MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O JEDNOJ GREŠCI NA PRVOM PUTOVANJU U SVETU GORU



Nas četvorica smo, 1979. godine, odlučili da posetimo Svetu Goru. Odluka nije bila iznenadna dugo smo o tome razgovarali. No sada, kad gledam na to, jasno je da se naša priprema za put iscrpljivala u međusobnom dogovaranju četiri znatiželjna laika, koji jedan od drugog o mestu hodočašća nisu mogli mnogo da saznaju.

Početnici, čak i u veri, mnogo više od geografskog položaja Svete Gore i nismo znali: malo o istoriji samog Hilandara, imena ostalih manastira monaške države, nešto o isihazmu iz tekstova Georgija Ostrogorskog. Imali smo volju i čisto srce (čistije, možda, nego sada).
Bila je zima kad smo krenuli, vozom, za Solun. Da bismo stigli u Dafne, svetogorsku luku, trebalo je da iz Soluna odemo u gradić Uranopolis. Greškom smo otišli u Jerisos, odakle u to doba godine nema prevoza za Dafne.

Ono što hoću jeste da opišem tu grešku. Greške, u stvari, nije ni bilo.

image
Uranopolis


Zbunjeni, pošto smo saznali da dalje iz Jerisosa nema prevoza za Svetu Goru, ušli smo u kafanu. Kao jedine strance brzo su nas okružili domaćini, a kad su saznali da smo Srbi, odveli su nas u hotel, verovatno jedini u gradu. Istog dana, kasnije, pokazalo se da je u Jerisos stigao Patrijarh srpski, s pratnjom, na svom putu za manastir Hilandar.
Grci su mislili da smo mi deo pratnje, a mi nismo znali da oni to misle, niti da je Patrijarh stigao ovamo.
Bilo je kasno kad smo stigli u hotel. Svi su već bili u svojim sobama, pa smo i mi otišli u svoje.

Međutim, Onaj koji nas je i vodio u Svetu Goru nije nam dao da zaspimo. Sišli smo ponovo u hol. I jedan grčki monah je sišao. Znao je francuski, a pošto je i jedan od nas znao taj jezik, upustili smo se u razgovor. On je saznao da idemo u Hilandar i da smo se greškom obreli u Jerisosu.

Saznali smo da je Patrijarh srpski s pratnjom u hotelu i da sutra rano idu brodićem za Hilandar. Naš problem je bio rešen: istim brodićem smo ujutru otplovili za srpski manastir.

Grčki monah, niti iko iz Patrijarhove pratnje nije bio ni najmanje iznenađen ovakvim raspletom. Niko u tome nije video ni sticaj okolnosti, ni sreću putnika namernika, ni grešku. Bilo je normalno da četiri mlada čoveka stignu na mesto svoga hodočašća, bilo je normalno da se na putu za Svetu Goru ne može napraviti banalna greška, sesti u pogrešan voz ili autobus, sići na pogrešnoj stanici.

Ko krene taj stiže, izmenjen se vraća, i ponovo, kad se zaputi, nepogrešivo stiže.

Kada se krene tamo, onako kako smo mi krenuli, svaki je put najbrži.

Uprkos voznom redu, u Jerisos treba stići, a ne u Uranopolis, iz Jerisosa ide brod, a iz Uranopolisa ne ide.

DUŠAN VUKAJLOVIĆ

Pročitano: 16057 puta