika. Još iz tog vremena potiču priče o njegovim čudotvornim isceliteljskim moćima.

Godine 1934. postao je episkop Ruske zagranične crkve i poslat je u Šangaj. I tamo je bio neumoran. Kad mu je jednom prilikom noga, usled stajanja, toliko otekla da mu je život visio o koncu, smestili su ga u bolnicu. Izašao je iz bolnice bez dozvole i otišao pravo u crkvu: održao je celo bdenje, a otok je nestao. „Kako je teško otrgnuti se od molitve i vratiti se zemaljskim stvarima!”, govorio je često episkop Jovan Maksimović. Budući da su mu noge od neprekidnog stajanja stalno oticale, često je služio bos. Boreći se sa snom, polivao se hladnom vodom. Nikada nije odlazio ni u goste. Tamo gde treba jednostavno bi se pojavio, ponekad i u neobično vreme - usred noći.


Netruležne mošti svetog Jovana

Patio je zbog patnje dece. U Šangaju je osnovao Sirotište svetog Tihona Zadonskog koje je udomilo čak tri i po hiljade dece. Nesrećne i napuštene mališane nalazio je po budžacima šangajskih četvrti izgladnele i bolesne. Teško su ga pogađale i posete duševnim bolesnicima i za njih se posebno molio. Sačuvana su mnogobrojna svedočanstva nekadašnjih smrtno bolesnih ljudi kojima je Jovan Šangajski pomogao. Važio je za iscelitelja i, što je takođe važno - besrebrenika.

Episkop San Franciska i čudotvorna ikona


Rusi su, posle dolaska komunista na vlast u Kini, ponovo krenuli u izgnanstvo. Episkop Jovan bio je s njima. Sveti sinod Ruske zagranične crkve postavio je vladiku Jovana 1951. godine za arhiepiskopa zapadnoevropskog. Došao je u Pariz. Služio je svetu liturgiju na francuskom i holandskom, baš kao svojevremeno na grčkom, crkvenoslovenskom, kineskom, ili kasnije engleskom. Sveti sinod premestio je potom Jovana Maksimovića u San Francisko da bi pomagao završetak gradnje tamošnje velike Saborne crkve posvećene Presvetoj Bogorodici.
Sveti Jovan Šangajski čudotvorac – ikona

U San Francisko stigao je u jesen 1962. godine. Neumorni episkop Jovan uspeo je i u tom poslu. U Nikolajevskoj crkvi u Sijetlu 19. juna 1966. godine (po starom kalendaru) služio je liturgiju. Po svom običaju, posle službe ostao je u oltaru još tri sata. Onda je otišao u parohijski dom... Tu je usnio za ovaj svet i tako završio svoj čudesni, natprirodni podvig lišavanja sebe sna i odmora. Na dan smrti pratio je čudotvornu ikonu („Kurskaja - Korenaja”), ikonu Presvete Bogorodice. Pred njom se i upokojio. Tada su ga položili u postelju prvi put posle četrdeset godina.

Šest dana ležalo je njegovo telo a da se nimalo nije osećalo, kao ni kasnije, 1993, kada je kovčeg ponovo otvoren. Opelo episkopu Jovanu u crkvi Presvete Bogorodice radosti svih tužnih u San Francisku trajalo je čak sedam sati. Godine 1993. onaj koji je na sebe uzeo najstrože pokore, dobri i ljubazni pastir, utešitelj i misionar, vaspitač omladine, pun blagosti bogoslov i znalac tajni proglašen je za sveca.

Mirjana Ognjanović


Izvor: 

Pročitano: 15638 puta